Kao dio Ciklusa Hrvatske komore arhitekata predavanje “Suvremena arhitektura – inženjerski pristup europski majstori detalja u Hrvatskoj” održat će se u Zagrebu, u Velikoj dvorani Arhitektonskog fakulteta, u Kačićevoj 26, u četvrtak, 5. ožujka 2015. godine u 17,00 sati.

Četvrtu sezonu Ciklusa, otvaraju arhitekti iz Slovenije, Dean Lah i Milan Tomac (ENOTA), Jurij Kobe (ATELIER arhitekti ) i Aleš Žnidaršič (multiPlan arhitekti).

*ENOTA

“Promišljajući pristup arhitekturi s inženjerskog aspekta, u nadolazećim mjesecima ponovno ćemo aktualizirati temu kako poznavanje i kvaliteta tehničkih detalja utječu na promišljanje i izvedbu arhitektonskih djela.

Suvremena arhitektura je, više nego ikada, rezultat spoja različitih disciplina, a mi ćemo Vam, kroz vrhunske primjere europske arhitekture pokazati kako inventivno upotrijebljeni različiti materijali i tehnološki koncepti utječu na cjelokupnu sliku poznatih ostvarenja, s osvrtom na potrebu uravnoteženja svih disciplina u međusobnom snažnom integriranju.

*ATELIER arhitekti

Renomirani arhitekti ili glavni projektanti poznatih projekata iz raznih europskih zemalja u nekoliko blokova predavanja, prezentirat će u tom smislu svoje radove.
Na taj način želimo promovirati kvalitetan inženjerski pristup u razradi arhitektonskog koncepta i time ukazati na ljepotu i mjesto koje u arhitektonskom stvaralaštvu ima tehnička izvedba, te važnost produbljivanja znanja i saznanja o specifičnim tehnologijama, konstruktivnim sustavima i tehničkim rješenjima.

*multiPlan arhitekti

Cilj ovog Ciklusa je da se s vremenom obnovi tradicija po kojoj je zagrebačka škola arhitekture i bila poznata – po izvrsno riješenim detaljima i vrhunskim tehničkim i tehnološkim konceptima”, stoji u pozivu.

Ulaz je slobodan uz prijavu ovdje.

Predavanje se u Programu stručnog usavršavanja boduje s tri (3) boda.

Izvor: Hrvatska komora arhitekata

Pépinières Austria poziva mlade arhitekte iz Hrvatske da se prijave za stažiranje u arhitektonskim uredima u Grazu tijekom svibnja i lipnja 2015.g., u trajanju od 6 do 8 tjedana.

Nudi se:
– radno mjesto u arhitektonskom uredu,
– plaća od 700 € /mjesec,
– 300 € za projektne materijale,
– smještaj,
– platforma za prezentacije.

Dokumenti koje je potrebno priložiti uz prijavu:
– CV,
– potrofilo,
– projektni prijedlog za Graz,
– motivacijsko pismo.

Prijave u pdf formatu treba poslati na adresu: pepiniere@adm.at.

Rok za slanje prijava je 28. veljače 2015.

Više saznajte na stranicama: www.HDA-Graz.at ili www.architektursommer.at i ovdje.

Kontakt:
Pepinieres Österreich
Sabine Reisner – national Coordinator
Idlhofgasse 50, 8020 Graz
Tel. 0043 664 32 69 323

Izvor: Hrvatska komora arhitekata

Foto: arhiva

Razgovor s arhitektom Borisom Podreccom “Iskustva i suradnje: od Avgusta Černigoja do Petera Koglera” održat će se u petak, 20. veljače 2015. u 18 sati u zagrebačkom MSU, u Baunet cafeu.

“U povodu zatvaranja iznimno uspješne izložbe Petera Koglera, a kao najava izložbe „Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse“ (BAUNET) koja se u Muzeju suvremene umjetnosti otvara 9. svibnja 2015., održat će se razgovor s istaknutim austrijsko-slovenskim arhitektom Borisom Podreccom. Boris Podrecca govorit će o svom radu – od samih početaka kada je njegov učitelj u Trstu bio konstruktivistički umjetnik i student na Bauhausu, Avgust Černigoj – sve do najnovijih arhitektonskih ostvarenja od kojih se ističe projekt stanice metroa u Napulju, ostvaren u suradnji s multimedijskim umjetnikom Peterom Koglerom.

*projekt stanice metroa u Napulju, 2006.

Boris Podrecca u svojem će nam izlaganju tako spojiti dvojicu umjetnika koje naš Muzej predstavlja u ovoj godini. Naime, u svibnju u okviru velike pregledne izložbe “Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse”, bit će izloženi radovi Avgusta Černigoja, slovenskog konstruktivističkog umjetnika. Černigoj je bio Podreccin učitelj za vrijeme školovanja u Trstu, te je kao iznimna osobnost ostavio na njega velik trag: “Avgust Černigoj bio je učenik Kandinskog i Moholy-Nagya. On je bio veoma svestran umjetnik. Za života je slovio kao boem, a dvadesetih je godina radio nevjerojatne konstruktivističke sheme… Černigoj me prvi gurnuo u hladne vode Gestalta.“

Na drugom pak kraju te vremenske linije jest suradnja Borisa Podrecce na novom i izazovnom projektu u Napulju s Peterom Koglerom, multimedijskim umjetnikom čiju izložbu možete vidjeti samo još ovaj tjedan u Zagrebu”, stoji u pozivu.

Razgovor s Borisom Podreccom vodit će ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti, i kustosica izložbe Petera Koglera, mr.sc. Snježana Pintarić.

“S tugom javljamo da je u četvrtak, 19. veljače 2015. godine, preminuo Slaven Rožić, dipl. ing. arh. (1943. – 2015.).

In memoriam – Slaven Rožić, dipl.ing.arh. (1943. – 2015.)

Arhitekt Slaven Rožić, rođen u Splitu 1943. godine, napustio nas je nakon dužeg razdoblja bolesti, 19. veljače ove godine u 72. godini. U prostoru u kojem je živio i djelovao punoćom mediteranskih gradskih rituala i ritmova ostavio je višestruk i značajan trag. Pamtit ćemo ga kao vrlo talentiranog djelatnog arhitekta, lucidnog komentatora brojnih stručnih i umjetničkih događanja te elokventnog sudionika rasprava o odgovornosti i poslanstvu protagonista arhitektonske struke.

Studij Arhitekture započeo je u Zagrebu a završio u Sarajevu te je povratkom u Split 1975. godine započeo svoj rad u Arhitektonskom odjelu moćnog Urbanističkog zavoda pripremljenog za preobrazbu koja je grad Split očekivala krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća povodom održavanja VIII Mediteranskih igara, a u kojem je arhitekt Slaven Rožić odmah preuzeo istaknutu ulogu.

Trgovački centar „Koteks”, 1981.

Poslovno sportski kompleks na Gripama – multifunkcionalna sportska dvorana za Mediteranske igre 1979., projektirana zajedno s arhitektom Živoradom Jankovićem iz Sarajeva te Rožićev Trgovački centar „Koteks” (1981.) oblikovali su novo gradsko žarište s bogatim trgovačkim i ugostiteljskom programom te ostvarili značajne javne površine – trgove, stepenice i ulice, na mjestu nekadašnjeg tupinoloma.

Poslovno-sportski kompleks na Gripama, 1979., projektiran zajedno s arhitektom Živoradom Jankovićem

Franjevački samostan Gospe od zdravlja izgrađen je 1987. godine na vrlo složenoj lokaciji u samom centru grada, s prizemljem u dijalogu s urbanim i javnim okruženjem te klasično organiziranim samostanskim prostorima oko unutrašnjeg dvorišta na katu. Na složene zahtjeve ovih zadataka, a u odnosu na potrebe prepoznavanja različitih kontekstualnih razina, arhitekt Rožić odgovorio je novim morfološkim i funkcionalnim rješenjima te čitavim novim registrom oblikovnog tretmana otvora i ploha pročelja, uz stalno i posebno inzistiranje na visokoj zanatskoj razini završne obrade kontaktnih pješačkih površina. Arhitektonske realizacije Slavena Rožića iz tog su razdoblja karakterizirane osobnim otklonima kasnog modernizma prema sintetskim, regionalističkim i oblikovnim kategorijama. Odabir, način korištenja i uloga kamena kao građevinskog materijala i materijala završnih obrada ploha u ovim su realizacijama očekivani i logični, a kreativni inženjerski doprinos i dosljedan autorski stav arhitekta Rožića doveo do toga da su one prerasle u amblematske primjere svog vremena i to ne samo u splitskim relacijama nego i znatno šire.

Franjevački samostan Gospe od zdravlja, 1987.

Među brojnim projektima i realizacijama osamdesetih godina su i naselje obiteljskih vila na Križinama, župna crkva na Mejašima te projekti Hotela Split s arhitektom Šverkom. Kao posebno zahtjevan zadatak potrebno je napomenuti i zajednički rad s arhitektima Nevenom i Srđanom Šegvićem na projektima obnove dubrovačke Pustijerne temeljem dobivenog natječaja 1985. godine.

Arhitekt Rožić naslijedio je Franu Gotovca na mjestu predsjednika obnovljenog splitskog Društva arhitekata od 1990. – 1992. godine te je stalno sudjelovao u aktivnostima Društva, tematskim raspravama i ocjenjivačkim sudovima splitskih natječaja. Nagradu Jadrankamena za primjenu kamena u cjelovitom arhitektonskom opusu dobio je 2009. godine, a Samostan sestara milosrdnica pokraj robne kuće Dobri u Splitu, kojeg je kao projektant pratio i nadzirao posljednjih godina, nažalost ostavio još nedovršenim.

Sretan spoj vlastite arhitektonske zrelosti i vremena koje je razvijalo senzibilitete za potvrđena iskustva mediteranskog graditeljskog nasljeđa, za Slavena Rožića dogodio se unutar organiziranog sustava splitskog Urbanističkog zavoda, u kojem je Arhitektonski odjel djelovao simultano i umreženo s planerskim i odjelom za graditeljsko nasljeđe, odnosno stručnjacima gradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ova poticajna radna sredina s izbalansiranim spojem iskustva arhitektonskih bardova i energije mladih snaga, pomogla je arhitektu Rožiću da svojim projektima i realizacijama zauzme značajno mjesto u nizu graditelja koji su svojim radom visoko pozicionirali grad Split na grafikonima arhitektonske uspješnosti hrvatskog, europskog i mediteranskog prostora.

