Društvo arhitekata Zagreba od 21. do 24. svibnja organizira 4. u nizu Dane zagrebačke arhitekture, manifestaciju kojom se arhitektura grada približava i otvara svima zainteresiranima. Program obuhvaća niz predavanja, stručni obilazak te svečanu promociju počasnih članova DAZ-a. Tema ovogodišnjih Dana je “Potencijal krize – poslovna arhitektura”, a programski voditelj Alan Kostrenčić.

“Ovogodišnji dani otvorene arhitekture kao temu imaju arhitekturu poslovnih zgrada. Možda pomalo čudan izbor teme u doba krize i u situaciji kada na godišnjoj izložbi realizacija postoje tek dvije realizirane poslovne zgrade. Međutim, upravo kriza sadrži u sebi potencijal „novog“ početka, nužnost „drugačijeg pogleda“. Promijenjeni kontekst u kojem radimo zahtijeva i promjenu u samoj disciplini kojom se bavimo.Riječi Rema Koolhaasa: “uvjeti u kojima gradimo arhitekturu promijenili se više puta u posljednjih 20 godina, nego li u prethodnih 2000″, možda najbolje ilustriraju intenzitet te promjene.

Uzimajući u obzir te činjenice, pokušat ćemo uvidjeti potencijal krize kao pokretača nekih novih odnosa i procesa u društvu, sa kojima, pod uvjetom da ih razumije i anticipira, arhitektura može dobiti novi zamah i polet. Međutim, da bi se problem sagledao drugačije, nužno je promijeniti optiku, kut gledanja. Iz tog razloga problem je promatran iz triju različitih gledišta van same discipline arhitekture (u užem smislu): ekonomsko-tržišnog; tehnološkog i organizacijskog; te antropološkog i sociološkog.”, navodi se u pozivu organizatora.

Više o programu događanja saznajte ovdje i na službenim stranicama DAZ-a.

Foto: DAZ, skyscrapercity.com

Na 6. međunarodnoj konferenciji o industrijskoj baštini u Rijeci, 24. travnja predstavljena je Panoramska karta i kratak vodič kroz riječko industrijsko nasljeđe u izdanju udruge za promicanje i očuvanje riječke industrijske baštine Pro Torpedo. Autor i urednik projekta je Miljenko Smokvina, uz suradnju niza autora na tekstualnoj prezentaciji značajnih lokaliteta. Tim povodom smo razgovarali s grafičkim dizajnerom Panoramske karte, vojvođanskim arhitektom Aleksandrom Stanojlovićem.

Panoramska karta industrijskog nasljeđa Rijeke, izdavač Pro Torpedo, 2013. , cjelokupna mapa, od Brodogradilišta 3. maj do Martinšćice

Kako je tekla vaša suradnja s udrugom Pro Torpedo na projektu Panoramske karte industrijske baštine Rijeke? U kojoj vam je mjeri ovaj angažman otkrio potencijale Rijeke kao destinacije kulturnog turizma?

Saradnja s Pro Torpedom je bila sjajna. To je grupa profesionalaca kojima je veoma stalo da se sačuva stara industrija Rijeke zato što je Rijeka nekada bila svetska tehnološka avangarda, zato što industrijski ansambli okupiraju najlepše prostore u gradu i zato što su i sami vredni graditeljski ambijenti. Rijeka je nekada bila važan grad u svetskim okvirima, iako danas više nije, ne znači da ne treba da predstavljamo tu baštinu. Pro Torpedo to radi s puno emocija i ja sam to osetio, pa sam se pridružio njihovom entuzijazmu. Rezultat je panoramska karta koja u sebi sadrži osnovni trodimenzionalni prikaz cele Rijeke od Kantride do Martinšćice i sve značajne spomenike industrijske baštine. Urednik izdanja Miljenko Smokvina je sa saradnicima sačinio taj spisak, a ja sam učestvovao u grafičkom oblikovanju. Naravno, bilo je potrebno istražiti teren, ulaziti u zabačene ulice i unutrašnja dvorišta. Poznavao sam grad i ranije, njegovu fizionomiju i topografije, a vremenom sam upoznao i njegov duh. Bio sam slobodan da sugerišem urednicima oko koncepta i kompozicije. Pravljenje karte i grafički dizajn uopšte je dosta složena stvar. Sa jedne strane imamo zadati prostor, spisak lokaliteta, toponime, tekstove i fotografije, a sa druge strane papir određenog formata. Sve to moramo složiti da bi bilo funkcionalno za korišćenje, informativno i estetski dopadljivo, dakle lepo. Osnovni format se onda savija, dobijaju se manja polja i ona su takođe funkcionalne podceline. Panoramska karta industrijskog nasleđa Rijeke je rađena kao presek stanja u 9. mesecu 2013. godine. Vaš portal je pisao o nedavnom osvetljenju dva krana na Lukobranu, kao događaju iz sfere sceničnosti slike grada, ali ti kranovi nisu postojali u vreme preseka stanja, tako da tih kranova na mapi nema. Ali tada je u luci postojao Hidrogliser, koji je danas verovatno recikliran u nekoj železari.

Panoramska karta industrijskog nasljeđa Rijeke, izdavač Pro Torpedo, 2013., detalj cjeline duž doline Rječine

Panoramska karta industrijskog nasljeđa Rijeke, izdavač Pro Torpedo, 2013., naslovna strana

Riječka panoramska mapa nastavlja niz vaših kartografskih projekata, poput prikaza industrijske baštine Beograda ili turističke mape Petrovaradinske tvrđave. Kako ste krenuli u ovaj tip vizualnih prezentacija kulturnog nasljeđa? Što vam, kao arhitektu i dizajneru, predstavlja najveći izazov i poticaj pri izradi specijaliziranih zemljovida?

Ja sam po užem opredeljenju urbanista. Međutim, pošto su u Urbanističkom zavodu tražili da budem više pravnik nego arhitekta, odlučio sam da napustim taj pravac. Znam da je urbanizam serija regula i propisa, ali onda sam trebao da završim pravni fakultet, koji je kraći i lakši. U vreme oko 2000. godine krenuli su i prvi kartografski radovi, za koje sam bio posebno angažovan. Taj mi se posao dopao, bio je kreativan i nezavisan i do danas mi to glavni posao. U međuvremenu sam se razvijao na polju primenjene kartografije i vizuelizacije prostora. Tada su se pojavili i kompjuteri, koji su znatno promenili tehnologiju izrade. Ranije je za izradu neke karte bio potreban čitav geodetski zavod, danas može da se radi iz spavaće sobe. Isto kao i pop muzika, svaki klinac može da napravi svetski hit iz svoje sobe, uz pomoć lap topa. Živim u Pančevu, a sa poslom sam svuda gde treba. To je donelo današnje vreme. Paralelno sa dizajnom, aktivan sam u civilnom sektoru na razvoju i promociji kulturnog nasleđa i održivim vidovima saobraćaja u gradovima.
Ja sam arhitekta koji grafički oblikuje prostor i iz njega izvlači srž, najvrednije segmente, bili to kulturni spomenici, prirodne retkosti, ambijentalne celine, sada je aktuelno industrijsko nasleđe. U osnovi svih projekata je određeni prostor, zgrada, kvart, staro jezgro, ceo grad, regija, iz koga se izvlači lejer kojeg želimo da predstavimo: turistički, kulturni, prirodni, zavisi od naručioca i njegovih zahteva a sve češće to je u sprezi, međusobno prožeto. A prostor najbolje oblikuju arhitekti, tako da smo opet na početku. Ne odustajem od svog primarnog opredeljenja, radio sam dosta urbanističkih konkursa, sa manje ili više uspeha. Veoma me zanimaju javne površine, arhitektura partera. Voleo bih kada bi jednog dana izveo projekat neke pešačke zone.

Urbana arheologija Beograda, prikaz povijesnih slojeva u tri mjerila. Naziv izdanja “Stari Beograd u krugu Dvojke”, izdavač: Kulturni centar Beograda, 2013. Prikaz svih antičkih, srednjovjekovnih i orijentalnih graditeljskih slojeva u današnjem Beogradu

Urednik ste web-stranice itinereri.org koja okuplja značajan broj suradnika, institucija i organizacija sa područja bivše Jugoslavije na mapiranju, osmišljavanju i promociji turističkih ruta spomenika i zanimljivosti kulturne i prirodne baštine. Smatrate li da postoji mogućnosti za razvoj inicijativa na polju tematskog kulturnog turizma u našoj regiji, a koje bi nadilazile nacionalne granice?

Itinerer u ovom slučaju znači planirani obilazak nekog područja, plan puta i u sebi spaja kulturu, prirodu i turizam. Ne onaj klasičan turizam kojeg većina praktikuje, već tip koji u sebi ima kulturu kao osnovu. Znate, mi možemo biti turisti i u sopstvenom gradu, srećan je čovek koji ume da otkrije ovaj segment svog životnog prostora. Web stranica itinereri.org je nastala kao sinteza realizovanih i planiranih radova kolega raznih struka i interesovanja. Ja sam se posebno angažovao na predstavljanju saobraćajne infrastrukture, koja ima elemente spomeničkih vrednosti, na infrastrukturnim sistemima koji još uvek funkcionišu, ali su tehnološki prevaziđeni. Na primer, nekadašnji auto-put Bratstvo Jedinstvo je gradila socijalistička Jugoslavija, kao napredni projekat za svoje vreme. Danas poslednji kilometri tog saobraćajnog, ali i političkog projekta nestaju pod novim asfaltom širokih autoputeva sa šest traka. Ali trase prolaska puta kroz Niš, Beograd, Zagreb, Ljubljanu i Kranj su sačuvane, funkcionišu kao gradske saobraćajnice. Zanimljiva su rešenja petlji Mostar i Autokomanda u Beogradu ili u Držićevoj u Zagrebu. Deonice u Zagrebu još uvek imaju originalne ulične lampe i to postaje baština. Ali svaki obrađeni itinerer na sajtu je istovremeno i predlog za dalju razradu i realizaciju, sve teme su toliko slojevite da se mogu obrađivati u nebrojeno mnogo različitih pravaca.

Panoramska karta starog Kotora, izdavač Ministarstvo kulture i informisanja Crne Gore, 2005.

Gradovi otoci u Jadranskom moru, prijedlog za mrežu gradova iz četiri države. Usporedni prikaz svih otočkih gradova u mjerilu. Preuzeto sa www.itinereri.org

Mislim da potencijala za razvoj kulturnog turizma u regiji ima puno. Čitav Balkan i Panonska nizina su prožeti raznim uticajima koji su dolazili od spolja, sa svih strana i koji su nam ostavili tragove različitih kultura i stilova. Pogledajte koliko ima prožimanja i analogija, sličnosti i razlika na polju gastronomije. Napravite gornju severnu granicu dokle se jede sarma ili donju južnu dokle se sprema bečka šnicla. Kolači su možda još bolji primer, krempite, baklave, šam-rolnice, žerbo kocke… ruske kapice… tiramisu… Ako posmatramo projekte koje je sprovela Jugoslavija, od 1918. do 1990., rasterećena uticaja velikih carstava, veoma je interesantno upravo tehničko nasleđe, infrastruktura, železnica, energetska postrojenja. Koliko ima zapuštenih i potopljenih brodova, kao posledica nemirnog područja. Naša društva pojedinačno nemaju kapacitet da se staraju o ovom vidu nasleđa, ali verujem da bi uz pomoć evropskih fondova mogao da se napravi međunarodni centar za istraživanje, konzervaciju i muzejsku prezentaciju dunavske rečne flote, ili jadranska priča u kojoj bi učestvovale sve države Istočnog Jadrana. Vlade mogu da učine mnogo na zbližavanju kroz programe u kulturi i time će i ljudi više komunicirati. A pojedinačno, svako od nas može istraživati i baviti se svime što nas zanima, administrativnih barijera je sve manje.

Danas, 14.svibnja u 12:00 u Društvu povjesničara umjetnosti, u Preradovićevoj 44 u Zagrebu, održat će se promocija knjige dr. sc. Sandre Uskoković “Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu/Ignoriranje ili uvažavanje konteksta” ( izdanje Antibarbarus d.o.o, Zagreb, 2013.).
Predstavljanje knjige organiziraju izdanja Antibarbarus i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, a o knjizi će uz autoricu govoriti i dr. sc. Marko Špikić i urednica mr. sc. Simona Goldstein. Tim povodom u nastavku donosimo uvod iz knjige dr.sc. Sandre Uskoković.

“Knjiga “Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu: Ignoriranje ili uvažavanje konteksta” opisuje i tumači utjecaj suvremenih arhitektonskih kretanja na postojeće, povijesne i tradicionalne urbane oblike, kao i njihov učinak na postojeće estetske i arhitektonske vrijednosti u povijesnim, urbanim područjima.
Istraživanje navedene problematike, tj. suodnosa stare i povijesne te nove i suvremene arhitekture, temelji se na analizi i usporedbi rada i djela dvojice suvremenih arhitekta čiji rad i djela predstavljaju polazište i ilustrativni primjer za komparativnu studiju o uspješnom i senzibilnom, suvremenom arhitektonskom oblikovanju u povijesnim sredinama, i to na području Sjedinjenih Američkih Država i jugoistočne Europe. U knjizi se ilustriraju i objašnjavaju različita i često suprotstavljena mišljenja o prirodi i modusima odnosa između nove i stare arhitekture u povijesnim sredinama – što je jedno od najsloženijih i najkontroverznijih pitanja arhitektonskog oblikovanja s kojim se dnevno susreću arhitekti, konzervatori i svi oni koji se brinu o zaštiti vlastita okoliša.

Prirodi suvremene arhitekture nije svojstvena prilagodba tradicionalnom kontekstu i arhitekturi bez obzira na to o kojem je povijesnom razdoblju riječ, a svjedoci smo da suvremene građevine često i “namjerno” ignoriraju vlastiti kontekst. Današnja definicija umjetničke orginalnosti i ideje usklađivanja nove i starije arhitekture polazi od toga da je poštivanje dostojanstva određenog područja ili kvarta pri oblikovanju nove građevine koja se uspješno uklapa u kontekst i koju nije lako identificirati kao novu, nekompatibilno sa pristupom i stajalištem o originalnosti kao prvenstvenom kriteriju umjetničke sposobnosti i stvaralaštva. U konačnici se tako najčešće podrazumijeva da ako je građevina iznimno uspješno uklopljena u kontekst da u tom slučaju arhitekt nije bio toliko originalan tj.inventivan, već da je kod oblikovanja kopirao posuđene teme. U navedenom pristupu zrcali se opasnost podržavanja ideje o „stilu našeg vremena“ koja se prije svega odnosi na osobnu viziju i ideju arhitekta, kao i naručitelja koji je osigurao implementaciju odabranih estetskih vrijednosti. Jasno je naime da se vizualni problemi naših gradova odnose na pitanja kontinuiteta i kohezivnosti, no bilo bi puno ispravnije napustiti ideju „stila našeg vremena“ i ustupiti mjesto različitim, prikladnim stilovima za različite kontekste jer je u konačnici „poštivanje duha mjesta- genius loci “ puno vrijedniji i važniji arhitektonski koncept, nego poštivanje duha vremena.

Kupola Normana Fostera, Reichstag, Berlin, 1999.

Sasvim je očito da promatranje povijesnih područja i građevina kroz isključivo arhitektonsku i morfološku perspektivu predstavlja opasnost za evoluciju i razvoj jer navedena područja s vremenom pretvara u „trupla povijesti“. Glavne dileme koje se javljaju u današnjoj konzervaciji svode se na sljedeća bitna pitanja: da li želimo očuvati „stvari“ tj. objekte ili želimo očuvati bezvremenske, univerzalne vrijednosti? Koje su to vrijednosti i kome/čemu pripadaju? Zaštita i očuvanje povijesnih sredina prije svega podrazumijeva traženje načina da se osigura širok raspon kvaliteta koje određenom mjestu daju njegov poseban karakter kao što su njegova povijest, građevine, otvoreni prostori, tradicija, kultura i društveni život – te da se iste održe u cilju kontinuiteta života u zajednicama, ali i kao naslijeđe budućim generacijama. Svaki povijesni grad je cjelina koja mora uvijek biti otvorena prema vlastitoj transformaciji i širenju koje pri tome koliko je moguće što manje iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovo naslijeđe.
Gledajući sa perspektive evolucije bilo kojeg povijesnog grada svaka nova, suvremena interpolacija je prikladna i poželjna ako donosi novu kvalitetu i senzibilno se odnosi prema značenju postojećeg konteksta. Prava mjera prikladnosti i uspješnog uklapanja tj.prilagodbe u povijesni kontekst se određuje na temelju procjene da li su se i na koji način vrijednosti lokaliteta izmijenile uslijed određene intervencije ili prenamjene. Pri tome nije samo riječ o fizičkim vrijednostima niti se glavne vrijednosti uvijek svode na pitanja morfologije. Analiza estetskih vrijednosti lokaliteta kao i mogućih utjecaja na njih, ukazuje da nije važno je li riječ o suvremenom ili tradicionalnom oblikovanju, već o tome da li je to oblikovanje prikladno vizualnim kvalitetima povijesne sredine u koju se intervenira. Bilo koji odnos arhitekta prema prošlosti mora uključiti izvorne, odabrane dijelove prošlosti pri definiranju novog arhitektonskog rješenja, ali isto tako arhitekt mora razumijeti i prenijeti niz vrijednosti koje lokalitet danas posjeduje. Shodno tome, ako je postojeći kontekst estetski unaprijeđen zbog adicije ili interpolacije nove građevine, onda je takva intervencija prikladna iako građevina sama po sebi ne mora biti „remek-djelo“. Ako je pak postojeći kontekst novom adicijom ili interpolacijom obezvrijeđen ili vizualno narušen, onda je takvo rješenje neprikladno usprkos činjenici da nova građevina doista može biti od iznimne arhitektonske vrijednosti. U konačnici, vrijednosni sud ne bi smio počivati na izoliranoj građevini, već bi trebao uključivati i fizički kontekst i važno pitanje da li je cjelina bolja ili lošija zbog nove građevine.

