Društvo arhitekata Zagreba (DAZ) predstavilo je ovog ponedjeljka (30.09.) program ARTUR – Arhitektura i Turizam čiji su dugoročni ciljevi usmjereni na prevladavanje postojećih nedostataka i problema vezanih uz prostor i turizam, te osnaživanje potencijala hrvatskog turizma općenito.

Okruglom stolu prethodio je kratak uvod o programu ARTUR njegovog voditelja i člana upravnog odbora DAZ-a Damira Ljutića. Naglasio je važnost uloge arhitekture i urbanizma u procesu turističkog planiranja jer ako se prostor i gradnja unaprijed dobro osmisle, nastaje dobar temelj za stvaranje turističke ponude i atrakcije.

Ciljevi programa su prvenstveno stvaranje mreže komunikacija, interdisciplinarne platforme kao otvorene baze znanja i edukacije u promišljanju hrvatskog turizma s naglaskom na upravljanje prostorom.

Ljutić je naglasio i važnost razvoja turizma i kulturne ponude u gradovima kao nositeljima razvoja cjelogodišnjeg turizma, kako u samim gradovima tako i u pripadajućim regijama. Stoga će se u sklopu programa ARTUR i ovogodišnje teme “Turistički prostor: Grad i regija” potencirati važnost razvoja pojedinih selektivnih oblika turizma koji će i u regijama oko gradova produljiti sezonu. O tome će se raspravljati kroz tri interaktivne i multidisciplinarne radionice u Zadru, Dubrovniku i Puli do kraja ove godine.

Na prvom okruglom stolu sudjelovali su predstavnici Ministarstva turizma, Ministarstva kulture, Ministarstva gospodarstva i Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja koji su upozorili na svojevrsnu degradaciju arhitektonske struke u turizmu i promišljanju turističkih “zona” zadnjih 20-ak godina. Turističko planiranje trebalo bi postati prava intedisciplinarna aktivnost u kojoj će se arhitekti, kao i stručnjaci prostornog planiranja, konzervatori, dizajneri, urbanisti, ekonomisti, ekolozi i drugi, nalaziti u istoj interesnoj sferi s investitorima, turističkim djelatnicima i turističkom lokalnom zajednicom.

Vesna Rajković iz Ministarstva turizma te Siniša Horak i Jasenka Kranjčević iz Instituta za turizam spomenili su i Strategiju razvoja turizma kao važan dokument kojim se na izvedljiv i pomalo ambiciozan način daju smjernice i akcijski plan što i kako s turizmom i prostorom do 2020. Smatraju kako dobra projektna i arhitektonska rješenja ne umanjuju nego jačaju prirodnu ljepotu prostora, što onda i destinaciji donosi bolju posjećenost, a za to je potrebno uskladiti lokalne, regionalne i državne prostorne planove.

Mirna Sabljak iz Ministarstva kulture predstavila je i svoju strategiju kulturnog turizma u kojoj je glavni cilj očuvati kulturnu baštinu kroz projekte revitalizacije prostora što će dovest do samoodrživosti kulturnih dobara i stvaranju svjesti ljudi o hrvatskoj baštini kao njihovom blagu.

Rasprava o odnosima gradova i regija detaljnije će se razrađivati na primjerima Dubrovnika, Zadra i Pule, i to već na sljedećem okruglom stolu u Zadru 26.10.2013.

Više od 250 godina Margate u Kentu bio je vodeće odmaralište u Velikoj Britaniji. Gradske pješčane plaže šezdesetih i sedamdesetih godina privlačile su tisuće turista u ovaj mali viktorijanski gradić. Međutim stvari danas u Margate stoje drugačije. Turističke atrakcije sa stoljetnom tradicijom, kao zabavni park Dreamland, zapuštene su i zatvorene, hoteli prenamijeni u jeftine spavaonice, a mali i veliki dućani zatvoreni. Promjene u turističkim trendovima, prvenstveno uzrokovane jeftinim letovima, te shopping centri van grada glavni su krivcu za ovakvu situaciju. Pokušaji revitalizacije Margatea baziraju se na stvaranju nove kulturne ponude, o Galeriji Turner Contemporary već smo pisali ovdje, a trenutno se pokušava obnoviti i Dreamland. Galerija, ali i niski najmovi zapuštenih prostora, jesu doveli u grad umjetnike i kreativne industrije, ali veliki broj dućana na glavnoj ulici i dalje je zatvoren. Niski najmovi životnog prostora u ovom slučaju ne znače kvalitetu života već loše uvijete stanovanja, na koje se s negativnom ekonomskom slikom nadovezuju i niski zdravstveni standardi te slabo obrazovanje.

Jedan od umjetnika kojeg je privukla nova umjetnička scena formirana u Margateu te čiji je rad inspiriralo sveprisutno propadanje grada je Alex Chinneck. Na napuštenoj četverokatnici rezidencijalne četvrti Cliftonville umjetnik je konstruirao fasadu koja je “skliznula” i otkrila unutrašnjost posljednjeg kata zgrade.

Spuštena fasada tako javnosti daje na uvid u propadanje i trulež nekada velike arhitekture koja se razvila uz atraktivnu obalu. Ova urbana instalacija pod nazivom From The Knees of My Nose To The Belly Of My Toes – Od koljena mog nosa do trbuha mojih nožnih prstiju godinu dana će stajati umjesto fasade. Činjenica da zgrada na atraktivnoj lokaciji uz poznate gradske plaže godinama propada, a ni sada nikom ne treba pa ju je umjetnik dobio na godinu dana za svoj rad jasan je znak da obnova Margata još uvijek nije uspjela. Pitanje je samo koliko uvezena umjetnost može pomoći u revitalizaciji grada koji je svoju ekonomiju gradio na masovnom turizmu.

Japanski arhitekt Fumihiko Maki okupio je skupinu arhitekata, među kojima su i Toyo Ito, Sou Fujimoto, Kengo Kuma i Riken Yamamoto, kako bi prosvjedovali protiv projekta Olimpijskog stadiona u Tokiju autorice Zahe Hadid. Maki, dobitnik Pritzkerove nagrade 1993. godine, organizirao je simpozij na kojem će japanski arhitekti prosvjedovati protiv mjerila predloženog stadiona koji bi imao 80.000 sjedišta i koji bi trebao biti glavni sportski objekt za predstojeće Paraolimpijske igre 2020. Sou Fujimoto izjavio je za Architects’ Journal da je kampanja pokrenuta jer će zgrada Zahe Hadid biti prevelika u odnosu na okruženje, koje uključuje i Olimpijski stadion iz 1964., monumentalno zdanje koje je projektirao Kenzo Tange.

“Nadam se da će prosvjed biti uspješan i da će se projekt ‘smanjiti’ kako bi se uklopio u kontekst”, izjavio je Fujimoto za časopis. “Ne borim se protiv Zahe. Natječaj za stadion bio je rigorozan i ne možemo vratiti vrijeme unazad, ali projekt je mogao biti bolji.”

Arhitekti među kojima su Fumihiko Maki, Toyo Ito, Sou Fujimoto, Kengo Kuma i Riken Yamamoto, smatraju da je projekt mogao biti bolji.

Simpozij nazvan “Ponovno promišljanje novog Nacionalnog stadiona u povijesnom kontekstu Gaiena” održat će se sutra i bit će uživo prenošen putem live streama preko Ustream websitea.

Osim navedenih, simpoziju su se odazvali i Hidenobu Jinnai, Taro Igarashi, Shinji Miyadai i Tetsuo Furuichi.

Zaha Hadid je dobila prvu nagradu na natječaju u studenom 2012. godine, pobijedivši deset drugih finalista, među kojima su bili i japanski ured SANAA, Toyo Ito i Azusa Sekkei. U žiriju je sjedio i Tadao Ando, koji je tada pobjednički rad komentirao riječima: “Dinamičan i futuristički projekt utjelovljuje poruke koje bi Japan htio uputiti ostatku svijeta”. Planirano je da stadion bude realiziran u 2018. godini.

Hadid je već bila oštro kritizirana kada je za Olimpijske igre u Londonu 2012. projektirala Aquatics Centre, sa 600 sjedećih mjesta koja su imala ograničen pogled na skakaonicu u vodu.

Prije koji dan objavili smo intervju sa arhitekticom Dubravkom Sekulić , koja definira sintagmu “angažirani arhitekt” kroz kolektivnu akciju i dublje povezivanje sa potrebama zajednice. Danas razgovaramo s Karin Šerman, povjerenicom tima koji će predstavljati Hrvatsku na predstojećem Venecijanskom arhitektonskom bijenalu, upravo o načinu na koji njen tim definira društvene i prostorne implikacije arhitektonskog angažmana, kao i namjerama predstojeće najveće svjetske izložbe arhitekture.

Povjerenica Karin Šerman i njezin tim – Andrej Uchytil, Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina

Karin Šerman: Naslijeđe moderne i njezinih identitetskih potencijala ne svodimo tek na pitanja forme

Tema predstojećeg Venecijanskog bijenala, koju postavlja nezaobilazni Rem Koolhaas, nalaže da se na najvažnijoj svjetskoj izložbi, ovog puta, arhitekti bave inherentno arhitektonskim temama, a izbornik će se u uvodnom govoru našaliti da se zapravo radi o “podovima, zidovima stropovima…”. Zašto glavni izbornik upravo ovdje nalazi polazišnu točku rasprave o arhitekturi?

Na početku bih rado da razjasnimo neke polazišne pozicije vezane uz sam Koolhaasov raspis. Naime, kada on kao glavni izbornik sljedećeg arhitektonskog bijenala u svom uvodnom govoru najavljuje da će se baviti “podovima, vratima, zidovima, stropovima…”, on se, koliko god to možda neobično zvučalo, zapravo uopće ne šali. Njegova najozbiljnija namjera je baviti se “podovima, vratima, zidovima, stropovima, prozorima, hodnicima…” kao osnovnim komponentama arhitekture koje – kako kaže – “koristi svaki arhitekt, svugdje, u bilo kojem vremenu i koji zajedno predstavljaju osnovne elemente arhitekture”. Podsjeća također da su ti elementi nekada bili legitimni predmet podučavanja u arhitektonskim školama, da su studenti dobivali poduke o “podovima, vratima, zidovima, stropovima…”, ali je to postupno bivalo napušteno, vjerojatno i zbog sve većeg naglaska na istraživanje formalnih aspekata arhitekture. Koolhaas, naprotiv, u ovom trenutku drži da bi ponovno razmatranje upravo ovih osnovnih komponenata arhitekture pomoglo boljem razumijevanju onoga o čemu se u arhitekturi zapravo radi, i to na vrlo temeljnoj razini. Zato je odlučio i čitav ovaj bijenalski napor nazvati “Fundamentima” – osnovama.

S takvim fokusom Koolhaas očito ponovno svjesno potresa tek nedavno repozicionirane diskurzivne okvire discipline te lansira novi teorijski izazov u promišljanju biti arhitekture. Poziv na ovu radikalnu disciplinarnu autonomiju bez sumnje – kao što to obično i biva kod Koolhaasa – može imati i šire, dalekosežnije implikacije i ambicije. No, svakako, s najavom o “podovima, vratima, zidovima, stropovima…” Koolhaas se nije nimalo šalio.

Koolhaas već u samom raspisu pretpostavlja odgovor na pitanje koje postavlja i tvrdi da je globalizacija u velikoj mjeri iskorijenila nacionalno u arhitektonskom izričaju. Vi,vašim odgovorom donekle proturječite Kolhaasovom. Možemo li razumjeti da kada govorite o “kulturnom” i “nacionalnom” zapravo pozicionirate temu o formiranju arhitektonskog izričaja u prostor društveno kodiranih namjera? Namjeravate li dekonstruirati društvene kodove putem arhitektonskih elemenata, takoreći obrnuti operaciju od one u kojoj je arhitektonski element u fokusu?

Apsolutno, s tim da, u obranu kompleksnosti Koolhaasova shvaćanja slojevitosti moderne i modernizacijskih procesa, ističem kako i on sam eksplicitno poziva zemlje sudionice da registriraju ne samo formalne aspekte svojih arhitektonskih modernizama, nego da sagledaju i koje su to izvanjske sile i događaji – političke situacije, ratovi, revolucije, ili pak tehnička otkrića, bitni kulturološki ili epistemološki pomaci – utjecali na njihove arhitektonske razvoje i usmjeravali ambicije i aspiracije njihovih arhitektura i pripadajućih im društvenih programa. Pa već je i sama godina početka priželjkivanog povijesnog pregleda po Koolhaasu izabrana iz više preklopljenih razloga: onih evidentno povijesnih, ali također i onih interno arhitektonskih i likovnih. Godina 1914., naime, predstavlja početak pojačane internacionalne interakcije na svjetskom nivou, nažalost primarno u onom destruktivnom smislu, ali također i u pogledu začetka intenzivne i otad nezaustavljive međunarodne globalne razmjene. Istodobno, u kulturno-društvenoj sferi, ta godina simbolički markira i početak modernizacijskih pojava i procesa. Koolhaas tu ukazuje na Duchampov ready-made kao uspostavu novih likovnih propozicija, uvođenje jazza kao nove forme na svjetskoj glazbenoj sceni, a u sferi arhitekture ističe pojavu famoznog Le Corbusierovog dijagrama Maison Dom-ino, čime započinje sudbinski prijelaz s dotadašnjeg stilskog na novo, dijagramatsko i funkcionalističko shvaćanje i poimanje arhitekture. U svakom slučaju, 1914. tako markira moment početka nove arhitektonske povijesti.

Dok se 1914. – kako predlaže – još moglo govoriti o kineskoj, švicarskoj ili indijskoj arhitekturi, danas su, uslijed modernizacijskih procesa u proteklih sto godina, takve razlike nestale. I stoga poziva da se, pred izazovom novih i višestruko pojačanih globalizacijskih prilika, taj proces detaljno propita, ne bi li se izbjeglo posvemašnje izjednačavanje i osiromašenje arhitektonskog izričaja, kao i arhitektonskih modusa operiranja, pa i njezinih društvenih ambicija i programa.

Prijedlog tima, čija ste povjerenica, razlaže period moderne na prostoru Hrvatske na onaj između dva svjetska rata i poslijeratni period. Čini nam se da tako naznačavate da na formiranje arhitektonskog izričaja uvelike utječe i način na koji se formira vrijednosni sustav koji povratno definira značenje prostora, kao i izmjenu primarnosti određenih prostornih “postupaka” u skladu s dominantnim društvenim vrijednostima.

Kada spominjemo dvije prominentne faze naše moderne arhitekture, onu međuratnu 1930-ih i onu poslijeratnu 1950-ih i 1960-ih, onda čak ne mislimo primarno na to, kako u pitanju ističete, da “na formiranje arhitektonskog izričaja uvelike utječe i način na koji se formira vrijednosni sustav koji definira značenje prostora”. To je naravno neosporno, ali mi ovdje gledamo gotovo pa obrnuto: kako određene arhitektonske vrijednosti (skupa sa svojim zacrtanim društvenim učincima) opstaju i unatoč i usprkos promijenjenim političkim okvirima i društvenim vrijednosnim sustavima, i to baš utjecanjem autonomnim vrijednostima lokalnih arhitektonskih tradicija. Hrvatski arhitektonski modernizam u neposrednom poslijeratnom periodu, naime, u njemu zapravo inicijalno nesklonim društveno-političkim prilikama, opstaje – kao što znamo – tek zahvaljujući autonomiji i apstrakciji svoga medija, kroz koje istodobno, paradoksalno, i dalje ostvaruje svoje društveno angažirane afinitete.

Naime, dominantne eksterne arhitektonske i urbane modele koje smo, u poziciji periferne sredine kroz povijest bili primorani usvajati i primjenjivati, ova je sredina kritičkim transcendiranjem i kreativnim nadilaženjem mahom uspijevala transformirati i upregnuti u vlastite interese. Agencijom angažiranog arhitekta, identitetske su dimenzije bivale redovito ugrađivane u kooptirane i kreativno nadograđivane eksterne modele, pri čemu su se samodefinirajuća obilježja iskazivala ne toliko u samim formama, koliko u njihovim prostornim efektima te urbanim i društvenim učincima i ishodima.

Koristite formiranje “kulturnog” ili “nacionalnog” identiteta kao ishodište naše moderne, no zanima nas kako smatrate da se ovi pojmovi mogu razumjeti danas kada, uz nominalnu nacionalnu autonomiju, imamu praktično otuđenje prostora od društvene kontrole i što to znači za arhitektonske operacije?

“Kulturno naslijeđe” sugeriralo bi uvriježenu lokalnu naviku kreativnog učenja iz povijesti. Šegvić bi je, primjerice, slikovito predstavio tvrdnjom: “Povijest je jedina kvalificirana metoda za shvaćanje arhitekture”. A tu bi logiku zorno opisao vlastitim primjerom: “I tu je sada tajna koju je meni prenio Albini, a njemu ju je kazao Kovačić, a do ovoga je opet došla od Felbingera i još od prije, a ja ću vama, a vi nekome dalje.” Na taj način, destilirajući iz povijesti tek koordinate razvoja, linije i logiku procesa, i uvjetovanosti nužnih modifikacija, povijest postaje stvaralačka i živa kategorija koja uspostavlja kontinuitet sve do današnjeg dana i time – tek naoko paradoksalno – i pojedine najavangardnije primjere otkriva kao krajnje ishode tradicije, a ne kao diskontinuirane revolucionarne pomake. Upravo je takve “održive linije” i nizove, kao garancije kontinuiteta i kvalitete, Šegvić bio izvlačio iz povijesti za dobrobit i korist hrvatske suvremene arhitektonske scene.

Na primjer, ako govorimo o preferiranim sadržajima i programima arhitekture, onda u današnjem kraljevanju “superprivatnog” i ravnodušnosti homogeniziranog polja hiperindividualnih razlika, dobro dolazi Šegvićev podsjetnik na duboki “društveni i poetski smisao arhitekture” i njegova preporuka promišljanja prostornog okvira kao, nužno, mjesta okupljanja, interakcije, socijalne integracije, pobuđivanja kolektivnih interesa i dosizanja supra-individualnih projekcija i ciljeva.