Nama koji smo ga poznavali, surađivali i družili se s njim ostat će njegov vedri, otvoreni i uvijek raspoloženi lik iz nekog drugačijeg gradskog vremena, istinske osobnosti kojom je teški zadatak zaštite arhitektonskog djela i vlastitih realizacija te napor za održavanje digniteta arhitektonskog poziva u okolnostima društvenih tranzicija prihvatio i živio kao vlastitu sudbinu.

Robert Plejić

Ispraćaj Slavena Rožića bit će u subotu, 21.02.2015. godine, u 12.30 sati, na splitskom groblju Lovrinac.”

Tekst prenosimo s internetskih stranica Društva arhitekata Splita

Foto: arhiva, Slobodna Dalmacija, Mišo Komenda

“Veneficus d.o.o. u organizaciji i provedbi Društva arhitekata Splita raspisuje javni, otvoreni, opći, u jednom stupnju, anonimni Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitekonskog rješenja hotela 4* na čest.zem. 9629 k.o. Split.

Svrha i cilj natječaja

Dobivanje najboljeg idejnog urbanističko – arhitektonskog rješenja za izgradnju hotela 4* na čest. zem 9629 K.O. Split unutar gradskog predjela Bačvice u Splitu, koje će poslužiti kao podloga za dobivanje akata za izgradnju istog.

Pravo sudjelovanja i ograničenja za sudjelovanje na natječaju

Pravo sudjelovanja na Natječaju imaju sve fizičke i pravne osobe uz uvjet da je najmanje jedan član autorskog tima ili autor natječajnog rada ovlašteni arhitekt upisan u Hrvatsku komoru arhitekata.
Članovi Ocjenjivačkog suda, njihovi zamjenici, članovi Tehničke komisije, Tajnik natječaja, stručni savjetnici, sastavljač natječajnog elaborata, kao i njihovi bliski srodnici i suradnici iz uže radne grupe svojim radom ne smiju sudjelovati u ovom Natječaju. U Natječaju ne smiju sudjelovati osobe koje bi zbog svojeg sudjelovanja u raspisivanju ili provedbi Natječaja mogle biti u prednosti ili imati utjecaja na odluke Ocjenjivačkog suda. Članovi Ocjenjivačkog suda, uključivo njihovi bračni ili izvanbračni drug, krvni ili drugi rođaci u prvom ili drugom koljenu i svi neposredno ovisni nadređeni i suradnici, zamjenici Ocjenjivačkog suda, uključivo njihovi bračni ili izvanbračni drug, krvni ili drugi rođaci u prvom ili drugom koljenu i svi neposredno ovisni nadređeni i suradnici ne mogu sudjelovati na ovom Natječaju. Osobe koje su sudjelovale u izradi nekog natječajnog rada kao suradnici ne mogu predati natječajni rad samostalno. Pravo natjecanja nemaju osobe koje, osim za projektiranje, imaju i drugi poslovni interes za predmet ovog natječaja, ako se time ugrožava konkurencija.
Svaki od natjecatelja, pojedinac ili grupa, ima pravo sudjelovanja na ovom Natječaju samo s jednim radom.

Pogled na sjeverozapadni rub čestice

Način dostave natječajne dokumentacije:

Natjecateljima se stavlja na raspolaganje slijedeća dokumentacija na CD rom mediju:
A/ Program Natječaja,
B/ Geodetska podloga,
C/ Opći uvjeti Natječaja.
Natječajna dokumentacija može se preuzeti bez naknade na web stranici DAS-a:  (program  i opći uvjeti). Natječajna podloga, pripremljena u digitalnom formatu, može se naručiti na e-mail: tajnistvo@d-a-s.hr i bit će dostavljena natjecateljima elektroničkom poštom putem e-maila koji su natjecatelji dužni navesti kao kontakt pri naručivanju podloge i koji će poslužiti kao kontakt adresa do završetka Natječaja.

Rokovi:

-početak Natječaja: 15. veljače 2015. godine,
-rok za postavljanje pitanja natjecatelja: 5. ožujka 2015. godine,
-rok za dostavu odgovora na pitanja: 8. ožujka 2015. godine,
-predaja natječajnih radova: 15. travnja 2015. godine do 17.00 sati, u prostorijama DAS-a, Starčevićeva 24c, Split.

Za radove koji se šalju poštom vrijedi gore navedeni datum na žigu na pošiljci. Svaki natjecatelj koji rad šalje poštom obvezan je o tome anonimnim e-mailom obavijestiti DAS na e-maila adresu: info@d-a-s.hr. U e-mailu treba navesti broj pod kojim je pošiljka u pošti zaprimljena. Ukoliko se natječajni rad šalje poštom, a iz formalnih razloga zaprimanja rada potrebno je navesti pošiljatelja, ime, prezime, naziv i adresa koji su dani ili napisani na omotu natječajnog rada pod „pošiljatelj” ne smiju u imenu, prezimenu, nazivu niti adresi biti isti s bilo kojim od tih podataka vezano na autora natječajnog rada niti upućivati na autora natječajnog rada.

Nagrade:

Ako do utvrđenog roka bude zaprimljeno najmanje šest radova koji su stručno izrađeni i odgovaraju Općim uvjetima Natječaja, Ocjenjivački sud se obvezuje dodijeliti nagrade u netto iznosu kako slijedi:
– I nagrada 50.000,00 kn,
– II nagrada 30.000,00 kn,
– III nagrada 15.000,00 kn.

OCJENJIVAČKI SUD:

Članovi:
Suzana Musa, dipl.oec., predstavnik Raspisivača
Dražen Pejković, dipl.ing.arh., predstavnik Raspisivača
Jerko Rošin, dipl.ing.arh, ovl.arh., predstavnik Provoditelja
Dean Stubnja, dipl.ing.arh., ovl.arh., predstavnik Provoditelja
Marijana Bronzović, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja
Zamjenik člana:
Branko Poljanić, dipl.ing.građ.
Tehnička komisija:
Lada Pocrnić Mladinić, dipl.ing.arh.
Tajnica Natječaja:
Iva Vrdoljak, mag.ing.arh.

Natječaj je raspisan u skladu s „Pravilnikom o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza” HKA kojeg su se svi sudionici obvezni pridržavati”, stoji u pozivu.

Izvor: Društvo arhitekata Splita

U petak, 27.veljače u sklopu ZAGREBDOXA (u Cineplexxu Centra Kaptol od 21:00 – 00:00, u dvorani 4), u dijelu programa rezerviranom za Majstore doxa, prikazat će se omnibus posvećen arhitekturi – “Katedrale kulture” koji je premijeru imao u veljači ove godine na 65. Berlinskom filmskom festivalu.

Da građevine mogu govoriti, što bi rekle o nama? Odgovor na ovo pitanje pokušalo je dati šest cijenjenih i nagrađivanih redatelja (Wim Wenders, Robert Redford, Michael Glawogger, Michael Madsen, Margreth Olin, Karim Ainouz) koji su svojim autorskim pristupom oživjeli šest ikoničkih građevina, uključujući Centar Pompidou u Parizu i Koncertnu dvoranu Berlinske filharmonije.

Louis Kahn: Salk Institut (Robert Redford)

„Ova nadahnuta oda umijeću arhitekture spaja šest nevjerojatnih građevina, šest autora i veličanstvene mogućnosti 3D-a“, kaže se u službenom programu Zagrebdoxa. Ako ste imalo upoznati s estetikom pojedinih redatelja, nećete se iznenaditi kada Koncertna dvorana Berlinske filharmonije progovori o sebi uglađenim ženskim glasom u filmu Wima Wendersa, prisjećajući se svojih početaka prije 50 godina te pričajući o današnjem suživotu s mnoštvom posjetitelja, uz mnogo glazbe u pozadini. „Grad je oblikovao mene, a ja volim misliti da sam i ja oblikovala njega. Kao građevine, imamo veći utjecaj na svijet nego što možete zamisliti“, kaže otprilike Berlinska filharmonija, ikona moderniteta.

Hans Scharoun: Berlinska filharmonija (Wim Wenders)

Zgrade su materijalizirana manifestacija ljudskog duha, ali i njegove aktivnosti. Filmovi prikazuju kako svaka pojedina građevina odražava kulturu u kojoj je nastala i kako čuva kolektivno pamćenje. Što stoji u pozadini priča građevina – Instituta Salk u Kaliforniji (redatelja Roberta Redforda), Nacionalne knjižnice u Sankt Peterburgu (film pokojnog Michaela Glawoggera), “najhumanijeg zatvora” Halden u Danskoj (redatelja Michaela Madsena), Opere u Oslu (redateljice Margreth Olin) i Centra Pompidou u Parizu (redatelja Karima Ainouza) – moći ćete se sami uvjeriti već ovoga petka u projekciji Zagrebdoxa.

Nacionalna knjižnica u Sankt Peterburgu (Michael Glawogger)

Centar Pompidou u Parizu (Karim Ainouz)

Zatvor Halden u Danskoj (Michael Madsen)

Opera u Oslu (Margreth Olin)

“Projekt Zagreb za mene kreće s uključivanjem javnosti te udruga i inicijativa u diskusiju i propitivanje zagrebačkih javnih prostora.

Grad Zagreb u suradnji s Društvom arhitekata Zagreba (DAZ) i Arhitektonskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu pokrenuo je projekt urbane revitalizacije javnih prostora u gradu Zagrebu kroz provedbu 17 zahvata i intervencija kroz urbanističko-arhitektonske natječaje u javnim prostorima na području cijeloga grada. O ciljevima projekta, smjernicama i samom programu smo pisali ovdje, a jedan od ključnih segmenata je i aktivno sudjelovanje građana, te nevladinih, građanskih i stručnih udruga i inicijativa.

U sklopu toga održat će se i fokus grupe 26.veljače od 18 do 19:30 h te 28.veljače od 11 do 12:30 h. Cilj fokus grupa je iz prve ruke dobiti uvid u poimanje prostornih problema i potencijala iz perspektive udruga i inicijativa kojima je gradski prostor u fokusu djelovanja. Od sudionika se očekuje da predstavljaju organizaciju iz koje dolaze, predstavljaju viđenje zagrebačkih potreba, problema i potencijala, te detekciju konkretnih lokacija s kojima se u svom radu susreću.

Za sudjelovanje u fokus grupama potrebno je javiti se na e-mail: zagrebzamene@d-a-z.hr.

