Naravno da pročitah tekst pod gromoglasnim naslovom, više ili manje obrazloženim primjedbama i nevidljivim činjenicama koje bi opravdale naslov. Nisam želio reagirati jer se još ne može sagledati smislenost poduhvata pa ni osnove oblikovanja koje je nažalost sada u žiži neminovno parcijalnih kritika. Kritika procesa i kritika detalja s kojima se u principu i slažem, no kako je cilj šuma, htio sam pričekati da konačni rezultat bude odgovor (3-4 godine) no sada me navedoste da ipak nešto kažem.

Skice Branka Silađina nastale nakon informacije da će tu nastati parkiralište

Tekst s jedne strane govori o sadržajnoj strukturi i oblikovanju, zapravo morfološkom definiranju oboda. Povijesna sudbina tog prostora može se analizirati i, kao poslije svake izgubljene bitke, zaključivati što je trebalo. Osobno sam nekoliko puta sudjelovao u natječajima koji su bili ili sadržavali sudbu ovog prostora (za Gradski podrum dobih jednu od nagrada , a za okoliš Trga prvi plasman), no smatram da je nakon neke realizacije jedino konstruktivno govoriti što sada dalje… Možemo govoriti o sadržajnoj strukturi kojom upravlja, kao i uvijek, Vrijeme, a o oblikovanju je nepobitnu činjenicu izrekao nenadmašni Febo Fabijanić: „…ja bih to drugačije (…još iskrenije: bolje!)“. Tu bih se nadovezao na njegovu isto tako neoborivu životnu činjenicu da se sve radi fragmentarno kao i da iskustveno nije realno doći do rezultata temeljne analize momentalnih i planiranih potreba svih vrsta prometa, parkiranja, snabdijevanja i da onda to može biti garant uspješnosti. Još jedna činjenica, ne samo naših prostora: grad je uvijek nastajao fragmentarno, a svaki fragment odslik je vremena u kojem je nastao.

Ova pješačka zona nastala je spontano, kao odgovor na formiranje parkirališta za 104 automobila u prostoru uvijek namijenjenog pješaku (pa i u uvjetima zadnjeg natječaja). Prilažem i skice nastale direktno nakon informacije da je već provedena i javna nabava za izvedbu parkirališta s neodgodivim rokom izvedbe 27. 6., nekoliko dana prije ulaska u Evropu s obzirom da je za sjedište Komisije EU odabran upravo novi Ban-Centar.

Prijedlog je baziran na svim današnjim realnostima fragmentiranja i segmentiranja organizacije urbanog života. Prihvaćanje momentalnih prometnih uvjetovanosti osim parkiranja, ali i formiranje jedinstvene podne plohe, zajedničkog korištenja (Shared space), što omogućava uspostavljanje primjerenog odnosa nužnog, ali umirenog prometa i pješaka s tendencijom ukidanja prometa i vremenski kontroliranog snabdijevanja.

Formiranjem drvoreda, osim urbane ugode, umanjuje se sraz mjerila tog dodira donjogradske blokovske izgradnje i povijesne strukture Kaptola i njegova podgrađa. Drvored, koji prati povijesni tok Vlaške ulice, stvara mali Trg Europe kojim, uvijek konfliktna a arhitektonski vrijedna, Planićeva kuća dobiva sebi primjeren prostor koji tako postaje poveznica tog sraza povijesnih gradskih slojeva.
Cilj ovog osvajanja je stvaranje javnog prostora i uvjeta za inicijaciju primjerenog urbanog života za koji ne bi smjelo biti uzor današnje kancerogeno ugostiteljsko raubovanje javnog prostora kao što je Bogovićeva, Cvjetni trg, Tkalča…..
Identitet prostora čini i mora činiti povijesna slojevitost i urbanitet primjeren današnjim potrebama grada. Svjesno su izbjegnute dizajnerske geste, jednoobraznošću tretmana plohe, a naglašenom jednostavnošću, demokratičnost u korištenju prostora. Oznake kretanja vozila nadam se da će uskoro nestati kao i nesretni i besmisleni kružni tok u Bakačevoj ulici te da će se tom prostoru uskoro priključiti i današnje parkiralište u ulici Pod zidom.

Jednaki pristup je doveo i do izbora klupa. Izabrane klupe, usprkos brojnih dizajnerskih pokušaja, ostale su funkcionalno najkvalitetniji proizvod urbanog namještaja u svijetu (premijera: Olimpijada u Münchenu!). Klupe su ugodne za sjedenje, upotrebljive par minuta nakon kiše i u svim vremenskim razdobljima, lakog održavanja i prihvatljive cijene te nenametljiva dizajna. Hrvatska nema izvorište kamena koji zadovoljava vremenske i tehničke uvjete ovih prostora i to je ključni razlog izbora materijala.

A kad je riječ o Znamenu (ne spomeniku) ulaska u EU uistinu ne postoji suglasnost struke, no kako je najveći prigovor deskriptivnost, a cilj je i bio označavanje datuma i dalje ne vidim potrebu šifre kao potrebe čitanja. Zapravo je kompliment ako je postignuta jednostavnost dječjeg čitanja. Postava znamena bila je ključ formiranja ovog novog javnog prostora, nisam čuo da netko nije razumio njegovo značenje, a stalno dječje osvajanje samo potvrđuje stvoreni novi urbanitet prostora. Nije potrebno, zar ne , izraziti sumnju da bi bilo koje rješenje moglo stvoriti konsenzus struke.

Prijedlog sadrži i formiranje atraktivnog ambijentalnog pješačkog prolaza „Potok“ na dijelu povijesnog toka potoka Medveščak između Bakačeve i Cesarčeve ulice, namijenjenog stvaranju clustera sitnih sadržaja namijenjenih sve većim potrebama brojnih turista. U tom okviru riješilo bi se pitanje zelene površine i neprimjerenog pristupa javnom wc-u, no to je 40 godina stari prijedlog koji je i dalje „druga faza“.
Sve u svemu, ja vjerujem u ideju stvaranja Zone njegovanog povijesnog urbaniteta, a pravu ocjenu je moguće dati tek nakon građevinskog završetka, formiranja visokog zelenila, ulaska i stvaranja urbanog života, kao što već rekoh, za 3 – 4 godine.

Branko Silađin

Neprospavane noći, previranja, papir zaglavljen u printeru – iza sjajne fasade, u stvarnost procesa rada svjetskih “starhitekata”, pogled donosi španjolski arhitekt Angel Borrego Cubero u dokumentarcu “Natječaj” (“The Competition”). Film  prati pokušaje i nezgode petoro slavnih arhitektonskih praksi tijekom natječaja za izgradnju novog nacionalnog muzeja Andore, u 2009.godini, izvještava The Guardian.

Kada je globalna financijska kriza doživjela svoj vrhunac, nije bilo posla koji bi arhitekt odbio, osobito nakon što su se nadanja da će “osvojiti” pustinje Bliskog istoka srušila kao kule od pijeska. Tako je jedan muzej veličine robne kuće za klijenta – mikrodržavu smještenu na rubu Pirineja – arhitektima postao poželjan projekt, na koji neće tek tako odmahnuti rukom.

Zaha Hadid, Frank Gehry, Norman Foster i Jean Nouvel u osvajanju Pirineja

Poziv, upućen svim “velikima” koji su osvojili Pritzkerovu nagradu “ili onima sličnih kvalifikacija”, privukao je arhitekte kao što su Norman Foster, Zaha Hadid, Frank Gehry, Jean Nouvel i Dominique Perrault. Dokumentarac, koji su navedeni arhitekti pristali snimiti kao preduvjet za sudjelovanje na natječaju, prikazuje nadrealan proces kojim su “ikonični” projekti “zacementirani” u samo nekoliko tjedana na pomalo tajanstven i poluhazarderski način, i to od pripravnika očiju mutnih od umora.

Ovakav rutinski proces poznat je svakome tko je radio na natječajima ove vrste, u kojima se žonglira između različitih prijedloga i ideja. U filmu vidimo Gehryjeve asistente koji istrenirano gužvaju plahte papira i slažu ih na hrpe. Perraultova ekipa, zaglavljena na trenutak ostavši bez inspiracije, okreće svoju maketu naopako i tada – začudo – sve dobiva smisao! Nouvelov tim odlučuje ucrtati duboki usjek posred zgrade.”Kad počne ličiti na nešto seksualno, tada smo blizu”, dosjetio se projektant.

Kako se rok predaje projekta približava, povećava se atmosfera očaja, zbog konflikta između potrebe za oblikovanjem novih formi i zadovoljenjem pretpostavljenih želja klijenta kojega nikad nisu sreli i za kontekst koji nikada nisu vidjeli. Cijeli proces se razotkriva kao apsurdni napor kojim bi besmisleni oblici s tek malo detalja postali uvjerljivi za prezentaciju žiriju, a zavodljive vizualizacije bi uspjele u podilaženju taštini ministra kulture.

Arhitektonski uredi prikazani su kao tvornice konstruirane u svrhu maksimalne učinkovitosti u kojima su nebrojeni sati utrošeni na “mućkanje” raznih mogućnosti, da bi se u zadnjem trenu “maestro” pojavio i izokrenuo sve naglavačke. Ostaci noćnih dostava brze hrane i malodušne čik-pauze realnost su čitavih timova dok čekaju da se pojave njihovi nadređeni, “primadone” koje će lako oboriti produkt njihovog mukotrpnog rada.

“F***, napravi neke rupe!”, vrišti Nouvel, provjeravajući elevaciju prozorčića na fasadi zgrade. “Više volite velike rupe?”, pita voditelj projekta. “Ne, ne preferiram velike rupe!”, kaže Nouvel, “preferiram normalne rupe!”, odgovara izlazeći iz prostorije: “I zašto ih ima deset tisuća? Jesu li za golubove?!”

Gehry je prikazan kao istovremeno opterećen i rezigniran dok se vrti po svojoj radionici, između stolova nakrcanim gomilama otpadaka. Na njemu je vidljivo da je životni vijek – proveden u isporučivanju zgužvanih metalnih formi gradovima koji traže svoju drugu šansu – uzeo svoj danak. “Ne znam”, uzdiše, ispred nagomilanog crnog tornja što liči na fosilizirano g****. “Možda je ideja luda”.

Hadid „primjećujemo“ tek zbog njene odsutnosti, njen PR stručnjak bez sumnje zna dobro kako će dokumentarac ispasti, dok se Foster brani pred jednim od arhitekata da će odustati od ovog natječaja prije nego što se svi resursi potroše na šaradu od koje na kraju neće biti ništa. “Svaki je natječaj dobar koliko i način na koji se vodi”, kaže na kraju iz naslonjača, odmjerenim tonom sveznajućeg psihijatra. “Može biti dobar koliko su dobri ljudi koji ga organiziraju, pišu sažetke, odabiru ljude koji će žirirati. A njihov standard varira. Ponekad su fantastični, a ponekad su, recimo tako, dvojbeni.”

Snimanje dokumentarca završeno je nakon četiri godine praćenja rada arhitekata na natječajima, 2013.godine, kada je film  otvorio  Architecture Film Festival u Rotterdamu.

Ako imate priliku,  posjetite Nacionalni Muzej Andore .  Do tada – pogledajte trailer:

Foto via www.building.co.uk; www.o-s-s.org

Na natječaju je pobijedio projekt tvrtke PROARH Davora Matekovića

Poslovno-stambeni centar uz željezničku prugu u Strojarskoj ulici u Zagrebu, u neposrednoj blizini Autobusnog kolodvora, a istočno od golemog industrijskog kompleksa TŽV Gredelj, čije bi se “planiranje” vrlo lako moglo svesti na slično onome nedavno srušenog Paromlina koji se nalazi na suprotnoj, zapadnoj strani, jedna je od najvećih privatnih investicija i jedno od najvećih gradilišta u Hrvatskoj. Višedesetljetni i za sad jalovi pokušaji da se gradske vlasti, struka, investitori i građani dogovore oko razvojnog i sustavnog rješenja željezničke pruge koja prolazi centrom grada i osmisle taj dio Trnja, rezultiraju, kao i u ostatku grada, točkastim intervencijama, ali ambiciozan novonastali blok, koji se sastoji od dva uredska nebodera i dvije štapićaste stambene zgrade s pratećim objektima i parkom u sredini, optimisti među nama mogu čitati i kao početak strukturiranja poteza južno od pruge. Manje optimistični sjetit će se da je Trnju ulogu gradskog središta namijenio još Vladimir Antolić netom nakon Drugog svjetskog rata, no tamo izgrađene javne građevine tijekom 20. stoljeća nisu do danas postale koherentna cjelina koja bi ispunjavala tu funkciju, a sve okolnosti koje su i dosad sprječavale da se urede prostorni odnosi, ostaju iste ili slične.

Do početka 2015. bit će izgrađen 96,15 metara visok neboder, najviši u Hrvatskoj

Investiciju na zemljištu vraćenom Zagrebačkoj nadbiskupiji i komadu zemljišta NK Sloge, koji je gradonačelnik Milan Bandić pod još pravno nerazjašnjenim okolnostima prepisao Gradu pa prodao investitoru, vodi tvrtka VMD. Na arhitektonsko-urbanističkom natječaju provedenom 2011. godine pobijedio je projekt tvrtke PROARH Davora Matekovića čija je škola Alojzija Stepinca na Vrbanima bila među nominiranim radovima za ovogodišnju Nagradu Viktor Kovačić (pogledati ovdje), a usprkos skepsi temeljenoj na katastrofalnoj situaciji u građevinskom sektoru, projekt se iznimnim tempom u fazama primiče kraju. Završetak posljednje građevine, 25 katova odnosno 96,15 m visokog nebodera, najvišeg u Hrvatskoj, predviđen je za siječanj 2015. godine.

