Kazalište Montažstroj  krajem je 2014. nizom događanja obilježilo 25 godina svog postojanja. Davne 1989. godine izveden je prvi, „nogometni“ performans u čast Kazimira Maljeviča ispred Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, kultne prethodnice današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Kao što kaže sam Montažstroj, „Kopačka u galeriji bila je performans objave u kojem je 11 mladića u kopačkama, bez prethodnog kazališnog iskustva, ritualnom izvedbom obilježilo početak javnog djelovanja kazališne skupine Montažstroj. Članovi Montažstroja tada su imali između 16 i 22 godine.“

Danas, 25 godina kasnije i s više od 50 ostvarenih projekata u nogama, Montažstroj pokazuje začudnu žilavost, a staminu te izdržljivosti svakako predstavlja nepokolebljiva potreba zadiranja u anomalije (domaćeg) društva, kojih, nažalost, ne nedostaje. Našu pažnju je naročito privuklo jedno od događanja, održano 20. prosinca, kojim je Montažstroj tijekom pet dana posvećenih četvrtini stoljeća svog postojanja zauzeo Kulturno-informativni centar u Zagrebu kao svoje privremeno prebivalište.

Dafne Berc: urbanistkinja kao dramaturginja

Foto: Barbara Šarić/Montažstroj

Arhitektica i urbanistkinja Dafne Berc uputila je ciljani poziv nekolicini kolega i prijatelja na to događanje sljedećim riječima: „Proces razgradnje nikad dovršenog sustava zdravstvene zaštite u Hrvatskoj dirigiran je korjenitom promjenom ideje zdravstva uslijed političkih utjecaja – od shvaćanja zdravstva kao jednog od ključnih podsustava društvenog razvoja do shvaćanja zdravstva kao ekonomskog opterećenja društva. Nedovršeni projekt centralizirane ‘bolnice za potrebe grada i regije’ u Novom Zagrebu uzet je kao početak vremenskog okvira razmatranja procesa koji kroz različite faze traje do danas. Može li višeznačnost stanja ruine nikad dovršenog i nikad zaživjelog bolničkog kompleksa poslužiti ujedno kao metafora i prostorno-vizualni reprezentacijski okvir za propitivanje niza razornih efekata ovog procesa i njegovog mogućeg kataklizmičkog kraja?“

Zahvaljujući i izvanrednom video uratku Montažstroja, koji je savršeno uokvirio njezino iscrpno izlaganje, publika je mogla u kratko vrijeme doživjeti gotovo nevjerojatnu storiju o nedovršenoj Sveučilišnoj bolnici u Blatu, koja, kako nam Berc objašnjava, nikako nije na kraju grada, već na izvanrednom položaju koji je upravo za svrhu vojne bolnice strateški predviđen još 50-ih godina 20.stoljeća. Lokacija je već bila mjestom manipulativnih mogućih investicija investitora iz Kine (vidjeti ovdje), ali i umjetničkih istraživanja, o čemu više saznajte ovdje.

Za nikad izgrađen objekt, koji se danas svojim lebdećim skeletom ruine u nastajanju i dalje prostire na više od 20 hektara javne površine, provedena su tijekom 1980-ih dva referenduma o samodoprinosima. U oba slučaja građani i građanke Zagreba odlučili su demokratskom procedurom par excellence – referendumom – da će tijekom pet godina (dakle, ukupno 10 godina) izdvajati iz svojih prihoda za izgradnju objekta koji je trebao kvalitetno služiti kako njihovom zdravlju tako i zdravlju generacije njihovih potomaka.

Natječaj za gradnju proveden je 1984., gradnja je počela 1985., a zaustavljena je 1990. godine. U tih pet godina djelomično je proveden, kako ističe Berc, do tada najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, ako izuzmemo ceste i mostove, naravno. Područje o kojem govorimo grad je za sebe, inteligentno integralno projektiran na području na kojem se, između ostalog, nalazi i prirodan izvor termalne vode, sa svom pripadajućom infrastrukturom koja uključuje prilazne prometnice, atomska skloništa, vodovod, kanalizaciju itd.

Ideja Montažstroja da se urbanistkinja uvede u istraživačko-umjetnički proces kao jedna od dvoje dramaturga čini se visokopotentom mogućnošću za razvoj društveno-političkog i umjetničkog projekta koji bi u budućnosti mogao iznaći jezik kojim bi se ne samo opisao ovaj prostorno-društveno-politički kompleks (jer to je već djelomično majstorski učinjeno spomenutim video uratkom koji i samostalno funkcionira kao izvidnički sonar unutar fizičkog sistema građevine te performativnim, stručnim izlaganjem Dafne Berc), već i kojim bi se iskomuniciralo i inače napregnantnije problemsko polje našeg društva: zašto su građani odustali od onoga što im po svom pravu pripada, zašto se nikad nisu glasno i artikulirano postavljala pitanja o razlozima potpuno nerentabilnog i nikad opravdanog zaustavljanja ovog objekta u visoko uznapredovaloj fazi izvedbe?

„Ono što mi čitamo kao potencijal je da se, s jedne strane, ta ruina zapravo interpretira kao metafora, a s druge strane kao prostorno-vizualno-reprezentacijski okvir pomoću kojeg bi se u ovoj domeni umjetničkog angažmana moglo propitivati niz razornih efekata procesa razgradnje sustava zdravstvene zaštite i eventualno razmišljati i o tome što bi bilo kada bi došlo do njegovog nepoželjnog kraja, odnosno dezintegracije“, rekla nam je Dafne Berc.

Ključno pitanje ovog Montažstrojevog projekta, po našem mišljenju, bit će upravo izbor najeksplikativnije temporalne dramaturške osi. I, naravno, uvijek ostaje pitanje jezika umjetničkog angažmana ili, ako želite, – forme. I u tom smislu, inovacija Montažstroja bi mogla postati paradigmatičnim postupkom novog urbanološko-istraživačkog i umjetničkog kontinuuma. Ta inovacija urbanističkoj struci ne može vratiti pripadajući značaj, nažalost, temeljito devastiran korumpiranim prostornim politikama, ali zasigurno može pokrenuti veliki ljudski, a time i društveni potencijal urbanističke metode.

Iako drugačije provenijencije, tipologije i konteksta, kostur nedovršene bolnice u Novom Zagrebu jest, kako je to za spomenik partizanskoj bolnici na Petrovoj gori nedavno metaforizirala umjetnica Milica Tomić (više ovdje ), ruina u nastajanju, svjedok koji nam, uz pomoć niza arheoloških i forenzičkih postupaka u sinergiji s umjetničkim angažmanom, može donijeti ne samo korisno već neophodno znanje o društvu i prostoru u kojem živimo.

Sonja Leboš

Od 2000. godine u Zagrebu su izgrađena četiri cjelovito projektirana nova naselja s gustoćom stanovanja preko 200 stanovnika po metru kvadratnom: Špansko – Oranice, Novi Jelkovec, Vrbani III. i naselje u ulici Pavlenski put. Naselje Špansko – Oranice izgrađeno je na parceli bivše vojarne, temeljem javnog natječaja iz 2003. godine, po prvonagrađenom projektu Zorana Hebara iz Urbanističkog zavoda Grada Zagreba.

Naselje je građeno u razdoblju od 2004. do 2009. godine, a prvi stanovi useljeni su 2005. godine. U naselju danas stanuje oko 5 000 stanovnika. O naselju Špansko – Oranice govori arhitekt Zoran Hebar, autor urbanističkog rješenja i autor dviju stambenih zgrada, svih parkova i pješačkih ulica i trgova u naselju.

Javni natječaji za naselje Novi Jelkovec (tada Sopnica-Jelkovec) i Špansko – Oranice raspisani su istovremeno 2003. godine. Kako i zašto ste se odlučili sudjelovati na natječaju za Špansko, a ne za Jelkovec?

Za sudjelovanje na natječaju za Špansko – Oranice odlučio sam se zato jer sam lokaciju Novi Jelkovec smatrao urbanističkim i lokacijskim promašajem. Naime, graditi stambeno naselje na lokaciji bivše kafilerije u industrijskom i skladišno- tgovačkom okruženju periferije Sesveta nije bila racionalna odluka. Dostupnost i povezivanje s ostalim stambenim dijelovima Sesveta je već tada bila upitna, a to ostaje i danas, iako se razmatralo mogućnost gradnje tramvajske pruge, veze sa željezničkim stajalištem itd, no to ni tada nije bilo realno. Također, za gradnju naselja je trebalo izvršiti velike zahvate na gradskoj infrastrukturi, čak graditi nove kilometarske cjevovode, što poskupljuje gradnju. Nadalje, govorilo se kako će se Ulica grada Vukovara produžiti do naselja, no to se do danas nije desilo. Dakle, jedini argument za gradnju bio je da je zemljište dostupno, ali to nije dovoljno za odlučivanje o lociranju tako velikog naselja.

Koja su bila ograničenja, koje prednosti, a koji kompromisi za Špansko-Oranice?

Prednosti lokacije Špansko – Oranice bile su višestruke. Naselje se nalazi uz postojeća naselja Špansko-Jug i Sjever, Rudeš i Prečko, što nije zanemarivo; locirano je uz zapadni ulaz u središnje dijelove Zagreba, uz križanje Zagrebačke avenije i Zagrebačke ceste, koje su u zapadnom dijelu grada vrlo značajne prometnice, a tu je i blizina Jaruna kao velika prednost lokacije. Nadalje, prostor koji je naslijeđen od nekadašnje vojarne bio je zanimljiv kako morfološki, tako i po vrijednom zelenilu, a položaj uz potok je samo naglašavao vrijednost lokacije. Može se reći da je lokacija Špansko – Oranice bila jako potencijalna sa stanovišta tada već postojećeg urbaniteta, dok je Jelkovec bio sušta suprotnost.

Ograničenja lokacije Špansko – Oranice bila su nedostatak boljeg javnog prijevoza, posebno tramvaja, te postojanje dugogodišnjeg ugovora o radu karting centra koji je dobar za periferiju, ali ne i za suživot s naseljem.

Što bi mijenjali u programskom smislu, odnosno da li ste i što vidjeli kao problem u trenutku kada je čitav projekt naselja projektantski nastajao?

Na program za natječaj nisam, naravno, mogao utjecati, no mislim da je trebalo realnije sagledati potrebe za još jednim dječjim vrtićem posebno u odnosu na činjenicu da u POS naselja pretežno dolaze mladi ljudi s djecom ili se ona rađaju u međuvremenu.
No, to je moguće ispraviti u budućnosti, lociranjem još jednog vrtića u zonu današnjeg kartinga, ili onu namjenjenu crkvi.
U svom radu i kasnije u detaljnom planu uređenja bih, promatrajući sa današnje distance, smanjio broj kuća za jednu do dvije.

Što smatrate najboljim, a što najslabijim u realiziranom urbanističkom rješenju naselja i zašto?

Najbolji dio naselja je koncept koji se zasniva na formiranju pješačkih trgova i ulica što se križaju s kontinuiranim sustavom relativno malih, ali povezanih parkovnih prostora. To se posebno odnosi na centralni trg i školski trg te njihove veze s cijelim naseljem. Kvalitetnim smatram i sustav koji omogućuje da svaka zgrada s jedne strane ima ulicu s parkiralištem, biciklističkom trakom i drvoredom uz pločnik, a na drugoj strani park. Orijentacija zgrada i položaj komunikacija koji su proizašli iz rastera nekadašniih komunikacija, a omogućuju svim stanovima izvrsnu insolaciju također smatram kvalitetom. Cijelo naselje je projektirano tako da su ulice smjera jugoistok- sjeverozapad, odnosno jugozapad – sjeveroistok, a zgrade su paralelne s njima, što daje optmalnu orijentaciju praktički svim stanovima.

Loše je po mome mišljenju da se čak ni na zgradi koju sam osobno projektirao nije do kraja realiziran koncept galerijski koncipirane zgrade koja ima dvije slobodno stojeće vertikalne jezgre povezane otvorenim galerijama, iz kojih se ulazi u stanove. Kod moje zgrade je barem sačuvana ideja da su na galerije orijentirani prostori kuhinja i kupaonica, no kod zgrada drugih autora to nije bilo prepoznato kao kvaliteta te se na relativno uski prostor između dviju lamela orijentiralo i spavaće sobe, što smatram lošim.

Moja ideja je još u natječajnom radu bila koncipiranje jednog, za zagrebačke prilike, novog koncepta sa dvjema otvorenim galerijama koje povezuju vertikalne komunikacije, čime bi se omogućilo poprečno provjetravanje svih, pa i najmanjih stanova.

Kao kvalitetu bih istaknuo i činjenicu da su se svi autori držali ideje da se sve zgrade završavaju uvučenom najvišom etražom, a lošim da se nigdje, pa ni u zgradi koju sam ja projektirao, nije realiziralo krovne vrtove s terasama za javno korištenje. No, to je kod mnogih još moguće, ako će se odlučiti na naknadne intervencije.

Koji objekt u naselju smatrate arhitektonski najuspješnijim?

Na to pitanje ne bi odgovorio jer bih, kao autor dviju zgrada, sigurno bio neobjektivan.

Kako općenito ocjenjujete uređenje javih prostora u naselju s obzirom na krajobrazni pristup, komunalnu opremu itd?

S uređenjem javnih prostora sam jako zadovoljan, a to se naročito odnosi na centralni i školski trg te na parkove s nizom dječjih igrališta, fontanama i drugom opremom. No ni tu nisam do kraja objektivan jer su svi projekti rađeni u mom uredu u Urbanističkom zavodu Grada Zagreba, a pod mojim vodstvom. U projektu pješačkih trgova i ulica koautorica je bila arhitektica Nina Kelava, a u projektu parkova Vesna Hrga, dipl.ing.agr. Istaknuo bih odličnu suranju s predstavnicima Zrinjevca koji su radili na uređenju parkova, trgova i pješačkih ulica. Oni su nam sugerirali kako zaštititi postojeća stabla, a kako odabrati nove vrste.

Nakon Španskog – Oranica, s njegove sjeveroistočne strane izgrađeno je novo naselje u ulici Pavlenski put (autori Boris Fioloić, Marko Vitković i Zoran Boševski, izgrađeno od 2005. do 2008. godine). Kako ocjenjujete to naselje, posebno u kontekstu spajanja na infrastrukturu naselja Špansko – Oranice?

Naselje u ulici Pavlenski put je dobar primjer kako bez detaljnog plana prevladavaju partikularni interesi investitora i gradi se cijelo naselje koje nema nikakvu društvenu infrastrukturu, a ni poštenu uličnu mrežu. Posljedica je da se koriste resursi naselja Špansko – Oranice, i to škola, dječji vrtić, ali i parkovi i ulice. To sigurno nije dobro ni za stanovnike tih zgrada.

Kako ocjenjujete samu arhitekturu tog naselja?

Kolege su odlični projektanti i njihova arhitektura je vrlo dopadljiva. No, urbanistički promašaj to jako obezvređuje.

Danas, s odmakom od desetak godina od useljenja prvih zgrada, što općenito vidite kao kao najveće prednosti, a što kao najveće nedostatke naselja Špansko-Oranice?

Najveće prednosti naselja Špansko – Oranice su urbanistički koncept, broj i raspored javnih pješačkih površina, a naročito njihova bogata oprema. Lošim se može ocjeniti građevinska kvaliteta samih zgrada. O tome bolje svjedoče rezultati znanstvenog istraživanja što ih zadnjih godina provodi Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Detalje Vam može kazati prof. Ljerka Biondić sa kojom sam i ja dijelom sudjelovao u formuliranju nekih pitanja.
No predlažem da o tom pitanju kontaktirate i predstavnike mjesnog odbora i gradske četvrti.

Što vidite kao potrebno da bi se naselje poboljšalo?

Trebalo bi poboljšati energetsku učinkovitost i to kako na pročeljima, tako i zelenim krovovima zgrada. Za druga poboljšanja treba pogledati rezultate ankete rađene u sklopu spomenutog istraživanja, ali i pitati predstavnike mjesnog odbora i gradske četvrti. Bilo bi dobro pokušati sanirati zgrade u sklopu nekog od projekata zelene gradnje koji bi koristio novac iz europskih fondova. Ne treba zaboraviti da su vlasnici svih stanova i poslovnih prostora ljudi opterećeni kreditima pa od njih nema smisla tražiti da investiraju u poboljšanje kvalitete zgrada, a time i života u njima.

Da možete, što bi promjenili u procesu oblikovanja naselja?

Natjerao bih APN da prihvati ponudu Likovne akademije za oblikovanje pročelja i kolorit svih zgrada. Kada smo radili idejne projekte, istovremeno sa DPU-om, dogovorio sam sa profesorima s akademije da oni naprave dizajn i kolorit svih pročelja svih zgrada. Cijena je bila manja od 100.000 kn. Autori svih zgrada su na to pristali, a ponuda nije bila prihvaćena od APN-e. Da se to realiziralo imali bi naselje koje bi sigurno izazvalo interes širih razmjera jer bi odisalo posebnom olikovnom kvalitetem. Umjesto toga, mi arhitekti smo projektirali pročelja i u materijalima i bojama na način koji često nema međusobnu usklađenost i ne razlikuje se od likovnih intervencija drugih kvartova. Dobar primjer takvog pristupa može se vidjeti u Varaždinu ili Torinu gdje su likovne intervencije značile podizanje kvalitetete.

Kakav program vidite najpoželjnijim na parceli sadašnjeg karting centra uz naselje tj. Zagrebačku aveniju?

U natječajnom radu predlagao sam gradnju tri nebodera, no u usvojenom planu smo zajedno odlučili da je bolje predvidjeti novi sportsko – rekreacijski, ali i poslovni centar, te nekoliko stambenih zgrada. Pritom bi dominanta trebao biti veliki zatvoreni bazen, sportska vanjska igrališta i raznovrsni lokali. To bi doprinijelo povećanju posjećenosti, ali i razini urbaniteta naselja koje je u važnoj gradskoj zoni uz Zagrebačku aveniju.