Nadalje najavljujemo i izlaske na teren članova Akupunkture grada koji će na zadanim lokacijama ispitivati javno mišljenje i nastojati uključivanjem građana otkriti gradske lokacije kojima je potrebna obnova i koje imaju potencijal da postanu kvalitetni javni gradski prostor, uključujući ih među potencijalne lokacije za već spomenute zahvate u prostoru”, izvještava Društvo arhitekata Zagreba.

Termini i lokacije:

07.03. (09:30-13h) Avenue Mall
14.03. (09:30-13h) Trešnjevacki plac
21.03. (09:30-13h) Maksimir
22.03. (09:30-13h) Jakuševac
28.03. (09:30-13h) Splavnica

Foto: arhiva

Europska komisija i Fundació Mies van der Rohe objavlili su jučer u Londonu pet finalista europske nagrade za suvremenu arhitekturu – Mies van der Rohe 2015, a to su: Muzej za umjetnost u Ravensburgu (Njemačka), danski Pomorski muzej u Helsingøru , vinarija Antinori u Firenci, Filharmonija u poljskom Szczecinu I Saw Swee Hock, studentski centar u Londonu.

Nominirani autori će predstaviti svoje projekte 7. svibnja u Barceloni, nakon čega će žiri donijeti odluku o pobjedniku, a svečana dodjela nagrada i otvorenje izložbe održat će se 8. svibnja u paviljonu Mies van der Rohe. Donosimo pregled nominiranih projekata:

1.
Građevina:          KunstmuseumRavensburg, Ravensburg, Njemačka
Projektni ured:  LedererRagnarsdóttirOei
Autori:                  Arno Lederer , JórunnRagnarsdóttirand Marc Oei
Fotografije:         Roland Halbe

2.
Građevina:         Museet for Søfart, Helsingør, Danska
Projektni ured: BIG – BjarkeIngels Group
Autori:                 BjarkeIngels and David Zahle (DK)
Fotografije:        Rasmus Hjortshoj

3.
Građevina:         Cantina Antinori, San Casciano Val di Pesa, Firenze, Italija
Projektni ured: ArcheaAssociati
Autori:                 Giovanni Polazzi, Laura Andreini, Marco Casamontiand Silvia Fabi
Fotografije:        Pietro Savorelli

4.
Građevina:          FilharmoniaSzczecinska, Szczecin, Poljska
Projektni ured: Barozzi / Veiga
Autori:                  Alberto Veiga, FabrizioBarozzi
Fotografije:         Simon Menges

5.
Građevina:         Saw Swee Hock Student Centre, London School of Economics, London,V.Britanija
Projektni ured: O’Donnell + Tuomey
Autori:                 Sheila O’Donnell, John Tuomeyand Willie Carey
Fotografije:        Dennis Gilbert

Predstavljamo projekt “Stone house” arhitektonskog studija Proarh  iz Zagreba.

O ovoj obiteljskoj kući u Lukovom Šugarju kažu sljedeće:

“Kamena kuća u Lukovom Šugarju u svojoj biti interpretira maksimu ”less is more”. Skučena parcela u zbijenoj matrici divlje ”vikend” izgradnje, samo na par koraka od morske obale, investitoru je neizbježno ljetno odredište, a projektantu izazov projektiranja s mnogobrojnim zadatostima i ograničenjima.

*situacija

*prizemlje

Mala površina parcele uvjetovala je da položaj novog objekta bude na minimalnim odmacima i paralelno s granicama parcele, kako bi se dobila maksimalna korisna površina.

*shema 1

*shema 2

 Tlorctni oblik uvjetovali su i želja za otvaranjem pogleda prema moru, očuvanje postojećeg stabla pittosporuma, formiranje terase u parteru i odvajanje od najbližih susjeda. Kako bi se zadovoljile potrebe korisnika , prostorije se smještaju na 3 etaže.

Tako dobiveni poligonalni tlocrt svojom je razvedenošću nametao potrebu za minimalističkim volumenom i izbjegavanju suvišne dekorativnosti ukupne forme. Položaj kuće blizu mora, i to na području poznatom po ekstremnim naletima bure, zahtjevao je oblikovanje volumena i pročelja koje bi odgovaralo podneblju i specifičnostima lokacije-velika koncentracija soli, visoke temperature ljeti, jaki udari vjetra.

Kuća se realizira kao kompaktni, zatvoreni poliedar, čvrsti volumen obložen sa svih strana jednakim materijalom-kamenom, kao autentičnim materijalom najpogodnijim za održavanje. Krovne plohe su riješene kosinama radi lakše odvodnje i obložene jednakim kamenom kao vertikale pročelja.

Lišena svega osim nužno potrebnog, ova je kuća primjer kako jezgrovit program i asketski pristup oblikovanju mogu isproducirati ugodan i funkcionalan prostor.

Naziv projekta:      Stone house
Tipologija:               obiteljska kuća
Lokacija:                  Lukovo Šugarje
Površina parcele:  266 m2
Brutto površina:   150.8 m2
Klijent:                     privatno
Projektiranje:        2012.-2013.
Izvođenje:               2013.-2014.
Status:                      izgrađeno
Fotografije:            Damir Fabijanić

Otvorene su prijave za Europan 13  čija ovogodišnja tema je “The Adaptable City 2 : Self-Organization – Sharing – Project (Process)”, izvještava Društvo arhitekata Zagreba. Među 49 lokacija u 15 zemalja članica Europana nalazi se i Zagreb.

Europan je europska federacija nacionalnih organizacija koje vode arhitektonske natječaje s realizacijom, a objavljuju se simultano u svim zemljama članicama pod zajedničkom temom. Osnovan 1988. godine s ciljem razmjene ideja i promicanjem suradnje na polju arhitekture i urbanizma unutar europskog kontinenta Europan je namijenjen arhitektima ispod 40 godina. Hrvatska je članica Europana od 1992. godine.

Ovogodišnja tema “The Adaptable City 2 : Self-Organization – Sharing – Project (Process)” propituje održivo samoorganizaciju grada a izabrano je 49 različitih lokacija diljem Europe. Zagreb je jedna od ponuđenih lokacija natječaja odnosno četiri lokacije uz nasip uz rijeku Savu za koji se traže privremeni režimi korištenja i privremena izgradnje do implementacije trajnih urbanističkih rješenja. Zadatkom se otvara i mogućnost realizacije i suradnje s lokalnim udrugama, a bitan faktor u odabiru rješenja je i ekonomska održivost i provedivost.

Više informacija o natječaju  pronađite nađite na stranicama EUROPAN Hrvatska.

O zagrebačkoj lokaciji Europana 13 više saznajte ovdje  dok o ostalim lokacijama informacije možete pronaći ovdje .

Izvor: DAZ

Projekt “Š 2008 ZG” – kuća dva zida arhitektonskog ureda NOINarhitekti nalazi se u zagrebačkoj Vinogradskoj ulici, na lokaciji s koje se pruža panorama na čitav grad, na zagrebačko podsljemensko zelenilo.

Autorice Nikolina Ivanović i Dorotea Križić govore o projektu:
“Koncept je kuća L oblika na tri etaže, omeđena s dva kamena zida različite obrade, smještena u gornji desni ugao prostrane i vrlo strme parcele, djelomično potpuno ukopana, djelomično ogromnim staklenim površinama otvorene vizure na čitav grad i brdovitu šumu Jelenovac.

*situacija

*tlocrt pretežno ukopane etaže

*tlocrt suterena

*tlocrt prizemlja

*uzdužni presjek

Ulaz (kolni i pješački/) je s ulice Vinogradi na najgornjoj etaži (prizemlje), garaža za tri automobila povezana je toplom vezom kroz stakleni vjetrobran s kućom, ulazni hall s garderobom i wc-om, nadsvođen staklenim krovom, prohodna krovna terasa s jedne strane i spavaći trakt s tri sobe s druge strane (roditeljska i dvije gostinjske).

Vertikalna komunikacija ostvarena je stubišem (glavno i servisno) i liftom. Na etaži suterena nalazi se veliki dnevni boravak s kaminom i blagovanjem kroz gotovo dvije etaže, biblioteka, medija soba, kuhinja i prostor za serviranje te dječje sobe (tri sobe).

Pretežno ukopana etaža sadrži wellness (s bazenom s protustrujnim plivanjem, jacuzzijem, saunom, teretanom, prostorom za masažu) direktno vezan na teren tj. vanjski deck (koji ima mogućnost potpunog otvaranja staklenih stijena i povezivanja vanjskog i unutarnjeg prostora, malom kapelicom, apartmanom domaćice povezanim servisnim stubištem s kuhinjom i servisnim ulazom u kuću), konobom i vanjskim spremištem.

Strojarnica i elektro soba pozicionirane su u ukopanom dijelu kuće s pristupom sa servisnog stubišta. Materijali pročelja su kamen, termotretirano drvo, gruba žbuka, staklo i zeleni krovovi.

Kuća je ostvarila nisko energetski imperativ kroz arhitektonsko oblikovanje i primjenjenu visoku tehnologiju. Grijanje i hlađenje je geotermalno, cijevnim registrima preko dizalica topline sa zemljanim bušotinama. Koristi se recirkulacija vode (skupljanje kišnice i korištenje za sanitarne uređaje i navodnjavanje).

Ova pametna kuća ima automatsko podešenje maksimalne energetske učinkovitosti (i elektro i strojarski i hidro), pripremu za fotonaponske ćelije, pojačanu toplinsku izolaciju, uz orijentaciju kuće (ukopan sjever i zapad), otvoren istok i jug. Š 2008 ZG arhitektonskim je konceptom, sadržajem i oblikovanjem na globalnom nivou obiteljskih kuća visokog luksuza”.

Ime projekta: Š 2008 ZG
Lokacija: Vinogradi, Zagreb, Croatia
Autor: NOINarhitekti
Projektni tim: Nikolina Ivanović, Dorotea Križić
Projekt: 2008
Realizacija: 2013
Investitor: privat
Površina parcele: 6300m2
Brutto površina:  1008m2
Fotografija: Martina Kenji

Kada je 2008. godine pokazan na Venecijanskom bijenalu dokumentarac “Koolhaas HouseLife” vrlo brzo je stekao ugled najpoznatijeg filma o arhitekturi. Film donosi prikaz poznate Koolhaasove kuće sagrađene u Bordeauxu 1996. godine. Ono što je novo i inovativno u prikazu arhitekture, a ujedno zabavno i duhovito, činjenica je da nam film o ovom remek djelu suvremene arhitekture priča kroz rutine i anegdote Guadalupe Acedo, žene čiji je posao čišćenje i održavanje kuće.