Novi reper Trnja

Dispozicijom i katnošću kompleks se uklapa u postojeće okolne sklopove, a postaje ipak novi reper tog dijela grada. Otvoreni blok s neboderima trapeznog tlocrta na sjevernoj te osmerokatnim stambenim zgradama s ukupno 111 stanova na južnoj strani te dva jednokatna poslovna objekta, prate matricu već izgrađenih zgrada prema Vukovarskoj ulici i nebodere na Radničkoj te na križanju Držićeve i Vukovarske, no visina i položaj promiču ih u centralni vizualni doživljaj. Zgrade su koncentrirane oko novonastalog ozelenjenog trga, a promet u mirovanju riješen podzemnom garažom, troetažnom ispod stambenih, a četveroetažnom ispod poslovnih dijelova. Dodatni sadržaji su dječji vrtić za stanare i zaposlenike u bloku te ugostiteljski i trgovački. Nedaleko od sjajne lokacije su i ostali potrebni sadržaji – škola, igrališta, sportski tereni – a Donji je grad u pješačkom dosegu za one koji nisu raspoloženi za tramvaj ili auto. Biciklistička staza na Strojarskoj još nije izvedena jer se čeka pomicanje zida, a ostatak obodnih i obližnjih ulica korektno je vezan stazama.

Pikselizirana pročelja stambenjaka samo su pokušaj da se prikrije njihova dosadna monolitnost

Gabarite i strogo crnilo dobro proporcioniranih, ali konzervativnih tornjeva umekšavaju osvijetljena plava, bijela i žuta polja po čitavom rasteru fasade, no aluminijska pikselizirana pročelja stambenjaka u istim bojama ipak su samo pokušaj da se prikrije njihova dosadna monolitnost. Te kutijaste stambene zgrade začudno su skromne u ideji s obzirom na stratešku vrijednost projekta i očito veliku pažnju posvećenu kvalitetnoj izvedbi. Ako je već bilo zadano, zbog ekonomičnosti, da tlocrti budu po katovima identični, očekivali bismo da onda barem budu fleksibilni, a i strogim zahtjevima da na fasadi budu samo lođe te da se za zatvore koriste grilje, moglo se, prema našem mišljenju, duhovitije doskočiti. Bode i činjenica da su pročelja tretirana gotovo jednako, bez obzira na orijentaciju, a naročito propuštanje prilike da se oblikuje peta fasada.

Apsurdno je da ovdje imamo nespretnije tlocrte nego u jeftinijim zgradama projektiranima prije pola stoljeća, a nismo sigurni da sve neupitne prednosti projekta mogu kompenzirati jednostavno loše riješene stanove. Da ne bi bilo zabune, ima i dobrih ili barem korektnih (katalog), no valjda su očekivanja od ovakvih projekata ipak viša. Primjerice, da biste iz spavaće sobe u dvosobnom stanu 204 (50 m2) došli do kupaone, morate proći kroz dnevni boravak, kraj kuhinje i kroz ulazni prostor?! Kuhinje i kupaonice redom su minijaturne, bez prirodnog osvjetljenja i izravnog provjetravanja.

Tlocrti su nespretniji nego u jeftinijim zgradama projektiranima prije pola stoljeća

Sve je to u priličnoj diskrepanciji s inače luksuznim elementima kompleksa pa i samih stambenih zgrada i stoga je nejasan izbor baš ovakvog tipa stanovanja. Ponavljamo, čak i ako je ideja maksimalna izgrađenost, u antologijskim primjerima hrvatske stambene arhitekture već je riješen taj uvjet pa zašto se onda kvalitetni tlocrti jednostavno ne precrtavaju, ako se već ne uvode inventivna rješenja prilagođena suvremenom stanovanju, što smo također već imali prilike vidjeti u nekim projektima za POS izgradnju. Lego-fasada tako maskira i dinamizira nešto što je u svojoj biti – kvaliteti stanovanja – zapravo nekvalitetno pa nas baš zanima u koje će se preinake rasporeda upustiti sami kupci. Ne bi se trebalo čuditi porivu da se stanovi tlocrtno “preurede” i da se zatvore lođe.

Ukupno korektan projekt

Gledano izvana, Strojarska je ipak ukupno dobar projekt kojem je dodatna vrijednost upadljivo skretanje pozornosti na trajnu potrebu da se pažljivo i pametno pristupi Gredeljevim prostorima i u smislu budućih funkcija i u smislu oblikovanja. Sitan početak mogao bi, primjerice, biti uređenje i artikuliranje tornja na koji puca pogled iz novog kompleksa.
Bez obzira na visine tornjeva i ukupnu površinu nove izgradnje, radi se o odmjerenom, suzdržanom pristupu koji možda ne zadovoljava žudnje za nekim spektakularnim ili značenjski slojevitim građevinama na obodu zagrebačkog centra, ali se u njega korektno uklapa.

Projekt: Poslovno-stambeni kompleks Strojarska
Lokacija: Strojarska ulica, Zagreb
Investitor: VMD
Projektant: Davor Mateković i suradnici, PROARH
Godina projektiranja: 2011.
Godina dovršetka stambenog dijela: 2014.
Godina dovršetka poslovnog dijela: 2015.

Foto: VMD

Jonathan Gales, Paul Nicholls i Kibwe Taveres upoznali su se na postdiplomskom studiju arhitekture, ali danas se ne bave arhitekturom, već vode londonski studio za film i animaciju Factory Fifteen . Usprkos interesu za znanstvenu fantastiku i najnovijim softverima za 3D animaciju koji su ih okupili u Factory Fifteen, urbano tkivo grada i arhitektura ostali su razlog zbog kojeg se bave filmom. Spekulirajući o novim komunikacijskim tehnologijama i interaktivnom gradu budućnosti kroz filmske uratke, nude moguće scenarije razvoja grada.

Jedan takav film je i “Chupan Chupai” koji vam predstavljamo ovom prilikom. Uz pomoć specijalnih efekata i video animacije lokacija u Indiji na kojoj je film sniman poprimila je karakteristike znanstveno fantastične scenografije. Pitoreskne ulice indijskog gradića, pod pretpostavkom ekonomskog i tehnološkog procvata indijskog subkontinenta, kriju mnoge tajne interaktivnog grada.

Priča prati grupu djece koja se igraju skrivača (Chupan Chupai indijsko je ime za tu univerzalnu dječju igru). Skrivajući se jedni drugima i međusobno se tražeći, djeca zapravo otkrivaju mogućnosti grada, iza ulica pronalaze mrežu skrivenih i zaboravljenih prostora, organskog svijeta na kojem počiva grad, ali se upoznaju i sa sistemima kojima grad vrši kontrolu. Specijalni efekti i animacija uspješno su dočarali simbiozu moguće tehnologije i grada, a djeca kroz igru prikazuju moguću interakciju čovjeka s pametnim gradom.

Znanstvena fantastika tako postaje snažni alat koji nam, osim što spekulira o jednoj razvojnoj liniji gradova u budućnosti, govori nešto i o vremenu u kojem živimo. Gledajući djecu kako slobodno trče kroz ovaj interaktivni grad budućnosti, pitamo se gdje je nestala dječja igra s ulica naših gradova i kakav odnos prema gradu razvijaju generacije mladih koje ga nisu prvo upoznale kroz igru.

Chupan Chupai baziran je na priči Tima Malya a producirao ga je Liam Young. Tranutno se može vidjeti u sklopu splitske izložbe City | Data | Future – Interakcije u hibridnom urbanom prostoru koja je otvorena do 19. srpnja 2014. u Muzeju grada Splita.

Video pogledajte ovdje:

Mali i Veli Lošinj još su 1892. godine proglašeni su klimatskim lječilištem i oporavilištem zbog pogodne klime, pa su i danas uz kupališni, nautički i sportski, ipak najprepoznatljiviji po lječilišnom turizmu. Kroz dugi period turističkog razvoja zadržan je sklad između prirodnog i izgrađenog okoliša, ali suvremene okolnosti postavljaju nove izazove za njegovo zadržavanje.

Lokalna hotelijerska Grupa “Jadranka”, danas u većinskom ruskom vlasništvu, proslavila je 2012. godine 65. obljetnicu uspješnog rada, a investicijski ciklus, nakon renovacije hotela Aurora, Vespera i Punta, nastavljen je nedavnim otvorenjem prvog hotela s pet zvjezdica na otoku, hotela Bellevue, prema arhitektonskom rješenju zagrebačkog arhitekta Andrije Rusana, te najnovijim prijedlozima razvoja na predjelu Punte Velog Lošinja.

Isti je arhitekt nedavno iznio tri prijedloga idejnih rješenja hotela za tu lokaciju, a najhrabrije – ono devedesetak metara visokog tornja uz samu obalu – izazvalo je očekivano najveću buru među stotinjak Lošinjana i gostiju koji su prisustvovali javnoj prezentaciji. Kontaktirali smo arhitekata Andriju Rusana kako bismo ga pitali za komentar, ali nije bio voljan komentirati. Predsjednik uprave “Jadranke” Sanjin Šolić, predstavnik investitora, u želji da se prijedlozi transparentno i javno rasprave u ovoj fazi, pozvao je građane da se o njima očituju, no prema pisanju Novog lista, oni nisu naišli na odobravanje prisutnih. Predložena verzija visokog hotela u obliku lanterne, s kapacitetom od 400 kreveta, postala bi najupadljivija točka Velog Lošinja i značajno bi promijenila postojeće vizure, a prisutni građani upozorili su i na problem preizgrađenosti. Uz hotel gradila bi se podzemna garaža ispod trga Punte, a i nova cesta, te bi se povećao kapacitet hotela Vitality Punta.

Za sada nemamo uvida u studije temeljem kojih investitori planiraju razvoj destinacije, što uključuje izgradnju smještajnih kapaciteta visoke kategorije, aerodroma, golf terena i marine, niti u one projektantske, pa željno iščekujemo nastavak ove rasprave.

Izvor fotografija: www.otoci.net

Prošlog smo tjedna posjetili arhitekta Bogdana Budimirova u novom domu na Perjavici – „Kući za dvoje“, za koju je studije započeo krajem šezdesetih, a sada je pred useljenjem. U obilasku te pasivne kuće od prefabriciranih elemenata – drvene konstrukcije u betonskoj ljusci, s Budimirovim smo razgovarali o elementima sistemskog dizajna u malom mjerilu, antropološkom pristupu u razumijevanju i planiranju izgrađenog prostora, odnosno o razumijevanju čovjeka kao pretpostavci za razumijevanje arhitekture.
Bogdan Budimirov i supruga su znali da će biti na Perjavici jer tamo imaju zemljište. Kuća je zamišljena samo za dvoje, na jednoj etaži i vezana za teren. Namijenjena je osobama koje čeka starost i, možda, nepokretnost.

„Parcela je velika, dugo je trajalo, program smo puno puta mijenjali. Prije se po cijeloj moglo šetati, sad se može samo po kući. Međutim, postoji jedan arhitektonski trik – zatvorite mali dio, onoliko koliko vam treba, pa pustite pogled“, kaže.

Budimirov je u početku programa još uvijek bio aktivan, što je značilo da kuća mora imati i atelje i radionicu, od čega se kasnije odustalo. Profesionalnu je karijeru započeo u uvjetima poslijeratne obnove na projektima masovne gradnje, od studentskih domova preko socijalnog stanovanja u Zapruđu i Remetincu, kad je razvio interes za sistemski dizajn koji uklanja granice između arhitekture i dizajna, a postupak građenja i oblikovanja tretira na način industrijskog dizajna. U situaciji kad je bilo nužno pronaći najbolja rješenja na terenu, Budimirov je jedan od pionira montažne gradnje velikih serija i industrijske proizvodnje građevina, poznatih po Jugomontovim montažnim sistemima YU60 i YU61 te onima od čelika (SPIG) i drveta, za Spačvu i Marles. Autor je i brojnih patenata u proizvodnji namještaja, a od kraja šezdesetih do kraja osamdesetih u projektnoj tvrtki Plan GmbH u Münchenu projektira i izvodi projekte poput sajma u Nürnbergu te vodi velike natječaje. U osamdesetima zbog bolesti napušta arhitekturu i posvećuje se industrijskom dizajnu namještaja, a po povratku u Hrvatsku 1988. nastavlja s dizajnerskom praksom i aktivno djeluje u profesionalnim udrugama. Projekti obiteljskih kuća koje je sredinom sedamdesetih projektirao u Njemačkoj otkrivaju njegovu specifičnu vještinu dijaloga i pregovaranja s budućim korisnicima. Kako projektirati za vlastite potrebe, i to u vremenskom rasponu od nekoliko desetljeća?