Kuća Cafrtiz, glavno i stražnje pročelje, Georgetown (SAD), Hugh Jacobsen, 1964.

Povijesna i suvremena arhitektura se uostalom i postavljaju jedna uz drugu kako bi ih se zajedno tumačilo i valoriziralo njihov odnos. U tom smislu, nova, suvremena arhitektura obnavlja povijesne izvore i kontekst, kao i značaj povijesne arhitekture, bilo da pri tome direktno djeluje na njih, ili na indirektan način putem asocijacije. Riječ je o arhitekturi koja u svojoj osnovi „surađuje“ i unutar koje se odnos novog i starog bolje razjašnjava na način da se ističu vrijednosti „drugoga“, a u idealnim se pak slučajevima stvaraju i nove vrijednosti. Danas je pak sve prisutnije uvjerenje da povijesna građevina može osigurati snažan kontrapunkt apstraktnim oblicima, asimetričnom oblikovanju i otvorenom projektiranju suvremene arhitekture. Povijesna i suvremena građevina naime zajednički tvore svojevrsnu, „jedinstvenu kemiju“ koja nastaje uslijed spajanja arhitektonskih elemenata iz sasvim različitih razdoblja stvarajući pri tome novo energizirano, vizualno, prostorno i kulturološko iskustvo.
Različitost, inventivnost i promjena su zasigurno aspekti oblikovanja koje treba podsticati u povijesnim sredinama, ali na način da su isti dosljedni i koherentni u odnosu na postojeću vizualnu tradiciju. Naime, postoji velika razlika između vizualno koherentnog konteksta – u kojem su različite građevine sličnog ili istog vizualnog karaktera – i zajednice koja je vizualno sasvim predvidljiva. Također postoji profinjena ravnoteža između različitosti koja stvara životne i vizualno interesantne kontraste, i različitosti koja donosi kaos. Monotonija i kaos su dvije strane iste medalje, koje su jednako nepoželjne u bilo kojem kvartu, cjelini ili gradu. Interpretacija povijesnog konteksta kroz „traženje reda“ u onome što nije nužno nastalo ili izvorno bilo izgrađeno kao „uredni“ urbani prostor, umanjuje jedinstvene kvalitete individualnih postignuća u cjelini i narušava suvremeno poznavanje mehanizama razvoja i promjene koji su tu cjelinu definirali onakvom kakva je danas. Postojeća morfološka različitost bilo koje povijesne sredine je stanje koje se treba prihvatiti jer je ono samo po sebi stanje povijesnih prilika.

Novo unutrašnje stepenište, Ca’ Pesaro, Venecija, Boris Podrecca, 2005.

Suvremena arhitektura u povijesnom kontekstu zapravo ukazuje da zaštita spomenika ili konzervacija zapravo i „ne postoji“, jer je svaki postupak zaštite spomenika neizbježno i čin obnove i spajanja sa dugom, vremenskom distancom koja postoji u odnosu na izvornik, kao i niz odluka o tome kako zamišljamo da je izvornik nekad izgledao i kako ga želimo vidjeti danas, čime ujedno dajemo sliku i o nama i našem današnjem vremenu. Vrijednost i važnost zaštite spomenika je samo djelomično ispravna i točna u širini razumijevanja prošlosti, budući da je suštinska važnost zaštite spomenika upravo u predstavljanju i spajanju starog i novog arhitektonskog djela koje u konačnici svjedoči o kontinuitetu i različitosti.
Više je nepomirljivih prepreka za ostvarenje vizualnog kontinuiteta prilikom oblikovanja suvremene arhitekture u povijesnim sredinama, a među kojima je najznačajnija i najupadljivija ona koja se odnosi na arhitektov ego. Profesija uči arhitekte da oblikuju i izvode građevine koje se ističu u ambijentu, jer se jedino tako identificira „arhitektovo djelo“ kao opće prihvaćeni suvremeni ideal kreativnosti. Navedeni pristup je nažalost vezan za svojevrsni egocentrizam, privlačenje pozornosti na sebe tj.vlastito djelo jer polazi od pitanja: ako građevina nije dovoljno uočljiva, tko će znati da ju je arhitekt napravio?
Arhitekti su oduvijek – kako u prošlosti tako i danas – htjeli postati dijelom velike Povijesti arhitekture, pri čemu su umjesto uvažavanja specifičnog konteksta, kao izvora inspiracije pri arhitektonskom oblikovanju, često ignorirali vizualne činjenice koje oblikuju kontekst u kojem nastaje nova izgradnja. Teoretska promišljanja kao i obrađena djela u ovoj knjizi svjedoče i ukazuju da je moguće biti dijelom Povijesti arhitekture, a da pritom arhitektov “narcistički” ego ne nameće arhitektonska ostvarenja koja isključivo privlače pozornost na sebe, već da uvažava i obogaćuje postojeći, neposredni ambijent, tj. kontekst u kojem stvara.“

Uokolo krčki pejsaž prošaran gromačama, kamenjem naslaganom u kovitlacu linija; slijedi instinktivnu geometriju narodnog graditeljstva i upravo je onakav kakvog ga je vidio i slikao Oton Gliha.

Posjed na koji odlazimo, maslinik, nalazi se iznad grada Krka i prostire se dokle pogled seže, riječ je o 30 tisuća kvadratnih metara. Po putu makadam. Jedina naznaka da se ovdje stanuje, ispod te travnate površine na kojoj stojimo nakon što smo izašli iz auta, jest satelit za televiziju koji je već pomalo obrastao zelenilom. Da nas nisu precizno uputili, lako bi bilo pomisliti da smo zalutali. Kuća je, naime, sakrivena, ukopana je u brdo i na prvi se pogled uopće ne vidi. Na toj površini na kojoj stojimo, a zapravo je riječ o krovu kuće, za sada raste samo trava, a uskoro će na njoj niknuti biljke poput čuvarkuće i slično.

U kuću, ukopanu sa tri strane, ulazi se kroz mali, jedva vidljivi prolaz, kad se dolazi iz grada. No, ako joj se približavate iz maslinika, kuća je na južnoj strani sasvim ostakljena i izgleda zapravo poput kakvog luksuznog bunkera s bazenom. Kao na dlanu pred vama se pruža pogled na čitav grad, crvene se krovovi kućica, naziru se krčka crkvica i samostan benediktinki, obližnji otoci sv. Grgur i Goli. S uzvisine se ponad grada tek naslućuje poneki prolaznik, kao i rijetki automobili koji u rano proljeće vijugaju po cesti. Kasnije saznajemo da je kuća orijentirana prema jugu, ne samo zato da bi uspješnije upijala sunčevu svjetlost i tako štedila energiju, jer riječ je o energetski neovisnoj kući, već i kako bi se izbjegao pogled na velike trgovačke lance koji su niknuli u okolici.

Priči koja prati nastanak ove kuće teško je odoljeti. Uspješan poslovni čovjek koji dolazi iz svijeta financija odlučio je iza sebe ostaviti stresan život i započeti živjeti u skladu s prirodom. Kao što su to nekoć činili naši preci, prikupljajući, primjerice, vodu u šterne. Naime, kuća je napravljena bez direktnog povezivanja na sustave komunalnih instalacija vodovoda, kanalizacije i električne energije, samoj sebi mora biti dovoljna. Vlasnik, Maro Radić, na samom nam početku prepričava pravila za život u ovakvoj kući: “Naučite se sve stvari za koje je potrebna energija, poput pranja rublja, obavljati ujutro, a ne po noći kako smo navikli boraveći u gradovima. Kako teče dan, tako polako opadaju aktivnosti. Tako se živjelo nekad“. Ispred kuće ponekad došeću i srne, ujutro se možete probuditi i zateći na imanju po nekoliko, čak i do sedam srna, nažalost, tijekom našeg boravka nismo ih imali prilike vidjeti: “Zapravo, znam reći da je ovdje kao na Brijunima“, šali se vlasnik. On živi između dvije kuće, druga je također na Krku i potpisuje ju ista arhitektica Branka Juras. Kuću MR radi koje smo se našli preko ljeta će iznajmljivati. One koji su ekološki osviješteni, kuća se ponajviše privući.

Kuća MR arhitektice Branke Juras nije nominirana za najbolje stambeno ostvarenje, nagradu Drago Galić, što je po svojoj prilici i najveći propust novih nominacija; ne samo zbog energetske neovisnosti ove kuće. Kuća je posve netipična, izdvaja se od mnogih djela stambene arhitekture koja jedna drugima često nalikuju, i danim je okolnostima izvukla maksimum.

“Ovo je lijep svijet, za razliku od onoga gdje sam ranije bio. U stvari, tu je raj na zemlji. Ne mogu više zamisliti da imam susjede, da čujem buku ljudi”, kaže investitor Maro Radić, dok sjedimo u vrtu. Čuje se tek zujanje poneke ose. Tišina je za nas koji dolazimo iz grada, pomalo i neugodna. No, samo na početku, lako se priviknuti. Sjedimo na sasvim običnim drvenim stolicama, namještaja s potpisom nema u ovoj kući, iako je teško odoljeti pomisli kako bi bilo interesantno da je investitor otišao korak dalje i ovoj arhitektici omogućio ostvarenje total dizajna, potpunog uređenja kuće, svakog njezinog detalja.
Na mnoge se detalje pomno pazilo. Za diskretnu je rasvjetu u vidu tankih lampi na stropovima bio zadužen Deni Šestić, koji rasvjetu radi i u HNK Rijeka (“Aida”). Na zidu su slike riječkih umjetnika. Ako se uzme u obzir da su surađivali s lokalnim majstorima prilikom izgradnje, može se reći da je riječ o svojevrsnom lokalpatriotizmu u maloj skali. “Budući da smo gradili materijalom koji je tipičan za podneblje, koristili smo lokalne meštre jer oni najbolje znaju način na koji se takav materijal postavlja“, kaže arhitektica Branka Juras. Naime, u unutrašnjosti kuće zidovi su ili od nepravilnog kamenja, ili od betona koji je ostavljen vidljivim. Uz izolacijsko staklo koje se nalazi na cijelom južnom dijelu kuće, i to troslojno, kako bi stanare bolje štitilo od vremenskih uvjeta, kamen i beton su jedini materijali.

Nekoć je tu, na mjestu gdje je danas kuća bila šuma. Kada je Radić kupio zemljište, tu nije niti bila građevinska zona. Raskrčio je šumu, dogovorio uzgoj maslina te dobio dozvolu za izgradnju stambenog objekta, do 200 kvadratnih metara. Također je ishodio dozvolu i za gradnju gospodarskog objekta, koji je slijedeći u planu. U radnoj je knjižici radi dobivanja takve dozvole morao morao promijeniti zanimanje i preko noći je od poduzetnika iz grada postao seljak. Dok je prvi puta stajao nasred te šume, usred ljeta, imao je točnu viziju onog što želi:”Da, odmah sam znao što hoću, no nisam znao je li to moguće ostvariti. Pokazalo se da jest”.
On vjeruje riječima filozofa Alaina de Bottona (“Arhitektura sreće”), kojeg spominje, da boravak u određenom prostoru može promijeniti i stav prema životu: “Kada se gradi kuća, bitno je za vas da imate aktivan odnos prema tom prostoru”, kaže.
No, to je, treba reći, privilegija koju imaju samo rijetki? “Ja sam onda imao sreće”, odgovara, i nadodaje: “Dobio sam mogućnost za izgradnju veće građevine. No, u početku sam želio malu kuću na 70 kvadrata, u kojoj se može živjeti i ljeti i zimi, nemam neku potrebu za dokazivanjem preko broja kvadrata. No, na kraju je kuća ispala na 120 kvadrata, nije moglo drugačije radi konfiguracije terena”.
Maro Radić u budućnosti ovdje planira i proizvodnju druge hrane, ne samo maslina. A za arhitekticu Branku Juras, u ovom projektu ima i nota osobne priče jer je i sama odrasla među maslinicima.

Sve je u ovoj kući precizno osmišljeno. Zimi sunce nisko ulazi i zagrijava kuću, ljeti je visoko, i ne grije previše, tako da nije previše vruće. Teško je reći u koje je godišnje doba život u kući najugodniji: “Kada, primjerice, pada kiša, niz južni, ostakljeni dio kuće spuštaju se slapovi vode i to izgleda fantastično” kaže vlasnik. Ipak, nadodaje, zimi treba više taktizirati, budući se struja proizvodi uz pomoć solarnih panela, a sunca je, naravno, manje zimi. Struja se skuplja u akumulator i od tamo se zatim troši ono što se proizvelo. Dodatnu struju osigurava generator, nema agregata. “U kući se temperatura ne spušta ispod 15 stupnjeva, nije se spustila niti po zimi kad nije bila grijana, zato jer je ukopana u zemlju. A jednom kad ju stabilizirate, ne gubi temperaturu. Zimi sam je znao stabilizirati na 22 stupnja i ne bi padala ispod toga”, kaže Maro Radić. “Investitorova je želja bila da se svi servisi ukopaju u sjevernom dijelu, a da sve prostorije, spavaće sobe, kupaonica i dnevni boravak budu orijentirani prema jugu”, pojašnjava arhitektica Branka Juras. Tako je i učinila, iako je drugu, manju kupaonicu smjestila na sjeveru, gdje ju osvjetljava gornji, uski ulaz u kuću. U kući su još jedna kupaonica, dvije spavaće sobe (u većoj su i radni prostor i garderoba), i veliki dnevni boravak, spojen s kuhinjom. Postoji još jedna prostorija, ispred kupaonice, koja služi kao garderoba, i koja možda i najbolje ilustrira zamišljeni minimalizam u uređenju kuće; tamo su samo betonski zidovi i vješalice. Namještaja je malo, samo najnužnije. Vani, ispred kupaonice, jest veliki bazen. A ako gledate iz dvorišta prema kući, s desne strane je kosi betonski element, napravljen radi strmine terena.

I investitor i arhitektica brzo su kliknuli. Prisjetili su se kuće velikog portugalskog arhitekta Eduarda Soutoa de Moure, u blizini Porta, koja je također zamišljena poput bunkera: “Počeli smo suradnju na ovom projektu, no Branka je u međuvremenu napravila i drugu kuću na Krku, gdje danas stanujem. Činilo mi se najjednostavnije i drugi projekt naručiti od nje, već se dobro poznajemo, nitko nije savršen, a mi jedan drugome znamo jedno drugom i vrline i mane. Početni sam projekt naručio u birou Randić-Turato gdje je Branka tada radila. Imali su mnogo projekata pa su pitali zaposlene u birou tko želi graditi kuću koja će od gradskog poduzetnika napraviti seljaka, nju je to zaintrigiralo, i projekt joj je dodijeljen”.
On je iz Dubrovnika, još kao mali dječak došao je s roditeljima u Rijeku. Ona je iz Splita, radila je neko vrijeme u ovom riječkom birou, sada radi samostalno. Bila bi sretna, kaže, da češće naiđe na investitore poput Mara. “Naravno da sam se javila, projekt mi se učinio interesantan. Suradnja ide glatko. Maro i ja pričali smo o mnogim temama, od Mourove kuće preko Knjige o čaju do švicarske arhitekture. Njegova je želja bila voditi miran život, povratak prirodi. I, naravno niskoenergetska kuća. Uz takvog investitora lako je napraviti dobru kuću. S nekim se kućama mučiš, dok neke koje odgovaraju tvojem senzibilitetu nastaju lako, kako je bio slučaj s ovom kućom“.