Autori filma Ila Beka i Louise Lemoine zahvaljujući upravo ovom uratku postali su “kultne ličnosti europskog arhitektnoskog miljea“, kako ih je jednom prilikom nazvao The New York Times, ali nisu tu stali. “Koolhaas HouseLife” možda je najpoznatiji, ali ne i jedini film u seriji Living Architectures koja arhitekturi pristupa ne očima stručnjaka već osoba koje u njoj svakodnevno borave. Premda oboje stručnjaci u svom području, Ila Beka studirao je arhitekturu, a Louise Lemoine film i filozofiju, autori su odlučili demokratizirati jezik kojim se govori o arhitekturi, učiniti ga subjektivnim i osobnim. Zato njihovi filmovi o arhitekturi nisu fokusirani na to da stručno objasne zgradu, njenu strukturu i tehničke detalje. Oni gledatelju umjesto pružaju pristup u svakodnevnu intimu arhitekture.

Da bi postigli takav spontani prikaz arhitekture pomažu im ljudi koje tamo zatiču. Tako nam u filmu “Pomerol, Herzog & De Meuron” o arhitekturi koju je ovaj slavni tim projektirao za jedan od najpoznatijih vinograda pričaju berači grožđa koji se u zgradi okupljaju za ručak. Svećenik i njegovi župljani otkrivaju život nove crkve Richarda Meiera u Rimu u filmu “Xmas Meier”, a pod naslovom “Gehry’s Vertigo” penjači koji peru prozore otkrivaju kompleksnost i vrtoglavost Gehryjevih formi u Bilbau. Čuvari, čistači i drugo pomoćno osoblje približavaju nam tri mala remek djela Renza Piana u filmu “Inside Piano”.

Autori filmova ujedno su i njihovi producenti i distributeri. To donosi i neka financijska ograničenja, ali autori su se sami odlučili na to da bi zadržali samostalnost od početka do kraja eksperimentalnog procesa koji ovakvi filmovi zahtjevaju. Skromne produkcije tako su postale i prepoznatljiva estetska komponenta njihovih dokumentaraca.

Ipak, danas Beka i Lemoine prihvaćaju i narudžbe od arhitekata, muzeja i drugih institucija. Tako je nastao i nešto kompleksniji film “Barbicania” koji donosi 30 video portreta snimljenih tokom mjesec dana dugog istraživanja brutalističkog zdanja Barbican Estate u Londonu. Trenutno rade na “8 House” zdanju u Kopenhagenu, po narudžbi Bjarke Ingels Group. Dok god pažljivo slušaju ljude koji obitavaju u arhitekturi, njihovi filmovi odižu životom arhitekture.

KOOLHAAS HOUSELIFE

POMEROL, HERZOG & DE MEURON

XMAS MEIER

GEHRY’S VERTIGO

INSIDE PIANO

BARBICANIA

Grad Sisak raspisuje, organizira i provodi arhitektonski, javni, opći, od posebnog interesa za grad Sisak, za realizaciju, u jednom stupnju anonimni natječaj za izradu arhitektonskog rješenja za natkrivanje polivalentnog igrališta i rekonstrukciju rekreacijskog centra „Zibel“ u Sisku.

Svrha i cilj natječaja su dobivanje kvalitetnih i stručno izrađenih prijedloga idejnog arhitektonskog rješenja i odabir najboljeg rješenja za natkrivanje polivalentnog igrališta i rekonstrukciju rekreacijskog centra „Zibel“ u Sisku, a koje će poslužiti kao podloga za izradu daljnje projektno-tehničke dokumentacije (glavni i izvedbeni projekt s pripadajućim troškovnicima za potrebe javne nabave radova) potrebne za izgradnju.

Investiror i raspisivač natječaja je Grad Sisak, Rimska 26, 44 000 Sisak
Odgovorna osoba Raspisivača: Gradonačelnica Kristina Ikić Baniček

Organizator i provoditelj natječaja je Grad Sisak, Rimska 26, 44 000 Sisak, Upravni odjel za prostorno uređenje i zaštitu okoliša

Pravo sudjelovanja imaju sve fizičke ili pravne osobe bez obzira na mjesto sjedišta / prebivališta. Uvjet stručnosti je zadovoljen ako je najmanje jedan autor natječajnog rada magistar inženjer arhitekture ili diplomirani inženjer arhitekture ili ovlašteni arhitekt upisan u imenik Hrvatske komore arhitekata.

ROKOVI:
Početak natječaja je 10. ožujka 2015. godine.
Natjecatelji imaju pravo postavljati pitanja do 30. ožujka 2015. godine.
Rok predaje natječajnih radova je  11. svibnja 2015. godine do 12.00 sati.
Ocjenjivački sud završit će s radom najkasnije do 5. lipnja 2015. godine.

NAGRADE:
Ako do određenog roka prispije najmanje pet (5) radova koji su stručno izrađeni i odgovaraju uvjetima natječaja, Ocjenjivački sud se obvezuje dodijeliti sljedeće nagrade u točnom neto iznosu i rasporedu kako slijedi:

I.   nagrada                 25.000,00 kn
II.  nagrada                 15.000,00 kn
III. nagrada                10.000,00 kn

OCJENJIVAČKI SUD
Predsjednik Ocjenjivačkog suda:
Ivo Vranjican, dipl.ing.arh., ovlašteni arhitekt, predstavnik Provoditelja, predsjednik OS

Članovi ocjenjivačkog suda:
Goran Bobinac, dipl. ing. arh., ovlašteni arhitekt, predstavnik Provoditelja
Goran Grgurač, prof., pročelnik upravnog odjela za kulturu i sport Grada Siska, predstavnik Raspisivača
Domagoj Broz, dipl. ing. građ. pročelnik upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, predstavnik Raspisivača
Novela Rimay Ferenčak, dipl. Ing. arh., ovlašteni arhitekt – urbanist, predstavnik Provoditelja

Zamjenik člana Ocjenjivačkog suda:
Milovan Zrakić, dipl. ing. građ.

Stručni savjetnik Ocjenjivačkog suda:
Mario Todorić, dipl. ing. građ.

Tehnička komisija:
Domagoj Vuković, dipl. ing. arh.
Domagoj Orlić, dipl. ing. prom.

Tajnik natječaja:
Biljana Pešun, dipl. ing. arh.

Natječaj raspisan je u skladu s Zakonom o javnoj nabavi („Narodne novine“ broj 90/11, 83/13 i 143/13), u smislu čl. 45. i 46. tog Zakona, te Pravilnikom o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza (NN 85/14) kojeg su se svi sudionici natječaja obvezni pridržavati.

Opće uvjete natječaja možete pogledati ovdje, a program ovdje.

Izvor: DAZ

Foto: www.najsport.com

Njemački arhitekt Frei Otto (31.5.1925. – 9.3.2015.) proglašen je četrdesetim dobitnikom Pritzkerove nagrade, izvještava ArchDaily. Objava je iznesena javnosti dva tjedna prije službenog proglašenja zbog tužne vijesti o smrti ovog njemačkog arhitekta i inženjera konstrukcije, najpoznatijeg po Olimpijskom stadionu u Munchenu iz 1972.g. Frei Otto je bio pionir napetih struktura i predstavljao je drugačije, suosjećajnije lice Njemačke.

U priopćenju žirija kaže se da je Frei Otto svoju dugu karijeru proveo istražujući, eksperimentirajući i razvijajući jednu od najosjetljivijih arhitektura koja je utjecala na brojne druge arhitekture diljem svijeta.

“Poduke njegovog pionirskog rada na polju prozračnih konstrukcija koje su prilagodljive, promjenjive te pažljivo korištenje ograničenih resursa, relevantne su danas kao i kad su bile predlagane prvi put, prije preko 60 godina. Prigrlio je definiciju arhitekta koja u sebi objedinjava istraživača, izumitelja, inženjera, graditelja, učitelja, suradnika, čovjeka koji brine za okoliš, humanista i tvorca značajnih građevina i prostora.

Olimpijski stadion, München

Cijeli životni vijek Frei Otto je stvarao imaginativne, svježe i besprimjerne prostore i konstrukcije. Također, kreirao je i nova znanja. U tome leži njegov duboki utjecaj: ne u formama koje bi se kopirale, već u putevima koji su se otvorili njegovim istraživanjima i otkrićima.

Njegovi doprinosi na polju arhitekture nisu samo u vještini i talentu, već i u darežljivosti. Zbog vizionarskih ideja, znatiželjnog uma, vjerovanja u slobodno dijeljenje znanja i otkrića, kao i zbog njegovog kolaborativnog duha i obzira prema pažljivom korištenju resursa, dodjeljuje mu se Pritzkerova nagrada za 2015.”, stoji u obrazloženju žirija.

Multihalle u Mannheimu

Iako je, nažalost, preminuo prije svečane dodjele, Frei Otto primio je obavijest od izvršne direktorice nagrade, Marthe Thorne, te je nakon njenog posjeta izjavio:

“Presretan sam što sam primio nagradu i zahvaljujem žiriju. Nikad nisam učinio ništa da bih osvojio ovu nagradu. Moj arhitektonski poriv bila je želja da projektiram nove tipove zgrada za siromašne ljude, pogotovo nakon prirodnih nepogoda i katastrofa. Sretan sam čovjek.”

U nastavku donosimo video o izgradnji njemačkog paviljona za EXPO 1967.g.

Foto: wikipedia

Ivo Vitić: Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije, 1970., foto: Marko Ercegović

Godine 1970., pobjedivši na jugoslavenskom natječaju iz 1959. i nakon desetogodišnjih radova, završena je zgrada koju je Ivo Vitić projektirao za Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu. Tog projekta u Srbiji autor se odrekao iz nepoznatih razloga. Jedna pretpostavka je da je po varijaciji idejnog rješenja zgrada trebala imati dodatnu istovjetnu cjelinu na površini obližnjeg parka, druga se veže uz neodgovarajuću realizaciju sistema za ventilaciju i regulaciju temperature u Muzeju, koji je prestao funkcionirati nedugo po izgradnji.

Atrij Muzeja, foto: Marko Ercegović

Zgrada Ive Vitića u Dunavskoj ulici br. 37 možda je jedan od najznačajnijih kulturnih i arhitektonskih spomenika koje Novi Sad ima. Uz SPENS, koji je projektirala grupa arhitekata, među kojima je bio Živorad Janković koji je sa Slavenom Rožićem radio na kompleksu Sportskog centra Gripe i Koteksa, Vitićev muzej je značajan za grad i u okviru kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2021.