Da li i gdje u naselju ili uz njega vidite mogućnost formiranja dodatnog javnog parka i to eventualno kao veće površine slobodne od izgradnje?

U naselju bi to mogao biti (planirani) rekreacijski centar na dijelu današnjeg karting centra ili dio lokacije namijenjene za crkvu. Prema informacijama koje imam, župniku je ova lokacija na periferiji župe.

Karakteristika velikih novih, cjelovito projektiranih i izvedenih zagrebačkih kvartova je i predviđena parcela za crkvu. Taj je sadržaj predviđen i u Španskom –Oranicama. Što mislite o samoj lokaciji i na javnom natječaju nagrađenim projektima?

Lokacija je odabrana na kraju planerskog procesa kada druge nije ni bilo. No možda bi bolje odgovarala u sklopu plivačkog centra planiranog za drugu fazu. Rad ne želim komentirati jer nisam bio pozvan da sudjelujem u odabiru, ni kao član žirija, ni kao savjetnik – autor cijelog naselja.

U usporedbi Španskog – Oranica s Novim Jelkovcem i obližnjim Vrbanima III. koje bi naselje ocjenili najuspješnijim, a koje najslabijim i zašto?

I na ovo pitanje ne želim odgovoriti jer bih bio neobjektivan. No kazati ću Vam nešto drugo. Kao dobitnik prve nagrade na natječaju, bio sam angažiran na izradi DPU-a kao odgovorni voditelj, ali i kao autor dviju zgrada te svih pješačkih i parkovnih prostora. Imao sam mogućnost koordinirati rad svih projektanata, ali i kontrolirati izvedbu.
Za razliku od mene kolega Tihomir Jukić, koji je prvonagrađen za Vrbane III., nije imao takvu priliku te nakon natječaja, koliko je meni poznato, nije bio uključen u rad. To sigurno nije dobro. Za naselje Novi Jelkovec nemam detaljnijih informacija. Mislim da dobitnicima prvih nagrada treba omogućiti barem sudjelovanje u procesu dalje razrade.

Za razliku od Španskog – Oranica kao javnog projekta, Vrbani III. bili su dijelom privatni projekt. U tome je vjerojatno i razlog spomenutoj praksi, uz nedostatak legislative koja bi tako nešto kvalitetnije regulirala?

Ne bi smjelo biti presudno to da privatni investitor može isključiti iz razrade autora prvonagrađenog rada koji je, usput govoreći, bio odličan.

Možete li usporediti uvjete današnje gradogradnje, posebno u kontekstu kolektivnog stanovanja, s ranijim modelima socijalnog stanovanja u Zagrebu?

Danas je organizirana i planirana gradogradnja, barem u Zagrebu, tek iznimka, a ranije je bila pravilo. Ono što se ocjenjuje kvalitenim su naselja građena na temelju planova. To se odnosi na sve od prvih novozagrebačkih naselja, od pedesetih godina 20.st., naovamo, ali i na parcelacije za obiteljsku gradnju: od Dubrave, do Cvjetnog naselja, Trešnjevke itd.

Donedavno su pretežni bili interesi tzv. divelopera koji su gledali samo svoj profit izražen kroz što je moguće veću površinu zgrada. Posljedica toga, i opće krize, su tisuće neprodanih i u pravilu stanova u nekvalitetnim zgradama koje se vrlo rijetko uklapaju u okolni prostor.

No, želim naglasiti još jedan element, koji je po meni vrtlo važan za gradogradnju. To su standardi. Nekada smo imali standarde stanovanja za društveno usmjerenu stanogradnju (DUSI) i sl, ali i norme. Za poticanu stanogradnju (POS) formirani su, po mom mišljenju vrlo kvalitetni urbanistički, ali i standardi veličine i opreme stanova. No njih se u tzv. komercijalnoj gradnji ne primjenjuje pa se dešava da višesobni stan ima premalu površinu. Na međusobnu udaljenost zgrada se primjenjuju samo odredbe iz GUP- a, a nema analiza i smjernica poput onih u pogledu širine ulica, načina rješenja parkirališnih potreba i sl.

Zagreb je zadnji procvat gradogradnje doživio u vrijeme priprema za Univerzijadu 1987. godine. Tada se uredio Jarun, Mladost, sagradilo naselja Vrbani, Špansko itd. Sagradilo se i tramvajsku prugu u Prečko i Dubravu, a uz to i naselja poput Poljanica itd. Tada je pravni osnov za to bio tzv. Srednjoročni plan uređenja prostora, koji je bio obaveza za planiranje razvoja u petogodišnjem razdoblju. Danas je instrumentarij za to tzv. Strateški plan razvoja za sedmogodišnje razdoblje, kao i u svim državama u cijeloj EU, sada je obaveza za razdoblje od 2014.- 2020. godine. No kod nas to nije uočeno, već je Strateški program niz nabacanih ideja, bez cjelovitog sagledavanja potreba razvoja grada kao cjeline i preskakanja praga u razvoju našeg, ali i drugih hrvatskih gradova. Umjesto da se planira cjelovite intervencije u pojedinim prostorima ili sustavima, čime bi se postigao sinergijski efekt u razvoju, važno je nabrojati što više projekata, kako bi ih se predlagalo za korištenje europskih fondova, a gradogradnja je pri tom u drugom planu. Primjeri europskih gradova, poput npr. Barcelone, pokazuju da postoji bolji pristup. Mislim da to znači nerazumjevanje šanse koju nam pruža članstvo u EU.

Tko je neposredno odgovoran za takvu praksu i gdje u svemu vidite ulogu strukovnih društva?

Oni koji upravljaju Gradom i rade strateške programe te koordiniraju rad na planiranju.

Jeste li naselje Špansko – Oranice negdje prezentirali?

Cjeloviti projekt od natječajnog rada do realizacije pojedinih detalja, poput fontane na trgu, bio je izložen 2012. godine u Bruxellesu na izložbi europske udruge urbanista (ECTP), a 2013. na Međunarodnom salonu urbanizma u Nišu, gdje je dobio i nagradu.

Biste li stanovali u naselju Špansko-Oranice?

Navikao sam živjeti u zoni tramvaja. Za preseljenje u naselje Špansko – Oranice bih možda razmišljao kada dobije tramvajsku prugu. No zato sam relativno često tamo pa pijem kavu na trgu i promatram kako se odvija život u različita doba dana. S nekim ljudima koji tamo žive sam još od gradnje ostao u kontaktu pa mogu pratiti njihova zadovoljstva i nezadovoljstva.

Intervju je dio serije koja nastaje u okviru programa NOVI KVARTOVI projekta Ars Publicae 

Slijedom najava splitskog gradonačelnika Ive Baldasara o sazivanju još jedne sjednice Gradskog vijeća u idući ponedjeljak (19. siječnja) – ranija je prekinuta zbog nedostatka kvoruma – na kojoj bi se trebalo odlučiti o plodouživanju Turističke palače o čemu smo već pisali ovdje, prilažemo još nekoliko elemenata igrokazu u kojem bi glavni lik trebao biti javni interes.

Naime, znakovito inzistiranje da se pitanje rekonstrukcije i plodouživanja derutnog objekta na Rivi što hitnije riješi, a naročito u svjetlu promjena kvadrature objekta, potaklo nas je da se pitamo o točnom datumu njegovog završetka, odnosno zatražimo relevantan dokument kojim se dokazuje da je izgrađen prije 15. veljače 1968. godine jer, kako je u Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim građevinama eksplicite navedeno, “nezakonito izgrađena zgrada ne može se ozakoniti ako se nalazi na području upisanom na listu svjetske baštine UNESCO-a”. Naime, prema Službenom glasniku br. 43-2014 od 5. rujna, u rješenju o odabiru ponuditelja u postupku javne nabave – Deana Stubnje i Katije Dešković – zgrada ima osamsto kvadrata, da bi se snimanjem utvrdilo da je stvarna kvadratura 1039,33 m2 i temeljem toga aktom gradonačelnika od 11. kolovoza 2014. prihvatila nova cijena za izradu projekta, iako je građevinska dozvola izdana 1. kolovoza. Ako vam se zavrtjelo u glavi od ovih datumskih igrarija, da pojednostavimo: odstupanje od izvorne kvadrature objekta značilo bi da se radi o nelegalnoj građevini u Zoni A zaštite. Krajnje: kuću treba rušiti.

Uvjerenje o vremenu gradnje

Rješenje o ispravku

Postavili smo to pitanje datuma završetka izgradnje Turističke palače na adrese nekoliko gradskih službi, vijećnika i komisija kojima bi takvi podaci trebali biti dostupni, a valjda i zanimljivi s obzirom na osjetljivost lokacije i važnosti za Grad Split. Saznali smo samo da taj aspekt očito nije vrijedan pažnje Komisije za urbanizam kojoj je na čelu Danira Matošić Matičević s liste vijećnice Marijane Puljak na kojoj je (bio) i projektant Stubnja, iako ih je u kolovozu prošle godine gradonačelnik grubo isključio iz odlučivanja konstatacijom da “ne želi zbog procedure i mišljenja Komisije izgubiti investitora” (više ovdje), dok s druge strane od Ljiljane Barić iz Odsjeka za prostorno uređenje umjesto odgovora dobivamo Uvjerenje o vremenu građenja građevine, izdano 4. veljače 2011. s Ispravkom od 6. svibnja 2014. godine sukladno članku 330. stavak 3. Zakona o prostornom uređenju i gradnji prema kojem u slučaju da katastarski ured, odnosno Središnji ured Državne geodetske uprave ne raspolažu podacima na temelju kojih se može izdati uvjerenje, izdaje ga nadležno upravno tijelo. U dokazivanje su se upustili aerosnimkom iz 1969. godine.

Rješenje u Službenom glasniku br. 43-2014 od 5. rujna

Slobodna Dalmacija, 14.veljače 1968.

Zanimljivost je da lako dostupni javni podaci iz tiska govore drugačije. Kako se vidi iz prikazanog članka iz Slobodne Dalmacije, Turistička se palača tek počela graditi 13. veljače 1968. pa je jednostavno šteta da taj navodni rekorderski podvig izgradnje megakioska u manje od dva dana nije ostao zabilježen u analima splitske arhitekture. Nadalje, u Slobodnoj Dalmaciji od 14. kolovoza 1968. pozdravlja se useljenje prvog korisnika Turističke palače dan ranije, dok ista novina vijest o dolasku namještaja za objekt objavljuje 4. rujna.

Iako je Zaključkom Povjerenstva za izradu nacrta Plana upravljanja splitskom gradskom jezgrom i podrumima Dioklecijanove palače iz veljače 2013. odlučeno da se pokreće postupak cjelovitog uređenja prostora Rive kojeg je dio i površina na kojoj je Turistička palača, ovakvim ulaskom u rekonstrukciju i plodouživanje izravno se sprječava provođenje urbanističko-arhitektonskog natječaja propisanog PUP-om povijesne jezgre grada Splita i to za period koliko će trajati ploduživanje – prema najnovijem gradonačelnikovom prijedlogu, to je dvadeset godina. Dodamo li tome da, prema nama dostupnim informacijama, rekonstrukcijski zahvat nije prijavljen UNESCO-u, što je obaveza navedena u prema Operativnim smjernicama za primjenu Konvencije o zaštiti svjetske prirodne i kulturne baštine, te da je građanima i dalje nepoznat aktualni financijski proračun s kojim se uopće ide u plodouživanje, opet se vraćamo na pitanje javnog interesa: zar ga ovako štite javni službenici?

Svečano otvorenje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2014. uz dodjelu godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata održat će se u utorak 20. siječnja 2015. u Francuskom paviljonu, Savska 25, u 20:00 sati.

Izložba ostaje otvorena do 30. siječnja, a može se pogledati radnim danom od 10:00 do 19:00 sati.

Otvorenju će prethoditi predavanje „Sjećanje vrijedno korištenja“ talijanskog arhitekta Luce Zevija u organizaciji Talijanskog instituta za kulturu, na temu „Arhitektura i sjećanje na holokaust: simbolička vrijednost projekta nadahnutog poštivanjem različitosti“ u 18:30, Francuski paviljon, Savska 25.
Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitekata otvorit će predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), Sanja Cvjetko Jerković koja će ujedno i uručiti godišnje nagrade autorima i autorskim timovima u u četiri kategorije, kao i nagradu „Viktor Kovačić“ za životno djelo koja se ove godine dodjeljuje prof. Dragomiru – Maji Vlahoviću, dipl.ing.arh.

O najboljima među 63 prijavljena autorska ostvarenja odlučivao je Stručni savjet UHA-e u sastavu: Boris Fiolić, voditelj Stručnog savjeta UHA-e i drugi dopredsjednik UHA-e, Vedran Duplančić, Marko Vitković, Mira Tadej Crnković, Nikola Škarić, Janko Velnić i Željko Golubić.

Za godišnje nagrade ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2014. nominirani su:

Za nagradu „VIKTOR KOVAČIĆ“ za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2014. godinu nominirani su:

1. OSTVARENJE: stancija Histria Aromatica (više o projektu čitajte ovdje )
Autori: Marin Mikelić, Hrvoje Vidović, Tomislav Vreš
Suradnici: Sara Pavlov, Silvija Pranjić
Fotograf: Ivan Dorotić
Lokacija: Pižanovac, Bale

2.OSTVARENJE: Zgrada škole i vrtića u sklopu odgojno – obrazovnog kompleksa „Kajzerica˝ u Zagrebu
Autori: Vedran Pedišić, Emil Špirić, Erick Velasco Farrera, Juan Jose Nunez Andrade
Suradnici: arhitektura: Gordana Gregurić Miočić, Iva Marjančević Vuksanić, Mladen Hofmann, Igor Blaha, Antonija Milovac, strojarske instalacije; voda i kanalizacija: Goran Tomek elektroinstalacije: Marijan Marciuš; zaštita od požara i zaštita na radu: Melita Kanceljak Marelić
Fotograf: Sandro Lendler
Lokacija: Ulica Žarka Dolinara, Zagreb

3. OSTVARENJE: Plaža Mulini
Autori: Studio 3LHD (Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Nevena Kuzmanić, Tin Kavurić, Sanja Jasika, Dragana Šimić, Vibor Granić, Ivan Ćurković)
Suradnici: Projekt podvodnih građevina – hidroinženjering: Josip Prcela (Strabag-hidroinženjering); Projekt konstrukcije – paviljon: Ivan Palijan (Palijan d.o.o.); Projekt elektroinstalacija: Tomislav Godena (Skira d.o.o.); Projekt vodovoda i odvodnje: Vladimir Paun (Termotehnika Paun); Projekt uređenja krajobraza: Luka Brnić (Vrtni Design); Projekt navodnjavanja: Damir Čizmek (In-Aqua); Posebni projekti – tehnologija šanka: Zoran Divjak (Dekode d.o.o.); Projekt konstrukcije – ostakljenje nadstrešnice: Nebojša Buljan (RI ISA d.o.o.) ; Dizajn signalizacijskog sustava i grafike u prostoru: Lana Cavar, Narcisa Vukojević
Fotograf: Joao Morgado
Lokacija: zona Monte Mulini, Rovinj

Za nagradu „DRAGO GALIĆ“ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2014. godinu nominirani su:

1. OSTVARENJE: obiteljska kuća (više o projektu čitajte ovdje)
Autor: Petar Mišković i Vanja Rister
Suradnici: Irena Bakić, Nikola Brlek, Ana Martinčić Vareško, Paula Žinić; fizika zgrada i detalji: Mateo Biluš; konstrukcija: Zvonimir Sabljak
Fotograf: Robert Leš
Lokacija: Kvarnerska ulica 2D, Rijeka

2. OSTVARENJE: Vila Gumno
Autori: Arhitektonski tim Turato; Idis Turato, Marko Liović
Fotograf: Maja Bosnić, Ivan Dorotić
Lokacija: Risika, Otok Krk

3. OSTVARENJE: OLIVE HOUSE (više o projektu čitajte ovdje)
Autori: Tea Horvat, Radovan Šobat
Koautori: Mirko Majić, Sanja Runjić
Suradnici: projekt konstrukcije: Tenzor d.o.o./Alan Sorić; projekt strojarskih instalacija: Citara d.o.o./Marinko Zečević; projekt elektroinstalacija: Elektroplan d.o.o./Mladen Stošić; projekt vodovoda i odvodnje i fizike zgrade: Goran Vučković; glavni i izvedbeni projekt krajobraznog uređenja: Herbafarm-magnolija d.o.o./Darija Breitenberger
Fotograf: Robert Leš
Lokacija: Uljak 20, 53291 Stara Novalja

Za nagradu „BERNARDO BERNARDI“ za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2014. godinu nominirani su:

1. OSTVARENJE: stalni postav Antike (više o projektu čitajte ovdje)
Autori: Iva Letilović, Igor Pedišić
Suradnici: Ante Bljajić, Domagoj Diklić
Fotograf: Miljenko Bernfest
Lokacija: Arheološki muzej Zadar, Trg Opatice Čike I, Zadar

2.OSTVARENJE: Arheološki park Principij
Autori: Nenad Fabijanić
Suradnici : I. faza: Vesna Šoić, Bruno Krunić; II. faza: Željko Pavlović; 3D: Davor Pavlović
Fotograf: Miro Martinić
Lokacija: Stari grad, Rijeka

Za nagradu „NEVEN ŠEGVIĆ“ za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2014. godinu nominirani su:

1. OSTVARENJE: „Fitting Abstraction” – Koncept hrvatskog nastupa na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014. (više o projektu čitajte ovdje)
Autori: Karin Šerman (izbornica/kuratorica)
Izdavač: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

2. OSTVARENJE: Remetinečki gaj – Početak sustavne urbanizacije novozagrebačkog područja
Autori: Ivan Mlinar
Fotografi: Dijana Brkljačić, Marko Mihaljević
Izdavač: Centar za kulturu Novi Zagreb i Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet

Izvor: UHA

Foto: arhiva pogledaj.to

“Lokalni poduzetnici, a i oni koji dolaze u Hrvatsku s idejama o građevinskim investicijama najčešće razmišljaju o profitu u kratkom roku. Tu je važna uloga javne uprave, koja bi morala voditi računa o tome što je za lokalnu zajednicu dugoročno dobro. Ona to kod nas najčešće ne radi, i često se pojavljuje kao instrument za ostvarenje interesa investitora.