U pogledu pak preferiranih efekata takvih istinski angažiranih arhitektonskih okvira, druga korisna natuknica bila bi da se u brizi za stvarnu strast i ispunjenost suvremene generacije, koja u poplavi hiperprodukcije popularne kulture i naletu masovne kulturne industrije biva osuđena tek na čin pasivne konzumacije, podsjeti na naslijeđenu arhitektonsku odliku nesebičnosti dijeljenja fantazije. O njoj, na primjer, govori Šegvić kada kaže da cijeni napor arhitekta da suspregne potpunu manifestaciju vlastitih imaginativnih snaga u korist pobuđivanja aktivnog kreativnog odgovora od strane samog korisnika. Govoreći o Crnkovićevoj gesti u slučaju “Kuće sa šest jednakih soba”, Šegvić tako primjećuje da arhitekt ondje razvija: “životnu nesputanu shemu, gdje korisnik sam sudjeluje u stvaralačkom procesu. Autor ostaje nevidljivi tvorac životne supstance, a korisniku osigurava njegovo življenje: kreaciju”. Potičući maštu svojih korisnika, obzirna se arhitektura brine da njezin suvremenik – anestezirajućem vremenu usprkos – uspješno preživi u svojoj pravoj punini.

Period pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća uzimate kao, pored onog međuratnog, odlučujući period definiranja nacionalne arhitekture. Podjela na različite povijesne periode implicira upliv teme političko-društvenog u argumentaciju, dok u samom prijedlogu postava definirate narativ koji se služi isključivo arhitektonskim gradbenim elementima za dokazivanje teze.

Upravo suprotno: naši se “fundamenti” – koji će biti lajtmotiv našeg nastupa – u bitnom odmiču od dimenzija tek fizičkih pojavnosti pa i od ravnine spektra “osnovnih gradbenih elemenata”. I time mi naslijeđe moderne i njezinih identitetskih potencijala svakako ne svodimo tek na pitanja forme. Utopijske društvene aspiracije jednog od, u tom smislu svakako najambicioznijih razdoblja, želimo, naravno, održati živima. Na taj način u našoj teorijskoj poziciji mi zapravo usvajamo stajalište svojevrsne “polu-autonomije” arhitekture, kako ju je izvorno postavio Stanford Anderson. A to je da arhitektura, s jedne strane, uistinu jest duboko autonomna, pa donekle i apstraktna disciplina, određena svojim inherentnim i specifičnim zakonitostima, strategijama i tehnikama vlastitoga medija i gotovo nesvediva na druge “jezike”. Ali pritom promatramo i njezinu neizbježnu upletenost u širi društveno-povijesni kontekst i neminovnu interakciju s drugim sferama kulture i društva, pri čemu još dodatno očekujemo i njezinu aktivnu, angažiranu, tvorbenu i kritičku ulogu u tom pripadajućem povijesnom kontekstu.

S jedne strane, dakle, uvažavamo benjaminovske visoke procjene potencijala arhitekture u pogledu omogućavanja priželjkivane emancipacije društva, ali također uviđamo i prednosti adornijanske radikalne autonomije medija, u konačnici ponovno usmjerene ostvarivanju projiciranog društvenog angažmana. U našim propitivanjima potencijala apstrakcije, dakle – i to kako one arhitektonskoga medija kao takvog, tako i apstrakcije kao temeljne operacije arhitektonskog modernizma specifično –otvaramo prostor između polova autonomije i angažmana, prateći kako je naša moderna arhitektura po potrebi vješto oscilirala između tih polova, koristeći apstrakciju i svoju autonomnu poziciju prvenstveno zbog odgovornog angažmana, u slijeđenju i očuvanju svojih sveobuhvatnih ciljeva kroz sve društveno-političke i povijesne mijene.

Možemo li razumjeti vašu tvrdnju o apstraktnom formalnom arhitektonskom izričaju modernizma koji u nas stvara kulturni identitet kao tvrdnju da se autonomija arhitekture gradi kroz društvene procese ostvarivanja ili gubitka društvene kontrole nad procesom izgradnje urbanog okoliša mnogo više nego na samom narativu forme? Smatrate li da je potrebno uspostaviti politički jasan stav u arhitekturi, kao što je to bio slučaj kod nekih predratnih arhitekata poput Drage Iblera, i iskoristiti arhitektonske operacije kao taktiku redefiniranja odnosa unutar grada?

Predratni istaknuti društveni angažman arhitektonskih operacija Drage Iblera, na primjer, poslije rata preživljava i implicitno se nastavlja upravo zahvaljujući autonomiji njegovih arhitektonskih postupaka. Potencijali urođene apstrakcije arhitektonske discipline pokazali su se, na momente, uistinu vrlo djelotvornima. Te pak autonomne potencijale hrvatskog arhitektonskog modernizma, uza svu njegovu apstrakciju. ali i paradoksalnu prateću svjesnu i ciljanu društvenu ambiciju, želimo istražiti u njihovim kontinuitetima i modalitetima sve do današnjih dana. Ako su se u 1930-ima oni suvereno uspostavili, u 1950-im i 1960-im, u drastično promijenjenom kontekstu, uvjerljivo potvrdili, njihove će robusne, održive linije i fleksibilne operacije lokalne “projektantske inteligencije” moći dati obećanje da će i dalje, u radikalno izmijenjenim i višestruko kompleksnim prilikama, pouzdano rukovoditi i suvremene lokalne arhitektonske napore u sveobuhvatnosti njihove povijesno naslijeđene ambicije.

1965. Julije De Luca, Ante Rožić, Matija Salaj, Bernardo Bernardi: Hotel Maestral, Brela

1963. Berislav Kalogjera: Poslovni kompleks Bastion, Split

1964. Miro Marasović: Studentski dom, Kumasi, Gana

Turistička industrija danas potiče ogromne migracije transnacionalne mobilnosti i radnika, kao i transfer novca, materijala, ali i društvenih stavova i kulturalnih tradicija. S druge strane, priroda turizma nudi iluziju i obećanje bijega, zaborava, izmicanja, pretvaranja u Drugog, nasuprot uobičajenoj, svakodnevnoj, radničkoj egzistenciji te predstavlja zadnji pokušaj da se izvuče profit iz ljudskog potrošačkog „koda“. Knjiga „Holidays after the Fall, Seaside Architecture and Urbanism in Bulgaria and Croatia“ (uredili Michael Zinganel, Elke Beyer, Anke Hagemann; autori Elke Beyer, Anke Hagemann, Norbert Mappes-Niediek, Nikola Mihov, Maroje Mrduljaš, Michael Zinganel; izdavač Jovis Verlag GmbH, Berlin, 2013.) predstavlja kritičku diskusiju o turističkom razvoju u Bugarskoj i Hrvatskoj budući da se obje tranzicijske zemlje susreću s istim problemom – kako što bolje razviti i očuvati svoja obalna područja kao vitalne ekonomske, ali i prirodne i kulturne izvore, dostupne svima uslijed novog ekonomskog modela privatizacije, te kako valorizirati turističku arhitekturu socijalističkog perioda.

Bar hotela Ambasador u Opatiji, arhitekt Zdravko Bregovac, 1966.

Fokus ove knjige je na izgradnji i uporabi modernih odmarališta i hotela u Bugarskoj i Hrvatskoj, prateći razne metamorfoze kroz koje su prošli tijekom proteklih desetljeća, i to od urbanističkog planiranja započetog u socijalističkom periodu pa sve do postsocijalističkog restrukturiranja. Autor se pri tome ne bavi samo načinima na koja su se odmarališta i individualne strukture fizički restrukturirale nakon pada socijalizma, ili novim tipovima arhitekture u Bugarskoj i Hrvatskoj nakon deregulacije nekretnina, već i ekonomskom promjenom koja je revidirala modele turizma i pitanje vlasništva, dovela do komodifikacije zemljišta te investiranja i upravljanja u rukama nove elite u ovim zemljama.

Albena resort u Bugarskoj

U šest poglavlja posvećenih individualnim odmaralištima pratimo koliko radikalno su se javne slike i arhitektonska interpretacija na bugarskoj obali Crnog mora mijenjale kroz razne periode, i to od prvih planiranih odmarališta početkom 1950-ih preko masovnih odmarališta u 1970-ima pa sve do recentnih različitih modela privatizacije i, naposljetku, nepovratnih posljedica boom and bust izgradnje danas. Tijekom razdoblja od 50-ih do 70-ih obala Crnog mora je bila poligon za odvažnu modernu arhitekturu (napuštajući neoklasicistički diktat staljinističke arhitekture) koja je odražavala najsuvremenije trendove u tadašnjoj bugarskoj arhitekturi te posvećivala iznimnu pažnju oblikovanju parkova i vrtova te ostalih javnih prostora.

Hoteli Veliko Tarnovo, Pliska i Gdansk u Bugarskoj, arhitekt: Dechko Dzhumakov, 1968.

U kraćem uvodu Michaela Zinganela objašnjavaju se uvjeti pod kojima se turizam u Bugarskoj razvijao, i to od početaka državnih urbanističkih službi 50-ih godina pa sve do privatizacije i recentne kontroverzne legislative o daljnjem razvoju na bugarskoj obali. Naime, nakon 1989.godine opća situacija u zemlji je obilježena „neodređenošću“ uslijed političkih i ekonomskih promjena što se odrazilo i na turistički sektor. U proteklih 25 godina organizacijska struktura i vlasnički odnosi su se značajno promijenili praćeni novim interesima, kao što je marketing turističkog proizvoda. Tijekom perioda privatizacije, državna turistička infrastruktura je podijeljena na 130 manjih privatnih poduzeća, a veći hoteli su rasprodani. Potom je početkom 21.stoljeća uslijedio investicijski i građevinski boom koji je radikalno promijenio lice turističke arhitekture oblikovano i prilagođeno jeftinoj turističkoj destinaciji i turističkim paket-aranžmanima, tijekom kojeg ni javnost ni urbanističke službe nisu imale većeg utjecaja. Ipak, kako navodi Michael Zinganel, tijekom posljednjih godina sve više jača javni protest, i to kroz medijske kampanje i tužbe što pridonosi pokušajima da se sačuva onaj dio bugarske obale koji još nije uništen.

Bar Orient u glavom bugarskom resortu Sunny Beach na Crnome moru, arhitekt Nikola Nikolow, 1969.

U dijelu knjige koji se odnosi na hrvatsku turističku arhitekturu autor Maroje Mrduljaš bavi se pitanjima tranzicije od „socijalističkog turizma“ prema marketinški orijentiranom, komercijalnom turizmu danas. Kroz analizu urbanističke povijesti socijalističkog turizma na Jadranskoj obali objašnjava se kako su se različite arhitektonske tipologije koristile za bolju i uspješniju integraciju hotelske građevine u pejzažu te u kojoj mjeri su njihovi modernistički interijeri označili prekretnicu za inovativni dizajn. Simbolička uloga turizma je bila od glavne važnosti u socijalističkoj Hrvatskoj. Veliki hoteli odvažnog modernističkog dizajna su bili savršeni modus da se predstavi i promovira uspjeh politike nesvrstanih i radikalnog internacionalizma. Pri tome je arhitektura, kako autor navodi,  kao temeljna komponenta turističkog proizvoda, predstavljala dio modernog iskustva mobilnosti i ukazivala je kako granice između „klasično visoke“ i „popularno niske“ kulture postaju propusne.

Hotel Haludovo u Malinskoj, arhitekt Boris Magaš, 1972.

„Penthouse Pets“ u „ribarskoj lučici“ u Haludovu

Turizam je nadalje omogućio istraživanje fundamentalnih prostornih aspekata arhitekture kao i odgovarajuća pitanja stila u arhitekturi te mu se u tom smislu može pripisati „zasluga“ da je provocirao i uzrokovao kreativne odgovore prema okolišu i prostoru.
Fizička je artikulacija turističkih područja u svim svojim oblicima – od kontrolirane regionalne distribucije turističkih kapaciteta, racionalnog oblikovanja urbaniziranih cjelina, kvalitete arhitektonske artikulacije pa do proizvodnje javne infrastrukture – generirala aktivne, zanimljive i pristupačne okoliše. Veći dio turističkih projekata je stvorio stupnjevane prostore – od javnih, polujavnih pa do privatnih i intimnih (za razliku od današnjih ekskluzivnih „resorta“ i ograđenih, zatvorenih cjelina) – tj. svojevrsnu kolektivnu imaginaciju javnog prostora. Time se održao kontinuitet javnog prostora, između svakodnevnog i privremenog habitata, s obzirom na to da su navedeni prostori spontano bili povezani s dinamikama života lokalne zajednice te su posljedično uveli novu estetiku i nove moderne ideje o okolišu.

Lobby hotela Ambasador u Opatiji, arhitekt Zdravko Bregovac, 1966.

Ovaj osvrt i pregled socijalističke turističke izgradnje u Hrvatskoj ukazuje da odnos arhitekture i turizma može proizvesti socijalnu poveznicu – ne nužno urbanistički planiranu – na području javne arhitekture i infrastrukture lokalne zajednice. Takva „tradicija“ je postojala u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske kada su se gradili parkovi, promenade i ostale javne strukture za turiste, ali i za lokalno stanovništvo, koje i danas postoje i sačinjavaju važnu mrežu oblikovanih javnih prostora uzduž obale. Dakle, prostori i mjesta koji su bili namijenjeni prvenstveno generiranju profita i koji su planirani u kontekstu instrumentalne modernizacije, neočekivano su postali kontribuirajući faktor u javnoj sferi. Planirana kao stimulacija urbane okoline, turistička izgradnja je otkrila kapacitet da apsorbira javnu sferu tijekom vremena. Recentni turistički projekti u Hrvatskoj, nažalost, ne odražavaju inherentne društvene ili socijalne infrastrukture niti pitanja iz javne sfere, zaključuje Mrduljaš.

Hotel Balaton u bugarskom resortu Sunny Beach, arhitekt Nikolay Nenov, 1965.

Zasad se još – uvjetno govoreći – možemo smatrati sretnima što još uvijek nismo stekli uvjete da postanemo investor-friendly destinacija te ne dijelimo sudbinu država poput Bugarske, Crne Gore i Španjolske u kojima su megainvesticije i mastodontski turistički projekti nepovratno uništili i prostorno izobličili njihove obale. Ipak, bez nužne transparentnosti gore navedenog procesa te većeg učešća i participacije javnosti u istom, velika je šansa da u skoroj budućnosti dijelimo zajedničku sudbinu.

Izložba temeljena na knjizi u berlinskom NGbK 2013.

Vrijednost ove knjige, koja ukazuje na odlučujuću ulogu koju su arhitektura i urbanizam odigrali u oblikovanju turističkog proizvoda, krajnje je iluminativna i za naše čitatelje, i to ne samo jer reflektira vrlo sličnu evoluciju konceptualizacije turističke arhitekture i turizma, kroz različite povijesne periode, u Bugarskoj i Hrvatskoj, već i jer zaključno podcrtava jednako važnu ulogu učešća javnosti, ali i javnih protesta u pokušajima da se spase posljednji preostali, neuništeni dijelovi obale Crnog mora, ali i našeg zajedničkog pejsaža.

Isječke iz knjige i fotografije možete pogledati ovdje.

Izvor fotografija autor i izdavač knjige „Holidays after the Fall, Seaside Architecture and Urbanism in Bulgaria and Croatia“

Nedavno izgrađena poslovna zgrada sjedišta RBA banke na Dunavskom kanalu u centru Beča jedno je u nizu ostvarenja zagrebačkoga arhitekta Radovana Tajdera, koji u austrijskom glavnom gradu živi od 1985. godine. Do selidbe u Beč Tajder je u Hrvatskoj ostvario respektabilnu karijeru: prema njegovim su visokofunkcionalnim komponibilnim sustavima 414 i Megas izgrađene brojne škole i vrtići, u osjetljivom je zagrebačkom gradskom tkivu izveo interpolirane stambene zgrade, a realizirao je i niz obiteljskih kuća i kuća za odmor. Bečko razdoblje u Tajderovoj su karijeri označili projekti poslovnih zgrada, radovi za hotelske lance te projekti stambenih objekata.

Osnovna škola Z. Franka u Kutini (1979-1983.) zagrebačko-bečkog arhitekta Radovana Tajdera

U Muzeju za umjetnost i obrt 25. veljače se otvara izložba „Radovan Tajder. Arhitektura/Arhitekt“ kojom će, uz arhitektonski opus, biti predstavljen i Tajderov paralelni “projekt” – tekice, bilježnice u kojima je desetljećima vodio poslovni i intimni dnevnik. Te tekice najbolje dočaravaju likovno-literarni svijet Radovana Tajdera. Godine 1991. izlagane su u Ljubljani, a arhitekti Boris Podrecca, Martin Kohlbauer i Peter Herzog “dizajnirali” su naslovnice tekica 2005. i 2007. godine. Također, monografiju „Radovan Tajder. Arhitektura/Arhitekt“ u sunakladništvu objavljuju Muzej za umjetnost i obrt i UPI2M Books.
Povodom izložbe objavljujemo tekst Ane Tajder-Kelman, spisateljice i kćeri Radovana Tajdera, o radu njezinog oca.

Arhitektura života

Žuti, crveni i bijeli šljemovi, libele, metri, tekice, fotoaparati, Rotring pera i tuševi, šareni flomasteri, tehničke olovke, ravnala, role prozirnog šuškavog papira, prašnjava gradilišta, sivi uredi, simpatični radnici (koje sam kao mala zvala „gradnici“), fotografije maketa, fotografije kuća. Bach, Wagner, Weber, Jobim, Led Zeppelin. Moj tata.
Kada tata nije tata (koji je, kad sam se rodila, kupio sve novine što su tog dana izašle, sve tjednike tog tjedna, sve mjesečnike tog mjeseca, koji me spasio kada mi je kao klinki glava zapela između šipki gelendera na stubištu, koji me naučio voziti bicikl i kasnije auto, koji za objesiti sliku koristi cijelu kolekciju alata i komplicirane računice, koji voli popiti votkicu uz naš nedjeljni ručak, zna odčepiti slivnik i montirati regale za knjige i koji je na mom vjenčanju ponosno stajao pokraj – a zaštitnički iza – mene), onda je tata arhitektura i muzika. One su kod njega toliko isprepletene da skoro pa čine nedjeljivu cjelinu. I kao što se kod Rare glazba dijeli na kupku za dušu koja ispunjava prostor i na stvari: zidove ploča i CD-a i stroge, crne, glomazne stereo-uređaje, tako se i njegova arhitektura dijeli na dva svijeta: na siva, blatnjava gradilišta koja se pretvaraju u prekrasne zgrade i na njegove tekice, koje su isto neka vrsta kupke za dušu – njegovu.

Tajderov crtež obiteljske kuće iz studentskih dana (1966.).