Zgrada je u neposrednoj blizini bulevara u kojem je najveći broj modernističkih zdanja u gradu – nekadašnja robna kuća “Stoteks” (sada “Bazar”) sagrađena 1972. po projektu Milana Miheliča iz ljubljanskog biroa “Konstrukta”, Banovinski kompleks i centralna zgrada pošte arhitekta Dragiše Brašovana, zgrada Skupštine Grada i poslovni objekt koje su projektirali Milena i Sibin Đorđević, kao i monumentalna palača direkcije Dunav-Tisa-Dunav, izgrađena od 1949. do 1954. prema projektu arhitekta Branislava Ristića.

S obzirom na to da je građena za potrebe stalnog postava Muzeja radničkog pokreta i narodne revolucije, zgrada nije projektirana za potrebe dinamičnog muzeja, čiji bi se postavi izložbi često mijenjali. Stoga zgrada nema lift, teretni ulaz je dva nivoa ispod glavnog izložbenog prostora, a širina ulaza i stepeništa koja vode u sve izložbene prostore određuju veličinu eksponata. Unatoč tome, zbog očuvanja njene atraktivnosti i dinamičnosti događaja i sadržaja unutar nje, provedeni su projekti restauracije, reaproprijacije i rekonstrukcije.

Prije no što je Muzej istorije Jugoslavije osnovan 1996. godine spajanjem memorijalnog centra „Josip Broz Tito“ i Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, 1992. godine je spajanjem Istorijskog muzeja i Muzeja radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu osnovan današnji Muzej Vojvodine. U Vitićevoj zgradi je time ostalo Odeljenje za noviju istoriju Muzeja Vojvodine, arhivska i muzejska građa o NOB-u, kao i dio biblioteke Radničkog pokreta. Sama zgrada ima status spomenika kulture.

Forum suvremene umjetnosti i kulture, 2014., foto: Marko Ercegović

Od svibnja 2009. godine u zgradu je smješten Muzej savremene umetnosti Vojvodine, koji organizira i priređuje preko 50 događaja godišnje u domeni suvremene umjetnosti. Među prvim promjenama koje je MSUV realizirao u zgradi su renoviranje wc-a za posjetitelje, renoviranje izložbenih prostora, kafe-kuhinje i formiranje muzejskog dućana. Zbog nagnutog terena i blizine Dunava, depoi u suterenskom dijelu su bili izloženi vlazi tokom godina i najznačajniji pomak u saniranju tih prostorija realizirat će se s preuređenjem prilaznog platoa zgradi. Iz zgrade će trajno bit izmješten arhiv Radio televizije Vojvodine i ured za historiografiju RTV-a u novoizgrađene prostorije Arhiva Vojvodine.

Segment arhive RTV-a

Rekonstrukcija rada Verbumprograma (Vladimir Mattioni i Ratomir Kulić), izložba Situacije.Instalacije u Vojvodini, 2013.

Sonja Jankov

U srijedu, 25.ožujka 2015., u 15.30, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, održat će se stručno vodstvo kroz izložbu “Turizam u socijalizmu i nakon -Transformacije hotelske arhitekture na hrvatskoj obali Jadrana” i prezentacija knjige “Holidays After the Fall” Michaela Zinganela.

Foto: Ruin of Hotel Palace, Haludovo, Malinska/Krk; Arhitekt: Boris Magaš 1972.; © Daniele Ansidei, 2011.

Istoga dana u MMSU će se održati i dvije panel diskusije, u 17 i 19 sati. Panel diskusija “Protagonisti modernizacije” sa sudionicima Milovanom Kovačevićem, Dinkom Kovačićem, Darkom Turatom i Antom Rožićem te moderatorima Marojem Mrduljašem i Lidijom Butković Mićin, održat će se u 17 sati.
Panel diskusija “Hrvatski turizam danas” održat će se u 19 sati u MMSU, a njeni Sudionici su : Zoran Balog, Saša Begović/ 3LHD, Ivo Kunst, Franco Palma i moderatori: Maroje Mrduljaš, Dafne Berc.

Ovom prilikom podsjećamo na osvrt Sandre Uskoković na knjigu “Holidays after the Fall, Seaside Architecture and Urbanism in Bulgaria and Croatia“ (uredili Michael Zinganel, Elke Beyer, Anke Hagemann; autori Elke Beyer, Anke Hagemann, Norbert Mappes-Niediek, Nikola Mihov, Maroje Mrduljaš, Michael Zinganel), koji ponavljamo u cijelosti:

“Turistička industrija danas potiče ogromne migracije transnacionalne mobilnosti i radnika, kao i transfer novca, materijala, ali i društvenih stavova i kulturalnih tradicija. S druge strane, priroda turizma nudi iluziju i obećanje bijega, zaborava, izmicanja, pretvaranja u Drugog, nasuprot uobičajenoj, svakodnevnoj, radničkoj egzistenciji te predstavlja zadnji pokušaj da se izvuče profit iz ljudskog potrošačkog „koda“. Knjiga „Holidays after the Fall, Seaside Architecture and Urbanism in Bulgaria and Croatia“ (uredili Michael Zinganel, Elke Beyer, Anke Hagemann; autori Elke Beyer, Anke Hagemann, Norbert Mappes-Niediek, Nikola Mihov, Maroje Mrduljaš, Michael Zinganel; izdavač Jovis Verlag GmbH, Berlin, 2013.) predstavlja kritičku diskusiju o turističkom razvoju u Bugarskoj i Hrvatskoj budući da se obje tranzicijske zemlje susreću s istim problemom – kako što bolje razviti i očuvati svoja obalna područja kao vitalne ekonomske, ali i prirodne i kulturne izvore, dostupne svima uslijed novog ekonomskog modela privatizacije, te kako valorizirati turističku arhitekturu socijalističkog perioda.

Bar hotela Ambasador u Opatiji, arhitekt Zdravko Bregovac, 1966.

Fokus ove knjige je na izgradnji i uporabi modernih odmarališta i hotela u Bugarskoj i Hrvatskoj, prateći razne metamorfoze kroz koje su prošli tijekom proteklih desetljeća, i to od urbanističkog planiranja započetog u socijalističkom periodu pa sve do postsocijalističkog restrukturiranja. Autor se pri tome ne bavi samo načinima na koja su se odmarališta i individualne strukture fizički restrukturirale nakon pada socijalizma, ili novim tipovima arhitekture u Bugarskoj i Hrvatskoj nakon deregulacije nekretnina, već i ekonomskom promjenom koja je revidirala modele turizma i pitanje vlasništva, dovela do komodifikacije zemljišta te investiranja i upravljanja u rukama nove elite u ovim zemljama.

Albena resort u Bugarskoj

U šest poglavlja posvećenih individualnim odmaralištima pratimo koliko radikalno su se javne slike i arhitektonska interpretacija na bugarskoj obali Crnog mora mijenjale kroz razne periode, i to od prvih planiranih odmarališta početkom 1950-ih preko masovnih odmarališta u 1970-ima pa sve do recentnih različitih modela privatizacije i, naposljetku, nepovratnih posljedica boom and bust izgradnje danas. Tijekom razdoblja od 50-ih do 70-ih obala Crnog mora je bila poligon za odvažnu modernu arhitekturu (napuštajući neoklasicistički diktat staljinističke arhitekture) koja je odražavala najsuvremenije trendove u tadašnjoj bugarskoj arhitekturi te posvećivala iznimnu pažnju oblikovanju parkova i vrtova te ostalih javnih prostora.

Hoteli Veliko Tarnovo, Pliska i Gdansk u Bugarskoj, arhitekt: Dechko Dzhumakov, 1968.

U kraćem uvodu Michaela Zinganela objašnjavaju se uvjeti pod kojima se turizam u Bugarskoj razvijao, i to od početaka državnih urbanističkih službi 50-ih godina pa sve do privatizacije i recentne kontroverzne legislative o daljnjem razvoju na bugarskoj obali. Naime, nakon 1989.godine opća situacija u zemlji je obilježena „neodređenošću“ uslijed političkih i ekonomskih promjena što se odrazilo i na turistički sektor. U proteklih 25 godina organizacijska struktura i vlasnički odnosi su se značajno promijenili praćeni novim interesima, kao što je marketing turističkog proizvoda. Tijekom perioda privatizacije, državna turistička infrastruktura je podijeljena na 130 manjih privatnih poduzeća, a veći hoteli su rasprodani. Potom je početkom 21.stoljeća uslijedio investicijski i građevinski boom koji je radikalno promijenio lice turističke arhitekture oblikovano i prilagođeno jeftinoj turističkoj destinaciji i turističkim paket-aranžmanima, tijekom kojeg ni javnost ni urbanističke službe nisu imale većeg utjecaja. Ipak, kako navodi Michael Zinganel, tijekom posljednjih godina sve više jača javni protest, i to kroz medijske kampanje i tužbe što pridonosi pokušajima da se sačuva onaj dio bugarske obale koji još nije uništen.

Bar Orient u glavom bugarskom resortu Sunny Beach na Crnome moru, arhitekt Nikola Nikolow, 1969.

U dijelu knjige koji se odnosi na hrvatsku turističku arhitekturu autor Maroje Mrduljaš bavi se pitanjima tranzicije od „socijalističkog turizma“ prema marketinški orijentiranom, komercijalnom turizmu danas. Kroz analizu urbanističke povijesti socijalističkog turizma na Jadranskoj obali objašnjava se kako su se različite arhitektonske tipologije koristile za bolju i uspješniju integraciju hotelske građevine u pejzažu te u kojoj mjeri su njihovi modernistički interijeri označili prekretnicu za inovativni dizajn. Simbolička uloga turizma je bila od glavne važnosti u socijalističkoj Hrvatskoj. Veliki hoteli odvažnog modernističkog dizajna su bili savršeni modus da se predstavi i promovira uspjeh politike nesvrstanih i radikalnog internacionalizma. Pri tome je arhitektura, kako autor navodi,  kao temeljna komponenta turističkog proizvoda, predstavljala dio modernog iskustva mobilnosti i ukazivala je kako granice između „klasično visoke“ i „popularno niske“ kulture postaju propusne.

Hotel Haludovo u Malinskoj, arhitekt Boris Magaš, 1972.