- Najteže je graditi za sebe, uvijek postoji puno rješenja. Ali snašli smo se, odlučili smo da je žena investitor, a ja projektant, tako je lakše. Na kraju je bila 21 varijanta projekta. Ona bi davala primjedbe, ali takve vrste da se moralo mijenjati sve. Primjerice, pitala bi koliko je kuhinja udaljena od spavaće sobe. Sedam metara. Predaleko, nećemo moći razgovarati dok sam ja u spavaćoj, a ona u kuhinji. Projekt treba promijeniti. Nisam izmišljao novi tlocrt. Sjetio sam se linearnih vojvođanskih kuća – kuhinja je u sredini i povezana s kupaonom s jedne strane, a s druge je strane soba. Nema smisla smišljati nove tlocrte. Tako gubite puno vremena na nešto što ne možete izmisliti. Radi se o kulturalnim obrascima koji se razvijaju s vremenom i jako sporo mijenjaju. Na primjer, dnevni boravak izmišljen je nakon II. svj. rata. Kad je 30-ih počelo s modernom arhitekturom u Novakovoj, na tlocrtima nigdje ne piše dnevni boravak, piše blagovaona. Treba uzeti neki od postojećih modela koji vam odgovara i njega koristiti.

Kuća je pasivna, Budimirov je u ranijim fazama razmišljao o uključivanju zemljine energije za predgrijavanje zraka. Međutim, u međuvremenu je otkrio da kod pasivnih kuća postoje jeftini uređaji koji to reguliraju pa je korištenje strujanja iz zraka zapravo nepotrebno.

- U hodniku se nalazi niz gospodarskih ormara koji istovremeno reguliraju grijanje i provjetravanje, a kroz cijevi u stropovima svježi se zrak upuhuje u sve prostorije. Taj mehanizam iz kupaone, zahoda i kuhinje isisava topli zrak koji služi za grijanje, a regulira ga toplinska pumpa. Kolektor je na zrak, nije na zemlju jer bi za to morali porušiti sve drveće, a nemamo vremena čekati da ponovno izraste. Sve skupa radi automatski, postoji software koji time upravlja. Ja to ne bih znao, a bome niti moja žena. Gore je kutija koja je vezana na zemni kolektor, a ispod kuće je stotinjak metara cijevi, koje zagrijavaju odnosno pothlađuju zrak. Sve je na struju, a kad je ne bude, za grijanje imamo kamin s čeličnim uloškom.

Razlikuje li se projektiranje pasivne kuće od onog konvencionalnog?

- Samo projektiranje ne mijenja puno na stvari, iako pasivna kuća daje neka ograničenja u formatu. Kugla bi bila idealna, onda krug, a onda kvadrat. Izdužena nije baš idealna. Kod pasivne je kuće bitna izolacija. Na jugu su najveći dobici energije, zato sam tu inzistirao na staklenim stijenama, treba maksimalno ostakliti. Na sjeveru je apsolutni gubitak, a na zapadu i istoku jednako – koliko se dobije toliko se i izgubi. Tamo gdje nema stakla stavio sam debelu izolaciju, ispod poda je pedesetak centimatara, u stropu sedamdeset. Pasivnu kuću su zapravo izmislili fizičari, a razvijala se vrlo sporo. S novom betonskom gradnjom počeli su se stvarati toplinski mostovi, a u zatvorenom se prostoru javljaju gljivice. Nijemci su, dok sam tamo radio, bilo opsjednuti izolacijom tih toplinskih mostova. Prvo su napravili prozore koji ne dihtaju, što nije riješilo problem gljivica jer vlaga koja se stvara ne može van, što nas osuđuje na život u lošem zraku. Onda su počeli proizvoditi prozore koji se otvaraju. Međutim, tu se gubi 30% energije. Postalo je jasno da je ventilaciju nužno kontrolirati. Treba ubaciti svježi zrak koji je hladan pa su osmislili izmjenične aparate koji otpadnim zrakom podgrijavaju taj svježi koji 24 sata dnevno kroz filtere ulazi u prostor. Ti aparati štede do 93% energije, gubi se samo 7%. U Njemačkoj je 1974. osnovano udruženje za upotrebu sunčeve energije, čiji sam bio član, do povratka ovamo. Razvijali su različite oblike spremišta topline, krovne kolektore itd., ali onda se postavilo pitanje zašto cijela kuća ne bi bila kolektor – kroz staklo puštate sunčevu svjetlost, tj. ultravioletne zrake koje zagrijavaju predmete unutra, a oni pak reflektiraju infracrvene zrake koje kroz staklo ne mogu proći natrag van. U kući se dakle uspostavlja svojevrstan efekt staklenika. To se onda još pojačava solarnim kolektorima, reflekcionim premazima stakla i sl. K tome, i mi proizvodimo energiju. Primjerice, nas troje sada proizvodimo oko 0,3 kWh. U Njemačkoj postoji vic: stariji par sjedi u svom dnevnom boravku i gleda kako vani pada snijeg. Gospođa komentira da slijedi zahlađenje, a suprug na to predlaže da pozovu Mayerove u goste. Sve je energija. Kad kuhate to je energija, kao i što je emaniraju i televizor, kompjutor, žarulje. Kad to kanalizirate, sve koristite. Ovdje nitko to ne radi, svi poznaju, svi su čitali, ali sustave koji bi time upravljali nitko ne uvodi. Recimo, strojarski inženjeri koji se bave centralnim grijanjem razmišljaju samo o energiji koju njihovi sustavi proizvode, ne i o mogućnostima korištenja one koja je svakodnevno prisutna. Svako pametno razmišljanje je i jednostavno, i to je najbitnije.

Kako se projekt ovisno o različitim zahtjevima kroz vrijeme mijenjao, Budimirov je osmišljavao različite tlocrte – s unutrašnjim dvorištem, kvadratni, polukružni. „Predzadnji“, linearni tlocrt, onaj realiziran, uključuje sjeverni betonski zid koji je granica, zaštita od atmosferskih utjecaja, a ispred je samo drvena kuća. Teren je lapor, lakše nosivosti, pa je ispod morala biti ploča koja u spoju sa zidom i krovnom pločom stvara omotač. Drvena se kuća u njega smješta kao kutija. Kuća je otvorena na jug, istok i zapad.

- Program se korigirao kako smo se mi s godinama mijenjali. Kuća nije mišljena samo kao zatvoreni program već spoj kuće sa svime onime što se događa na tom zemljištu. Terasa služi da biste, kad izađete, imali zrak oko sebe i u sebi. Morali smo srušiti svega par drveta, geometri su izmjerili svako pa sam projektirao između postojećih, a na tom sam mjestu stavio terasu. Zadatak je bio da se cijela parcela iskoristi vizualno, unutrašnji je prostor dostatan za funciju koju ima, ali optički puno veći od postojeće kvadrature od 134 m2, bez terasa. Funkcija mora biti apsolutno zadovoljena, to uostalom i je princip industrijskog dizajna. Konstruktivno mora biti zadovoljeno, ali morate voditi računa i o oblikovnom. Puno je varijanata, odabirete jednu za koju mislite da će sve zadovoljiti. Šetnica je ipak od početka bila prisutna, u dužini od oko 30 m opasuje istočnu, južnu i zapadnu plohu kuće, s tim da se na rubovima proširuje u terase. Kad ostarimo, možemo šetati po tome ili se voziti u kolicima. Rolete koje zatvaraju tu šetnicu, kao i betonski zid na sjeveru, čine opnu kuće, a njihovim podizanjem i spuštanjem moguće je reagirati na različite vremenske uvjete, kišu ili reguliranje količine sunčeve svjetlosti koju trenutno želite. U projektiranju ne možete sve optimalno postići, možete samo doći do optimalnog kompromisa. Neke su stvari već u propisima takve da ne možete sve ispuniti, morate se odlučiti, a to je onda uloga arhitekta. Ovdje sam, recimo, izvukao kuću tako da mogu uključiti cijelu parcelu, da se cijela vidi iz kuće. Međutim, urbanisti su prigovarali jer sam izašao izvan reda. Drugi put su uvjeti građenja odbijeni jer je ova parcela sastavljena od dvije, od kojih je svaka barem šest ili sedam puta veća od uobičajene. Njihov je prijedlog bio da se zemljište podijeli na manje parcele. Zašto, da bismo ih mogli prodati iako taj novac ne bi imali na što potrošiti? Valjda je pozitivno da se gradi što manje, a ostane zelenilo. Ljudima je najteže logično razmišljati.

Kako gledate na interakciju vas i okoline u kojoj živite?
- Vrt ne želimo kultivirati, ostat će livada i voćnjak. Sve su to samonikle biljke, trave je zasijao vjetar, a voćke su iznikle iz odbačenih koštica. Niti jedno naše drvo nismo posadili, ni hrastove, ni jasenove, trešnje i drugo voće. Ništa ne obrezujemo, zato je toliko zeleno. Iako smo na brdu, Plešivica, Okić i Velesajam na jugu vide se tak kad padne lišće. Tako čuvamo i staništa životinja, a ovdje viđamo lisice, srne, fazane, jastrebe, sove, vrane, kosove, zečeve, zmije… Ono nepovoljno što smo na terenu zatekli je radioaktivni plin radon, a ovdje ga ima puno. Teži je od zraka pa se ne može ventilirati nego mora oteći, što je zahtijevalo da u podu mora biti dovoljno proreza kroz koje se može spustiti ispod i oteći izvan gabarita kuće. S druge strane, kišnicu s ravnog krova skupljamo u cisterni koja se nalazi u tehničkom podrumu, koji nismo planirali jer nam ne treba, ali morali smo ga izgraditi zbog osiguranja terena, jer postoji opasnost od klizišta. Nju ćemo koristiti za oba zahoda i pranje terase.

Koliko se razlikuje projektiranje za poznatu osobu od projektiranja za nepoznatu? Može li se projektirati imajući u vidu buduće potrebe ili okolnosti nepoznatog korisnika?
- Kod projektiranja za poznatu osobu koncentrirate se na naručitelja i njegove potrebe, na način života. To onda uključuje sve, radi se o integracijskom dizajnu. S druge strane, kod projektiranja za nepoznatog korisnika fokus je na statistici, rasporedu prozora, vrata. Vi mu određujete život, a ako on kasnije nešto želi promijeniti, to je uvijek lošije. Neodgovorno je od arhitekata to što ništa ne uče o ljudima, određuju im život, a ništa ne uče, nešto malo sociologiju, ali inače samo fizičke mjere.

Fotografije: Ana Abramović

Budući da će ove godine puni Mjesec osujetiti bijeg od zatrovane hrvatske stvarnosti promatranjem Perzeida, utočište i neke svježe perspektive mogli biste naći u knjigama i knjižicama. Za one koji nemaju vremena ili volje kopati po stvarnim ili virtualnim knjižarama i knjižnicama, slijedi mali izbor naslova koje ste možda propustili, a koji bi vam mogli obogatiti i misao i djelovanje, a svakako vas razonoditi.
Za one raspoložene za maratonska izdanja, ove je godine izašla temeljita monografija “Peter Zumthor: Buildings and Projects 1985-2013″ (Scheidegger and Spiess, 2014), a s obzirom da je njegova na hrvatski ranije prevedena knjiga “Misliti arhitekturu” (AGM, 2003) toliko bliska senzibilitetu domaćih arhitekata da je rasprodana, ovih osamstotinjak stranica s prikazom realiziranih projekata, fotografija, skica, ideja i spekulacija objedinjava vjerojatno sve elemente avanture arhitektonskog djelovanja i može stoga biti inspirativna na nekoliko razina.

U području teorije objavljene zadnjih godina još svakako treba posegnuti za knjigom “Architecture concepts: Red is not a color” Bernarda Tschumija (Rizzoli, 2012), nešto kompleksniji, ali originalni hibrid monografije i arhitektonske teorije, presjek arhitektovih trideset godina djelovanja, a i za beskrajno idealističkom i duhovitom “Architecture with the people, by the people, for the people” Yone Friedmana (Actar, 2011), koji je na Tschumija nedvojbeno utjecao. Knjiga je pregled zabavnih kritičkih promišljanja, nekih ranije neobjavljenih, crteža i projekata, a sadrži i jedan od bizarnijih intervjua Hansa Ulricha Obrista s vremešnim Friedmanom koji nam je ne jednom izmamio osmijeh na lice. Kako ne voljeti čovjeka koji na Obristovo pitanje je li na njega više utjecao Foucault ili Deluze, odgovara sa: “Moj pas. Pas čitav život provodi improvizirajući, improvizirajući u svakoj situaciji.”

Kad smo kod Michela Foucaulta, vrijedi obratiti pažnju na ediciju “Drugi smjer” Meandarmedije koja je prije koju godinicu objavila njegov sjajan esej “Ovo nije lula” (2011), “Pohvalu ljubavi” Alaina Badioua (2011), “Goloću” Giorgia Agambena (2010), a recentno, uz ostalo, “Muze” Jean-Luca Nancyja (2014). Ova kratka, a slojevita djela nisu izravno vezana uz umijeće građenja, no predstavljaju one misli (na) kojima i danas oblikujemo projekte pa u nekim slučajevima mogu biti korisnije od pragmatičnih pregleda tuđih projekata.

Uz arhitekturu i urbanizam izravnije vezanu zbirku filozofskih eseja i intervjua u tri toma objavio je beogradski Arhitektonski fakultet, a uredili su je Petar Bojanić i Vladan Đokić. “Teorija arhitekture i urbanizma” (2010), “Misliti grad” (2011) i “Dijalozi s arhitektama” (2011) prvenstveno će poslužiti studentima, ali i svima onima koji se žele podsjetiti geneze misli o gradu od Platona do danas.