Otkad znam za sebe, znam za tekice. One su tatin skriveni svijet života i arhitekture. Nekada su punile stalaže u mojoj dječjoj sobi. Narančastih su korica i, kao CD-i, prekrivaju cijele zidove, skrivajući čaroliju u sebi. (Rarin je svijet, čini se, podijeljen na praktičnu, vanjsku ljušturu i na duhovnu nutrinu koja je pomno pritajena.) Za razliku od glazbe koja ga konstantno prati i uvijek oduševljava svakoga tko uđe u njegov prostor, čarolija tekica skrivena je i pokazuje se tek u rijetkim trenucima.
Tekice u svojoj narančastoj kori skrivaju svijet bijelih pozadina na kojima koreografiju Rarinog života plešu crne linije i šarene plohe. Sve to pod strogom dirigentskom palicom njegovog rukopisa koji kao da postoji isključivo u vertikali. Tu je i samouvjerena, slobodna linija tuša ispunjena šarenim tragovima flomastera. Flomastera koje koristi namjerno jer zna da će s vremenom izblijedjeti. Zašto? Ne znam. Možda su za njega ti tragovi boje kao mandale u pijesku koje su napravljene samo za trenutak stvaranja – za razliku od zgrada koje bi, ako im dozvolimo, stajale godinama.
Među svim tim narančastim tekicama našla se i jedna crna. I dok su ostale mekano prilagodljive, ova svojim tvrdim koricama prkosi vremenu i nemarnom korištenju. Crna tekica potpuno je odvojena od stvarnog svijeta – u njoj nema datuma, nema zapisa, nema računica. Tu se nalaze godinama skupljane vizualne improvizacije, Rarine apstraktne crtane misli. Tata veli da je ovo najbolje i njemu najdraže od svega što je dosad napravio. Ponosna sam vlasnica te intimne umjetnine, ali moram priznati da sam ju, kad sam je dobila, spremila da čeka neka drugo doba – bila mi je poklonjena u jednom teškom trenutku kada se činilo da vremena više nema. Na sreću, ispostavilo se da ga ima – i da će ga biti. Time je crna tekica izgubila svoju crninu (ali ne i važnost).
Tekice su Rarino utočište, siguran svijet, fizička manifestacija onoga što mu je na duši. One su čaroban prostor u kojemu se arhitektura isprepliće sa snovima, preciznim računicama, zabilješkama, listama, vizualnim improvizacijama. To su podsjetnici, dnevnici, prijatelji, vježbališta, neka druga dimenzija u kojoj se ocrtava njegova stvarnost ili rađa arhitektura. One pokazuju srž njegovog postojanja. To sam oduvijek shvaćala, i kao što nikada ne bih kriomice čitala nečiji dnevnik (sama odmalena pišem dnevnike i znam da te zapise treba poštivati), nikada nisam željela zaviriti u tekice, osim ako bi mi ih pružio – a i onda bih to učinila vrlo suzdržano. Zaigranost i sloboda što ih te sveščice nude arhitekturi koja iz njih nastaje dozvoljavaju joj da bude ono što se od nje zahtijeva: praktična, mudra, korisna, ali i lijepa i puna poštovanja – prema okolini, duhu vremena, ljudima koji će je koristiti.
Da, Rarina arhitektura kompleksan je fenomen kao i njen stvaratelj. Odgovorna, racionalna, perfekcionistička s jedne strane, duboka i žedna estetike i istine s druge. Strah? Manjak hrabrosti? Ili časna poniznost prema životu i obvezama?

Garaža Boehringer u Beču

Tatin posao nije jednostavan. Lako je stvarati divne zgrade koje plijene poglede i nagrade kad nije važno kako u njih smjestiti krevet, stol ili pak 5.000 automobila. Naučila sam lekciju o svom tati – i o prostoru – kada sam tražila stan za sebe. Nekoliko bih puta našla nešto što bi me očaralo svojim ogromnim prozorima, kosim stijenama ili drugim „črčkama“, kako bi on to rekao. Zamolila bih ga da stan pogleda sa mnom. On bi ušao i na moje razočaranje hladno rekao: „A gdje ćeš staviti regale za knjige?“ I stvarno, prostor bi se pokazao potpuno neiskoristivim. Rara mi je uskratio mnoge muke: ipak sam njegova kći pa knjige i muzika u mom životu traže svoje mjesto. Na planetu od sedam milijardi ljudi, prostor nije što je bio. Kao rubini, postao je rijetko blago s kojim se više ne možemo razbacivati kao razmažena djeca. Više je nas, više je stvari, ali se prostor nije povećao pa me razmetanje njime zna duboko zaboljeti – to je poštovanje koje sam naučila od svog tate.
Rarina arhitektura nikada nije razmetljiva, nikada ne pokušava progurati ego u prvi plan, nema ambicije da zabliješti, izmami uzdahe ili komentare, provocira. Ona je za to prečvrsto ukorijenjena u svoju svrhu i u poštovanje prema okolini i egzistenciji. I unatoč toj skromnosti, tatin rukopis je jasno vidljiv. Tu nikada nema ničega što bi zasmetalo, nema viška, ukrasa, „črčka“, ali je prepun mirnoga sklada i skrivenih, rekla bih: svakodnevnih čarolija (a te su najslađe i Rara ih voli koristiti). Podsjeća me na Freda Astairea kada pleše lako i naočigled jednostavno – neće on nikada izvesti četverostruku piruetu ili skočiti u nebo. Njegov ples je čist i nosi takvo poštovanje prema sebi samome da ga to čini jedinstvenim. Fred nježno klizi pred našim očima, a mi i ne možemo zamisliti koliko je truda uloženo u tu savršenu jednostavnost.
Rara mi je prenio poštovanje prema radu i postojanju, stvaralačku skromnost, gradnju iznutra i svijest o važnosti određene količine racionalnosti. On i mama naučili su me vrijednosti stvaranja, ostavljanja traga, čaroliji koja se rađa kada nešto od sebe pokloniš svijetu.
Moj tata i arhitektura. Arhitektura je tako čvrsto isprepletena s njegovom egzistencijom da se bojim trenutka kad bude prestao raditi. Naporno je, znam – cijeli život to slušam, ali arhitektura ga drži napetim, mladim, okretnim. Ona je njegovo sidro, ali i njegov bijeg. Kamo bi otišao bez nje, ne znam. Jer u glazbi već jest.
Pitajmo Rarine tekice.

Ana Tajder-Kelman

Hiroshi Sugimoto ne štedi riječi kada treba ocjeniti muzeje. Njegovo oštro mišljenje upućeno je seoulskom Leeum Samsung Museum of Art prošle godine (“Ovo je najgori prostor u kojem sam se ikad našao.”), a bolje nije prošla ni OMA, koja ima pokretne stepenice koje vode dolje u glavni galerijski prostor (“Zašto učiniti takvo nešto? Osjećam da je arhitekt imao loše namjere.”)

Hiroshi Sugimoto fotograf je najprepoznatljiviji po spokojnim, kontemplativnim crno-bijelim fotografijama morskih pejzaža. On je također i konceptualni umjetnik i kolekcionar prapovijesnih fosila, ravnatelj scene japanskog lutkarskog kazališta, a njegova posljednja aktivnost je – biti na čelu vlastite arhitektonske prakse, ureda. Godine 2011.objavio je arhitektonsku knjigu “Sense of Space” o mnogim muzejima koji su izalagali njegove radove, od Hirshhorn Museuma u Washingtonu do Fondacije Cartier u Parizu. Ono čime se bavi u zadnje vrijeme jest gradnja vlastitog muzeja, čije se otvorenje planira za proljeće 2016.g.

Spomenuti arhitektonski vodič kroz svjetske muzeje “Sense of Space” (Osjećaj za prostor) parira onom gastronomskom, Michelinovom. Nudi pregled i ocjenu (u formi zvjezdica) arhitekture muzeja, kao što su muzeji Miesa van der Rohea, Renza Piana i Jeana Nouvela. Idealan muzej, prema Sugimotovom mišljenju, je “vrlo jednostavan prostor”, kao što je na primjer Kunsthaus Bregenz Petera Zumthora u Austriji, koji je dobio najvišu ocjenu, pet zvjezdica. Nešto slabije prolazi aneks muzeju u Torontu – Royal Ontario Museum, iza kojeg stoji Daniel Libeskind, jer za Sagimota: “Nema zida na kojem bi mogla visjeti moja umjetnost.”

Kunsthaus Bregenz Petera Zumthora dobio je najvišu ocjenu Hiroshija Sugimota

Nezadovoljan praksom koju je susreo, prije nekoliko godina napustio je šintoistički hram na otoku Naoshimi te otvorio svoj arhitektonski ured u Tokiju, zaposlio troje arhitekata (jer sam nema dozvolu) i počeo se baviti projektiranjem restorana i muzeja.

Muzejski kopleks Odawara Art Foundation

Svoju estetiku primjeno je na projekt svog muzejskog kompleksa nazvanog Odawara Art Foundation, koji će biti lociran na 9,500 metara kvadratnih duž obale u Odawari, u prefekturi Kanagawa, sat vremena udaljenoj od Tokija. Projekt uključuje originalna ulazna vrata iz 15.stoljeća, minimalistički izložbeni prostor, modernu japansku čajnu kuću i suvremeni Noh teatar čija će pozornica plutati iznad mora. Također predviđa 70-metarski podvodni tunel iz kojeg će se moći promatrati izalazak sunca jednom godišnje, za vrijeme zimskog solsticija, kao spomen na drevne civilizacije. Unutar izložbenog prostora, 100 metarskog pravokutnog oblika s pogledom na Tihi ocean, umjetnik palnira postaviti 100 minijatura svojih fotografija iz serije “Seascapes”, kao trajni postav.

Iako će formom realizirati svoj san o savršenom muzeju, Sugimoto će muzejem ujedno zadovoljiti i praktičnu potrebu – onu za prostorom za izlaganje svojih djela.

Sugimoto kaže da i kad jednom ostari i onemoća (sad mu je 66 godina), uvijek će moći sjediti pored staklenog zida i fotografirati svoje morske pejzaže, Seascape.

Objavljene su nominacije za godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata. Svake godine udruženje objavljuje izbor najboljih projekata nominiranih za nagrade u četiri kategorije, prema ocjeni Stručnog savjeta UHA-e. Novi Stručni savjet imenovan je krajem prošle godine, nakon izbora novog predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata i predsjednice Sanje Cvjetko Jerković.
U stručnom savjetu UHA-e djeluju arhitekti: Boris Fiolić, voditelj Stručnog savjeta UHA-e i 2. dopredsjednik UHA-e, Vedran Duplančić, Marko Vitković, Mira Tadej Crnković, Nikola Škarić, Janko Velnić i Željko Golubić. Od prijavljenih 99 autorskih ostvarenja nominirao je 13 autora i autorskih timova.
Prema izboru Stručnog savjeta, odabir najboljih ostvarenja u 2013. godini je sljedeći:

Za nagradu „VIKTOR KOVAČIĆ” – najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva u 2013.g. nominirani su:

1.OSNOVNA ŠKOLA ALOJZIJA STEPINCA
Autor: Davor Mateković
Koautori: Tomislav Stojan, Vedrana Jančić
Suradnica: Maja Horvat
Lokacija: Vrbani, Zagreb

Foto: Damir Fabijanić

Projekt Osnovne škole već smo predstavili na našim stranicama, više možete saznati ovdje.

2.MRTVAČNICA NA GROBLJU U VIRU
Autor: Bogdan Marov
Suradnici: Ivana Grgurec Zagrajski i Zrinka Paleka
Lokacija: Vir

Foto: Bogdan Marov, izvor: Antena Zadar

3.SPORTSKA DVORANA I TRG NA KRKU
Autori: Arhitektonski biro Turato; Idis Turato, Ida Križaj, Marko Liović, Josip Mičetić i Ana Staničić
Lokacija: Trg Glagoljaša, grad Krk, otok Krk

Fotografije: Sandro Lendler i Domagoj Blažević, izvor:DAZ

4.ARHITEKTONSKO-URBANISTIČKO UREĐENJE TRGA PETRA ZORANIĆA I POLJANE ŠIME BUDINIĆA
Autori: Aleksandra Krebel, Alan Kostrenčić
Suradnici: Jelenko Hercog (grafički dizajn), Hrvoje Giaconi (konzervatorske konzultacije), Hrvoje Turkulin (tehnologija drva), Bruno Lovrenčić (vizualizacije), Slavica Polić, Ivan Vadanjel, Darovan Tušek
Lokacija: Zadar

Foto: Damir Fabijanić
O projektu smo pisali na našem portalu, više pogledajte ovdje.

Za nagradu „DRAGO GALIĆ“ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture u 2013. godini nominiraju se:

1.VERTIKALNI ANEKS
Autori: NFO: Kata Marunica i Nenad Ravnić
Suradnici: Dijana Pavić, Petra Črne (NFO d.o.o.); Ivan Fabris (IF PROJEKT d.o.o.); Juraj Jordanić (IEP d.o.o.); Tomica Čudina (FOREL PROJEKT d.o.o.)
Lokacija: Pakoštane

Fotografije: Antonio Garcia Andres, izvor:NFO

2.KUĆA V2
Autori: 3LHD
Projektni tim: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Romana Ilić, Marin Mikelić, Ivana Dabrović / Ecoing d.o.o., Kristina Vidić / Ecoing d.o.o.
Suradnici projektnog tima: Hrvoje Vidović/3LHD, Caroline O’ Leary/3LHD
Lokacija: Dubrovnik

Foto: Marko Ercegović, izvor:3LHD

4.APARTMANI AMARIN
Autori: 3LHD
Projektni tim: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Hrvoje Bilandžić, Koraljka Brebrić Kleončić, Ivan Ćurković, Tina Galešić, Tin Kavurić, Nives Krsnik Rister, Leon Lazaneo, Kristina Marković, Eugen Popović, Krunoslav Szorsen, Dijana Vandekar
Lokacija: Rovinj

Fotografije: Miljenko Bernfest i Igor Zirojević, izvor: 3LHD

Za nagradu „BERNARDO BERNARDI“ za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja u 2013.godini nominirani su:

1.IZLOŽBA “KULTURA PUŠENJA – OD TABUA DO TABUA”
Autori: Damjan Geber, David Kabalin – Brigada
Koautori: Simon Morasi Piperčić, Marina Brletić, Kristina Jeren, Bruketa&Žinić OM
Suradnici: Lorenzo Cetina
Lokacija: Gliptoteka HAZU, Zagreb

Foto: Domagoj Blažević i Domagoj Kunić
O nominiranom projektu smo pisali na našim stranicama, više pročitajte ovdje.

2.BOUTIQUE HOSTEL FORUM + CAFFE FORUM
Autori: STUDIO UP, Damir Gamulin
Suradnici: Jelena Martić, Izvor Simonović-Majcan, Marko Salopek, Robert Tičić, Sara Jurinčić, Vanda Trifunović, Hrvoje Šmidihen, Nikola Brlek, Rosa Rogina, Mirna Udovčić, Nikola Arambašić, Siniša Radić (strojarstvo), Vojislav Štrbac (elektoinstalacije), Milan Bjedov (vodovod i kanalizacija), Maksim Carević (zaštita od požara i zaštita na radu), Ante Uglešić (statika)
Lokacija: Zadar

Foto: Damir Gamulin
O projektu smo već pisali, više možete više saznati ovdje.

3.GRADSKA KNJIŽNICA LABIN
Autori interijera: Ivana Žalac, Margita Grubiša, Igor Presečan i Damir Gamulin
Autori natječajnog rada: Damir Gamulin, Margita Grubiša, Marin Jelčić, Zvonimir Kralj, Igor Presečan, Ivana Žalac
Lokacija: Labin

Foto: Ivan Dorotić

Za nagradu „NEVEN ŠEGVIĆ“ za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture nominirani su:

1.“THANKS FOR THE VIEW MR MIES, LAFAYETTE PARK, DETROIT”
Autorice: Lana Cavar, Danielle Aubert, Natascha Chandani/Placement
Suradnici: Diana Murphy, Corine Vermeulen, Vasco Roma

2.“KONTEKSTUALNI AMBIJENTALIZAM I MODERNA”
Autorica: Zrinka Paladino

3.“MIROSLAV BEGOVIĆ”
Autorica: Borka Bobovec
Koautori: Predgovori: Andrija Mutnjaković, Sanja Cvjetko Jerković (urednici)
Suradnici: Begović, Fabijanić, Kisić, Roca, Semijaljac, Stojanović, Zuber, Bernfest

Monografiju Borke Bobovec predstavili smo na našem portalu, više saznajte ovdje.

Nagrade će biti uručene na otvorenju Godišnje izložbe realizacija, a datum otvorenja izložbe i dodjele nagrada bit će naknadno objavljeni.

Podsjećamo na samo neka od brojnih ostvarenja u 2013.g. koje smo predstavili  na našem portalu:

1.Muzej  Vučedolske kulture, nedovršenog interijera, autora: Radionica arhitekture: Iva Pejić, Goran Rako, Josip Sabolić i Mario Škarijot, o kojem smo pisali ovdje.

foto: Boris Cvjetanović

2.Islamski centar u Rijeci, koauotori: Dušan Džamonja i Arhitektonski dizajn biro “ADB”, o kojem smo pisali ovdje.

foto:Nina Ivaniš

3.Obiteljska kuća u Serdarevoj u Zagrebu, autora DVA ARHITEKTA, o kojoj smo pisali ovdje.

foto: Dva Arhitekta

4.Pasivna kuća MR na Krku, autorice Branke Juras, o kojoj smo pisali ovdje.

foto: Miljenko Bernfest

Nakon što je prošle godine japanski arhitekt Toyo Ito bio laureat Pritzkerove nagrade – najvažnijeg priznanja za arhitekturu u svijetu, ove je godine Pritzker  ponovo otišao u Japan – dobitnik je Shigeru Ban. Rođen u Tokiju 1957.g., ovim priznanjem postat će šesti japanski arhitekt koji je osvojio prestižnu nagradu, nakon Kanzo Tanga (1987.), Fumihiko Makija (1993.), Tadao Anda (1995.), tima Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa (2010.) i već spomenutog Toyo Ita (2013.).

Katedrala u Christcurchu, u Novom Zelandu, urušena nakon potresa

Svrha nagrade Pritzker utemeljene 1979. od strane Jay A. Pritzkera i njegove supruge Cindy je odati godišnje priznanje živućem arhitektu čiji rad i djelo pokazuje kombinaciju talenta, vizije i predanosti arhitekturi. Laureat je nagrađen i sa novčanom nagradom od $100 000 te brončanom medaljom. Polje arhitekture je izabrano za dodjelu nagrade od strane Fondacije zbog involviranosti obitelji u izgradnju lanaca Hyatt hotela, kao i isključenosti arhitekture, kao kreativnog poduhvata pri dodjeli Nobelove nagrade, prema kojoj su stvorene procedure samog izbora.