„Penthouse Pets“ u „ribarskoj lučici“ u Haludovu

Turizam je nadalje omogućio istraživanje fundamentalnih prostornih aspekata arhitekture kao i odgovarajuća pitanja stila u arhitekturi te mu se u tom smislu može pripisati „zasluga“ da je provocirao i uzrokovao kreativne odgovore prema okolišu i prostoru.
Fizička je artikulacija turističkih područja u svim svojim oblicima – od kontrolirane regionalne distribucije turističkih kapaciteta, racionalnog oblikovanja urbaniziranih cjelina, kvalitete arhitektonske artikulacije pa do proizvodnje javne infrastrukture – generirala aktivne, zanimljive i pristupačne okoliše. Veći dio turističkih projekata je stvorio stupnjevane prostore – od javnih, polujavnih pa do privatnih i intimnih (za razliku od današnjih ekskluzivnih „resorta“ i ograđenih, zatvorenih cjelina) – tj. svojevrsnu kolektivnu imaginaciju javnog prostora. Time se održao kontinuitet javnog prostora, između svakodnevnog i privremenog habitata, s obzirom na to da su navedeni prostori spontano bili povezani s dinamikama života lokalne zajednice te su posljedično uveli novu estetiku i nove moderne ideje o okolišu.

Lobby hotela Ambasador u Opatiji, arhitekt Zdravko Bregovac, 1966.

Ovaj osvrt i pregled socijalističke turističke izgradnje u Hrvatskoj ukazuje da odnos arhitekture i turizma može proizvesti socijalnu poveznicu – ne nužno urbanistički planiranu – na području javne arhitekture i infrastrukture lokalne zajednice. Takva „tradicija“ je postojala u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske kada su se gradili parkovi, promenade i ostale javne strukture za turiste, ali i za lokalno stanovništvo, koje i danas postoje i sačinjavaju važnu mrežu oblikovanih javnih prostora uzduž obale. Dakle, prostori i mjesta koji su bili namijenjeni prvenstveno generiranju profita i koji su planirani u kontekstu instrumentalne modernizacije, neočekivano su postali kontribuirajući faktor u javnoj sferi. Planirana kao stimulacija urbane okoline, turistička izgradnja je otkrila kapacitet da apsorbira javnu sferu tijekom vremena. Recentni turistički projekti u Hrvatskoj, nažalost, ne odražavaju inherentne društvene ili socijalne infrastrukture niti pitanja iz javne sfere, zaključuje Mrduljaš.

Hotel Balaton u bugarskom resortu Sunny Beach, arhitekt Nikolay Nenov, 1965.

Zasad se još – uvjetno govoreći – možemo smatrati sretnima što još uvijek nismo stekli uvjete da postanemo investor-friendly destinacija te ne dijelimo sudbinu država poput Bugarske, Crne Gore i Španjolske u kojima su megainvesticije i mastodontski turistički projekti nepovratno uništili i prostorno izobličili njihove obale. Ipak, bez nužne transparentnosti gore navedenog procesa te većeg učešća i participacije javnosti u istom, velika je šansa da u skoroj budućnosti dijelimo zajedničku sudbinu.

Izložba temeljena na knjizi u berlinskom NGbK 2013.

Vrijednost ove knjige, koja ukazuje na odlučujuću ulogu koju su arhitektura i urbanizam odigrali u oblikovanju turističkog proizvoda, krajnje je iluminativna i za naše čitatelje, i to ne samo jer reflektira vrlo sličnu evoluciju konceptualizacije turističke arhitekture i turizma, kroz različite povijesne periode, u Bugarskoj i Hrvatskoj, već i jer zaključno podcrtava jednako važnu ulogu učešća javnosti, ali i javnih protesta u pokušajima da se spase posljednji preostali, neuništeni dijelovi obale Crnog mora, ali i našeg zajedničkog pejsaža.”

Isječke iz knjige i fotografije možete pogledati ovdje.

Izvor fotografija: autor i izdavač knjige „Holidays after the Fall, Seaside Architecture and Urbanism in Bulgaria and Croatia“

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija

U Oris Kući arhitekture, Kralja Držislava 3,  27. ožujka 2015. u 20 sati otvara se izložba radova čileanskog arhitekta Mathiasa Klotza – Poetika kutija. Tom prigodom će Mathias Klotz održati predavanje na Arhitektonskom fakultetu u 17:30 sati, Kačićeva 26.

Vizual

Klotz je jedan od najpoznatijih i najdomljivijih predstavnika čileanske arhitekture u Europi. Ukorijenjeni na geografskim posebnostima rodnog Čilea, svjesni kulturnog i arhitektonskog naslijeđa, ali ponajprije nastali iz intenzivnih propitivanja potreba korisnika, njegovi projekti skladan su primjer komunikacije čovjeka, kulture i prirode. Gradio je u Čileu, Argentini, Urugvaju, Španjolskoj, Kini i Libanonu i dobitnik je brojnih nagrada.

Kuća La Roca, Jose Ignacio, Urugvaj, 2008 – skica Mathias Klotz

Mathias Klotz rođen je 1965. u Čileu. Diplomirao je arhitekturu 1990. na Katoličkom sveučilištu u Čileu. Od 2001. do 2003. vodio je Visoku školu za Arhitekturu (la Escuela de Arquitectura) na Sveučilištu Diego Portales u Čileu, a od 2003. na istom je sveučilištu dekan na Fakultetu za arhitekturu, umjetnost i dizajn. Održao je brojna predavanja. Gradio je u Čileu, Argentini, Urugvaju, Španjolskoj, Kini i Libanonu. Nagrade (izbor): finalist nagrade Mies van der Rohe 1998., 2000.; Nagrada Borromini za najboljeg arhitekta mlaĎeg od 40 godina, Rim, 2001.; 3. mjesto na Bijenalu u Miamiju, kuća Reutter, 2002.; 2. mjesto na Bijenalu u Miamiju, Škola Altamira, 2002.; Green Good Design, kuća Stijena, 2010. Najpoznatiji radovi: kuća Klotz, kuća Müller, kuća Reutter, škola Altamira, vinarija Las Niñas, Pabellón Suboficiales Solteros (Dočasnički paviljon), kuća Ponce, Infrastrukturni plan Sveučilišta Diego Portales.

Kuća Techos, Nahuelhuapi, Argentina, 2008 – foto Roland Halbe

Izložba Poetika kutija otvorena je do 9. travnja 2015, a ulaz je slobodan za sve posjetitelje.

Hassan Fathy najznačajniji je egipatski arhitekt 20. stoljeća. Vjerovao je u društvenu odgovornost arhitekture i vodeći se njom stvorio upečatljiv opus. U suvremenim prilikama kada arhitekt postaje ekskluzivni posrednik između visoke tehnologije gradnje, investitora i depersonaliziranog krajnjeg korisnika, korisno je podsjetiti se njegove potrage za samim izvorom arhitektonskog zadatka.

Hassan Fathy

Hassan Fathy živio je od 1900. do 1989. godine. Diplomirao je arhitekturu 1926. na tadašnjem Sveučilištu kralja Fuada, današnjem Kairskom sveučilištu. Projektirao je oko 160 objekata, od skromnih seoskih kućeraka do potpuno isplaniranih zajednica. Njegovi projekti uključuju teatre, bolnice, tržnice, škole, mjesta za molitvu i rekreaciju itd. Iskorištavao je stare zanatske tehnike građenja, metode projektiranja i in situ materijale. Njegovo poznavanje ruralne egipatske ekonomije i široko znanje o tradicionalnim metodama gradnje kuća i gradova pomoglo je da njegov stil bude prepoznat među širim egipatskim masama. Iako nije bio omiljen u birokratskim i krugovima autoritativnog dijela struke, gradio je mnogo.

Njegovi radovi su vezani za grad Kairo, ali gradio je i drugdje po Egiptu i ostatku Afrike. Poznatija djela su mu kulturni centar Garagus u Qini (1950.), škola u Faresu (1957.), Nasserov mauzolej (1971.), Dar-al-Islam u Meksiku (1978.), kuća Hamdi Seif-al-Nasr u Gizi (1980), te naselja Nova Gourna (1946.), Novi Baris (1967.) i Sjeverna obala u Sidi Krieru (1971.). Dio života proveo je i u Ateni radeći za tzv. Arhitektonsku internacionalu. Projektirajući i vodeći izvedbu škola za egipatsko ministarstvo edukacije susreo se s neefikasnom i rastrošnom državnom birokracijom koja ga je potaknula na preispitivanje i sistematiziranje procesa gradnje i neposredan rad s graditeljima i egipatskim seljacima. Učio je lokalne stanovnike da izrađuju svoj vlastiti materijal i sami grade kuće.

Njegova je ideja bila da fuzija egipatskih tradicionalnih metoda gradnje i materijala i ideje funkcionalnog i socijalno budnog internacionalnog stila mogu ponuditi rješenje za probleme ruralnog stanovanja, ekonomičnost društvene i kulturne infrastrukture i identitet rastućih gradova. Shvatio je da blato i zanatski školovana radna snaga kao najrašireniji resurs Egipta mogu biti poticaj za stvaranje tradicionalne, ali i reprezentativne arhitekture. Njegova knjiga o projektu izgradnje Nove Gourne, izdana 1969. godine (ponovno izdana 1973. pod naslovom Architecture for the Poor) osigurava mu svjetski značaj te ostaje najvažnije djelo za proučavanje njegove intelektualne i materijalne ostavštine. Bavio se muzikom i dramaturgijom, a u tadašnjem Egiptu smatran je ekscentrikom i sanjarom.

Svojim je arhitektonskim djelovanjem bio mnogo “suvremeniji” po pitanju održivosti od svojih tadašnjih kolega, možda čak i današnjih. Njegova socijalna, ekološki osjetljiva i tradicionalna, istovremeno estetski upečatljiva arhitektura zbog vremena i mjesta gdje se pojavila nije dobila zasluženu pozornost. Kao protivnik internacionalnog stila sa svojim ciglama od blata u doba betona moderne djelovao je poput borca s vjetrenjačama. Ipak, praktičnost u djelovanju i iščitavanje potreba krajnjih korisnika definiraju ga kao pragmatičnog mislioca među arhitektima umjetnicima. S druge strane, njegov osjećaj za svjetlo i sjenu, kompoziciju i detalj, govore nam o umjetniku među arhitektima tehničarima. Mnogi su mu se klanjali i mnogi su ga izbjegavali. I dan-danas spomen njegovog imena izaziva skepsu u jednakoj mjeri koliko i divljenje.