Nešto drugačiji pristup predstavlja nepretenciozan, ali ne i banalan dragulj “Vuizam” arhitekta Borisa Popovića, objavljen još 2011. godine u nakladi VBZ-a, pregled eseja i fotografija koje je autor kasnih devedesetih počeo objavljivati u Arkzinu, oda gradu bez ijednog nacrta i odmak od seriozne zagrebačke škole arhitekture. Ako ste ipak za konvencionalniji pristup, klasična “Arhitektura – pristup arhitektonskom djelu” Borisa Magaša (Školska knjiga, 2011) svakako bi se trebala naći u vašim rukama, jednako kao i neka od monografija domaćih arhitekata izašlih posljednjih nekoliko godina, poput one nagrađene Miroslava Begovića koju je napisala Borka Bobovec (HAZU, 2013). Za lokalne uvjete, knjiga/katalog “Unfinished modernizations: between utopia and pragmatism” Vladimira Kulića i Maroja Mrduljaša (UHA, 2012) kvalitetna je podloga za kontekstualizaciju jugoslavenskog nasljeđa koje se često bespotrebno mistificira u svim sferama pa tako predstavlja kvalitetan predkorak neke sustavne društvene i političke analize, a pruža precizan uvod u arhitekturu i urbanizam iz nedavne prošlosti.
Za vraćanje na zemlju preporučili bismo neočekivani triler “Arhitektonski natječaji u Splitu 1996-2005.” Darovana Tušeka (FGAG i DAS, 2013), treću knjigu u seriji opisa natječajnih procedura u jednom gradu, iz čijeg se teksta i podteksta lako konstruira realitet domaće arhitektonske produkcije. Možda u detaljnim i preciznim opisima nađete alate da se s njime lakše (ponovno) suočite.

“Sretan sam što sljedeći tjedan započinje najveća gradnja POS-a u Hrvatskoj. Rješavanje stambenog pitanja osnova je egzistencijalne sigurnosti svakoga građanina. Split je jedan od najpoželjnjijih gradova za življenje i s najvećim tržišnim cijenama. POS će omogućiti stotinama obitelji iz Splita da riješe svoje stambeno pitanje po povoljnim cijenama. Zahvaljujući ovom projektu te mlade obitelji sada mogu ostati u Splitu i tu riješiti svoje stambeno pitanje”, izjavio je u priopćenju zamjenik splitskoga gradonačelnika Goran Kovačević.

Na lokaciji Kila 3, prema projektu Arhitektonskog biroa Ante Kuzmanića, gradit će se 206 stanova, tri poslovna prostora te 325 garažnih parkirnih mjesta i jedna trafostanica, a ukupna neto korisna površina je 19.045,64 metra četvorna. Rok građenja je 456 dana, a moguće useljenje predviđa se u prosincu 2015. godine.

Predvidiva investicijska vrijednost iznosi 149 milijuna kuna od čega je 47 milijuna kuna poticajnih sredstava RH. Ugovorom između Grada Splita i APN-a Grad se obvezao urediti pristupne prometnice i opskrbiti infrastrukturom i priključcima buduću zgradu.
Na lokaciji Kila 4 izgradit će se 203 stana, jedan poslovni prostor, 256 garažnih parkirnih mjesta i 80 parkirnih mjesta te jedna trafostanica, ukupne neto korisne površine 16.653,78 metara četvornih. Rok za izgradnju na toj lokaciji je 730 dana, a moguće useljenje u lipnju 2016. godine. Predvidiva investicijska vrijednost je 135 milijuna kuna ,od čega je 44 milijuna kuna poticajnih sredstava RH.
Na toj lokaciji obvezu uređenja pristupnih cesta, infrastrukture i priključaka preuzeo je ponuditelj zemljišta tvrtka Kila Zapad s kojom je APN u prosincu prošle godine sklopio ugovor o kupoprodaji zemljišta i projektne dokumentacije.

Donosimo vam finaliste nove Mies Crown Hall Americas Prize (MCHAP) –američkog pandana europske Miesove nagrade – koje je objavio predsjednik žirija Kenneth Frampton. Pobjednik će biti proglašen na prvoj konferenciji MCHAP-a 22. listopada u Chicagu, gdje će se na javnoj tribini raspravljati o tome koje kvalitete mora imati inovativna suvremena arhitektura.

Nagradu MCHAP je osnovao Wiel Arets, dekan fakulteta College of Architecture pri Illinois Institute of Technology (IIT), kako bi se odalo priznanje najboljim arhitektonskim ostvarenjima Južne i Sjeverne Amerike. Sedam finalista datiraju od 2000. do 2013. i objavljeni su nakon što je žiri obišao građevine na svim lokacijama. Osim predsjedavajućeg Kennetha Framptona, u žiriju su bili i Wiel Arets, Jorge Francisco Liernur, Dominique Perrault i Sarah Whiting.

Obrazloženje nominacija iznio je Wiel Arets: „Ovih sedam građevina kreativni su odgovori na izazove graditeljstva 21. stoljeća u Južnoj i Sjevernoj Americi. Ističući ih kao finaliste, želimo da se fokus javnosti usmjeri na dijalog o suvremenim metropolisima. Cilj nam je stvoriti platformu za dijalog kako bi se ujedinili arhitekti koji rade u Amerikama, ali i uspostavio diskurs s ostalima uključenima u ovu disciplinu širom svijeta.“
Zanimljivo je da je MCHAP nastao kao rezultat strategije dekana Wiela Aretsa koja uključuje povećanje progresivnih istraživanja i novi nastavni plan za College of Architecture pri IIT-u. Na websiteu Nowness  se može naći publikacija „Rethinking Metropolis“ koja je tematska podloga za studij arhitekture.

Finalisti navedeni abecednim redom:

1. 1111 Lincoln Road, Miami, Florida
Autor: Herzog & de Meuron

2.Altamira Residential Building, Rosaria, Argentina
Autor: Rafael Iglesia

3. Capilla del Retiro, Auco, Los Andes, Čile;
Autor: Undurraga Deves Arquitectos (Cristián Undurraga)

4. Iberê Camargo Foundation, Porto Alegre, Brazil
Autor: Álvaro Siza Vieira

5. Mestizo Restaurant, Santiago, Čile
Autor: Smiljan Radić

6. Nelson-Atkins Museum of Art, Bloch Building, Kansas City, Missouri
Autor: Steven Holl Architects

7. Seattle Central Library, Seattle, Washington
Autor: OMA / LMN – Rem Koolhaas i Joshua Prince-Ramus (Partner in Charge)

”Skopje 2014” projekt je koji je, unatoč recesiji i krizi, u samo nekoliko posljednjih godina u potpunosti izmijenio lice glavnog grada Makedonije, gotovo koliko i razoran potres koji ga je pogodio prije 50 godina.

Kako izgleda Skopje – danas, Skopje 2014? Slučajnom prolazniku, približavajući se centru, možda ne bi bile neobične ogromne zgrade sagrađene u neoklasičnom stilu uz rijeku Vardar, ali kad se fizički zakorači u taj prostor i kad shvatite da se oko tih “povijesnih” historicističkih zgrada još uvijek nalaze dizalice, da je sve prepuno statua, mostova koji nikamo ne vode, brodova porinutih u rijeku koji nikamo ne plove, zgrada koje su poput filmskih kulisa širokih samo nekoliko metara, a da su barokna pročelja gradskih ulica ustvari lažna jer  su zaparvo zalijepljena na postojeće zgrade, ostane vam jedino da se zapitate: kako je sve to moguće?

Vlasti su, naime, odlučile preobraziti središte grada projektom kojeg određuje miješanje različitih arhitektonskih stilova, epoha i kultura čiji je osnovni cilj jačanje makedonskog identiteta povećanjem zastupljenosti spomenika i skulptura koji asociraju na slavnu povijest ovog područja.

Javnost je podijeljena. Dok ga jedni nazivaju bespotrebnim trošenjem milijuna eura za izgradnju reprezentativnih objekata i spomenika dok zemlja grca u ekonomskim problemima, drugi smatraju da taj projekt jača pozitivan duh Makedonaca i čini ga gradom dostojnim jedne europske prijestolnice koji bi mogao postati zanimljiv i turistima. Struka uopće nije bila uključena – počevši od same izrade projekta i njegove prezentacije, a unatoč njenim kritikama i pokušajima da se projekt zaustavi, on je išao dalje i danas je gotovo u potpunosti realiziran. Kontroverze izaziva i financijska strana projekta u ovoj siromašnoj zemlji. Planirani troškovi, nakon što je izgradnja počela, brzo su sa predviđenih 80 porasli na čak 200 milijuna eura, a predviđa se da bi cijeli projekt, kada konačno bude gotov, mogao koštati i pola milijarde eura.
Projekt kojim vlasti Makedonije pokušavaju ojačati nacionalni i kulturni identitet naroda masovnom rekonstrukcijom glavnoga grada obuhvaća niz statua i spomenika svih važnijih ličnosti iz makedonske povijesti postavljenih širom grada. Tako se na glavnom gradskom trgu u krugu od samo jednog kilometra nalaze spomenici Aleksandaru Velikom, Filipu Makedonskom, Samoilu, Goce Delčevu, bizantskom caru Justinijanu, Klimentu i Naumu te Ćirilu i Metodu, ali i skulpture običnih ljudi iz svakodnevnog života grada.

Najveću kontroverzu izazvala je 22 metra visoka statua Aleksandra Velikog na konju, postavljena na glavnom gradskom trgu, koja se preobražava u veliku fontanu sa zvučnim i svjetlosnim efektima. Tu je i ništa manje kontroverzni trijumfalni slavoluk „Makedonija“, poput onog Napoleonovog u Parizu.

Također, tu su i dva nova, moderna mosta preko Vardara, a u samoj se rijeci nalaze i dvije fontane sa visokim vodoskocima. Na bočnim ogradama mostova postavljeno je po četrnaest figurativnih kipova najpoznatijih makedonskih umjetnika.

Predviđena je i restauracija pročelja postojećih zgrada gipsanim baroknim fasadama, te izgradnja bezbroj novih građevina, uglavnom administrativnih.Tako je sagrađena nova rezidencija gradonačelnika, novi crkveni hram sv. Konstantin i Elena, zgrada Ustavnog suda, Državnog arhiva, Arheološki muzej sa gigantskim grčkim stupovima na pročelju, zgrada financijske policije u obliku Bramanteova hrama San Pietro in Montorio iz Rima, Narodni teatar, Muzej makedonske borbe i holokausta, a zgrada parlamenta dobila je novu impozantnu kupolu.

„Skopje 2014“ projekt je kojem je cilj bio da gradu povrati sjaj u grandioznom stilu te ojača izgubljeni identitet naroda pedesetak godina nakon što ga je 1963. godine pogodio jedan od najrazornijih potresa u ovom dijelu Europe, smatrajući da modernističke zgrade nastale obnovom grada nakon potresa nisu dostojan predstavnik glavnog grada Makedonije.

Tada je oko 200.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom, a srušeno je otprilike 80 posto grada. Uslijedila je potpuna rekonstrukcija za koju je raspisan međunardoni natječaj. Neka idejna rješenja natječaja bila su daleko ispred svog vremena poput onoga kojeg je dao poznati japanski arhitekt Kenzo Tange. Njegov urbanistički projekt nije u potpunosti prihvaćen, ali su djelomično preuzeta neka rješenja i njegov je arhitektonski pečat i danas vidljiv širom makedonske prijestonice.  Grad je tako nanovo izgrađen nakon potresa ’63., i postao grad-obrazac racionalnog socijalističkog planiranja - grad jednostavnog, surog betona, elegantne geometrije, grad dostojan predstavnik moderne arhitekture. Sagrađen je novi transportni centar sa autobusnim i željezničkim kolodvorom, studentski dom, muzej moderne i suvremene umjetnosti, zgrada radiotelevizije, trgovački centar, zgrada nacionalne banke, akademija znanosti i umjetnosti, nacionalno kazalište, telekomunikacijki centar, sveučilišni kampus…

Danas su ove vrijedne zgrade koje predstavljaju modernu arhitekturu 20. stoljeća, ne samo ovih prostora već i na internacionalnoj razini, zanemarene, prepuštene propadanju i predstavljaju jednu apokaliptičnu sliku napuštenog grada koja je u potpunoj suprotnosti s novoizgrađenim historicističkim velebnim zgradama.

I umjesto da se prepoznala vrijednost moderne arhitekture nastale nakon potresa i na tim temeljima nastavilo sa stvaranjem modernog, suvremenog grada, moderne zgrade izložene su rušenju i propadanju, a u najnovijim primjerima počele su dobivati svoja nova -”barokna” pročelja. (fotografija: zgrada Vlade s novim pročeljem)

Tekst i fotografije:

Dipl. ing. arh. Svjetlana Jelavić Dean nova je predsjednica Društva arhitekata Dubrovnika, izabrana na skupštini DAD-a sredinom lipnja.

U svom kandidacijskom govoru Jelavić Dean, inače arhitektica s dugogodišnjim radnim iskustvom, pozvala se na nastavak djelovanja Društva istim smjerom. Sa Svjetlanom Jelavić Dean razgovarali smo o njenoj novoj i odgovornoj ulozi, o Planu upravljanja kao ključnom dokumentu promišljanja budućnosti Grada, kao i o povezanosti politike i struke.

Jeste li na izbornoj skupštini bili jedina kandidatkinja ili ste imali protukandidata?