Shigeru Ban svoje urede locirao je u Tokiju, Parizu i New Yorku, prepoznatljiv je po elegantnim projektima i inovativnom radu, a takav pristup, osim u privatnim suradnjama, primjenjuje i u svojim humanitarnim nastojanjima. Dvadeset je godina obilazio lokacije diljem svijeta koje su devastirane utjecajem čovjeka ili prirodnim nedaćama, kako bi u suradnji s lokalnim stanovništvom, volonterima i studentima omogućio realizaciju jednostavnih, jeftinih, reciklirajućih skloništa i javnih zgrada, dostojnih ljudi koji su postali  žrtve i pretrpjeli velike gubitke .

Cardbord Cathedral, Christchurch, New Zealand, 2013

Primajući nagradu, Shigeru Ban je iz svog pariškog ureda izjavio : “Primiti ovu nagradu velika je čast i, imajući to na umu, moram biti oprezan. Moram nastaviti osluškivati ljude za koje radim, kako u svojim privatnim projektima, tako i u svom radu u nastradalim područjjima. Ova je nagrada ohrabrenje da nastavim raditi što radim i sada – ne da bih to promijenio, već da bih se razvio.”

Više o radovima Shigeru Bana pisali smo ovdje, a detaljnije informacije pronađite na službenim stranicama arhitekta ovdje .

Eliza Hoxha diplomirala je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Prištini gdje danas i predaje. Magistrirala je na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu u Belgiji. Njezine kolumne, koje problematiziraju različite aspekte suvremene Prištine, prošle su godine ukoričene u knjigu naslovljenu „Grad i ljubav“, što je i povod ovom razgovoru.

O čemu sve govori vaša knjiga i kako je nastala?

Sve je počelo spontano. Tijekom studija u Belgiji tema mog magisterija bila je povijesni razvoj Prištine. Kako materijala i dokumenata nije bilo puno, krenula sam s prikupljanjem i pisanjem priča o gradu. Samu kolumnu sam zapravo započela kao revolt kada su gradske vlasti krenule u rekonstrukciju središnje prištinske pješačke zone bez jasnog projekta, a bilo je i još nekih okidača. Kolumnu sam nazvala “Urbani dnevnik”, koji je obuhvatio ne samo fizičke promjene u tkivu grada, već i socijalne i kulturne komponente. Od 2007.godine nakupilo se puno materijala pa sam na poticaj kolega započela rad na knjizi koja bih sve to objedinila. Knjiga je podijeljena u tri osnovna poglavlja: Grad i identitet, Obećani grad i Grad i mašta, a u potonjem sam dijelu primjerice, pisala o duhu grada, alternativnoj sceni i ostalom, tj. svemu onome što identificira suvremenu Prištinu kao glavni kulturni centar Kosova. Sam naslov knjige proizišao je iz konfuzne situacije u gradu kojem, čini mi se, nedostaje ljubavi.

Priština je grad kojem nedostaje ljubavi

Priština je postala glavni grad prvi put nakon Drugog svjetskog rata. Od tada do danas je, iz malog osmanskog naselja, narasla u grad od nekih 200 000 stanovnika u užem i oko milijun stanovnika u metropolitanskom području. Radikalna modernizacija, započeta još u razdoblju socijalističke Jugoslavije, razdoblje je u kojem je Priština zapravo postala gradom, ali i potpuno promijenila identitet?

Nestajanje tradicionalnog načina života i novi pristup arhitekturi nakon Drugog svjetskog rata u mnogim gradovima Kosova, a naročito u Prištini, počeo je napadom na genius loci. Drastične promjene dogodile su se u ime napretka, bratstva i jedinstva i slobode, odnosno u ime modernizacije. Novi socijalistički poredak trebao je novi grad koji je trebao biti u harmoniji s drugim urbanim centrima Jugoslavije, tako da su elementi urbanog prosperiteta Prištine izravno političke prirode. Tadašnjim uništenjem stare jezgre Prištine nestao je i dobar dio njenog urbanog pedigrea. Stav je bio da sve što ima veze s prošlošću treba nestati. Naime, ono što se uvodilo nije bila nova tradicija već tradicija novog. Racionalizacija formi protivila se svakoj lokalnoj tradiciji, sukladno globalnom trendu toga vremena. Kosovski su gradovi u tome razdoblju dobivali univerzalniji karakter, postajali sličniji, sa sličnim elementima kao i drugi urbani centri u zemlji. Za gradove se kaže da nisu nikad isti i nikad predvidljivi, no u Prištini te su promjene bile predvidljive i to s ciljem stvaranja jugoslavenskog identiteta i “novog socijalističkog čovjeka” kao nečega što bi u budućnosti dovelo do uspješnog rješenja nacionalnog pitanja na Kosovu i Jugoslaviji općenito. U potrazi za tim novim identitetom – pod sloganom bratstva i jedinstva s jedne te s pravom Albanaca na razvoj vlastitog jezika i kulture s druge strane – stvoren je i prostor za dualni identitet.

U ime napretka i modernizacije, novi pristup arhitekturi nakon Drugog svjetskog rata počeo je napadom na genius loci
Foto: Wikipedia

Što je sve proces modernizacije donio gradu?

Novi je grad donio mogućnost za Albance s Kosova da prihvate suvremeni način života, obrazovanje, a s tim i emancipaciju. Nova arhitektura koja je to opsluživala dala je i novi prepoznatljivi izgled gradu: objekte poput nacionalne knjižnice, zgrade “Boro i Ramiz”, tiskare Rilindja (“Preporod”), Grand Hotela itd. Otvaranje Arhitektonskog fakulteta u Prištini također je bio trenutak koji je značajno doprinio mogućnosti da se Albanci više uključe i više doprinesu procesima donošenja odluka i oblikovanja grada, budući da su do tada projekti, planovi i vizije za razvoj Prištine i drugih kosovskih gradova bili određivani, pa i nametnuti iz Beograda. Sedamdesete i osamdesete godine smatrane su “zlatnim dobom” Kosova. Upravo su tada mnoge od znamenitih zgrada u Prištini bile započete, neke i završene, a neke do danas ostale nedovršene, ponajviše zbog političke i ekonomske krize koja je započela 80-ih i trajala i devedesetih. Miloševićev režim tada je ukinuo autonomiju Kosova i oduzeo Albancima pravo na dva temeljna stupa za razvoj društva: obrazovanje i medije.

Nakon ukidanja autonomije Kosova, središte Prištine je postalo tranzitna zona, a obrazovanje i kultura su se odvijali u privatnim kućama na periferiji, tako da su privatne kuće postale grad za Albance

Kako se taj miloševićevski apartheid odrazio na društvo i sam grad?

U to je vrijeme organiziran paralelni sustav obrazovanja na albanskom jeziku koji se odvijao po privatnim kućama. Ti uvjeti stvorili su i dvosmislenu kartu Prištine, jednu za Albance i jednu za Srbe. Središte grada s javnom infrastrukturom, kao što su javne ustanove, postao je tek tranzitna zona, a sva se ta aktivnost školske i sveučilišne nastave i drugih javnih usluga poput kulture i zdravstva odvijala na periferiji po privatnim kućama. Grad je postao dom za novodoseljavane Srbe, a privatne su kuće postale grad za Albance. Nakon desetak godina pasivnog otpora, ilegalnost i neformalnost u svakom aspektu kulminirala je ratom 1999. godine kada je srpska vojska deportirala više od polovice albanskog stanovništva Kosova u dva dana. Dugi redovi ljudi su usmjeravani prema prištinskoj željezničkoj stanici i ukrcavani na vlak za Skoplje, koji prije toga nije prometovao godinama. Ničija zemlja na granici s Albanijom i Makedonijom postala su mjesta na kojima su tri mjeseca živjele tisuće ljudi tijekom NATO-vog bombardiranja Srbije i Kosova.

Spomenik nezavisnosti Kosova otkriven je na Dan proglašenja neovisnosti 2008. Danas sadrži zastave svih zemalja koje su priznale Republiku Kosovo.

Kakva je situacija danas?

Poslijeratno razdoblje donijelo je tipične poslijeratne okolnosti. Kada je 1945. stvorena nova socijalistička Jugoslavija, država je bila ta koja je bila odgovorna za razvoj, ali i destrukciju, a danas su to pojedinci koji uništavaju i grade u gradu u kojem se sve privatizira pa pojam javnoga gubi na značenju. Ono što nazivamo hitnom arhitekturom, a koju su proizvodile međunarodne snage na Kosovu, ubrzo je zamijenjeno turbo arhitekturom. Nepostojanje jasnog jezika arhitekture u to vrijeme kompenzirano je svime što vam može pasti na pamet. Činjenica da su građani konačno imali slobodu bila je revolucija sama po sebi, a imala je i svoje posljedice i novi trend koji nema nikakve veze s nasljeđem modernizma. Potreba kosovskih Albanaca da se distanciraju od moderne arhitekture je trenutak u kojem su izgubljene i mnoge vrijednosti modernog društva.

„Hitna arhitektura“ koju su proizvodile međunarodne snage na Kosovu, zamijenjena je „turbo arhitekturom“

U tom prostoru privremeno je postalo trajno jer je s jedne strane prevladalo mišljenje “sad i ništa više”, a s druge, tu je i neizvjesna budućnost i zanemarena prošlost koju nitko ne želi. Ako arhitekturu sagledamo kao otvorenu knjigu vremena u kojem živimo, način na koji ljudi grade ujedno je i način kako vide društvo, a bojim se da je jezik koji izgrađuje Prištinu potpuno nepovezan.

Spomenik bratstvu i jedinstvu u središtu Prištine

Neki od ponajboljih primjera modernističke arhitekture u Prištini su Nacionalna knjižnica Kosova koju je projektirao hrvatski arhitekt Andrija Mutnjaković i Centar sporta i mladih, tj. zgrada ranije poznata kao “Boro i Ramiz”, koju su projektirali Živorad Janković, Srećko Espek i Halid Muhasilović. Imaju li ti vrijedni objekti spomenički status, odnosno kako ih danas doživljavaju građani Prištine?

Nacionalna knjižnica Kosova dovršena je 1982. godine po projektu arhitekta Andrije Mutnjakovića Foto: Skyscrapercity.com

Nijedan od velikih modernističkih projekata iz razdoblja socijalizma još uvijek nije pod formalnom zaštitom, a to uključuje i dvije važne zgrade koje ste spomenuli. Naime, sukladno zakonu o kulturnoj baštini, jedan od prvih kriterija da neka zgrada uđe u proces inventarizacije i zaštite je njena starost, tj. moraju biti stare barem 50 godina da bi se uopće razmotrila njihova zaštita kao potencijalnih spomenika kulture. Naravno, postoje i drugi kriteriji. Ono što me zabrinjava je kolektivni stav prema tim objektima i općenito objektima izgrađenim u vremenu socijalizma koji se doživljavaju kao simboli toga vremena prema kojemu postoji određeni otpor.

Panorama Prištine s nedovršenim Centrom sporta i mladih, zvan “Boro i Ramiz”, projektirali su Živorad Janković, Srećko Espek i Halid Muhasilović (lijevo)
Foto:Wikipedia

Centar sporta i mladih, nekad zvan “Boro i Ramiz”, a danas “Adem Jashari”, ostao je nedovršen zbog ekonomske i političke krize osamdesetih. Nakon rata dio objekta je stradao u požaru uzrokovanim generatorima koji su upotrebljavani zbog nedostatka električne energije. Tu činjenicu neki ljudi na pozicijama moći vide kao priliku da se objekt sruši, tj. da se tamo, s obzirom na središnju lokaciju, izgradi nešto drugo. S druge strane, mnogi insistiraju na tome da su taj i slični objekti arhitektonski vrijedni, prepoznatljivi elementi grada i dio kolektivne memorije te ih svakako treba sačuvati. Što se tiče stava javnosti, ista je stvar i s Mutnjakovićevom knjižnicom čija je fasada ostala netaknuta, iako zgrada iznutra u mnogim dijelovima traži intervencije i obnovu zbog neodržavanja. Tako je problem i naknadno uneseni namještaj koji nije u skladu s onim izvorno projektiranim za taj objekt.

Što je s parkom oko knjižnice?

Javni prostor oko knjižnice tek je djelomično rješavan i to svaki put drugačije, ovisno o tome tko je upravljao zgradom, a nikad kao nešto što treba shvatiti kao dio cjeline, nešto što će povezati unutrašnjosti i okoliš zgrade, odnosno nešto što može unaprijediti ukupni prostor i grad. Naime, knjižnica je smještena u središte sveučilišnog kampusa, koji je smješten u središtu Prištine. Njegov potencijal nadilazi Sveučilište jer je riječ o prostoru koji funkcionira kao građanski, javni i u kojem se nalazi kulturni centar s knjižnicom kao glavni sadržaj.

Jedan od rijetkih javnih parkova u središtu Prištine ograđen je i nije dostupan za javnost

Ako izuzmemo taj nedavno djelomično zasađeni park oko knjižnice, očito je da Prištini jako nedostaje javnih parkova. Istovremeno, veliki park u najstrožem središtu grada, onaj pored Centra sporta i mladih, ograđen je i zatvoren za javnost. Iz kojeg razloga? Ne bi li taj park, koji se nalazi uz javnu instituciju i pripada joj, trebao biti otvoren građanima za slobodno korištenje?

Ideja ograđivanja javnih institucija i javnih prostora došla je s UN-om, nakon rata. Razumljiv je kontekst poslijeratnog vremena i potreba da se iz sigurnosnih razloga ograde. No, ograđivanje je onda postala opća praksa lokalaca. Posljedica je da su danas sve javne institucije ograđene, od zelenog prostora oko zgrade Vlade do zona oko studentskog doma, pa i spomenuti park. Mogu se samo pitati od koga se štite? Nakon rata postalo je potrebno omogućiti kretanje po Kosovu svim njegovim narodima, a sada trebamo promovirati i slobodu kretanja za stanovnike grada. Apsurdno je kako je obrazac kretanja pješaka u Prištini određen ogradama koje su izniknule svugdje.

Obrazac kretanja pješaka u Prištini određen je ogradama koje su svuda izniknule

Izrazito loši primjeri recentne arhitekture u Prištini su nova pravoslavna i katolička crkva, obje u ovom trenutku još nedovršene. Nedavno je proveden i međunarodni natječaj za središnju džamiju koji je rezultirao boljim prijedlozima, ali je pobijedilo otužno rješenje na tragu spomenutih crkava. Kako to komentirate?

Nakon raspada socijalističke Jugoslavije jačanje religije je bila posljedica nacionalizma, a onda i svojevrsni kišobran za različite etničke skupine. Pravoslavna crkva umetnuta je od Miloševićevog režima na prostor sveučilišnog kampusa i u to je vrijeme bila odraz toga tko je gazda. S druge strane, slike albanskog naroda s džamijama u pozadini u predratnom i ratnom razdoblju bile su ono što je službeni Beograd slao u svijet kako bi lansirao svoju stranu priče. Prvi predsjednik Kosova, Ibrahim Rugova, tada šalje drugu poruku tako što polaže kamen temeljac za katoličku katedralu u središtu Prištine, čin kojim kreće priča da su narodi Kosova uvijek živjeli zajedno i da je naše društvo uvijek bilo multietničko i multikonfesionalno. U svakom slučaju, katedrala nije napravljena kako je planirano, već je znatno povećana i s bitno višim zvonikom te se gradi bez plana i poštovanja konteksta u koji je ušla, a dodatnu zgradu koja joj je pridodana da i ne spominjemo.

Katolička katedrala u središtu Prištine gradi se bez plana i poštovanja konteksta

Poruka koju se može iščitati iz obje crkve u srcu grada je “ovdje sam”. Danas je situacija takva da je pravoslavni hram ostao nedovršen i nikad nije upotrebljavan, a katolička katedrala je također nedovršena, ali i prevelika za malu zajednicu koja živi na Kosovu. No, oba ta objekta sada dominiraju središtem grada. Upravo je to bio i okidač kojim je i muslimanska zajednica krenula sa zahtjevom za novom središnjom džamijom. Nažalost, i opet se insistira na najužem gradskom središtu koje je već opterećeno. I opet se vraćamo na isto polazište, tj. tvrdnju “ovdje sam”. Projekt džamije koji je izabran je, nažalost, kič i svakako nije najbolji s natječaja. Drugi koji je ušao u najuži izbor, onaj studija Sadar i Vuga, bio bi puno bolje rješenje. Smatram da grad treba osigurati prostore za najrazličitije potrebe, ali da izgradnja tih prostora treba biti odraz našega vremena, nove arhitekture i novoga jezika. Nijedna od ovih zgrada to ne promovira, već su one odraz prošlosti, a za posljedicu imaju to i da odašilju poruke da ljudi žive u prošlosti, a ne s prošlošću. Sve to ne pomaže u procesu oporavka.

Drugonagrađeni natječajni prijedlog Sadar i Vuga arhitekata za središnju džamiju u Prištini i anakrono pobjedničko rješenje

Biste li izdvojili neke recentnije izgrađene ili planirane objekte za Prištinu, a koje biste okarakterizirali kao dobru arhitekturu?

Vrlo je malo objekata koje bih izdvojila, posebno kao neke nove znakove arhitekture na Kosovu. No, nekih pomaka ima pa spomenuti mogu projekte za dvije škole u Prištini lokalnog studija Urban Plus, a spomenula bih i amfiteatar Pravnog fakulteta, koji je projektirao arhitektonski studio Murseli.

Pješačka zona sa spomenikom Skenderbegu

Glavna pješačka ulica Prištine, ona Majke Tereze, nedavno je potpuno preuređena. Kako gledate na rezultat?

Ono što vidimo u Bulevaru Majke Tereze proizvod je projekta koji nije imao odgovarajući proces. Građani nisu bili uključeni u donošenje odluka. Neki kažu da je ta ulica vrlo živa i s tim se slažem, međutim, činjenica da je ulica izuzetno živa leži u tome da će to uvijek biti dokle god je to jedina pješačka ulica u gradu. Osim toga, ne postoji ni jedna druga istaknuta kvaliteta tog projekta preuređenja. Radi se i o bulevaru u koji je albanska i kosovska povijest u 21. stoljeću materijalizirana socrealističkim spomenicima i gdje povrh svega kafići i restorani javni prostor uzurpiraju u znatnoj mjeri. Problem postoji i u činjenici da je pješačkom zonom grad podijeljen u dvije zone, bez odgovarajućeg rješenja mobilnosti.

Pješačka zona i spomenik prvom predsjedniku Kosova Ibrahimu Rugovi

Postoje li neke lokalne građanske inicijative koje se bave prostornim pitanjima u Prištini?