Razrada presjeka tržnice u Khargi

Kako bismo mogli smjestiti Fathyjev pristup u kontekst suvremene arhitekture, trebamo najprije razumjeti njegov stav o tradiciji, ulozi tradicije u društvu i ulozi pojedinca u društvu, kako običnog egipatskog seljaka tako i arhitekta kao školovanog stručnjaka. Njegovim riječima, “tradicija je društvena analogija osobnim navikama u svakodnevici čovjeka. Odvraća stvaraoca od neesencijalnih i zbunjujućih odluka kako bi mogao svoju pozornost fokusirati na one bitne.i” S druge strane, neke tradicije, iako su se tek nedavno pojavile i pojavljuju se u ranoj fazi svog ciklusa, nemaju smislene i praktične osnove od samog početka. Modernost ne znači nužno životnost i svaka promjena nije nužno na bolje. Naravno, postoje situacije koje zahtijevaju inovativnost. Za Fathyja inovativnost treba biti u potpunosti promišljen odgovor na promjenu uvjeta, a ne sama sebi svrhom. Nitko ne očekuje da kontrolni toranj aerodroma bude izgrađen u seoskom idiomu kao što i nuklearna elektrana zahtijeva razumijevanje novih standarda tehnologije. Njegov stav o odnosu arhitekta i tradicije sažet je u citatu: “Ako se arhitekt trijezno kreće kroz tradiciju svoje kulture ne smije se bojati da će vrijednost njegove umjetnosti biti umanjena. Dapače, bit će izražena kao relevantan prilog tradiciji i doprinijeti će napretku kulture društva.”

Krovovi tržnice u Khargi

U Fathyjevom poimanju tradicija je svojevrsni most između interesa društva i interesa pojedinca u procesu stvaranja. U toj je sprezi vidio duboku društvenu ulogu arhitekture i njezinu dužnost da odgovara kontekstu u kojem nastaje. Gradska, podjednako kao i seoska Fathyjeva arhitektura pokazuju kako elementi tradicionalne arapske arhitekture, npr. malkaf (niše za vjetar), shukshayhka (kupolasto nadsvjetlo) i mashrabiya (zasjenjene drvenim letvicama), citirani i materijalom i tehnikom izvedbe direktno s vernakularnog izvora u Nubiji, mogu tvoriti ekološki i socijalno osviještenu arhitekturu koja spaja primjenjive tehnologije s kooperativnom gradnjom. Radeći na taj način Fathy je ustanovio arhitektonski identitet podneblja koji je svim svojim rješenjima savršeno odgovarao problemima stanovanja i javnog života egipatskog sela i time ispunjao svoju društvenu ulogu.

Promatrajući Fathyjeve projekte za tržnicu, bazar tipičan za arapski svijet, vidimo svu snagu njegovog djela. Pažljivo promišljena shema ventiliranja, pored valovitih formi i slike trga prikazuju sve principe arhitekture od ideje do realizacije stopljene u funkcionalan prostor. Mnogi na spomen arhitekture od blata (ili kakvog sličnog materijala) pomisle na primitivne kulture i marginalizirane grupe entuzijasta, a ovdje vidimo da se radi o sofisticiranoj arhitekturi koja maksimalno poštuje i pravila struke i podneblje te konstrukciju i mjerilo čovjeka. Uz sve to ta arhitektura ima i snažan estetski moment. Kompozicija oblika i ploha, posvećenost odnosu svjetla i sjene itd. u jednakoj su mjeri bitne u estetskom smislu koliko i u funkcionalnom i konstruktivnom. Fathyjeva arhitektura ima svoju poetičnost koja komunicira svoje principe na primarnom, intuitivnom jeziku.

Trg tržnice u Khargi

Projektirao je mnogo obiteljskih kuća i nekoliko višestambenih zgrada, ali najimpresivniji rezultat radikalno vernakularnog principa njegove su zgrade javne namjene koje ću podijeliti u tri skupine. Prvi i najznačajniji su objekti srednjeg mjerila poput teatara, tržnica, džamija i kulturnih centara koji su dio njegovih većih urbanističkih projekata i naselja u unutrašnjosti Egipta. Tu spadaju Nova Gourna, Novi Baris, Khartoum itd. U tim je projektima najdosljednije pokazao da njegovi principi mogu na arhitektonski atraktivne načine biti polazište za stvaranje objekata kompleksnijih funkcionalnih shema. Mala kazališta koja je projektirao mogu se proučavati kao zasebna tipologija. S otvorenim i zatvorenim gledalištima i pozornicom postavljenom kao opnom koja odjeljuje unutarnji i vanjski prostor i ophodima projektiranima da stvaraju suptilnu tenziju između ulice i unutrašnjeg dvorišta s gledalištem, Fathy je označio arapsku kulturu u fizičkom okviru teatra. Velika pažnja posvećena je presjecima koji su kod javnih objekata u donjoj plohi razvedeniji nego kod njegove stambene arhitekture i služi uspostavi odnosa između vanjskih i unutarnjih prostora. Najinovativniji element u smislu održivosti su krovovi. Osim što dubokim nišama i arkadama stvaraju zasjenjenje, bačvasti svodovi u gornjoj zoni često imaju mrežaste drvene “zastore” koji služe prirodnoj ventilaciji i osvjetljenju, posredno i akustici. Također korištenjem Malkafa, pažljivo uklopljenih u plastiku krovnih ploha omogućena je opskrba zrakom i stalna ugodna temperatura. Njegovi projekti javne namjene srednjeg mjerila primjer su sinteze estetske težnje, tehničke dorađenosti i funkcionalne jednostavnosti.

Druga skupina su projekti većeg mjerila poput konferencijskih dvorana, kulturnih i islamskih centara, instituta i muzeja u Kairu, Gizi i u drugim zemljama poput Sudana i Alžira rađeni za izdašnije investitore. Ovdje Fathy čini ustupke suvremenijim težnjama arhitekture, dimenzijama objekata, vjerojatno i samim investitorima. Jednostavnost tradicionalne gradnje čita se u tim projektima više na semiotičkoj nego na funkcionalnoj razini. Ipak, uspio je sačuvati okvir unutar kojeg je projektirao. Treća skupina su projekti malog mjerila poput perila, bunara, seoskih kuhinja, molitvenih niša, odmorišta i seoskih jaslica koji u siromašnim selima imaju najsnažniju socijalnu i kulturološku poruku o ulozi arhitekta u održivoj budućnosti sela. U ovom slučaju nije akcent na tehnologiji izvedbe, vještini i znanju arhitekta ili majstora već na samoj odluci o jednakoj važnosti svih projektantskih zadataka u odnosu na njihov značaj za lokalnu zajednicu, bez obzira na mjerilo ili reprezentativnost.

Osnovna škola za djevojčice u Faresu

Zajednički svim tim projektima je osjećaj za odnos kolektivnog i osobnog. Snaga njegove arhitekture je, barem u psihološkoj sferi dojma, u razinama intimnosti. Upravo je to najveća zajednička vrijednost njegovih projekata: intimnost koju je uspio ispreplesti s javnim režimom korištenja ostavlja dojam prostora koji čovjek uistinu osjeća svojim. Neposrednost u stvaranju arhitekture rezultira osjećajem neposrednog pripadanja arhitekture čovjeku. Tako su česti prikazi njegovih javnih objekata s tepisima ili s djecom koja sjede na reprezentativnim stubištima. Detalji uvlačenja svjetla iz vanjskog prostora kroz “čipke” drvenih pregrada i ograda, upotreba zelenila kao fokusa, kompozicija pravilnih i ritmičnih volumena, ploha i ornamenata u kombinaciji s urbanističkim pristupom stvaranja trga, ulice, odnosno malog grada, samim objektom generiraju prostore velikog mikrosocijalnog potencijala. Mjesta okupljanja razlikuju se od mjesta boravka ili korištenja upravo u toj suptilno stvorenoj razlici razina intimnosti.

Konzervativnost Hassana Fathyja bila je avangardna u onom vremenu. Kažu da je živio u svom svijetu, zovu ga bosonogi arhitekt, ali njegova arhitektura i dalje izaziva poštovanje i to ne samo zbog svoje estetske vrijednosti, kao što je to slučaj s velikim dijelom arhitekture danas, već upravo svojom socijalnom, tehnološkom i ambijentalnom vrijednošću. Za života je postao toliko dobar u provođenju svoje vernakularne ideje da je u jednom trenutku svoje popularnosti bio ujedno i najjeftiniji arhitekt u Egiptu. U tom je periodu nastala ironična uzrečica: “Želim da mi Fathy napravi kuću, pa koliko god da koštalo!”

Arkade na tržnici u naselju Nova Gourna

Shvatili smo tek krajem prošlog stoljeća da je arhitektura Hassana Fathyja nešto vrijedno očuvanja i nešto iz čega možemo mnogo naučiti. Njegov doprinos još uvijek rijetki prepoznaju; ipak, kako pragmatičnost njegovog djelovanja, i snaga njegove humanističke i ekološke poruke dobivaju na težini u kritičnom i “kriznom” vremenu u kojem živimo, budućnost govori Fathyju u prilog.

Kao što su klimatski uvjeti, opće dobro i stoljećima sakupljana znanja zanatlija utjecali na njegov rad, tako i njegova arhitektura može upozoravati na mnogo toga što danas radimo pogrešno. Teško ćemo, osim u ekstremnim situacijama, moći doslovno preuzeti njegov pristup, ali u kontekstu u kojem gradimo možemo tražiti prečace kojima možemo stvarati održivu, neposrednu i iznad svega društveno odgovornu arhitekturu. Ono što kao arhitekti zamišljamo i planiramo i način kako to treba biti izvedeno, ovisno o vrsti objekta i zahtjevima korisnika, treba biti shvatljivo, dostupno i oku ugodno podjednako arhitektu autoru ideje, graditelju prenositelju ideje u djelo i korisniku kao onom kome će djelo služiti. Možda je najironičniji trenutak čitave arhitekture to što kao struka vrlo često ne znamo ni sami kako izvesti ono što smo zamislili, a kamoli sami to izgraditi. Takve stavove trebamo mijenjati. Građenje ne treba biti neka sofisticirana disciplina koje se trebamo pribojavati, već promišljeno u okviru potreba i mogućnosti zajednice za koju se gradi, a ona je tu oko nas. Blato i ljudi.

Jere Kuzmanić

Ovaj tekst je objavljen u suradnji s časopisom Zarez.

Addis Abeba na lokalnom etiopijskom jeziku znači “Novi Cvijet”. U stogodišnjoj povijesti postojanja, tri puta su stranci pokušali stvarati potpuno novi grad, od čega dva puta nasilno čupajući korijenje i sijući strano, invazivno arhitektonsko bilje, dok je između njih treći, vrlo uspješni pokušaj označio procvat europskog modernizma u Africi.