Pozivanje na Arhušku konvenciju vjerojatno ne bi ni bilo potrebno da javni službenici utjelovljuju svoj naziv, da su zaista u službi javnosti. Međutim, privatni interesi, interesi gospodarskih moćnika bilo tajkuna ili multinacionalnih kompanija lobiranjem kroje zakone utječu na donošenje odluka daleko od očiju javnosti. Vijećnici i saborski zastupnici često nalikuju marionetama u službi kapitala, a građani i građanke se sve teže snalaze u šumi informacija ne vjerujući da se vodi računa o javnom interesu. Pristup informacijama je prvi korak k raspetljavanju ovih problema, pa možemo stoga reći da je Arhuška konvencija mnogo više od brige za okolišna pitanja, ona je temelj za stvaranje pravednijeg društva u kojem prava čovjeka i zaštita prirode, drugim riječima javni interes, zauzimaju prvo mjesto.

foto:arhiva

Možemo reći da je Split danas u kolonijalnom položaju. Najvažniji preostali prostorni resursi u zemlji koncentrirani su na obali, i umjesto da se potiče njihov razvoj pristupa im se kao objektu jednokratne eksploatacije. Ovakvo ponašanje traje već dugo, a koliko su pogubni njegovi rezultati lako je vidjeti.

Na ovu temu razgovaramo s Marijanom Puljak, gradskom vijećnicom i nositeljicom Inicijative “Za pametne ljude i pametan grad”, Danirom Matošić Matičević, gradskom vijećnicom i predsjednicom Komisije za urbanizam, Patricijom Granić iz udruge za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce te Draženom Pejkovićem, višim savjetnikom za prostorno uređenje i zaštitu okoliša u Gradu Splitu.

Razgovore vodio Veljko Tomić, novinar i suradnik u produkciji Cenzure Plus”, navodi se u sažetku emisije, a emisiju u cijelosti pogledajte ovdje:

Danas, 19. siječnja 2015., u 17:30 u prostorijama Udruženja arhitekata Hrvatske na Trgu bana Jelačića 3 u Zagrebu otvara se izložba nagrađenih radova pristiglih na natječaj za izradu idejnog arhitektonskog rješenja sportsko-edukacijskog centra Kineziološkog fakulteta, a javna rasprava i razgovor Ocjenjivačkog suda s natjecateljima počinje pola sata kasnije.

Prvu nagradu dobio je rad tima Vedrane Senečić, Željka Katalinića i Studia XXL za koji su izdvojena čak tri mišljenja člana ocjenjivačkog suda. Da rad “ne zadovoljava njihovim stručnim arhitektonskim kriterijima” ocijenili su Igor Franić, predsjednik i neglasajući član ocjenjivačkog suda koji se iz rada povukao u odlučujućim sjednicama, te Marina Bertina i Leo Modrčin.

I.NAGRADA

Autor:
1. Zivil Technikerin Vedrana Senečić, Architektin Dipl. Ing., Wien, Austrija
2. Dr. Sci. Željko Katalinić, d.i.a., Wien, Austrija
3. STUDIO XXL d.o.o., Zagreb

Projektni tim:

Arhitektura: Vedrana Senečić d.i.a, Željko Katalinić d.i.a., Ante Neno Barada d.i.a., Antun Diklić d.i.a.
Ivana Bobić Linke d.i.a., Vedran Linke d.i.a., Danijel Cetina d.i.a., Nina Katalinić d.i.a., Marijana Pivac d.i.a.
Konstrukcija: Hink Hempel Meler ZT GmbH, Wien, Austrija
Energetski koncept: TK11 Gebäudetechnik e.U., Hollabrunn, Austrija
Dizajn i vizualizacije:The 3D Bakery, Barcelona, Španjolska, Mladen Burazor, Sarajevo, BiH, Arnel Smajlović, Sarajevo, BiH, Ivan Katalinić, Bolzano, Italija, Sven Senečić, Zagreb

Prvonagrađeni rad od kojeg su se ogradila čak tri člana žirija

Rad možete pogledati ovdje  i lako se sami uvjeriti da razloga za pitanja i raspravu itekako ima. Prvonagrađeni rad je, prema našem mišljenju, bez dvojbe najgori od prikazanih, a da se odlučivalo u iznimno napetoj atmosferi ukazuju i protokol natječaja, a i reakcije predsjednice UHA-e Sanje Cvjetko Jerković te Lea Modrčina i Igora Franića koje smo zamolili za komentar.

Sve se čari Zakona o javnoj nabavi mogu iščitati iz tijeka ovog natječaja, a struka, ali i zainteresirana javnost koja je, izgleda, njime osuđena trpjeti substandardne realizacije, trebali bi se zapitati oko prirode i svrhe ovakvih postupaka biranja radova. Ako predsjednica UHA-e odbija komentirati tri (!) izdvojena mišljenja na nagrađeni rad riječima da se “tu nema što komentirati, da se radi o osobnom mišljenju članova Ocjenjivačkog suda” (koji su, uz već spomenute, činili još Damir Knjaz, Bojan Baletić i Tomislav Krstičević), čemu onda uopće skupo traženje mišljenja? Zašto se neka tehnička komisija, stručni suradnici i ocjenjivački sud uopće okupljaju kad njihova “osobna mišljenja” nemaju nikakvu težinu u odlučivanju?

Igor Franić i Leo Modrčin također su odbili komentirati svoju ocjenu, ali su spremni na daljnju elaboraciju svojih stavova na javnoj raspravi. Vjerujemo da ona zaslužuje punu pažnju, jer ne prerastu li gorčina i prepucavanje u kritiku i dijalog, domaća arhitektonska produkcija, koja bez obzira na sve krize u sektoru, od ekonomske do legislativne, ima još uvijek blistavog potencijala, bit će ugašena, a dobre nove generacije neće se odgojiti na ovaj način.

II.NAGRADA

Autori:
Nika Baričić, dipl.ing.arh.
Damir Petric, dipl.ing.arh., ovlašteni arhitekt
Hrvoje Vidović, dipl.ing.arh., ovlašteni arhitekt
Nikola Kašić, stud. arh.

III.NAGRADA

Autor:
Radionica arhitekture

Projektni tim: Fani Frković, Mario Grgurev, Dora Krušelj, Klara Nikšić, Jelena Prokop, Ana Rako, Goran Rako, Josip Sabolić
Maketa: Mario Škarijot

IV.NAGRADA

Autori:
Ivan Rališ, dipl.ing.arh.- osoba ovlaštena za projektiranje
Siniša Bodrožić, dipl.ing.arh.
Suradnica: Laura Gómez Agudelo, dipl.ing.arh.

Talijanski institut za kulturu u suradnji s Udruženjem hrvatskih arhitekata, organizira predavanje talijanskog arhitekta Luce Zevija “Sjećanje vrijedno korištenja”, u utorak, 20. siječnja, u 20 sati, u Francuskom paviljonu.

Tema predavanja je “Arhitektura i sjećanje na holokaust: simbolička vrijednost projekta nadahnutog poštivanjem različitosti” povodom izgradnje Nacionalnog muzeja holokausta u Rimu.

Nacionalni muzej holokausta bit će izgrađen na zemljištu koje graniči s parkom vile Torlonia, koja je nekad bila Mussolinijeva rezidencija. Ta blizina čini od njega gotovo protu-oltar povijesti, a u njegovu podzemlju nalaze se dvije stare židovske katakombe iz II. i III. stoljeća korištene vjerojatno do V. stoljeća, koje se prostiru na više od 13.000 m2.

Projektom se prikazuje crna kutija ‘izgrađena’ imenima rimskih žrtava nacističkog istrebljivanja, koja visi nad našim glavama a pod težinom tog podignutog volumena, budući da nema oslonca, prenosi dojam moguće buduće opasnosti.

Zgrada će se razvijati na cjelokupnoj površini od 5000 m2 i obuhvaćat će niz prostora namijenjenih stalnom postavu izložbe (2.500 m2 prostora za kretanje), konferencijsku salu za 150 osoba, biblioteku-arhiv, prostore za nastavni rad, knjižaru i kafeteriju.

Luca Zevi talijanski je arhitekt i urbanist. Radio je na obnovi povijesnih središta, restauriranju zgrada i urbanističkom planiranju, te projektiranju memorijalnih centara između kojih i Nacionalni muzej holokausta u Rimu. Bio je Povjerenik Ministarstva vanjskih poslova za razvojne projekte u Albaniji i Salvadoru. Predsjednik je Udruge za Muzej netrpeljivosti i istrebljenja (AMIS) te predsjednik Odjela za Lazio Nacionalnog instituta za arhitekturu (INARH). Bio je kustos talijanskog paviljona na XIII. međunarodnom bijenalu arhitekture u Veneciji 2012. godine.

Izvor: UHA

Vladimir Bedenko, cijenjeni sveučilišni profesor, autoritativni znanstvenik i strastveni istraživač, erudit i intelektualac bio je zanimljiv sugovornik o arhitekturi, povijesti i baštini, literaturi, estetici i likovnim umjetnostima, ali i o praktičnim i svakodnevnim temama. Svestran i radoznao za sve proizvode duha i kreacije, za život u najobuhvatnijem smislu, Bedenko nije znao za razlike, ali je uvijek i u svemu zahtijevao razinu i respektirao kvalitetu. Na jedinstven je način svojim mišljenjem i radom spajao tehničku i humanističku sferu demonstrirajući jedinstvo kulture. Poznata je definicija njegova mentora Milana Preloga, iz doba kad je dovršavao svoj doktorski rad: “Najbolji arhitekt među povjesničarima, najbolji povjesničar umjetnosti među arhitektima.” No uz to, Bedenko je zadivljavao savršenim poznavanjem klasičnog i srednjovjekovnog latinskog jezika, odlično znao njemački, engleski i poljski, a služio se i većinom europskih jezika. Ligvističko znanje odvodilo ga je do autentičnih pisanih izvora kad se uhvatio povijesnih iskona starijih ili novijih hrvatskih urbanih cjelina – jednim od težišta njegova znanstvenog interesa. Upuštao se u tegobna gonetanja, zato što je istinu i bit težio otkriti sam. Rezultat su u pravilu bile revizije starijih spoznaja i inovativne interpretacije. Bio je skeptičan i ujedno sklon smionim, čak vrtoglavim teorijama – ali uvijek spreman da ih dokaže empirijski i teorijski. Bedenkov je izgled zrcalio njegov duh, intelekt i narav: visok i vitak, mršava lica, guste bradice i poluge lepršave kose, očiju naglašenih tamnim podočnjacima i gustim obrvama, pronicljiva pogleda, pokretan i laka koraka, brzih reakcija i britkih sudova, komunikativan i nadasve uljudan. Pravi gospodin, potomak zagrebačke ugledne intelektualne familije.

Foto: H-alter

Karijera Vladimira Bedenka odvijala se uzorno i pravocrtno: nakon mature u klasičnoj gimnaziji 1961. upisuje se na Arhitektonski fakultet, diplomira 1967., na katedri za teoriju i povijest arhitekture zapošljava se 1970. kao asistent i iste godine upisuje na postdiplomski studij. Paralelno gradi nastavnu i znanstvenu karijeru – od asistenta do redovnog profesora, od magistra do doktora znanosti. U oba rada – magisteriju “Križevci – urbanistički razvoj” (1973.) i doktoratu “Prostorna organizacija i stambena arhitektura zagrebačkog Gradeca u XIV. i XV. stoljeću” (1986.) iznosi ne samo nove podatke, nego donosi i nove originalne interpetacije. Potonji rad, objavljen 1989. kao knjiga naslova “Zagrebački Gradec, kuća i grad u srednjem vijeku”, donio mu je pohvale najmjerodavnijih stručnjaka i opći ugled. Superiorno je analizirao spoznaje prethodnika, izložio činjenice do kojih je došao mukotrpnim čitanjem dostupnih vrela i originalnom analitičkom metodom kojom je strukturirao, komparirao i hijerarhizirao podatke te iznio originalnu tezu o urbanoj genezi Gradeca – od definicije granica i obuhvata zidina, parcelacije, rasporeda i dimenzija insula (blokova), odnosa javnog i privatnog prostora do identifikacije zahvata prvotnih planera i nestalih identitetski važnih građevina. Tim radom Bedenko je razriješio niz dugodišnjih dilema i okončao rasprave nepobitnim dokazima. Jasnoća, preglednost, najposlije zaključna sinteza uvrštavaju ga među temeljna historiografska djela o Zagrebu. Prethodna i kasnija, sve razvedenija istraživanja srednjeg vijeka dovela su i do drugih, uvijek prividno ili tek dijelom razriješenih pitanja. Tako je u studiji “Mons Gradyz iuxta Zagreb” (1991.) rekonstruirao varoški teritorij prema Zlatnoj buli, povezao s njome Medvedgrad i Popov toranj, dokazavši da je potonji izvorno kraljevska kula, a ne kanonička utvrda. U studiji “Društvo i prostor srednjovjekovnog Gradeca” (1993.) donosi socijalnu topografiju tada kozmopolitskog grada, utvrđuje više zona koje nastavaju pripadnici različitih društvenih slojeva i statusa, što bitno određuje njihovu formu i karakter – od uglednog središta do priprostih rubnih područja. U studiji “O prostoru Kaptola u srednjem vijeku” (1995.) pokazuje da je Kaptol bio utvrđen već sredinom 13. stoljeća, neposredno nakon tatarske najezde, što se nije znalo, identificira trase glavnih komunikacija i mjesto banskog sjedišta – sve određeno tom najranijom fortifikacijom, a analizira i kanonička i biskupska naselja, od Vicusa latinoruma i Nove vesi do Dolca i Opatovine. Tim, a i drugim manjim, ali ništa manje važnim radovima Bedenko se uvrštava u časni niz koji počinje I. K. Tkalčićem 1881. godine. Kontinuitetu sustavno dodaje inovaciju. Lingvističku metodu spaja s empirijskim pristupom: arhitektonskom analizom konkretnih građevina, odnosno, naselja ili urbanih struktura.

Sudeći prema količini radova, moglo bi se učiniti da se Bedenko usredotočio na Zagreb, ali nije tako. Od početka njegov je interes usmjeren na gradove kontinentalne Hrvatske: u magisteriju i radovima proizašlim iz njega bavi se Križevcima, prikazujući urbanističkih razvoj grada od osnutka do velike transformacije u 19. stoljeću, a onda se okreće i drugim gradovima sjeverne Hrvatske: “Urbanistička prošlost Stare Gradiške”(1976.), “Povijesno-prostorni razvoj i problemi zaštite jezgre Vinkovaca” (1977.), Povijesno-prostorni razvoj povijesne jezgre Ludbrega” (1978.), “Urbanistički razvoj Slavonske Požege” (1978.), “Belišće – razvoj naselja” (1980.), “Nuštar – vlastelinstvo, mjesto, dvorac” (1996.). Istim instinktom bira i punktove druge povijesne regije, Istre u koju redovito, u sklopu terenske nastave, zalazi sa studentskim grupama. Već 1986. piše sintezni prikaz o transformaciji istarskog grada (“Die istrische Stadt, die Umwandlung der Struktur”), veće studije posvećuje Pagu i Bujama (“Povijesno-prostorni razvoj i problemi zaštite Paga”, 1989., “Povijesno-prostorni razvoj starih Buja”, 1999.).

Osim naseljima Bedenko se 1990-ih bavi arhitekurom: “The Croatian National Theatre in Zagreb” (1993.), “Secesija u hrvatskoj ahitekturi” (1999.), dok velikim tekstom “Franjo Klein i razvoj historicističke arhitekture u Zagrebu” (2000.) dopunjava opus jednog od najzaposlenijih i najkreativnijih arhitekata epohe. I uvijek su to nove interpretacije, uvijek su fenomeni i procesi uključeni u opći europski povijesni kontekst. U sklopu “Studije za strategiju prostornog razvoja Hrvatske” iz 1995., jednom od najvažnijih dokumenata tog doba, objavio je studiju “Hrvatski gradovi – stanje, uzroci i oblici ugroženosti”, sintezu u kojoj sažima znanje stečeno istraživanjem gradova i naselja, teorijske spoznaje i stajališta o obnovi graditeljske baštine. Desetljeće i još kusur godina, u razgovoru za glasilo studenata Arhitektonskog fakulteta, stanje baštine ocijenio je ovako: “između velikog htijenja i katastrofe”.