Od nedavno neke od inicijativa bave se upravo urbanim pitanjima i javnim prostorima. Neke od njih su „Ec ma ndryshe“, Centar za urbane studije, „UrbaniaK“ itd.

Prištinu se ne može baš nazvati lijepim gradom, no to je grad koji ima izuzetnu atmosferu. Kako biste vi opisali grad?

Priština je grad koji trebate iskusiti da biste se zaljubili.

Foto: Saša Šimpraga, Wikipedia, Skyscrapercity.com

Jedan od zanemarenih i zapuštenih dragulja hrvatskog turizma, nekadašnji vojni turistički kompleks Kupari u Župi Dubrovačkoj, napokon bi trebao ponovo proraditi. Na prvom neobavezujućem natječaju za koncesiju na rok do 99 godina, pojavilo se nekoliko ponuda.

Natječaj je objavljen u veljači, a Državni ured za upravljanje državnom imovinom dobio je nekoliko ponuda. Zainteresirani za obnovu ovog golemog danas zapuštenog i devastiranog kompleksa su Karisma Hotels Adriatic, iza kojih stoji hrvatski poduzetnik Ivica Todorić, tvrtka TUI, Valamar poslovni razvoj grofa Georga Eltza, dvije ruske tvrtke, turska Rixos grupa i udruga ratnih veterana Hrvatske ratne mornarice Mir. Očekuje se da će obavezujući natječaj za 99-godišnju koncesiju na Kupare biti raspisan u kasno proljeće.

Pogledajte kako Kupari izgledaju danas.

Ostaci službenog znaka Vojne ustanove Kupari. Procjenjuje se da je Jugoslavija iz svog vojnog budžeta financirala s više od milijardu dolara izgradnju za to vrijeme elitnog hotelskog naselja Kupari. Vojnim budžetom izgrađeni su Hoteli Goričina I i II s 560 kreveta. Hotel Galeb s 48 kreveta, Hotel Kupari s 880 kreveta te Pelegrin s 420 kreveta. Svi hoteli tada su imali sve najbolje ono što su u to vrijeme imali najbolji svjetski hoteli.

Češko-jugoslavenskom kapitalom osnovano je ‘Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo’, a nakon dvogodišnje izgradnje 1920 godine završena su prva dva hotela na ovim prostorima. Hotel Štrand kasnije Grand na ulazu je imao ugraviranu 1919. godinu, otvorio je svoja vrata godinu kasnije i imao je 200 soba!

Mnogi od hotela neće se moći obnoviti već se ih se morati rušiti do temelja. Hotel Pelegrin sagrađen je 1963 godine, a sagradila ga je građevinska tvrtka iz Sarajeva GP Vranic. Projektant je David Finci, a sve kamenoklesarske radove odradio je Jadrankamen iz Splita.

Okupacijom Kupara od strane bivše JNA počinje velika pljačka. Najvrjedniji dio inventara prebacivan je na brodove, a pljačka je trajala danima. Nakon pljačke vojnici su se posebno okomili na Hotel Kupari. Fosfornim bombama uništen je kat po kat hotela Kupari.

Strani gosti bili su rijetki u Kuparima za vrijeme Jugoslavije. Uglavnom su tu bili oni ‘domaći’, jer su Kupari primarno bili vojno odmaralište. U vrijeme špice sezone u srpnju i kolovozu nije bilo lako naći krevet u Kuparima. Morali ste biti dio obitelji nekog više rangiranog oficira JNA.

Osvajanje europske krune Vaterpolo kluba Jug iz 1980. godine jedan od najvažnijih događaja u povijesti sportskog Dubrovnika. Jug je uvijek svoje najbitnije utakmice odigravao upravo u Kuparima. Nakon Domovinskog rata i devastacije Kupara Jug se vratio ‘za stalno’ u svoj Gruž igrajući ‘pod balonom’. Kuparima se kratko vratio 2003. godine kada je obnavljao stadion u Gružu. Svoju posljednju utakmicu u Kuparima su odigrali 2005. godine. Vjerujete li da su ovdje prije samo 9 godina igrane europske utakmice!?

Rampa u Kuparima stajala je na ulazu u Kupare više desetljeća s obzirom da je kompleks Kupara bio odmaralište predano na ‘upravljanje JNA’ i to još pedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon Domovinskog rata točnije 1992. godine rampa je kratko otklonjena da bi uskoro na nju stao hrvatski vojnik. Stražarsko mjesto i sama rampa zauvijek su uklonjeni 2001. godine kada je HV veliki dio Kupara dao na upravljanje civilnim vlastima.

Ovo je dio Hotela izgrađen češkim novcem nakon prvog svjetskog rata. Svoju ekspanziju Kupari će doživjeti u SFRJ. Hotel Goričina izgrađen je 1962. godine, a tada je u to doba u Kuparima djelovala Ugostiteljska škola. Goričina II izgrađena je 6 godina kasnije. Hotel Galeb otvoren je 1972. godine. Hotel Pelegrin otvoren je 1963. godine. Novi Hotel Kupari izgrađen je 1980 godine.

Lijevo: Hotel Grand dugo je slovio kao jedan od najljepših hotela na Jadranu. Još 1924. godine Hotel je imao: električnu rasvjetu, ledanu, kuglanu, tenis igralište, nogometno igralište te poštu, ljekarnu i ambulantu.
Desno: U posljednjih deset godina nestale su gotovo sve kamene ploče koje su vodile do ulaza u Hotel Pelegrin. Kamen se tukao i odvozio danima. Jedino su ostali oni oštećeni u granatiranju Kupara.

Kupari su bili nacionalizirani nakon Drugog svjetskog rata, no Josip Broz Tito vratit će Kupare Čehoslovacima već 1946. godine, koji 1947. primaju prve poslijeratne turiste. No, 1948.godine nakon Titovog povijesnog ‘ne!’ Staljinu, Česima se zauvijek oduzimaju Kupari.

Braniteljska zadruga Mir iz Mlina želi upravljati Kuparima, a konkurenti su im su Ivica Todorić, grofa Eltz, turska grupacija Rixos i dva ruska investitora. Prema zamisli zadrugara kompleks bi imao 1500 kreveta, a zapošljavao bi od 450 do 600 ljudi. Domaćih.

Tekst i foto: Ilija Mičić

Članak je prenesen s portala STav.

U petak, 4. travnja u Muzeju za umjetnost i obrt je u okviru izložbe Radovan Tajder. Arhitektura/Arhitekt“, a u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom organiziran okrugli stol “Poveznice u arhitekturi Beč – Zagreb danas”. Sudionici okruglog stola, zagrebačko-bečki arhitekti Radovan Tajder i Saša Bradić, docent na Tehničkom sveučilištu u Beču te moderatorica Vera Grimmer, arhitektica i glavna urednica časopisa „Oris“, razgovarali su o recentnim arhitektonskim realizacijama i urbanističkom razvoju dvaju gradova.

Beč

Razgovor o razlikama u projektantskoj praksi u Zagrebu i Beču počeo je pitanjem autorstva, koje se pojavljuje u primjerima poput recentno izgrađene zgrade sjedišta RBA banke u centru Beča, nominirane za ovogodišnjeg Pritzkera. U projektiranju tog prvog pasivnog tornja u svijetu kroz interdisciplinarni su rad korištena stručna znanja i arhitekata i npr. fizičara dinamičara, građevinara i stručnjaka za energetiku. Prema Tajderu, takav je rad usporediv s onime na nosačima aviona: – Što je produkt kompliciraniji, to se više relativizira pitanje autorstva – što je jednostavniji, autor je istaknutiji.

Međutim, je li u tako velikom mjerilu moguće raditi arhitekturu? Kod takvih se projekata u Austriji oblikuju radne zajednice više arhitektonskih biroa, što doprinosi tezi o anonimnoj arhitekturi u uvjetima u kojima je komercijalni aspekt rada ključan u većini arhitektonskih biroa, a investitoru uglavnom najbitniji profit. Ipak, Tajder smatra da sloboda arhitekta da progura svoju kreativnu misao uvijek postoji. U primjeru garaže „P4“ u zračnoj luci Schwechat, a radi se o – pragmatičnoj arhitekturi i optimalnoj iskorištenosti prostora, tzv. „optimiranom kontejneru“ – mogućnost prelaska iz stroge utilitarnosti u prostor arhitekture iskorištena je u tankom sloju pješačke komunikacije.

Peter Cook (CRAB studio), WU Campus (pravni fakultet i rektorat), Beč, 2013.

Kako Tajder već gotovo 30 godina radi u Beču, svoje je iskustvo u Austriji usporedio sa shvaćanjem autorstva u Jugoslaviji. Autor natječajnog rada u Jugoslaviji nije morao biti ovlašteni arhitekt jer je nositelj projekta bio odgovorni projektant, odnosno direktor projektnog biroa. U Austriji je drukčije – budući da prema zakonu arhitekt može biti direktno materijalno odgovoran za štetu, neovlašteni arhitekt ne potpisuje natječajni projekt. U praksi, potpisuje ga direktor biroa, a idejno rješenje i on i arhitekt-autor.

Govoreći o senzibilitetu i autorskom rukopisu, citira arhitekta Tomislava Odaka: – Arhitektura je stvar karaktera. Smatra da je važan element iznenađenja – distorziranje prediscipliniranoga, a takve elemente povezuje i s nekim avangardnim konceptima.

Za početak, u Beču je razgranata mreža javnog prometa preduvjet za planiranje razvoja grada. Zahvaljujući metrou, vremensko-prostorne relacije tamo su danas radikalno promijenjene. Uspješan javni prostor temeljen je na razvoju različitih funkcionalnih cjelina – novih dijelova grada. Radi se o golemim arealima, urbotvornim zahvatima, a ne o pojedinačnim projektima.
Takav gradotvorni projekt je i sveučilišni kampus Wirtschaftsuniversität Wien (WU Campus). Iako pokraj bečkog Pratera, rekreativne zone, od katedrale sv. Stjepana u centru grada metro linijom je udaljen samo 10 minuta.

Hauptbahnhof – četiri ciljne grupe: mladi, susjedi, putnici na međugradskim linijama, stručnjaci

Predviđa se da će do 2040. g. Beč imati oko 3 milijuna stanovnika, što uvjetuje reprogramiranje gustoće naseljenosti, tj. iskorištavanje brownfieldsa. Primjer razvoja bivših kolodvora Austrijske željeznice svakako je iskoristiv u predstojećem planiranju razvoja zagrebačkog Gredelja. Trenutačno se razvija Hauptbahnhof (Glavni kolodvor), a sljedeći je Nordbahnhof (Sjeverni). Uz promet, program uključuje i parkove i stanogradnju, a masterplan predviđa participacijske procese u kojima građani sudjeluju uz sustavnu medijaciju arhitekata i drugih stručnjaka.

Gredelj, centralna pozicija u Zagrebu

Način rada urbanističkih institucija u Beču danas usporediv je s ovdašnjim praksama prije 90-ih – detaljni, multidisciplinarni i dugotrajni procesi usmjereni budućnosti. Infrastruktura koja prati razvoj grada u Beču se gradi pet do deset godina unaprijed, npr. kod planiranja svakog novog dijela grada unaprijed se riješava povezivanje javnim prijevozom. U prvoj fazi Grad naručuje studije razvoja određenog područja, s tim da različiti arhitektonski biroi predlažu različite namjene. Nakon toga slijedi raspisivanje javnih natječaja na kojima sudjeluju samo biroi, dok institucije, za razliku od onih u Hrvatskoj, ne sudjeluju. Tek nakon što se dogovore svi detalji, poput npr. prometnih koridora i semafora, počinje se s realizacijom. Prema Veri Grimmer, ovako rigorozan ali djelotvoran pristup svakom gradskom projektu konačno podiže ambijentalnu vrijednost cijeloga grada.

Saša Bradić (NMPB Architekten), Fakultet informatike, Sveučilište u Beču, 2012.„Prolaz kroz blok nije zatvoren. Stupnjevanjem javno/polu javno/privatno pokušava se javni vanjski prostor uvući u zajednički unutrašnji prostor i na taj način postići novu urbanu vrijednost“.

Iskustveno, Tajder zaključuje da je urbanizam fascinantno i ključno područje arhitektonskog djelovanja. U Zagrebu bi se, primjerice, problemi na periferiji mogli riješiti rješavanjem prometnih problema u centru. Iako grad možda nema dovoljno resursa, smatra da je do rezultata moguće doći kroz kvalitetno osmišljena javno-privatna partnerstva.

Kao zaključak se nameće teza da je arhitektura ogledalo društva – međusobno djelovanje arhitekture i politike ilustracija je društvenih odnosa. Uzimajući u obzir opasnost rezultata u obliku developerskog projekta, Saša Bradić naglašava da je imperativ arhitekta ipak uvijek nastojati stvoriti neku novu vrijednost u prostoru.

Nedavno je predstavljena znanstvena knjiga sociologinje Jelene Zlatar “Urbane transformacije suvremenog Zagreba” u izdanju Plejade i Instituta za društvena istraživanja u kojoj autorica donosi vrlo opsežnu analizu urbanih promjena u Hrvatskoj u tranzicijskom, odnosno postsocijalističkom razdoblju.
Knjiga ima 216 stranica i obogaćena je ilustracijama, grafikonima i tablicama, a dijelom se oslanja na njezinu doktorsku disertaciju, koju je obranila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako u predgovoru navodi sociologinja Dušica Seferagić, također iz Instituta za društvena istraživanja, taj se rad može smatrati novim udžbenikom urbane sociologije. Naime, mlada ekspertica je obradila nekoliko gorućih hrvatskih i zagrebačkih tema, prikazavši karakteristike i mane prostornog planiranja tijekom socijalističkog i tranzicijskog te kapitalističkog razdoblja u našoj zemlji i tako progovorila prvi put na znanstveno utemeljen način o “kraju urbanizmu” u Hrvatskoj.

Kao argumentacija za njezine tvrdnje poslužila su joj mišljenja različitih hrvatskih stručnjaka, od ekonomista i pravnika preko arhitekata pa do antropologa i demografa, koji su u formi intervjua odgovarali na 15 pitanja o urbanim transformacijama i urbanoj obnovi gradova. Na žalost, nisu objavljena i njihova imena nego su njihova mišljenja označena samo prvim slovom njihove struke i rednim brojem, primjerice S1 ili A5, s izuzetkom arhitekata, koji su navedeni pod imenom i prezimenom. Šteta, jer bi objavljivanje imena tih stručnjaka uvelike pridonijelo autoritetu iskaza, kao što je uostalom utemeljenosti rada pridonijelo citiranje brojnih inozemnih eksperata, teorija i škola, od Čikaške škole do Manuela Castellsa i Anthonyja Giddensa.

Tipovi aktera
Bez obzira na to, knjigom “Urbane transformacije suvremenog Zagreba” Jelena Zlatar je sve ono o čemu se godinama s puno bijesa komentiralo u stručnim krugovima, ali i među građanima, od zagađenja obzora u podsljemenskoj zoni urbanim vilama, “tajkunarama”, pa do najnovijeg slučaja trgovačkog centra “Cvjetni” na Cvjetnom trgu, koji karakterizira sprega političke moći i korporativnoga kapitala, sažela u znanstveno obrađenom radu te stoga ta analiza predstavlja osvježenje u suvremenoj hrvatskoj sociologiji.
U knjizi je opširno i vrlo zanimljivo analizirana promjena tipova aktera – ekonomskih, političkih, stručnih i civilnih, odnosno, investitora, predstavnika gradske vlasti, arhitekata i urbanista te građana, stanara i nevladinih udruga, na urbanstičkoj sceni Hrvatske, s posebnim osvrtom na pojavu “korporativnog investitora”, individualnoga graditelja novog doba.
Prema gledištu S1, “u Hrvatskoj nema formiranog poduzetnika. Pravi poduzetnici, osim što imaju svoju ekonomsku računicu, imaju dovoljno znanja da mogu shvatiti kako se moraju poštovati određeni propisi. Kod nas nema ni propisa ni znanja jer naši investitori nisu pravi poduzetnici. Kod nas je svaki kuhar i konobar išao graditi zgradu. Tko god se sjetio. Onda bi platio arhitekta i gradnja je mogla početi. I to je urbanizam kod nas”.
Naglašena je i važnost građana okupljenih u nevladine udruge, koji bi trebali imati važniju ulogu u procesu urbanih transformacija i postati korektiv ostalih aktera, kao što su politički i ekonomski, koji bi im, kako je zapisao P3, “trebali služiti”, no “to je pitanje političke zrelosti i to se u Hrvatskoj još uvijek ne događa”. Prema mišljenju A6, “danas prevladavaju ekonomski, špekulantski i politički, koruptivni akteri”. Zbog toga su apostrofirani i suvremeni civilni pokreti poput Zelene akcije i inicijative Pravo na grad, koji su u svom djelovanju posebnu pažnju obratili na pokušaj “uspostavljanja nadzora nad životnim okruženjem u korist lokalne zajednice”.

“Ekonomska moć je neostvariva bez pomoći političkih aktera koji legaliziraju njegovo djelovanje”

Prema riječima Jelene Zlatar, mjesto, doseg djelovanja i kompetencije toga “korporativnog investitora” “još nisu u potpunosti normativno regulirani”. Taj novi ekonomski akter “svoje interese provodi nametanjem projekata koji nisu uvijek dijelovi promišljenih i usvojenih urbanističkih planova ili čak i unatoč postojećim urbanističkim planovima“. On donosi odluke u ime građana i najviše utječe na izgled grada u posttranzicijskom razdoblju Hrvatske jer ima najveću ekonomsku moć, koja je “neostvariva bez pomoći političkih aktera koji legaliziraju njegovo djelovanje”. Stoga autorica upozorava na spregu između političkih i ekonomskih tipova aktera. U tom kontekstu E3 naziva Hrvatsku “vulgarnoliberalnom državom”, a stanje u urbanizmu definira “visokoreguliranim kapitalizmom”, koji je “reguliran kroz ulogu poduzetnika i legitimiranih totalitarnih elita”.