Privukao ju je i ekološki aspekt. Naime, grijanje i hlađenje prostora osigurava se generatorom, preko klima uređaja inverterskog tipa; cijevi se kojima se hlade ili griju prostorije mogu se vidjeti posvuda u kući na stropovima, namjerno nisu sakrivene. A cijevi koje vode do ovih, vidljivih, zakopane su dva metra duboko u zemlju i koriste njezinu temperaturu koja je stalna. Na vrhu parcele smješten je ogromni bazen, namijenjen navodnjavanju maslinika, dok kuća ima gustirnu od 20 m3 koja skuplja vodu prikupljanjem kišnice s površine ravnog zelenog krova, gdje je i solarni panel. Što su mještani mislili kad se počela graditi kuća iznad grada? “Bili smo u početku sigurni da je riječ o strancu” kaže jedna stanovnica Krka.
Da li je i neka šira poruka za zajednicu, u ovoj kući, pitamo investitora? “U Hrvatskoj se zadovoljavamo turizmom sa tri zvjezdice, što nema smisla. Također, ljudi ovdje ne bi smjeli prodavati velike parcele za malo novca. Želio bih i da ostali počnu graditi samoodržive, pasivne objekte“, kaže investitor. A arhitektica Branka Juras najavljuje i njihovu slijedeću suradnju: “Maro planira i treću kuću na Krku koja bi bila cijela od ogledala, reflektirala bi okolnu prirodu u sebi”.

Razgovor s arhitekticom Brankom Juras o nastanku MR kuće možete pročitati ovdje.

Patricia Kiš (tekst je uz dozvolu prenesen iz časopisa Svijet)

Fotografije: Miljenko Bernfest

Svakodnevno kroz proces edukacije prolazimo ili kroz elitne projekte velikih arhitekata ili kroz primjere na suprotnom kraju ‘priče’, one kojima se sve više ljudi pokušava baviti: socijalnim stanovanjem, efemernom arhitekturom, pomoći siromašnima i stradalima u nesrećama, recikliranim materijalima kao sredstvu nove izgradnje,… I dok se tome učimo i razvijamo socijalnu osviještenost i empatiju, okruženi smo i ‘običnim’ (ali zanimljivim, ironičnim, smiješnim i zabavnim) svakodnevnim dosjetkama koje formiraju naše male svjetove obrazovanja.

Tako na Harvard Graduate School of Design studenti postupno tijekom semestra u zajedničkoj zgradi formiraju vlastito radno okruženje, unutar njega okupiraju prostore za zabavu, samoorganiziraju se i unatoč svim radnim naporima formiraju vlastitu okolinu. Primjeri koji su ovdje prikazani nemaju intenciju biti univerzalno primjenjivi (niti će spasiti tisuće života ili utjecati na globalno društvo), ali opet evidentiraju kako se oko nas u pojedinim okolinama konstantno događaju sitne intervencije koje život čine zanimljvijim. Iz perspektive studenata, koji se uvijek vole samoviktimizirati i proglašavati vječito neispavanima i zadubljenima u rad, dobro je pod istim krovom vidjeti i smijeh i ironiju i male radosti.

Za posebnosti u organizaciji ovoga velikog ‘biroa’ zaslužan je inspirativan i ‘otvoreni’ projekt cijele zgrade. Kaskadno padajuće etaže Gund Halla (imenovanog prema fondaciji koja je najviše donirala za izgradnju, kako to obično biva na elitnim američkim školama) arhitekta Johna Andrewsa projektirane su još davne 1968., a zgrada je konačno otvorena 1972. godine. Dogodilo se to u okolnostima napuštanja stare konvencionalne zgrade Richards Halla unutar samog centralnog Harvard Yarda gdje je prije škola arhitekture bila smještena. Gund je sada ‘utočište’ za preko 300 studenata. Svakome je na početku studija službeno dodijeljen jedan mali radni kutak, ali u konačnici cijela dvorana postaje kolektivni radni prostor. Kroz prateće fotografije i nekoliko odabranih situacija koje su se pokazale posebno zanimljivima može se vidjeti i kako takav formalni ustroj podjele postaje kroz godinu neformalna obrazovna favela.

Studenti, osim što svoj prostor vide kao dio puno većeg univerzuma Gund Halla, ponekad požele i označiti taj prijelaz iz kolektivnog u intimniji svijet vlastite radne zone, pa je ovdje zanimljivo kako je tradicionalan kućni prag postavljen kao označitelj i element osvještavanja ceremonije ‘ulaženja’ u prostor individualnog. Ujedno se kroz radne procese oko tih studentskih separea materijali gomilaju i novi layeri talože, a razne makete formiraju cijeli vernakularni grad koji je već sutra posve drugačiji. Modeli projekata postaju zidovi radnih prostora i dodatno daju osjećaj divljeg slumovskog štiha i ‘ulica’ koje nastaju zatvorene tim prijedlozima i ostacima semestralnih radova.

Ima duha taj ambijent sa svim svojim neredom, a nevjerojatne su transformacije prostora koji je u jednom trenu ispunjen nervozom završnih predaja, dok već u drugom gotovo cijela dvorana postaje poprište slavlja okruženog predmetima nestvarnim za takav, do nedavno radni, ambijent.

Unutar takvoga maloga grada nerijetko se buttmates (kolege koji sjede zajedno unutar jednog ‘boxa’) udružuju i stvaraju svoj stan pod nebom Gund Halla i na originalne načine ističu svoje mjesto boravka ostalim ‘stanarima’. Studenti gotovi sami upravljaju svojim ‘gradom’, a rezultat toga su učestali dosjetljivi načini okupljanja, slavlja, druženja, formiranja grupa ili jednostavno odmora od rada. Kada petkom odzvoni zadnji sat radnog tjedna, dio Gunda redovito postaje zona takvih događanja, a oni najbliži tom dijelu dvorane postaju sretnici s najboljim kartama (ili nesretnici koji moraju raditi i gledati druge tijekom zabave).

Ponekad se, osim kasnovečernjih zabava, događaju i druge spontane ‘anomalije’ kada cijelu dvoranu hvata ista tematska groznica, uglavnom prilikom posjeta istaknutih arhitekata, urbanista i malo manje teoretičara (nedavno su tu bili Rafael Moneo, Rem Koolhaas, Denise Scott Brown…). Međutim, ponekad se ovdje daje i prevelika važnost osobama koje nažalost ne pridonose diskursu arhitekture i svode ga samo na dimenziju dizajna (grafičkog!). Slučaj toga je i posjet Kanyea Westa (i naravno Kim Kardashian s njim), koji je izazvao nevjerojatnu pažnju i okupljanje studenata kao nitko prije, dok bi ipak studenti Harvarda trebali znati izabrati bolje.

Sveučilište u Zagrebu i Udruženje hrvatskih arhitekata pozivaju na otvorenje izložbe natječajnih radova Natječaja za izradu idejno arhitektonsko-urbanističkog rješenja Umjetničke galerije Akademije likovnih umjetnosti – Aluartforum uz javnu raspravu i razgovor s Ocjenjivačkim sudom Natječaja. Otvorenje izložbe održat će se u nedjelju, 25. svibnja 2014. u 12:30 sati u prostorima HDLU, Trg žrtava fašizma 16 u Zagrebu. U priopćenju stoji:

“Natječaj za idejno rješenje projekta Aluartforum podrazumijeva obnovu zgrade Akademije na parceli u Ilici, između kućnih brojeva 83 i 87, uz postojeću zgradu Slave Raškaj. Svrha i cilj ovog natječaja je ostvariti vidljivost i urbano prisustvo ALU te formirati novo žarište kulturnog života u Zagrebu.

Objedinjavanje svih odsjeka Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u prostoru donjogradskog bloka doprinijet će boljem funkcioniranju sveučilišne sastavnice i intenzivirati urbano prisustvo Akademije u životu grada, a namjera je mnogostruka: prostorna integracija likovnih disciplina, urbana mreža umjetničkih studija, urbano prisustvo ALU, javni program unutar akademskog prostora, racionalizacija zajedničkih sadržaja, doticaj edukacije, umjetnosti i svakodnevice grada. U susjednoj zgradi Slave Raškaj, smjestila bi se galerija s postavom skulptura Ivana Meštrovića.

Ocjenjivački sud koji je djelovao u sastavu: prof. Bojan Baletić, dipl.ing.arh., dopredsjednik OS-a, red.prof.art Peruško Bogdanić, red.prof.art. Slavomir Drinković, prof. Dražen Juračić, ovl.arh., prof. Francisco Mangado, dipl.ing.arh., prof. Veljko Oluić ovl.arh., Svebor Andrijević, dipl.ing.arh. na 14. plenarnoj sjednici održanoj 22.4.2014. donio je većinom glasova sljedeće odluke:

I. Nagrada u bruto iznosu 113.400,00 kn dodjeljuje se radu pod brojem 024:

Autor: multiPlan arhitekti d.o.o., Ljubljana, Slovenija; Aleš Žnidaršič u.d.i.a.; Katja Žlajpah u.d.i.a. / DAR 612 d.o.o., Zagreb, Hrvatska; Andrea Donatović Poljičak dipl.ing.arh. Suradnici: Gašper Fabijan, abs. arh.; Vesna Vraničar, u.d.i.a.; Jan Jazbec abs. arh. – vizualizacija; Jože Oblak u.d.i.s. – energetski koncept, požar.

II. Nagrada u bruto iznosu 68.040,00 kn dodjeljuje se radu pod brojem 105:

Autor: Igor Franić dia “Studio za arhitekturu” d.o.o.
Autorski tim: Ivana Curić dia,Tajana Derenčinović Jelčić dia, Sonja Franić dia, Petar Reić dia, Josipa Sarić dia, Simona Sović Štos dia, Zorana Zdjelar dia;

III. Nagrada u bruto iznosu 45.360,00 kn dodjeljuje se radu pod brojem 050:

Autori: Tihana Buljan bacc.ing.arh., Vanesa Busija bacc.ing.arh., Damjan Kolundžić bacc.ing.arh., Borna Pavičić bacc.ing.arh., Tomi Šoletić bacc.ing.arh., ovl.arh. Branimir Rajčić, dipl.ing.arh.

Posebno priznanje dodjeljuje se radu pod brojem 100:

Autor: njiric+ arhitekti d.o.o. / Prof. Hrvoje Njirić
Suradnici arh: Iskra Filipović dipl.ing.arh., Ana Dropulić dipl.ing.arh., Goran Babić dipl.ing.arh., Dino Belamarić dipl.ing.arh., Ljiljana Besednik dipl.ing.arh. , Ivan Bajt dipl.ing.arh.
Suradnici fizika: Mateo Biluš dipl.ing.arh.
Suradnici požar: Melita Kanceljak Marelić dipl.ing.arh. i Luka Majerić građ.teh.(Kanceljak-Marelić d.o.o.)
Suradnici termoteh: Davorin Gržan dipl.ing.stroj. i Igor Karačić, stroj.teh. (Eksperterm d.o.o.), Dinko Filipović ing.stroj. i Ivo Meštrović, dipl.ing.stroj. (Filipović d.o.o.)
Suradnici konstr: Ivan Palijan dipl.ing.građ. (Palijan d.o.o.)
Suradnici geomeh: Vladimir Šilhard dipl.ing. građ. (Geoexpert-gtb d.o.o.)
Suradnici vik: Slavko Šimunović dipl.ing.k.t. (HIT projekt d.o.o.)

Priznanje – dodjeljuje se radu pod brojem 003:

Autori: Damir Doroda, Dugo Selo, Hrvatska, Branislav Mitrović, Beograd, R. Srbija, Pavle Stamenović, Beograd, R. Srbija, Nataša Turuntaš, Beograd, R. Srbija, Ivana Radović, Beograd, R. Srbija, Marija Miković, Beograd, R. Srbija
Suradnik: Nebojša Stevanović (3Dmodel i renderi za vizualizaciju)

Priznanje – dodjeljuje se radu pod brojem 039:

Autori: Francisco Jorquera, Španjolska, Catalina Riera, Španjolska”.

Izložba će biti otvorena do 1.lipnja 2014. Vrijeme posjete: radnim danom: srijeda – petak od 11 h do 19 h, subotom i nedjeljom od 10 h do 18 h.

„U mnogočemu to je, bit će, i najkontroverznija, pa i najomraženija kuća (…) u povijesti socijalističke Jugoslavije. Projektirana 1971., na valu kulturne i jezične emancipacije Albanaca, koja je nalazila podršku kod maršala Tita i među srpskim liberalima, a dovršena 1982., usred albanske pobune na Kosovu i žestokoga policijskog i pravosudnog terora nad najbrojnijim kosovskim narodom, Mutnjakovićeva se Narodna i univerzitetska biblioteka našla u tragičnom procjepu i usred historijskih lomova, i tako je dijelila sudbinu stotina tisuća, milijuna Kosovara, čiji su se životi na jednak način lomili.“

Miljenko Jergović, 2012.

Nacionalna i sveučilišna biblioteka jedna je od najprepoznatljivijih prištinskih znamenitosti i uopće jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u glavnom gradu Republike Kosovo. Ujedno, riječ je o jednoj od najmarkantnijih novovjekih realizacija nekog hrvatskog arhitekta van Hrvatske. O knjižnici i Prištini, nakon više od 40 godina od početka njene izgradnje i prvoga dolaska u taj grad, govori njen autor arhitekt Andrija Mutnjaković.

Kako je uopće došlo do vašeg angažmana za knjižnicu u Prištini?

Sudjelovao sam na natječaju za biblioteku u Sarajevu, a godinu ili dvije nakon toga, na preporuku istaknutog kosovskog arhitekta Bashkima Fehmija, susreo sam se s Ismetom Spahiju, tada direktorom prištinske biblioteke. Nakon što mi je rekao kako ih se taj moj sarajevski projekt jako dojmio, izrazio je želju da izradim projekt Biblioteke Kosova. Novi projekt napravio sam s istim konstruktivnim elementima, to znači kubusni prostori natkriveni kupolama, kao osnovni znak, koji sam osmislio i u projektu za biblioteku u Sarajevu. Tako je prištinska biblioteka nastala kao asocijacija na moj sarajevski projekt. Međutim, dok sam sarajevsku biblioteku projektirao kao potpuno horizontalni jednokatni volumen, u Prištini je zemljište za gradnju biblioteke imalo mnogo manju površinu te sam Biblioteku Kosova projektirao s većim brojem etaža. Tako je nastala potpuno nova uzgibana prostorna kompozicija, koja je i izgrađena.

Biblioteka Kosova s kubusnim prostorima natkrivenima kupolama, kao osnovnim znakom

Koje je bilo vaše temeljno polazište za tu zgradu?

Već i prije projekta prištinske biblioteke bavio sam se istraživanjima regionalnih karakteristika baštinjene arhitekture, koje sam nazivao biološkim terminom endemske arhitekture. To nije možda najsretniji termin, ali meni se činio adekvatnim. Naime, radio sam nekoliko projekata na bazi suvremene interpretacije zavičajne arhitekture. Ta zavičajna arhitektura baš je u ovom mom konkretnom prištinskom projektu došla do punog izražaja. Naime, moje razmišljanje nije se baziralo isključivo na lokalnoj kosovskoj arhitekturi. Izvorište regionalne kosovske arhitekture temelji se na arhitektonskom izrazu bizantske arhitekture, tako sjajno izražene crkvom Svete Sofije, Aja Sofije, sagrađene u Carigradu sredinom šestog stoljeća. Fascinirani arhitekturom ove crkve graditelji su vjekovima gradili vjerske i javne građevine kao interpretaciju njenog bizantskog znaka – strukture kubnih prostora prekrivenih kupolama. Taj znak poprimio je specifične izraze islamske arhitekture – npr. Fatihova džamija u Prištini ili prizrenski hamam; pravoslavne arhitekture, npr. Pećka patrijaršija, i katoličke arhitekture, kroz primjerice predromaničke dalmatinske crkve ili crkvu Svetog Marka u Veneciji. Tako je moja temeljna podloga oblikovanja Biblioteke Kosova zapravo bizantska, a neposredni lokalni uzorci koncepcije Biblioteke započinju s formama prizrenskog hamama, nastavljaju se sa strukturom prostora Pećke patrijaršije i završavaju s uzgibanim formama prištinske džamije. S time da sam pretežno simetrične kompozicije džamija interpretirao slobodno adiranom strukturom volumena patrijaršije.
Dakle, izvorište moje interpretacije zavičajne kosovske arhitekture jeste bizantska arhitektura, smatrajući da ovaj dio Europe ima svoj zajednički regionalni jezik, bez obzira kojim se religioznim ili nacionalnim pobudama interpretirao. No, pri oblikovanju biblioteke imao sam na umu još neke uzuse suvremene arhitektonike. Tada je bilo aktualno arhitektonsko usmjerenje prema strukturalnom oblikovanju. To jest da se umnožavanjem podjednakih elemenata komponira cjelovita arhitektonska forma. Upravo ta strukturalna kompozicija bila mi je bitna i kao asocijacija na bizantsku baštinu i kao deklaracija pripadnosti aktualnom arhitektonskom izrazu.

Dodao bih i još jednu komponentu tada avangardnog pokreta u likovnoj umjetnosti: afirmirani pokret enformela oslobodio je sliku od kvadratnih površina i potencirao slobodne organske konture slike ili skulpture. Prihvaćajući strukturalizam kao osnovnu ideju odbacio sam njegov imperativ geometrijske konture slike ili zgrade te sam, ugradbom stila enformela, oblikovao strukturalnu arhitekturu u slobodnim tlocrtnim i visinskim formama. Slojevita je tako kompozicija Biblioteke Kosova: od arhaične bizantske baštine i regionalnog izraza do aktualnog strukturalizma i avangardnog enformela.

Strukturalna kompozicija kao asocijacija na bizantsku baštinu i kao deklaracija pripadnosti aktualnom arhitektonskom izrazu

U nekoliko projekata vraćali ste se upravo tom osnovnom elementu kvadrata i kupole, a u ovom slučaju upravo su kupole omogućile i npr. ravnomjerno osvjetljavanje velikog broja prostorija prirodnim svjetlom?

Upravo izdvajanjem toga znaka, kvadrata i kruga, odnosno kubusa i kupole, dolazimo do autohtone senzacije regije. Prištinska biblioteka ima površinu kvadrata veličine cca 50×50 metara. Ostakljeno pročelje osvjetljava prostor do 8 metara dubine, pa bi površina Bibiblioteke od cca 40×40 metara ostala neosvijetljena. Ovaj prostor mogao se jedino osvijetliti sa stropa, a kako je kupola racionalna prostorna konstrukcija, ona je upotrijebljena kao izvor stropnog osvjetljenja. Nije na odmet spomenuti da je stara francuska Nacionalna biblioteka iz 19. stoljeća cjelovito bila osvjetljena strukturom ostakljenih kupola. Pa i čitaonice nacionalnih biblioteka u Beču, Londonu ili Washingtonu osvijetljene su kupolom. Kada sam pisao obrazloženje idejnog projekta Biblioteke Kosova, naveo sam i recentne primjere projektiranih biblioteka: tako su biblioteke u Kielu i Dublinu također koncipirane sa zenitalnim osvjetljenjem ostvarenim kupolama preko cijele stropne površine zgrade. Stropno svjetlo činilo mi se važnim i prihvatljivim iz još jednog bitnog razloga: zbog izolacije od vanjskog prostora s ciljem koncentracije na knjigu. Tako je zavičajni motiv kupolaste arhitekture programiran kao bitni konstitutivni faktor optimalne funkcije prištinske biblioteke.

Kako ste došli do oplate i gdje je na koncu izrađena?

Sve spomenute povijesne zgrade imale su uvijek neke rešetke na prozorima izrađene od klesanih kamenih profilacija ili vezova opeka. Njihova obrambena čvrstoća nije bila značajna, ali su zato njihove strukture skladno upotpunjavale kompoziciju pročelja. One su bile prekrasno oblikovane. A njihova je osnovna namjena bila slamanje svjetla i stvaranje ugodne atmosfere unutarnjeg ambijenta. Danas to nazivamo brisolejima, koji se često koriste u suvremenoj arhitekturi. S istom željom i namjenom obložio sam sve volumene Biblioteke Kosova rešetkama sa širokim stjenkama tako da poprimaju suvremenu funkciju brisoleja, ali i da obilno svjetlo od staklenih ploha pročelja omekšam i ostvarim ugodan ambijent. Na biblioteci sam te rešetke zapravo shvatio kao zavjese. Rešetki ima oko 72.000 komada, a osmislio sam ih u obliku šesterokuta, također učestalog u endemskom izrazu, koji se postepeno popunjavaju dijagonalama i interpretiraju u nekih osam varijanti. Međusobnim spajanjem nastala je gusta mreža oko cijele zgrade, kao daleka i funkcionalna asocijacija na tradicionalni likovni vez. Svi ti šesterokuti izrađeni su od lijevanog aluminija, a njihov lijev obavljen je u Krapini, i to u kalupima od pijeska, to jest na isti način kako su lijevani artefakti još u doba antike. Uslijed lijevanja u pijesku površina stjenki rešetaka poprimila je reljefnost pijeska pa se time omekšao dojam materije i onemogućila neugodna refleksija sunčanog bljeska.

Svi volumeni obloženi su rešetkama sa širokim stijenkama tako da poprimaju suvremenu funkciju brisoleja, ali i da obilno svjetlo od staklenih ploha pročelja omekšaju i ostvare ugodan ambijent

Kako ste došli do kamena koji je upotrijebljen?

Gradio sam Biblioteku gotovo petnaest godina, zajedno s tadašnjim direktorom, kosovskim književnikom profesorom Bedrijem Hysom i voditeljem gradnje arhitektom Rexhepom Lucijem. S njima sam tada obilazio cijelo Kosovo te smo posjetili i spomen područje s turbetom sultana Murata. Turbet je građen kamenim ziđem. Okolina turbeta također je popločena jednakim kamenim pločama. Također su u cijelom tom predjelu zidovi i krovovi seoskih kuća načinjeni od kalanih kamenih ploča. Seoske ograde izvedene su od isto takovih povećih ploča zabodenih u zemlju. Razlog je ovome jednostavan: u blizini su se nalazili kamenolomi s prirodnim pločastim kamenjem. Smatrao sam neophodnim da prizemni dijelovi i terase Biblioteke trebaju biti obloženi ovim autohtonim kamenom kako bi još snažnije uključio arhitekturu Biblioteke Kosova u kosovski krajobraz.

Možete li reći nešto o interijerima objekta? Je li sve ostvareno kako ste zamislili?

U vrijeme dok sam projektirao i nadzirao radove na gradnji biblioteke, dakle do 1985. godine, sve se realizirao onako kako sam zamislio. Projektirao sam tada cjelovito unutarnje uređenje i sav namještaj čitaonica, dvorana, uredskih i pratećih prostora, oblikovanje hala i pregradnih panoa. U početnom dijelu gradnje bio sam potpuno slobodan u investicijama, nikad nitko nije nešto uvjetovao ili tražio da se smanji investicija. No, kako se biblioteka dugo gradila, u trenutku kad smo došli do uređenja interijera već je došla druga situacija u Jugoslaviji i na Kosovu, tako da sam na kraju i nešto skromnije radio nego sam izvorno zamislio.
Pregradni zidovi načinjeni su kao montažni panoi čiju sam površinu zamislio kao likovno oblikovanu. Budući da to nije realizirano, plohe unutar drvenih okvira obložio sam pločama tekstilnog poda sa svrhom apsorbcije i izolacije zvuka. U inicijalnom planu tu su trebale doći umjetničke intervencije kosovskih umjetnika Rexhepa Ferrija, Fatmira Krypa, Shyqrija Nimanija i Simona Shiroka, a također i dva hrvatska – Ive Gattina i Julija Knifera. Knjižnicu sam želio oslikati poput neke barokne crkve ili kako je Diego Rivera oslikao meksičku Nacionalnu biblioteku. Neke od umjetničkih intervencije koje su kasnije izvedene na pojedinim panoima izvedene su bez mene. Moji su jedino reljefi u obliku ilirske kopče na parapetu kata ulaznog hala. Ovakva ilirska kopča od dvije ploče izrađene navojem žice tipičan je ilirski nakit često pronađen i na Kosovu, a kao direktni uzorak oblikovanja, koje je inače izveo Simon Shiroka, koristio sam ilirsku kopču nađenu pokraj Nina.

“Kako se biblioteka dugo gradila, u trenutku kad smo došli do uređenja interijera već je došla druga situacija u Jugoslaviji i na Kosovu, tako da sam na kraju i nešto skromnije radio nego sam izvorno zamislio.”

Jesu li Gattin i Knifer oblikovali neke panoe?

Nisu.

Jeste li bili zadovoljni lokacijom Biblioteke?

Biblioteka je bila locirana na osnovu projekta idejnog urbanističkog rješenja Univerzitetskog centra, izrađenog pod vodstvom arhitekta Bashkima Fehmija i uz konzultaciju arhitekta Bogdana Bogdanovića. Biblioteka s trgom u obliku velikog amfiteatra, koji je trebao doći s njene zapadne strane, projektirani su kao središte Centra. Oko Biblioteke trebao se sa tri strane formirati sveučilišni grad sastavljen od svih fakulteta i studentskih sadržaja, a prema središnjoj gradskoj aveniji programiran je prostrani park. Neki fakulteti su doista izgrađeni, ali zamišljena cjelina Univerzitetskog centra nije ostvarena. Ipak i u ovoj situacija Biblioteka je smještena na respektabilnoj lokaciji okruženoj parkom te u potpunosti izražava svoj društveni dignitet.

Oko Biblioteke trebao se sa tri strane formirati sveučilišni grad, ali zamišljena cjelina Univerzitetskog centra nije ostvarena

Okoliš knjižnice tek je unazad nekoliko godina djelomično uređen. Da li ste u inicijalnom projektu ili kasnije planirali neko krajobrazno rješenje?

Sa zagrebačkim pejsažnim arhitektom Dragutinom Kišom izradio sam projekt parka uže okolice Biblioteke, ali to nije izvedeno. U toj završnoj fazi izgradnje došlo je do katastrofalnih društvenih previranja pa su radovi obustavljeni. Nakon toga nisam bio u Prištini više od 20 godina. No, bio sam prije dvije godine i ugodno sam se iznenadio uščuvanosti zgrade i brižnoj pažnji njenih predanih korisnika.

Kakve su bile reakcije na zgradu kada je bila dovršena?

Burne. Od oduševljenja i ponosa do omalovažavanja i zgražanja. Kao ilustraciju mogu navesti jednu čudnu akciju: tokom 2009. godine raširilo se po cijelom planetu natjecanje medija da proglase deset najružnijih zgrada svijeta. Gotovo uvijek je među njima bila navedena Biblioteka Kosova. Na prvi pogled to izaziva zgražanje. Međutim, među tih deset najružnijih zgrada uvrštene su i zgrade Centar Georges Pompidou Richarda Rogersa i Renza Piana u Parizu i Torre Velasca u Milanu čiji su arhitekti Belgiojoso, Peressutti i Rogers, koji se smatraju bitnim dometima arhitekture 20. stoljeća. Doista je velika čast biti u tom društvu. Mogu dopuniti s još jednim podatkom. Svaka struka ima svoju normativnu knjigu. U arhitekturi knjižnica takova je knjiga Geodreyja Thompsona „Planning and Design of Library Buildings“. U knjizi je i poglavlje o oblikovanju zgrade biblioteke u kojem je navedeno osam biblioteka u svijetu koje autor smatra primjerom kvalitetnog oblikovanja, a među njima je i Biblioteka Kosova.

Projekt parka uže okolice Biblioteke, izrađen u suradnji sa zagrebačkim pejzažnim arhitektom Dragutinom Kišom, nije izveden

Danas, kada ste u 85 godini, a prošlo je više od trideset godina od završetka knjižnice, odnosno više od 40 godina od njenog projektiranja, biste li što mijenjali na tom objektu?

Ne bih ništa mijenjao.

Prištinska i sarajevska biblioteka nisu vaši jedini projekti te tipologije. Autor ste i tri nerealizirana projekta knjižnica, Nacionalne knjižnice u Damasku 1974., Nacionalne knjižnicu Pahlavi u Taheranu 1977. godine i Nacionalne knjižnice u gradu Alžiru 1984. godine. Kako su nastali ti projekti i kako biste ih okarakterizirali?

Velika je razlika između njih, no mislim da sva tri imaju taj endemski, regionalni, predznak sa suvremenom interpretacijom, a meni se činilo da bi mogao biti zanimljiv u islamskom svijetu. Biblioteke za Damask i Taheran projektirao sam u okviru međunarodnih arhitektonskih natječaja, a biblioteka u Alžiru projektirana je na osnovu poziva vlade Alžira da naši arhitekti predlože projekte nacionalne biblioteke i parlamenta. Urbanizam ovog kompleksa projektirao je arhitekt Velimir Neidhartdt, a ja sam projektirao zgrade biblioteke i parlamenta. No, ništa od toga nije realizirano.

Teheransku biblioteku osmislio sam također s izrazitom regionalnom komponentom. Tada je Iranom vladao proeuropski orijentirani šah Reza Pahlavi koji je porijeklo Irana vezivao uz antički rimski imperij i njegovu bogatu, djelomično u Iranu uščuvanu arhitekturu u vidu četvrtastih zgrada formiranih oko prostranih atrija. Na osnovu ove rimske tipologije formirao sam biblioteku kao cjelinu sastavljenu od nekoliko povezanih zgrada sa središnjim atrijima.
Alžirsku biblioteku također sam koncipirao na sličan način s atrijima, ali sam atrije prekrio s ostakljenim kupolama poput Prištinske biblioteke. Klimatski toplinski ekstremi uvjetovali su ovakovu koncepciju.

Po vašem je projektu preuređena i stara zgrada današnjeg Muzeja Kosova?

Projekt Muzeja Kosova rađen je u, rekli bismo, nekoj obrnutoj metodologiji. Dok sam biblioteku zamišljao kao novu arhitekturu inspiriranu baštinom, kod Muzeja sam postojeću zgradu kao baštinjenu arhitekturu rekreirao obnavljajući njen arhitektonski identitet. Naime, prema informacija zgrada Muzeja sagrađena je početkom 20. stoljeća po projektu rađenom u Vojnom uredu u Grazu, kao štapska zgrada turskog garnizona. Arhitektura dvokatne zgrade iznad podređenog prizemlja oblikovana je u tipičnoj srednjoeuropskoj maniri reduciranog neobaroka. Međutim, zgrada koju sam trebao preprojektirati u muzej imala je tada dva znakovita nedostatka. Kao prvo, zgrada je bila prekrivena vrlo niskim krovom i time odudarala od svoje bitne oblikovne karakteristike. I kao drugo, prema sačuvanoj fotografiji zgrada je imala suštinski element barokne arhitekture – monumentalno dvokrako vanjsko stubište sa svečanim ulazom na prvom katu. Prema priči, komandant štaba poskliznuo se i razbio na poledici stubišta pa je dao srušiti stube. Kao ulaz u zgradu ostao je nekadašnji gospodarski ulaz u zgradu ispod srušenog stubišta. Smatrao sam do bi trebalo ovaj jedinstveni primjer srednjoeuropske arhitekture u regiji rekreirati prema njegovim stilskim karakteristikama. Stoga sam ponovno projektirao vanjsko stubište u maniri baroka, ali s detaljima kamena koji označavaju dob intervencije. Također sam uklonio neadekvatni krov i zamijenio ga mansardnom etažom kakva priliči stilskim osobinama zgrade. Mislim da je ovim intervencijama ostvarena reprezentativna zgrada dostojna današnjeg Muzeja Kosova i povijesti Prištine.

Nikad realiziran ostao je vaš prištinski projekt za zgradu Doma kosovskog društva znanosti i umjetnosti? Možete li reći nešto o tom projektu?

Tadašnje Društvo za nauku i umetnost Kosova bio je zametak formiranja današnje Akademije nauke i umetnost Kosova. Ideja projekta temeljila se na dvije premise: prvo, suvremena interpretacija tradicijske arhitekture i, drugo, dinamizmom zgrade izraziti razbuktali dinamizam kosovske znanosti i umjetnosti. Dom je oblikovan kao koncentrirana višeetažna zgrada s centralnim halom otvorenim kroz sve etaže. Iz hala i njegovih galerija pristupa se do obodnih radnih prostorija, koje su prema van isturene u obliku tradicionalnih doksata. Interpretacija je to metohijske zavičajne kuće s doksatom kata postavljanim na polukružnom volumenu konzole. Uobičajeno je to jednokatna zgrada, no često se javlja i u višekatnim varijacijama, npr. u Ohridu ili na Svetoj gori, s visinski multipliciranim doksatima, poprimivši tako izvanredno dinamične građevinske sklopove. Smatrao sam da je ovaj dinamični uzorak moguće kreirati u suvremenom skulptorski oblikovanom monolitu s doksatima isturenim iz šest strana središnjeg hala i tako ostvariti funkcionalnu i atraktivnu arhitektoniku, koja teži prema kinetici. Bio sam svjestan utopijskih odlika projekta – no nakon usvojenog projekta biblioteke imao sam povjerenje u dinamizam nacije.

Kada ste u Prištini bili prvi put, odnosno kakav je dojam tada na vas ostavio taj grad?

Nakon razgovora s direktorom kosovske biblioteke 1971. godine došao sam prvi put u Prištinu. U to vrijeme u Prištini se pojavila epidemija velikih boginja, variola vera, ali to mi nije smetalo. U vlaku sam bio jedini putnik. U Prištini nisam znao nikoga. U glavnoj ulici bio je tek hotel i ništa više. Gotovo sve što vidite danas sagrađeno je poslije. Grad je bio vrlo skroman, nije imao ljepotu, iako siromašni gradovi mogu imati ljepotu. Priština nije imala ni ljepotu ambijenta poput povijesnih gradova Prizrena i Peći, a uopće se i vrlo kasno razvila kao moderni grad, tek u drugoj polovici 20. stoljeća.
Biblioteka je tada bila smještena u skromnoj jednokatnoj zgradi površine nešto preko 1.000 kvadratnih metara s fondom od nekoliko tisuća knjiga. Inače, mene su tamo izvanredno dočekali. Primili su me srdačno i s beskonačnim povjerenjem. U radu nikad nisam imao nikakvih problema. Izrađeni i prihvaćeni projekt biblioteke poštovan je kao apsolutna istina. Nigdje nisam imao takvoga prekrasnog investitora kao što su bili voditelji programa gradnje prištinske biblioteke.

Uz vašu knjižnicu i zgrada sportsko-omladinskog centra, nekad zvanog Boro i Ramiz, jedno je od najupečatljivijih zdanja u Prištini. Što mislite o tom objektu?

Mislim da je to za ono vrijeme bio vrlo dobar i atraktivan projekt. No, spomenuo bi da su na arhitektonskom natječaju za tu zgradu prvu nagradu osvojili zagrebački arhitekti Ljerka Lulić, Jasna Nosso i Lujo Schwerer. Njihov projekt pripadao je sklopu pokreta istraživanja ideja budućnosti arhitekture. Objekt je oblikovan poput višespratne dijagonalne prostorne strukture čeličnih cijevi u koju su umetnuti zatvoreni i otvoreni sadržaji Centra. Na neki način bila je to asocijacija na kultni Tatlinov spomenik Trećoj internacionali. Bio je to eksperimentalni projekt vrhunske ekumenske kvalitete.

Sportsko-omladinski centar, tzv. Boro i Ramiz, za ono vrijeme bio je vrlo dobar i atraktivan projekt

Bili ste u Prištini i 2012. godine, kako vam je tada sve izgledalo?

Iznenadila me šarolikost. Središnji dio grada ponovno je izgrađen, a ta nova arhitektura ima neke individualne karakteristike u rasponu od mimikrije ili imitacije tradicijske arhitekture, preko istraživanja modernosti na tragu post-moderne arhitekture, egzaktno ostakljenih pročelja s umetnutim klasicističkim profilacijama, do potpune afirmacije neoklasicizma. Iznenadila me ta heterogenost unutar koje se nalaze i respektabilna arhitektonska dostignuća. Možda je sva ta šarolikost otpor na diktaturu internacionalnog stila, te može imati budućnost. No, atmosfera grada mi je izvanredna. Činilo mi se da navečer cijela Priština živi na korzu koji vrvi od mnoštva ljudi svih životnih dobi. To mi je bilo vrlo simpatično, kao otpor alijenaciji.

Nova arhitektura ima neke individualne karakteristike u rasponu od mimikrije ili imitacije tradicijske arhitekture, preko istraživanja modernosti na tragu post-moderne arhitekture

Diplomirali ste na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a pohađali ste i postdiplomski studij na Državnoj majstorskoj radionici za arhitekturu profesora Drage Iblera pri zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Možete li iznijeti neke osobne impresije o tom studiju i samom Ibleru kao profesoru?

Ibler je došao u Zagreb dvadesetih, iz europskog miljea. Kad je ponovno došao poslije rata, došao je opet iz svijeta, iz Švicarske. On je potpuno drugačije razmišljao o svijetu nego što smo mi razmišljali. Na neki način bio je za nas bonvivan koji je prekrasno živio i koji se bavio arhitekturom iz veselja. Nije bio ovisan o poslu, već je radio iz zadovoljstva, i to je pokušao prenijeti i na nas. Zanimljivo, Ibler nije znao crtati. Uvijek su mu crtali drugi i nije to smatrao nekim nedostatkom. On je o arhitekturi razmišljao na način koji sam pokušao interpretirati u svim mojim projektima i nekim tekstovima, naime, on je govorio o ideji arhitekture. Znao nam je govoriti da kuća koja nema ideju nije kuća. Time me je naučio više o arhitekturi nego da je crtao arhitekturu. Naučio nas je misliti o arhitekturi.

Radno vrijeme u Radionici bilo je od 9 do 17 sati i u tome vremenu mi smo priređivali neki gablec ili ručak oko 12 sati. Ibler je to zahtijevao i bilo je to lijepo zajedničko druženje. Ibler je u zgradi Radionice, današnjem Hrvatskom muzeju arhitekture, i stanovao pa smo mi praktički bili kod njega doma. On me je na neki način učio o životu, kako je doživljavao arhitekturu i kako je organizirao rad na projektiranju arhitekture. Stoga nikad nisam radio, već sam cijeli radni vijek izmišljao arhitekturu. Nikad nisam imao biro, radio tehničku dokumentaciju, izvedbene projekte ili lokacijske i građevinske dozvole. Razmišljao sam o arhitekturi, napravio skice i njih sam dao nekom birou na razradu. E, to sam naučio od Iblera – prodavati ideju, a ne rad.

Sjećate li se nekog posebnog projekta iz tog vremena Majstorske radionice?

Surađivao sam na Vili Zagorje na Prekrižju tj. današnjoj Predsjedničkoj palači. Tražio sam s Iblerom po sljemenskom pribrežju lokaciju za palaču i on je odabrao njen današnji smještaj, s time da je uvjerio nadležne kako se nepodesan teren treba izravnati da bi se ostvarila pogodna ravnina za smještaj kuće. Radili smo i jugoslavensku ambasadu u Moskvi koja nije realizirana, bolnicu u Karlovcu itd. Najviše sam surađivao na projektiranju zagrebačkog „Drvodera“, kako smo nazivali višekatnicu u zagrebačkoj Martićevoj ulici zbog obilja drveta na pročeljima i krovnoj terasi. Bio je to Iblerov otpor prema industrijski proizvedenim fasadama i vraćanje topline drveta u betonizirana zdanja.

Biste li izdvojili neku recentnu arhitektonsku realizaciju u Hrvatskoj?

Od starijih recimo Nacionalna biblioteka, Krematorij, kompleks Split III., Hajdukov stadion, Turinina tribina Dinamovog stadiona, a od novijih Muzej Narona, Pastoralni centar Rijeka, crkva Svetog Dominika… Mislim da se u našoj arhitekturi ovo nabrajanje, srećom, može znatno dopuniti.

Intervju je objavljen u sklopu temata Priština u časopisu Zarez i prenosimo ga uz dozvolu autora

Foto: skyscrapecity, wikipedia, Saša Šimpraga

Od 3. do 17. kolovoza 2014. u Međunarodnom kulturnom centru HGM-a u Grožnjanu održat će se ljetna škola arhitekture kojom će se proslaviti 25-a godišnjica osnivanja – „CELEBRATION of Uncertainty & Delight in the Unknown”.

Ovogodišnja tema radionice je “Architecture & Cooking”, a glavni tutori bit će Takaharu i Yui Tezuka  iz Tokija, s cijelim nizom gostujućih predavača, tutora i kritičara.

Prijaviti se mogu svi zainteresirani te studenti arhitekture i dizajna. Rok za prijave je 6. lipnja 2014.
Participacija u iznosu 350 eura uključuje radionicu i smještaj. Više o samoj radionici, kao i detalji prijave putem arch.groznjan@gmail.com.

Kako je bilo na prošlim radionicama u Grožnjanu, pogledajte u fotogaleriji.

U ponedjeljak 26. svibnja 2014. godine u 20 sati u ljubljanskoj galeriji Dessa, Židovska steza 4, Ljubljana, otvara se izložba STUDIO UP / DISCHARGE. Povodom prve samostalne izložbe STUDIO UP / Lea Pelivan i Toma Plejić održat će predavanje u Plečnikovoj dvorani na Fakultetu za arhitekturu, Zoisova c. 12, u 18 sati.

STUDIO UP predstavit će jedanaest godina kontinuiranog rada kroz jedanaest različitih projekta, od međunarodno priznatih realiziranih projekata poput koprivničkog GYMNASIUMA 46° 09′ N / 16° 50′ E, do natječajnih radova, narudžbi, u rasponu od malog mjerila izložbenih paviljona do velikih gradskih projekata.
Dodatni prilog izložbi je istraživanje koje su na Northwestern Universityju (SAD) proveli Adam Sandore i Ivan Rupnik, a koje je za potrebe postava izložbe remasterirao dizajner Damir Gamulin.

“Kao čin vandalizma protiv granice između autora i kritičara, Lea Pelivan i Toma Plejić izrazili su provokaciju u obliku citata njihova najdražeg fiktivnog taksista:

Sve životinje izlaze noću – kurve, pederi, transvestiti, drogeraši, bolesnici. Jednoga dana past će kiša i isprati taj šljam s ulica. Vozim po cijelome gradu. Vozim ljude u Bronx, Brooklyn, vozim ih u Harlem. Nije me briga. Meni svejedno. Nekima nije. Neki neće primiti crnce. Meni svejedno.
….
Travis Bickle, Taksist (1976.).

Ako pretpostavimo da su samo naklonjeni šarolikim putnicima ili dijele Travisovu toleranciju prema bizarnom, ekscentričnom, pa čak i čudovišnom, čime opravdano osvjetljava čudovište unutar njega samoga, propustili bismo puno toga što je zanimljivo i jedinstveno u radu STUDIA UP. Niti oni niti njihov rad nemaju izravne dodirne točke s hedonističkim putnicima njihova puritanskoga vozača, u njegovim pasivnim i agresivnim utjelovljenjima. Kao alternativa, njihov rad dijeli više sličnosti s formalnom i društvenom konstrukcijom samoga taksija, jarkih boja, pomalo kičast iznutra, čvrst ali improviziran, dovede te na željeno odredište, ali usput ravnodušno stimulira urođeno ponašanje njegovih putnika, a i zašto ne bi? Ali prije osvrta na rad, priložit ću još jedan dokaz, nadahnjujuću ali neuhvatljivu urbanu jezgru Splita, grada u kojem su odrasli, ne kao pokazatelj nekakvog duha mjesta, već kao drugu vrstu taksija, formalno vozilo koje ne samo tolerira, već i podržava neformalnost.”

Ivan Rupnik:” Taksiji i kuće za lutke, okviri i atmosfere: STUDIO UP” (izvadak iz teksta povodom izložbe).

Izložba je otvorena do 31. srpnja 2014. godine, a realizirana je u organizaciji galerije Dessa i kustosice Maje Ivanič, sa suorganizatorom Fakultetom za arhitekturu u Ljubljani, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Slovenije.

Putujući nedavno autobusom Jadranskom magistralom prema Dubrovniku, slušala sam veselo cvrkutanje turista prekidano povremenim provalama oduševljenja kada bismo prošli kraj neke naročito lijepe točke u krajoliku, ali pravu pomutnju i podvriskivanje izazivalo je svako starije naselje uz obalu. Ono što me zaintrigiralo je da se to “starije” odnosilo podjednako na zaista stoljetna/tisućljetna naselja, ali i na dio s magistrale vidljive turističke izgradnje iz sedamdesetih godina 20. stoljeća – očito su ih doživjeli podjednako autentičnima. Ova crtica nije znanstveni dokaz, ali niti iznimka, a bilo da ih čitaju kao uklopljenost u kulturu, uklopljenost u okoliš ili uopće ne idu dalje od “lijepo”, gosti na istočnoj jadranskoj obali itekako razlikuju ambijentalno vrijedne prostore od apartmanske stihije koja često u potpunosti preuzima i poriče njezin inherentni karakter.
S druge strane, kada političari, stručnjaci i “stručnjaci” za turizam, investitori i hotelijeri govore o turističkom proizvodu, godinama slušamo mantru o manjku sadržaja za goste, o neodrživosti “sunce i more” koncepta, no tu mantru ne prati nikakvu sustavno promišljanje, često ni temeljne studije utjecaja na okoliš ili baštinu, a dizajnerska pojavnost takvih ideja nekad je tragikomična. Ideja da gost u Hrvatskoj traži lokalnu inačicu Las Vegasa ili Disneylanda uglavnom je prevladala razumne i nizom suvremenih istraživanja potvrđene tvrdnje da je ključna komparativna prednost nekog odredišta upravo izvornost i mogućnost da gost iskusi što je moguće više autohtone kulture nekog područja. Hrvatska moderna hotelska arhitektura, o čemu smo opširno pisali ovdje, uz sve formalne i ispravljive nedostatke, pruža okvir za takav doživljaj, a ignorirati njezinu kvalitetu krajnje je destruktivno.

*karta resorta Solaris

*dalmatinsko selo

Podcjenjivačka pretpostavka da se prosječnog gosta mora i može zabavljati lažnim dalmatinskim selima, ali i, primjerice, kvaziegipatskim motivima u arhitekturi ili maltretiranjem papiga na Stradunu, već rezultira negativnom selekcijom, a dovoljno je samo prelistati nekoliko stranica bilo kojeg turističkog foruma da bi se saznalo što zapravo traže oni koji svoj dragocjeni odmor provode u Hrvatskoj i s kakvim se uspomenama vraćaju. Ne, nije ih briga za stvari koje mogu vidjeti u Americi, Turskoj, na Tajlandu ili kod sebe doma. Ne, nisu masa needuciranih ljudi bez ukusa kojoj se mogu prodavati šarene perlice i loša hrana.

Hotelski kompleks Solaris Borisa Magaša, 1967. godine nagrađen je republičkom i saveznom Borbinom nagradom; plakat s izložbe “Nagrađena hrvatska arhitektura 1961-1989″ autora Miljenka Bernfesta

Odluka o izradi urbanističkog plana uređenja turističko-ugostiteljske zone Solaris kraj Šibenika donesena je 2010. godine, a sukcesivno preuređivanje današnjeg resorta na 59 hektara površine koju je 1967. artikulirao Boris Magaš započelo je već privatizacijom. Prošle je godine pod projektantskom palicom biroa Tholos preuređen Hotel Ivan ne bi li, prema riječima vlasnika Veljka Župana, dobio “dalmatinski štih”, što je ipak rađeno s punim poštovanjem prema Magaševu djelu, iako ima dvojbenih detalja. Solaris nije doživio katastrofalnu sudbinu drugog Magaševa turističkog dragulja, Haludova, no teško je previdjeti sve veći broj ograda kojima se kompleks sa svojih pet hotela – Jurom, Nikom, Ivanom, Andrijom i Jakovom – te, do sada javnima, plažom, šumom i rekreacijskim sadržajima postepeno zatvara Šibenčanima, dok je “preuređenje” Hotela Andrija (autor originalne zgrade je Igor Kolombo) u “dječji hotel” lokalno najočitiji primjer nerazumijevanja i prostora i vremena, ali i toga što uopće jest arhitektura za djecu pa bila ona i turistička. Ironično zvuče medijske izjave menadžmenta Solarisa da im je konzultant do nedavne smrti bio i sam Magaš, između ostaloga i autor sjajnog dječjeg vrtića “Vjeverica” na zagrebačkom Ksaveru.

Dječji vrtić Vjeverica, foto:  Wolfgang Thaler, Maroje Mrduljaš, Vladimir Kuli : “Modernism In-Between”

*Hotel Andrija, fasada

Arhitektonsku zemlju snova, kako u jednom tekstu Magašev vrtić naziva Leo Modričin, najlakše je opisati kao prostor otvoren dječjim interpretacijama, prostor istraživanja i eksperimenta, prostor koji sukreiraju djeca. Dječji hotel Andrija je čista suprotnost, potpuno jednoznačno određen prostor, s nategnutom temom i bolno neukusnom interpretacijom za koju je odgovorna, kažu nam iz marketinga hotela, UGO grupa.

Nametanje ovakvog modela djeci jednako je podcjenjivačko kao i nametanje “dalmatinskih” plastičnih kućica njihovim roditeljima, a serviranje šizofrenog kiča baš u ambijentu koji je već idealan za dječju igru prilično je neshvatljiv izbor. Dodatno iznenađuje da se ovaj hotel nalazi baš u gradu koji već desetljećima organizira Dječji festival na kojem “mali ljudi” iz godine u godinu dokazuju vlastitu pamet i kreativnost. Autori ovog “preuređenja” sigurno se ne bi kvalificirali za sudjelovanje.

Ovo banaliziranje nije izoliran primjer u preoblikovanju moderne hotelske arhitekture pa ni samo hotelske, već odraz sustavnog zanemarivanja vrijednosti i propuštanja da se valorizira i zaštiti hrvatska moderna baština. Prilagodba suvremenim arhitektonskim i građevinskim standardima ne bi trebala dokidati koncepte modernih građevina, ako zbog ničeg drugog, onda zato što su, za razliku od Nema u blagovaonici hotela, sastavni dio našeg identiteta. Imali smo neobičnu sreću da ih radi generacija koja je prije pedesetak godina znala novitet turističke izgradnje uspješno uklopiti u postojeći ambijent i jedinstvenim rukopisima oplemeniti ideju masovnog turizma. Kada već baštinimo materijalizaciju takve misli, trebali bismo je razumjeti i prenijeti drugima, nasljednicima ili gostima, a ne je mijenjati jeftinim kopijama.

Fotografije:  www. solaris.hr

U petak, 23. svibnja, u Ministarstvu kulture u Zagrebu održana je konferencija za medije povodom nastupa na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture, što će se od 7. lipnja do 23. studenog 2014. održati u Veneciji, pod nazivom Fitting Abstraction (o tome smo već pisali ovdje).

Izložba se kroz antologijske primjere hrvatske arhitekture u proteklih stotinu godina bavi proučavanjem, otkrivanjem i prezentiranjem okolnosti i evolucije modernizma u Hrvatskoj u kontekstu širih prostornih, kulturnih i društvenih procesa.

“Time ona odgovara na zadanu zajedničku temu svih nacionalnih paviljona ‘Apsorpcija moderniteta 1914.-2014.’, koja je pozvala da se svi nacionalni nastupi odazovu na izazov istraživanja razvoja nacionalnih arhitektura u proteklih sto godina”, kazala je Karin Šerman, predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i izbornica izložbe.

* paviljonska konstrukcija u izgradnji

Pod vodstvom umjetničkog direktora 14. Venecijanskog bijenala, nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa, zemlje sudionice pozvane su da “svaka na svoj način oslove problem brisanja nacionalnih obilježja u korist skoro posvemašnjeg prihvaćanja jednog univerzalnog modernog jezika u proteklih stotinu godina”.

“Teza hrvatskog nastupa je da arhitektonski modernizam u našim, lokalnim okvirima ne samo da ne rastače i ne kompromitira prethodno postojeću nacionalnu arhitekturu, nego da, dapače, uslijed niza povijesnih razloga, modernizam sam postaje aktivni graditelj i nositelj ovdašnje kulturne memorije i identiteta“, pojasnila je Šerman.

“Naša je teza da se on potvrđuje kao legitimni nositelj dimenzije lokalnog arhitektonskog identiteta”, kazala je.

Izložba se ne fokusira na izdvojene povijesne epizode niti pojedine opuse ili autore, već joj je cilj zahvatiti što širi raspon uvida u proteklih stotinu godina. “Ideja je hrvatskog nastupa kroz osam temeljnih vrijednosnih linija koje su se kroz promatrano razdoblje istaknule kao dominantne – koje su predstavljene s po osam arhitektonskih primjera – izložiti specifične lokalne arhitektonske vrijednosti razvijene tijekom razdoblja modernizma“, kazala je Šerman.

Autori hrvatskog nastupa su, uz Karin Šerman, Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina.

Voditeljica projekta Sanja Cvjetko Jerković istaknula je kako je riječ o zahtjevnoj i slojevitoj izložbi koncipiranoj tako da se može lako razmontirati i ponovno montirati. “Cilj nam je da ona nastavi dalje živjeti i nakon Bijenala te da ju vidi što veća publika“, kazala je Cvetko Jerković, napomenuvši da su u tijeku dogovori o njezinu gostovanju u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (MSU).

U sklopu ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala arhitekture održavat će se i niz pratećih programa. U programu “Meetings on Architecture” uvršten je hrvatski program “Nove tendencije i arhitektura: apstrakcija, ambijent, algoritam”, koji se bavi značenjem i odjecima umjetničkih istraživanja Novih tendencija na medij arhitekture.

Program sadrži panel diskusiju, te prateće diskusije i popratne izložbe o segmentima arhitektonskog i umjetničkog opusa hrvatskog arhitekta Vjenceslava Richtera kao istaknutog protagonista Novih tendencija, te dokumentarnog filma o pokretu Novih tendencija u produkciji Hrvatske Radiotelevizije iz 2011.godine.

Još jedna posebnost ovogodišnjeg hrvatskog sudjelovanja na Bijenalu je i projekt mlade zagrebačke arhitektice Ane Dane Beroš, koja kao jedna od 40 kustosa sudjeluje u središnjoj izložbi Bijenala “Intermundia”, koji se bavi istraživanjem transeuropskih migracija (o čemu smo pisali ovdje). Hrvatska sudjeluje i u službenom popratnom programu “Lifting the Curtain”, kojemu je suorganizator splitska Platforma 9.81.

Nastup Hrvatske na Bijenalu u Veneciji organizira Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH.

Pomoćnica ministrice kulture Tamara Perišić istaknula je da se Hrvatski paviljon, kao i prethodnih godina, nalazi u prostorima Arsenala, u dijelu nazvanom Artiglierie, a prostire se na 75 četvornih metara. “Za hrvatski nastup Ministarstvo kulture izdvojilo je 810 tisuća kuna te 50 tisuća eura za najam prostora”, kazala je Perišić. (Hina)

U galeriji Vladimir Bužančić Centra za kulturu Novi Zagreb, u tijeku je izložba „Remetinečki gaj, prvo planirano naselje Novog Zagreba “.

Kroz povijesna istraživanja arhitekture i urbanizma, stare fotografije i arhivske materijale naselja Remetinečki gaj, izložba donosi vrijedan prilog poznavanju arhitekture poslijeratnog Zagreba i njenoj valorizaciji u kontekstu hrvatske arhitekture moderne.

„Upravo su remetinečke limenke i planirani urbanizam ovog dijela grada sve zanimljiviji i domaćoj i međunarodnoj stručnoj javnosti. Važnost ovog projekta prepoznata je prije svega u interakciji s lokalnom zajednicom i potrebom da se kod lokalnog stanovništva razvija svijest o vrijednostima prostora u kojem žive. To je ujedno i misija Centra za kulturu Novi Zagreb još od njegova osnutka 1977. godine. U sklopu izložbe bit će prikazan i film Oaza limenki (režija: Jasmina Bijron, snimateljica: Nikolina Romić), u kojem razgovaramo sa stanovnicima naselja i protagonistima njegova nastanka“, navode organizatori izložbe.
Izložba i film su dio višegodišnjeg projekta “Upoznaj svoje naselje – stvaraj svoj grad”. Autorica projekta je Anita Zlomislić. Povijesni razvoj Remetinečkog gaja nakon 2. svjetskog rata obradio je doc. dr. sc. Ivan Mlinar.

Više o projektu „Upoznaj svoje naselje – stvaraj svoj grad“ govori Anita Zlomislić:
„Zadnjih desetak godina postoji povećan interes istraživača za umjetnost nakon Drugog svjetskog rata. (..) Ukazujući na segment planiranja i izgradnje Novog Zagreba, a znajući da su arhitektura i urbanizam jedan od najreprezentativnijih izloga društva, kako njegovih vrijednosti tako i mogućnosti, vjerujemo u makar mali doprinos razumijevanju važnosti kulturno-povijesnog kontinuiteta, prezentiranom u tek malom isječku vremena, ali onom o kojemu većina nas živih može svjedočiti.
2012. godine Galerija Vladimir Bužančić Centra za kulturu Novi Zagreb organizirala je izložbu „Novi Zagreb jučer i danas“, potaknuta gradnjom novih naselja Jarušćica i Lanište, sportske dvorane i trgovačkog centra Arena u neposrednom okruženju Remetinečkog gaja, a povodom 35-te godišnjice institucije. Provedena arhivska i povijesna istraživanja potvrdila su programsku opravdanost detaljnjijeg interesa za urbanizam i arhitekturu Novog Zagreba. Naime, razlozi osnivanja Centra za kulturu Novi Zagreb u direknoj su vezi s temom istraživanja ovog projekta, čime naša institucija ostvaruje svoju misiju.

Te je godine pokrenut višegodišnji projekt Upoznaj svoje naselje – stvaraj svoj grad, koji bi svake godine izložbom, filmom i publikacijom tematizirao jedan novozagrebački kvart. Projekt promišlja kulturu kao pokretač razvoja u lokalnoj zajednici. Tema novozagrebačkih kvartova aktivira kulturni prostor izvan centra grada, ponajprije njegove arhitektonsko-urbanističke preduvjete koji direktno utječu na kvalitetu života lokalnog stanovništva, njegove društvene navike kao i stvaranje osjećaja povezanosti unutar lokalne zajednice. Povijesna istraživanja arhitekture i urbanizma te njihova valorizacija imaju namjeru doprinijeti pozicioniranju stambene arhitekture poslijeratnog Zagreba u kontekstu hrvatske arhitekture moderne. Rezultati znanstvenih istraživanja trebaju biti u direktnoj vezi sa mogućnošću njihova korištenja – izložbom, filmom i publikacijom komunicirati s lokalnom zajednicom i mjesnom samoupravom, a nadamo se i kritička paradigma za buduće arhitektonske intervenicje u ovom dijelu grada.”

Izložba se može razgledati do 04. lipnja 2014. godine, radnim danom od 9 – 18 sati, četvrtkom i subotom od 10 -13 sati.

Foto: Šime Radovčić, 1969-1970. MGZ inv.br. 41405 , Mario Rozić 2012., arhiva

Povodom niza predavanja ‘Suvremena arhitektura- inženjerski pristup; europski majstori detalja u Hrvatskoj’ koji su slovenski arhitekti održali u DAS-u 9. svibnja 2014., razgovarali smo s Aljošom Deklevom, članom etabliranog arhitektonskog ureda dekleva gregorič arhitekti.

Aljoša Dekleva: “U suštini arhitektura kao takva ne postoji bez korisnika, kao što ni knjiga ne postoji bez čitatelja”, foto: Jelena Katavić

Aljoša Dekleva i Tina Gregorič ured su osnovali 2003. godine u Ljubljani. Oboje su diplomirali na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani te nastavili školovanje na Architectural Association u Londonu, gdje 2002. magistriraju. U Londonu su osnovali internacionalnu arhitekturnu mrežu RAMTV. Njihov magistarski rad o prilagodbi stanogradnje širokim masama Negotiate my boundary! objavljuje First AA Publications u Londonu te Birkhauser u Baselu. Kao predavači i kritičari surađuju na fakultetima u Londonu, Grazu, Ljubljani, Veneciji, Berlinu, Napulju i Meksiku. Međunarodnu pažnju prvi put privlače kućom XXS u Ljubljani za koju dobivaju nagrade ‘Luigi Cosenza’ i WALLPAPER*. Njihova reciklažna tvornica OTPAD ušla je u uži izbor za nagradu ‘Mies van der Rohe’ za 2009. godinu, a osvojila je nagradu ‘International Architecture Awards’ i Plečnikovu medalju u Sloveniji. Kuća na litici na otoku Maui 2012. osvaja drugo mjesto na ‘AIT Award’ u kategoriji ‘Luxury Living, a studio je, među brojnim nagradama, osvojio i drugo mjesto na ‘21 for 21 WAN AWARDS 2012.- Highly Commended Entries’.

Biste li mogli usporediti princip studiranja na ljubljanskom Fakultetu za arhitekturu i na londonskom AA-u?

Na oba fakulteta bitan je odnos profesora/majstora i studenta. Na ljubljanskom fakultetu postoje takozvani seminari kod jednog profesora od kojeg se može puno naučiti. Ja sam imao sreću da sam još mogao učiti od profesora koji su učili od Edvarda Ravnikara ili radili s njim. Također sam imao sreću da sam prve dvije godine učio od profesora Stanka Kristla i kasnije od Vojteha Ravnikara, što je ostavilo veliki utjecaj ne samo na mene nego i na čitavu generaciju. Kod nekih drugih generacija tako jak utjecaj je izostao. Danas je malo interesantnije vrijeme na ljubljanskom fakultetu jer se vraćaju neki mladi ljudi koji mogu snažno konceptualno potkrijepiti nastavu.
Vrlo važna stvar u tim seminarima je vertikalna organizacija studija koja omogućuje kontakt između generacija. Mislim da je izuzetno bitno iskustvo kada kao student prve godine možeš vidjeti što radi netko tko upravo diplomira i da taj netko može vidjeti tvoj rad. U tom smislu AA je slično organiziran: njihov sistem ne funkcionira sasvim vertikalno, već grupira zajedno studente druge i treće godine u takozvani Intermediate School, te studente četvrte godine i diplome u Diploma School.
Interesantna razlika između te dvije škole je da u Ljubljani nakon odrađenog semestra izložiš seminarski projekt, vratiš se kući, popiješ čašu vina i ćao. Na AA-u, na kraju semestra uvijek postoji završna obrana na kojoj sudjeluju vanjski kritičari, od Zahe Hadid do Madelon Vriesendorp i drugih koji poslušaju tvoju prezentaciju i daju kritički feedback, a ti trebaš argumentirano braniti vlastiti projekt. Najbitnija je bila sredina semestra, kad smo imali međuprezentacije projekata na kojima su kao kritičari sudjelovali vanjski i ostali fakultetski profesori. Taj feedback je esencijalan, što je tada ljubljanskom fakultetu manjkalo. Danas se to prakticira i u Ljubljani, ali vrlo neformalno.
Zanimljiv je i odnos dodiplomskog i postdiplomskog studija; dodiplomski studij koncipiran je tako da studenti većinu rada odrađuju individualno, dok postdiplomski funkcionira na premisi da arhitektura nastaje u dijalogu s više ljudi, tako da smo magisterij radili u timu od pet članova. Arhitektura nastaje u timu i multidisciplinarna je.

KSEVT, Vitanje, Slovenija: “Na otvorenju centra novinari su pitanjima provocirali stanovnike Vitanja ukazujući na neobičnost objekta u ruralnoj sredini, no apsolutno svi ljudi koji su bili intervjuirani su se identificirali s kućom.”, foto : Tomaž Gregorič

Kako je funkcionirala suradnja četiri biroa s kojima ste radili na projektu KSEVT-a (Kulturni centar europskih svemirskih tehnologija) u Vitanju? Na koji ste način komunicirali, kako ste uspjeli doći do zajedničkih postavki, složiti se da zgrada mora biti kružna? Po čemu je taj projekt kontekstualan?

Trebao bih objasniti kako je to sve počelo. Dragan Živadinov, promotor i pokretač projekta ne samo zgrade nego i cjelokupnog fenomena Hermana Potočnika Noordunga, pronašao je lokaciju u Vitanju, osigurao sredstva iz fondova EU i ministarstva. Sljedeći korak je bio odabir arhitekata; angažirao je četiri biroa i dao nam opciju da surađujemo ili organiziramo interni natječaj. Često sudjelujemo na natječajima pa nam je taj model rada već poznat, tako da smo se odlučili na suradnju. Svjesno smo tome pristupili uz rizik, bez znanja o konačnom ishodu. Ideje su se razvijale na principu radionice. Nakon diskusije, svatko se vraćao u svoj biro i razvijao ideju, nakon čega bi uslijedila nova zajednička radionica. Nakon definiranog idejnog projekta, uslijedila je tehnička razrada oko koje smo se podijelili; netko je razrađivao projekt za dobivanje građevinske dozvole, a netko je crtao izvedbeni projekt.
Bez jake polazišne točke, kružne forme oko koje smo se jednoglasno složili, dinamika rada bila bi vjerojatno potpuno drugačija. Krug nije proizašao iz konteksta Vitanja kao naselja, nego iz važnosti rada i ličnosti Hermana Potočnika Noordunga, koji je u svojoj knjizi uz tekstove nacrtao i nekoliko veoma interesantnih dijagrama koji su sami po sebi arhitektonska djela. Pogrešno je misliti da je kontekst u arhitekturi isključivo formalan. Jedan od nivoa kontekstualnosti je i socijalni značaj. Na otvorenju centra novinari su pitanjima provocirali stanovnike Vitanja ukazujući na neobičnost objekta u ruralnoj sredini, no apsolutno svi ljudi koji su bili intervjuirani su se identificirali s kućom. To je taj moment socijalne integracije: centar je njihov kulturni dom u kojem se odvijaju i druge aktivnosti. U podrumu su smještene sanitarije i garderoba za nogometaše s obližnjeg terena, prostore centra koriste lokalna društva, glazbenici i škole…

“Krug nije proizašao iz konteksta Vitanja kao naselja, nego iz važnosti rada i ličnosti Hermana Potočnika Noordunga, koji je u svojoj knjizi uz tekstove nacrtao i nekoliko veoma interesantnih dijagrama koji su sami po sebi arhitektonska djela.”, foto: Herman Potočnik Noordung, The Problem of Space Travel, 1929.

Je li postojala strategija približavanja cjelokupnog projekta stanovnicima Vitanja i imate li općenito razrađenu strategiju odnosa s korisnicima?

To je kompleksno pitanje o kojem bi se moglo održati posebno predavanje. Mi kao arhitekti u ovom slučaju nismo imali strategiju. Nismo je ni trebali imati jer je Dragan Živadinov godinama prije početka konkretnog arhitektonskog projekta sve pripremao u suradnji i uz pomoć lokalnih aktera, razgovarao s gradonačelnikom i svim važnim osobama Vitanja, organizirao platforme za javnost. Živadinov i Miha Turšič su nekoliko godina ranije uredili memorijalnu sobu za Hermana Potočnika Noordunga koja je bila svojevrsna fizička najava budućeg centra iako se tada još nije znalo da će se centar izgraditi. Oni su u Vitanje stavili nekakav implant, to je bila ta klica.
Interesantno je pitanje integracije socijalnih aspekata u arhitekturu. Mislim da u suštini arhitektura kao takva ne postoji bez korisnika, kao što ni knjiga ne postoji bez čitatelja. Vodim seriju radionica sa studentima na kojima pokušavamo shvatiti kako korisnik može biti informativan design tool za neku arhitektonsku intervenciju. Postoje različite metode, pogotovo u doba parametricizma, koje mogu biti design tool za razvijanje arhitekture, ali smatram da su korisnikove specifične potrebe, odnosno parametri koje generira korisnik, osnovni i važan poticaj.

KSEVT, Vitanje, Slovenija: “Smatram da su korisnikove specifične potrebe, odnosno parametri koje generira korisnik, osnovni i važan poticaj.”, foto: Adriana Aleksić

Ovo predavanje bilo je fokusirano na ulogu detalja u arhitekturi. U kojoj fazi projektiranja pokušavate uključiti razmišljanje o detalju, o konkretnoj izvedbi, i mislite li da je u formalnom obrazovanju važnost detalja zanemarena?

Kad se kao mlad čovjek počneš baviti arhitekturom, sve zamišljaš u bijeloj boji. To je možda loš dio nasljeđa modernizma. U formalnom obrazovanju sama materijalnost i detalj su zanemareni, barem je tako bilo devedesetih godina u Ljubljani. Kad shvatiš da je arhitektura materijalna, odmah kreneš razmišljati o potpuno drugom kontekstu. Mi već na početku razmišljamo o materijalima, ne o detalju u smislu forme detalja, nego o materijalu kao suštini detalja. Zato sam i predavanju dao naslov ‘Detail implies materiality & materiality implies detail’.

Imate li problema s investitorima i izvođačima kad iznađete neko novo rješenje koje nije tipično za sredinu u kojoj radite ili ustaljenu praksu?

Prva stvar je da uvijek pokušavamo shvatiti koje je za to mjesto i kontekst građevinsko iskustvo te kako se stvari rade. Nakon toga pokušavamo napraviti nekakvu nadgradnju ili eksperiment u smislu preispitivanja uobičajenog. Na primjer, za kuću na Havajima, posjetili smo lokaciju ne samo zbog analize i pregleda lokacije, nego i kako bismo napravili kompletnu analizu metoda gradnje kuća na Havajima, dostupnih materijala i ponude lokalnih građevinskih tvrtki. Smatramo to dijelom konteksta. Još jednom, kontekst nije samo formalan, nego je i sve ostalo. Nakon toga smo za finalno pokrivanje kosog krova upotrijebili tehnologiju i materijal koji se obično upotrebljava za terase. Slično smo, na primjer, napravili žbuku iz kombinacije pijeska s plaže, koraljnog pijeska i vapnenog pijeska. Na taj način žbuka materijalno i kromatski kontekstualizira kuću u ambijent otoka.
Također, arhitektura se ne radi na papiru, nego na gradilištu. Kad si mladi arhitekt sve te stvari percipiraš kao probleme, no to su samo novi uvjeti i novi konteksti u procesu izvođenja arhitekture. Svaku promjenu koja se dogodi prilikom gradnje projekta pokušavamo preokrenuti na način da rješenje problema bude nešto što će poboljšati naš projekt. Mislim da je taj moment vrlo interesantan i značajan za konačnu realizaciju projekta.

Kuća na litici: “Za kuću na Havajima, posjetili smo lokaciju ne samo zbog analize i pregleda lokacije, nego i kako bismo napravili kompletnu analizu metoda gradnje kuća na Havajima, dostupnih materijala i ponude lokalnih građevinskih tvrtki. Smatramo to dijelom konteksta”, Maui, Hawaii, SAD, foto: Cristobal Palma

“Za finalno pokrivanje kosog krova upotrijebili tehnologiju i materijal koji se obično upotrebljava za terase. Slično smo, na primjer, napravili žbuku iz kombinacije pijeska s plaže, koraljnog pijeska i vapnenog pijeska. Na taj način žbuka materijalno i kromatski kontekstualizira kuću u ambijent otoka”, Kuća na litici, Maui, Hawaii, SAD, foto: Cristobal Palma

Koliko Vam je važna tradicija ljubljanskog fakulteta i akademsko nasljeđe te tradicionalna slovenska arhitektura?

Mislim da sve što osoba radi, vidi i konzumira kroz život ima utjecaja na nju kao osobu. Ako ta osoba postane arhitekt, ono što radi odražava ono što je konzumirao kroz život. Ne mislim samo na edukaciju, nego i na odgoj, sredinu u kojoj si odrastao itd. Sve se to nekako akumulira i manifestira u daljnjem radu. Arhitektura kao proces kontinuiteta je nešto u što stvarno vjerujem.
Ljubljanska škola i kontekst moderne Ljubljane (tu mislim na 60-e i 70-e godine) nije unificirani modernizam, već je prilagođen lokalnom kontekstu. Isti odnos moderne arhitekture s lokalnim kontekstom dobivate prolazeći i kroz Zagreb, Osijek, Skoplje… U tom smislu, kontekst moderne arhitekture generacije naših modernista-funkcionalista koji je nastao na Plečnikovoj arhitekturi utjecao je na naš rad.
Slično je moje intimno iskustvo vezano za priču arhitektonskog kontinuiteta. Moj otac Marko Dekleva je 70-ih u Sežani inicirao Grupu Kras. Tako sam kao dijete i tinejdžer često uživao u društvu ostalih članova Grupe Kras, Vojteha Ravnikara, Matjaža Acota Garzzarolija i Egona Vatovca koji su, pored arhitekture, znali uživati život kakav se tada pružao u zapadnoj Sloveniji, često vezan za Trst.

XXS House, Ljubljana: “Kad shvatiš da je arhitektura materijalna, odmah kreneš razmišljati o potpuno drugom kontekstu. Mi već na početku razmišljamo o materijalima, ne o detalju u smislu forme detalja, nego o materijalu kao suštini detalja.”, foto: Matevž Paternoster

Možete li nam reći kako je položaj Slovenije u EU utjecao na vašu praksu i kako se općenito snalazite u krizi s obzirom na opadajuće gospodarstvo i situaciju kakva jest?

Moja generacija imala je sreću jer smo na početku samostalnog rada bili u državi koja je prolazila kroz proces tranzicije i privatizacije. Mnogi veliki arhitektonski kolektivi su propali, što je otvorilo prilike mladim ljudima koji su dolazili s fakulteta. Prva kuća koju smo gradili, kad sam imao ured s druga dva partnera prije odlaska u London, bila je poslovna zgrada od 1500m² iz koje se može puno toga naučiti.
Danas nema takve mogućnosti za mlade ljude. Sve je nekako etablirano i zatvoreno. EU nije donijela velike promjene u načinu na koji se arhitektura radi u Sloveniji. Inozemno tržište jednako je zatvoreno i teško kao prije. Na današnjim otvorenim natječajima u Sloveniji sudjeluju i inozemni arhitekti, no najčešće ne pobjeđuju.
Mladi, ambiciozni arhitekti, a još više i dizajneri, koji danas tek stupaju na scenu imaju drugi model manifestacije vlastitih ambicija. To se vidi na primjeru platforme Kickstarter, gdje postoji takozvani ’slovenski fenomen’. Vlasnici Kickstartera ne mogu shvatiti kako iz tako male populacije dolazi puno dizajn projekata koji su uspjeli. Mislim da se dogodio prijelaz od klasičnog građevinarstva koje zahtjeva puno novca na alternativne stvari koje se mogu realizirati brzo preko sistema crowdfundinga. Još interesantnije bit će vidjeti kako i kada će taj sistem prijeći natrag na arhitekturu i građevinarstvo.

Kako vidite budućnost gradnje i ulogu arhitekta; koja je glavna odgovornost arhitekta danas i u vremenu koje dolazi?

Arhitekt ima puno odgovornosti. Jedna od njih je i javni prostor. U ljubljanskom Muzeju za arhitekturu upravo je održana konferencija koja propituje postoji li još uopće javni prostor. Govorilo se o Amsterdamu u kojem javni prostor kao takav i javni entitet više ne postoji. Sve je komercijalizirano. Ima i dobrih stvari unutar komercijalizacije, stvorio se ‘I amsterdam’ brend.

Također, jako mi se svidjelo današnje predavanje Aleša Vrhoveca, koji problematizira postojanje fonda od 330 000 individualnih kuća u Sloveniji koje su građene za obitelji za narednih 200 godina. Sada u njima živi jedna ili dvije osobe po kući. Kako taj kapital reciklirati i pretvoriti u nešto što će biti budućnost arhitekture?

Mislim da je vrlo bitan i odnos prema korisniku, u smislu individuuma, ali i u smislu društva. U današnjem sistemu arhitekata-zvijezda to se donekle izbrisalo. Vrlo je lako shvatiti bazičnu korist Bilbao efekta i financijske dobiti investitora i gradova, ali treba razumjeti da to nema veze s korisnicima. Korisnik je ipak netko tko upotrebljava arhitekturu, iz nje uči, na nju vrši utjecaj od kojeg se arhitektura kroz vrijeme mijenja te se takva vraća korisniku na ponovnu konzumaciju. I taj proces teče dalje u beskonačnom ciklusu.

Anita Karaman, Filip Kobzinek (razgovor je uz dopuštenje prenesen s portala Društva arhitekata Splita)

U organizaciji Sveučilišta u Rijeci i Centra za napredne studije jugoistočne Europe u Rijeci će se u utorak 10. lipnja u 19 sati  održati predavanje slavnog američkog arhitekta Petera Eisenmana, u dvorani Aula magna u Rektoratu Sveučilišta u Rijeci, Trg braće Mažuranića 10.

Otvoreni kolegij s Peterom Eisenmanom podrazumijeva predavanje ovog uvaženog arhitekta te diskusiju koja će uslijediti, na kojoj će sudjelovati Nikola Bojić, Leo Modrčin, Maroje Mrduljaš, Luka Skansi kao moderator te Pero Vuković.

* Peter Eisenman: Memorijal holokausta u Berlinu

Organizacijski odbor koji stoji iza ovog projekta čine Snježana Prijić Samaržija, Petar Bojanić i Idis Turato.

Predavanje je besplatno i otvoreno za javnost, no zbog organizacijskih razloga i kapaciteta dvorane potrebno je najaviti svoj dolazak na mail: amesanovic@uniri.hr.

Hrvatska komora arhitekata slijedom odluka sjednica Zbora Područnog odbora Osijek od 29. svibnja 2014. godine i Upravnog odbora od 30. svibnja 2014. godine priključit će se, u koordinaciji sa Ministarstvom graditeljstva i prostornoga uređenja, u program sanacije poplavljenih područja Republike Hrvatske.

„U sljedećih nekoliko dana uputit ćemo Vam poziv za iskazivanje interesa za uključivanje u projekt izrade dokumentacije u formi tipskog projekta na lokacijama poplavom porušenih obiteljskih kuća“, stoji u pozivu Komore.

Više informacija vezanih uz program sanacije pratite na službenim stranicama HKA ovdje.

U organizaciji Sveučilišta u Rijeci i Centra za napredne studije jugoistočne Europe jučer je u riječkom Rektoratu održano predavanje slavnog američkog arhitekta Petera Eisenmana.

Peter Eisenman, 81-godišnji američki arhitekt, započeo je svoje predavanje objašnjavajući bit ovogodišnje izložbe arhitekture u Veneciji, nadovezujući se na činjenicu da je 1914.godine, prije točno 100 godina, Le Corbusier predstavio svoj domino dijagram, što se smatra početkom moderne arhitekture, a 50 godina nakon toga i točno prije 50 godina, 1964.godine, koja se smatra krajem moderne ere, Eisenman je počeo graditi svoju karijeru. Osvrćući se na zadnjih 100 godina, zaključio je da je za njega, a i za njegove studente, Le Corbusierovu figuru moderne arhitekture definitivno zamijenio Rem Koolhaas, kustos ovogodišnjeg Bijenala arhitekture u Veneciji.
Upravo je Eisenman pomogao Koolhaasu na početku njegove karijere u sedamdesetim godinama kada je Koolhaas studirao kod njega u New Yorku (Institute for Architecture and Urban Studies (IAUS), davši mu ured, gdje je Koolhaas napisao “Delirious New York“, i novčanu potporu za izdanje knjige, a bio je i u žiriju kada je Koolhas dobio prvu nagradu za arhitekturu.

Na prethodne izložbe Bijenala bile su pozivane arhitektonske zvijezde, a izlaganjem videa, performansima, filmovima i različitim vizualnim efektima izgubila se arhitektura, smatra Eisenman. Upravo zato, a kako bi se sva pažnja okrenula osnovnom smislu arhitekture, Koolhaas ove godine nije htio pozvati starhitekte te se okrenuo temeljima arhitekture – fundamentals. Eisenaman vidi ovu Koolhasovu izložbu kao njegov kraj, a zadnje dvije godine pripremanja izložbe naziva njegovim epitafom. Ovogodišnja izložba okreće nas modernizmu i samom promišljanju arhitekture. Eisenaman gleda na ovogodišnji Bijenale kao na kraj jedne, Koolhaasove ere, ali – kao što je svaki kraj istodobno i novi početak – vjeruje da u sljedeće četiri godine slijede promjene i da bi 2018. godina, baš kao i 1968. s revolucijom u sustavu školovanja, kulturi, umjetnosti i arhitekturi, mogla biti ponovno revolucionarna. U potrazi za tim revolucionarnim, novim aspektom arhitekture, naglašava da je odgovor u nečemu što slijedi fundamentals.
Naglašava i svoje poznato stajalište da ne postoji građevina bez funkcije, ali ni da ne postoji ni jedna funkcija bez građevine i da je svaka građevina uvijek neki oblik odgovora na zadani program.

Eisenman je predstavio i svoj projekt za arheološki muzej u Istanbulu, Yenikapi archeological museum, objašnjavajući kako se projekt sastoji od četiri različita formalna elementa s različitim funkcijama: arheološki park, dvije odvojene zgrade arheološkog muzeja i veliki ekološki park. Muzej je zamišljen kao prostor-filter između dvaju različitih dijelova grada, željezničke stanice i poslovnog dijela grada kroz koji bi građani svakodnevno prolazili i koristili ga.

Nakon predavanja uslijedila je diskusija na kojoj su sudjelovali Nikola Bojić, Leo Modrčin, Maroje Mrduljaš, Pero Vuković te Luka Skansi kao moderator, tokom kojeg je Eisenman naglasio važnost proučavanja povijesti i teorije arhitekture za svakog mladoga arhitekta poput Andree Palladia, Leona Batiste Albertia, Roberta Venturia… Naglasio je i da svojim studentima uvijek ističe važnost crteža i njegovu prednost nad digitalnim načinom crtanja i navodi svoj primjer kada je za prvu projektiranu kuću napravio 2000 crteža. Vjeruje da se upravo na ovaj način postiže kompleksnost projekta. Na kraju predavanja, prisjećajući se 1962. kada je prvi put došao u Pariz pred ured velikog Le Corbusiera i nije imao hrabrosti pozvoniti na vrata, dao je savjet koji uvijek kaže i svojim studentima: u njegovom uredu mogu raditi najviše pet godina i onda moraju otići jer se ne mogu više razvijati već postaju sljedbenici tuđih ideja.

Digitalna izdanja knjiga i mogućnost on-line naručivanja tiskanih odveli su velik dio publike iz stvarnih prostora s policama, ne samo u zemljama poput Hrvatske, gdje je čitalačka kultura izuzetno niska, već i u zemljama gdje se knjige zaista kupuju. Naricanje nad tužnom sudbinom knjižara i gradova u kojima se zatvaraju ima smisla koliko i redom jalovi pokušaji da se gubici nadoknade prenamjenom dijela njihovih prostora u papirnicu, poklon galeriju ili jednostavno svaštaru. Ipak, knjižara koja se i programski i fizički prilagođava komunikacijskoj revoluciji, ostaje ne samo poželjan već i nužan urbani sadržaj i to upravo kao mjesto strukturiranja te revolucije, filtar kroz koji se nosimo s informacijskom krizom. Grupe knjižnih proizvoda kojima globalno ne pada prodaja vjerojatno su i zato, uz ilustrirane knjige, baš priručnici i vodiči, a uspješne one knjižare koje se specijaliziraju i proizvode neku vrst zajednice koja dijeli otkrića.