Znanstveno-spisateljski opus Vladimira Bedenka tijesno je povezan s njegovim bazičnim, nastavničkim radom, ali i trajnim sudjelovanjem u programima, akcijama i projektima zaštite i obnove baštine. Tako njegovi kolegiji (od 1978. i 1979.) nose naziv “Graditeljsko naslijeđe” (I. i II.), “Zaštita i obnova graditeljskog naslijeđa” (od 1991.), a na poslijediplomskim studijima “Graditeljsko naslijeđe hrvatskih gradova i naselja” (od 1997.), “Zaštita arhitekture XIX. i XX. stoljeća” (od 1997.), “Zaštita urbanog naslijeđa” (od 1998.). Već nazivi svjedoče o određenoj evoluciji: proširenju tematskog obuhvata, ali i potrebi da se ti temati uključe u studij arhitekture kao nužnost. No to je bio svojevrsni višak vrijednosti koje je Bedenko namijenio svojim studentima u ime etičke obveze i kao popudbinu za budućnost, ma kakva bila. Kao neprijeporni autoritet i ekspert izabran je 1994. za voditelja poslijediplomskog studija “Graditeljsko naslijeđe” i predstojnika Zavoda za graditeljsko naslijeđe Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

No njegova glavna preokupacija bila je teorija i povijest arhitekture, kako se i naziva njegova katedra. Sustavno ju je razvijao i povećavao novim, tematski sve više profiliranim kolegijima, tako da je s vremenom uz tradicionalni edukativni i znanstveni centar, Odjel za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, stvorio novi respektabilni fokus. Od samog početka Bedenko je predavanja spajao s terenskom nastavom, najprije obilaskom Zagreba, pa Slavonije, Istre i Dalmacije. Od 1972. kad je u Motovunu organizirao ljetnu školu, Istra je postala glavno poprište učenja i istraživanja. U spomenutom intervjuu za studentsko glasilo kaže: “Ideja tog terenskog rada bila je da se studenti sažive s mjestom koje proučavaju… Mnogi su tamo razvili osjećaj za povijesnu arhitekturu, koji nisu mogli steći samo sjedeći na predavanjima i učeći za ispit.” A gledajući unatrag zaključuje: “Mislim da su rezultati fantastični… kompletna dokumentacija za male gradiće kao što su Plomin, Boljun, Draguć, Gračišće, Sveti Lovreč Pazenatički, Svet-Vinčent, Barban…” Sam je Bedenko tek manji dio tog kapitala oplodio u konzervatorskim studijama i povijesnim prikazima, dok su njegovi studenti iz njega crpili građu za svoje karijere, od seminarskih do doktorskih radova. No Bedenkova škola arhitekture bila je i škola života, u kojoj se učilo o važnosti kolektivnog rada i zajedništva.

Jedna od njegovih zasluga bilo je uspostavljanje trajne suradnje s Arhitektonskim fakultetom krakovskog tehničkog sveučilišta (Politechnika Krakowska “Tadeusz Kościuszko”) od 1978. – razmjena znanja i iskustava, profesora i studenata, sudjelovanje u važnim međunarodnim znanstvenim skupovima uglednog učilišta, što je Bedenko koristio za predstavljanje hrvatske arhitekture i spomenika. Raspon je sezao od konzervacije arhitektonskih i gradograditeljskih spomenika, pojedinačnih nacionalnih udjela u arhitektonskoj kulturi srednje Europe i Habsburške monarhije do posebnih tema, kao što su arhitektura kazališta ili vijećnica, ali najčešće su bila posrijedi pitanja identiteta, transformacije, sudbine i perspektive grada. Učestalo Bedenko 1980-ih i 1990-ih nastupa i na sličnim tematskim konferencijama, u Bruxellesu, Londonu, New Yorku, a gostuje na tehničkim sveučilištima u Darmstadtu, Münchenu, Karlsruheu, ponovno i ponovno u Krakowu. Također, godinama sudjeluje u ljetnim školama ILAUD-a (Laboratorio internazionalne di Architettura e Disegno Urbano), koji je 1976. osnovao i do smrti 2005. vodio Giancarlo De Carlo – u Urbinu i Sieni, s težištem na projektiranju u povijesnoj sredini. U nacionalnom i međunarodnom komitetu ICOMOS-a (International Council on Monuments and Sites) aktivan je 1990-ih kao podpredsjednik, odnosno član.

No unatoč intezivnom stručno-društvenom angažmanu, u što treba pribrojiti rad u brojnim državnim i gradskim komisijama za pitanja baštine, redakcijama stručnih i znanstvenih časopisa te u arhitektonskim natječajima, ne gubi vezu sa spomenicima. Među konzervatorskim studijama i projektima rekonstrukcije ili obnove ističu se one za Medvedgrad (1993.), burg Gradec kod Vrbnika (1996.), zgradu generalata u osječkoj Tvrđi (1998.-200.) i gotičku župnu crkvu u Voćinu (1999.). Potonja je razorena u Domovinskom ratu, a Bedenko je na temelju obuhvatnog istraživanja predložio idealnu rekonstrukciju, što je prihvaćeno. Napokon, od 1993. nastavlja istraživanja u Istri, što do 2001. rezultira arhitektonskom i konzervatorskom dokumentacijom za Vodnjan, Barban, Mutvoran, Momjan i Završje.

Najvažnijim znanstvenim radom iz doba Bedenkove pune zrelosti smatra se prijevod Vitruvijevog djela “Deset knjiga o arhitekturi” (Dieci Libri Dell’architettura) iz 1999. Tekst je preveo iz tri latinske redakcije, služeći se posebno engleskim i poljskim prijevodom, dok je pogovor “Vitruvije i njegovo djelo” njegov znanstveni doprinos poznavanju Vitruvijeve teorije projektiranja. Taj golemi pothvat, moguć na temelju savršenog poznavanja povijesti i teorije arhitekture, ali i latinskog jezika i drugih modernih europskih jezika, mogao je ostvariti samo Vladimir Bedenko. Znanje i kultura sparili su se u tome s intelektualnom radoznalošću i istraživačkom strašću, njegovim glavnim obilježjima.

Prije dvije godine, u dugačkom razgovoru u Demetrovoj, gdje je šetao sa svojim psom, Bedenko mi je rekao da mu treba još pedesetak godina da dovrši ono što je uočio i taknuo kao važno. Nije mu bilo suđeno ni manje od toga, ali je svojim radom i svojom prisutnošću snažno obilježio kulturu i vrijeme.

Snješka Knežević (tekst je uz dozvolu prenesen s portala H-alter)

Sinoć su u reprezentativnom prostoru obnovljenog Francuskog paviljona dodijeljene godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata. Sensei Dragomir Maji Vlahović primio je nagradu “Viktor Kovačić” za životno djelo, opus malih kuća velike snage i silno utjecajan, dosljedan rad sa studentima na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Posredujući klasičan pristup prostoru, tjerajući studente da čitaju i istražuju ne samo polje arhitekture, već i sve ono što arhitekturom zapisujemo, te temperamentno zahtijevajući od njih da izraze i sebe i lokaciju projektima, uspio je odgojiti sasvim lijep broj arhitekata koji danas rade pametne kuće i znaju ih elokventno, a nepretenciozno predstaviti.

Prof. Dragomir Maji Vlahović, dobitnik nagrade “Viktor Kovačić” za životno djelo, foto: DAZ

Nagrada “Viktor Kovačić” za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2014. godinu zasluženo je otišla u ruke autora škole i vrtića u sklopu odgojno-obrazovnog centra na Kajzerici, Vedrana Pedišića, Emila Špirića, Ericka Velasca Farrere i Juana Josea Nuneza Andradea, iako i konkurentsku stanciju “Histria aromatica” (o kojoj smo pisali ovdje) odlikuju izniman pristup i realizacija, a Plaža Mulini studija 3LHD standardno je dobra intervencija.

Škola i vrtić na Kajzerici primjer su školski besprijekorne interpretacije programa, a kompleks je i volumenom i oblikovanjem stabilizirao amorfni urbani okoliš te nadomjestio nedostajući javni prostor. Od projekta do realizacije centra prošlo je šest dugih godina, uloženo čak 140 milijuna kuna, a zadovoljstvo nešto više od 6000 stanovnika što napokon imaju najvažniji objekt u stambenom naselju je ogromno. Šteta što je zbog zbrzanog završetka dio radova loše izveden, čime je bačena sjena na nešto oko čega bi se trebala graditi kompletna buduća infrastruktura kvarta.

Nagradu “Viktor Kovačić” dobili Vedran Pedišić, Emil Špirić, Erick Velasco Farrera i Juan Jose Nunez Andrade za Školu i vrtić u sklopu odgojno-obrazovnog centra na Kajzerici

Ove godine nismo dočekali najavljeno razdvajanje nagrade “Drago Galić” na onu za višestambene zgrade koja bi zadržala taj naziv i onu za obiteljske kuće za koju je predložen naziv “Stjepan Planić”, vjerojatno iz razloga što zaista respektabilnih realizacija višestambenih zgrada nije u prošloj godini ni bilo. Sve tri nominirane kuće – Obiteljska kuća u Rijeci Petra Miškovića i Vanje Ristera (o kojoj smo pisali ovdje), Vila Gumno Idisa Turata i Marka Liovića na Krku te Olive House (o kojoj smo pisali ovdje) Tee Horvat i Radovana Šobata u Staroj Novalji na Pagu – rađene su s visokim razumijevanjem konteksta, finim rukopisima i odluka o laureatu je, vjerujemo, bila teška. Olive House je divno jednostavna, Vila Gumno čista radost, a Obiteljska kuća u Rijeci jedina nešto diskretnije barata hedonizmom inherentnim takvom tipu stanovanja. Dva donekle slična tlocrta riječke i paške kuće, oba formirana oko unutarnjeg vrta, izrasla su u presjeku u prilično različite interpretacije, a nagrađena je ona Miškovića i Ristera u kojoj je, čini nam se, detalj žrtvovan tlocrtnoj podjeli na 9 jednakih kvadrata.

Nagradu “Drago Galić” dobili su Petar Mišković i Vanja Rister za Obiteljsku kuću u Rijeci

Nagradu “Bernardo Bernardi” dobio je profesor Nenad Fabijanić za Arheološki park Principij u Rijeci, oblikovan na ostacima trsatičkog principija iz sredine 3. stoljeća, a nagradu “Srđan Šegvić” za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2014. godinu dobila je profesorica Karin Šerman, izbornica i kuratorica hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu 2014. za publikaciju „Fitting Abstraction” – Koncept hrvatskog nastupa na  14. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014 (o čemu smo više pisali ovdje).

Nagradu “Bernardo Bernardi” dobio je prof. Nenad Fabijanić za Arheološki park Principij u Rijeci

U ovoj nam pak godini slijedi serija ambicioznih monografskih izdanja pa očekujemo da će izbor biti manje predvidljiv, a bude li dovršeno sve planirano, možda se napokon zaustavi i sužavanje prostornog kruga iz kojeg stižu nominacije za arhitektonske realizacije pa odemo malo dalje od Zagreba, Istre i Kvarnera.

Foto: arhiva

Sérgio Bernardes bio je zvijezda brazilske arhitekture u šezdesetima. Vodio je uzbudljiv i glamurozan život, radio je kuće i hotele za elitu. Bio je suvremenik Oscaru Niemeyeru, a prijatelji su mu bili Kennedijevi i Brigitte Bardot. Jedan susret s Buckminsterom Fullerom u Sjedinjenim Američkim Državama promijenio je Bernardesa, koji od onda polako gubi svoju glamuroznu poziciju u društvu.

Bernardes je rođen 1919., a umro je 2002. gotovo potpuno zaboravljen. Sada njegov unuk Thiago Bernardes, i sam arhitekt, istražuje kako je njegov slavni predak nestao iz povijesti arhitekture. Zajedno s redateljima Paulom de Barros i Gustavom Gama Rodriguesom snimio je film o Bernardesu. Kroz razgovore s ljudima koji su ga poznavali te kroz povijesne snimke i nacrte, film dokumentira arhitektovu karijeru od slavnih dana i popularnosti do potpunog zaborava.

Film o Bernardesu snimljen je 2014. godine u Brazilu, te je iste godine dobitnik nagrade Lusofonia na Arquiteturas Film Festiva Lisabon

Poznat po tome da je mogao napraviti i 24 projekta za kuće u mjesec dana, Bernardes je iza sebe ostavio preko 6000 projekata. Prva kuća, koju je napravio još s 15 godina, za Brazil je značajna jer uvodi čelične konstrukcije. Bio je poznat po gruboj estetici i emocionalnom pristupu arhitekturi. Jednom je izjavio da “arhitekturu ne treba završiti, treba ju živjeti.” Kad ga uspoređuju s Niemeyerom, njegovi suvremenici kažu da su Niemeyerove kuće lijepe, a da se u Bernardesovim dobro živi.

Palácio da Abolição

Casa Lota de Macedo Soares

Prekid s bonvivanskim životom, pa tako i arhitekturom, uslijedio je nakon susreta s Buckminsterom Fullerom. Bernardes se iz Sjedinjenih Američkih Država javio obitelji pismom i rekao da mu je dosta glume i da želi promijeniti način kako ljudi žive. Zatim je nestao. Kad se napokon vratio u Brazil, država je bila pod vojnom diktaturom. Opsjednut idejom da mijenja svijet arhitekturom, Bernardes vjeruje da može promijeniti i režim iznutra te s njim surađuje. U filmu se jasno vidi da sugovornici izbjegavaju dati komentar na to razdoblje. Suradnjom s režimom Bernardes je izgubio svoju popularnost, ali ne i žar koji ga je i dalje gurao da radi, da mijenja svijet.

U razdoblju koje je uslijedilo bezuspješno se pokušao kandidirati za gradonačelnika Rio de Janeira te je izradio neke megalomanske projekte koje nikad nije realizirao. Tu spadaju nevjerojatno velike zgrade koje su trebale riješiti problem nedostatka stambenog prostora, desetci tisuća kilometara akvadukta koji bi riješili nedostatak vode u sjeverno-istočnom Brazilu itd.

Hotel Tropical de Manaus

Njegovu manje poznatu fazu film predstavlja kao razdoblje u kojem je arhitekt ostvario potpunu slobodu, ispunjenje arhitektove želje da bude ono što jest. Ipak, radovi po kojima bi trebao biti zapamćen su oni nastali ranije, upravo zbog pažnje koju je usmjerio na kontekst u kojem nastaju. Tako je paviljon São Cristóvão pionirsko djelo inženjerstva onog vremena, hotel Tropical Tambaú, kružni objekt koji obuhvaća i plažu, projektiran je tako da nestaje s vidika. Betonske rešetke ne samo da raspršuju snagu valova, one njihov zvuk čine sastavnim dijelom arhitekture.

Hotel Tropical Tambaú in João Pessoa, Brazil

Neuglednu poziciju koju je dobio brazilski paviljon za Expo u Bruxellesu 1958. Bernardes je riješio dojmljivim balonom koji se uzdiže nad otvorom u krovu te, ovisno o vremenskim uvjetima, omogućuje ventilaciju ili onemogućava da snijeg uđe unutra. Vizionarski pristup arhitekturi u ovim djelima uistinu se ostvario.

Brussels Pavilion

Cilj filma je potaknuti raspravu o arhitektu čiji rad je uistinu bio vizionarski i koji zaslužuje svoje mjesto u povijesti moderne južnoameričke arhitekture. Premda možda to nije bila intencija autora filma, dokumentarac „Bernardes“ nas također tjera na razmišljanje o odnosu arhitekture i politike te o pozicijama iz kojih se piše povijest novije arhitekture. Pitanje koje se tu nameće jest kako se odnositi prema značajnim arhitektonskim ostvarenjima koja su nastala u sklopu omraženih režima. Odgovor na to pitanje na ovom sada već povijesnom primjeru uvelike bi pomogao i formiranje stava prema takvim slučajevima koji se događaju danas.

Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) raspisuje Natječaj za glavnog i odgovornog urednika časopisa za arhitekturu i vizualne umjetnosti Udruženja hrvatskih arhitekata “Čovjek i prostor” (o čijem smo gašenju pisali ovdje):

“Natječaj je otvoren za sve članove društava članica Udruženja hrvatskih arhitekata i članove Hrvatskog novinarskog društva.

Prijava treba sadržavati:

životopis kandidata, prijedlog uredničke koncepcije i programa časopisa i za razdoblje 2015-2016, maketa prvog broja sa prijedlogom sadržaja i procjenom troškova produkcije časopisa, prijedlog sastava uredništva s životopisima predloženih članova.

Rok za dospijeće prijava je: ponedjeljak, 23. veljače 2015. godine do 12.00 sati.

Zainteresirani kandidati mogu preuzeti Opće uvjete sudjelovanja na natječaju, te Programske smjernice za izradu uredničke koncepcije i programa u tajništvu UHA-e. Kontakt: Anita Srdarev, Tajnik nakladništva UHA; nakladnistvo@uha.hr, tel. 01/4818 050.

Prijave molimo predati osobno, dostavom ili preporučenom pošiljkom u tajništvo UHA-e, Trg bana J. Jelačića 3/I, Zagreb.

za Savjet nakladništva UHA-e
Sanja Cvjetko Jerković, predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata.”

Mladi arhitekta u našem okruženju, nakon završenog fakulteta suoči se s stvarnošću koja je, ako i nije mnogo drugačija od očekivane, u najmanju ruku teška za delovanje. Vrlo brzo, entuzijazam splasne i nastupi apatija, nedostatak optimizma, perspektive i nade da se nešto može uraditi sa jednom jednostavnom ambicijom – proizvoditi dobru arhitekturu i pritom dostojanstveno živeti.

Pansion Larix, SKBD, foto Dacian Groza (Rumunjska)

Naravno, ta realnost zaista nije nimalo naivna. Ona ima objektivna ograničenja, koja su uglavnom posledica tranzicije društva kakvog su stvorile okolnosti i generacije pre nas, a u kojoj danas i dalje živimo. Na to se nadovezuju frustracije koje stvara obrazovanje po uzoru na star-arhitekte, usmeravajući pogled na razvijeni svet koji se bavi nekim drugim temama koje možda deluju interesantnije ili nedostižne, te realnost života u ovom društvu, sa svim posledicama koje iz nje proističu.

Dom kulture Sásd, MARP, foto Zsolt Frikker (Mađarska)

Iako sve to zajedno deluje obeshrabrujuće, nas, kao ambiciozne mlade arhitekte, ipak zanima kako da to prevaziđemo, da razumemo specifičnosti i prespektive sopstvene sredine i našu ulogu u njoj, te da na osnovu toga delujemo. Ključ je u postavljanju stvari u pravu perspektivu. Prvi korak, koji smo kroz SuperProstor učinili, je jedna vrsta rekontekstualizacije: svoj smo ugao posmatranja suzili sa nivoa (razvijenog) sveta na nivo sopstvene zemlje, a onda ga proširili u meri u kojoj smatramo da on može biti najsvrsishodniji. Tako nam je podjednako važno šta se dešava u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Albaniji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Makedoniji ili Rumuniji. Taj novopostavljeni kontekst više nema veze sa Jugoslavijom, već obuhvata zemlje u našem okruženju koje su postsocijalističke/postkomunističke, u različitim stadijumima tranzicije ali na sličnom nivou razvoja, sa svojim specifičnostima ali sa jako puno toga zajedničkog. Radi se, dakle, o jednom balkanskom kontekstu.