Za protukandidata imala sam Joška Mikla, ali je on kandidaturu povukao prije izglasavanja. Važno je da je dosadašnja predsjednica Marija Kojaković ostala u Izvršnom odboru kao podpredsjednica, jer je važan kontinuitet u radu. U Izvršni odbor još su izabrani Božo Benić, Ida Polzer i Kate Miloslavić. Puno je posla pred nama. U Društvu arhitekata postoji velik broj mladih i predivnih, vrlo zainteresiranih ljudi. Iznenadilo me koliko su voljni raditi i sudjelovati, možda nedostaje iskustva i godina, što dosadašnja predsjednica Marija Kojaković i ja, eto, imamo. Tako da je dobro kad se povežu mladost i iskustvo. Na taj način se osigurava i kontinuitet u djelovanju Društva arhitekata, koje je posljednjih godina steklo kredibilitet i pravu poziciju upravo iskazivanjem stručnih stavova i javnim očitovanjima o svim događanjima u prostoru.

Kako ste se odlučili za kandidaturu? Što je presudilo?

Odluka o kandidaturi nije mi se baš uklopila u životne namjere. Primičem se mirovini, imam petero unučadi, a tu je i maslinik. Sve skupa namjeravala sam smirivati aktivnosti. Međutim, potaknuo me taj Plan upravljanja gradom, za koji mnogi i ne znaju o čemu je riječ. Kroz razgovor u Društvu arhitekata, ali i s članovima Kandidacijske liste Srđ je Grad, na kojoj sam i ja sudjelovala, donekle sam ušla u tu problematiku i upoznala se s izradom planova u drugim gradovima.
Osim toga, na europskoj razini donesen je niz deklaracija i povelja, uskoro i konvencija koju će potpisati i naša ministrica graditeljstva, kojima kao država prihvaćamo obvezu na drukčiji način pristupiti izradi prostorno-planske dokumentacije. A to je moja dugogodišnja preokupacija. Očito je da se pri izradi takve dokumentacije ne pristupa na način kako se sad propisuje. Traži se participacijska demokracija, uključivanje najšire javnosti od početka izrade, sudjelovanje u procesu donošenja. Jer planovi se ne rade za građane, već sa građanima. Nije ih dovoljno objesiti u Gradskoj vijećnici kad budu gotovi, pa ih gledajte i recite što imate, a primjedbe se neće uvažiti jer su planovi već prihvaćeni i osigurano je donošenje stranačkim preglasavanjem. I to prihvaćeni onako, kako su ih zamislili određeni krugovi kojima je dostupan pristup pri planiranju i ucrtavanju svojih želja. U nas je prostor guloz, ono najvrijednije što imamo. Normalno da se javlja i špekulativni kapital koji često ima pristup izradi prostornih planova. To mi je bio poticaj i za drukčiji pristup izradi Plana upravljanja.

Koliko smo blizu tom novom, drukčijem načinu donošenja planova?

Dosta toga je već učinjeno. Zavod za prostorno planiranje Dubrovačko-neretvanske županije koji je u svojim projektima na zaštiti i upravljanju prirodnom i kulturnom baštinom upotrijebio metode i alate po preporukama iz europskih dokumenata Sociološka i krajobrazna istraživanja i analize koje su obavili mogu biti dragocjeni doprinos i smjer rada na izradi Plana upravljanja gradom.

Naglašavate vrijednost Plana upravljanja. Koje su njegove prednosti?

Plan upravljanja može biti fantastična podloga za izradu prostorno-planske dokumentacije za staru gradsku jezgru. Kad se radio Provedbeni urbanistički plan Grada izrađene su sociološka, demografska i ekonomska, odnosno turistička studija. Sve je to bila podloga za izradu PUP-a.
Možda najprihvatljiviji način izrade Plana upravljanja je splitski. Oni su najprije platili milijun kuna inozemnoj tvrtci za plan upravljanja koji je bio neupotrebljiv, jer se koncetrirao uglavnom na spomenike, a ništa na ljude i sve druge segmente života, od prostora do kulturne i ekonomske dimenzije društva. Imaju jako Sveučilište i u izradu su uključili cijelu ekipu sociologa, ekonomista, demografa, povjesničara umjetnosti, koji svi rade ‘pro bono’. Raspisali su javni poziv svim udrugama kako bi ih uključili u izradu.
Na zboru građana povijesne jezgre bila je očita velika zainteresiranost za sudjelovanje u procesu donošenja plana. Potrebno će biti organizirati niz tematskih tribina, okruglih stolova i SWAT analiza u čijem radu bi onda sudjelovale i udruge i građani. Sve ideje i smjernice razmatralo bi posebno povjerenstvo, koje bi formiralo Gradsko vijeće.

Zar zaista mislite da bi kod nas Plan upravljanja mogao napraviti potreban zaokret?

Ja sam optimist i vjerujem da bi Plan upravljanja mogao okrenuti priču. Zgodno je to što se Plan mora donijeti. Plan mora biti upotrebljiv, ne donešen samo reda radi. Povijesna jezgra trenutno nije pokrivena prostorno-planskom dokumentacijom. Stari PUP je stavljen van snage. U GUP-u se Grad skoro i ne spominje, navedena je tek odredba donošenja Detaljnog urbanističkog plana, ali novim Zakonom o prostornom planiranju više ne postoji obveza izrade detaljnih urbanističkih planova.

Jasno je da je kod nas u centru pozornosti grad u zidinama, povijesna jezgra? Svjedoci smo kako u UNESCO-u nisu potpuno zadovoljni našom brigom za baštinu.

Postoji niz dokumenata, poput HUL – preporuka o povijesnim urbanim krajolicima, gdje je UNESCO dao najnoviji koncept čuvanja i unapređivanja urbane baštine. Ne preporučuje se samo usko gledanje samog spomenika, već i šireg konteksta, urbanog i prirodnog. Preporučuje se proširivanje tzv. buffer zona, na primjer oko Srđa. U tom svjetlu je potpuno smiješno raspravljati vidi li se nešto na padinama Srđa ili ne vidi. U planiranju su svi interesi legitimni. I poduzetnika i ugostitelja, ali i građana. Sve to treba posložiti i suočiti, kako bismo vidjeli što je ono što moramo očuvati kao javni interes i zajednički prostor koji se ne smije jednokratno potrošiti.

Na prošlim lokalnim izborima našli ste svoje mjesto na Kandidacijskoj listi građana birača ‘Srđ je Grad’, koji u Gradskom vijeću ima tri vijećnika. Kakav je Vaš dojam o njima?

Zadovoljna sam s tri vijećnika Kandidacijske liste Srđ je Grad. Oni nisu političari, već su iz aktivizma prešli u politiku, jer su svjesni da se dosta toga može postići u Gradskoj vijećnici. To je od njih zahtijevalo vrijeme prilagođavanja na pravila koja tamo vladaju. U svemu su sudjelovali i imali vrlo jasne stavove i prijedloge, a u zadnje vrijeme su preuzeli inicijativu i vrlo aktivno predlažu rješavanje problema. Drže se izvrsno s obzirom da nisu ljudi koji vide sebe ili svoju egzistenciju u politici. I drugi aktivisti, kao Vjeran Piršić, eko-aktivist, koji se aktivirao u politici, smatraju da je vrijeme da se težište iz aktivizma prebaci na političko djelovanje i da je to prostor gdje se može nešto postići.

Ta lista nastala je kao politički odgovor skupine građana na zbivanja oko Srđa. Kako Vi gledate na taj projekt?

Na Srđu je riječ o nekretninskom projektu. Po GUP-u je to sportsko-rekreacijska zona, za grad, uz prateće sadržaje koji su potrebni gradu. A golemi prostor potrošit će se nepovratno za apartmane i resorte i biti izgubljen za Grad.
Koliko god se u medijima i iz Ministarstva kulture ‘piturava’ kako nas je UNESCO u Dohi u zaključcima pohvalio, a mi njih pozvali da dođu i vide, to ipak nije tako. Između ostalog, u zaključcima se traži izrada studije utjecaja na povijesnu jezgru. A tu studiju su izbjegli napraviti. Isto tako, traži se prekid svih aktivnosti na projektu. Uz to, navodi se i utjecaj cruisera i mase koja dolazi u grad te se određuje i monitoring. I Ministarstvo kulture i Gradska uprava su preko medija poluistinama sve to ublažili. Na primjer, predstavnik ministarstva ih je pozvao da dođu u Dubrovnik, ali već u prijedlogu zaključaka iz Dohe je monitoring bio najavljen.

Kako pronaći mjeru, idealan odnos između lokalnog stanovništva i turizma od kojeg živimo?

Normalno da se treba razvijati turizam, iako ne isključivo kao mono-grana gospodarstva. U isto vrijeme on ne smije ugroziti supstancu Grada i življenja, a to se upravo događa. Grad gdje su zadovoljni i građani u turisti, to je definicija uspjeha u održivom razvoju. Tu famoznu mjeru na kojoj počiva sva slava ovog grada ne može odrediti jedna osoba. A to je sad slučaj. Moramo donijeti strategiju razvoja turizma na lokalnoj razini. A gdje je naša strategija? Eno je u ladici gradonačelnikova ureda, izradila ju je Pave Župan Rusković. Plaćena je i spremljena u škrabicu, a ni ne znamo kakva je.

Za kraj, možete li najaviti plan rada DAD-a u bližem i daljem razdoblju?

Izrada Plana upravljanja najveći je posao pred nama. Sve što se tiče povijesne jezgre nam je najvažnije. Neobično je važno da se i javnost i mediji upoznaju s tom vrlo kompleksnom materijom. Tako da se u Gradskom vijeću, u kojem je došlo vrijeme da se koalicije slažu oko projekata a ne oko stranačkih ideologija, donese zaključak kojim će se pozvati predstavnici udruga i institucija da se uključe u izradu Plana upravljanja. Tu bi jako dobro došla potpora i razumijevanje medija.
Za izradu plana trebat će vremena. Splićani ga rade već dvije godine. Žale se na nesudjelovanje i otezanja Ministarstva kulture, koje mora biti uključeno u izradu. Suprotstavljeni stavovi pri izradi plana će se sigurno pojaviti već na lokalnoj razini, što je i normalno, ali interese treba suprotstaviti i raspraviti, jer najvažnije je uspostaviti način sudjelovanja najšire javnosti.
Moramo nastaviti s djelatnostima kao što je Mala škola urbanizma, u kojoj je sudjelovalo preko 500 djece, a u jesen ćemo imati izložbu u Luži. Riječ je o vrhunskoj edukaciji o prostoru za namlađe. Uz to, radimo i Vodič dubrovačke arhitekture 19. i 20. stoljeća. Sve se radi volonterski velik dio posla je već učinjen. Naravno, tu je i GUP i niz prostornih planova koje treba uskladiti s novim Zakonom o prostornom planiranju i Zakonom o građenju. Nijedan nije usuglašen, što vrlo otežava rad i arhitektima i službama u Upravi.

Baldo Marunčić (Razgovor prenosimo iz Dubrovačkog lista)

U lipnju je u Hrvatskoj izdano 499 odobrenja za građenje ili 21 posto više u odnosu na isti lanjski mjesec, što je osmi mjesec zaredom kako broj odobrenja raste na godišnjoj razini, pokazuju najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS).

U odnosu na svibanj, broj izdanih odobrenja za građenje u lipnju je smanjen za 53 odobrenja odnosno 9,6 posto.
Broj izdanih odobrenja za građenje porastao je i u prvih šest mjeseci ove godine, kada je izdano ukupno 3.224 odobrenja ili 11,6 posto više nego u istom razdoblju prošle godine, pokazuju podaci DZS-a.
Odobrenjima za građenje izdanima u lipnju ove godine predviđaju se radovi u vrijednosti od 2,86 milijardi kuna, dok je taj iznos u lipnju prošle godine bio 1,16 milijardi kuna. Na povećanje je utjecala predviđena vrijednost radova na ostalim građevinama te nešto manje na zgradama. Tako je sa 662,2 milijuna kuna lani, predviđena vrijednost radova na ostalim građevinama prema dozvolama izdanim u ovogodišnjem lipnju porasla na 2,04 milijarde kuna. Istovremeno je predviđena vrijednost radova na zgradama porasla s 503,7 na 823,3 milijuna kuna.
Prema vrstama građevina, u lipnju je 82 posto ili 410 odobrenja za građenje izdano za zgrade, a 18 posto ili 89 za ostale građevine.
Prema vrstama radova, na novogradnje se odnosi 71 posto ili 352 odobrenja, a 147 ili 29 posto izdano je za rekonstrukcije, odnosno dogradnje i nadogradnje, prenamjene i sl.
Podaci DZS-a pokazuju da je odobrenjima za građenje izdanima u lipnju predviđeno građenje 663 stana prosječne površine 83,3 četvorna metra.

Izvor: DZS 

Foto: arhiva

Uglađenost, elegancija i dizajn s jedne strane, a s druge strane kvaliteta, sigurnost i tradicija. Do sada su ovi pojmovi bili teško uskladivi, sve do trenutka kada je Geberit odlučio posegnuti za još jednim dizajnerskim novitetom. Uskladiti uglađeni dizajn i vrhunsku i besprijekornu kvalitetu znači stvoriti dizajnersko savršenstvo nježnih linija, koje će dodatno dotjerati vašu kupaonicu i pretvoriti je u pravo remek djelo sanitarnih funkcionalnosti.

Funkcionalni noviteti

Sigma70 je moderna tipka za aktiviranje ispiranja koje donosi izrazite promjene, kako izgledne tako i funkcionalne. Naglasak je na vanjskom izgledu, ali i u sustavu koji ni ovoga puta ne zanemaruje dvokoličinsko ispiranje za uštedu vode. Nema nepotrebnih linija ili dodatnih izmjena, Sigma70 je profinjena i elegantna, uz to brine da korisnik bude uvijek zadovoljan, a higijena je uvijek krajnji cilj, koji je i ovoga puta u potpunosti ispunjen.

Dvokoličinsko ispiranje je ovoga puta skriveno iza tipke. Dovoljan je jednostavan i vrlo lagan pritisak na lijevu stranu, gdje se aktivira jači mlaz vode, koji je idealan za sve solidne i tvrđe materijale, dok će lagani pritisak na desnu stranu tipke aktivirati manje ispiranje, idealno za tekućine, što će naknadno rezultirati i manjom potrošnjom vode. Valja naglasiti, kako je kod ove tipke za aktiviranje, lakše čišćenje i održavanje zbog jednostavnih linija i površine.

Geberit, osim kvalitete i higijene, pazi naravno i na izgled samog proizvoda, pa je i ovog puta sve usmjereno uglađenosti, modernim linijama i atraktivnom izgledu. Korišteni su samo vrhunski materijali. Pokrovna ploča od inoxa garantira čvrstoću i stabilnost, a korisnici su u mogućnosti mijenjati materijale i birati između spomenutog inoxa i stakla. Cjelokupan dojam i izgled pomalo prikazuju, magičan spoj svih onih različitih elemenata, koji u potpunosti savršeno dokazuju koliko je visoko, nova kvalitetno-dizajnerska granica, postavljena. Osim kvalitete, uštede i vrhunskog izgleda, ova tipka za aktiviranje stvara lebdeći dojam, spoj korištenih materijala i elegantnih linija otkriva poseban vizualni trik koji će dodatno dotjerati već dovoljno savršen dojam u kupaonici.

Dopustite da vam uglađeni dizajn i kvaliteta budu primarni cilj kod uređenja kupaonica, ne zaboravivši pritom na uštedu vode koja zatvara ovaj, već savršeni sanitarni krug.

50 godišnjica Geberit ugradbenih vodokotlića

Ove godine se obilježava 50. godišnjica od prvog ugradbenog vodokotlića. U sanitarnoj industriji to je prekretnica, trenutak koji će zauvijek promijeniti pravila dizajna, konstrukcije i općenito način korištenja sanitarnih proizvoda. Higijena, kvaliteta, usklađenost, čvrsta i sigurna konstrukcija, neke su od glavnih karakteristika Geberit ugradbenog vodokotlića. Ugradbeni vodokotlići su skriveni iza zida i njihova je funkcionalnost usko povezana s tipkom za aktiviranje ili jednostavnije rečeno, ne mogu jedno bez drugog.

www.geberit.hr

Dodatne informacije:
Geberit prodaja d.o.o.: Alja Murovec, Voditeljica komunikacija, alja.murovec@geberit.com
Indigo komunikacije: Matko Branković, PR manager, matko.brankovic@indigo.hr

Udruženje hrvatskih arhitekata uputilo je Poziv na dostavu dokumentacije o projektima ostvarenim u periodu od 01.09.2013. – 15.09.2014. za godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2014. godini.

Arhitekti koji žele sudjelovati trebaju biti članovi UHA-e (gradskih, županijskih ili regionalnih društava arhitekata) s reguliranom članarinom za 2014. godinu u matičnom društvu arhitekata.

Sukladno “Pravilniku o dodjeljivanju nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata” ostvarenja arhitekata prezentirana na godišnjoj izložbi konkuriraju za godišnje nagrade:

- Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva,
– Drago Galić za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture,
– Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje u području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja,
– Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture.

Pravilnik o dodjeljivanju nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata dostupan je u tajništvu UHA-e.

Ocjenjivački sud:
Stručni savjet Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA): voditelj Boris Fiolić, dipl.ing.arh, Mira Tadej Crnković, dipl.ing.arh, Nikola Škarić, dipl.ing.arh, Janko Velnić, dipl.ing.arh, Željko Golubić, dipl.ing.arh, Vedran Duplančić, dipl.ing.arh, Marko Vitković, dipl.ing.arh

Prijavni obrazac  mora biti ispunjen za svaki pojedini rad za koji se dokumentacija predaje.
Obrazac mora biti ispunjen ispravno (osobito točan naziv rada) i sadržavati sve podatke.

Način prezentacije:
Svaki rad treba biti prikazan na jednom plakatu (nekaširano), formata 420 x 891 mm, vertikalno, prema shemi.

Osim plakata, predaje se fotodokumentacija i grafički prilozi na formatu A4 pojedinačno uloženi u plastične mape za registrator, ograničeni na maksimalno 6 fotografija te nužno potreban broj nacrta (tlocrti, presjeci, pročelja iz idejnog ili glavnog projekta građevine):
A/fotografije ostvarenja: do formata A4, uz navod autora fotografija
B/grafički prilozi: do formata A4 s oznakom orijentacije i označenim grafičkim mjerilom u svakom priloženom nacrtu
C/tekstualna obrazloženja: pisano na posebnom listu do 1 kartice teksta (1800 znakova)
D/publicistika/nakladnički rad: predaje se u 3 primjerka

Digitalni materijal (dostaviti na CD-u):
– 1 fotografija (naziv fotografije: autor_naziv rada.jpg) po izboru autora za katalog (jpg, 300dpi, širina 18 cm, cmyk)
– posebna mapa / folder / nacrti, fotografije (do 6) i tekstualno obrazloženje za arhivu UHA
– ispunjena prijavnica(word)

Participacija za sudjelovanje iznosi 400,00 kn po jednom izloženom radu, a za svaki sljedeći rad 200,00 kn (pdv uključen).

Rok i mjesto predaje dokumentacije: 23.09.2014. do 12:00 sati u prostorijama UHA-e, Trg bana J.Jelačića 3/I, Zagreb.

Napomena: Prijavljeni radovi koje će poslati članovi UHA-e bit će u konkurenciji za hrvatske nominacije za nagradu Mies van den Rohe koju je raspisala Fondacija Mies van den Rohe.

Više informacija saznajte na službenim stranicama UHA-e.

Izvor: UHA

Hrvatska komora arhitekata poziva na otvorenje Izložbe idejnih arhitektonskih rješenja za tipske projekte zamjenskih stambenih zgrada na poplavljenim područjima koje će se održati u srijedu, 10. rujna 2014. godine u 19,30 sati.u prostoru Osnovne škole Antun i Stjepan Radić u Gunji.

Hrvatska komora arhitekata, u suradnji s Ministarstvom graditeljstva i prostornoga uređenja uputila je svim članovima javni poziv u svrhu prikupljanja i odabira najboljih idejnih arhitektonskih rješenja za buduće projekte zamjenskih zgrada za stanovanje, s ciljem pomoći stanovnicima stradalima u katastrofalnim poplavama na području Vukovarsko-srijemske županije, koji je bio otvoren od 13. do 23. lipnja 2014.godine (o čemu smo pisali ovdje) .

“Želja Komore bila je da arhitektura novih obiteljskih kuća ne bude univerzalno primjenjiva, već da poštuje slavonski ruralni ambijent, prostorni kontekst, zatečene odnose, materijale, oblike i način gradnje u selima Slavonije. Drugim riječima, željelo se da se nove kuće grade kao specifično „slavonske kuće“, tj. obiteljske kuće koje će na suvremen način reinterpretirati tradicionalna tlocrtna rješenja, prostorne oblike i upotrebu materijala te na taj način pridonijeti da se i u 21. stoljeću čuva identitet i ambijent slavonskih naselja.
Zadatak je bio projektirati prizemne obiteljske kuće koje će unutar zadane površine reinterpretirati elemente i kvalitete tradicionalnog slavonskog graditeljstva (trijem-ganjak, kosi dvostrešni krov, tlocrtni raspored i sl.).

Na javni poziv odazvalo se ukupno 29 autora/autorskih timova iz cijele Hrvatske koji su besplatno izradili svoja rješenja. Za daljnju razradu u formi tipskog projekta, koji su također donirani, odabrano je 10 idejnih rješenja“, navodi se u obavijesti Hrvatske komore arhitekata.

Izložba ostaje otvorena do 17. rujna 2014. godine.

Izvor: HKA

Iako Kožaru u Osijeku teško možemo zamisliti kao mali hotel s pristaništem za kruzere koji bi imao oko 50 soba i nacionalni restoran, moguće je da upravo tako bude, izvještava Glas Slavonije.

Naime, na adresu Odbora za razvoj, investicije i zapošljavanje Grada Osijeka uskoro bi mogao doći odgovor ministrice kulture Andreje Zlatar-Violić kojoj je, kako doznaje ovaj medij, od tajnika Odbora Branka Bogdanovića, poslan zahtjev o ideji i rekonstrukciji osječke Kožare.

postojeće stanje

“Još tijekom kampanje gradonačelnika Ivice Vrkića ja sam predložio analitiku gospodarske kulture i situacije po gradskim četvrtima i mjesnim odborima. Kad je u pitanju Donji grad, odnosno Kožara, ona je definitivno problem jer se ondje tijekom noći događaju stvari koje nama ne trebaju. Prije godinu dana ministrica je bila u Osijeku i vodili smo neformalni razgovor o riječkom “Rikardu Benčiću”, što je gotovo istovjetan projekt, odnosno riječ je o revitalizaciji industrijskog naslijeđa. Kad je čula za Kožaru, ministrica je rekla da joj što hitnije pošaljemo projekt kako bi se donio zajednički zaključak”, pojasnio je Bogdanović, koji očekuje poziv ministrice. Početna bi dokumentacija, kaže optimistično, trebala biti gotova do kraja godine, a realizacija cijelog projekta ne bi trebala trajati duže od tri do pet godina.

vizualizacija 1

“Hoće li projekt biti sublimat javnog i privatnog partnerstva s bankom ili nova tvrtka u dioničkom obliku između banke i Grada, vidjet će se. Moguće je da projekt zainteresira još neke investitore. Sve to će se vidjeti, no u ovom je trenutku važno da se projekt dobro pripremi i prezentira Ministarstvu kulture. Za “Rikarda Benčića” u Rijeci izdvojeno je 120 milijuna kuna, nadam se da će i Kožara dobiti svoju priliku za revitalizaciju”, rekao je Bogdanović.
Pronađen je model, kaže Bogdanović, da se u Donjem gradu spoje tradicijski obrti, nove prodavaonice, izložbeni, kulturni, proizvodni i turistički prostor.

vizualizacija 2

“Ne ponudite li aranžmane, brodovi će završavati u Vukovaru. Moramo gostima pružiti vidljiv sadržaj koji će ih zadržati u Osijeku dan ili dva. Inače, ovo je samo jedan od ukupno 54 projekta koje planiramo”, kaže Bogdanović.

Foto: Glas Slavonije

Krajem lipnja premijer Aleksandar Vučić i arapski investitor Mohamed Alabbar javnosti su u zgradi Beogradske zadruge u Karađorđevoj ulici u Savamali predstavili master plan „Beograda na vodi”.

Kompanija „Eagle Hills”, dio konzorcija “Emaar Properties” iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, planira ulaganje od 3,1 milijarde dolara u transformaciju desne savske obale, najvrjednije lokacije i strateškog prostornog resursa Beograda, gdje na oko 90 hektara zemljišta planira podići oko milijun i pol kvadrata stambenog, poslovnog i komercijalnog prostora. Početak radova najavljen je za proljeće 2015. a završetak prve faze u iduće dvije i pol godine, do kad bi se u Savskom amfiteatru trebali izgraditi četiri rezidencijalna nebodera, trgovački centar “Beograd” i “Toranj Beograd” od 210m. U kasnijim se fazama, do 2019., između ostalog planira novo savsko šetalište i centralni park, transformacija Željezničkog mosta u pješački i kulturni distrikt. Obaveze države su priprema terena, uvođenje infrastrukture i eksproprijacija zemljišta, koje neće mijenjati vlasnika već će ga investitor dobiti u zakup.

Savamala, najstariji urbanizirani dio Beograda
Foto: Maja Simov

Dio predmetne lokacije, Savamala, najstariji je urbanizirani dio Beograda, smješten uz desnu obalu Save. Povijesno je obuhvaćao šire područje oko današnjih Terazija, ulica Kralja Milana, Nemanjine i Kneza Miloša pa sve do trga Slavija, dok danas uključuje manji prostor oko Karađorđeve ulice, Brankovog mosta i ulice Gavrila Principa. Virtualna šetnja ovdje .
Urbanizirana početkom 18. st. kada austrougarska vlast seli lokalno stanovništvo iz utvrđenog dijela grada na obalu, nekada je bila elitni dio i trgovački centar Beograda. Procvat temeljen na trgovini i obrtu počinje u prvom dijelu 19. st., kada knez Miloš Obrenović nakon odlaska turske vlasti tamo gradi moderan grad po uzoru na europske. Danas dio šireg područja priobalja koje se naziva Savski amfiteatar, tranzitno je područje gdje prolaze najveće beogradske prometnice, a arhitektura povijesne i kulturne vrijednosti već je desetljećima prepuštena propadanju. U novije vrijeme postaje centar umjetničkog i kreativnog života Beograda, gdje su primjerice smješteni KC Grad, Mikser Festival i Design Inkubator, što s jedne strane znači potencijal za kulturni i socijalni razvoj četvrti, a s druge otvara prostor gentrifikaciji. Loša ekonomska situacija, nedostatak političke volje i neriješena imovinska pitanja nažalost onemogućuju javna ulaganja u infrastrukturu i javne prostore.

Uz slabe institucije budućnost Savamale dugo je bila neizvjesna. Bilo je pitanje vremena kada će se naći na udaru kapitala. Aktualni planovi za razvoj megaprojekta „Beograd na vodi“ izuzetna su opasnost kako za socijalno i kulturno održiv razvoj četvrti, tako i za cijeli Savski amfiteatar, ali i beogradski urbanizam općenito.

Projekt „Beograd na vodi“ predstavljen je uz slogan „Slavimo Beograd“

U svečano otvorenoj Beogradskoj zadrugi (Geozavod), spomeniku kulture izgrađenom 1907. u čiju je obnovu kompanija „Eagle Hills“ uložila oko 2,5 milijuna dolara, postavljena je maketa „Beograda na vodi”. Ovu je investiciju uz slogan „Slavimo Beograd“ Vlada proglasila projektom od strateškog interesa koji će pokrenuti cjelokupno gospodarstvo zemlje. Projekt originalno nastao za izbornu kampanju Srpske napredne stranke u 2012., u konačnom je obliku predstavljen prvo u Dubaiju, a onda u proljeće ove godine i na međunarodnom sajmu nekretnina u Cannesu, ali ne i na beogradskom Salonu arhitekture. Domaća stručna i zainteresirana javnost nikad nije imala pristup njegovom razvoju. O njemu nikad nije vođena javna debata, nisu organizirane tribine niti je javnosti predočena analiza koja ga na bilo koji način opravdava.

 „Beograd na vodi“ za Vladu je projekt od strateškog interesa koji će pokrenuti gospodarstvo

Arhitekt Bojan Kovačević u tekstu „Ostrvo na obali hrome reke“ govori o konceptu „Beograda na vodi“ viđenog isključivo kao ekonomski projekt, koji ignorira strateško planiranje te infrastrukturne, prometne, populacijske i ostale parametre takve izgradnje. A pita se i kome treba ta dvomilijunska kvadratura konfekcijske arhitekture kutija za cipele. Intervju s njim možete pročitati ovdje.
Arhitekt Branko Bojović, urednik časopisa „Izgradnja“, u kritičkom tekstu „Diletantizam kao urbanizam – Beograd na vodi“ (koji možete naći ovdje ) negira i tehničku održivost projekta, što urbanisti u projektu vide već na prvi pogled. U prvom se redu bavi problematikom Save: neke od intervencija u okviru projekta bitno mijenjaju karakter toka rijeke i način njezinoga korištenja, a koncepcija pješačkog mosta koja ne poštuje visinske propise ukida je kao plovni put.

Projekt zbog kojeg se mijenjaju planovi i ukidaju natječaji

Isključivo za potrebe realizacije projekta u lipnju je izrađen Nacrt Izmjena i dopuna Generalnog plana Beograda 2021. koji ukida međunarodni urbanistički natječaj za područje Savskog amfiteatra, tj. za uređenje desne i lijeve obale Save, predviđen GUP-om iz 2003. Za Udruženje arhitekata Srbije to je zadnja linija borbe. Potpuno se ukida i Studija o visokim objektima koja propisuje katnost (područje se nalazi u zoni zaštićenih vizura), kao i obavezna proporcija javnih površina na ovom području, a omogućava se izmještanje Glavnog željezničkog kolodvora i pruge u Savskom amfiteatru bez obaveze da se izgradi sva potrebna infrastruktura koja bi ih zamijenila.
Dr. Borislav Stojkov, voditelj tima za izradu prostornog plana Republike Srbije i koordinator mreže znanstvenih institucija prostornog planiranja središnje i istočne Europe, za „Politiku“ je izjavio da je međunarodni ili bilo kakav natječaj etička, a ne pravna norma, koja kaže da za najosjetljivije dijelove grada, pa čak i za najosjetljivije objekte, treba izabrati najbolje rješenje. Međutim, za strateški investicijski projekt institut natječaja je nepotreban.

Šestosatna Skupštine grada Beograda na kojoj su građani argumentirali preko 1 200 primjedbi na izmjene GUP-a zbog „Beograda na vodi“

Na inicijativu “Ko gradi grad” i “Ministarstva prostora”, dva kolektiva koja se bave mogućnostima uključivanja građana u urbani razvoj, 4. srpnja je u Kulturnom centru Rex radni stol na kojem je stotinjak stručnjaka i građana podijeljenih u četiri radne grupe (natječaj; željeznica; javni prostor i objekti javne namjene; vizure) zajednički 15 stručno i pravno utemeljenih primjedbi na planirana rješenja Nacrta, nakon čega je grupa od oko 200 ljudi Gradskoj upravi predala preko 1000 pisanih primjedbi.

Javna sjednica Komisije za planove Skupštine grada Beograda na kojoj su primjedbe razmatrane održana je 22. srpnja. Više od šest sati građani su ih argumentirali pred Komisijom i izrađivačem izmjena, Urbanističkim zavodom Beograda. Prema osvrtu Žarke Radoje (pročitajte ovdje), većinu od preko 1 200 primjedbi koje je, između ostalog, podnijela i 21 javna institucija, izrađivač je odbacio. Iz „Ministarstva prostora“ kažu da su odgovori bili šturi i generički, u neskladu s važećim pozitivnim propisima i principima urbanističkog i prostornog planiranja, da ne uzimaju u obzir predočenu argumentaciju, a često ni elementarne osnove logike – uz proceduru koja je samo formalno demokratska. Ističu da se bez ikakvog (zakonskog i stručnog) utemeljenja brišu i mijenjaju odredbe GUP-a iako se ništa drugo, osim pojavljivanja potencijalnog investitora, nije promijenilo u uvjetima koji su odredili njegov originalni sadržaj. Sjednica Skupštine grada Beograda na kojoj će se odlučivati o Prijedlogu izmjena i dopuna Generalnog plana Beograda 2021 je u četvrtak, 18. rujna.
Neki arhitekti se nadaju da je projekt ipak samo fatamorgana, a „Ko gradi grad“ i „Ministarstvo prostora“ poručuju: „Možda je protivnik jači, a borba duga i teška, ali mi smo ti koji će živeti sa posledicama. Pred nama je još puno proceduralnih, pravnih i simboličkih instanci u kojima trebamo da reagujemo. Pored nas je još puno sugrađana koje treba ohrabriti da se uključe odbrani zajedničkih interesa. Beograd nema nikog drugog osim nas samih!“

Program specijaliziranih stručnih vodstava pod nazivom “Arhitektura s potpisom” obuhvaća djela istaknutih hrvatskih arhitekata 19. i 20. stoljeća u Zagrebu, održava se po drugi put od 23. do 26.rujna u sklopu Dana europske baštine 2014.

“Vizualnu prepoznatljivost i identitet grada kreirali su brojni arhitekti čiji se opus nastavljao na radove prethodnika, gradeći skladnu arhitekturu u stilu vremena u kojem su djelovali. Ovim programom željeli bismo skrenuti pozornost na vrijednu zagrebačku arhitektonsku baštinu i upozoriti na njezino današnje stanje”, stoji u pozivu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.

PROGRAM:

Utorak, 23. rujna, 17:00
Hrvatski školski muzej, Trg maršala Tita 4
Dragan Damjanović: ARHITEKTI HÖNIGSBERG I DEUTSCH

Hönigsberg i Deutsch, Učiteljski dom, 1895.

Srijeda, 24. rujna, 17:00
Hrvatski muzej arhitekture, Ul. Ivana Gorana Kovačića 37
Tamara Bjažić Klarin: HUGO EHRLICH (1879. – 1936.)

Hugo Ehrlich, Stambeno-poslovna zgrada Janeković, 1928.

Četvrtak, 25. rujna, 17:00
Zgrada Napretkove Zadruge, Bogovićeva 1
Ivana Haničar Buljan: STJEPAN PLANIĆ (1900. – 1980.)

Petak, 26. rujna, 12:00
Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Preradovićeva 44
Okrugli stol:ODNOS PREMA BAŠTINI — PRIMJER NOVIH INTERVENCIJA U ZAGREBU

Na koji se način biraju boje kod obnove pročelja zgrada i nebodera koja je uzela maha u riječkim stambenim naseljima? Tko i na koji način o tome odlučje? Postoji li neka služba koja bi trebala brinuti o dojmu što ga u slici grada proizvode nerijetko kičaste kolorističke intervencije i postoji li ikakva obaveza da se pri obnovi vodi računa o boji koju je izvorno zamislio graditelj?
S obzirom da govorimo o zgradama koje su mahom građene u socijalističkom razdoblju i nisu pod zaštitom, to zacijelo ne spada u domenu konzervatora, ali možda bi problem mogao biti interesantan urbanistima? Ako se već ne držimo originala, ne bi li boje barem trebalo ujednačiti vodeći računa o konačnom izgledu naselja u cjelini, a ne da svaki neboder ili ulaz stambenog niza vodi svoju politiku ?

Riječkim kvartovima zavladalo je šarenilo, Ul.Antuna Barca

 S takvim razmišljanjima obratili smo se pročelniku gradskog Odjela za urbanizam Srđanu Škunci i pitali ga je li primijetio da su riječki kvartovi naglo zašarenili. Naročitoga maha ova je pojava uzela na istočnom dijelu grada gdje nekada dominantno bijele nebodere s dodacima sive, crvene ili plave sve više potiskuju narančasti i ružičasti.
Kao jedna od omiljenijih često se sreće boja breskve, a ima i odvažnijih iskoraka među kojima posebnu pažnju plijeni ljubičasti neboder na Krimeji kojem samo nedostaje krava i izgledao bi točno kao velika Milka čokolada. Toliko je upečatljiv da svi arhitekti s kojima smo razgovarali precizno znaju adresu i kućni broj na kojem se nalazi, a nije promakao ni prvom urbanistu grada koji ističe da redizajniranje fasada kroz nekritički odabir novih boja predstavlja devastaciju javnog prostora koji počinje upravo na pročeljima.

“Milka” neboder, Krimeja 5

“Naš osnovni defekt je nedostatak shvaćanja da je pročelje spoj privatnog i javnog prostora. Ne počinje javni prostor na granici javne parcele s privatnom nego na pročelju zgrade koja može biti privatna, ali njezino je pročelje i javno jer ga svi gledamo. To jednako vrijedi za sve zgrade, od nebodera do prizemnica, jer sva pročelja sudjeluju u stvaranju slike grada. Ona nisu samo tehnička opna koja zatvara građevinu i zato je velika greška zakonodavca što je intervencije na fasadama propustio sagledati u tom kontekstu. Posljedica je devastacija javnog prostora protiv koje se teško boriti, ali smo pokrenuli inicijativu da se to promijeni”, rekao nam je Škunca.

Ružičasta boja, jedna od omiljenijih  pri obnovi pročelja, Ksaverova ulica, Krnjevo, sjeveroistok i jug pročelja nebodera

Krajem prošle godine Odjel za urbanizam je u Gradskoj vijećnici organizirao okrugli stol na koji su pozvani svi upravitelji zgrada upravo da se raspravi problem kolorističkih ispada na koje osim struke reagira i sve više građana. Odazvali su se predstavnici svih većih upravitelja s kojima je dogovoreno da ubuduće urbanistima prezentiraju projekte obnove pročelja, što su mnogi od njih pohvalili tvrdeći da su u odabiru rješenja izloženi pritiscima stanara. No unatoč tome, od tada do danas ni jedan im projekt nije dostavljen na mišljenje!
“Na žalost, nema načina da ih na to prisilimo. Paradoks u legislativi je da se obnova fasada kojom se povećava energetska učinkovitost zgrada ne tretira kao zahvat kojim se utječe na bitna svojstva zgrade, već kao »poboljšica«, pa mu ne treba građevinska dozvola koja podrazumijeva ishođenje različitih suglasnosti kroz koje bi se mogla kontrolirati i završna obrada pročelja. Zbog toga smo Ministarstvu graditeljstva uputili dopis u kojem upozoravamo na problem i tražimo da nam takvu kontrolu omogući svojim tumačenjem propisa ili korekcijom zakona. S nadom da će nas podržati i pomoći svojim utjecajem, obratili smo se i Hrvatskoj komori arhitekata, ali za sada nema odgovora, a izostala je i bilo kakva reakcija riječkog ogranka Komore i Društva arhitekata Rijeka koji su pozvani na okrugli stol, ali se nitko nije pojavio”, rekao nam je Škunca.

Boja breskve, jedna od omiljenijih boja pri obnovi pročelja, Ul. Drage Gervaisa

Svoje iskustvo rado je s nama podijelila i dizajnerica Svjetlana Despot koja smatra da bi kod obnove pročelja zbog zaštite autorskog djela zakonski trebalo nametnuti obavezu poštivanja izvornika.

“Kad se obnavljao neboder u kojem stanujem, na Pećinama, inzistirala sam da se zadrži originalno bijela boja fasade, ali je većina stanara odlučila drukčije pa sad imamo pročelje u boji roskaste vanilije s kaki dodacima. Strašno! Pomoć sam tražila na različitim stranama, zvala i konzervatore, ali bez efekta jer zgrada nije pod zaštitom. Iz iskustva rada u drugim zemljama poput Italije i Nizozemske, poznato mi je da se ondje za odabir boje tende ili unutrašnjeg popločenja privatnog dvorišta moraju ishoditi posebne suglasnosti, a situacija je bolja od naše i u susjednoj Sloveniji. Znam čovjeka koji živi u Ravnikarovoj zgradi i želio je originalna staklena vrata zbog stalnog propuha zamijeniti aluminijskima, ali to nije došlo u obzir jer je zgrada pod zaštitom. Kod nas o tome možemo samo maštati, mada je riječka arhitektura druge polovice 20. stoljeća nerijetko vrednija od one ranijih razdoblja. Sjetimo se samo Emilijevih tornjeva na Podmurvicama”, kaže Svjetlana Despot koja kao najveći problem ističe potleušice nastale zatvaranjem balkona i lođa na višestambenim zgradama.
“Vežica je puna savršene arhitekture unakažene takvim dodacima, a što je najgore, sad su i legalizirani kao stambeni prostori. Najprije bi njih trebalo porušiti, a zatim se pozabaviti bojama pročelja, tendama, valovitim limovima i sličnim kreacijama stanara na višestambenim zgradama. No, mogli bi razmisliti i o kvaliteti urbane opreme, jer se na žalost ni time ne možemo pohvaliti. Na djelu je veliki nered koji vapi za zakonskom regulacijom, a rješenja treba prepustiti struci jer Rijeka sve više izgleda poput čerge”, smatra dizajnerica.

O nagrđivanju zgrada zatvaranjem balkona i lođa sve najgore misli i Škunca, koji je posebno pogođen odnosom ministrice graditeljstva i prostornog uređenja Anke Mrak Taritaš prema nastaloj devastaciji.

“Legalizacija takvih nakarada apsolutna je katastrofa kojoj je veliki doprinos dala osobno ministrica. Svi naši planovi, a rekao bih i pravila pristojnosti ne dozvoljavaju na višestambenim zgradama pojedinačne zahvate kojima se remeti izgled pročelja. Umjesto da obeshrabruje intervencije toga tipa, ministrica ih je tijekom legalizacije upravo poticala svojim izjavama i tumačenjima da se takav zahvat može legalizirati ukoliko je balkon postao dio unutarnjeg prostora. Ako je netko time povećao stambeni prostor, postavio bih pitanje kome će platiti razliku otkupa stana i je li mu proporcionalno novoj kvadraturi povećan račun za odvoz smeća, komunalnu naknadu ili participaciju u obnovi pročelja? Možda to izgleda kao cjepidlačenje, jer se radi o nekoliko kvadrata, ali kada ih pomnožimo s ogromnim brojem izvedenih zahvata došli bismo do pozamašnih iznosa”, kaže Škunca koji upozorava i na druge probleme povezane s poboljšanjem energetske učinkovitosti građevina.

Nagrđivanje zgrada zatvaranjem balkona i lođa, stambeni niz na Podmurvicama

Nekim je zgradama zbog »utopljavanja« potpuno poništena plastika pročelja, kao primjerice stambenom nizu ispod TUŠ-a na Podmurvicama, kraj poznate »harmonike«. Termoizolacijom središnjeg dijela niza potpuno je anulirana plastika kuće i obnova parapeta od opeke, a rezultat je ravna fasada koja nema nikakve veze ne samo s originalnom, nego ni s lijevim i desnim krakom građevine, jer svaki ulaz vodi svoju politiku obnove. Slično se sada događa i na zgradi Ante Čičin Šaina ispod kafića 3D i Žerveove ulice. Takve su intervencije apsolutno neprihvatljive i još gore od kolorističkih, jer o bojama možda još i možemo raspravljati. U nekim slučajevima nismo sigurni jesu li koloristička rješenja do kraja izvedena po zamisli arhitekta ili su reducirana u izvedbi. Zbog toga ne treba bezrezervno inzistirati na strogom konzervatorskom pristupu, ali neki mehanizam kontrole bi morao postojati radi postizanja sklada, jer ne može pinki neboder stajati između dva plava!

Boja je jedna od kapitalnih tema suvremene arhitekture kojom se bavio i Le Corbusier”, podsjeća pročelnik. “Njegov veliki stambeni blok u Marseillu primjer je izvanrednog kolorističkog rješenja, usklađenog sa shvaćanjem boje u mediteranskom podneblju, a vođenog idejom da se kolorističkim aplikacijama pokušaju individualizirati dijelovi zgrada za kolektivno stanovanje. Pod njegovim utjecajem dogodilo se i segmentno bojanje stambenjaka u Zagrebu 1950-ih godina, a ni odabir boja riječkih nebodera nije bio slučajan.

Krimeja 5

“Krimeja je imala bijelu i crvenu kombinaciju, a Vežica bijelu i plavu, jer je plava veza s morem, a crvena s primorskom crvenicom. Vijenac bijelih tornjeva s plavim aplikacijama na Vežici trebao je dominirati nad zaljevom Martinšćice, dok su stambenjaci po rubu centra grada češće imali tzv. austrougarske, bež i žućkaste tonove. Boje se nipošto nisu birale nasumično, a o odabiru su brinuli arhitekti koji su iz aktualne obnove u pravilu izuzeti. Izrada projektne dokumentacije za poboljšanje energetske učinkovitosti zgrada uglavnom je u sferi rada inženjera građevinarstva koji najčešće nemaju nikakvih kontakata s arhitektima i ne osjećaju potrebu da se povežu, jer zašto honorirati arhitekta »samo« zbog boje pročelja. Ne kažem ni da bi s njihovim angažmanom sve bilo savršeno, ali svakako bi postojalo više reda nego u sadašnjoj situaciji”, kaže pročelnik.
Ipak, u poplavi ružnih pa i uništenih fasada Škunca je primijetio i nekoliko korektno obnovljenih zgrada. Riječ je o neboderima na Vojaku i Krimeji koji su uglavnom slijedili kombinacije boja koje su originalno zatekli, pa mogu poslužiti i kao putokaz drugima.

Krimeja 5

Prema riječima arhitekta Marina Račića, koji zajedno sa Srđanom Škuncom, te arhitektima Sinišom Glušicom, Nenadom Kocijanom i Igorom Rožićem sudjeluje u Povjerenstvu za ocjenu arhitektonske uspješnosti projekata, cijela je struka rezignirana kolorističkim eskapadama na riječkim fasadama.
“Kad se Krimeja 5 bojala u ljubičasto, nazvao me prijatelj s pitanjem kome to može prijaviti, ali jednostavno ne postoji tijelo koje takvu intervenciju može osporiti. Novim Zakonom o građenju čak je ukinuta obaveza osnivanja povjerenstava za ocjenu arhitektonske uspješnosti projekata, iako ih gradovi mogu zadržati ako žele, što je Rijeka i učinila. Prije nekoliko mjeseci u Povjerenstvu smo razgovarali da u djelokrug ubacimo i obnovu fasada, ali tu ideju treba pretočiti u službeni akt Grada. I to što hitnije, jer se loših primjera namnožilo previše”, kaže Račić, a kao primjer većeg diletantizma izdvaja i neboder iznad nogometnog stadiona Kantrida u bojama domaćeg dresa NK Rijeke s motivom križa.
“Iako imam sve simpatije za NK Rijeku i njezine navijače, a sa zapadne tribine Kantride redovito pratim i utakmice, ideja da se neboder odjene u dres prihvatljiva je jedino na razini dječje crtanke.”

Pionirska ulica, Kantrida

O nezadovoljstvu struke svjedoči i reakcija Miroslava Rajića koji se nakon Krimeje koja je lila ruho dobila ovog ljeta oglasio i na društvenim mrežama:
“Tirana? Skopje? Lagos? Ne, vjerovali ili ne ovo je Rijeka. Možda ne razumijem i neprilagodljiv sam kada pomislim da mi je čudno što uz zvukove turbo folka na riječkom Korzu, Rivi… sada polako, ali sigurno počinje i era vizualnog turbo folka. Valjda to i zaslužujemo kada sustavno dvadesetak godina ignoriramo civilizaciju! Možda sam radikalan u stavu, ali odbijam prilagodbu te vrste!”, napisao je Rajić, koji nam je još rekao: “Stanari su izabrali voljom većine, na sveopći užas i potpuno svojstveno društvu koje nije spremo za demokraciju, jer je u kroničnom deficitu obrazovanja, kulture i inteligencije. Civilizacijsko-kulturni tokovi su prekinuti, a mi nemamo snage niti kognitivnog aparata da ih premostimo.”

U Društvu arhitekata Rijeka mišljenje smo zatražili od predsjednika Urbanističke sekcije Bojana Bilića koji kaže kako je pokušao skrenuti pažnju na problem čim se pojavila prva kičasto obojena fasada, ali slike što ih je slao naokolo nisu bile zanimljive nikome, pa ni medijima.
“Sve je krenulo od zgrade u blizini Tower centra koja je je prije par godina dobila kričavo žutu fasadu, umjesto sive kakvu imaju iste zgrade u susjedstvu, a djelo su arhitekta Ante Čičin Šaina. Da je tada netko reagirao, pokazao da mu je stalo i rekao da je to sramotno, stvar se je, po mom dubokom uvjerenju, mogla zaustaviti neovisno o zakonskim ograničenjima. Urbanizam nije kancelarijska, nego disciplina koja se živi na ulici s građanima. Da sam ja vlast, slikao bih se pored prve takve fasade i prosvjedovao! No, izostala je bilo kakva reakcija pa se ta praksa proširila i sad je odjednom cijeli grad šokiran Milka nebodorem. Međutim, za mjesec dana desit će se nova Milka, jer su šarene fasade Sušaka samo matastaza tumora koji nije odstranjen kada je trebalo.

Zgrada u blizini Tower centra

“Na žalost”, kaže Bilić ” te su metastaze sasvim predvidljive i očekivane, a dolaze kao indikator teške bolesti urbanizma na ovim prostorima. Autobusni kolodvor, Delta u svojoj cjelovitosti, Petrolova pumpa na Rujevici, pa i cijelo Viškovo,ako izlazi iz granica grada, samo su dio uznapredovalog urbanističkog tumora kojim se trebamo baviti svi zajedno, od Grada, DAR-a, do udruga i kompletne stručne javnosti.”

Nela Valerjev Ogurlić (tekst je uz dozvolu prenesen iz Novog lista)

Foto: Nina Ivaniš

“All architecture is what you do to it when you look upon it (Walt Whitman).

Poznati njemački filmaš Heinz Emigholz je gost Vizualnog kolegija i Teorije koja hoda u Zagrebu i Beogradu. Program gostovanja sastoji se od manje retrospektive centralnih Emigholzovih filmova, predavanja, koncerta grupe Kreidler te razgovora s umjetnikom, od kojih ističemo razgovor Emigholza i Slobodana Šijana. Program se u Zagrebu održava u Teatru &TD 30. rujna i 01. listopada 2014.

Heinz Emigholz ubraja se među najvažnije europske filmske eksperimentatore,  i njegov sada već četrdesetgodišnji postojani rad u posljednje vrijeme dospio je u žižu interesa filmskih krugova, te su održane brojne retrospektive njegovih djela na najvažnijim svjetskim festivalima i u kinotekama. Emigholz je svojim filmskim konstrukcijama napravio svojevrsnu “autobiografiju moderne” snimajući modernističku arhitekturu.

U pripremi za 2015. je također i publikacija o Heinzu Emigholzu koja će uključiti eseje Gertrud Koch, Giuliane Bruno, Siegfrieda Zielinskog i dr.

Raspored:
Jedna serija misli [Eine Serie von Gedanken, 1986-2010. : 91']
30.09. [utorak] _ Teatar &TD [Savska 25] / 18:00h

Film iz četiri dijela: El Greco in Toledo, Leonardos Tränen, An Bord der USS Ticonderoga i Ein Museumsbau in Essen. Serija meditacija o motivu žrtvovanja sina, tj. o religijsko-političkim poticajima i vojno-strateškim mehanizmima koji vode do njega.

Parabeton – Pier Luigi Nervi i rimski beton [Parabeton - Pier Luigi Nervi und römischer Beton, 2011. : 100']
30.09. [utorak] _ Teatar &TD [Savska 25] / 20:00h

Parabeton u kronološkom slijedu pokazuje 17 još uvijek očuvanih građevina talijanskog inžinjera i arhitekta Pier Luigija Nervija (1891-1979). Prikaz tih dijelom odvažnih konstrukcija Emigholz spaja sa filmskim studijama antičkih zdanja napravljenih iz rimskog betona.

Perret u Francuskoj i Alžiru  [Perret in Frankreich und Algerien, 2012. : 110']
01.10. [srijeda] _ Teatar &TD [Savska 25] / 18:00h

Auguste Perret je bio poznati francuski arhitekt i inžinjer, posebno važan zbog inovativnih betonskih konstrukcija oblikovanih u neo-klasičnom izrazu. Film prikazuje 30 Perretovih ostvarenja u Francuskoj i Alžiru, artikulirajući time indirektno i odnos modernizma i kolonijalizma u arhitekturi.

Kreidler [koncert]
01.10. [srijeda] _ Teatar &TD [Savska 25] / 21:00h

Düsseldorf je od 1970-ih naovamo centar svjetske elektronske glazbe. Dovoljno je spomenuti Kraftwerk, Cluster, Can ili DAF (Deutsch Amerikanische Freudschaft). Taj nevjerojatni niz devedesetih nastavljaju Kreidler.

I dok smo proteklih dvadesetak godina u Zagrebu imali prilike čuti skoro sve njihove važnije muzičke suputnike (npr. To Rococo Rot, Mouse on Mars, Tarwater, Chicks on Speeds), Kreidler su nas nekim čudom zaobišli.

Tim nam je užitak veći da ih &TD-u ugošćavamo u trenutku kada su izdali novi album (ABC) i  kada je tu Heinz Emigholz s kojim su i zadnje vrijeme intenzivnije surađivali”, stoji u pozivu.