Stambena zgrada, arhitekt Arturo Mezzedi, 1962-64., preuzeto iz knjige „Addis Modern“ Nikolausa Knebela.

Godine 1936., samo tri mjeseca nakon ulaska fašističkih oružanih snaga u Addis Abebu, Le Corbusier je poslao pismo Mussoliniju u kojem mu nudi svoje usluge oblikovanja stare etiopijske prijestolnice u novo, moderno središte talijanskog kolonijalnog carstva. Pismo je bilo popraćeno skicama koje su trebale prikazati “rađanje grada za moderna vremena”, a na kojima je vidljivo da Le Corbusier zapravo ignorira postojeći maleni, ali potpuno formirani grad, te podlogu za svoju futurističku utopiju smatra brisanim prostorom. Da je njegova verzija prihvaćena, ostala bi zapamćena kao jedna od najbrutalnijih planerskih intervencija u povijesti. Iako su Talijani krenuli u implementaciju puno blažeg plana, arhitekata Giudija i Vallea, početak Drugog svjetskog rata značio je i kraj njihovih kolonijalističkih težnji u Africi.

Le Corbusierov plan za Addis Abeba, koji je nudio Mussoliniju

Sljedeći građevinski boom desio se nakon neuspjelog atentata na cara Haile Selassija, kada je on nastavio ignorirati unutarnje probleme u državi i počeo se intenzivno baviti vanjskom politikom. Uskoro Addis Abeba postaje politička prijestolnica Afrike i sjedište važnih međunarodnih organizacija. Novodobiveni status trebao se ogledati i u izgledu grada pa su arhitekti iz većine europskih zemalja pohrlili pridonijeti modernizaciji Addisa.

U to vrijeme, europska arhitektura bila je rascjepkana u mnoštvo pravaca. Jedino su u Addis Abebi bok uz bok istovremeno građene zgrade u strukturalističkom, minimalističkom, formalističkom, kontekstualističkom i skulpturalnom stilu. Osim što su profesionalno djelovali, stranci su obučili čitave generacije mladih etiopskih arhitekata pa se neki od najboljih projekata tih godina pripisuju Etiopljanima. Eksperimentiralo se u svim mjerilima i tipologijama, od monumentalnih javnih zgrada preko stambenih i poslovnih zgrada, pa sve do minijaturnih paviljona i stanica za gorivo. Posebno su zanimljivi načini zaštite od sunca, te savladavanja terena i čudnih oblika građevinskih čestica.

Benzinska stanica, arhitekti M. Fulvi, A. Barazaghi
Foto: Denis Pešut

U to vrijeme Etiopija i Jugoslavija, zahvaljujući prijateljskim vezama cara Haile Selassija i Josipa Broza Tita, veoma uspješno gospodarski surađuju. Jugoslavija uvozi milijune dolara etiopijske kave, a Etiopija jugoslavenske inženjere i arhitekte.

Josip Broz Tito i car Haile Selassie u Addis Abebi

Osim velikih infrastrukturnih projekata, poput hidroelektrana i brana, naši arhitekti su ostavili dubok trag u tkivu njihovog glavnog grada. Jedan od najvećih kompleksa u središtu Addis Abebe, Glavni poštanski ured i Ministarstvo telekomunikacija, djelo je arhitekata Ivana Štrausa i Zdravka Kovačevića iz 1964. godine. Dok neke zgrade tog vremena koketiraju s lokalnim ornamentima i simbolikom, ova je dizajnirana u istinskoj nekontekstualnoj, modernističkoj maniri. Zgrada se sastoji od apstraktne kompozicije pažljivo proporcioniranih volumena obučenih u kvalitetnu, ali univerzalno primjenjivu fasadu.

Glavni poštanski ured arhitekata Ivana Štrausa i Zdravka Kovačevića, 1964.

Drugi arhitekt, Branko Petrović je obilježio šezdesete godine u Etiopiji, djelujući kao profesor arhitekture na tamošnjem sveučilište, glavni projektant Ministarstva javnih radova te organizirajući niz izložbi. Iza sebe je ostavio desetak arhitektonskih ostvarenja raštrkanih po cijeloj zemlji.

Razglednica na kojoj se vidi hotel Wabe Shebelle arhitekta Branka Petrovića.

Osim jugoslavenskih arhitekata, posebnu važnost u tom razdoblju imaju i dva kipara- Frano Kršinić i Antun Augustinčić. Oni su projektirali niz spomenika u Etiopiji, od kojih je najznačajniji Spomenik etiopijskog narodnog oslobođenja iz 1955., koji se i danas nalazi u središtu Addis Abebe. Posebno je zanimljiv način njegovog nastanka: nakon lobiranja Tita, car Haile Selassie je unajmio dvojicu kipara i njihov tim, koji je uključivao i hrvatske arhitekte, za izradu spomenika. Čitav tim je proveo tjedne putujući po Etiopiji i skicirajući razne znamenite građevine iz njihove povijesti. Po povratku su prezentirali ideje caru koji je konačno odabrao spomenik koji formom podsjeća na poznati obelisk iz perioda Aksumitskog carstva koje je nekada postojalo na području današnje Etiopije.

Kršinićev i Augustinčićev Spomenik etiopijskog narodnog oslobođenja u središtu Addis Abebe (1955.).

Nakon ubojstva Haile Selassija, Etiopija sljedećih nekoliko desetljeća provodi obilježena ratovima i prirodnim katastrofama. Tek u posljednjih nekoliko godina zemlju obilježava iznimno snažan gospodarski rast praćen stranim ulaganjima. Sukladno tomu, Addis Abeba ponovno postaje poprište megalomanskih aspiracija.

Ovog puta protagonisti su nova etiopska vlada koja, u nedostatku vlastitih sredstava za realizaciju velikih projekata, svjesno ulazi u neokolonijalistički odnos s Kinom. Naime, 2004. etiopska vlada, uz tehničku potporu njemačkih agencija za razvoj i kineskih građevinskih kompanija, započela je s izgradnjom velikog broja infrastrukturnih projekata i zgrada socijalnog stanovanja, sve s ciljem “preobrazbe grada do neprepoznatljivosti”, kako je sam pokojni etiopski premijer jednom prilikom izjavio.

Novo središte Addis Abebe – preobrazba do neprepoznatljivosti

U žaru građenja, uz ogromne slamove, nestaju i parkovi i trgovi te velik broj značajnih spomenika i zgrada, koji ustupaju mjesto novim gradskim avenijama i tračnicama lake željeznice, poslovnim zgradama od jeftinog plavog stakla i kroma te nepreglednim sprawl-ovima identičnih stambenih zgrada.

Taj trend je toliko jak da su ga domaći arhitekti usvojili i s istim žarom ga primjenjuju kao i stranci. Tek se u posljednjih nekoliko godina stidljivo javljaju domaći i strani kritičari ovakvog “razvoja pod svaku cijenu”, mahom mladi arhitekti i planeri iz akademske zajednice.

Zgrade socijalnog stanovanja u Addis Abebi

Iako danas novi nadvožnjaci, autoceste i shopping centri svojom impozantnošću zasjenjuju nenametljiva arhitektonska ostvarenja šezdesetih, možda upravo jedinstveno ozračje koje je vladalo u arhitekturi i planiranju toga doba predstavlja rješenje za drugačiju budućnost ovog ugroženog afričkog cvijeta.

Psihodelični labirint smjestit će se u Kensington Garden ovog ljeta, zahvaljujući španjolskim arhitektima Selgas Cano, odabranim da kreiraju 15. Serpentine paviljon (o čemu smo pisali ovdje). Njihova je zamisao zavinuta raznobojna plastična čahura, objavljeno je prije nekoliko dana, a izvještava britanski The Guardian.

Kako i sami arhitekti, Jose Selgas i Lucia Cano, svakodnevno rade u svom uredu – čahuri ukopanoj u šumi nadomak Madrida ( o čemu smo pisali ovdje), paviljonom su htjeli omogućiti javnosti da iskusi arhitekturu pomoću jednostavnih elemenata, kreirajući “putovanje prostorom, karakterizirano bojom, svjetlošću i nepravilnim oblicima te iznenađujućim volumenima”, rekli su za The Guardian.

Prošlogodišnji paviljon čileanskog arhitekta Smiljana Radića, također je bio oblikovan kao čahura, ali u organskoj formi (o čemu smo pisali ovdje), a ovogodišnja će konstukcija izgledati daleko “sintetičnije”, u skladu s iskustvom i interesom španjolskih arhitekata za zaigrane plastične strukture.

Ravnatelji Serpentinea, Julia Peyton-Jones i Hans Ulrich Obrist, izjavili su da su za 15.obljetnicu željeli slavljenički paviljon, a takav će, čini se i dobiti: veso, šaren, pun španjolskog sunca i topline. Iako su arhitekti dobili manji budžet od predviđenog, zbog kojeg su morali odbaciti prvotne ideje i krenuti od nule, držali su se zadanih odredbi prema kojima ipak rade arhitektonsku građevinu s konkretnim programom, a ne umjetničko djelo. “Gradimo kazalište, usred kraljevskog parka, gdje će se prodavati alkohol, ograničenja ima mnogo i nemamo potpunu slobodu”, rekao je Selgas.

Zamislili su dvostruku opnu kojom će se stvoriti “tajni hodnik” između vanjskog i unutarnjeg sloja. Hodnik će voditi posjetitelje od ulaza u kaleidoskopski interijer s efektom zamagljenih, raznobojnih, stakala. Moguće je da će paviljon izvana izgledati kaotično, dok bi iznutra mogao pružiti magično iskustvo šarenog prostora.

Ovaj rad duguje zahvalnost britanskom kiparu Mauriceu Agisu  i njegovim skulpturama na napuhavanje, Dreamspace labyrinths, koje su također bile strukturirana kao mreže svjetlećih tunela i špilja napravljenih od obojanog PVC-a. Međutim, cijeli projekt je neslavno završio 2006.g., kada je jedna od skulptura odletjela nošena vjetrom, usmrtivši pritom dvoje ljudi i ozlijedivši trinastero. Umjetnik je kažnjen, no i on je tragično preminuo dva mjeseca nakon presude, 2009.godine. Njegove su psihodelične forme i labirinti izvor inspiracije mnogim umjetnicima širom svijeta.

Kakva će biti budućnost paviljona, znat će se nakon njegovog otvaranja 25.lipnja (otvoren će biti do 18.listopada). The Guardian predviđa da će najveći uspjeh sigurno imati kod – djece.

Foto: Selgas Cano