Boyana, I/O architects, foto Abitare Bulgaria (Bugarska)

Prateći i analizirajući arhitekturu u kontekstu koji smo tako definisali, shvatili smo koliko ona ima zajedničke uslovljenosti i probleme, koliko odgovori na te probleme mogu biti raznovrsni u realizaciji, a koliko su istovremeno srodni u pristupu.

Kuća 3 u 1, SKBD, foto Dacian Groza (Rumunjska)

Niz fotografija koje prate ovaj tekst predstavljaju izbor arhitektonskih realizacija iz posmatranog regiona u poslednjih nekoliko godina. Odabrani primeri su dela mladih arhitekata, u proseku oko trideset godina starosti. Oni nisu nečiji saradnici, niti su te projekte realizovali u okviru nekih velikih biroa, već su u pitanju autori ili autorski timovi koji samostalno vode posao. Oni su posao na tržištu pronašli (bilo putem konkursne procedure ili direktno), ugovorili, projektovali i izveli. Većina tih projekata odnosi se na privatne investicije, a ne na javne, dok je njihova razmera uglavnom relativno mala. Nema velikih javnih projekata. Znatna većina njih realizovana je van velikih centara (svega dva su nastala u glavnim gradovima). Ovo objašnjava da dobra arhitektura ne samo da je moguća u manjim sredinama, već da će se tamo lakše realizovati nego u velikim centrima – pogotovo kada su u pitanju mladi arhitekti.

Vertikalni aneks, NFO, foto Antonio García Andrés, Marko Marinković, Nenad Ravnić (Hrvatska)

Iako se radi o različitim sredinama, tipologijama i autorskim pristupima, svi ovi projekti imaju određene zajedničke karakteristike zbog kojih ih možemo posmatrati kao celinu i kao jednu vrstu generacijskog stava. Takvi projekti nastaju iz vrlo konkretne potrebe za rešavanjem određenog problema, te im se tako i pristupa. Njihovi autori pokazuju neobičnu zrelost u odnosu prema investitoru, prema budžetu i istovremeno prema kontekstu. Oni nastoje da budu jasni i racionalni. Čak i onda kada na radikalan način pristupaju problemu, ta radikalnost je zapravo usmerena ka efikasnijem rešavanju problema. U njima je vrlo jasno i čisto iskazana projektantska namera koja je realizovana jednostavnim sredstvima. Oni ne izražavaju nekakav autonomni, autistični, nametljivi autorski stav. Njihov izraz uvek je posledica odnosa prema okruženju, programu i budžetu i uvek je racionalizovan i utemeljen.

Kuća na stijeni, Béres Architects, foto Beres Arch. (Mađarska)

Pored racionalnog odnosa spram postavljenog problema, svaki od ovih projekata ima i jednu vrstu dodate vrednosti u odnosu na uobičajene: bilo da je ona u odnosu prema susedstvu, bilo da je kritički stav prema uobičajenoj tipologiji (kuća 3 u 1), da reinterpretiraju postojeće tipologije (kompleks u Mokrinu), da koriste materijale i tehnologije na inovativan način (prefabrikovana hala Vibbet), ili da vešto prilagođavaju svoju razmeru okruženju (vertikalni aneks). Sve to po pravilu podrazumeva ostvarivanje jednog iskrenog odnosa i komunikacije sa investitorom, u čemu se pronalazi zajednički interes.

Hala Vibbet, Milorad Vidojević, foto Milorad Vidojević (Srbija)

Ovako usmeren pogled na stvari otvara perspektivu na jednu regionalnu scenu u nastajanju. Ona naravno nije osvešćena i definisana, i ne postoje nekakvi manifesti ili usvojene pozicije koje ona zastupa. Radi se zapravo o jednom nizu sličnih, spontanih reakcija na svet kakav jeste – racionalnih, zrelih i inventivnih. I radi se, ipak, o izuzecima.

Kako od ovih izuzetaka napraviti pravilo, kako formirati jaku scenu mladih (balkanskih) arhitekata koja će predvoditi struku? Možemo pustiti da se stvari odvijaju kao i do sada, možemo očekivati od naših država i institucija da urade nešto, možemo se nadati da će nas starija generacija pogurati i pokazati nam put, možemo se po starom receptu odliti u inostranstvo… Ili možemo biti dovoljno bezobrazni i uzeti stvar u svoje ruke. Ova poslednja opcija jedina je perspektivna.

Nova Iskra, Petokraka, foto Relja Ivanić (Srbija)

Da bismo znali šta da radimo važno je da na osnovu prikazanih primera i prethodno postavljene rekontekstualizacije razumemo uslovljenosti sredine, te da usvojimo neke osnovne principe – da su uslovi dati, dok je promenljiv samo pristup; da su male sredine radikalne i da su one najplodnije tlo za dobru arhitekturu; da potencijal leži u tržištu; da su privatni investitori izvor mogućnosti, a ne problema; da mladi arhitekta može u datim uslovima, u malim sredinama, na tržištu, sa privatnim investitorima, praviti dobru arhitekturu kombinujući racionalizam i inventivnost.

Svakako da postoji prilika i prostor da se rade super stvari baš ovde. Da nismo usamljeni u tom uverenju, govori poruka riječkog arhitekte Idisa Turata tokom njegovog predavanja na prošlogodišnjim Danima Orisa u Zagrebu, upućena velikom Winyju Maasu (MVRDV, Holandija) – da nikada ne bi menjao svoje okruženje za njegovo, jer mu je ovo puno izazovnije i interesantnije!

Tekst: Kosta Mijić, glavni urednik Super Prostora

(članak je prvi put objavljen u 3. broju sarajevskog časopisa Tristotrojka, decembra 2014)

Kada smo 2007. godine na megalomanskoj, donekle nekoherentnoj, ali ipak fascinantnoj izložbi “Dalmatinska Zagora, nepoznata zemlja”, koju je s više od dvjesto suradnika postavio tadašnji ravnatelj Konzervatorskog odjela u Splitu Josip Belamarić, naišli na nekoliko razreda splitskih i sinjskih osnovnoškolaca, nametnulo nam se pitanje zašto su vlastitu baštinu došli gledati u Klovićeve dvore u Zagrebu? Izložba u međuvremenu, ako se ne računa ono što je posuđeno iz fundusa lokalnih muzeja, ni u dijelovima nije sišla u predmetni kraj, što zbog nedostatnih prostornih kapaciteta, što zbog drugih razloga, a ogromno bogatstvo slojeva od prapovijesti do danas ostalo je manje-više podjednako nepoznato široj publici.

Alkarski dvori, foto: Slobodna Dalmacija

Djelić te kulture za koji će se mjesec predstaviti javnosti u novom Muzeju Sinjske alke za koji ideja postoji već desetljećima. Iako Belamarić i koautor koncepta Ante Milošević ističu povezanost raznovrsne i autentične zbirke koju je prikupilo Viteško alkarsko društvo s postavima Muzeja cetinske krajine u Sinju i splitskog Etnografskog muzeja, teško se oteti dojmu da je linijom manjeg otpora za muzejsko predstavljanje odabrana ionako dominantna, ali isključiva tradicijska tema nauštrb izvanredno zanimljivih kulturoloških preplitanja slojeva toga kraja. U tom smislu treba reći da su i koncept i postav autorice Nikoline Jelavić Mitrović išli za tim da zahvate što više, ali ono što u programu ostaje prilično nedorečeno je stvarna povezanost materijalne i nematerijalne baštine Alke i suvremenog života u Sinju, odnosno razina inkluzivnosti takvog muzeja. Šire javne rasprave nije bilo, samo je 2006. godine održana javna rasprava na kojoj je struka iznijela svoje viđenje budućeg muzeja.

Sinjska je alka 2010. godine upisana na UNESCO-ovu Listu nematerijalne svjetske baštine čovječanstva, a povod užurbanim pripremama za otvorenje muzeja je i tristota obljetnica samog događaja koji se bilježi viteškim turnirom 5. kolovoza. Do sada je u izgradnju Alkarskih dvora po natječajnom projektu Ante Kuzmanića iz 2001. godine uloženo 62 milijuna kuna. Od toga je Ministarstvo kulture financiralo izgradnju iznosom od oko 24 milijuna, Splitsko-dalmatinska županija s oko 6, Grad Sinj s oko 9, a ostala sredstva u iznosu od oko 23 milijuna kuna osiguralo je Viteško alkarsko društvo. Od procijenjene vrijednosti od 20 do 25 milijuna kuna potrebnih da se dovrši interijer i postav, 50% očekuje se od Ministarstva kulture, 10% od Splitsko-dalmatinske županije, od Grada Sinja 15%, a od Viteškog alkarskog društva preostalih 25%. Ukupna površina Alkarskih dvora – Muzeja Sinjske alke iznosi 5.040,59 m2, od čega će 3.447,09 m2 biti u funkciji Muzeja i izložbenog dijela te za potrebe ureda, depoa, radionica i sl., a 1.593,50 m2 za komercijalne svrhe.

Čitava ta ideja, ako se prate trendovi i interesi muzejskih posjetioca i turista, čvrsto je uvjetovana posebnošću i atraktivnošću postava jer publiku tek treba graditi. Jedinstven spoj materijalne i nematerijalne kulture smješten je u tri velika prostora na dvjema etažama, a dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović jednostavno je linearno kretanje kroz prostor, u kojem se na svima razumljiv način u punom mjerilu prikazuju akteri, obogatila interaktivnim panoima i zvukom.

Navodimo samo dio opisa bogatog postava, koji Muzej zaista čini jedinstvenim kod nas. Nakon gledanja filma o povijesti Alke i bitke, posjetitelji se upoznaju s povorkom u prvoj prostoriji postava. Prikazan je segment alkarske povorke u mjerilu 1:1. Sastoji se od točno određenih sudionika povorke s pripadajućim odorama i opremom, realističnih drvenih monokromnih figura odjevenih i opremljenih replikama tradicionalnih odora i opremom. Oko njih se nalaze tri projekcijska stakla koja su prozirna dok ih posjetitelj ne dotakne – tada se na njih projicira film koji prikazuje povorku te tako i posjetitelji koji nikad nisu imali priliku biti na alkarskim svečanostima dobiju dojam kako je biti tamo, a tome pomaže i zvuk alkarske povorke u prostoriji.

U sljedećoj prostoriji, koja je visine polovice prostora i nešto je intimnijega karaktera, posjetitelji najprije vide kartu Cetinske krajine kako bi se upoznali s time tko sve smije trčati Alku. Odora i oprema nižu se mozaično, a svaki izloženi predmet u pozadini ima prateću arhivsku fotografiju koja ga kontekstualizira. Oružje je prikazano u urednim nizovima unutar staklene vitrine, a ispred vitrine se nalazi tablet koji je moguće pomicati po X i Y osi te tako vidjeti legendu i povećanje pojedinoga komada oružja. Vitrina završava s dvije podcjeline: pravila Alke i njena povijest. U staklenim uvučenim kubusima izloženi su primjerci pravilnika, statuta i knjiga inventara, a kompletni pravilnik može se pretraživati na touch screenu. U nastavku se nalazi pult s pomičnim pleksi panelima u tri nivoa na kojima se nalazi povijest Alke. Posjetitelj panoe pomiče i tako sam otkriva povijest Alke i bira količinu podataka. Na kraju vitrine se nalazi podcjelina s Franjom Josipom u kojoj se prikazuje njegova važnost za održanje Alke, a izložena je abaja s njegovim monogramom.

Na samostojećem pultu na galeriji nalaze se dva ekrana osjetljiva na dodir na kojima se prikazuje animirana Bitka kod Sinja 1715. Slika na ekranima je interaktivna, što znači da posjetitelji mogu utjecati na kretanje sudionika i tijek bitke tako da odaberu stranu (tursku ili kršćansku) i budu svojevrsni zapovjednici. Prikazani su sudionici sa svim mogućim oružjem, a pomoću električnog uređaja miriše i dim baruta. Lokalizirani zvukovi bitke čuju se samo kad posjetitelj stoji ispred ekrana, a ispod slušne postaje koja je ovješena na strop.

Ovakva investicija za Sinj i sadržajno i iznosom nedvosmisleno uvjetuje buduće gradske odnose u kulturi, a vezivati projekt uz perspektivu neke buduće sinjske privrede koja bi se trebala usmjeravati na turizam, a bez županijske kulturne strategije, čini se prilično naivnim.

Ipak, Muzeju Sinjske alke se ne može odreći turistički potencijal, a kako tvrdi Vesna Jurić Bulatović, predstavnica Ministarstva kulture u komisiji koja je odabrala postav, “Muzej će razvijati niz drugih sadržaja i aktivnosti iz kojih će generirati vlastiti prihod za daljnji razvoj, a na taj način će potaknuti i nova zapošljavanja za davanje dodatnih usluga u gradu i šire, a posebno na tražene proizvode tradicionalnih obrta i drugih usluga, ponuda ugostiteljskih sadržaja, razvoj svih oblika turizma uz rijeku Cetinu itd.”. Muzej je uključen u projekt Grada Sinja “Tematski park Sinjska alka”, a u Viteškom alkarskom društvu, prema dosadašnjem interesu turističkih agencija, osnovnih i srednjih škola te ostalih zainteresiranih, očekuju velik broj posjetitelja koji će posjetom muzeju doprinijeti i razvoju turizma grada Sinja.

Uz ovaj su za 2015. godinu najavljena otvorenja još dvaju muzeja – onoga Oluje u Kninu te muzeja Vučedolske kulture pored Vukovara o kojem smo pisali ovdje. Takav program u posljednjoj godini mandata ministrice kulture Andree Zlatar Violić predstavlja potpunu promjenu ranije deklariranih prioriteta: suvremena umjetnost, medijska strategija i književno-nakladnička djelatnost.

Predstavljamo projekt koji je osvojio nagradu “Viktor Kovačić” za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2014.g., Odgojno-obrazovni kompleks “Kajzerica”. Autori Vedran Pedišić, prof. Emil Špirić, Erick Velasco Farrera i Juan Jose Nunez Andrade opisuju projekt riječima:

“Na danoj parceli, uz posebnosti položaja u strukturi grada, nivoa podzemnih voda, klimatske izloženosti, ističe se autohtoni zeleni pokrov, skupina sta­bala koje pripada riječnom okolišu i aluvijalnom tlu.

Okoliš dane parcele je nedovršena urbana aglomeracija iza savskog nasipa, sada u jakoj tranziciji, uređena od početka u kosom rasteru koji se začuđujuće otklanja od sveprisutnog zagrebačkog pravokutnog rastera sjever – jug.
Koncept odgojno – obrazovnog kompleksa Ka­jzerica izveden iz kontekstualnih vegetativnih i urbanih fenomena, provjeravan je i potvrđivan kroz funkcionalnu kompleksnost koja određuje apstraktnu prostornost, tipove mjesta, sustave prostora i kompozicijske formacije i gabarite.

*tlocrt prizemlja

*tlocrt 1.kata

*presjek

Podignuti razredni traktovi natkrivaju prilazni trg škole, otvaraju transparentnost, prozračnost, kontinuitete i veze u lokaciji, metaforički supstituiraju krošnje i sjene autohtonih stabala, oslobađaju parcelu i omogućavaju očuvanje ili repliku autentičnog zelenila. Ulica koja dijeli (i spaja) volumen dvorane od volumena školskog trakta jest fuga koja regulira masivnost i uređuje mjerilo građevina s mjerilom kuća u kontekstu.

Kompaktni karakter zgrada oslobađa veliki dio parcele za druge namjene: sportski tereni, dječja igrališta, hortikulturne površine s autentičnim ili novim zelenim jedinicama ili površinama pristupačne javnosti.

Prostori škole dijele se na dvije programske skupine: osnovna škola i gimnazija, kojima su zajedničke sportska dvorana i tehnički prostori. Postavljena je takva funkcionalna shema koja poštuje i zadane odvojenosti i potrebne veze. Stoga su ulazni prostori u zasebne školske programe odvojeni kao i razredni traktovi, ali tako da je održana opća prostorna povezanost i komunikacijski kontinuitet u unutrašnjosti školskog organizma. Omogućena je time pro futuro programska fleksibilnost i adaptabilnost.

Zbog posebnosti organizacijskih i životnih tokova odvojena je zgrada škole od zgrade vrtića. Uređeni su odvojeni ulazi, odvojeni su volumeni, te su te dvije zgrade bića za sebe, vezane sličnom nutarnjom organizacijom, sukladnim tlocrtnim dimenzijama i prilaznim trgom koji je postavljen u središte parcele kao zajednički vanjski prostor.

Kako su svi rasponi iznad karakterističnih prostornih jedinica, razreda, prostora za više namjena i sportske dvorane standardni i primjereni tipu prostorije, a u skladu s uvjerenjem projektanta da zgradama koje se financiraju iz društvenih resursa nije primjeren graditeljski ekshibicionizam primjenjuje se standardni tektonski, kako konstruktivni tako i graditeljski elementi i metode. “

Projekt:                         Odgojno-obrazovni kompleks „KAJZERICA“
Lokacija:                       Zagreb
Investitor:                    Grad Zagreb
Projektantski ured: SANGRAD + AVP
Autori:                           Vedran Pedišić, Prof. Emil Špirić, Erick Velasco Farrera, Juan Jose Nunez Andrade
Suradnici:                    Gordana Gregurić Miočić, Antonija Milovac, Iva Marjančević
Konstrukcija:             Boris Baljkas
Status:                            Izgrađen 2014
Površina:                      15,450.00 m2
Fotografije:                 Sandro Lendler

Industrijska arhitektonska baština i kulturni krajolici oblikovani industrijom izmakli su iz žiže interesa zajedno s dimom iz tvorničkih dimnjaka, ali i u novim okolnostima deindustrijalizirane Hrvatske neporecivo određuju sadašnja i buduća urbanistička rješenja. Sustavnoj analizi utjecaja dalmatinske cementne industrije na prostor posvetio se arhitekt Dujmo Žižić u doktoratu naslova “Industrija cementa u splitskoj regiji – Arhitektura, infrastruktura i utjecaj na kulturni krajolik”, izrađenim pod mentorstvom prof. dr.sc. Katje Marasović, radom relevantim ne samo s aspekta baštine, već i s aspekta artikulacije tih prostora u promijenjenim gospodarskim uvjetima.

Gilardi i Bettiza

Kako Žižić tvrdi u doktoratu, prema kriterijima zahvaćene površine, visine i veličine građevina, rasprostranjenosti i broja zaposlenih, industrija je cementa najznačajnija u Dalmaciji. Tradicija duža od stoljeća prostirala se na ogromnoj ukupnoj površini – od tvornice na zapadnoj obali splitske luke otvorene 1865. godine, preko onih u Dujmovači (1875), u Križnoj luci u Hvaru (1895), u Sv. Kaju (1904), u Majdanu (1908), pored Omiša (1908/1928), u Kaštel Sućurcu (1912), Vranjicu (1921), do posljednje u naselju Meterize u Solinu (1950). Zajedno s tupinolomima i vezanom infrastrukturom, stvorila je sliku splitskog bazena koju danas vidimo. Stvorila je i suvremenu splitsku kulturu kakvu Olja Savičević Ivančević opisuje u romanu “Adio, kauboju” pa ako želimo razumjeti grad u svim njegovim slojevima, vrijedno je valorizirati njezinu ostavštinu u prostoru. S Dujmom Žižićem razgovarali smo o njezinoj povijesti, aktualnom stanju i perspektivama.

*ukupna karta

Karakter industrijske arhitekture manifestira se u prostoru, ali i u atmosferi. Može li se danas egzaktno utvrditi koliko je urbano područje bilo zahvaćeno, osim materijalnim – zgradama, cestama, žičarama… – otpadnim plinovima i dimom tvornica cementa u Dalmaciji?

Industrija cementa je u ekološkom smislu agresivna na više razina. Odgovor na vaše pitanje nadilazi moje kompetencije – dosege otpadnih plinova će bolje istražiti neke druge struke. U žarištu disertacije bio je utjecaj na prostor eksploatacijom lapora u tupinolomima i rudnicima. Oni su nepovratno promijenili morsku vizuru šire splitske regije, ali i drugih krajeva uz obalu. Jasno je da se i pravila ponašanja mijenjaju kroz vrijeme, pa je današnje stanje neusporedivo s onim od prije pedeset, odnosno sto i pedeset godina. Nasuprot negativnom utjecaju cementne industrije stoji višeslojna važnost za razvoj naselja – u prvom redu izgradnjom socijalne infrastrukture, elektrifikacijom, izgradnjom pristaništa, putova, željezničkih pruga i vodovoda, ali i formiranjem regionalnog identiteta.

Proizvodnja cementa na zapadnoj obali

Možete li nam ukratko opisati gospodarske, tehnološke i prostorne uvjete u kojima je narasla splitska cementna industrija?

Na samim počecima – a radi se o 1865. godini - Dalmacija je bila zaostali, periferni dio Austrijskoga carstva, bez ikakve industrije i s izrazito fragmentiranim obrtom. Željeznica nije postojala, cestovna mreža je bila neznatna i prilagođena karavanskom prometu s otomanskim zaleđem tako da se gotovo sav promet odvijao morskim putem. Važno je istaknuti da su sve značajne tvornice cementa – suprotno popularnom mitu o izgradnji i “trošenju” prostora za vrijeme socijalizma – osnovane za vrijeme austrijske uprave nad Dalmacijom. Ovo najranije i najintenzivnije razdoblje razvoja i utjecaja cementne industrije na urbanu, infrastrukturnu i socijalnu matricu srednjodalmatinskoga prostora je meni osobno i najintrigantnije. U Kraljevini Jugoslaviji sagrađena je samo jedna tvornica cementa te još jedna u FNRJ. Obje ove tvornice su bile male, sa samo po jednom uspravnom peći. Radi usporedbe – tvornica u Majdanu pred Prvi svjetski rat imala je čak 62 Dietzsch peći.

Dalmacija cement (1865-1965)

Ravnice, rat i obnova

U zaključku doktorata naveli ste da važnost prostornog utjecaja postaje razvidna ako se zahvati promatraju zbirno, kao dio većeg sustava.

Postrojenja dalmatinske industrije cementa imaju pojedinačni, autonomni značaj. Svaka od tvornica je, na manje ili više izražen način, bila povezana i sa širim prostorom. Zbirno proučavanje ostavštine cementne industrije otkrilo je brojne međusobne poveznice, ali i one sa širim hrvatskim i europskim prostorom, što je važno za potpuno razumijevanje i pravilno vrednovanje. Tvornice su tvorile sustav povijesno, tehnološki, pa čak i kroz formalna udruženja.

Neobično je da ovi procesi nisu i ranije bili zajednički istraženi, već su odvojeno obrađivane npr. splitska, hvarska, tvornice solinskog bazena i omiške okolice. Ova je okolnost bila otegotna, jer sam istraživanje koje je trebalo biti usredotočeno na prostorne aspekte i industrijsku baštinu, morao upotpuniti i cjelovitim prikazom povijesnoga razvoja cementne industrije. Iako vremenski zahtjevno, istraživanje neobrađenog područja nudilo je sjajnu zadovoljštinu kroz znanstveni doprinos i obnavljanje spoznaja o zaboravljenim i nepravedno zanemarenim činjenicama. Objavljeni znanstveni radovi koji obrađuju temu također su izuzetno oskudni. Istraživanje se stoga moralo osloniti na izučavanje rijetke sačuvane projektne dokumentacije, stručne literature, arhivske građe, proučavanje postojećeg stanja tvorničkih sklopova, tj. njihovih sačuvanih dijelova i razgovore sa živućim stručnjacima. Ovdje moram istaknuti nesebičnu pomoć stručnjaka iz grupacije “CEMEX Hrvatska” te tvornica “Salonit” i “Renko Šperac”.

Dalmacija cement (1865-1965)

Na koji su se način obilježja prostora mijenjala s razvojem cementne industrije?

Prve tri tvornice su tehnološki jedinstvene, odnosno nemaju zajedničkih obilježja s kasnijim proizvodnim sklopovima. Prvu razvojnu fazu tvornice na splitskom Dražancu (1865) karakterizira jamasta peć za cement, jedina zabilježena u Dalmaciji. Sklopom tvornice opeka i cementa u Dujmovači (1875) dominirala je izdužena zgrada tzv. Hoffmanove peći. Proizvodnja primarno orijentirana na opeku uzrokovala je da ova tvornica nema sličnosti s ostalim proučavanim tvornicama. Mala tvornica cementa u Hvaru (1895) osobita je po udaljenosti od izvora sirovine te po jedinom zabilježenom grupiranju samo dvije Dietzsch peći, nasuprot uobičajenim grupama od četiri. Sami su počeci slabo dokumentirani pa projektante najranijih sklopova ne možemo imenovati.

Prvi poznati projektanti sklopova za proizvodnju cementa u Dalmaciji zabilježeni su početkom 20. stoljeća. U pitanju su redom bečki studenti – inženjeri Emil Stock, Gjuro Linardović i Kamilo Tončić. Tvorničke sklopove iz ove faze karakteriziraju linearno posložene grupe uspravnih peći tipa Dietzsch. Ovakva organizacija je omogućavala jednostavno povećanje proizvodnih kapaciteta dograđivanjem novih peći. Osim samih peći, tvorničke sklopove čine i klinker hale, mlinice i silosi cementa, razne radionice i skladišta, uredi te transportni sustavi ugljena, lapora i klinkera. Većina tvornica raspolaže i vlastitom operativnom obalom koja je izgrađena na terenu nastalom nasipanjem mora. Ovo je posebno izraženo u Sv. Kaju, Vranjicu, Ravnicama i Kaštel Sućurcu, a manje u Splitu i Hvaru.

Tvornički sklopovi započinju bitnu transformaciju uvođenjem tehnologije okretnih peći krajem 1920-ih godina. Preduvjet za ovo je bilo priključenje na vanjsku električnu mrežu. Peći prestaju biti statične građevine te postaju okretna postrojenja. Uvođenje okretnih peći predstavljalo je važnu promjenu u pojavnosti tvorničkih sklopova. Uz niz dimnjaka uspravnih peći pojavljuju se sklopovi položenih cilindara peći spojenih na nove visoke dimnjake. Povećanje proizvodnih kapaciteta u ovoj fazi prati izgradnja dodatnih hala i mlinica te postupno gašenje uspravnih peći.

Tvornički sklopovi industrije cementa su kroz posljednju značajnu promjenu prošli tijekom 1960-ih i 1970-ih godina. U tri su tvornice – svetokajskoj (1970), majdanskoj (1972) i sućuračkoj (1979) – sagrađena potpuno nova postrojenja s jednom velikom okretnom peći. Nove tvornice velikih kapaciteta bitno su premašivale mogućnosti danas porušenih tvornica “Ivan Morđin – Crni” i “Renko Šperac“, a i danas su jedine aktivne tvornice u sklopu grupacije “CEMEX Hrvatska”. Ove posljednje značajne rekonstrukcije definirale su sliku dalmatinskih cementara kakva postoji i danas. Po jedna velika okretna peć položena uz visoki izmjenjivač topline, cilindrični silosi za klinker i cement, hale za sirovinu i klinker te ostala postrojenja snažno su prisutna u krajoliku kaštelanskog zaljeva i gornjeg toka rijeke Jadro.

Tvornica cementa 10. KOLOVOZ, Majdan

Tvornica cementa PARTIZAN, Sućurac

Koliko je danas od tih povijesnih tvornica i tupinoloma aktivno i kakav je njihov karakter? Što je danas s napuštenim pogonima?

Analiza okolnosti u kojima su uklanjane tvornice cementa u Dalmaciji ne otkriva uzorak koji bi se ponavljao. Ovo možemo zahvaliti šarolikim uvjetima u kojima se šest srušenih tvornica razvijalo. Osim što su prostorno disperzirane, razdoblja njihova rušenja su toliko udaljena da su samo dvije od njih uklonjene za vrijeme trajanja iste državne tvorevine.
Fizička očuvanost starijih dijelova tvorničkih sklopova također nije ujednačena. Od četiri sačuvane tvornice – one u Sv. Kaju, Majdanu, Kaštel Sućurcu i Vranjicu – samo u posljednjoj su sačuvani značajniji izvorni dijelovi. U tri aktivne tvornice su kroz niz zahvata od 2001. do 2010. godine uklonjeni stoljetni sklopovi. U vranjičkoj tvornici “Salonit” d.d u stečaju, vjerojatno upravo zbog vlasnički neizvjesne sudbine, izvorne su tvorničke zgrade sačuvane što ostavlja mogućnost valorizacije industrijske arhitektonske baštine. Dio je tvorničkih hala još uvijek u funkciji – iznajmljen je tvrtkama koje se bave opremanjem i servisom brodova.

U doktoratu ste naveli primjere prenamjenjenih tvorničkih sklopova…

Europski primjeri izvedenih i projektiranih prenamjena napuštenih sklopova industrije cementa pružaju uvid u potencijal koji leži u četiri preostale dalmatinske tvornice, područjima devastiranima iskopom lapora te napuštenim transportnim trajektorijama žičara i željeznica. Ipak, zbog ogromnog nesrazmjera prilika u domaćim i svjetskim okvirima čini mi se da bi najveću korist od ovih primjera mogli imati (famozni) donosioci odluka.

…i poredbenu analizu referentnih tvornica cementa.

Procesi osnivanja i djelovanja tvornica cementa u Dalmaciji intenzivno su povezani s primarno srednjoeuropskim, ali i širim svjetskim kontekstom. Prvenstveno se te veze očituju u vlasničkim odnosima, zatim u tokovima tehnoloških saznanja, stručnjaka i postrojenja te, u konačnici, trgovini sirovinom, energentima i proizvodnim asortimanom. Poredbena analiza obuhvatila je deset tvornica koje su na različite načine povezane s dalmatinskom cementnom industrijom. Kao vremenski i tehnološki reperi obrađene su i najstarija austrijska tvornica u Schwoichu (1842) te najstarija u hrvatskim krajevima – ona na rovinjskom otoku Sv. Andrija (1852).

Dalmacija cement (1865-1965)

Uz tvorničke sklopove ponegdje su građena stambena naselja i radničke kolonije. Što od toga baštinimo danas?

U Sv. Kaju (1904), Majdanu (1908), Ravnicama (1908) i Kaštel Sućurcu (1912) u blizini tvornica grade se zgrade za stručnjake te se formiraju tvornička naselja. Na prijelazu stoljeća arhitektura ovih naselja ima klasicistička i secesijska obilježja. U naseljima se izvode i perivoji strogih geometrijskih uzoraka. Sve ovo značajno odudara od dotadašnjeg karaktera uglavnom neizgrađenih ruralnih prostora.

Razdoblje nakon Drugoga svjetskoga rata je obilježila potreba za žurnim pokretanjem proizvodnje i građenjem novih smještajnih kapaciteta za radnike. Arhitekturu ovog razdoblja obilježavaju zgrade za samce (sezonske radnike) i višestambene zgrade. Financijski i vremenski prioriteti oblikovali su skromne tipske jednokatnice arhitekta Aleksandra Guzine. On u nezahvalnim uvjetima uspijeva oblikovati smirene, racionalne volumene te od stubišta napraviti prostor interakcije (u zgradi za samce) ili interpretaciju tradicijskog sklopa (u višestambenoj zgradi). Za poslijeratno razdoblje je ilustrativan i nerealizirani plan radničke kolonije u Solinu arhitekta Nevena Šegvića. Urbanističkim planom od saveznoga značaja je predviđena izgradnja 210 stanova i četiriju zgrada za dvjestotinjak samaca, rahlo i uniformno pokrivajući 18 ha antičke Salone i živog naselja Solina.

Tijekom iduća dva desetljeća dodatno se rekonstruiraju proizvodni pogoni. “Dalmacem” pokreće izgradnju komfornijih stambenih zgrada koje mahom projektira inženjer Nikola Ferić. Kamena pročelja i raskošna (čak i neracionalna) tlocrtna organizacija karakterizira Ferićeve tipske dvokatnice sagrađene u Sv. Kaju, Vranjicu i Solinu. Za ovaj period su važne i zgrade društvene infrastrukture koje financiraju tvornice, ali ih koriste i stanovnici okolnih naselja. Među više arhitektonski neambicioznih kinodvorana, ambulanti i sportskih objekata kao iznimka se ističe Dom kulture u Majdanu (1953 – 1954) projektanta Frane Buškariola.

Dalmacija cement (1865-1965)

Koje biste perspektive u zaštiti industrijske baštine ocijenili relevantnima u lokalnim okolnostima?

Više je pozitivnih primjera, u pravilu koncentriranih u zagrebačkom i riječkom području. Ne želim nabrajati, nepravedno bi bilo nekoga izostaviti. Ono što se u takvim primjerima prepoznaje je uspješna suradnja znanosti, konzervatora i projektanata uz preduvjet postojanja savjesnog investitora. Ako ćemo biti cinični, možemo reći da se pozitivni primjeri ističu jer su oni negativni sravnjeni sa zemljom. Svijest o važnosti industrijske baštine u Dalmaciji – kod struke, a pogotovo kod javnosti – ima prostora za napredak.

U istraživanju ste se susreli s poteškoćama vezanim uz nedostupnost primarnih izvora. Koji su vaši zaključci o razlozima nepostojanja arhiva nacrta, koji nisu svojstveni samo za ovaj slučaj, već su simptomatični za dobar dio građe i iz 20. stoljeća?

Deset tvorničkih i dvadeset eksploatacijskih poduhvata koji su predmet istraživanja međusobno se razlikuju razinom istraženosti i dostupnosti podataka. Osnovani su u dugotrajnom razdoblju od 1865. do 1950. godine u kojem su prilike na različite načine omogućile očuvanje dokumentacije o njihovoj gradnji i djelovanju. Poseban izazov pri istraživanju bila je oskudnost projektne dokumentacije i arhivske građe iz razdoblja prije uništenja Arhiva splitske općine (1943). Tvornice se međusobno razlikuju i duljinom trajanja. Slabije su dokumentirani kratkotrajniji poduhvati, što je pogotovo izraženo za tvornice u Dujmovači (1875 – 1878) i u Hvaru (1895 – 1906). Arhivska građa iz druge polovice 20. stoljeća postoji, ali velikim dijelom je neobrađena pa ju je trebalo gotovo doslovno iskopati u Državnom arhivu u Splitu te arhivima tvrtki “CEMEX Hrvatska” i “Salonit”.

Majdan, kuća sa satom

Pišete da su “secesijski sklopovi i poslijeratne tipske stambene zgrade u literaturi ignorirane, a vlastitom projektnom birou ne pridaje se primjerena važnost”. O čemu se radi?

Razdoblje secesije u Dalmaciji je obrađeno, ali nisu registrirani stoljetni secesijski sklopovi izvornih tvorničkih naselja. Velika poslijeratna produkcija također ne dobiva zasluženu pozornost. Udruženje tvornica “Dalmacijacement” je imalo i vlastiti projektni biro, danas potpuno zanemaren. Odjel “Režijsko građevinske grupe” tvornice cementa “Prvoborac” prerastao je u “Dalmacijacement – Konstrukcioni ured”, a od druge polovice 1960-ih u “Dalmacijacement – Projektno konstrukcioni biro” sa sjedištem u Solinu. Većina se tvornica i drugih pogona stalno rekonstruiralo te su se gradili i novi objekti, pa je vlastiti projektni ured bio opravdan. Osim za potrebe matične tvrtke Ured projektira i za druge naručitelje. Izrađen je tako niz projekata za zgrade društvenog standarda te industrijske, infrastrukturne, ugostiteljske i stambene zgrade. U nekim su slučajevima tvornice cementa, kao sponzori, bile formalni naručitelj projekata za zgrade društvenog standarda. Ovo čini “Dalmacijacement – Projektno konstrukcioni biro” – Solin jednim od (uz biroe koji se u literaturi redovito navode: “Arhitekt”, “Projektant”, “Urbanistički biro”, “Urbanistički zavod Kotara Split”, “Ivan Lučić Lavčević”, “Konstruktor” i “Tehnogradnja”) srednjodalmatinskih projektnih ureda koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća.

Općenito, prevladava nezainteresiranost arhitektonske struke koja se odnosi prema izgrađenom naslijeđu industrije cementa kao prema nečem što je izvan domene interesa. Upravo taj stav i jest glavni uzrok što se danas sanacijama tupinoloma, rekonstrukcijama i rušenjima te čak studijama prenamjene ostavštine cementne industrije bave druge struke, u pravilu na njezinu štetu.

Dalmacija cement (1865-1965)

Osim vrednovanja, zaštite i valorizacije industrijske baštine, govorite i o sanaciji eksploatacijskih polja i rudnika lapora. O kojim se lokacijama radi?

Osim za lokalnu proizvodnju, lapor je vađen i za udaljene tvornice. Eksploatacija lapora isključivo za potrebe izvoza započela je u Dalmaciji 1905. godine da bi se razbuktala i trajala cijelom prvom polovicom 20. stoljeća. Kvalitetni sastav dalmatinskog lapora koji je omogućavao proizvodnju cementa bez dodataka, činio ga je isplativim i udaljenim tvorničarima – prvenstveno onima u Italiji, ali i Egiptu. Izvoz primarne sirovine za proizvodnju cementa bio je jedinstvena pojava u svijetu.

Potražnja za laporom dogodila se u sudbonosnom trenutku kolapsa vinogradarstva prouzročenim bolešću vinove loze. Novootkriveni izvor zarade prehranjivao je oko tri tisuće zaposlenih na vađenju i transportu lapora. Dodatno su zarađivali i brojni kolari, tesari i sedlari angažirani na opremanju kola koja su prenosila lapor do luka.

Prelazak talijanske industrije na proizvodnju tzv. umjetnoga cementa prouzročio je krah tržišta i naglo prekidanje gotovo svih uspostavljenih operacija. Nakon obnove poslije Drugoga svjetskoga rata započela je nagla urbanizacija Splita i okolice kojom započinje transformacija eksploatacijskih zahvata. Veći su zahvati sanirani ili izgrađeni, a njihovi su tragovi u prostoru još uvijek prepoznatljivi. Manjim zahvatima, koji su uključeni u gradski teritorij, izbrisan je svaki trag. Ukupno je dvadesetak tupinoloma ostavilo značajniji fizički trag u prostoru ili je njihovo postojanje na drugi način dokumentirano. Radi se o splitskim tupinolomima (u naseljima Sv. Mande, Škrape, Gripe, Turska kula, Pijat i Manuš), tupinolomima stobrečkog kraja (Kamen, Klanci, Strožanac, Orišac, Gornja i Donja kava), tupinolomima iz okolice Vranjica i omiške Rogoznice.

Učestale su prenamjene eksploatacijskih polja izgradnjom građevina. Mnogi su napušteni rudarski zahvati postali rijetki neizgrađeni prostori u manje ili više gusto izgrađenom gradskom tkivu. Zgušnjavanje gradskih prostora je doveo do brojnih zgrada koje nikada nisu zajednički sagledavane kao arhitektura koja sanira narušenu topografiju. Uz razumijevanje njihove geneze postaju jasnije i neke projektantske odluke kojih u idealnim uvjetima vjerojatno ne bi ni bilo.
Prenamjena tupinoloma u sportske i rekreacijske sadržaje bila je učestala pojava. Srednjodalmatinska konfiguracija terena ne pruža mnogo prilika za razvoj sportskih terena pa je svaka izmodelirana ravnina tim više dragocjena. Također, među sportskim sadržajima planiranima u napuštenim tupinolomima, posebno su bila zastupljena sportska strelišta.

Sv.Mande-Škrape, tupinolom

Kako lokalne zajednice i samouprave tretiraju industrijska područja unutar granica naselja, naročito u kontekstu aktualnog turističkog razvoja?

Istraživanje je iskristaliziralo međuodnos između industrije cementa i turizma. Turizam se pokazao kao logičan slijednik industrije cementa na atraktivnim, infrastrukturom opremljenim obalnim parcelama. Tvornice “Ivan Morđin – Crni” u Solinu i “Parna tvornica opeka i cementa” u Dujmovači jedine su od šest uklonjenih tvornica čiji prostor nije prenamijenjen za turističku namjenu. Takvoj je sudbini sigurno doprinio njihov položaj, koji za razliku od ostalih tvornica nije u blizini morske obale.

Najpoznatiji je primjer splitski hotel “Marjan” (1962 – 1966) sagrađen na prostoru tvornice na Dražancu. Manje je poznato da je u njegovom neposrednom susjedstvu sve do 1978. godine tvornica “Jadranka” – jedna od sastavnica “Dalmacijacementa” – proizvodila terazzo pločice. Međuodnos turizma i industrije u Križnoj luci u Hvaru poprima još jednu dimenziju, jer je hvarsko Higijeničko društvo (1868) prethodilo gradnji tvornice (1895).

S urbanističkoga gledišta, pozicioniranje gospodarskih procesa u prirodnom i kultiviranom prostoru beskompromisno je podređivano imperativima proizvodnje i transporta. Odabir lokacije, ali i razvoj tvorničkih sklopova, odvijao se neovisno o prostorno-planskim nastojanjima. Prostorni planovi koji propisuju zaštitne mjere preoblikovanja, prenamjene i oplemenjivanja nemaju sami po sebi i provedbenu snagu, o čemu svjedoči i činjenično stanje na terenu.

Sačuvano, 1921. Salonit

Može li, prema vašem mišljenju, ovakav znanstveni rad utjecati na prostorno planiranje?

Rezultati analize iskristalizirali su zakonitosti koje prate prostorno planiranje industrijskih postrojenja te odnos tvornica prema prirodnom i izgrađenom okolišu. Volio bih vjerovati da disertacija može poslužiti barem kao podloga za vrednovanje ovog zanemarenog graditeljskog sloja. Ohrabruju nedavni kontakti s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture u Splitu o korištenju izrađenog inventara očuvane i izgubljene industrijske graditeljske baštine cementne industrije srednjedalmatinskog prostora.
Jedan od ciljeva disertacije je bilo otkrivanje zakonitosti prema kojima se prostor pod utjecajem cementne industrije transformirao. Te zakonitosti mogu biti korisne pri planiranju budućeg korištenja četiriju preostalih dalmatinskih tvornica. Istraživanje je važno i za utvrđivanje potencijala za buduće sanacije triju preostalih, ujedno i najvećih tupinoloma na padinama Kozjaka i Mosora.

Rogoznica, mul

Nedavno su u Splitu održani prosvjedi protiv spaljivanja otpada u tvornici u Kaštel Sućurcu. Grad Kaštela je u kolovozu 2013. godine podnio tužbu protiv Ministarstva zaštite okoliša i prirode za poništenje rješenja o objedinjenim uvjetima zaštite okoliša izdanog Cemexu, a po prijavi udruge Sunce odgođeno je Rješenje o suspaljivanju krutog goriva iz otpada u njihovim tvornicama. Koje je vaše mišljenje o mogućnostima takve prenamjene bivše cementare?

Kao arhitekt ne vidim u ovom prijedlogu nikakvu revolucionarnu prenamjenu. Peć s izmjenjivačem topline će i dalje ostati peć s izmjenjivačem. Prenamjene koje me intrigiraju tiču se napuštenih tupinoloma, devastiranih tvorničkih hala, urušenih domova kulture i kino dvorana.
Što se tiče spaljivanja otpada moje poznavanje materije zbilja nije referentno. Pratio sam tribine na kojima se prilično uvjerljivo barata europskim primjerima, iskustvima i regulativom te na kojima struka i institucije jamče sigurnost okolnom stanovništvu. S druge strane, kao netko čija djeca rastu u ovom prostoru, razumijem i zabrinutost, oprez i nepovjerenje u djelovanje sustava. Dovoljno je prisjetiti se da je Ministarstvo zdravstva zabranilo proizvodnju azbest-cementnih proizvoda nedavne 2006. godine da bi nekoliko tjedana poslije zabranio samo promet azbestnim proizvodima, dozvoljavajući proizvodnju asortimana koji neće biti moguće prodati!

Je li se možda ostvarila uključenost u neki projekt na ovu temu?

Sa zadovoljstvom mogu potvrdno odgovoriti. Jedan od napuštenih tupinoloma u Majdanu će biti tema studentske radionice na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije. Ispitivanje potencijala ove parcele će biti financirano od Europske kulturne fondacije, zahvaljujući ponajprije mag.pov.umj. Antoniji Eremut, vanjskoj suradnici Grada Solina za EU projekte. Projekt podržavaju Grad Solin i Hrvatske šume koje upravljaju površinom u ime Republike Hrvatske. Vjerujem da će rezultati radionice opravdati i nastavak rada na sličnim temama.

Intermundia, kustosko-istraživački projekt arhitektice Ane Dane Beroš, temelji se na istraživanju transeuropskih i intraeuropskih migracija. Prvi je put bio predstavljen i nagrađen Posebnim priznanjem na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture koji je kurirao Rem Koolhaas, jedan od najuglednijih svjetskih arhitekata. Zagrebačkoj i hrvatskoj publici predstavit će se 5.veljače 2015. u 20 h u novouređenom Francuskom paviljonu u Savskoj 25.

Na otvorenju izložbe u četvrtak, 5. veljače 2015. u 20 sati, bit će predstavljena video-dokumentacija rada prikazanog na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture, autorice Ane Opalić, i publikacija Intermundia o kojoj će govoriti kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš. Pisana na engleskom jeziku na 132 stranice, knjiga sadrži „politički narativ“ istraživanja i foto-dokumentaciju postava rada unutar Arsenala u Veneciji. Autori tekstova su Léopold Lambert, Maroje Mrduljaš i Ana Dana Beroš.

Na zatvaranju izložbe u subotu, 21. veljače 2015. u 12 sati, autorica Ana Dana Beroš razgovarat će sa zainteresiranom publikom o provedenom istraživanju na Lampedusi i genezi rada Intermundia.

Podsjećamo da smo povodom Venecijanskog bijenala radili intervju s Anom Danom Beroš “Čekaonica pred Tvrđavom Europom” koji ponavljamo u cijelosti:

Arhitektica Ana Dana Beroš dio je tima koji će raditi na skupnoj izložbi ‘Monditalije’ u sklopu venecijanskog Bijenala arhitekture

Alejandro Zaera-Polo je u odličnom eseju “No Frills and Bare Life” (Living in an Endless City, ur. Ricky Burdett i Deyan Sudjic, 2011) razvio tezu da su low-budget avio kompanije, low-budget moda pa i low-budget arhitektura u osnovi politički programi, naslanjajući se dijelom na postavke talijanskog filozofa Giorgia Agambena. Goli život je dvostruki pojam kojim Agamben opisuje “ultrasuvremen, žrtveni život onih bez vlasništva, oblik poniznog građanstva koji se nalazi u nekvalificiranom političkom podzemlju”. Iako se u svijetu svedenom na tržišta i potrošnju tradicionalno shvaćanje građanskog kao politički suverenog transformira za sve, najradikalniji gubitak političkih prava danas u Europi doživljavaju imigranti. Također, sasvim materijalne ograde kojima se odvajaju od domicilnog stanovništva, više su, čvršće i bolje kontrolirane od onih koje stoje između europskog prekarijata i elita, no kada pogledamo neke globalne primjere, gated communities već su stvarnost, bez obzira na nacionalnu pripadnost onih unutar i izvan ograde.

Fatima Ruiz, Gulia Marchi, Walter Libertino (izvorna ideja), Martin Coustenoble (grafički dizajner), Mediterranean Big Bang, 2011, Paris, © i uz dozvolu autora

U Europi bez jasne i jedinstvene politike prema azilantima, sa značajnom unutarnjom fluktuacijom stanovništva iz ekonomskih razloga, ovogodišnji selektor Bijenala Rem Koolhaas postavlja višestruko intrigantnu temu arhitektonskog istraživanja transeuropskih i intereuropskih migracija jer, osim planerskog propitivanja granica i ograničenja u gradovima i regijama, tema je i nužno refleksivna za arhitekte/urbaniste na čiju je ulogu također fundamentalno utjecala kriza kasnog kapitalizma. Agamben u jednom intervjuu iz 2012. godine apostrofira da se današnja “kriza” u političkom jeziku zapravo koristi kako bi se postigla pokornost, a to je situacija iz koje su izuzete samo elite, dok je sudanski ili afganistanski tražitelj azila u ograđenom kampu, u političkom smislu, tek u nešto goroj situaciji od one mase mladih obrazovanih gladnih Europljana (pa i arhitekata) koji pristaju gotovo na sve da bi radili. Biti unutar Tvrđave Europe ne znači izuzeće od preispitivanja vlastite građanske pozicije.

U stanju trajne nesigurnosti, arhitektonsko je traženje (formiranje) membrana između dvaju svjetova aktualna potreba, a odgovor Ane Dane Beroš kroz kustoski projekt Intermundia izabran je uz ostalih 40 kako bi pokazao mogućnosti imigrantskih centara da prevladaju status žarišta društvenih sukoba. “Projekt Intermundia propituje promjenjiva područja granica transeuropskih i intraeuropskih migracija. Fokus je na talijanskom otoku Lampedusi, metonimiji suvremenih zapadnjačkih pritvorskih uvjeta”, stoji u programu, a uz Anu Danu Beroš s kojom smo razgovarali, suradnici na projektu su multimedijalni umjetnik Bojan Gagić, dizajnerica Rafaela Dražić, a istraživanje i infografike pripremila je grupa ARCHIsquad: Division for Architecture of Conscience.

Dinko Cepak, Raj na zemlji, ulazna točka za imigrante. Nazvana najljepšom plažom na svijetu, 2013, Lampedusa, © i uz dozvolu autora

Zanimljivo je da su ovu temu Koolhaas i njegov asistent na ovom projektu, Ippolito Pestellini Laparelli, odlučili fokusirati na Lampedusu kao jednu od ulaznih točaka imigranata na europsko tlo. Pitali smo Anu Danu Beroš na koji način su interpretirali potentnu temu integracija imigrantske populacije u gradovima i načine na koje se u njima oblikuju i preoblikuju granice?

„Istraživanje koje se bavi takvim razgraničenjima i njihovim interpretacijama upravo sam prijavila za Wheelright Prize. Tu promatram parove poput Tanger-Gibraltar, Tunis-Lampedusa, Tripoli-Malta, Bejrut-Cipar… Dominantni diskursi zamagljuju regulatornu ulogu koju međunarodne migracije imaju na tržište rada. Važno je migrante shvatiti prvenstveno kao radnike, ne samo kao puke imigrante. U naše doba konstantne mobilnosti, neizbježna teritorijalna kretanja prekarnih radnika paralelni su proces zatvaranju neželjenih migranata. Umjesto promatranja Lampeduse kao čvrste institucije “čekaonice”, zatvorske zone usred konflikta, instalacijom Intermundia pokušali smo kroz post-humanu perspektivu istražiti ambivalentno stanje tog “bivanja između”. Svjesni nemogućnosti kulturalnog prijevoda takvog stanja, razumijevanja Drugog, Intermundiom pozivamo posjetitelje da urone u svjetlosnu i zvučnu instalaciju 4×1,25×4 m koja podsjeća na mrtvački sanduk – izazivanjem “Verfremdungseffekta” (efekta otuđenja) provociramo trezvenost i reakciju, ne samo empatiju“, odgovara.

Dinko Cepak, Prva stanica-budućnost, s Lampeduse imigranti se premještaju na talijansko kopno, 2013, Lampedusa, © i uz dozvolu autora

Bliskom se temom – novcem, odnosno arhitekturom bez novca – bavio i ovogodišnji Thinkspace/Money, u čijoj je organizaciji također Ana Dana Beroš. Kroz natječaje se pokušalo prepoznati međusobno utjecanje novca kao društvenog konstrukta s jedne, a kulturne produkcije, utjecaja na okoliš i razumijevanja teritorija s druge strane. U prvom natječajnom segmentu koji se bavio teritorijima i granicama istraživale su se pojave poput imigracije, slobodnih luka, slobodnih ekonomskih zona i poreznih oaza. Odabrani kontekst bio je resursima bogat Arktik, a studija slučaja izvukla je na površinu niz kontradikcija koje možemo čitati i u “konvencionalnijim” regijama. Pobjednički rad “Who owns the Arctic” je, prema riječima žirija, kompleksne odnose okoliša, ekologije, politike i ekonomije Arktika radikalizirao ironiziranjem, prijedlozima “ilegalnih i ponegdje nelegitimnih prijedloga koji štete prirodnom okolišu” čime se štetnost nekih aktualnih odluka vođenih isključivo ekonomskim interesom čini bolno očiglednom. Takve intervencije, po mišljenju autora Owena Wellsa iz Velike Britanije, omogućavaju “lokalnim zajednicama da koriste konflikt i pohlepu kao resurs, a ironija se koristi kako bi razotkrila ponašanja i akcije koje neće biti toliko različite od onih koje danas koriste korporacije”.

U posljednjem natječajnom segmentu – nakon onoga koji se bavi mogućnostima kulturne produkcije bez novca – uža je tema utjecaj na okoliš, odnosno “žrtvovanje okoliša za simbol, novac”. Tražili su se novi modeli, alternative dominantnom kapitalističkom koji će agresiju na okoliš trajno pravdati potrebom za stvaranje novih radnih mjesta. Kakav arhitektonski odgovor je moguće pružiti, pitamo?

„Članica žirija, Keller Easterling, govori o “užitku u uklanjanju izgrađenog”. Neobično je da u zadnje vrijeme arhitekti skloni konceptualnoj arhitekturi prestaju projektirati i uranjaju radije u istraživanje i pisanje, čak imamo veći odaziv za pisane nego za projektantske radove“, kaže Ana Dana Beroš.

Hrvatski hram glazbe ili svemirski glazbeni brod – mnogo je riječi potrošeno na račun vanjskog izgleda nove zgrade Muzičke akademije u Zagrebu. No, rijetko se pritom čulo što očekuju i misle njezini korisnici – studenti i profesori, koji su nakon gotovo stotinu godina podstanarstva i „preludiranja“ između četiri različite lokacije u gradu napokon svi pod jednim krovom. Sad kad je i nastava konačno počela, prema prvim se dojmovima čini da je kreativnost u pronalaženju prostora za vježbanje možda i nepovratno nestala. Glazbu „otkrivaju“ i u prijeko potrebnoj tišini, ali i u susretima na hodnicima s kolegama koje nisu vidjeli godinama.

Premda je (nedovršena) zgrada Muzičke akademije svečano otvorena 30. rujna prošle godine, nastava u novoj zgradi krenula je sredinom siječnja ove godine i stvari se još uštimavaju, kazali su nam u razgovoru studenti i profesori, koje smo posjetili ovog tjedna. Unatoč pokojem nedostatku, ne kriju zadovoljstvo novim uvjetima rada. Trebalo je ispuniti rigorozne tehničke uvjete s obzirom na namjenu ove obrazovne institucije, još k tome smještene usred grada na izuzetno prometnoj lokaciji s vrlo visokom razinom vanjske buke zbog čega je također bilo sumnji u funkcionalnost bivše Ferimportove, prvotno poslovne i gotovo vječno osporavane, zgrade.

No, buka ne stvara probleme. „Izolacija je odlična, napokon se čujemo dok vježbamo, ali ne i sve ostale koji sviraju“, kaže nam Josipa Bartovčak, studentica 5. godine klavira, a profesor gitare Istvan Römer dodaje: „Prvi put, a radim u nastavi glazbe više od 30 godina, radim u tišini. Ne čujem violine, klavire… Neki dan sam izašao iz svoje sobe, a ispred je bilo mnogo studenata. Pitam ih što rade, kažu: ‘Imamo kolokvij iz trube.’ Nikakvu trubu nisam čuo. I kad sam ušao prvi put u jednu od soba koje gledaju na Hrvatsko narodno kazalište, fasciniralo me to što sam vani vidio tramvaje i automobile, a nisam čuo baš ništa.“

Da su izolacija i akustika odlične, kazalo je svih desetak studenata s kojima smo razgovarali, baš kao što svi ističu i zadovoljstvo time što su konačno zajedno: „Jednostavnije je doći na jedno mjesto, nego gubiti vrijeme između četiri lokacije. Upoznali smo i neke kolege koje ranije nismo viđali ili smo se s njima mimoilazili. Praktičnije je kad smo svi tu i kad imaš nekoga da si međusobno možete pomoći ili zajednički svirati“, kaže Teodora Sucala Matei, studentica 5. godine violine, a njezin kolega s četvrte godine dodaje da je „svakako riječ o uštedi na vremenu, sve je nadohvat ruke i vrlo smo sretni.“ „Super mi je to što je sve na jednom mjestu i što smo mi svi na jednom mjestu“, slaže se i Josipa Bartovčak.

Dosad su, naime, bili razbacani gradom. Jedna od četiri lokacije bile su prostorije u Gundulićevoj ulici u vlasništvu Hrvatskoga glazbenog zavoda, u kojima je Akademija bila podstanar od osnutka i gdje se održavala teorijska i glazbena nastava za više odsjeka. U dvorišnoj zgradi bivše Birotehničke škole u Berislavićevoj ulici bili su smješteni dekanat, studentska referada i administracija te je održavana nastava teorijskih predmeta, a u zgradi u Lučićevoj ulici također se održavalo glazbenu i teorijsku nastavu, posebno u međunarodnoj suradnji. Naposljetku, u dvorišnoj zgradi u Frankopanskoj ulici (negdašnjoj tiskari Leksikografskog zavoda) nalazila se dvorana za probe orkestra, zbora i velikih komornih sastava, a u tom prostoru su se održavali i koncerti. Međutim, u nekim razdobljima probe zbora održavane su u zgradi HDLU-a (u Meštrovićevom paviljonu), a teorijska nastava u podrumu Učiteljske akademije.

prof. Istvan Römer

U novoj zgradi na Trgu maršala Tita 12, izgrađenoj prema projektu arhitekta Milana Šosteriča, teškoj 210 milijuna kuna, koja se proteže na 12.000 četvornih metara podijeljenih na tri podzemne i osam nadzemnih etaža, konačno su pod jednim krovom svi odsjeci Akademije – više od 500 studenata, stotinjak profesora i devedesetak vanjskih suradnika. „Prema mojim prvim dojmovima u ovih nekoliko tjedana, mislim da su uvjeti i više nego zadovoljavajući, a čini se da je i postignuto mnogo više od očekivanog“, kaže profesor Römer te dodaje: „Naravno, ima nekih manjih nedostataka, ali njih se promptno otklanja. Danas mi je u sobu banula ekipa majstora koja je nešto štimala, provjeravala i vjerujem da će ‘dječje bolesti’ brzo biti riješene. Neke bitne nedostatke doista nisam uočio. To što neka vrata škripe, to se popravi, a možda između ove dvije manje koncertne dvorane treba dodati još jedna vrata radi još bolje izolacije i uštimati sustav za klimatizaciju da šuma bude što manje.“

Ivan Galić, Antonia Mikas i Lovre Lučić

Što se tiče prostora za vježbanje, unatoč 35 vježbaonica, neki su studenti nezadovoljni jer se zna dogoditi da nema slobodnih soba. Doduše, u neke još nisu stigli klaviri, a svakoj sobi ima po dvoje, troje profesora, koji nisu stalno tu pa bi i taj prostor, smatraju Ivor i Teodora, trebalo iskoristiti, a problem će predstaviti studentskoj predstavnici i tako naći rješenje. Svjestan je toga i Römer, koji napominje da sada ipak „imaju 35 vježbaonica u kojima termini traju po dva sata, a nekad su studenti vježbali po zahodima. Znao sam reći da je stara Muzička akademija bila jedina koja ima zahode sa živom muzikom. Sada to više nije slučaj. Prostora doista ima, doduše, neki profesori imaju kolizije, ali to će se sve moći koordinirati.“

Dora Maganić i Josipa Bartovčak

„Kreativnost pronalaženja mjesta za vježbanje je uništena jer nekad smo vježbali i u wc-ima, sad toga više nema“, uz smijeh nam govore Josipa Bartovčak i Dora Maganić, studentica 5. godine violine, dok čekaju svoj red na smotri u Akademiji. Hodnicima se muvaju studenti i profesori, a to im, ponavljaju, izaziva posebno veselje. Römer zaključuje : „Prednosti su, dakle, jednostavne: ima dovoljno prostora, na odličnoj smo lokaciji i konačno smo svi na okupu. Srećem kolege koje nisam vidio desetak godina, studenti ne gube vrijeme na šetnje između, primjerice, Lučićeve i Berislavićeve, blizu su i dvije menze, tu su i HNK i Glazbeni zavod, kao i savršena izolacija.“

Onima koji se pak pitaju ometa li im koncentraciju činjenica da je zgrada staklena i iz nje se pruža prekrasan pogled na grad, Ivor i Teodora kažu da to nije problem jer vježbaonice nisu sve okrenute prema Savskoj ulici, a uvijek se može navući i zastore. Ako pak zapnete u liftu, koji, uz stepenice, povezuje osam katova – što nije rijetkost, kažu studenti i profesori, a i nama se dogodilo – barem se može uživati u pogledu, koji se pruža ne samo iz dizala, nego i iz knjižnice i čitaonice, kao i ostatka zgrade, prepune svjetla i u ovom slučaju s oko 70.000 nota, časopisa i udžbenika koji su još do nedavno bili u maloj, mračnoj i vlažnoj knjižnici u suterenu u Berislavićevoj ulici.

No, kad je o prostoru riječ, valja reći da se još uvijek zna svirati u Frankopanskoj jer velika dvorana s 300 mjesta bi trebala biti gotova do ljeta, kao i multimedijski studio s tonskom režijom. U zgradi su i dva apartmana za goste zbog čega Akademija ne mora trošiti na smještaj. Antonia Mikas, s 5. godine flaute, i Lovre Lučić, s 5. godine klarineta, upozoravaju na nedostatak klavira, no „njihov se dolazak očekuje“, dodaje Ivan Galić, student 3. godina klavira. Pojedini instrumenti datiraju još iz doba Prvog svjetskog rata, no novim je prostorom i mogućnostima koje Akademija pruža, kažu oni s kojima smo razgovarali, širom otvoren put u 21. stoljeće koje kane što više ispuniti glazbom.

Foto: arhiva, A.Žapčić, Academy of Music, University of Zagreb

Jedna od najmarkantnijih građevinskih cjelina Trnja su poznate “Rakete”, trolist masivnih, a istodobno vitkih zgrada koje je projektirala grupa arhitekata, Berislav Šerbetić, Ljubo Iveta, Vjenceslav Richter, Olga Korenik, a dovršene su 1968. godine. To je bilo doba nakon potresa u Skopju koji se desio 1963. godine i nešto prije onoga u Banja Luci iz 1969. godine i koji je osvijestio potrebu za gradnjom zgrada koje na seizmički aktivnom području poput zagrebačkoga mogu prkositi i jakim potresima. Rakete svojim masivnim tlocrtom i podupirućim elementima zaista ulijevaju povjerenje, no istodobno svojom visinom od 70 metara i 22 kata i oblikom zaista čine poput raketa koje se spremaju na polijetanje u zvjezdane daljine. Usput, jeste li svjesni da se Rakete nalaze na kraju Šetališta Jurja Gagarina? One su jedne od onih zgrada koje se ne zaboravljaju i koje služe kao točke prepoznavanjau svakoj panorami u kojoj sudjeluju.

No, kako svemirske zvjezdane atrakcije često imaju i svog nevidljivog pandana, poput crne rupe, tako i naše Rakete imaju svoju “tamnu mrlju” koja se nalazi tik pod njihovim nogama – to je kompleks garaža koji se pruža s njihove južne strane. To je jedan od onih kutaka grada kao stvorenih za snimanje krimića ili tjeskobnih SF filmova: mračni prolazi, oronuli zidovi, vlaga, zapuštena garažna vrata, oštećene stepenice …

A iznad tog tamnog garažnog labirinta se nalazi najčuvanije raketno blago – njihova terasa.  Poduži je to kompleks betonskim kvadratima popločenog prostora u koji su umetnuti svjetlarnici, a oko njih su, pomoću drugih betonskih elemenata, kreirani mali “vrtovi” nepravilnog oblika koji su očito stanovnicima Raketa trebali približiti zelenilo i uljepšati svakodnevicu.

No, današnje stanje te terase je vrlo jadno – vrtovi su potpuno zapušteni i zarasli u kupine i korov, a njihove ograde su razvaljene na sve strane. Zbog propuštanja vode je podloga od ploča tu i tamo razvaljena, no to je učinjeno bez ikakve ambicije za generalnim rješenjem, već samo kao jednostavno krpanje rupa koje su se ukazale. Sve u svemu, terasa je oličenje potpunog nemara …

Na žalost, ona nije usamljena u takvom jadnom stanju … još je mnogo sličnih terasa po gradu koje životare bez pravog smisla i ikakve sanacije: Ravnice (Šeferova ulica), Siget (iznad Ulice …), Voltino naselje (pored “Papagajki”), Savica (uz Slavonsku aveniju), da spomenem samo neke.

Bilo bi lijepo kada bi se našao novac za sanaciju podnih obloga tih terasa koje čuvaju garaže, no isto bi tako bilo lijepo i, rekao bih, i ne tako strašno skupo, urediti ih tako da to budu ugodna mjesta za druženje, zabavu, dječju igru. Terasa uz Rakete je pravi primjer: atraktivna sunčana lokacija uz vrtne otoke bi mogla biti prava senzacija kada bi se uredila na dostojan način … mogućnosti je puno, od klasičnih (terasa kafića), preko inventivnijih (zeleni labirint za djecu) pa do alternativnih (urbano vrtlarstvo, street art galerija). Što vi mislite, što biste vi napravili sa tom terasom?

Mikropolitike i Urbanistička početnica pozivaju na radionicu o stanovanju koja će se održati u utorak, 17. veljače 2015. od 11 do 19 sati u prostorijama MAZ-a (Mreža antifašistkinja Zagreba), Hatzova 16 u Zagrebu.

Stanko Fabris, stambeni blok Vukovarska, preuzeto sa stranice DAZ-a

“Šestosatna radionica podijeljena je u tri radna modula koji su koncipirani tako da se u kratko vrijeme prođu osnove stambenih politika i načina na koje su proizvele s jedne strane prostor grada, s druge strane individualni dug, pa samim tim i socijalnu krizu.

Prvi dio svakog od modula posvećen je uvodu u određenu temu vezanu za stambeno pitanje, nakon kojeg slijedi slobodna rasprava.  Raspravljat će se o tome da li je i do koje mjere stan pravo i na koji način to pravo može biti zaštićeno. Na kraju, uz uvod o postojećim aktivističkim mrežama posebno na EU periferiji, razmotrit će se alati aktivizma i raspravljati o aktualnim aktivističkim djelovanjima u ovom polju te načinu na koji aktivizam može ograničiti političku raspravu ili uzdrmati temelje pristupa temi stanovanja”, stoji u pozivu.

Radionicu će voditi Iva Marčetić, arhitektica iz Prava na grad.

Prijave su otvorene do 15. veljače 2015. , a šalju se na e-mail: blok@blok.hr.

U trenutku kada bude dovršen, supervisoki rezidencijalni neboder koji se upravo gradi u središnjem dijelu Manhattana u New Yorku, bit će druga najviša zgrada u gradu (nakon poslovnog One World Trade Centera), ali i najviša stambena zgrada u zapadnoj hemisferi.

Autor projekta po adresi nazvanog 432 Park Avenue je urugvajski arhitekt Rafael Viñoly, a dovršetak gradnje planiran je za ovu godinu.

Neboder se gradi na mjestu gdje je nekad stajao 1926. godine izgrađeni Drake Hotel s 495 soba, koji je sada zamijenilo 427 metara visoko zdanje.

Neboder pravilne forme, jednakih kazetiranih fasada od zaglađenog sloja betona i svim jednakim prozorima, elegantno je oblikovan. Neke kritike idu prema tome da je preuzak za svoju visinu. Međutim, vrlo uski i izuzetno visoki neboderi dio su aktualnog trenda u gradu koji ima zamenitu povijest neboderogradnje, a može se govoriti i o svojevrsnom „fenomenu 57 ulice“, u blizini južne strane Central Parka, u i oko koje su takve tipologije sada uglavnom locirane i planirane.

Tako je 432 Park Avenue tek jedan od supervisokih nebodera koji su već izgrađeni – poput nebodera One 57 iz 2014. godine – ili se tek grade u toj zoni. Primjerice,  57W57 (poznat i kao MOMA Tower) Jeana Nouvela ili ultra uski 111 West 57th Street. Neki od planiranih nebodera u tome dijelu Manhattana visinom će nadmašiti sve do sada tamo izgrađene, što samo potvrđuje da titula najviših u 21. stoljeću vrlo brzo mijenja titulara.

Jean Nouvel, 57W57 poznat i kao MOMA Tower

Uopće je jedna od bitnih karakteristika urbanog razvoja New Yorka, osobito u zadnjih stotinjak i više godina, konstantna smjena zgrada. Pritom je, kako piše arhitektonski kritičar Paul Goldberger, primjerice tridesetih godina to bilo na način da bi jednu kvalitetnu zgradu zamijenila druga kvalitetna zgrada. Do sredine 20. stoljeća to više nije bio slučaj, zaključuje.

Ta smjena, koja je danas bitno drugačija jer je i potražnja drugačija, očita je i na primjeru spomenutog Nouvelovog tornja koji se planira uz zgradu MOMA-e, a uključuje i lokaciju na kojoj bi se ta ustanova trebala proširiti i to rušenjem jedne neosporne arhitektonske vrijednosti – zgrade Muzeja američke narodne umjenosti (American Folk Art Museum). Ta je zgrada izgrađena 2001. godine po projektu Toda Williamsa i Billie Tsien, a njeno rušenje bilo je predmetom rasprava, no srušena je prošle godine, nakon samo trinaest godina postojanja.

Zgrada AFAM srušena je samo 13 godina od izgradnje

Danas globalizacija, kao i drugdje, ima direktni utjecaj na izgradnju na Manhattanu, a pritom ne samo da uvelike mijenja lice grada, već mu bitno utječe i na socijalnu strukturu pojedinih dijelova. Naime, novi supervisoki neboderi, koji su skupi čak i za njujorške standarde, grade se za superbogate koji nužno u New Yorku ni ne žive, a stanovi su im investicije.

Ako svijet ima glavni grad, onda bi to bio New York, a njegov konstantno promjenjivi nebopis (skyline), uvjetovan logikom luksuza, očito cilja sve više.

Foto: skyscrapercity.com