Split: arhitektura 20. stoljeća – vodič / Split: 20th Century Architecture: a Guidebook.

Aleksander Laslo: Arhitektonski vodič Zagreb 1898-2010 / Architectural Guide Zagreb 1898-2010.

Alen Žunić, Zlatko Karać: Antologijski arhitektonski vodič Zagreba – 100 izabranih zgrada.

Zanimljiva i uporna čitalačka zajednica u Hrvatskoj su arhitekti i studenti arhitekture. Glad koja je u financijski nešto boljim prilikama obilno popunjavala njihove kućne biblioteke danas se također dijelom zadovoljava na internetu, ali neke grupe publikacija još uvijek se traže u tiskanom obliku. Razlozi su i praktični – ako neki trend ili novitet u projektiranju i možemo iščitati s monitora, stvarno informativan, koristan nacrt još uvijek nalazimo samo na papiru. Zavodljive vizualizacije rijetko pružaju relevantnu informaciju o nekoj kući, a detalj gotovo nikad pa tako ni tiskane “slikovnice”, zbirke reprodukcija bez kvalitetne priče, nisu popularne među domaćim arhitektima, kao ni među dizajnerima i povjesničarima umjetnosti, bez obzira na relativno nisku cijenu. Ozbiljno pisane monografije, velikih formata i s kvalitetnim tiskom, redovito su pak većini preskupe. Nismo sigurni je li cijena glavni razlog za smanjenje interesa za monografijama ili se radi o promjeni načina na koji usvajamo informacije o nečijoj produkciji, ali osim za pregledima radova nekoliko kapitalnih autora poput, primjerice, Le Corbusiera, Koolhaasa, Fostera ili Anda, rijetko će tko posegnuti za takvom literaturom i to najčešće u specijalnim prilikama. Divna monografska izdanja poput onih časopisa/biblioteke El Croquis danas se tako uglavnom poklanjaju povodom rođendana ili diploma, a pretplate su postale iznimka.

Jean-Louis Cohen, Tim Benton: Le Corbusier Le Grand

S druge strane, arhitekti rado biraju naslove iz niza dostupnih, naročito ako ih mogu čitati na engleskom ili nekom drugom svjetskom jeziku, ukoričenih teorijskih pristupa koje je praktično imati stalno pri ruci, za inspiraciju ili bistrenje koncepata. Ne mora se nužno raditi o isključivo arhitektonskim pristupima, a temeljem iskustva smucanja po knjižarama i antikvarijatima u raznim ulogama zadnjih četvrt stoljeća, stječe se dojam da inženjeri čitaju više od humanista. S obzirom da naše škole arhitekture i jesu naglašeno oslonjene na teoriju i da su profesori skloni provocirati studente da čitaju, zaista je mnogo onih koji zbog takve vrste obrazovanja mogu artikulirano tumačiti vlastite i tuđe koncepte, a to smatramo velikom povlasticom.
Trenutno, možda i zbog manjka domaće periodike, kupuju se i hrvatska izdanja, odnosno izdanja koja se bave hrvatskom arhitekturom, od kojih su naročito dobro primljeni već spomenuti arhitektonski vodiči namijenjeni i široj publici. Nekada tražene specijalizirane časopise gotovo su u potpunosti zamijenile razne web-stranice, ali to nije lokalni specifikum.
Sve u svemu, knjige se biraju pažljivije, ciljano i ne kupuju više u potrošačkoj groznici, ali kontinuitet je zadržan, a neki evergreeni nalaze kupce iz generacije u generaciju. U knjigama o prostoru i građenju mnogi će arhitekti naći jednako čvrste temelje za formiranje vlastitog jezika kao što ga nalaze promatrajući analitički fizički prostor oko sebe. Oni pak kojima arhitektura nije struka već predmet zanimanja iz najrazličitijih razloga, u istim će tim knjigama naći uporište za kvalificiranu raspravu. Knjižare će, s treće strane, ostati fizički okvir jedne od najuzbudljivijih ljudskih (inter)akcija uopće, a to je otkrivanje.

William J.R. Curtis: Modern architecture since 1900

Rem Koolhaas/Bruce Mau: SMLXL

Predstavljamo rad Lanterna/Svjetionik prijateljstva autora Vinka Penezića i Krešimira Rogine , klupski objekt s multifunkcionalnim paviljonom u Tokamachiju, u prefekturi Niigata u Japanu.

Arhitektonskom dvojcu predsjedništvo Udruženja hrvatskih arhitekata dodijelilo je 2013.g. posebnu nagradu za doprinose hrvatskoj arhitekturi koju su tijekom četverogodišnjeg perioda zaslužili nizom angažmana, ali, u prvom redu, ” realizacijom Kuće japansko‐hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju, prvom značajnom hrvatskom arhitektonskom realizacijom u inozemstvu i sasvim posebnim dosegom hrvatske arhitekture u višedesetljetnom periodu“.

„Tokamachi je istinska prijestolnica prijateljstva između Japana i Hrvatske. Nisam nikada sreo ljude zaljubljenije u moju zemlju od žitelja ova idilična grada, položenog na brijezima ispunjenim kamijem, u gustim šumama Niigate.“, rekao je dr. Drago Štambuk.

Želja Grada Tokamachija da sagradi klupski objekt uz igrališta na kojima su se hrvatski nogometaši 2002. godine pripremali za utakmice na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Japanu i Koreji, indicirana je kao prilika da se stvori „žarišno mjesto“, prvenstveno kulturne razmjene dvaju zemalja.

Ta igrališta nose hrvatsko ime, grad je senzibiliziran na hrvatske vrednote, priroda je prelijepa, ljudi gostoljubivi i pristupačni, a ondje se održava i svjetski čuveni Land-Art trijenale Echigo-Tsumari.
Projektom su izražene imanentne sličnosti među dvjema kulturama na području umjetnosti i arhitekture, tako da se tu prvenstveno radi o simbiozi tradicije hrvatske nefigurativne umjetnosti i japanskog graditeljskoga umijeća koje je inspiriralo zapadnu arhitekturu od početka dvadesetog stoljeća naovamo.

Željom da se stvori znak u krajoliku, koji će istovremeno biti izražajan, ali i japanski „sveden“, iskristalizirala se zamisao Lanterne/Svjetionika prijateljstva, sazdane prvenstveno od sirova betona i korten čelika.

Namjena zdanja je trojaka i podijeljena po vertikali. Na nivou igrališta su sadržaji prvenstveno sportskoga karaktera – svlačionice, praonice, organizacija natjecanja, spremišta i servisi. Na nivou prilazne ulice nalaze se reprezentativni sadržaji klupskoga karaktera s uredima, holom, dvoranom i prostranom terasom.Treći je element multifunkcionalni paviljon koji u sebi nosi i simbolički naboj sjaja prijateljstva.

* situacija

* donji nivo

* gornji nivo

* presjek

Pri projektiranju se posebno vodilo računa o klimatskim prilikama koje su ondje vrlo specifične. Naime, Tokamachi je osim po proizvodnji kimona, zdrave hrane (osobito riže) te vjerojatno najboljeg sakea u Japanu, poznat i po snijegu koji počinje padati u studenome a kopni krajem travnja s nevjerojatnim visinama koje sežu sve do šest metara, pa nije čudno da se svake veljače u Tokamachiju održava popularni Sniježni festival.

Fotografije: Katsuhisa Kida

Kada Rem Koolhaas uređuje bijenale, to nije obično bijenale. Ovogodišnja međunarodna izložba arhitekture u Veneciji prvi put se otvorila u istom terminu kao i bijenale umjetnosti i bit će otvorena pola godine, dvostruko duže nego ostale izložbe arhitekture, anticipirajući interes za izložbu koju je uredio uvjerljivo najutjecajniji arhitekt današnjice. Nazvavši izložbu Fundamentals, Koolhaas je, čini se, nastojao zaokružiti razdoblje utjecaja moderne na suvremenu kulturu, zazivajući na svojevrstan način prekretnicu u arhitekturi kroz označavanje stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata, 1914-2014., i nastanka avangardnih pokreta u arhitekturi.

Rem Koolhaas, najutjecajniji arhitekt današnjice, u Veneciji

Na samom postavu Koolhaas je radio četiri godine, a koncentracija kojom se posvetio ovogodišnjem Bijenalu jasno je vidljiva u postavu. Za razliku od ostalih izložbi, koje su uglavnom djelovale kao skup triju neovisnih cjelina pod istom egidom (Arsenale, Talijanski paviljon, nacionalne izložbe), ove godine izložba djeluje kao jedna cjelina. Centar zanimanja se preselio iz Arsenala u Giardine, prije svega Talijanski paviljon u kojem je smještana središnja izložba Elementi, ali i nacionalne paviljone, koji su više nego ijedne druge godine djelovali koordinirano s glavnom temom izložbe. Apsorpcija moderne, prema Koolhaasovim riječima, nije sama po sebi pozitivna, nego više nalik boksaču koji apsorbira protivničke udarce.

Nacionalni paviljoni ove godine su više nego ijedne druge godine bili usklađeni. Ulazni prostor Britanskog paviljona

Hrvatska je Bijenale iskoristila za fundamentalno istraživanje kontinuiteta moderne arhitekture u Hrvatskoj, od 1914. do 2014., pod nazivom Fitting Abstraction. Karin Šerman sa svojim timom postavila je izložbu s tezom da arhitektonski modernizam u hrvatskoj postaje aktivni graditelj i nositelj kulturne memorije i identiteta. Sam čin otvorenja paviljona zadržao je autističnu formu s mahom hrvatskom publikom, što već postaje tradicionalno obilježje hrvatskog nastupa u Veneciji.
Ovo Bijenale ostat će u Hrvatskoj zapamćeno po izuzetno uspješnom nastupu Ane Dane Beroš, koja je za svoj rad Intermundia koji se bavi istraživanjem migracija, a izložen je u sklopu izložbe Monditalia u Arsenalima, dobila posebno priznanje žirija.

Talijanski paviljon ispunjen je dijelovima kuća, bez ijednog projekta

Nazvavši izložbu „Fundamentals“, Koolhaas je stvorio velika očekivanja da će izložba označiti svojevrsni preokret i ostaviti trag, kao što je Portogesijeva Strada Novissima prije trideset i četiri godine značila u artikulaciji Postmoderne arhitekture. No dojam mnogih s ove izložbe je pomalo zbunjujući; nejasno je što Koolhaas doživljava pozitivnim, a što je predmet njegove kritike.
Postav izložbe je atraktivan, Koolhaas je Talijanski paviljon pretvorio u sobu čuda, „Soanov muzej na steroidima“, kako ga je nazvao Guardian. Cijeli paviljon ispunjen je dijelovima kuća; vratima, prozorima, ventilacijskim kanalima, zahodima. No za razliku od, primjerice, Sudjicevog Bijenala iz 2002., koji je isto tako postavio, uz izložene projekte, i elemente zgrada u pravom mjerilu ne bi li eliminirao apstraktnu dimenziju galerijskog prikaza arhitekture, u Koolhaasovom slučaju izloženi su samo elementi, nema niti jednog projekta.

Koolhaas je utvrdio da su nekadašnji elementi arhitekture odražavali snagu i ljepotu, dok su današnji puki odraz tehničkih propisa 

Koolhaas je utvrdio da se arhitektura sastoji iz petnaest elemenata: pod, zid, strop, krov, vrata, prozor, fasada, balkon, hodnik, ognjište, zahod, stepenice, eskalator, lift, rampa. Ne ulazeći u polemiku može li se na taj način rastaviti arhitektura, sam odabir elemenata opet pomalo zbunjuje. Kao da je napravljen od iskrenog aficionada u arhitekturu, a ne nekoga tko je upućen u tajne zanata. Zašto je, primjerice, balkon jedan od bitnih elemenata, a nije stup? Postoji li snažniji tektonički ili simbolički arhitektonski element od stupa?

Novisno od odabira elemenata, ne može se oteti dojmu da izložba daje pomalo depresivni pogled na suvremenu arhitekturu i s nostalgijom prikazuje povijesne elemente arhitekture kao prave.
”Arhitektura danas je nešto više od kartona, naš utjecaj je reduciran na teritorij debljine svega dva centimetra. Sve ostalo je u rukama drugih“, kaže Koolhaas. To je apsolutno točno. Joshua Prince-Ramus (REX), ranije voditelj američkog ureda OMA, na predavanju u Zagrebu na ČIPTalksu 2009. godine, usporedio je nastanak kuće s nastankom života: suvremeni arhitekti su zainteresirani za 5 (možda do 10) minuta zadovoljstva koncepcije, dok preostalih 9 mjeseci truda prepuštaju nekom drugom. I postavlja pitanje: kako se onda mogu osjećati zaslužnim za konačan plod svog rada?

Ana Dana-Beroš je za svoj rad Intermundia koji se bavi istraživanjem migracija dobila posebno priznanje žirija

Hrvatska nimalo ne zaostaje u ovom trendu. Arhitekti su s velikim veseljem izašli iz zajedničke komore s građevinarima pa se nesmetano posvetili pisanju deklaracija i ApolitikA, redizajniranju žigova i logotipa, bodovanju seminara… U stvarnom svijetu, međutim, dogodio se potop: nestao je „Čovjek i prostor“, jedini kritički časopis o arhitekturi, arhitektonski natječaji postali su svojevrsni kuriozitet (Grad Zagreb piše svoj vlastiti pravilnik o natječajima), a jedini kriterij, i kod kapitalnih zgrada hrvatske kulture, je najniža cijena projekta, kao u ranim devedesetima. Arhitekti se bave samo perifernim stvarima zato jer se bave samo perifernim stvarima.

Hrvatska je Bijenale iskoristila za fundamentalno istraživanje kontinuiteta moderne arhitekture, foto: Andrea Avezzu

Naravno, pitanje Koolhaasovih Elemenata arhitekture otvara puno šire pitanje uloge arhitekture i estetike u suvremenom društvu. Ignasi de Sola-Morales napisao je prije četvrt stoljeća tekst „Slaba arhitektura“, u kojem se jasno referirao na „slabu misao“ Giannija Vattima i postavio svoju tezu na koji način je arhitektonska produkcija povezana sa suvremenom „slabom misli“. Morales krizu projekta moderne objašnjava Nietzscheovom „smrti Boga“, nestankom svih vrsta apsolutnih referenci. Klasična arhitektura imala je jasan sustav simbola, kao i razloga zašto je, primjerice, strop kapele monumentalan i oslikan. Zato je bitno drugačiji od uredskog spuštenog stropa, koji se nalazi ulaznom prostoru Talijanskog paviljona na početku Koolhaasove izložbe. Arhitekt na te razloge sam ne utječe. Moderna je, negirajući klasični sustav, opet gradila vlastiti univerzalni sustav čvrstih referenci. Prava kriza nastaje u trenutku neuspjeha moderne, kada se gube posljednji reperi.

Koolhaasov postav se može interpretirati i kao pokušaj vraćanja arhitektonskog diskursa unutar osnovnih arhitektonskih kategorija, foto:Zucchiatti

Današnja arhitektura nalazi se u sasvim drugom svijetu koji tih referentnih točaka nema i prisiljena je djelovati u vakuumu. Bez čvrstih referenci, svaki pojedinačni projekt treba uspostaviti svoj vlastiti sustav vrijednosti i reakcija.

Morales „Slabu arhitekturu“ opisuje kao dekorativnu. Dekoracija nije vulgarno ponavljanje stereotipa, nego diskretno povlačenje u drugi plan. Dekorativno je prihvaćanje slabosti svijeta arhitekture i umjetnosti, gdje manje istaknuto mjesto pruža uvjete elegantnijeg i u konačnici utjecajnijeg i uvjerljivijeg položaja. U tom smislu se može interpretirati i postav Talijanskog paviljona: kao pokušaj vraćanja arhitektonskog diskursa unutar osnovnih arhitektonskih kategorija, smještenog unutar prostora koji arhitektura danas zauzima u društvu.

Foto via la Biennale di Venezia

Jutros je u londonskom Hyde Parku otvoren paviljon Galerije Serpentine, čija je izrada ove godine povjerena čileanskom arhitektu hrvatskih korijena, Smiljanu Radiću, o čemu smo pisali ovdje. Posljednjih četrnaest godina svoju eksperimentalnu viziju arhitekture imali su priliku iskazati najpoznatiji arhitekti današnjice.

Smiljan Radić svojim paviljonom, čahurom od fiberglasa koja počiva na granitnim blokovima, pokušava naći iskonski prostor koji bi odgovarao onom što ljudi danas traže u gradskim parkovima. Pogledajte kako izgleda njegova realizacija.

Foto: Iwan Baan