Poduzetnik planira grad
Kao primjer sprege korporativnog investitora i političkih struktura navodi se eklatantan slučaj trgovačkog centra “Cvjetni” na Cvjetnom trgu u Zagrebu, koji je ostvaren “u korist investitora pod krinkom javnog interesa”. Naime, kao što je upozoreno i u nekim ranijim istraživanjima, zbog tog projekta “srušene su dvije spomeničke kuće, dio ulice pretvoren je u ulaz u podzemnu garažu, a javne institucije postale su servisom privatnih interesa”. To je pak dovelo, kako navodi autorica, do promjena značenja termina javno-privatnog partnerstva pa “privatni partner preuzima ono što javni iz bilo kojega razloga ne može ostvariti”, preuzimajući “brigu” o javnom sektoru.
Ili riječima A3, “poduzetnik se ne pojavljuje niotkuda, već on vodi planiranje Grada. Tako je Horvatinčić mogao sam napisati program za ‘Cvjetni’, sam izabrati članove žirija, sam odabrati izvođače radova, sam napraviti novi urbanistički plan za ‘Cvjetni’ i realizirati rampu u pješačkoj zoni na gradskom zemljištu, a sve na osnovu ‘javnog interesa’, koji je opet sam napisao”.
No i banke su jedan od ključnih aktera na urbanističkoj sceni Hrvatske. Upravo njih ispitanici vide kao glavne planere grada jer prema nekim mišljenjima signaliziraju gradskim tijelima koji projekti “mogu i trebaju proći”. Kako iznosi E4, “u ovom trenutku banke planiraju grad. One pale crveno svjetlo kad nešto nema veze s ekonomskom logikom, a daju zeleno svjetlo kada procijene da projekt koliko-toliko drži vodu. Dakle, banke i financijski sektor preuzeli su ulogu planiranja grada i prostora”.

Trgovački centar “Cvjetni” je ostvaren “u korist investitora pod krinkom javnog interesa”

Posebno je zanimljiv dio koji govori o javnom dobru, odnosno javnom interesu. Po navodu autorice, pitanje javnog interesa potpuno se mistificiralo, a sam pojam je postao nejasan i nedefiniran, postavši formalnom kategorijom kojoj se “ne pridaje potrebna važnost”. Zapravo je došlo do obrata pa se javno dobro i javni interes definiraju kroz moć investitora, iako bi se trebali odrediti kroz javni diskurs, kao što je uostalom bilo već u pretprošlom stoljeću, kada se u prvim GUP-ovima iz 1865. i 1887. godine “javni prostor bio temelj razvojne politike”. Tu tvrdnju potkrepljuje primjerima tri velika gradska projekta – Zelene potkove, Tuškanca i Mirogoja, koji su u drugoj polovici 20. stoljeća prihvaćeni kao kulturna dobra, no nakon vrijednosnog obrata u 21. stoljeću javno dobro ili javni prostor gube svoje prvotno značenje i više se ne vrednuju na njegov izvorni način. Kao novost se pojavljuje pseudo-javni interes i pseudojavni prostor, kojima se određuje prostor koji se samo predstavlja kao javni, a to zapravo uopće nije.

Stihijski urbanizam
Također, postavlja bitno pitanje: je li u slučaju Zagreba, u kojem se nakon Domovinskog rata “planiranje” odvijalo pod utjecajem tržišne logike i kapitala, uopće bila riječ o urbanoj obnovi? Naime, urbana obnova ne podrazumijeva samo revitalizaciju, regeneraciju i rekonstrukciju pojedinih dijelova grada, nego i svojevrsnu rehabilitaciju i poboljšanje kvalitete života u zajednici te očuvanje prirodnih i društvenih vrijednosti. Nakon analize zaključuje da u Zagrebu nakon 2000. godine nije postojala prava urbana obnova nego samo “parcijalne intervencije u prostor” pri čemu se nije uzimao u obzir “grad kao cjelina”, kao ni stavovi stanovnika prema intervencijama u prostor. Stoga je u najboljem bila riječ o “parcijalnoj rekonstrukciji” ili, kako to navodi IP4, “točkastom planiranju”, odnosno “stihijskom urbanizmu”.
Također, bavila se pozitivnim i nadasve inspirativnim iskustvima urbane obnove u velikim europskim megapolisima kao što su London i Pariz, uspoređujući tamošnju situaciju s hrvatskim kontekstom. Prema njezinu mišljenju u Hrvatskoj prevladavaju neplanirane intervencije u prostor, dok veliki europski gradovi imaju detaljne programe urbane obnove po kojima razvijaju različite i često složene gradske projekte. Prioritet imaju projekti koji su od vitalnog interesa za razvoj grada. Kao što se i očekivalo, istraživanje je pokazalo da je “odnos partnera u ulaganju i dijeljenju dobiti bio jasan, a projekti su bili financijski i organizacijski kvalitetno vođeni, s točno određenim vremenskim ostvarenjem pojedinih etapa”. Ne treba ni spominjati da je krajnji cilj bio – javno dobro, na korist građana.
Autorica tvrdi da su se u Zagrebu, za razliku od Europe, nagomilali “neplanski, neosmišljeni projekti”, bez strategije, koji su bili vođeni privatnim interesima investitora, što se negativno odrazilo na vizuru Zagreba. Iz samog procesa izgradnje najčešće su bili isključeni predstavnici gradske vlasti, a u obzir se nije uzimalo ni mišljenje građana ni javno dobro. Takva metoda postranzicijske, profiterske gradnje najvidljivija je kod visoke poslovne izgradnje – poslovnih tornjeva kao što su Hoto Business Tower, Zagreb Tower i Eurotower, zatim trgovačkih centara i podzemnih garaža, recimo na Cvjetnom i Kvaternikovu trgu. Projekti tog tipa nastajali su bez ikakve vizije, plana i strategije, tvrdi autorica, u interesu investitora i njegova profita, a ne javnog dobra. Kao najeklatantniji primjer takve filozofije spominje javne garaže, koje “svakako nisu zamišljene primarno kao prometno rješenje, već kao izvor investitorove zarade”.

“Javne garaže svakako nisu zamišljene primarno kao prometno rješenje, već kao izvor investitorove zarade”

Na primjeru Hoto Business Towera na Savskoj cesti investitora Tome Horvatinčića ispitanici su ustvrdili bitne promjene u načinu planiranja Zagreba od 1980-ih do danas. Prije su interese u prostoru definirali planovi, a sada to čine investitori. P2 je to objasnio ovako: “Zanimljivo je, kada promatramo Hoto Tower na Savskoj, kako se dopušta investitorima da definiraju interese. U ’80-ima i ranije bila je nezamisliva gradnja na zajedničkoj trasi. Sada se krše ta jasno definirana pravila. Ovdje je zgrada ušla u prostor željeznice na manje od dva metra, što je nedopustivo”. Arhitekt Marijan Turkulin, autor tog nebodera, ustvrdio je kako “onima koji investiraju gotovo je bitno samo rentabilno izgraditi i zaraditi na preprodaji“, a S2 pozabavio se interesom investitora, zaključivši da im je bitno samo to da “umnože broj katova i da ih zatim iznajme, tako da tu nema kontrole visine ni gabarita”. No možda je A2 to najbolje sažeo sljedećim riječima: “Dogodilo se ono što se u gradu ne bi smjelo dogoditi i što nikad nije bila tradicija u planiranju grada – jednom se investitoru išlo na ruku nauštrb građana i javnog prostora.”
U slučaju trgovačkih centara, nastalih kao rezultat masovne potrošnje i konzumerizma, gdje se “homo urbanit (čovjek grada) identificirao s ulogom homo consumerusa (čovjeka potrošnje)”, riječ je, kako navodi PU3, o “američkom konceptu trgovine” i o “amerikanizaciji našeg društva”. No tim se konceptom mijenja poznata vizura i identitet grada i drastično se smanjuje broj trgovina u gradskom centru, primjerice u Ilici, nekad najpoznatijoj trgovačkoj ulici Zagreba, zabilježeno je zatvaranje 161 poslovnog prostora. Zbog nerentabilnosti i moguće propasti trgovačkih centara postoji realna opasnost od nastanka ‘brownfieldsa’. Doduše, po nekim mišljenjima, kao što je ono GiD2, “Kaptol centar je primjer pozitivne prenamjene zemljišta” koji je ponudio blizu centra “trgovačku i zabavnu funkciju”.

Hoto Business Tower:”Dogodilo se ono što se u gradu ne bi smjelo dogoditi i što nikad nije bila tradicija u planiranju grada – jednom se investitoru išlo na ruku nauštrb građana i javnog prostora.”

Manjak propisa
Na kraju knjige Jelena Zlatar upozorava na važnost interdisciplinarne suradnje različitih stručnjaka u urbanoj obnovi grada, jer se tom kompleksnom problematikom ne bi smjeli baviti samo arhitekti i urbanisti. Osim toga, pokazalo se da je “moć struke vrlo mala”, kako ističe IP3, “katkada stavljena pred zid, pritisnuta mobbingom, katkada potkupljena“. Gradskom urbanom politikom morali bi se baviti stručnjaci raznih profila, od ekonomista i geografa do pravnika i antropologa, koji bi objedinili sve aspekte u urbanoj obnovi grada.
Tako bi sociolozi, kako navodi S6, trebali artikulirati “minimum zajedničkog interesa”, a etnolozi i antropolozi, između ostaloga, definirali bi pojmove “građanskog” i “građanstva”, ali se pozabavili i “ljudskim potrebama”. Demografi su naveli da bi trebalo uvesti geografske kriterije u planiranje grada te upozorili na neprimjerenost gradnje tzv. urbanih vila u podsljemenskoj zoni. Tako je GiD2 izjavio sljedeće: “Graditi zgradu na klizištu, pa to je zločin. A gradi se, u podsljemenskoj zoni, i to jako puno. Taj rahli sloj zemlje će kad tad sigurno popustiti. Prevelike zgrade na premalim zemljištima, to je apsolutno neprihvatljivo”. Povjesničari umjetnosti založili su se za očuvanje starih povijesnih jezgri, koje prema njihovu mišljenju ne bi smjele služiti samo ostvarivanju ekstra profita nego im treba osmisliti funkcije.

“Graditi zgradu na klizištu, pa to je zločin. A gradi se, u podsljemenskoj zoni, i to jako puno.”

Pravnici su pak upozorili na manjak zakonskih propisa i akata, a ekonomisti su se usredotočili na razmatranje profitabilnosti određenih urbanih projekata u planiranju grada. Smatraju da se danas zanemaruje tzv. policentričnost gradova, što podrazumijeva stvaranje “koncentričnog kruga življenja” oko svake poslovne koncentracije. Kao primjer su spomenuli slučaj Buzina, gdje postoji oko 10 do 20 tisuća radnih mjesta, što znači “da je potencijalno riječ o 100 tisuća ljudi koji bi tamo mogli živjeti, kad bi im urbanistički plan predvidio sve što im je potrebno”. A arhitekti, između ostaloga, drže da treba pod hitno napraviti novi GUP jer aktualni nikako ne može biti meritoran dokument.
U skladu s tim stoji i zaključak knjige: urbanizam može uspjeti samo u pravnoj državi u kojoj se zakoni do kraja provode i u kojoj je javni interes građana prioritet u planiranju grada.

Nina Ožegović (tekst uz dozvolu prenosimo s portala Forum)

Foto: arhiva, wikipedia, skyscrapercity

Smanjivanje satnice likovne kulture u osnovnim školama u Hrvatskoj dovelo je i do toga da djeca razumijevanje prostora i arhitekture grade gotovo bez ikakvog usmjeravanja, što ih potencijalno čini nekompetentnima u ocjenama određenih vrijednosti vlastitog okoliša, a time kasnije nesposobnima da djeluju i kao odrasli građani. S obzirom da se sva ljudska komunikacija i interakcija odvija u nekom prostoru, stvarnom ili virtualnom, te s obzirom na sve one sasvim stvarne prijetnje neposrednoj životnoj okolini, čitanje i razumijevanje prostora oko sebe te sposobnost da ga zamišljamo, sukreiramo i čuvamo, spadaju u temeljne ljudske aktivnosti, one kroz koje i sebe gradimo. Učeći djecu još jednom jeziku, jeziku arhitekture, onda kad ga najlakše i najtrajnije usvajaju, stvaramo i uvjete nekog budućeg participativnog promišljanja urbaniteta, a pružajući im znanje i alate smanjujemo mogućnost da budu prevareni i izmanipulirani jednom kada i formalno postanu kvalificirani donositi odluke u zajednici.

Afirmacijom takve vrste obrazovanja bavi se dio Međunarodnog udruženje arhitekata UIA Architecture and Children, a početkom ove godine nagrada “UIA Architecture & Children Golden Cubes” na nacionalnoj razini dodijeljena je priručniku “Prostor oko mene” autorica okupljenih unutar Sekcije Mladih Društva arhitekata Zagreba, a koji je nedavno objavljen u izdanju DAZ-a, a distribuira ga UPI2M. Priručnik je rezultat jednogodišnjeg rada i četiri radionice za djecu održanih u Zagrebu, a slične se tijekom posljednjih nekoliko godina provode i pod okriljem nekih drugih udruženja arhitekata u zemlji.

Iz objašnjenja nagrade: “Kombinacija slikovnice, radne bilježnice i kataloga aktivnosti za istraživanje prostora predstavlja prvu publikaciju namijenjenu upoznavanju i razumijevanju izgrađenog okoliša za djecu objavljenu na hrvatskom. Atraktivni vizualni rječnik kojeg je oblikovala Ana Rako uspješno balansira između djeci razumljivih arhetipskih prikaza i suvremenog arhitektonskog grafičkog vokabulara te afirmira razumijevanje pojmova u arhitekturi i urbanizmu u njihovoj suvremenoj pojavnosti i upućuje na participaciju u oblikovanju prostora koji nas okružuje.”

“Bilo nam je vrlo važno vidjeti kako djeca reagiraju na materijale, kako koja dob pristupa rješavanju zadataka te je li im cijela tematika interesantna. Reakcije djece su bile vrlo pozitivne, rado su razmišljali o prostoru, a moramo istaknuti kako upravo zbog smanjenja satnice likovnog u školama o temi arhitekture i prostora imaju prilike jako malo čuti. Imamo u planu i nove radionice, budući da planiramo i sljedeće izdanje priručnika, no još nemamo definirane datume.”, kaže Tatjana Liktar Elez koja je uz Ivanu Lukendu, Kristinu Carevu, Anu Mrđen i Maju Dražinu, jedna od voditeljica ovog projekta.

“Prostor oko mene” uvodni je dio u temu prostora i arhitekture koji nastoji kod djece osvijestiti prostor koji već poznaju – dom i susjedstvo – te nadograditi to znanje. U planu je sljedeće izdanje koje će dublje ući u temu arhitekture

“Važno je istaknuti podršku koju nam je pružila Mala škola arhitekture (edukativni program koji već nekoliko godina zajedno organiziraju i provode DAZ, HKA, Udruga OPA i NoThing.), koja okuplja arhitekte i učitelje likovne kulture s kojima smo bili u kontaktu, no sve odluke vezane za temu i sadržaj donosile smo same. Smatramo da u budućnosti interdisciplinaran pristup vrlo kvalitetno može odgovoriti na mnoga pitanja i uz to otvoriti vrata i novim i neočekivanim saznanjima pa se možda drugi put otvore neke nove mogućnosti suradnje…”, dodaje Liktar Elez.

Sličnu suradnju s učiteljima, ali i kolegama drugih profila iz Udruge za promicanje suvremene umjetnosti Sinj (o kojoj smo pisali ovdje) osmislio je arhitekt Stipe Marasović, a radionice za osnovnoškolce počinju u subotu 12. travnja u potkrovlju Galerije Sikirica.
Evo kako Marasović opisuje svoj koncept: “Postavljajući pred djecu od 5. do 8. razreda odnos veličine njih samih prema prostoru u kojem obitavaju, cilj mi je upoznati ih sa različitim mjerama i veličinama prostora. Kroz izradu raznih objekata od kartona i papira čije su dimenzije zamišljene u odnosu na njihovu visinu, osjećat će prostor na drugačiji način. Sama radionica odvijat će se u tri faze: izrada volumena, akcije u osnovnoj školi (primjerice, testirat ćemo koliko ih stojeći stane u jednu učionicu, okružiti školu držeći se za ruke…), a za kraj sam zamislio izgradnju modela labirinta/urbaniziranog prostora od raznih materijala pri čemu će mi pomoći i kolege iz udruge.”

Veselimo se ovakvim projektima i nadamo da ćemo jednom prestati svjedočiti situacijama u kojima karte ili osnovne proporcije ili koncepte ne znaju čitati ni ljudi koji sudjeluju u donošenju urbanističkih planova. Kako se navodi u opisu misije UIA-e, “kvaliteta budućeg izgrađenog okoliša ovisi o djeci današnjice, a njihova sposobnost da donose dobre, informirane odluke kao odrasli ljudi ovisi o znanjima i vještinama koje usvoje tijekom obrazovanja.” Pomaganjem njima, pomažemo sebi.

Nevidljiva arhitektura možda i nije novi koncept, ali je u stalnom razvoju. Prateći promjene u tehnologiji, arhitekti imaju sve više načina na raspolaganju kojima mogu učiniti da zgrada nestane.

Kod ovog reflektirajućeg objekta riječ je o tehnologiji koju su arhitekti odlučili ne koristiti. Nikakva LED rasvjeta niti futuristički materijali nisu bili u uporabi pri izgradnji nevidljive staje (“Invisible Barn”). Projekt je nastao prema ideji arhitekata u firmi stprnj, a kuća je izgrađena od drveta i prekrivena zrcalnim “filmom”, dok je trošak izgradnje je bio 5 000 $.

Ideja je bila zamutiti granice percepcije između objekta i okruženja. Niše ugrađene u strukturu imaju svrhu da pruže iskustvo promjene: kako im se promatrač približava prava stabla se počinju zrcaliti –gubi se granica između njega i objekta i prirode. S druge strane, materijali su prilično osnovni, pa ne ometaju okoliš i mir u prirodi. Veličina građevine i „smještaj“ stabala na njenoj površini izabrani su kako bi se ostvario potpuni efekt „bez granica“ između prirode i kuće.

Projekt je nastao kao odgovor na natjecanje Folly contest, godišnji događaj kojeg provodi Architectural League of New York, kojim se traži propitivanje odnosa između arhitekture i skulpture. Pobjednici su dobili mogućnost postava svog projekta unutar javnog parka Socrates u Long Island Cityju, u New Yorku, gdje se nalazi i ova “nevidljiva” kuća.

Borna Kuzmanović, web dizajner iz Zagreba, osvojio je drugo mjesto na festivalu Rovinj Photodays 2014 u kategoriji arhitekture. Rođen je 1991.g., a fotografijom se počeo baviti još u osnovnoj školi. Sudjelovao je na nekoliko filmskih festivala i grupnih izložbi, višestruko je nagrađivan, a zadnjih nekoliko godina radi kao freelancer. O sebi kaže: „Sve što znam naučio sam samostalno. Živim i radim po “osjećaju“. Volim prirodu i minimalistiku. Manje je više.“.

Na naše pitanje da nam kaže kako je nastao ciklus fotografija MuseuBLAU, nastao na lokaciji muzeja u Barceloni, dobili smo zanimljiv odgovor:

„Još jednom dolazim do razmišljanja kako je skateboarding isklesao način na koji razmišljam i gledam svijet oko sebe. To je bila ljubav na prvi pogled. Još davne 2000. godine kada sam prvi put zakoračio na skate, počeo sam gledati arhitekturu na drugi način. Od onda čak i najobičniji setovi stepenica izgledaju drugačije i pružaju bezbroj mogućnosti.

Prilikom snimanja dokumentarnog skate filma u Barceloni, na popularnom skate spotu nazvanim “Forum” odlučio sam se zagrijati u natkrivenom dijelu muzeja Blau zbog lagane kiše koja nam je odlučila smetati. Uspio sam odvoziti “spektakularnih” pet metara prije pada i puknuća lijevog ramena. U tom “maglovitom” i bolnom trenu znao sam da je skejtanje na ovom touru za mene gotovo. Kako sam ostao ležati, shvatio sam i zašto mi je skejt izletio – muzej ima otvor na krovu kroz koji je kiša smočila pod. Nakon par dana odlučio sam vratiti se i dokumentirati to.

Tako je nastao ciklus fotografija MuseuBLAU. Stojeći na mjestu nesreće uslikao sam par fotografija koje prikazuju moj pogled u trenutku pada.
Suprotne snage su međusobno povezane u prirodnom svijetu, pa mi je tako i ova nesreća u jednu ruku pružila sreću.
Sve ima i svoju cijenu, a cijena zdravog ramena je neprocijenjiva.“, zaključuje Kuzmanović.

Više o radu Borne Kuzmanovića možete saznati na njegovim stranicama ili na njegovom profilu na društvenoj mreži.

Ove se godine obilježava 50. godišnjica od prvog ugradbenog vodokotlića. U sanitarnoj industriji to je bila prekretnica, trenutak koji će zauvijek promijeniti pravila dizajna, konstrukcije i općenito način korištenja sanitarnih proizvoda. Higijena, kvaliteta, usklađenost, čvrsta i sigurna konstrukcija, neke su od glavnih karakteristika ugradbenog vodokotlića.

Materijali i povijesne odluke

Šezdesete godine 20. stoljeća donijele su nekoliko važnih promjena na području dizajna i arhitekture, ali što je važnije za nas, i u sanitarnoj industriji. Novi prostrani tlocrti, centralno grijanje, veliki prozori, prostrani dnevni boravci i kuhinje, sve rađeno po mjeri, samo su neke od promjena koje su značajno odredile današnji dizajn i njegovu funkcionalnost. Kupaonice su također doživjele značajne promjene. Kako su bile uglavnom male i skučene, „skrivanje“ vodokotlića u zid, bilo je rješenje produkt dizajnerima koji su tako postigli funkcionalnost i ljepotu jednostavnosti te suvremenosti interijera.

Geberit DuoFresh – rješenje za neugodne mirise

Rješenje za neugodne mirise sastoji se od odstranjivanja neugodnog mirisa tamo gdje on i nastaje, preciznije u samoj WC školjki. Ugradbeni vodokotlići nude idealno rješenje za uklanjanje neugodnih mirisa kroz cijev za ispiranje. Danas je tehnologija napravila ogromne korake prema naprijed i bilo je samo pitanje trenutka kada će se pronaći optimalno tehničko rješenje za neugodne mirise. Vodokotlić je skriven, zatim su upotrijebljene razne tehnologije koje i dan danas sprječavaju nepotrebnu potrošnju vode s funkcijom start/stop, a kako bi se sve te inovacije zaokružile na idealan način, predstavljen je Geberit DuoFresh – idealan i neizbježan dodatak za mirisnu kupaonicu.

www.geberit.hr

Dodatne informacije:

Geberit prodaja d.o.o.: Alja Murovec, Voditeljica komunikacija, alja.murovec@geberit.com

Indigo komunikacije: Matko Branković, PR manager, matko.brankovic@indigo.hr

Neil Brenner, profesor teorije urbaniteta na Graduate School of Design Sveučilišta Harvard, bio je gost konferencije Lividacija, održane u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu 3. i 4. svibnja u sklopu međunarodnog, interdisciplinarnog projekta koji je započela njujorška kustosica Sarah Lookofsky. Konferencija je bila platforma za diskusiju o privatizacijskim procesima u zemljama regije, o iskustvima borbe za javni prostor te pojedinim radovima predstavljenima na izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević. Tim povodom razgovarali smo s Neilom Brennerom, koji je u Zagrebu govorio o načinu na koji kritička urbana teorija može rasvijetliti šire političke, ekonomske i prostorne transformacije koje se događaju u gradovima diljem svijeta. Više o Neilu Brenneru možete pronaći ovdje.

Neil Brenner: Ako društvene resurse kontroliraju privatne korporacije, to često dovodi do golemih nejednakosti i ozbiljnih nedostataka u uslugama koje se pružaju

Pitaju li vas urbani planeri i lokalne uprave ikad za mišljenje ili stručan savjet?

Ne baš (smijeh). Komuniciram više s aktivistima i umjetnicima, znanstvenicima, ponekad arhitektima.

Kako biste opisali vlastitu poziciju kritičkog urbanog teoretičara?

Kao teoretičara zanima me razjašnjavanje koncepata koje koristimo u svakodnevnom životu i profesionalnoj praksi da bismo razumjeli gradove i procese urbanizacije. Za mene, teorija služi razjašnjavanju koncepata koje koristimo kako bismo stvarali pretpostavke i razumijevali svijet. Kao kritičkog ubranog teoretičara, jako me zanimaju ideologije urbanog, način na koji se pojam urbanog koristi u oblikovanju i legitimiranju političkih projekata koji naglašavaju nejednakosti i odnose moći modernog kapitalizma. Zanima me također razvijanje koncepata koji bi mogli oblikovati i osnažiti društvene pokrete koji se bore za stvaranje pravednijih, demokratičnijih i ekološki održivih oblika gradova i urbanizacije.

Danas često čujemo da 50% svjetske populacije živi u gradovima. Je li to primjer ideologije urbanog?

Radi se o obilno navođenoj ideji izvedenoj iz podataka Ujedinjenih naroda o globalnim populacijskim razinama. Pokušaj da se izmjeri svjetska urbana populacija ima svoju dugu povijest u UN-u i sve je samo ne znanstven. Zapravo, dugotrajno se temelji na krajnje problematičnim empirijskim tehnikama i duboko ideološkim teoretskim pretpostavkama. U jednom načinu gledanja, istina je da svijet sve više i više postaje urbani svijet, a zasigurno je istina i da urbanizacijski procesi transformiraju mjesta gdje živimo. No, da bismo mogli prebrojati ljude koji žive u gradovima, prvo bismo trebali definirati što je grad, a to nije jednostavno. Štoviše, postoji visok stupanj neslaganja oko podataka nacionalnih ureda za popise stanovništva na kojima UN temelji svoje baze i prema kojima smo prešli prag od 50%. Također, tu je i pitanje interpretacije. Što je točno grad i zašto je važno, i kome, reći da sada svi živimo u takvom tipu naselja? Postavio bih, u okviru tih pojmova, dva pitanja svakome tko je prigrlio ideju “urbanog doba”. Prvo, je li zaista korisno podvesti različite urbane uvjete i urbanizacijske procese diljem svijeta pod jedinstvenu oznaku “grada”? Ne trebamo li diferenciranije kategorije da bismo razumjeli promjenjive uzorke naselja i transformacije našeg izgrađenog okoliša? Drugo, što je s pretpostavljenim “ruralnim” ili “ne-urbanim” svijetom izvan gradova? Je li postao nevažan sada kada gubi stanovništvo? Naše istraživanje pri Urban Theory Lab-GSD (urbantheorylab.net) pokazuje, upravo suprotno, da svjetski “ne-gradski” krajolici, uključujući i neka od najudaljenijih mjesta poput Arktika, Amazone, svjetskih pustinja, planinskih lanaca i oceana, postaju temeljni, u operativnom smislu, u pružanju raznih vrsta podrške urbanom životu. Bilo kao zone iskorištavanja resursa, poljoprivredni ili logistički krajolici ili odlagališta otpada, “ne-gradski” teritoriji diljem svijeta su operacionalizirani da podržavaju urbanizaciju čitavog planeta te se radikalno, destruktivno transformiraju kroz svoju ulogu u tom procesu. Suprotno tome, koncept urbanog doba implicira jednostavnu, linearnu, globalnu tranziciju od ruralnog prema urbanome. Smatram da to unosi više pomutnje nego što rasvjetljava ijednu stranu pretpostavljenog dualizma urbanog i ruralnog.

Ako govorimo o održivosti, opet je to 1% površine koju zauzimaju gradovi, a koja koristi resurse preostalih 99% Zemlje.

Mjerenje svjetske urbane populacije vrlo je zamršeno i temelji se, zapravo, na statističkoj katastrofi. Problem je u tome da svaka nacionalna vlada definira grad i urbano prema vlastitim popisnim kategorijama i indikatorima. Tako se u nekim zemljama radi o populacijskom pragu, primjerice, 20.000 stanovnika. Ponekad se kombiniraju indikatori poput gustoće ili uvjeta zapošljavanja da bi se utvrdila priroda urbanog. Ponekad je grad jednostavno administrativna kategorija. Dakle, ideja o pragu od 50% globalne urbane populacije dovodi nas u duboku zabludu jer se diljem svijeta koristi mnogo različitih vrsta podataka i mjernih tehnika. Ako neka velika zemlja, poput Indije ili Kine, promijeni svoju definiciju grada – što ponekad rade – čitava svjetska urbana populacija raste ili pada. Ali ono što želim naglasiti je da se ne radi samo o empirijskom pitanju, to je teoretsko pitanje. Što je to grad, što je to urbano, zašto nam je važno i značajno reći da određeni postotak populacije živi u gradovima, u uvjetima koje nazivamo urbanima?
Kao što sam ranije spomenuo, naš rad u Urban Theory Lab navodi nas na zaključak da sve više zona na planetu – uključujući atmosferu, oceane, čak i područja koja se čine “zabačenima” – biva iskorištavano i operacionalizirano da bi se održale aglomeracije, veliki gradovi. Pa iako su te očito vrlo udaljene i relativno nenaseljene zone svijeta postale operativni krajolici koji podržavaju rast gradova negdje drugdje, one nisu uključene u koncept urbanog doba, što je potpuno “aglomeracentrično”. Iz tog razloga je za mene taj koncept ideološki, jer usmjerava našu pažnju samo na velika naselja, tretirajući ih kao kvazi samopogonjene motore rasta, a bez rasvjetljavanja niza načina na koji je urbani život koncentriran unutar njih zavisan od transformacija krajolika i teritorija negdje drugdje.

Razmišljam o klasičnim definicijama gradova: jedan od načina za određenje nekog naselja kao grada temelji se na prevladavajućem ekonomskom sektoru. Veličina nije bitna – neko mjesto s vrlo malo stanovnika može biti grad.

U Kini ili Indiji definicija je potpuno različita, svaka zemlja ima svoju grupu kriterija za određenje “grada”. Stoga, kada ubacite sve te različite definicije u UN-ove tablice, nastaje potpuni kaos, zaista šokantan empirijski nered za organizaciju koja ima toliki globalni utjecaj na javni diskurs o gradovima. Moramo postaviti i pitanje: koji su to oblici eksproprijacije i raseljavanja u takozvanim ruralnim krajevima koji uzrokuju masovne migracije u gradove koje slave ne samo UN, već i kreatori politika, lokalni propagatori i poduzetnici te mainstream ekonomski i društveni komentatori diljem svijeta? Drugim riječima, zašto je mnogim ljudima postalo nemoguće živjeti na održiv način izvan tih velikih gradova, uzmimo za primjer megagradove globalnog Juga? Što se zapravo događa na širem teritoriju, bilo da se radi o bivšem socijalističkom svijetu ili svijetu industrijskog kapitalizma ili globalnom Jugu, što uzrokuje ta masovna preseljenja ljudi iz ruralnih krajeva u velike gradove? To pitanje mora se postaviti kao fundamentalno političko pitanje. U protivnom jednostavno uzimamo zdravo za gotovo da je takozvana ruralno-urbana tranzicija nužna, nepovratna, ekološka i dobra. To su opasne i varljive pretpostavke. Je li zaista korisno za društvo ili okoliš ili demokraciju, za politički život, za društveni život, da se sve više i više ljudi doseljava u gigantske megagradove čije su infrastrukture radikalno neadekvatne zahtjevima koji se pred njih postavljaju? Bi li to ljudi zaista odabrali kada bi postojali održivi oblici zapošljavanja i društvene reprodukcije, pristupa zemlji, hrani, sigurnim uvjetima života van velikih gradova gdje je toliko radnih, stambenih i osnovnih životnih uvjeta izuzetno nesigurno?

Imate li kakvih rezultata istraživanja o tome što se događa u napuštenim područjima?

Pa, postoje različiti oblici restrukturiranja i promjena u uvjetima vlasništva nad zemljom u različitim zonama svjetske ekonomije koji pridonose tim urbanizacijskim procesima. Polazim od toga da bismo umjesto da pretpostavimo da postoji prirodan, nepovratan pokret s ruralnih područja u grad, trebali obratiti pažnju na određene politike, institucije, odnose vlasništva i hijerarhije moći koji pridonose toj masovnoj migraciji u različitim zonama svjetske ekonomije. U Južnoj Aziji odgovor bi mogao biti drugačiji nego u Kini, a odgovor u tim zonama mogao bi biti različit od onog u bivšim socijalističkim zemljama Istočne Europe ili u bivšem Sovjetskom Savezu. Mislim da je to usko povezano uz trajno, sve intenzivnije i šire prisvajanje prostora, uz reorganizaciju vlasničkih odnosa, što je znatno otežalo ljudima preživljavanje u nekada ruralnim zonama. Postoje različite vrste ograđivanja i prisvajanja prostora koje se odvijaju u Africi i dijelovima Latinske Amerike, a potkopavaju mnoge oblike male stočarske i poljoprivredne proizvodnje, no opet, teško je generalizirati te pojave na druge teritorije ili kontinente. Moramo se pozabaviti tim pitanjima u različitim kontekstima, umjesto da pretpostavljamo da postoji prirodni, nužni trend seljenja iz ruralnih područja u grad. Obje strane tog dualizma se transformiraju kroz urbanizacijske procese i posredovane su kroz (sve više tržišno orijentirane) političke institucije, reorganizaciju vlasništva nad zemljom i načina njenog korištenja te često spekulativne, transnacionalne korporativne investicijske strategije. Nema ničeg prirodnog ili nužnog u tome što se događa.

Opet, morali bismo postaviti neki zajednički okvir zbog toga što se svi ti procesi mogu svesti na jedno – nisu održivi. Primjerice, ako Europska unija shvaća zemlju poput Hrvatske tek kao europsko odmaralište, ekskluzivne politike nemaju smisla. Jedna država ili regija ne može više donositi vlastite odluke ako nisu uklopljene u šire ili globalne politike.

Upravo tako. Mislim da je zadovoljavajuća hipoteza da su te transformacije povezane sa širokim strategijama transnacionalnih korporacija koje nastoje instrumentalizirati zemljišta, teritorij i resurse kako bi maksimalizirale profit, često uz upotrebu prilično spekulativnih financijskih instrumenata koji ugrožavaju budućnost čitavih teritorija. U tom procesu, izmještaju ljude iz utvrđenih načina života i određuju upotrebu zajedničkih dobara. No, kako se to odvija? Koje su specifične korporativne strategije, kako državne institucije posreduje te strategije akumulacije, koja je uloga financijskih spekulacija u reorganizaciji sustava korištenja zemljišta i teritorijalne organizacije – ta i mnoga druga pitanja potrebno je postaviti kada se govori o određenim mjestima i regijama.

Tko posreduje te strategije između korporacija i građana – nacionalne vlade, lokalne uprave…? Tko kontrolira te procese?

To je političko pitanje, odigrava se na različite načine u raznim zemljama. Diljem svijeta postoji velik otpor prema tim strategijama teritorijalnog okrupnjavanja, hiperkomodifikacije i financijalizacije. Kapitalističke korporacije ne mogu jednostavno nametnuti svoju volju bez političke strukture koja im to omogućuje niti mogu slijediti svoje akumulacijske strategije bez ideologija koje opravdavaju i legitimiraju njihove aktivnosti. Međutim, u mjeri u kojoj su politički sustavi demokratski kontrolirani u bilo kojem prostornom mjerilu, postoji mogućnost korištenja državne regulacije u zaštiti ljudi od tih procesa komodifikacije i akumulacije kroz prisvajanje, a koji se danas intenziviraju diljem svijeta. Naravno da je područje ideologije tu ključno, imamo niz dokaza da je privatizacija katastrofalna, i društveno polarizirajuća i degradirajuća po okoliš. Imamo i mnogo protuideologija koje naglašavaju prednosti kolektivnog upravljanja i zajedničke demokratske kontrole društvenih resursa: one su relevantnije nego ikad u “postsocijalističkoj” epohi. Dakle, radi se o krunskom političkom pitanju.

Možemo li reći da participativne prakse, barem ako govorimo o stabilnim demokracijama poput onih u Zapadnoj Europi, mogu poboljšati životne i radne uvjete građana?

Privatizacija lokalnih dobara je predominantna globalna strategija našeg vremena, a opet iznova i iznova podbacuje. Ako društvene resurse kontroliraju privatne korporacije, to često dovodi do golemih nejednakosti i ozbiljnih nedostataka u uslugama koje se pružaju. Trenutno popularna pretpostavka da je tržište najbolji način pružanja javnih dobara duboko je problematična. Imamo mnogo dokaza da je tijekom dva stoljeća kapitalizma oslanjanje samo na snagu tržišta rezultiralo ogromnim pogreškama u smislu socijalne nejednakosti, izmještanja, uništavanja okoliša, demokratske odgovornosti i tako dalje. Pitanje je dakle kako ponovno potvrditi demokratski i društveno koordiniranu kontrolu nad gradom, svakako i teritorijem, kao zajedničkim dobrom, kolektivnim resursom koji stvarno proizvode i dijele svi, umjesto da o budućnosti našeg svijeta odlučuju oni koji imaju moć donositi investicijske odluke na bazi privatnih, individualnih interesa usmjerenih maksimaliziranju profita. Privatna kontrola nad investicijskim odlukama koje, u praksi, utječu na čitav grad, teritorij pa i čitav planet, društvena je i ekološka katastrofa.

Imajući sve to na umu, društvo konstantno ponavlja iste greške. Bi li dobro informirano, politički aktivno građanstvo bilo preduvjet za promjene?

Po mišljenju francuskog autora Henri Lefebvrea, kojega je silno zanimalo jugoslavensko iskustvo, samoupravljanje – radikalna ili grassroots demokratska kontrola – mora počivati u jezgri svakog demokratskog oblika socijalizma. No Lefebvre, koji je bio jako kritičan prema francuskoj Komunističkoj partiji, a također i donekle skeptičan prema jugoslavenskim eksperimentima sa samoupravljanjem u 1970-ima, istakao je ovdje težak problem: samoupravljanje može biti pokrenuto samo odozdo, od strane samih aktera; ako ga pokušate stimulirati odozgo, potkopavate osnovni princip grassroots pokreta. Drugim riječima: naravno, želimo državni sistem koji promovira građanske inicijative, ali u tome leži temeljna kontradikcija jer stimuliranje takvih inicijativa odozgo često je upravo u suprotnosti s osnovnim impulsom i orijentacijom samoupravljanja koje po definiciji mora doći odozdo.
Pitanje je onda kako se može stvoriti društvena formacija u kojoj su političke institucije stalno otvorene tome da ih se prisvaja i transformira kroz inicijative odozdo prema gore, ne zatvarajući nikad pristup budućim projektima koji promoviraju nove oblike transformacije odozdo. Sam Lefebvre je pretpostavio da, ako bismo imali potpuno samoupravljačko društvo, država bi stalno bila prisvajana i transformirana odozdo. Takva bi država, kao što je pomalo vragolasto zaključio, “svenula”, u smislu na koji je to svojedobno postavio Lenjin u radikalno drugačijem kontekstu. To je vrlo komplicirano i odgovor se može tražiti samo u području prakse. Teorija može samo analizirati hazarde, rizike, kontradikcije, ali i prilike.

Vidite li način da se teoretski aspekte o kojima razgovaramo primijene na projekte bilo kojeg mjerila?

Kroz podučavanje puno radim s arhitektima, krajobraznim arhitektima i urbanistima. Općenito svojim studentima pristupam s tvrdnjom da trebamo razmišljati ne samo o lokaciji za koju je investitor naručio projekt; moramo razmišljati šire, o tome kako naš rad može adresirati neke od velikih problema modernog društva, društvenu i teritorijalnu nejednakost, ekonomsku krizu, nezaposlenost, uništavanje okoliša, javno zdravstvo i tako dalje. Ali da bismo to mogli, ne možemo na lokaciju gledati samo kao na građevinu pa čak ni susjedstvo: moramo povezati ta mjerila s mnogo širim problemima globalnog kapitalističkog društva. Projektantske discipline moraju izbjeći isključivo tehničku orijentaciju. Moramo imati širu normativnu i političku viziju o tome na koji način arhitektura, planiranje i projektiranje mogu biti politički relevantni u vezi nekih od dubokih društvenih i okolišnih kriza kapitalizma 21. stoljeća. Dakle, ono što zapravo nudim nije toliko strategija, koliko metoda. To je metoda povezivanja projektantskog, arhitektonskog i planerskog rada s angažiranjem u širim političkim, ekonomskim, društvenim i okolišnim uvjetima, procesima i transformacijama. Ne mogu doći do odgovora na apstraktnoj razini, ali mogu se zalagati da moji studenti rade što više mogu u institucionalnim i lokalnim uvjetima u kojima se nađu, da uspostave te veze i da ih slijede van lokacija svojih projekata, prema velikim problemima modernog kapitalističkog društva. Stalno ih potičem: nemojte jednostavno prihvaćati uske tehničke standarde, budite političniji, više društveno angažirani, više humanisti, više radikalni u svojem radu! Koristite moćne alate arhitekture i urbanizma da biste promovirali demokratske, okolišno racionalne, društveno pravedne transformacije gradova, teritorija, krajolika. Primijetio sam da moji studenti neumoljivo tragaju za načinima da stvore te veze i mnogo učimo jedni od drugih kroz rasprave o tome kako to postići u različitim kontekstima i u odnosu na širi raspon tema.

Dakle, u osnovi, urbanističko planiranje trebalo bi biti politička izjava?

Arhitektura i krajobrazna arhitektura također – sve projektantske discipline. Sve bi trebale biti političke izjave, ali ne samo u smislu na koji državne institucije definiraju političko. Trebale bi biti političke izjave u radikalno samoupravljačkom smislu, osnažujući ljude da steknu pravo na grad za sebe, unutar i kroz svoje svakodnevne živote.

14. Venecijanski bijenale arhitekture s temom “Fundamentals/Absorbing Modernity: 1914-2014″ održat će se od  7. lipnja do 23. studenog 2014.g. Hrvatski nastup na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014. naziva “Fitting Abstraction” kreirao je tim u sastavu:

Izbornica hrvatskog nastupa: prof. dr. sc. Karin Šerman, Arhitektonski fakultet Zagreb (razgovor s izbornicom  možete pročitati ovdje),
Zamjenik izbornice: Igor Ekštajn,
Voditeljica projekta: Sanja Cvjetko Jerković,
Autorski tim: Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina, Karin Šerman,
Organizator nastupa: Udruženje hrvatskih arhitekata,
Grafički dizajn: đukićpavlović
Pokrovitelj: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

U tijeku je priprema izložbe kojom će se Republika Hrvatska predstaviti na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture, jednoj od najuglednijih međunarodnih arhitektonskih izložbi, koja se ove godine održava od 7. lipnja do 23. studenog. Riječ je o najstarijoj i svakako najutjecajnijoj i najatraktivnijoj svjetskoj arhitektonskoj manifestaciji, čije se teme i nastupi dugo pamte i bitno usmjeravaju diskurs i promišljanje u području arhitekture. Posljednju arhitektonsku izložbu pod okriljem Bijenala (2012.) vidjelo je više od 440.000 posjetitelja.
Ove je godine Venecijanski bijenale arhitekture još i dodatno izazovan i donosi bitne promjene u odnosu na svoja dosadašnja izdanja. Nakon tridesetak godina održavanja, 14. Venecijanski bijenale mijenja se u svom karakteru, trajanju i kalendaru. Bit će otvoren šest mjeseci umjesto dosadašnja tri, te se tako izjednačiti sa svojim pandanom, starijim umjetničkim bijenalom. Bitne promjene najavljene su i u samom karakteru izložbe. Umjetnički direktor 14. Venecijanskog bijenala, karizmatični nizozemski arhitekt Rem Koolhaas inzistirao je na uistinu značajnom zaokretima u profilu ove utjecajne manifestacije.

Koolhaas je postavio da će se, umjesto dosad prevladavajućeg fokusa na aspekte arhitektonske suvremenosti, ovo izdanje Bijenala okrenuti proučavanju arhitektonske povijesti, te da će umjesto uobičajenog spektakularnog arhitektonskog izloga, ova izložba postati platforma aktivnog povijesnog istraživanja. Pritom određuje da Bijenale bude u prvom redu izložba o arhitekturi, a ne o arhitektima, što pomiče težište s individualnih opusa i pojedinačnih arhitektonskih iskoraka na proučavanje arhitektonskih elemenata, fenomena, procesa, vrijednosti i učinaka. U tom smislu Koolhaas daje i krovni naslov ovogodišnjem Bijenalu – Fundamentals, naglašavajući time važnost okretanja temeljnim elementima i izvorima arhitekture.
Za nacionalne paviljone Koolhaas zadaje zajedničku temu: Apsorpcija moderniteta 1914.-2014. te poziva da se svi nacionalni nastupi odazovu na izazov istraživanja razvoja nacionalnih arhitektura u proteklih sto godina.
Za povjerenicu hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odabralo je prof. dr. sc. Karin Šerman s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, predstojnicu Katedre za teoriju i povijest arhitekture, koja sa svojim autorskim timom priprema hrvatsku izložbu. U svom prijedlogu nastupa odlučili su pratiti definirani tematski okvir i prikazati tih izazovnih i uistinu iznimno vrijednih sto godina hrvatske arhitekture, odgovarajući pritom na problemski sloj koji Koolhaas postavlja pri definiranju teme. Naime, Koolhaas kroz zadanu temu Apsorpcije moderniteta 1914.-2014. poziva sve zemlje sudionice da, kako kaže, “svaka na svoj način oslovi problem brisanja nacionalnih obilježja u korist skoro posvemašnjeg prihvaćanja jednog univerzalnog modernog jezika”. U tih je stotinu godina – sugerira Koolhaas – “nacionalni identitet, čini se, bio žrtvovan modernitetu.” Usvajanje moderniteta urodilo je time da su, kako kaže, “arhitekture koje su nekad bile lokalne i specifične postale zamjenjive i globalne”.

Autori hrvatskog nastupa u svom su prikazu proteklog stoljeća razvoja hrvatske arhitekture na taj problemski poziv odlučili odgovoriti na donekle polemički način, jer ne samo da istaknuto pitanje smatraju generalno zanimljivim i relevantnim, nego i iz razloga što slučaj hrvatske moderne arhitekture svjedoči, u određenom smislu, upravo suprotno. Teza hrvatskog nastupa stoga je da arhitektonski modernizam u našim, lokalnim okvirima ne samo da ne rastače i ne kompromitira prethodno postojeću nacionalnu arhitekturu, nego da, dapače, uslijed niza povijesnih razloga, modernizam sam postaje aktivni graditelj i nositelj ovdašnje kulturne memorije i identiteta. Hrvatska arhitektura ne samo da se uspješno razvijala unatoč nadolazećem modernizmu, nego je stasala upravo kroz i pomoću njega. Kao okosnicu nastupa autori stoga postavljaju prezentiranje, argumentiranje i vizualiziranje ove teze, dajući izložbi i odgovarajući naziv: Fitting Abstraction, sugerirajući time lokalno povijesno zaživjelu tradiciju formalne redukcije i sažimanja, elementarnosti i racionalnosti, te urođenu sklonost konceptualnom mišljenju i pristupu. Ideja hrvatskog nastupa je dakle izložiti te specifične lokalne arhitektonske vrijednosti razvijene tijekom perioda modernizma – određene arhitektonske postupke, metode, fenomene i njihove učinke.
Izložba će predstaviti osam temeljnih vrijednosnih linija koje su se kroz promatrano razdoblje istaknule kao dominantne i koje, uzete zajedno, tvore pouzdane identitetske oslonce. One su shvaćene kao određene kvalitete kojima ovdašnja arhitektura postojano tendira i koje ciljano ostvaruje kroz svoje specifične autonomne operacije. Arhitektonske operacije time nadilaze svoje neposredne formalne karakteristike te poprimaju daleko šire društvene i kulturološke implikacije, čime se potvrđuju kao angažirani instrumenti u prihvaćanju, promoviranju i usmjeravanju nadirućeg moderniteta, baš kao i aktivni čimbenici u konstruiranju i održanju dimenzije identiteta.

Prošlo je tek nešto više od pola stoljeća od kada je Zagreb prekoračio svoju rijeku – Brodarski institut uz buduće naselje Siget završen je 1955. godine, Zagrebački velesajam se na sadašnju lokaciju preselio 1956., Most slobode izgrađen je 1959., a idejno rješenje novozagrebačkih naselja Urbanističkog zavoda Grada Zagreba iz 1962. godine u praksi se artikulira do danas. U međuvremenu su tipska ekonomična modernistička stambena naselja utopljena u zelenilo, suprotstavljena karikaturalnom shvaćanju urbanizma kakvo, primjerice, danas imamo na Trešnjevci, što je naglasilo ključnu karakteristiku ovih starijih – mišljena su razvojno. Gotovo svi oni sadržaji čije je odsustvo Novi Zagreb činilo “velikom spavaonicom” postepeno su narasli zajedno sa stablima pa je tako danas, uz sve nedostatke, većina novozagrebačkih naselja zapravo rijetko vitalna i ugodna realizacija CIAM-ovskih ideja, a prostora za dotjerivanje ima još. Na žalost, neki od tih prostora doživjeli su grubu okupaciju protivnu originalnom konceptu, poput parka u Travnom kojem je oduzeto 1500 m2 da bi se izgradili crkva i župni centar. Sasvim nepotrebnu prenamjenu u Generalnom urbanističkom planu, bez javne rasprave, doživio je i prostor uz Aveniju Većeslava Holjevca, do nedavno planiran za javne sadržaje, a gdje je danas, između parka Bundek i Muzeja suvremene umjetnosti, izrastao mješoviti kompleks Centar Bundek koji potpisuje ured Arhitekten CIE Zagreb.

Deklarativnu ambiciju da se stvori “mikrosredište gradskog života” u neku ruku poriče već sam program. Postojali su sasvim dobri razlozi da se naselje Središće uvuče dublje na istok od izuzetno prometne osi sjever-jug, no takav tip razmišljanja očito ne igra preveliku ulogu kad netko gradski život primarno zamišlja u terminima poput “ekskluzivno”, a onda na parcelu na kojoj se trebao nastaviti niz javnih zgrada i parkova stavi pretežno stanovanje pa štedi na pločicama i okovima. Naravno da su za stanovnike tog novog bloka neporecive prednosti i prometna povezanost i pogled i blizina Muzeja, trgovačkog centra te rekreacijskih sadržaja, no sve to imaju i stanovnici zgrada par stotina metara dalje, a bez da je privatiziran javni prostor. Ne bismo smjeli zaboraviti ni da je u neposrednoj blizini vodocrpilište, no trebali bismo valjda biti zahvalni što se nije realizirala ideja iz vremena kad je parcela još bila u vlasništvu Željka Keruma kada se govorkalo o zatvorenom, ograđenom naselju na tom mjestu, dok sada ipak imamo otvoreni blok hibridnog režima korištenja.

Kompleks se sastoji od osam zgrada čiji je glavni dio osmerokatni stambeni blok s podzemnom garažom. Šetnica ga dijeli od isključivo poslovne zgrade na zapadu, a na sjevernoj su strani, prema jezeru, dvije manje dvokatne zgrade koje imaju i zatvorena dvorišta. Sve je blizu – strogi centar grada udaljen je nekoliko kilometara, odnosno desetak minuta autobusom, a u neposrednoj blizini su knjižnica, hipodrom, muzej, trgovački centar i, naravno, park. Projekt se uslijed krize u poduzećima koje su ga pokrenule selio iz ruke u ruku, gradnja se odužila, a rezultat, s odmakom, i nije baš impresivan.

Prošle su gotovo dvije godine od kada su na ljeto 2012. useljeni prvi stanovi, ali stambeno-poslovni kompleks i danas djeluje sumorno, prvenstveno zbog toga što puno komercijalnih prostora u prizemlju i u zapadnoj zgradi uz Aveniju još uvijek zjapi prazno, a očito još nisu prodani ni svi stanovi – dupleksi na najgornjim katovima još nisu našli kupce, a ima i drugih bez stanara. Naizgled neodoljiva režirana situacija u kojoj se “spaja nespojivo – odmor, mir, zabava i posao” pokazala je priličan manjak fleksibilnosti pa iako interno zadovoljava sadržajima poput vrtića, trgovine, slastičarnice, restorana i kafića – baš poput ranih, kritiziranih novozagrebačkih naselja – ne uspijeva nikako zadobiti priželjkivani urbani film pa nije čak ni “mali grad”, kako se predstavlja u promotivnim materijalima, a pogotovo nije dio šire urbane cjeline.

Ravnoteža u tom smislu, koju će s vremenom možda zadobiti, ovisit će ipak, uz tržišna, i o prostornim kretanjima i promjenama izvan same parcele, a ključno bi, vjerujemo, moglo biti rješenje područja prema Muzeju suvremene umjetnosti. Tamo je, također u nekim varijantama, predviđano stanovanje, što bi mogla biti otežavajuća okolnost, iako treba reći da je s Centrom Bundek otvoren pretpostavljeni pravac prema Muzeju pa se možemo nadati da će se i budući projekti vezati na tu pješačku vertikalu. I sami autori “urbanost” Centra određuju tim sada unutarnjim pješačkim ulicama.

Interpretacija morfologije bloka omogućila je ovdje visoku izgrađenost, ali tako da se nastojala omogućiti optimalna osunčanost, što bolje vizure, prozračivanje i treba reći da se, iako je, gledamo li pročelja, oblikovni rezultat prilično bljutav, sami stanovi mogu ocijeniti kao vrlo ugodni. Ne naročito originalni, ali dobri u tlocrtnoj dispoziciji, nešto višeg stropa i respektabilnih otvorenih prostora, nedostatke imaju tek u izvedbi (primjerice, pregradni zidovi od knaufa, za tu cijenu kvadrata prilično jadna keramika, neke ograde su se već mijenjale zbog hrđe…).

Veliki balkoni ili terase su, za razliku od ostatka projekta koji je orijentiran prema unutra, zapravo najčvršća poveznica mikrolokacije sa zelenim okolišem. Klimom uvjetovani režim korištenja takvih prostora u Zagrebu inače je prilično ograničen, no vidjevši u Centru Bundek ljude koji u ožujku na svojim balkonima zabundani, ali opušteno piju čaj, dobili smo još jedan dokaz njihove važnosti.

Sve u svemu, ovaj nategnuti projekt u koji se pokušalo utrpati stvarno svašta – i u sadržajnom i u oblikovnom smislu – teško da će ikad postati nešto više od stambeno-poslovnog bloka sa servisima. U tom smislu ne predstavlja nikakav bitan pomak u ukupnoj urbanističkoj slici Novog Zagreba, već je samo još jedan investitorski iskorak u javni prostor koji bitne pomake blokira. Također, ako već Grad de facto poklanja prostor na tako izuzetnoj lokaciji, trebalo se pobrinuti da arhitektura ne bude tolika konfekcija – uostalom, da je taj kompleks inovativniji, atraktivniji, da su se, primjerice, projektanti pozabavili temom održivosti i energetske učinkovitosti iznad razine “potrošnja vode i energenata mjere se za svaki stan posebno”, lakše bi se i popunio. Ovako, uz sve prednosti lokacije, uz sve moguće teme na rubu parka i rijeke, uz sve moguće interpretacije konteksta, imamo kuću s par dobrih detalja, solidnu, ali koja je mogla biti skoro bilo gdje: šteta.

Naziv: Centar Bundek
Autori: Arhitekten CIE Zagreb
Dovršetak: 2012. godina
Ukupna površina: 87 000 m2 (poslovni prostor 15000 m2, uslužni i trgovački 4500 m2)
Stanova: 227

Tekst i fotografije: