Ministarstvo branitelja raspisuje, a Udruženje hrvatskih arhitekata organizira i provodi Javni, otvoreni, opći, u jednom stupnju, anonimni, za realizaciju natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja Veteranskog centra u Daruvaru.

Početak natječaja je 26. listopada 2015. godine.
Natjecatelji imaju pravo dostaviti pitanja do 29. studenog 2015. godine.
Pitanja se dostavljaju e-mailom na adresu: natjecaji@uha.hr. Pisani odgovori bit će objavljeni Elektroničkom oglasniku javne nabave RH u Narodnim novinama (EOJN), na www.uha.hr do 3.12. 2015. godine.
Rok predaje natječajnih radova je utorak, 12. siječnja 2016. do 16.00 h u Udruženju hrvatskih arhitekata (UHA), Trg bana J. Jelačića 3/I, Zagreb, bez obzira na način dostave.

OCJENJIVAČKI SUD

Članovi OS-a:
dr. sc. Dražen Juračić, ovlašteni arhitekt,predstavnik Provoditelja, predsjednik OS
Vesna Nađ, dipl.iur., predstavnica Raspisivača, dopredsjednica OS
Vedran Babić, ovlašteni arhitekt, predstavnik Raspisivača
doc. Vladimir Kasun, ovlašteni arhitekt, predstavnik Provoditelja
Marin Mikelić, ovlašteni arhitekt, predstavnik Provoditelja

Zamjenik člana OS-a
mr.sc. Dubravko Bačić, ovlašteni arhitekt, predstavnik Provoditelja

Stručna savjetnica
dr.sc. Tamara Marić, dipl.ing.građ., predstavnik Raspisivača

Tehnička komisija
Bojan Linardić, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja
Martina Stjepandić, mag.ing.arh., predstavnik Provoditelja

Tajnica natječaja
Mladena Belamarić, dipl.ing.arh., predstavnica Provoditelja

NAGRADE
Ako do određenog roka prispije najmanje 8 (osam) radova koji su stručno izrađeni i odgovaraju Uvjetima natječaja, Ocjenjivački sud će dodijeliti sljedeće nagrade u točnom neto iznosu i rasporedu kako slijedi:

Br. nagrada   Neto iznos          *Bruto iznos

1.  nagrada   164.000,00 kn       80.640,00 kn        
2.  nagrada   140.000,00 kn      50.400,00 kn       
3.  nagrada   124.000,00 kn      30.240,00 kn    
4.  nagrada   119.000,00 kn       23.940,00 kn
5.  nagrada   113.000,00 kn       16.380,00 kn 

*Procijenjeni bruto iznosi odnose se na autorske naknade, poreze, doprinose i PDV ako je autor obveznik PDV-a.

Oznaka iz Plana javne nabave Raspisivača natječaja: 08/2015-JN
Registarski broj natječaja Hrvatske komore arhitekata: 25-15/DA-UA/NJN

RASPISIVAČ I INVESTITOR natječaja je MINISTARSTVO BRANITELJA, Savska cesta 66, 10 000 Zagreb
OIB: 95131524528
telefon:+385 1 2308 888 / +385 1 2308855
e-mail: ministarsvo@branitelji.hr
internetska adresa: www.branitelji.gov.hr
odgovorna osoba: ministar  Predrag Matić

PROVODITELJ I ORGANIZATOR natječaja je UDRUŽENJE HRVATSKIH ARHITEKATA (UHA) Trg bana J. Jelačića 3/I, 10 000 Zagreb, OIB: 01152649489
telefon:    +385 1 5509 705
e-mail:    tajnistvo@uha.hr
internetska adresa: www.uha.hr
odgovorna osoba: Sanja Cvjetko Jerković, dipl.ing.arh.

IZRAĐIVAČ NATJEČAJNOG ZADATKA odnosno programa:
mr.sc. DUBRAVKO BAČIĆ, dipl.ing.arh.
ovlašteni arhitekt, br. ovl.  A3399
Iva Vojnovića 68, 20000 Dubrovnik
OIB: 01527508258
Telefon: +385 91 4416 162

PREDMET NATJEČAJA je izrada idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja za realizaciju Veteranskog centra u Daruvaru.

CILJ NATJEČAJA je dobivanje najboljeg arhitektonsko – urbanističkog rješenja – koje ujedno zadovoljava uvjete natječaja – između više različitih prijedloga kojim će se odrediti cjelovito uređenje prostora i oblikovanje građevine Veteranskog  centra u Daruvaru.

PRAVO SUDJELOVANJA u svojstvu autora ima jedna ili više stručnih fizičkih osoba. Stručnost natjecatelja je zadovoljena kada je barem jedan od autora natječajnog rada ovlašteni arhitekt. Ostali autori mogu biti ovlašteni arhitekti, dipl.ing.arh., mag.ing.arch. ili studenti arhitekture.
Natjecatelj može za izradu natječajnog rada angažirati i druge stručnjake specijaliste u pojedinom području, ali se oni ne smatraju autorima natječajnog rada.
Svaki od natjecatelja, pojedinac ili grupa, ima pravo sudjelovanja na ovom natječaju samo s jednim radom. Osobe koje su sudjelovale u izradi jednog od natječajnih radova ovog natječaja kao suradnici ne mogu predati natječajni rad samostalno.
Na natječaju ne mogu sudjelovati Voditelj natječaja ili zamjenik Voditelja natječaja. Zaposlenici Raspisivača, zaposlenici Provoditelja u slučaju da je provoditelj pravna ili fizička osoba- ured ovlaštenog arhitekta, članovi Ocjenjivačkog suda, zamjenici članova, tajnik natječaja, članovi tehničke komisije, izrađivač natječajnog elaborata, kao i njihovi suradnici i srodnici u prvomi drugom koljenu, kao i svi ostali koji bi narušili ravnopravnost natjecatelja ili neovisno odlučivanje Ocjenjivačkog sud ne mogu kao natjecatelji ili ponuditelji sudjelovati u natječaju.
Natječajni elaborat Raspisivač stavlja natjecateljima na raspolaganje u digitalnom obliku u Elektroničkom oglasniku javne nabave RH u Narodnim novinama (EOJN) te na mrežnim stranicama Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) ):
http://1drv.ms/1QSq6Oo.

KRITERIJI OCJENJIVANJA
Iz Natječaja će se isključiti radovi koji nisu izrađeni u skladu s Programom i Uvjetima Natječaja odnosno:a/ Predani poslije roka navednog u ovim Uvjetima Natječaja
b/ Koji ne sadrže priloge navedene u ovim Uvjetima Natječaja
c/ Čija oprema rada nije u skladu s ovim Uvjetima Natječaja
d/ Koji nisu u skladu s prostornim planom, Programom i ostalim uvjetima Natječaja

Pored usklađenosti rada s uvjetima raspisa, u pogledu sadržaja, rokova i obaveznih priloga, pri ocjenjivanju radova Ocjenjivački sud će valorizirati:
– ispunjavanje programskog zadatka,
– kvalitetu ukupnog prostornog koncepta cjeline i prostorno-funkcionalne organizacije cjeline, (odnos smještajnih jedinica i ostalih sadržaja, dispozicija zajedničkih sadržaja, i sl.),
– odnos urbanističkog rješenja prema okolnom prostoru i doprinos formiranju novih obilježja u slici grada (odnos zgrade prema kontekstu),
– racionalnost projekta i planirane izvedbe (odnos bruto/neto površina, izvedivost i sl.),
– originalnost i primjerenost arhitektonskog izraza, estetske i oblikovne kvalitete rješenja,
– ekološke aspekte projekta, energetsku učinkovitost i uštedu energije (korištenje obnovljivih izvora energije, i sl.).

Natječaj se provodi u skladu s glavom II. člancima 45., 46., 47. i 48. ZJN-i, ostalim odredbama ZJN-i koje se primjenjuju na natječaj te odredbama Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza (NN 85/14) Hrvatske komore arhitekata, ukoliko iste nisu u suprotnosti sa ZJN-om.

Natječaj se provodi kao postupak koji prethodi postupku sklapanja ugovora o javnim uslugama za izradu projektno-tehničke dokumentacije u dogovoru s Naručiteljem (za potrebe javne nabave usluga) sukladno članku 45.st.4.t.2. ZJN.
Natječaj se provodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu.

Izvor: UHA

Predstavljamo projekt revitalizacije mreže podzemnih prostora u povijesnoj jezgri Pule koji je osmislila arhitektica Breda Bizjak. U nastavku slijedi tekst autorice o projektu “Proces Pula Podgrađe”.

Središnji gradski brežuljak Kaštel s utvrdom

“Pula je, kao glavna ratna luka i sidrište flote, pred početak Prvoga svjetskog rata važno vojno-strateško središte od iznimnoga općedržavnog značaja za tadašnju Austro-Ugarsku Monarhiju. Stoga se utvrđuje široko zasnovan sustav fortifikacijskih objekata s posadom (utvrde, baterije, topničke bitnice i mitraljeski položaji), koji se u nekoliko prostornih faza prostirao od zapadne do istočne obale Istre i tako zatvarao prilaze gradu.

U samome gradu, uz civilno stanovništvo, boravi i veliki broj vojnika i stručnjaka različitih profila koji su radili za potrebe vojske i Arsenala, te su austrougarske vlasti, neposredno pred Prvi svjetski rat i tijekom njegova trajanja, za potrebe sklanjanja ljudi u slučaju direktnih zračnih napada na grad, započele izgradnju podzemnoga sustava tunela – skloništa (rovova, galerija i prolaza) sa spremištima streljiva i komunikacijskim hodnicima ispod pulskih brežuljaka. Nijedan pulski brežuljak u najužoj jezgri grada nije ostao pošteđen bušenja i kopanja! Stvorena je široko rasprostranjena mreža podzemnih tunela – skloništa, od kojih su najveća ona ispod brežuljka Monte Zaro, te podno Kaštela i Monte Ghira.

Mletačka utvrda na vrhu središnjeg gradskog brežuljka Kaštel (Hafenkastell) pod austrijskom je vlašću služila kao skladište, vojarna i promatračnica. Ispod utvrde nalaze se podzemne prostorije, koje su u Prvom svjetskom ratu služile za smještaj posade, materijala i streljiva, ali i kao zatvor za zarobljene neprijateljske vojnike. Poslije Prvoga svjetskog rata talijanske su vlasti nastavile koristiti pulske podzemne tunele, širile ih i nadograđivale. Nakon Drugoga svjetskog rata koriste se kao skloništa za civilno stanovništvo i za potrebe saniteta, a grade se i nova, tzv. atomska skloništa, tada predviđena, u prvom redu, kao skloništa u slučaju radiološko-biološke opasnosti. Atomska skloništa mogu primiti oko 6 000 ljudi, a starija skloništa – tuneli oko 45 000. Ukupni je kapacitet svih pulskih skloništa više od 50 000 ljudi, što je svakako impozantna brojka, gotovo jednaka broju stanovnika grada” (preuzeto s ove stranice).

“Light” motiv projekta “Proces Pula Podgrađe” začinjanje je dinamičnog procesa revitalizacije mreže podzemnih prostora u povijesnoj jezgri grada Pule, ispod brežuljka Kaštel.

Cilj projekta bio je pronaći javni prostor u postojećem urbanom tkivu koji će imati toliko potencijala da potakne proces intenziviranja i redefinicije javnog prostora grada. Cilj je procesa potaknuti drukčiju percepciju Pule, otvoriti njen mentalni prostor i pospješiti gradski ritam te probuditi želju za otkrivanjem i istraživanjem “skrivenih” i napuštenih prostora u gradu.

Prikaz podzemnog sustava ispod brežuljka Kaštel

Problematika koja se kroz projekt obrađuje, vezuje se uz mjesto s tritisućljetnim kulturno-povijesnim naslijeđem, a proizlazi iz percepcije grada kao “zamrznutog” teritorija, koje se kvalitativno i kvantitativno nije mijenjalo više od pedeset godina. Pula nema dovoljnu kritičnu masu da bi njeno urbano tkivo postalo generativno i da sami urbani procesi uzrokuju nastanak novih situacija u prostoru koje uvjetuju kvantitavne pomake u gradu.

U “turističkoj eri” postindustrijskog grada kultura je poluga proizvodnje identiteta, predstavljanja identiteta, pa čak i njegove konzumacije, posebno kad se radi o eksploatiranju prošlosti, što je često polazište u “kulturnom turizmu”. U današnje vrijeme sve zahtjevnijeg i radoznalijeg turista i istodobnog jačanja procesa globalizacije koji nezaustavljivo nagriza lokalni, regionalni pa čak i državni identitet stapajući ga u uniformni, svjetski, turistička valorizacija kulturne baštine pokazuje se kao važni element djelomičnog očuvanja kulture, a time i prepoznatljivosti nekog grada.

Podzemni prostori pod Kaštelom – postojeće stanje; foto: Goran Sebelic / CROPIX

Fizički okvir

Ispod brežuljka Kaštel nalaze se dva sklopa podzemnih prostora: gornji sklop, ispod same utvrde, koja se nalazi na vrhu brežuljka, a u njegovu podnožju donji, koji se nalazi na nivou grada. Četiri ulaza s različitih strana donjeg sklopa vode podzemnim hodnicima prema jedinstvenom prostoru u središtu, u kojemu se hodnici susreću. Donji sklop rasprostire se na ukupno cca 3 200 m2 površine i dužine cca 700 m.

Ulazi su napravljeni tako da omogućuju cijelom sustavu pravilno strujanje zraka, a temperatura zraka u svakom godišnjem dobu varira do 14 do 18°C. Ovaj je prostor, u kojemu su hodnici široki od 3 do 6 m, a visoki oko 2,5 m, mogao primiti oko 6 000 ljudi.
Gornji sklop udaljen 11 m iznad donjeg izgrađen je nešto kasnije, a sastoji se od dva kraka površine 780 m2 i dužine cca. 200 m.

Shematski prikaz podzemnog sustava – situacija i presjek

Podgrađe Nadgrađe

Interaktivni odnos pod-građa /mreža podzemnih prostora/ i nad-građa /mreža nadzemnih prostora/ u projektu se naglašavaju kao jedan od važnijih uloga u razvoju javnog prostora grada. Podgrađe se definira kao sustav, mreža podzemnih puteva upletena u postojeću mrežu gradskih ulica i objekata.

Projekt revalorizira podgrađe te predlaže reafirmaciju “nevidljivog” i neiskorištenog javnog prostora koristeći pritom metodu “aktivnog” očuvanja kulturne baštine.

1. Program. Definicija podgrađa kao integralnog elementa pri formiranju budućih kulturnih sadržaja grada,
2. Prostor. Vertikalno i horizontalno povezivanje podgrađa sa nadgrađem odnosno gradskim parterom.
3. Kretanje. Afirmacija podgrađa kao aktivne alternativne infrastrukture – metroa za pješake, u smislu prečica odnosno “drukčijeg” kretanja koji potiče potpuno novu percepciju grada.

Strukturalni prikaz podzemnog i nadzemnog sustava s postojećim ulicama i prostorima

(PROGRAM X (PODGRAĐE + NADGRAĐE)) KRETANJE = PROSTOR-DOGAĐAJ

Ako razumijemo grad kao kompleksnu i interaktivnu mrežu događaja, postaje njihovo međusobno povezivanje i kretanje među njima važna referentna točka kod formiranja novih uvjeta u prostoru.
Novonastala situacija trodimenzionalnog kretanja karakterizira dijalog suprotnosti koji upravo na prelazima iz površine u podzemlje omogućuje nastanak točaka potencijala. Permeabilnost površine uvjetuje novu topografiju, koja trećoj dimenziji grada nudi dodatnu ulogu, povezivanje grada iznad i ispod.

Faze razvoja

Projekt predviđa više razvojnih faza kroz koje bi se podgrađe postupno aktiviralo.
1. Faza: Početak procesa predstavlja aktiviranje postojeće mreže podzemnih puteva/ulica smještenih pod središnjim gradskim brežuljkom Kaštel u smislu protoka ljudi i organizacije različitih kulturnih događaja te rekonstrukcije odn. adaptacije 7 ulaza u donji i gornji sklop tunela te pokusnim uvođenjem odabranih sadržaja u neposrednoj blizini ulaza.

3d situacija – prikaz uređenja podzemnog sustava pod Kaštelom s ulazima i dodanim vertikalnim komunikacijama

2. Faza: Proces se nastavlja omogućavanjem 3d kretanja kroz podgrađe ispod brežuljka. Predviđena je izgradnja unutarnjeg dizala koji bi povezivao gradske ulice s Kaštelom preko dva nivoa tunela. Panoramsko dizalo omogućavalo bi doživljavanje grada iz njegove unutrašnjosti do visine razgledne točke iznad mletačke tvrđave otkud bi se prostirao pogled na grad i pulski zaljev. Cjelokupan prostor brežuljka time bi dobio funkcionalan i brz pristup čime bi se intenzivirao razvoj sadržaja u objektima na brežuljku koji danas ne funkcioniraju: mletačka tvrđava te Povijesni i pomorski muzej Istre, malo rimsko kazalište, Arheološki muzej Istre te Sveučilišna knjižnica sa dodatnim sadržajima.

3d prikazi

3. Faza: Međusobno povezivanje i aktiviranje ostalih podzemnih prostora u drugim dijelovima grada, pod brežuljcima (Monte Zaro, Monte Paradiso, Monte Ghiro itd.). Adaptacija određenih dijelova podzemnih prostora kako bi se prilagodili novim sadržajima.

Situacija – prikaz uređenja podzemnog sustava pod Kaštelom s ulazima i dodanim vertikalnim komunikacijama

Ulaz br. 2 (Cvečićeva ul.) i 7 (Ul. Castropola)

Ulaz br. 4 (Dvojna vrata) i 5 (utvrda Kaštel)

Prostor – događaj

Pitanje koje se postavlja je kako oživjeti jedan skriveni, pomalo “zagubljen” ili zaboravljen prostor u gradu i istovremeno u skladu s novim vremenom i potrebama građana funkcionalno iskoristiti te novim sadržajima obogatiti taj oku nevidljiv, ali važan prostor u “trbuhu” starogradske jezgre? Kako spojiti Kaštel i gradski centar, a da sve to ne bude puka unutarnja “cesta” odn. lift koji ih spaja, već važno mjesto – spoj likovnosti, arhitekture i edukacije?

Zapušteni sustav podzemnih skloništa tako postaje drukčiji ulični prostor, izniman doživljaj prostora. Posjetitelji mogu samo proći kroz podhodnike želeći imaknuti gužvi, vrućini ili kiši na gradskim ulicama, a ujedno mogu doživjeti i jedan drukčiji ulični prostor u izoliranosti od gradskog intenziviteta. Upravo izolacija od vanjskih utjecaja, atmosferskih prilika, dnevne svjetlosti i zvuka omogućuje razvoj pravog cyber prostora, poligon za multimedijske događaje.

U knjizi “Manhattan Transcripts” Tschumi (1976., str. 277) tvrdi da je “jedino izvanredan odnos triju nivoa – događaja, prostora i kretanja čini iskustvo arhitekture…”.

Individualno ambijentalno iskustvo ne znači odsustvo arhitekturne biti, programa arhitekture, već njegovu nadgradnju.

Umjetničkim oblikovanjem svjetla, boje, zvuka i mirisa, multimedijskim intervencijama koje stimuliraju naša osjetila te raznolikim likovnim, kazališnim ili glazbenim događajima, podzemni ambijenti mogu postati osebujan i kvalitetan javni prostor.
Ne smijemo zaboraviti da podgrađe Pule osobitim čini već i ambijent sam po sebi, njegov nastanak, količina i rasprostranjenost mreže podzemnih hodnika koja prednjači u usporedbi sa referentnim primjerima drugih evropskih gradova.

Stockholm metro i Erwin Redl – Matrix II; izvor: internet

James Turrel – instalacije u prostoru; izvor: internet

Projekt “Proces Pula Podgrađe” predstavljen je u više navrata Gradskom vijeću i predstavnicima županije, na strukovnim radionicama, izložen u gradskoj galeriji “Diana” 2002. g. te objavljen u više stručnih časopisa. U nemogućnosti gradskih struktura da pokrenu realizaciju projekta, podzemni prostori u povijesnoj jezgri predani su u upravljanje Povijesnom i pomorskom muzeju Istre.
Iako projekt do sada nije realiziran, vidljivi su utjecaji koje je imao na današnje korištenje tih prostora. Između ostalog, zaustavljena je namjera da se prostor pretvori u skladišni prostor, a dijelovi projekta korišteni su pri izradi vizualizacija za budući Muzej suvremene umjetnosti Istre koji se svojedobno planirao izgraditi na brežuljku Kaštel. Najvažniji korak za redefiniciju ovih prostora učinjen do sada je omogućavanje posjetiteljima obilazak prostora uz vodstvo te organizaciju povremenih izložbi i glazbenih događaja. No, daleko je to još od iskorištavanja pravog potencijala podzemnog dijela grada.

Tekst: Breda Bizjak

Prošli tjedan u Milanu je otvorena velika međunarodna izložba mladih umjetnika Europe i Mediterana u kultnoj milanskoj Fabbrica del Vapore, bivšoj tvornici parnih strojeva transformiranoj u kulturni centar.

Fabbrica del Vapore

Među više od dvije stotine umjetnika koji se predstavljaju samostalnim radovima te nekoliko posebnih izložbi, kao specijalni projekt Bijenala predstavljen je i Motel Trogir, kampanja za zaštitu moderne arhitekture sredine 20.stoljeća na hrvatskoj obali Jadrana, s posebnim naglaskom na motele arhitekta Ivana Vitića. Projekt i kampanju su pokrenule Slobodne veze – Udruga za suvremene umjetničke prakse iz Zagreba, odnosno tim projekta Motel Trogir koji čine Lidija Butković Mićin, Nataša Bodrožić, Diana Magdić i Saša Šimpraga.

Specijalni projekt osmišljen je od strane Slobodnih veza, a na poziv kustosa Bijenala. Projekt naslovljen Motel Trogir: Alice Doesn’t Live Here Anaymore zamišljen je kao umjetnički projekt koji se razvija paralelno i u sklopu kampanje.

Suradnja Slobodnih veza/tima Motel Trogir s Bijenalom mladih umjetnika Europe i Mediterana započela je početkom 2015. godine kada je raspisan međunarodni javni natječaj za umjetničke prijedloge vezane uz trogirsko zdanje Vitićevog Motela. Zadatak je bio na neki način referirati se na samu zgradu ili kontekst kada je izgrađena.

Na temelju natječaja, sedam umjetnika i umjetnica iz nekoliko zemalja pozvano je na višednevni studijski boravak u Split i Trogir u lipnju ove godine, čime je otpočelo umjetničko istraživanje, koje je potom kroz zasebne radove predstavljeno kao specijalni projekt u sklopu Bijenala u Milanu od 22 do 27. listopada ove godine.

Troje umjetnika iz Hrvatske – Igor Juran, Bojan Mrđenović i Ana Zubak te četvero stranih umjetnika – Sandra Fruebing (Velika Britanija/Njemačka), Sonja Jankov (Srbija) te Gaja Mežnarić Osole i Nuša Jelenec (Slovenija), boravili su u Milanu gdje su predstavili radove koji se vezuju uz kampanju zaštite Motela u Trogiru. Radovi ujedno otvaraju brojna pitanja o složenim odnosima umjetničkog rada i građanskog angažmana te ugroženog modernog arhitektonskog naslijeđa u post-socijalističkim zemljama danas. Predstavljeni umjetnici iz Hrvatske bili su ujedno i jedini umjetnici iz Hrvatske prisutni na Bijenalu ove godine.

Gaja Mežnarić i Nuša Jelenec, dizajnerice s ljubljanskom adresom, za ovu su priliku izradile razglednice/objekte tj. razglednicu motela s kratkim tekstom, koja kad se otvori pretvara u mali, kartonski, samostojeći, trogirski Vitićev bungalov. Prema njihovoj ideji, razglednice se odašilju na razne adrese širom svijeta s laganom obavezom da primalac rasklopi razglednicu, sklopi bungalov i fotografira ga u novom ambijentu. S obzirom na narav ove kampanje za zaštitu, cilj im je bio da Motel putuje svijetom, kad već svijet više ne dolazi prespavati u njemu.

Gaja Mežnarić & Nuša Jelenec, 3Dd razglednice, 2015.

Igor Juran, vizualni umjetnik iz Zagreba, na izložbi je predstavio isječak i prvu verziju videa koji je realizirao stop animacijom iz fotografija načinjenih fotgrafskim aparatom iz sredine šezdesetih, iz vremena kada je otvoren Motel u Trogiru (1965). U distopični pejzaž današnjeg derutnog Motela, Juran smješta siluete likova koji tu nešto rade, prolaze, a uključuje i životinje. Neizvjesnu budućnost zaštićenog motela, Juran dodatno podcrtava spekulirajući i dopuštajući različite scenarije te njegov rad “1963-1965” odlazi prema nekom sasvim novom i paralelnom narativu.

Vizualna umjetnica Ana Zubak u svom video radu “Sutra odlazim” kombinira pronađeni objekt- knjižicu stranih jezika s gramofonskom pločom/audio materijalom za turiste te kombinira fraze izgovarane u stereotipnim turističkim situacijama kao što su registriranja na recepciji, naručivanja hrane u restoranu, razgovora o vremenu te ih sklapa s tekstom i slikom stvarnog, današnjeg stanja motela u Trogiru.

Ana Zubak, I am leaving tomorrow, video still, 2015.

Bojan Mrđenović fotografski dokumentira Jadransku magistralu, bilježeći pomalo nadrealne situacije, prizore i transformacije. Serija predstavljenih fotografija dio je šireg rada u nastajanju koji problematizira Jadransku magistralu bez koje je nemoguće cjeloviti sagledati i Vitićev Trogirski motel otvoren upravo uz magistralu.

Bojan Mrđenović, Magistrala, 2015.

Sonja Jankov iz Novog Sada igra se pragmatičnim izdvajanjem jednog od Vitićevih bungalova i traženjem nove svrhe samo tom jednom, izdvojenom elementu Motela.

Njemačkoj i britanskoj umjetnici Sandri Fruebing, s trenutnim boravištem u Kairu, trogirski je posjet poslužio kao okidač za istraživanje šezdesetih i njihovog arhitektonskog i šireg kulturnog naslijeđa u tada Nasserovom, nesvrstanom Egiptu i to kroz medij teksta i fotografije.

Tura po Splitu 3 u sklopu rezidencije Motel Trogir, Alice Doesn’t Live Here Anymore, 2015.

Motel Trogir na ovogodišnjem sedamnaestom po redu Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana ponudio je multipliciranje slike ugroženog spomenika kulture, ali i složeno pretakanje ili dodirivanje umjetnosti i građanskog aktivizma. Zahvaljujući kampanji, Vitićev motel, unatoč derutnom stanju i propadanju, na neki način živi tijekom cijele godine i ponovo postaje mjesto susreta, promišljanja, razmjene i umjetničke produkcije, te svakako postaje simboličko mjesto grada Trogira. Pripadajući “više vremenu mitova”, Motel i šezdesete očito i danas imaju zavodljivi potencijal, a Motel Trogir je kao takav ovime postao je i referentna točka predstavljena međunarodnoj publici u Milanu i šire.

Nastavljajući suradnju s časopisom Čovjek i prostor donosimo anketu kojom se ispitalo u kojoj su mjeri arhitekti frustrirani svojim poslom, zašto velik broj arhitekata ima problem s vlastitom taštinom, kako se može poboljšati položaj arhitekata u društvu i jesu li arhitekti zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata?

Foto: Dejan Štifanić

Pitanja je sastavio glavni urednik ČIP-a Boris Popović, anketu je sproveo Ian Kruezi, a na upitnik koji je poslan na adrese tridesetak arhitekata, odgovorili su: Senka Dombi, Teo Budanko, Davor Bušnja, Krešimir Rogina, Mia Roth Čerina, Damir Mioč, Ana Šverko, Ljubomir Miščević, Gordan Resan, Emil Jurcan, Nenad Ravnić, Robert Križnjak, Rene Lisac, Saša Randić i Nenad Sužnjević.

Ograničeni formom portala ovom prilikom odabrali smo samo neke od odgovora, a anketno ispitivanje u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju časopisa Čovjek i prostor iz listopada 2015.

Senka Dombi, Teo Budanko, Mia Roth Čerina, Damir Mioč (gore), Davor Bušnja, Krešimir Rogina, Nenad Ravnić, Saša Randić (dolje)

1. Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu?

Senka Dombi: Zapravo nisam frustrirana jer da jesam prestala bih se baviti arhitekturom.

Teo Budanko: Nemam frustracija na poslu ili:
Enormna, besmislena i tupava regulativa kojom zakonodavac pokušava regulirati moj rad ili poslovno okruženje neodgovornosti, nekompetencije i emotivnih ispada i sl. sastavni su dijelovi društva u tranziciji na Balkanu. Biti frustriran zbog istog, nezrelo je i bedasto.

Davor Bušnja: Plivanjem.

Krešimir Rogina: Arhitektura mi je oduvijek pričinjala neopisiv užitak i zadovoljstvo. Možda zato jer ju shvaćam kao medij izražavanja svojih svjetonazora pa ako hoćete i opsesija, prvenstveno onkraj građenja. Također me izuzetno vesele druženja s prijateljima, poput Tezuke i Tsukamota ili Popelke i Riewea, koje pozitivizam i idealizam nikada nije napustio. Kako Penezić & Rogina arhitekti nemaju mnogo dodirnih točaka s hrvatskom arhitektonskom scenom i njezinim zatupljujućim militantnim postulatima, izražavam se potpuno slobodno i neobavezno pa u tom smislu nemam ni frustracija. Privatni mi je život ispunjen, raznolik i bogat, što je veoma važno i na što arhitekti često zaboravljaju ili pak liječe svoja razočaranja ubijajući se poslom i grčeći se u efemerijama.

Mia Roth Čerina: Uvijek postoji prostor za djelovanje. Često se ljutim, ali ne osjećam frustraciju – ona proizlazi iz nedjelovanja. Ako su već prilike koje nas prve zanimaju sužene, gradilišta spora, natječaji nerealizirani, administracija nesposobna, ostaje niz drugih frontova: ciljano usmjerene inicijative, pisanje, istraživanje, samoinicirani projekti, educiranje generacija koje mogu stvarno jednoga dana živjeti višu kulturu prostora. Ne relativiziram stvarne probleme koji tište ovaj kontekst, ali on se neće promijeniti svojstvenim nam kuloarskim rogoborenjem.

Damir Mioč: Nastupanjem krize i recesije arhitektonska se struka među prvima našla u dubiozama. Rješenje problema pokušao sam u početku pronaći promjenom cilja. Arhitektura mi se činila kao dugoročno izgubljeno područje djelovanja. Isplivale su sve greške struke koje su se činile godinama ranije i nije se ostvario manevarski prostor za djelovanje u novonastalim okolnostima. Pokušao sam fokus pronaći van područja arhitekture i/ili urbanizma, ali to je bilo kratkog daha. Možda je uspješnija metoda bila promjena ponašanja unutar okvira. Preživljavanje postaje modus operandi, a zajednicu nadgrađujem neprofitnim djelovanjem kroz urbanističko-arhitektonsku analizu i edukaciju.

Nenad Ravnić: S obzirom da te frustracije nastaju iz (često) nerješivih problema jer uključuju nejasne i dvosmislene zakone i pravilnike te iste takve ljude koji ih provode, investitore koji žele previše za premalo ili općenito manjak novca, onda se frustracije rješavamo argumentiranom raspravom iliti svađom.

Saša Randić: Budisti imaju zdrav pristup prema stresnim situacijama – ako se problem može riješiti, nema potrebe brinuti se, a ako se ne može riješiti, još manje ima smisla brinuti se. Nažalost, nisam budist pa mi ovaj pristup ne uspije svaki put.

Senka Dombi, Teo Budanko

2. Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci?

Senka Dombi: Nesigurnost, a još više nerealiziranost kao arhitekt projektant. Koliko oni štete struci?
Dosta, ali zapravo štete najviše sebi.

Teo Budanko: Arhitekti jesu i umjetnici i djeluju i s onu stranu razuma, a rasprava o emocijama i umjetnosti je trajna.

Davor Bušnja: Nisu samo arhitekti tašti. Čini mi se da je taština vezana uz pojedinca i osobni karakter.

Krešimir Rogina: S taštinom najviše problema imaju oni s velikom ambicijom i malim kapacitetom. U tom je smislu indikativan grafit s ulaza u Arhitektonski fakultet: “Izložba taštine – stalni postav”. Taština je sastavnica umjetničkog postojanja i ne mora nužno biti negativna, ona može biti poziv na djelovanje, no kada prerasta u bolest koja destruira sve oko sebe to je sasvim druga stvar.

Mia Roth Čerina: Baveći se arhitekturom izlažemo sebe; ego je sastavni dio rada. Praksa posredno uključuje performativno, a ono ne može biti imuno na taštinu. U uvjetima velike mogućnosti vlastite realizacije taština doprinosi kompetitivnosti, a ona pak višoj kvalitativnoj razini. Kada je područje djelovanja suženo, taština postaje (auto)destruktivna.

Damir Mioč: Arhitekt je umjetnik, a umjetnik je tašt. Kakav bi bio umjetnički svijet da nas pokreće prosječnost? Taština je veliki pokretač, ali bez smokritičnosti može zastraniti u egoizam. Taština vođena idejom bogatstva i slave, a bez morala i ponosa pojedinca, neće nas učiniti boljim arhitektom od drugih.

Nenad Ravnić: Kada se projektira autorska arhitektura, arhitekt u nju ugrađuje puno svoje osobnosti tako da kritike često osjeća i na osobnom nivou.
Taština često zna biti problem, pogotovo zato što arhitekt prilikom izrade projekata surađuje sa širokim brojem ljudi koji ne pristupaju poslu na identičan način.
Unatoč tome, taština (kao i kod primjerice sportaša) zna biti pokretač i motivator gdje arhitekt ulaže dodatan napor, a time ostvaruje i bolje rezultate iz jednostavnog razloga da bude bolji od svojih kolega/konkurencije.

Saša Randić:  Ne mislim da su arhitekti posebno tašti. Postoje druge profesije, primjerice liječnici ili političari, koje imaju bitno snažniji utjecaj na društvo pa se kod njih lakše može razviti narcistički poremećaj.
Generalno gledano, arhitekti prije iskazuju simptome kolektivnog autizma nego narcizma. Arhitektonski diskurs sve se više udaljava od tema koje zanimaju širu publiku, što još više potencira samoizolaciju.
Prije desetak godina radio sam na organizaciji prvog kongresa arhitekata i dogovorili smo poseban prilog s vodećim dnevnim listom. Tema je bila aktualna, gradnja na obali, a i novinarima je bilo zanimljivo saznati što arhitekti misle pa su nam predložili da sami uredimo stranice posebnog priloga novina. Mi smo si, naravno, dali puno truda, ali kada smo predali materijale zbunjeno su gledali u njih i rekli da su novinski potpuno neupotrebljivi. U međuvremenu situacija se popravila, ali arhitekti generalno imaju problem u komunikaciji s javnošću.
Taština je inače korisna osobina u Hrvatskoj. Kod nas je još uvijek malo pomaknut sustav vrijednosti, društvo je relativno slabo informirano pa se odmah prihvati da je netko svjetski priznat samo zato jer je to sam za sebe rekao.

Davor Bušnja, Krešimir Rogina

3. Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu?

Senka Dombi: Edukacijom javnosti.

Teo Budanko: Impersonalno pitanje ne vodi nikamo. Položaj arhitekata u društvu mogu popraviti samo arhitekti: radom, odgovornošću, kreativnošću i stručnošću.

Davor Bušnja: Potrebno bi bilo popravljati društvo. Međutim, pošto pitanje sugerira pragmatičan i operativni odgovor, bolje stanje unutar struke učinilo bi mnogo za bolji status arhitekata u društvu.

Krešimir Rogina: Arhitekti prvenstveno trebaju poštovati sami sebe pa će ih potom moći poštovati i svi ostali. Samozvane arhitektonske elite trebaju shvatiti da žive u realnom svijetu s vrlo konkretnim potrebama. Biti lakej vulgarnog kapitalizma ili kriminalnog miljea nije arhitektonsko poslanje, ona ima i svoju etičku komponentu na koju, uostalom, prisežemo na diplomi. Mnogi na to zaboravljaju, no bilo bi im dovoljno da se vode načelima elementarnog morala, da ne čine drugima ono što ne bi željeli da se dogodi njima.

Mia Roth Čerina: Dugoročno, pozicija arhitekta se popravlja sustavnim podizanjem kulture prostora, prije svega edukacijom. Ne samo u redovnom obrazovanju, već i u inicijativama usmjerenim svim korisnicima prostora. Svejedno je pokreće li ih pojedinačni entuzijazam ili organizirani napori. Položaj arhitekta tek je jedno od lica ukupne kulture prostora (i društva). On je doista nizak, a legalizacije su mu zadale konačan udarac. Kratkoročne ambulantne mjere traže oštrije djelovanje krovnih strukovnih organizacija. Kada su izrađivači zakona ignorirali argumentirane primjedbe struke, mogao se, na primjer, izdati moratorij na sve pečate dok se one ne uvaže. Ilustriram ekstremnim primjerom, ali vjerujem da u ovom trenutku za hitne popravke doista pomažu samo radikalne mjere.

Damir Mioč: Arhitektura, ovakva kakva je danas, konzumeristička je. Položaj arhitekata u društvu narušen je upravo takvim pristupom prema investitorima, bez uvažavanja javnog interesa. A upravo je javni interes polje unutar kojeg arhitektura može tražiti neko uvaženo mjesto i poziciju u društvu.

Nenad Ravnić: Arhitektura je, s obzirom na realnu zastupljenost u životu, podcijenjena te većina ljudi (zapravo) niti ne zna čemu arhitektura služi, već ju doživljava kao prepreku u ostvarenju nekih svojih zamisli. Za razliku od građevinarske struke, koja ima svoju realnu komponentu (građevinu), arhitektura je čista apstrakcija kojoj je fizička manifestacija hrpa papira prezentirana od nedostupne i često bahate osobe u crnom. Mogući način da se poboljša percepcija arhitekture u društvu svakako je jača edukacija o korisnosti i važnosti iste kroz sve segmente školovanja, ali i trud arhitekata da se projektiranje približi korisniku, da ga uključi u proces, uvaži i analizira želje korisnika i da kroz projektiranje/izvedbu ne traži nužno i svoj spomenik.

Saša Randić: Mislim da bi bilo bolje postaviti pitanje odgovara li način na koji gradimo potrebama trenutka ili ne odgovara.
Uzmimo za primjer javne investicije. Činjenica da se danas gotovo svi javni poslovi dodjeljuju isključivo po kriteriju najniže cijene nije uopće sindikalno pitanje arhitekata i njihovog položaja. To je problem cijelog društva jer je konačni rezultat svega katastrofalno loš. Arhitektonske natječaje, čak i kod kapitalnih projekata u kulturi, zamijenila je praksa gdje se za 69.999,00 kn naprave idejne skice, a onda se raspisuju javne nabave gdje netko drugi za nikakve novce razrađuje takve poluproizvode. I još stane na razini glavnog projekta jer je ministarstvo ocijenilo da izvedbeni projekti nisu nužni. Naravno da su onda konačni rezultati mizerni. Dovoljno je usporediti broj objavljenih hrvatskih radova u međunarodnim časopisima od prije nekoliko godina i danas pa možemo vidjeti gdje nas je ta praksa dovela. I što je najbolje, sve u konačnici košta puno, puno više jer se za par kuna ne može napraviti ništa dobroga.
Rješenja trebaju nastajati iz dobre prakse. Nažalost, naše društvo kronično pati od iluzije da propisi sve rješavaju. Jedan od najbizarnijih primjera je dokument zvan Apolitika, koji je tako nazvan, pomalo nespretno, kao spoj riječi arhitektonska i politika. Međutim, kao i sve riječi s prefiksom A, označava nešto sasvim drugo, a to je nedostatak bilo kakve politike. Što je nehotice ispao točan opis stanja.
Taj dokument Komore i UHA-e usvojila je i Vlada RH i on fino kaže da se projekti javnih investicija ne smiju birati po kriteriju najniže cijene. A jedino ih se na taj način bira.
Da bi postojala arhitektonska politika ne treba postojati dokument koji se zove Arhitektonska politika, nego treba postojati takva politika. 

Mia Roth Čerina, Damir Mioč

4. Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata?

Senka Dombi: Ne.

Teo Budanko: Komora je tradicionalni konzervativni organizacijski ustroj birokratskog tipa i kao takav nije nositelj promjena. Enormna, besmislena i tupava regulativa iz prvog pitanja dijeli sudbinu društva u tranziciji na Balkanu.

Davor Bušnja: Od podjela zajedničke komore svih inženjera u graditeljstvu u zasebne komore, arhitekti su kroz nove zakone izgubili dio prava. Potrebno bi bilo poraditi na jačanju lobiranja HKA prilikom donošenja legislative bitne za struku.

Krešimir Rogina: Komora se, nažalost, pretvorila u sve ono što ne bi trebala biti, uhljebljeni kružok prosječnih koji ju prvenstveno shvaćaju kao poligon za samopromociju i osobnu dobrobit.

Mia Roth Čerina: Na to je teško odgovoriti jednoznačno. Najprije pozitivno: dobro je da postoji i da je postavljen (makar ponekad hipotetski) okvir djelovanja. Ističu se i neke njezine aktivnosti koje, ako se sustavno implementiraju, dugoročno mogu značajno unaprijediti stanje u prostoru – tu dakako mislim na arhitektonsku politiku, posebno na segment edukacije i natječaja. S druge strane, propustila je priliku čvršćeg pozicioniranja u trenucima donošenja novih legislativa, što je dovelo do situacije da se sada može izvući jedino ultimatumima. Vrijeme dijaloga je prošlo.

Damir Mioč: Naravno da nisam zadovoljan radom HKA. Pitam se što oni uopće rade? Pitam se koji je to članak nekog zakona za koji se založila Komora, a da je od koristi struci, narodu ili državi?

Nenad Ravnić: Ne. Komora arhitekata djeluje kao prilično hermetična institucija koja ne ostavlja dojam servisa za svoje članove, a što bi trebala biti. Ključno je intenzivirati djelovanje Komore u zakonodavnim tijelima gdje bi se trebali puno jače štititi interesi članova, posebno u smislu provedbe javne nabave, zaštite cijena projektiranja i jasnog sankcioniranja članova koji se ne pridržavaju zadanih normi.

Saša Randić: Komora je uspjela izrasti u pravu, ozbiljnu hrvatsku instituciju za koju je teško reći čemu služi.
U posljednjih nekoliko godina dogodio se niz zbiljnih promjena na koje Komora gotovo da nije ni trepnula; od ukidanja cjenika, izvedbenih projekata, do toga da glavni projektant zgrada više ne mora biti arhitekt… I tako redom. Ako na te pojave komora ne može utjecati, ne vidim koja je svrha njezina postojanja. Sigurno ne da organizira cikluse predavanja slovenskih i austrijskih arhitekata, za to postoji UHA.
Mislim da Komora treba ozbiljno razmisliti o svojoj ulozi.

Nenad Ravnić, Saša Randić

Fotografije via “Čovjek i prostor”

Predstavljamo projekt “The Wooden Tents” slovensko-hrvatskog arhitekta Srđana Nađa, koji je na natječaju Summit Powder Mountain u Sjedinjenim Američkim Državama krajem listopada 2015. osvojio prvu nagradu.  O samom natječaju i konceptu projekta u nastavku piše autor projekta.

Organizacija Summit planira gradnju naselja koncipiranog oko duha inovacija u srcu planinskog područja Wasatch u američkoj saveznoj državi Utah.

Kako bi formirali kvalitetnu bazu za razvoj naselja, Summit je organizirao javni otvoreni natječaj kako bi odabrali dizajn za prototip planinske kuće koja bi postavila nov smjer održive gradnje i arhitektonskog oblikovanja na gotovo 2 600 m nadmorske visine.

Program natječaja je bio arhitektonsko oblikovanje kuće bruto površine do 230 m² postavljene na teren nagiba 12 stupnjeva. Cijelo naselje formirano na ukupno 4 000 hektara se sastoji od 500 obiteljskih kuća, nekoliko skupina manjih jedinica za stanovanje te urbanog centra naselja s popratnim sadržajima.

Sve građevine, krajobrazno uređenje te sama izgradnja na Powder Mountainu moraju biti u duhu održivog razvoja te u skladu s prirodnim krajobrazom. Pri izgradnji samih kuća upotreba obnovljivih izvora energije, prirodnih materijala te racionalno korištenje prirodnih resursa je iznimno važno za cijeli projekt.

Žiri u sastavu Todd Saunders iz norveškog arhitektonskog biroa Saunders Architecture te Jenny Wu iz kalifornijskog biroa Oyler Wu Collaborative prvu nagradu natječaja dodijelili su upravo natječajnom radu “The Wooden Tents”.

Jednom godišnje na samo tri dana livade planine Powder Mountain postanu odredište vodećih poduzetnika suvremene tehnologije koji dolaze na Summit Series Events, konferenciju koja se tamo organizira. U tu svrhu prostrane zelene livade koriste se za postavljanje bijelih šatora koji služe za smještaj sudionika kongresa.
Pogled na bezbroj šatora u prirodnom okruženju je iznimno snažan i poetičan. Šator je jednostavan arhitektonski element, tanko platno razapeto kako bi formiralo prostor za bivanje, te pružilo osnovnu zaštitu od vremenskih nepogoda.

Arhitektura koncepta “The Wooden Tents” (drveni šatori) se bazira na ideji da se zadrži forma šatora a ujedno formira trajni, kvalitetni stambeni prostor. Kako bi se ispostavila lakoća konstrukcije, tanka 40 centimetarska opna sastavljena iz križno lijepljenih drvenih panela (sa svim instalacijama i fasadom) se pregiba na više mjesta kako bi formirala volumen objekta.

Dijelovi koje pregibi nisu zatvorili iskorišteni su za oblikovanje velikih staklenih površina. Zidani dimnjak, tipičan element američke vernakularne arhitekture je postavljen na rub volumena zgrade te služi kao oslonac volumenu zgrade koja je u cijelosti uzdignuta od terena.

Koncept omogućuje oblikovanje više tipova kuća, od malih jednosobnih pa sve do velikih, luksuznih kuća.

Koncept također omogućuje različite izmjene, od tlocrtnog rasporeda, formiranja volumena, pa sve do odabira materijala i boje fasade. Razlog tome je izbjeći monotonost naselja od gotovo 500 kuća.

Trajnosni aspekt gradnje je dosegnut sa dva pristupa. Sam koncept ne zahtjeva velikih iskopa, svi potporni elementi (dimnjak i terasa) imaju iznimno malu tlocrtnu površinu, te zahtijevaju male temelje. Volumen kuće koji je uzdignut od terena sugerira život u prirodi što je svojevrstan kontrast urbanom načinu života.

U tehnološkom smislu, svi strojarski elementi ukomponirani su u drvenoj konstrukciji kuće. Iznimno debeli sloj izolacije postavljen je na svim zidnim, krovnim i podnim površinama. Dizalica topline te ostali strojarski uređaji smješteni su u strojarnici u bazi dimnjaka, a velike staklene površine omogućuju ulazak sunčeve energije u prostor.

Više o projektu doznajte ovdje.

Otvaranje prvog od četiri u nizu donjogradska dvorišta, u sklopu Adventskog kalendara 2015. godine, održat će se 28. studenog 2015. u 19 h na lokaciji Obrtnički prolaz.

“Svečano ćemo otvoriti ovogodišnji program koji podrazumijeva prezentaciju prijedloga intervencija, koju potpisuju studenti Arhitektonskog fakulteta te niz događanja i manifestacija, organiziranih u skladu s prostorom i njegovim korisnicima.

Autorski i organizacijski tim Obrtnički prolaz odlučio je prezentirati s naglaskom na njegov stvarni, zatečeni karakter – prostor u kojem se nalaze poslovni objekti te koji služi samo za kratak, privremeni boravak, odnosno prolazak. S obzirom na isto na sudjelovanje su pozvani obrtnici, koji su se ovom prilikom odazvali te koji će javnosti prezentirati svoj rad putem otvorenih vrata.

Tim za intervencije u sastavu: Mia Andrašević, Dora Habijanec, Ira Habijanec, Ivan Zovko, Stella Gojak i Matija Pajić, obrtnički prolaz je sagledao kao priliku za intervenciju minimalnom urbanističkom gestom na parteru, čime njihova ideja unosi dinamiku u zaboravljeni i mnogim Zagrepčanima nepoznat prolaz, a koji spaja Varšavsku i Masarykovu ulicu.

Posjetitelji će u subotu i nedjelju, 28. i 29. studenog imati također priliku pogledati izložbu mladih fotografa pod intrigantnim nazivom ‘uLICE’, dok će večernji program u nedjelju 29. studenog obogatiti modna revija studentica Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, koje će ovom prilikom pokazati svoje radove. Riječ je o dizajnericama, redom nagrađivanim i javnosti već dijelom poznatim imenima kao što su Eva Karakaš, Martina Križanić, Monika Merlin, Luiza Serblin, Gabrijela Krešić, Ivana Janjić, Adrijana Gašparić, Marta Križaj, Kristina Videk i Marija Lukić. Reviju novih imena na našem tržištu vodit će Jelena Pajić.

Daljnja događanja u sklopu Adventskog kalendara će biti Ilica 69, 5. i 6. prosinca prigodom kojeg će se prezentirati projekt ‘Ilica 69’, svjetlosne instalacije u sklopu projekta ‘A gdje je svjetlo?’ te niz drugih događanja. 12. i 13. prosinca slijedi dvodnevni program u Petrinjskoj 73, a projekt zaključujemo u bloku Žerjavićeva 3 – Mihanovićeva 30/2. Pratite nas i posjetite na svim postajama ‘Adventskog kalendara’,” kažu iz organizatori, Mladi Društva arhitekata Zagreb.

Kompletan raspored događanja na pojedinim lokacijama pogledajte ovdje.

Organizacijski tim: Mia Andrašević, Stella Gojak, Dora Habijanec, Ira Habijanec, Iva Jurlina, Luka Krstulović, Ana Mušćet, Petra Orbanić, Matija Pajić, Ivan Zovko

Autorski tim projekta Adventski kalendar: Luka Krstulović, Ana Mušćet, Petra Orbanić, Matija Pajić

Večeras, 26. studenog, u 18 i 30 u Društvu arhitekata Rijeke, Ivana Dežmana 2, otvara se izložba naziva “Zdeslav Surina: Prvih 50 godina arhitekture”.

Zdeslav Surina

Na izložbi će biti predstavljeni najznačajniji projekti u pedesetogodišnjoj karijeri Zdeslava Surine, upotpunjeni s njegovim prisjećanjima i anegdotama, iskrenim i provokativnim razmišljanjima o arhitekturi, društvu i životu.

Hotel za radnike “3. maj”, s Draganom Zecom, fotomontaža

Surina je Riječanima najpoznatiji kao autor trećemajskog hotela za radnike iz 1988., od milja znanog kao “toblerone”. Njega je dizajnirao s Draganom Zecom, dugogodišnjim partnerom s kojim je realizirao još niz značajnih zgrada u Rijeci i Opatiji.

Hotel za radnike “3. maj”, s Draganom Zecom, skica

Iako je “toblerone” u vrijeme nastanka podjednako izazivao i kontroverze i hvalospjeve zbog inovativne tehnologije i brzine građenja, rijetki znaju da su bila planirana dva tornja, sa zajedničkim postoljem. Za drugu zgradu su čak izliveni i temelji, ali zbog nedostatka novca nikad nije ugledala svjetlo dana.

Hotel za radnike “3. maj”, detalj s gradilišta

Hotel za radnike “3. maj”, interijer

Upravo su ti, nerealizirani projekti, najzanimljiviji u opusu Surine, jer u njima pokazuje fantastičnu poetičnost u čeliku i betonu te inovativnost u prefabriciranom građenju.

Tako je njemu najdraži projekt, Elektronički računski centar “3. maja”, publiciran u važnim arhitektonskim časopisima diljem svijeta i nazivan njegovim kapitalnim djelom, unatoč tome što nije dogurao dalje od skica i nacrta na papiru. U tom projektu uhvatio se u koštac s rigoroznim ograničenjima u projektiranju: radilo se o nadogradnji postojećeg računskog centra koji je morao biti operativan cijelo vrijeme tijekom izvođenja novog kata, a njegova konstrukcija nije mogla niti podnijeti novo opterećenje. Tako se Surina, u rodžerovskoj maniri, odlučio za vanjsku čeličnu nosivu konstrukciju o koju je bio ovješen novi kat.

Projekt za nikad realizirani Elektronički računski centar “3. maj”, s Draganom Zecom

Još jedan od važnijih neizvedenih mega-projekata je i upravna zgrada “3. maja”, koja je trebala ujediniti sve raštrkane administrativne funkcije i pretvoriti 3. maj u ozbiljno, svjetski relevantno brodogradilište. Nakon niza srazova s gradskim urbanistima te bezbroj preinaka, novac koji je bio rezerviran za izgradnju (a koji je u Jugoslaviji bio “društveni”) je prenamijenjen za druge projekte. U tom projektu možda je najbolje vidljiva jedna od najvećih kvaliteta ovog arhitekta. To je nepokolebljivost i nespremnost na kompromise koji bi ugrozili arhitektonsku kvalitetu projekata, koja ga je često koštala izvedbe, ali prema njegovom priznanju, i puno prijatelja.

Upravna zgada “3. maja”

S druge pak strane, upravo kroz arhitektonsko i političko djelovanje zaslužan je što neki tuđi, u najmanje ruku sumnjivi projekti nikad nisu ostvareni. Poznat je tako vrlo rijedak slučaj djelovanja arhitektonskog Suda časti u Rijeci, gdje je Surina tužio kolegu koji je pri renovaciji narušio originalni izgled njegovog Centra za socijalnu skrb, a tu tužbu je i dobio.

Zapisnik Suda časti

Iako je većinu života proveo u Rijeci i Opatiji, desetljeće koje je obilježilo njegovu karijeru je period kada se, nakon diplome u Ljubljani 1965., zaposlio u inozemstvu. Ukupno je proveo 12 godina radeći u Kanadi, Švedskoj, Njemačkoj te Trinidadu i Tobagu, kao UNDP-ov arhitekt.

Shore and Moffat Architects: Scott Library u Torontu, glavni projektant: Stephen Irwin

Zbog iznimnih crtačkih sposobnosti vrlo lako je pronalazio poslove u renomiranim uredima. Surađivao je s nekima od najznačajnijih arhitekata šezdesetih i sedamdesetih (Stephenom Irwinom, Johnom Andrewsom, Heinleom, uredom Wischer und Partner…), na vrlo raznolikim projektima, od bolnica, preko tvornica, hotela, stambenih zgrada pa do urbanističkih dizajna. Krajem sedamdesetih vratio se na Kvarner gdje je, unatoč poznoj dobi, aktivan do danas.

UNDP: Studija za razvoj centra grada Port of Spain, Trinidad i Tobago

Unatoč tome što bi njegov trud možda bio puno više priznat da je karijeru nastavio u inozemstvu, Zdeslav Surina je do danas ostao dosljedan traganju za unapređenjem domaće arhitekture, s entuzijazmom koji može služiti kao inspiracija mlađim naraštajima hrvatskih arhitekata.

Autori izložbe su Andrej Došen, Martina Babić i Petra Karuza.

Izložba se može posjetiti do 15. prosinca.

Fotografije: Zdeslav Surina

Studio Ana Deg je lansirao brand Deg’s Doodles koji nudi dekorativne proizvode za interijer i dizajnersku odjeću.

U pitanju je nekonvencionalan i mladenački brand, a sve o inspiraciji i konceptu brenda baziranog na crtežima Ane Deg, ispričala nam je sama dizajnerica.

“Deg’s Doodles je moj pet project, nastao na temelju karikatura koje sam crtala i njima zabavljala sebe i svoje prijatelje.

Karikature Architect’s Lifestyle i Architect’s Dress Code su se jako svidjele mojim prijateljima, posebno arhitektima i neki su me nagovarali da ih ili objavljujem ili uobličim u neku vrstu proizvoda i tako je nastao Deg’s Doodles.

U crtežima ima klasičnih punchlines o arhitektonskom dress codeu koji je uglavnom baziran na crnoj boji ili činjenici da vole koristiti crnu boju u interijeru.

Neki crteži su malo više crnohumorni i prepričavaju određene situacije u kojima su se našli moji kolege arhitekti ili ja, te su zapravo komentar na konstantnu devalvaciju vrijednosti naše struke na ovom području, međutim isti komentar zapravo vrijedi i za druge struke jer kod nas su općenito neke vrijednosti već dulje vrijeme iskrivljene. Ukratko – crtam karikature jer živim u Caricaturelandu, a inspiracije ima na svakom koraku “, rekla nam je dizajnerica.

Linije Architect’s Lifestyle i Architect’s Dress Code nude majice s printom, šalice i platna s crtežima.

Proizvodi se od 01. prosinca mogu kupiti online preko facebook stranice, a prema dogovoru mogu se doći vidjeti uživo u prostoru studija Ana Deg.

Povodom izbora akademika Velimira Neidhardta, potpredsjednika HAZU, za dopisnog člana Slovenske akademije znanosti i umjetnosti te izbora u počasno zvanje professor emeritus koje mu je nedavno dodijelio Senat Sveučilišta u Zagrebu, autor je počašćen objavom edicije video-predavanja iz kolegija “Zgrade za rad i trgovinu” održanih na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, izvještava Udruženje hrvatskih arhitekata.

Riječ je o pionirskom pothvatu potpune video-digitalizacije nastavnog materijala popraćenog detaljnom elaboracijom edukativne građe.

Velimir Neidhardt, projektant antologijskih djela hrvatske arhitekture, u 29 predavanja pregledno prezentira didaktičku građu o temama organizacije i oblikovanja radnih prostora u upravnim i administrativnim zgradama, industrijskim građevinama i kompleksima, robnim kućama, trgovačkim i višenamjenskim centrima… pripremanu tijekom 20 godina fakultetske profesure.

Video-predavanja sa slobodnim pristupom postavljena su na ovom linku.

Više o Velimiru Neidhardtu pogledajte ovdje.

Izvor: Udruženje hrvatskih arhitekata

Na sjednici održanoj 23. studenoga 2015. godine, Stručno povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra utvrdilo je da Gradski stadion Poljud u Splitu ima svojstvo kulturnoga dobra u smislu članka 7. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te se, sukladno članku 12. stavku 4. istoga Zakona, određuje njezin upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara, izvještava Ministarstvo kulture. Rješenje o upisu u Registar, Ministarstvo kulture donijelo je 30. studenoga 2015. godine, a kojim se utvrđuje i sustav mjera zaštite kulturnoga dobra.

Kako se navodi u obrazloženju povjerenstva veliki stadion splitskog nogometnog kluba “Hajduk” sagrađen je 1979. godine u splitskom predjelu Poljud, zbog čega i danas nosi naziv Gradski stadion Poljud, a projektirao ga je istaknuti hrvatski arhitekt Boris Magaš (1930.-2013.). Realizacija projekta vezuje se uz VIII. Mediteranske igre koje su se 1979. godine održale u Splitu. Iste godine autor je nagrađen tada Saveznom nagradom “Borba” za arhitekturu i urbanističko-arhitektonski koncept stadiona u Poljudu.

Poznat i kao “Poljudska ljepotica”, stadion je doista izniman i višestruko zanimljiv u arhitektonskoj kompoziciji. Iz ortogonalne projekcije, iz zraka, njegova je forma čisti krug, dok je iz središnje osi rastvorena školjka. Bokove školjke koji su u unutrašnjosti izdignuta lučna gledališta (tribine), izvana pridržavaju moćna armiranobetonska rebra. Gledališta su postavljena na zapadnoj i istočnoj strani školjke dok je razdjelnica ostavljena kao slobodan i nenatkriven prostor. Tlocrtnom i lučnom formom rešetkasti krov smione metalne konstrukcije prati gledalište.

S obodne zone oko stadiona 12 mostova širine 6 metara i s rasponom od 30 do 40 metara te 8 ulaznih stubišta vode posjetitelje neposredno u gledalište. Mostovi nadvisuju duboki “opkop” u kojemu su, ispod tribina, smješteni poslovni prostori. Pristup samom terenu omogućavaju tri glavna ulaza, a na sjevernom dijelu zapadne tribine je ulaz za natjecatelje i svečane mimohode. Zona oko stadiona, površine 60.000 četvornih metara namijenjena je pješacima, a sastoji se od asfaltiranih i zelenih površina.

Osim po arhitektonskoj koncepciji, stadion se izdvaja i jedinstvenom krovnom konstrukcijom težine 680 tona, površine 18.000m2, dimenzija 205 x 47 metara čiji su projektanti, prema autorskoj zamisli Borisa Magaša, u natječajnom radu Marijan Blažina, dipl. ing. građ., a u izvedbenom radu i izradi tehničke dokumentacije Boženko Jelić, dipl. ing. građ. i mr. Ante Mihanović, dipl. ing. građ. Krovna konstrukcija tipa Mero ima raspon od 206 metara i najveća je te vrste u svijetu, a njezin sferni oblik je također novina prvi put izvedena u svijetu.

Poprečna dužina krovne konstrukcije je 44 metra, a najviša točka krova nad terenom je 36,7 metara. U krovnu konstrukciju koja u potpunosti natkriva obje tribine ugrađeno je 20.000m2 lexana, transparentnog pokrova, 12.384 cijevna čelična štapa i 3.525 čvornih kugli. Transparentni krov od lexana upija do 70% ultraljubičastih zraka i tako sprječava prekomjerno zagrijavanje zraka pod krovom. Na obodu i unutar krovne konstrukcije smješteni su reflektori rasvjete stadiona koji pružaju ujednačenu jakost svjetla na cijelom terenu.

Na zapadnoj tribini ima 12.707 sjedećih mjesta, a na istočnoj 13.217. Ispod zapadne tribine, na 11.000 četvornih metara, smještene su svlačionice, saune, mali bazeni, dvije male dvorane, velika dvorana s umjetnom travom, spavaonice, uredi, dva svečana salona, TV sala, sala trofeja, klupske prostorije, kuhinje, praonice, skladišta i sanitarni čvorovi. Na površini od 9.100 četvornih metara ispod istočne tribine nalazi se poslovni prostor s kancelarijama.

Borilište stadiona je olimpijskih razmjera. Travnjak je dimenzija 105 x 68 metara. Uokolo travnjaka je osam atletskih staza, a duž istočne strane dvostruko skakalište za skok u dalj i troskok. Uz atletsku stazu su i zaletišta za skok u vis i skok s motkom, sektori za bacanje kugle, diska, kladiva i koplja. Ukupna površina presvučena tartanom je 7.300 četvornih metara.

O genezi ideje splitskog stadiona, kako piše njegov autor Boris Magaš, svjedoči niz skica i nacrta dio kojih je sačuvan i objavljen u časopisu Čovjek i prostor 1979. godine. Od ideje školjke koja se razvila iz promišljanja lokacije u odnosu na krajolik do ideje grčkog odeona, arene, theatrona u promišljanju funkcionalnog oblikovanja stadiona koji posjeduje odeonske i akustičke karakteristike iznimne izražajnosti. U genezi stadiona kroz graditeljsku povijest, Magašev stadion nastavlja se na suvremenu arhitektonsku misao o konceptu stadiona velikog hrvatskog arhitekta Vladimira Turine (autor stadiona u Maksimiru, stadiona Banjica u Beogradu i stadiona u Teheranu), koji je afirmirajući ideju otvorenosti, stadion vratio krajoliku.

Baštineći povijest graditeljstva, Magaš istovremeno daje individualni autorski doprinos, stvarajući istinski suvremenu arhitekturu koja je obilježila povijest arhitekture posljednje četvrtine 20. stoljeća. Kako piše A. Pasinović, poljudski je stadion svojim urbanističkim i arhitektonskim konceptom prije svega gradski i pješački, stadion približen čovjeku i njegovom doživljaju prostora. Oblikovno otvoren budućnosti istovremeno je usredotočen na grad i čovjeka u njemu.

Gradski stadion Poljud, smješten u prirodnom okruženju Kaštelanskog zaljeva, vizurno orijentiran prema zelenilu Marjana, neznatno upušten u teren kako bi u različitim vizurama iskazao izuzetno lagan volumen koji u prostoru gotovo lebdi, svojim smještajem u prostoru, oblikovanjem i konstrukcijom svjedoči iznimne urbanističke i arhitektonske vrijednosti i posjeduje nezamjenjivu odrednicu suvremenosti.

Poslušajte Borisa Magaša kako za HTV govori o svome radu, prvenstveno o stadionu na Poljudu “koji je nedvojbeno najjača arhitektura koju je napravio”, kako kaže, i koji ga je koštao i zdravlja:

Foto: arhiva

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Suvremeno poslovanje benzinskih postaja ruši autorska djela arhitekata, ne vodeći računa o procedurama u vezi s autorskim pravima, niti o ovim malim, karakterističnim simbolima gradova.

Modernizacija naftne industrije, promena vlasništva, potreba za povećanjem maloprodajnih objekata i potreba za ispunjavanjem zahtevnih standarda zaštite okoline i zdravlja, neki su razlozi zbog kojih na mestu nekadašnjih, decenijama znanih, benzinskih postaja niču nove koje su generisane, klonirane i pravi primeri ne-mesta. Postaja na mestu postaje, naizgled se ništa ne menja i može se reći da je modernizacija imala isti učinak kao i kada su se gradile postaje koje se ovom prilikom ruše.

Ali promena dizajna nije samo estetska promena. Stanovnici gradova, u kojima su do juče neke postaje imale kulturološki značaj i predstavljale su karakteristična mesta orijentacije i socijalizacije, drugačije vide ove promene. Njima nije samo važno da će moći kupiti benzin na istom mestu i sutra, bitan im je i nelagodni osećaj gubljenja grada oko sebe koji se prvo očitavao u promeni imena naftne industrije, a potom i u uništavanju onoga što je postojalo preko 40 godina. Upravo su neke od tih postaja bile značajni kulturološki simboli gradova – za stanovnike, ako ne za turiste.

Velika pečurka, Novi Sad, foto: Robert Getel

S pripajanjem Naftne industrije Srbije Gasprom kompaniji iz Rusije, urbani pejzaž Novog Sada i Novog Beograda je postao siromašniji za dva originalna arhitektonska dela. Benzinska postaja u blizini SPENS-a u Novom Sadu bila je izgrađena još 1976. godine, to jest pre samog SPENS-a, po nacrtu arhitekte Mirka Stojnića. Od tada je značajna orijentaciona tačka u gradu zbog svog karakterističnog izgleda koji joj je doneo naziv “velika pečurka”. Ovaj naziv potiče od kružne konstrukcije krova, s 25 m u prečniku, koji je bio postavljen na centralnom stubu. Demoliranje objekta je započeto devetog meseca prošle godine i izazvalo je reakciju 22 organizacije, kao i velikog broja individualnih građana koji su apelovali na nepoštovanje procedura pri uništavanju tog objekta.

Rušenje “velike pečurke”, Novi Sad, foto: RTV

Slična situacija se bila dogodila u Stokholmu 1988. godine kada su građani protestvovali protiv demoliranja njihove “pečurke” (Svampen) – betonske konstrukcije na stubu visokom 3,3 m na kojem je bio postavljen kiosk. Konstruisana je, po istom principu kao i kasnije novosadska “pečurka”, od strane Holgera Bluma, inženjera arhitekture i krajobrazne arhitekture. Švedska “pečurka” je bila postavljena u centar grada 1937. godine, da bi bila uništena 1988. usled izmeštanja tramvajskih šina, što je usledilo protestom jer je ona bila značajno mesto za stanovnike grada.

Godinu nakon protesta, postavljena je rekonstrukcija “pečurke”, u blizini mesta na kojem je nekada bila, da bi nastavila da bude značajno mesto susretanja. “Velika pečurka” u Novom Sadu je bila primarno benzinska postaja, ali je zbog vidljivosti i svog oblika imala isti kulturološki značaj za građane kao i “pečurka” za građane Stokholma.

“Svampen”, Stokholm, foto: Wikipedia

U blizini današnjeg hotela Hajat i Sava centra na Novom Beogradu, bila je u funkciji postaja još od 1960-ih godina. Tada se gradio jedan od centralnih blokova na Novom Beogradu – blok 21 koji čine naselje “šest kaplara” (arhitekata Leona Kabilja i Bogdana Ignjatovića), “meandar” (arhitekata Mihaila Čanaka, Ivana Petrovića, Leonida Lenarčiča i Milosava Mitića, 1962-1966) i još jedan desetokatni stambeni objekat. Godine 1995. na mestu tadašnje postaje je podignuta nova, sa službenim nazivom Novi Beograd – 508, koju je dizajnirao arhitekta Mario Jobst (rođ. 1940, Beograd).

Specifična široka valovita konstrukcija krova u skladu sa veličinom otvorenog prostora na Novom Beogradu, brzo je postala referentna tačka u gradu. Dok je pripadala Jugopetrolu bila je jarko crvene boje, da bi 2012. sa prelaskom u vlasništvo NIS-a, bila prefarbana u kobalt plavu boju. Konstrukcija je opstala dvadeset godina, da bi bila srušena ove jeseni, uz isticanje da se namena postaje neće menjati, samo će biti izgrađen moderniji objekat.

Benziska postaja, Novi Beograd

Novobeogradska postaja je bila viđena i kao simbol jednog momenta istorije, s obzirom na to da je bila svečano puštena u rad na dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, te je kolokvijalno nazivana Dejtonka.

Ostavši u tom kontekstu, u blizini većih i trajnijih objekata koji se ne mogu lako srušiti i zameniti novim, brisanje iz sećanja je za nju bio jedan od realnih scenarija, mada se neverovatnim čini da se brišu i objekti novije istorije, bilo koje namene oni bili, koji se makar i neformalno simbolički povezuju s krajem ratova.

Uslov za to brisanje je, pre svega, bilo nepoštovanje njene arhitektonske vrednosti, koja nije bila u dovoljnoj meri prepoznata da bude tačka u istoriji arhitekture, te je postala jedna od tački koje su obeležavale političku istoriju, ili čak ni to. Kao i u slučaju novosadske “velike pečurke”, zanemareno je bilo konsultovanje autora radi rekonstrukcije, kako to propisuje Zakon o autorskim pravima.

Mario Jobst, benzinska stanica, Novi Beograd, situacija, foto via Asocijacija arhitekata Srbije

Mario Jobst, benzinska stanica, Novi Beograd, osnova i presek, foto via Asocijacija arhitekata Srbije

Ipak, i u sada nepostojećem stanju, novosadska i novobeogradska postaja su primeri u kojoj meri nešto povezano sa profitom i naftnom industrijom ima kapacitet da postane (nezvanični) spomenik kulture i simbol grada. Dizajn postaja koje su ih zamenile samo ističe njihovu osnovnu svrhu, te reflektiraju današnje društvo u kojem živimo.

Benziska postaja, Novi Beograd, foto via AAS

Imajući na umu da su benzinske postaje one koje su u najneposrednijem dodiru sa saobraćajnim merežama, a time i s turistima i ljudima koji se kratko zadržavaju u gradovima, trebalo bi ih posmatrati kao značajne reprezente arhitektonske prakse i istorije gradova u kojima se nalaze. Na isti način na koji su neki gradovi (Montreal, na primer) pristupili svojim metro stanicama, gradovi bez podzemnog saobraćaja bi mogli da tretiraju svoje benzinske postaje.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

American Planning Association (APA) je putem natječaja “Excellence in Sustainability 2015” izabrao diplomski rad obrađen na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu: “Urbana i ekonomska preobrazba stambenih područja (Yellowfield) na primjeru Queens, New York i Donja Dubrava, Zagreb”, autorice Andree Marie Jandriček, kao pobjednički u kategoriji “Emerging Leader 2015”.

Mentori profesori Nenad Lipovac i Ljubomir Miščević s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu te profesori Ljubo Jurčić i Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu su također nagrađeni na godišnjoj konferenciji APA-a u Seattleu. Natječajem su prikupljani akademski radovi pretežno s fakulteta diljem SAD-a tijekom tri godine, a također su bili prihvaćeni i radovi inozemnih fakulteta.

Odabrani rad predlaže model urbane komasacije u tržišnim okvirima na područjima pregrađa ili neplanske gradnje uzimajući u obzir buduće urbane izazove poput rastuće gustoće i nestašice zemljišta u urbanim područjima, pretjeranog korištenja automobila i drugih prostornih i društvenih problema.

Andrea Maria Jandriček diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu s fokusom na konsolidaciju i prilagodbu stambenih područja. Nakon završetka BA studija na Sveučilištu Columbia, Jandriček radi u polju financijskog savjetovanja u komercijalnim i stambenim projektima kako u Hrvatskoj tako i u inzomestvu, uključujući i hedge fond s Harvarda, KPMG te Europsku banku za obnovu i razvoj (EBRD). Uz rad kao analitičar tržišta nekretnina za mrežu američkih i europskih investitora, kao i dio tima Design AIDD Architecture, Jandriček se svojim radom bavi urbanim ekonomijama i održivim razvojem zemljišta i nekretnina.

Izvor: DAZ, https://www.planning.org/divisions/sustainable/awards/

Pitanje obnove i namjene hvarskog Arsenala već je desetak godina u središtu lokalne javnosti.

Najmonumentalnija građevina u Hvaru sadašnji oblik s velikim polukružnim otvorom dobila je u 16. stoljeću, a izgrađena je kao objekt lučke (pomorske) namjene – za skladištenje brodske opreme i mornarskog baškota. Grad Hvar je bio važna točka na plovnom putu između Venecije i Istoka, ovdje je zimovala mletačka flota, te je bilo potrebno izgraditi objekt koji bi služio njihovim potrebama. No Arsenal nije imao samo pomorsku svrhu.

U velikoj prostoriji u istočnom dijelu zgrade zaslužni knez Pietro Semitecolo je 1612.g. otvorio kazalište na spomen pomirenja i završetak stoljetnog sukoba između hvarskih plemića i pučana, u kojem su ravnopravno mogli sudjelovati pripadnici oba staleža. Time je maleno otočno kazalište ponijelo titulu prvog javnog kazališta u Europi i trećeg po starosti, odmah nakon Teatra Olimpica u Vicenzi (1585.) i Teatra all’antica u Sabbioneti (1588.). Tijekom četiri stoljeća svog postojanja bilo je središte hvarskog kulturnog i društvenog života.

Arsenal

U 19.st., za vrijeme austrijske vladavine, Arsenal je doživio niz pregradnji. Tada je kazalište dobilo sadašnji neobarokni izgled, s polukružnim ložama. Zgrada je također izgubila svoju izvornu namjenu te je postala multifunkcionalni prostor. Prizemlje Arsenala bilo je spremište, vježbaonica, kino-dvorana i dvorana za priredbe, a na katu su, uz kazalište, bili smješteni gradski uredi i galerija. Zbog narušene statike i dotrajalosti bila je potrebna obnova.

Konačno, nakon manjih vanjskih zahvata krajem 1980-ih, prije točno deset godina (2005.) započela je konstruktivna i statička sanacija Arsenala prema projektu arhitekta Egona Lokošeka, koja je dovršena 2009.g. Grad je započeo s izradom dokumentacije s rekonstrukcijom i unutarnjim uređenjem zgrade, a projekt je izradio šibenski arhitekt Tomislav Krajina. Prije tri godine ishođena je građevinska dozvola te se krenulo u obnovu.

Tlocrt

Prema važećoj odluci hvarskog gradskog vijeća iz 2006. godine, namjena Arsenala je sljedeća: za prizemlje zgrade predviđena je polivalentna namjena (izložbeni prostor, mjesto za održavanje kongresa, sajmova, koncerata), te servisni prostori i sanitarni čvor u posljednjem, istočnom dijelu. Na katu kazalište ostaje u postojećem stanju, a zapadni dio kata, gdje su prije obnove bili galerija i gradski uredi, dijeli se u dva prostora: gradsku vijećnicu i prostor za izložbe, predavanja i slično, koji se, po potrebi, može koristiti kombinirano.

Galerija Arsenala

O budućem izgledu Arsenala ispričao nam je i arhitekt Krajina:
“Prvi idejni projekti favorizirali su cjelogodišnju upotrebu prizemlja, čime bi taj prostor postao dnevni boravak Hvarana svih uzrasta, po uzoru na slične gradske javne prostore u drugim gradovima u kojima obitava sadržaj knjižnice, koji u suvremenom izričaju nadilazi uže značenje i širi se na prostor novih multimedija, prostor izložbi, dvorana za predavanja i slično. Među ostalim, pruža i razne usluge turističkoj populaciji.

U finalnoj razradi projekta prevladao je programski zadatak u kojem uređenje prizemlja Arsenala mora biti koncipirano na način da je u mogućnosti prihvatiti i drugi sadržaj od prvotno zamišljenog (moderna multimedijalna knjižnica). Ta varijanta je sad u realizaciji, a prostorna i tehnička rješenja omogućavaju daljnje uređenje, opremanje i korištenje na načine koji će se još definirati.

Galerija na katu Arsenala

Na katu Arsenala rekonstruira se povijesno kazalište koje dobiva nove, interpolirane suvremene pomoćne prostore (garderobe i sanitarije za glumce, garderobe i sanitarije za gledatelje, prostor za rekvizite i kostime, platformu za višeetažnu komunikaciju, direktnu vertikalnu stubišnu komunikaciju sa stražnjim ulazom u prizemlje Arsenala te, što je najvažnije, interpolira se novi sustav klimatizacije i ventilacije.U zapadnom dijelu kata je galerijsko-izložbeni prostor koji služi i kao foyer kazališta, te povijesna, tzv. kapetanska soba na zapadnom dijelu (svečani gradski prijemi, svečane sjednice i slično). U tom prostoru rekonstruirat će se povijesni drveni kasetni strop, koje restaurira i izrađuje Giuseppe Sava, restaurator kazališnih loža.

U cijelom projektu predviđena je rekonstrukcija ili restauracija svih poznatih povijesnih elemenata (lože teatra, freske pozornice, podne matunele, kasetni strop kapetanske sobe, postojeći mletački drveni grednici galerijskog prostora na katu i slično). U prizemlju sam želio ostaviti gole kamene bočne zidove koji impresivno pokazuju snagu građevine. Pod prizemlja je kameni, a interpolirani volumeni u istočnom traveju su u drvu, kao i stepenište koje povezuje prizemlje u istočnom traveju i pozornicu kazališta. Interpolirana unutrašnja vjetrobranska vrata su metal i staklo.”

Kazalište

Pitanje obnove Arsenala osobito je važno za lokalno stanovništvo, budući da se radi o najvećem gradskom prostoru. Upitali smo arhitekta Krajinu kako smjestiti ovaj spomenik u suvremenost i prilagoditi ga domaćem stanovništvu i turistima:
“Nema sumnje da je ovo najveći prostor u Hvaru, ali ne samo po fizičkim dimenzijama, nego i po svojoj povijesnoj i semantičkoj prirodi. Ne bismo mogli reći da je taj prostor ‘u Hvaru’, on jest Hvar. I zato je ideja o komunalnom korištenju tog prostora, pogotovo u vansezonskom razdoblju kad Hvaru nedostaje javnih sadržaja, bila vrlo inspirativna. Cjelogodišnje aktivno korištenje prostora Arsenala važno je za njegovu revitalizaciju i nadilaženje isključivo turističke dimenzije ovog nesumnjivo najatraktivnijeg prostora na Jadranu.

Život takvog povijesnog objekta u suvremenosti nije samo sadržajan. On treba postići dignitet i na oblikovnom nivou, a to znači izuzetno poštovanje prema naslijeđenim originalnim elementima (ili pažljivo faksimilski rekonstruiranim – kao podne tavele), koje treba zadržati u originalnom obliku, te sve nove elemente projektirati i izvesti s dužnom pažnjom, kako bi bili dostojni stajati uz originalne dijelove. Prije svega, ne vjerujem da bi prostor Arsenala trebalo uređivati kako bi se u Hvar privukli turisti. Mislim da ih Hvar već ima dovoljno, možda i previše. Drugo je pitanje razmišlja li itko napraviti u Arsenalu nešto za što će naplaćivati ulaznicu turistima, i to uglavnom u ljetnom periodu? To graniči s pojmom ‘prodaja’.

Prizemlje Arsenala, jedan od prijedloga

Dualizam stanovnika koji u Hvaru žive cijelu godinu, čija djeca idu u školu, čiji roditelji umirovljenici trebaju prostor za čitanje novina i druženje, u odnosu na one ‘stanovnike’ koji tu dolaze živjeti od jednog do više tjedana i primaran im je odmor od cjelogodišnje svakodnevnice je u velikoj neravnoteži. Ovi zadnji su preplavili sve javne prostore, tako da bi postala nužna uspostava ravnoteže u konzumaciji javnog gradskog prostora od strane tih dviju skupina.

Je li moguće revitalizirati gradski život Hvara samo kroz povremene organizirane događaje u Arsenalu (maskenbal, koncerti i slično) ili je potreban jedan otvoreni javni gradski prostor, to će građani Hvara u sljedećem razdoblju evaluacije projekta trebati dodatno promisliti. Pozitivna su već neka razmišljanja koja traže povrat ‘gradske lođe’ – prostora pod lučnim otvorom Arsenala, u kojem su se kroz duže zadnje vrijeme okupljali građani. Tu se i slikalo, i prodavalo, i debitiralo, jednom riječju – živjelo. Takav prostor, sa slobodnim pristupom, trebao bi se protegnuti i na cijelo prizemlje. U toj funkciji smatram građane Hvara daleko potrebitijim od turističke populacije.“

Kraj radova i privođenje zgrade svrsi – uz nužna arheološka istraživanja u prizemlju Arsenala – predviđaju se 2017.godine, prema riječima arhitekta Krajine. Unutarnju sanaciju provodi Spegra inženjering, a troškovi iznose više od deset milijuna kuna. Obnovu Arsenala financirali su Grad Hvar i Ministarstvo kulture kao ravnopravni partneri. Ukupni trošak od početka obnove iznosi 22 milijuna i 700 000 kuna. Dvanaest milijuna kuna dalo je Ministarstvo kulture, a ostalo Grad Hvar iz vlastitih sredstava i fondova HBOR-a (Hrvatske banke za obnovu i razvitak). Također, Grad Hvar će iz fondova Europske unije dobiti sredstva za namještaj i opremu za unutrašnji prostor Arsenala.

Tako će nakon punih deset godina najljepša hvarska građevina, nadamo se, ponovno postati središte kulturnog i društvenog života.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U srijedu, 9. prosinca, u 19 sati, u sklopu programa “Poolp” (kultura polemičkog mišljenja i kreativne participacije) u pulskoj Galeriji Poola, održava se predavanje Emila Jurcana “Subverzija forme u arhitekturi – 3. dio”.

“Pitanje subverzivnosti arhitektonskog djelovanja doima se paradoksalnim uzme li se u obzir prožetost procesa gradnje i urbanizacije s dominantnim društvenim i ekonomskim poretkom. Kako bi sama disciplina mogla pokrenuti proces vlastitog oslobađanja, arhitektura je spremna odustati od svojeg primarnog cilja, a to je kreiranje prostorne forme, i posvetiti se kreiranju nematerijalnih procesa unutar postojećeg izgrađenog okoliša. Vođenoj tim procesima arhitekturi se nudi mogućnost mijenjanja vladajućih narativa koji definiraju koncepciju prostora, no onemogućeno joj je mijenjanje samog prostora. Da li je to cijena koju arhitektonska disciplina plaća za vlastitu kritičnost?

U trećem završnom dijelu autor analizira proces proizvodnje same arhitekture oslanjajući se u analizi na teoretski rad arhitekta Rema Koolhaasa izloženog na posljednjem venecijanskom Bijenalu arhitekture 2014. te na pojam tektonskog u pisanju Kennetha Framptona“, kaže se u pozivu.

Razgovor s Emilom Jurcanom čitajte ovdje.

Foto: arhiva

Razvoj i širenje grada sve više potiskuje industriju i srodna postrojenja i zgrade (infrastrukturu, skladišta, itd.) na svoje rubove i još dalje, prema satelitskim naseljima, a “rupe”, slobodni prostori nastali njihovim iseljavanjem, se popunjavaju novim sadržajima primjerenijim gradu: od stambenih pa do prometnih, institucionalnih, kulturnih, trgovačkih. Neka od tih mjesta i nadalje čuvaju sjećanje na svoju prijašnju namjenu, bilo arhitektonski (obnavljanjem i prenamjenom stare zgrade, dogradnjom), bilo imenom ili pak na neki drugi način. No, na žalost, na nekima od njih su takvi tragovi izbrisani pa nakon prenamjene i prevelike izgrađenosti više nitko ne može niti naslutiti što je na tome mjestu nekada bilo.

Sjeveroistočni dio Trešnjevke, njezin najranije izgrađeni dio koji je otpočeo svoj gradski život dolaskom željeznice uz koju su se razvijala postrojenja vezana uz nju, od Gradskog vodovoda i “Munjare” pa do Bubare i Samoborskog kolodvora, još uvijek je uglavnom netaknut takvim prenamjenama. Za razliku od sličnih objekata sjeverno od pruge, koji su sačuvani u cijelosti (vojnička konjušnica, sada Lauba), dograđeni (Tvornica duhana, uskoro Povijesni muzej) ili su sačuvani tek dijelom u novoj funkciji (Rudolfova vojarna, kao sjedište nekih državnih i gradskih institucija, odnosno dio tvornice strojeva braće Ševčik, kao ulaz u trgovinu), južno od pruge prenamjena gotovo da i nema. Jedina koja je zaista vidljiva i koja je donijela novu vrijednost starom objektu je prenamjena starog Samoborskog kolodvora u pivnicu Medvedgrad. Ostali objekti, osim kompleksa Toplane koji je još u funkciji, su u fazi hibernacije (npr. novi samoborski kolodvor koji bez uređenja u svojim trošnim prostorima čuva ured te tri ugostiteljska objekta) ili pak u terminalnoj fazi raspadanja, za što je najbolji primjer Bubara.

Bubara, neposredno nakon izgradnje, oko 1892.

Bubara je jedna od prvih zgrada podignutih na sadašnjem prostoru Trešnjevke koji je nekad bio prekriven livadama, poljima i voćnjacima. Dolaskom željeznice 1862. gradi se prvi zagrebački kolodvor (današnji Zapadni kolodvor) s popratnim objektima, između ostaloga su tu skladišta i kuće za željezničarske radnike od kojih se neke još uvijek mogu vidjeti na uzvisini uz Magazinsku cestu. Godine 1877. gradi se postrojenje prvog zagrebačkog vodovoda, a nakon njega se sporim ritmom uz Magazinsku cestu grade daljnji objekti.

Godine 1887. donesen je Plan za razvoj grada kojim se uz tada rađajuću prvu gradsku industrijsku zonu predviđa izgradnja radničke četvrti sa stanovima za radnike koji će biti zaposleni u obližnjim pogonima i skladištima. Četvrt je zamišljena kao niz ortogonalno postavljenih ulica s tzv. Trgom R u sredini. Naselje je trebalo biti smješteno na području između pruge, sadašnjeg stadiona NK Zagreb i Nove ceste, a s centrom bi bilo povezano prolazom ispod željezničke pruge, pretečom današnjeg željezničkog nadvožnjaka izgrađenog 1930. prema projektu Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića. No naselje nikad nije sagrađeno, iz povijesnih se izvora razabire, ponajviše radi previsoke cijene zemljišta.

Bubara 1938.

Pet godina kasnije, 1892., kada je već bilo očito da od izgradnje naselja neće biti ništa, na dijelu tog terena je sagrađena Bubara. Projekt i radove je izvela građevinska firma Hönigsberg i Deutsch kojoj je to bio prvi iskorak u industrijsku gradnju – poslije toga će izvršiti rekonstrukciju Paromlina nakon požara, sagraditi tvornicu “Penkala” te Tvornicu papira Zagreb. Kompleks Bubare, kako se navodi u studentskom radu “Bubara – prošlost, sadašnjost i budućnost Zagrebačke tvornice svile, autora Dinka Duančića i Pie Sopte (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2014.), činila je zgrada sa stanom nadzornika, sušara te dvokatno spremište koje je zbog svoje visine bio najistaknutiji objekt na toj lokaciji (svi su objekti i danas vidljivi, no, na žalost, u poodmakloj su fazi urušavanja).

Nakon što je industrija svile u tadašnjoj Austro-ugarskoj monarhiji doživljavala uspone i padove, Bubara je napuštena, datum prestanka rada nije poznat. Već zapušten objekt predan je 1938. na korištenje aero-klubu koji je u njemu održavao pilotske tečajeve i gradio jedrilice (do kraja Drugoga svjetskoga rata izgrađeno ih je 80-tak). Za potrebe tih aktivnosti objekt je renoviran uz tek manje izmjene.

Bubara danas

Nakon Drugog svjetskog rata, 1951., zgrade su predane u vlasništvo tvrtke Taxi-remont koja se bavila prijevozom, prodajom i servisom vozila. Poslovanje tvrtke je s vremenom bilo sve lošije, a tome je sigurno bar dijelom kumovao i požar koji je zahvatio objekt tokom 80-ih godina. Tvrtka postoji i dan-danas, no nije aktivna i jedino što posjeduje (i što joj zapravo daje veliku važnost) je upravo objekt Bubare. U međuvremenu su se u objektu snimali i filmovi, sredinom 90-ih je u njemu bio aktivan i prvi zagrebački skvot, a nakon što se on ugasio nakon stalnih sukoba skvotera s desnim ekstremistima, Bubara je ostala posve prazna, tek s beskućnicima kao povremenim gostima koji ju i sad ponekad koriste kao nužni smještaj.

Pogledajmo malo detaljnije širi prostor sjeveroistočnog zaobljenog ugla Trešnjevke. To je mjesto na kojem se Trešnjevka najviše bliži centru grada, do Jelačić placa je odavde svega 20-tak minuta hoda. Isto tako, u neposrednoj blizini nema drugih prolaza ispod barijere željezničke pruge: na jugu je najbliži prolaz na Tratinskoj ulici (tramvaj, automobili samo u smjeru zapada), dok u smjeru zapada nema magistralnog prijelaza sve do dalekog podvožnjaka na Selskoj cesti (prijelazi kod Zapadnog kolodvora i na Vodovodnoj ulici nemaju veliko praktično značenje zbog zatvaranja rampama za prolazaka vlakova).

Dakle, gledano na karti, proboj Adžijine ulice u smjeru grada je zapravo jedna od najvažnijih prometnih poveznica Trešnjevke s centrom grada. U stvarnosti je malo drugačije – iako se na toj točki nalazi tramvajska veza, njome nema direktne poveznice s centrom grada, već samo s Glavnim kolodvorom i Črnomercem. Tu je i autobusna veza, linija 118 Mažuranićev trg – Voltino, no i ona nema tako veliko značenje za taj kvart zbog pomaknutosti stanica od samog čvorišta te se njom uglavnom služe samo tranzitni putnici sa zapadne Trešnjevke.

Što se automobilskog prometa tiče, on je prisutniji, pogotovo u smjeru istoka gdje postoji direktna veza na “Zeleni val”, dok je u suprotnom smjeru potrebno zaobilaženje kroz Hochmanovu ulicu. Sve u svemu, čini se da bi takva ključna pozicija na dodiru Trešnjevke i centra grada mogla biti i bolje prometno iskorištena. Ne zaboravimo, nekad je uz današnju Adžijinu ulicu bila posljednja stanica “Samoborčeka” (zbog njega je ulica nekad nosila i ime Samoborska) te je tu bila i Mitnica, a postojali su planovi da upravo po Adžijinoj ulici bude i trešnjevački priključak na tramvajsku mrežu umjesto Tratinskom ulicom.

U blizini tog čvorišta i Bubare nalazi se i niz obrazovnih institucija: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, Rudarsko-geološko-naftni fakultet, X. gimnazija, strukovna škola Nikola Tesla. S druge strane ulice se nalaze dva zaštićena objekta, stari i novi Samoborski kolodvor, čija vrijednost nije samo arhitektonsko-povijesna, već i u tome što se očekuje da će koridor trase “Samoborčeka” jednog dana postati i pješačko-biciklističko-rekreacijska staza koja bi na taj lokalitet mogla privući veći broj posjetilaca kao i biciklistički promet na potezu između centra i zapadnog dijela grada. Isto tako, uz samu Bubaru se nalaze objekti radionice HNK koji su djelomice povijesnoga značenja, no tokom vremena više puta dograđivani i pregrađivani.

Zanimljivo je primijetiti kako se na tom prostoru s obje strane pruge nalaze dvije benzinske pumpe, obje među najstarijima u gradu. Onu sjevernu je nedavno “progutala” izgradnja novog Povijesnog muzeja (usprkos zanimljivom izgledu i čuvenom ovalnom krovu, koji je možda mogao biti iskorišten u sklopu novoga objekta) i njena će lokacija dalje živjeti zajedno s muzejom, dok ona južna, u Adžijinoj ulici, i nadalje funkcionira i predstavlja neku vrstu “portirnice” Bubari.

Napokon, nakon detaljnog povijesnog i lokacijskog pregleda, vrijeme je i za ključna pitanja vezana uz budućnost Bubare – što i kako?

Objekt se, začudo (vjerojatno radi znatnih oštećenja), ne nalazi ni pod kakvim oblikom spomeničke zaštite. Neki budući investitor i projektant dakle neće imati nikakve obaveze što se tiče oblikovanja. No mogućnost čuvanja identiteta postoji, postoji mogućnost očuvanja tradicije tog mjesta i njegovog uklapanja u povijesni okvir. Pokazalo se, na primjeru zaštićenog objekta tvornice braće Ševčik, da fizička zaštita ne znači nužno i očuvanje identiteta. Objekt je fizički prisutan, renoviran i obojen, no posve je nevidljiv unutar kruga novih stambenih zgrada i doima se kao da je stavljen u duboku ladicu, pogotovo što ga sadašnja funkcija ulaza u prodavaonicu izjednačuje s bilo kojim novoizgrađenim pratećim objektom unutar zgrade. Objekt fizički postoji, no u stvarnosti je to tek njegova prazna ljuštura zatrpana unutar novogradnje.

Što će biti s Bubarom? O oblicima i izgledu nema smisla ni raspravljati, iako bi autor ovih redaka na tom mjestu rado vidio objekt koji bi i svojim izgledom podsjećao na nekadašnju zgradu. A funkcija? S obzirom na to da tako važna lokacija ima veći potencijal nego što je njeno današnje značenje, bilo bi lijepo kada bi novi objekt bio reprezentativan i služio javnim potrebama, bilo kao objekt kulture, sjedište neke institucije ili pak služio za zabavu ili trgovinu. Nadamo se da će do te pretvorbe doći čim prije kao i da će sljedeća inkarnacija čuvati sjećanje na svojeg pretka.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Od 7. do 14. prosinca 2015. održan je Drugi Balkanski arhitektonski bijenale  u Muzeju jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Kao internacionalna manifestacija od značaja za regiju, koja okuplja kako inženjere, tako i teoretičare i povjesničare umjetnosti, Bijenale je pod temom “Veliko a” prikazalo najinovativnije strategije u domeni arhitekture, urbanizma, dizajna interijera i u domeni visokoškolske pedagogije kroz radionice sa studentima i izložbu maketa koje su napravili studenti u okviru sveučilišnih programa.

Centralna izložba je prikazala kako radove autora iz zemalja Balkana, tako i onih iz Rusije, Katara, Velike Britanije i SAD-a. Među predstavljenim projektima prednjače oni koji se tiču uređenja javnih prostora, te zgrade kulturnih, sveučilišnih i istraživačkih institucija, kao i projekti obiteljskih vila. Značajan broj arhitekata se fokusira na hotele, u čemu se ne ogleda rad žirija, nego mogućnosti koje postoje na tržištu.

Grand Prix je dodijeljen projektu Christine Marie Kontogianni koja daje razradu koncepta za urbanu integraciju Olimpijskog sela u Ateni, čije ruševine poslije deset godina od održavanja Igara izgledaju ovako.

Projekt predlaže regeneriranje i integriranje ruiniranog Olimpijskog sela iz 2004. godine u urbanitet Atene te  ukazuje na nužnost saniranja ruševina kreativnih i olimpijskih gradova koji su se pokazali kao ekonomski i konceptualno neodrživi modeli prostornih politika. Projekt se zasniva na ustupanju slobodnih površina, kojih je najviše u toj urbanoj cijelini, zajednicama stanara koje bi se na tom mjestu bavile hortikulturom. Na taj način Atena dobiva zelenu površinu, to jest prostor za zelene vrtove kojima oskudjeva.

Među radovima koji se tiču uređenja trgova svakako je trg od mozaika u Bijelom Polju u Crnoj Gori (autori: Ema Alihodžić Jašarović, Abaz Dizdarević, Mirza Mulić) koji je posebno istaknut od strane žirija kao i zgrada Uprave za nekretnine i katastar u Podgorici u Crnoj Gori (autori: Petar Arsić, Tanja Vrbnik-Brkić, Danilo Arsić).

Treću nagradu je dobio projekt Katarskog fakulteta islamskih nauka (autori: Mangera Yvars Architects), koji je, između ostalog, primjer inovativnog rješenja minareta u organskoj arhitekturi, dok je drugu nagradu osvojila palaninska kuća na Divčibarama u Srbiji (autori: EXE. Studio – Tijana i Andreja Mitrović).

Od projekata arhitekata iz Hrvatske prikazan je Sportski centar s javnim trgom u Krku (biro Turato), optimalni dizajn kioska za Chicago (Maja Bručić, Eva Cotoman, James Price Chuck), obiteljska kuća na Krku (Turato i Marko Liović), kao i vila Vincenat u Žminju (Bručić, Cotoman, Chuck, Lotus Architecti).

Značajan izložbeni segment Bijenala sačinjavaju makete na kojima je radilo oko 50 studenata Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, kao i filmske projekcije. Internacionalna konferencija “Veliko a” predstavila je radove koji se fokusiraju na novi dizajn javnih prostora, hortikulturalni urbanizam, krajobraznu arhitekturu, regeneraciju postindustrijskih cijelina, održivi razvoj u okvirima principa koji nisu štetni po životni okoliš.

Poseban segment je bio orijentiran na suvremeni odnos prema naslijeđu modernizma, te na (re)aproprijacije antifašističkog naslijeđa u Rijeci (Mateja Sinčić), jugoslavenski socijalizam u arhitekturi i urbanizmu, kao i ulogu Le Corbusiera i njegovih suradnika u brisanju nacionalnih razlika građenjem u SFRJ (Marko Stojanović). Teme obuhvaćene radovima na konferenciji su u rasponu od suvremene arhitekture tranzicije u Tirani (Florian Nepravishta) do posljedica otomanskog urbanog planiranja u Srbiji (Petar Mitković i Milica Igić).

Tjekom Bijenala, u galeriji “Drugstore”, bila je organizirana i trodnevna internacionalna izložba OUTSIDE: A Second Look at Competition Projects koja se fokusirala na arhitektonske natječajne radove koji nisu bili nagrađeni u oficijelnoj natječajnoj proceduri, no unatoč tome otkrivaju i promoviraju nove prakse i pristupe arhitektonskom projektiranju. Prema kustosima i autorima koncepta izložbe, Davoru Erešu, Pavlu Stamenoviću i Mili Mojsilović, “težište izložbe je na međunarodnim natječajnim projektima koji nude jedinstvene, utopijske i istraživačke prijedloge, a koji su u izvesnoj meri razvili kritički stav prema samim uslovima raspisa natječaja”.

Lampa: Marija Zečević, Dana chair i stol: Momčilo Ostojić, stolna i podna lampa: Ana Janić, foto: Sonja Jankov

Na izložbi OUTSIDE: A Second Look at Competition Projects bili su predstavljeni projekti 43 autora/tima: CRISAN Architecture; Jelena Mitrović; Iva Petković i Marko Radonjić; Radionica arhitekture: Aleksandra Duka, Goran Rako, Josip Sabolić, Mario Škarljot; Olga Marelja i Stefan Vasić; Not a Number Architects; Dominiki Dadatsi i Ermis Adamantidis; Ana Boljar, Nikola Fabijanić, Juraj Glasinović i Iva Marčetić; LOT; Janko Jelić, Kristina Škrokov i Juraj Glasinović; Darko Draganovski i Evgenija Popovska; Point Supreme; Marija Bojović i Timothy Brennan; Anđela Branković i Aleksandar Pavlović; Tarik Keskin; Janko Tadić, Marija Strajnić, Nebojša Stevanović i Zorana Lužani; Martin Kruh, Jerica Polončič i Nika Zupančič; Monika Novkovikj, Gordan Vitevski, Mila Dimitrovska, Vlado Danailov, Barbara Irakoska, Aleksandra Aleksovska i Jovan Ivanovski; Olga Marelja, Stefan Vasić i Igor Sjeverac; DontDIY; Abruptarhitectura; PHORMIN; Ilma Kobilica, Zejd Kobilica i Sirčo Jasmin; UNULAUNU; Sonja Dedić, Milan Dragić, Olga Lazarević i Stefan Stojanović; DEKLEVA GREGORIČ; AAIKO; Ana Verijević i Milica Radić; Ian Kruezi, Tin Jakopec i Lea Majzec; Marija Cvetković, Zoran Lazović, Aleksandar Bobić, Nikola Milanović, Ana Dušmanović i Uroš Divac; Ivona Jerković, Hrvoje Vidović, Damir Petrić, Sladoljev Igor i Marta Lozo; Marija Bjelić, Aleksandar Bursać, Ana Uzelac i Bojana Bjelić; Luka Pavelka; Katarina Živković; NULLSTELLEN LABORATORY; Katarina Živković, Jasna Drakulović, Vladimir Stevanović, Mila Jovanović i Dušan Knežević; Jovana Miletić, Miloje Krunić, Aleksandar Ćopić i Nikola Protić; SINESTEZIA; Christos Polymeris, Eleni Mastrogoergopoulou = duo; METROPOLIS; POSTER; Pavel Veljanoski; Just Slow Down Laurie.

U suradnji s galerijom “Kolektiv”, bio je raspisan natječaj za koncept, dizajn i produkciju prostorne instalacije Basic Balkan Architecture koji je rezultirao radionicom Ilka’s Dream of Chairs. Natječajni prijedlozi se mogu pogledati u katalogu ovdje, dok su tijekom Bijenala organizirane još tri radionice: Minimalizam u arhitekturi (Dragan Vasilski), Strategije urbane regeneracije: integracija javnih kupatila u svakodnevni život susedstva (Tatjana Stratimirović, Mirjana Devetakovć, Tatjana Mrđenović) i Redizajn na Balkanu (Marko Stojanović, Lejla Selimović, Karlo Boras).

Ilka’s Dream of Chairs je instalacija od mnogobrojnih modularnih hoklica koje su tjekom tjedna Bijenala u Galeriji “Kolektiv” učesnici radionice oblikovali uz pomoć autora i voditelja radionice Christiana Dascheka iz Austrije i Luisa Poza iz Bolivije. Materijal za pravljenje stolica su ostaci drvenih elemenata nakon industrijske obrade, a same stolice nakon završne instalacije učesnici mogu ponijeti sa sobom doma, te one, a sa njma i prvobitno otpadni drveni materijal, imaju uporabnu svrhu i novo značenje. Radionica je time usmjerena i na proces obuke o recikliranju materijala i na kombiniranje uporabne s umjetničkom vrijednosti predmeta, što na neki način i jest definicija dizajna i arhitekure.

Direktor Drugog Balkanskog arhitektonskog bijenala je povjesničar umjetnosti Marko Stojanović, komesar dr. Tatjana Mrđenović, arh., dok organizacioni odbor čine prof. dr. Dragana Vasilski, arh., van. prof. dr Aleksandra Stupar, arh., Mirjana Gruber, arh., Anja Ivana Milić, arh., Jugoslav Janjić, arh., Nebojša Glišić, arh. i Darko Veselinović, građ. Bijenale prati katalog sa CD prilogom na kojem su svi radovi predstavljeni na konferenciji “Veliko a”.

Fotografije: Sonja Jankov, Balkanski arhitektonski bijenale

U četvrtak, 17. prosinca 2015. u 17 sati u Oris Kući arhitekture, Kralja Držislava 3, održat će se otvorenje izložbe Dokumentacija.

“Nakon službenog otvorenja, u 18 sati će se održati i razgovor između dva uspješna arhitektonska ureda – de Architekten Cie i Bevk Perović kojim će moderirati Tadej Glažar.

Posebnost ove izložbe upravo je u tome što će prikazati jedan projekt – poslovnu zgradu First arhitektonskog ureda de Architekten Cie, ali u svim svojim fazama od začetka do izvedbe.

Na izložbi ćemo tako imati prilike vidjeti prvu skicu nastalu za natječaj, ali i nacrte s gradilišta, radne modele, skice detalja, video prikaz gradnje i ostale bitne dijelove života zgrade prije useljenja korisnika. Ova izložba omogućit će uvid u kompleksni proizvodni proces jedne (povelike) kuće koji često ostane u sjeni gotovog produkta.

Zgrada First nalazi se na istaknutoj lokaciju u Rotterdamu, preko puta novog glavnog kolodvora, na granici između poslovnog središta grada i rezidencijalne četvrti iz 19. stoljeća te se referira na svoju okolinu – postratnu arhitekturu zgrade Groothandelsgebouw, preko puta.

Horizontalna baza i 130 metara visok toranj, osim poslovnih prostora sadrže i javne sadržaje poput restorana i galerije te gradski vrt u svom prizemlju. Pri izvedbi su se koristile sve prednosti modernih tehnologija i posebna pozornost se posvetila održivosti kao bitnoj temi suvremene arhitekture”, kaže se u pozivu.

de Architekten Cie: Branimir Medić  i Pero Puljiz

Ulaz je slobodan za sve posjetitelje, a izložba će se moći pogledati do 13. siječnja 2016. godine.

Izvor: oris.hr

Vodičko Gradsko vijeće složilo se s izmjenama Prostornog plana koje omogućavaju izgradnju Posjetiteljskog centra Šibensko-kninske županije na području Račice. Sada je na tom području moguće graditi trgovačke i uslužne sadržaje, radionice, tradicijske obrte, prostore za radionice suvenira, kušaonice lokalne tradicijske hrane i pića, galerije i višenamjensku multimedijalnu dvoranu, izvještava portal Šibenik.In.

Projekt Posjetiteljskog centra Šibensko-kninske županije izradio je zadarski arhitekt Nikola Bašić, a vodičko Gradsko vijeće zbog toga je izmijenilo svoj Prostorni plan. Nositelj izgradnje centra je Šibensko-kninska županija, a riječ je o infrastrukturnom objektu Ministarstva turizma za županiju. Posjetiteljski centar odnosno Supergumno, na zanimljiv i interaktivni način trebao bi prezentirati najljepše i najvrjednije što županija ima.

Ministarstvo turizma već je podržalo projekt s 400 tisuća bespovratnih sredstava za izradu projektne dokumentacije, a financiranje njegove izgradnje bit će kandidirano na europske fondove.

Šibensko-kninska županija je najprije Gradu Šibeniku kao županijskom središtu ponudila ovakav sadržaj želeći da se definira lokacija na kojoj bi se gradio. No iz šibenske gradske uprave odgovorili su da takve lokacije nema. Tek tada je projekt ponuđen Vodicama, koje su ga prihvatile, iako Vodice nisu imale drugog izbora do zone Račice.

Pri izradi idejnog rješenja pomirila su se dva, naizgled nespojiva sadržaja, posjetiteljski centar i obližnji nogometni stadion. Uz to, Centar je valjalo pozicionirati na ekonomski gotovo neodrživom mjestu, posve neperspektivnoj, devastiranoj parceli, deponiju građevinskog otpada.

Na tri različita nivoa u Račicama će biti prezentirani otoci, priobalje i zaleđe. S vanjske strane bili bi postavljeni stepenasti vrtovi na kojima će biti posađene masline, vinova loza, murve i ostale autohtone biljke ovog kraja. Na 13,5 tisuća kvadrata, nešto manje od tri tisuće bit će zatvoreni prostor, 910 kvadrata je natkrivenog dijela od čega 250 kvadrata za stanove životinja.

“Supergumno” je isprepleteno kamenim zidovima koji stvaraju dinamične, zasjenjene i natkrivene prostore, baš kao što ih stvara obližnji krajolik. Originalna interpretacija lokalnog prostora baštinjena je u kaletama šibenskoga kraja, bilo da je riječ o otocima, obali ili zagori.

Zatvoreni prostor “Supergumna” sadržavat će infopult, uredske i prodajne prostore specijalizirane za ponudu izvornih proizvoda, ugostiteljski dio u kojem će se nuditi tradicionalna jela, edukativne i multimedijalne dvorane. Jedna od takvih dvorana oblikovana je uz tri tematizirane galerije, a u njoj će posjetitelji interaktivnim pristupom upoznati turističke atrakcije Šibensko-kninske županije.

Vanjski dio kompleksa sadržavat će krovnu promenadu, trijemove i sjenice te mediteranski vrt s obiljem autohtonih biljnih vrsta. Posebnu komponentu Centra činit će mali “zoološki vrt” s domaćim životinjama šibenskoga kraja.

Projekt Supergumno trebao bi imati značajnu ulogu u promociji cjelokupne turističke ponude Šibensko-kninske županije objedinjene na jednom mjestu te u promociji i pokretanju selektivnog razvoja turizma, produljenju turističke sezone, podizanju atraktivnosti destinacije i povećanju broja posjetitelja.

Izvor: m.sibenik.in

Predstavljamo projekt za stadion Gospin Dolac u Imotskom, nastao kao diplomski rad na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Autor rada “Arhitektonsko-urbanističko rješenje stadiona Gospin Dolac u Imotskom” je Ivo Žarko, a mentor arhitekt Goran Rako, profesor na zagrebačkom fakultetu. O konceptu projekta nam je više rekao Ivo Žarko.

“Projektno rješenje stadiona nastalo je kao rezultat temeljitog istraživanja stadionske arhitekture, prostornog i vremenskog konteksta u kojem stadion nastaje (osjetljiva lokacija u neposrednoj blizini Modrog jezera, tvrđave Topana i povijesne jezgre Imotskog) i važnih karakteristika sporta kao društvenog fenomena.

Inspiracija je dakako proizašla iz posebno zanimljive lokacije na kojoj se stadion nalazi – jedne od najuzbudljivijih na svijetu.

Jedinstvena cjelina sastavljena je od prostora sportskog borilišta, dviju tribina na suprotnim stranama travnjaka, objekta na jugu u kojem je smještena javna garaža i krovne plohe koja ima karakteristike uzdignutog trga.

Uz pomoć lagane strukture postavljene na stijenu na sjeveru ovaj se novi trg vidikovcem otvara prema Modrom jezeru.

Upravo su vizure presudan element oblikovanja stadiona koji je upušten u teren s ciljem očuvanja linije pogleda sa terena i tribina prema tvrđavi Topana te stjenovitim padinama u okolini i drugim objektima. Fenomen praćenja utakmice s visokih stijena uokolo stadiona bio je posebno važan za definiranje koncepta ovog rada.

Krovna ploha nastala je s idejom stvaranja novog javnog prostora grada Imotskog koji bi se u periodima održavanja sportskih natjecanja pretvarao u pristupni prostor stadiona važan za jednostavan i siguran dolazak i odlazak gledatelja.

Na sličan način i sama bi garaža u periodu između sportskih priredbi služila građanima i posjetiteljima Imotskog.

Ponuđenom infrastrukturom i sadržajima stadion ispunjava uvjete za održavanje gotovo svih razina UEFA-inih klupskih natjecanja izuzev samih završnica uvjetovanih značajno većim brojem sjedećih mjesta.

Novoprojektirani stadion predviđa proširenje današnjeg kapaciteta tribina za gotovo dvije tisuće sjedećih mjesta čime bi se dosegla brojka od oko pet tisuća sjedećih mjesta.

Predviđeni kapacitet objekta na taj bi način omogućio veći broj raznovsnih sportskih događanja – od utakmica NK Imotskog do utakmica hrvatske reprezentacije te različitih prijateljskih i kvalifikacijskih ogleda sa ponajboljim momčadima u zemlji i svijetu.

Temeljem istraživanja stadiona kao nositelja urbanih preobrazbi mnogih gradova i prepoznavanjem turističkog potencijala ovakvog zahvata u prostoru stvoren je novi atraktivni gradski prostor.”

Svečanim otvorenjem Koncertne dvorane Blagoja Berse, velike središnje dvorane nove zgrade Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu (MA), u utorak je priveden kraju trinaestogodišnji proces projektiranja i izgradnje novog “hrvatskog hrama glazbe” na adresi Trg maršala Tita 12 u Zagrebu, izvijestila je HINA.

Podsjećamo, o samoj zgradi Muzičke akademije pisali smo u više navrata (ovdje i ovdje), a svojedobno smo ispitali i kako su se studenti i profesori prilagodili radu u novoj zgradi (ovdje).

U povodu otvorenja dvorane osmišljen je svečani tjedan čiji program svake večeri do 16. siječnja donosi po jedan besplatni koncert.

Dvorana s 300-tinjak sjedala, opremljena posebnim podiznim platformama koje omogućuju smanjivanje i povećavanje pozornice i prostora gledališta prema potrebama djela koje se izvodi, zamišljena je i projektirana tako da zahvaljujući svojim mogućnostima postane ne samo središte pedagoškog procesa Akademije, nego i novo, prepoznatljivo središte zagrebačkog i hrvatskog kulturnog života, kulturno žarište grada Zagreba i prostor u kojemu će se održavati koncerti, te razne javne i kulturne priredbe.

Dvorana na raspolaganju ima dva koncertna klavira marke Steinway i Bösendorfer a, zahvaljujući promjenjivoj geometriji pozornice i gledališta, posebno projektiranoj orkestralnoj jami, te tehnološki naprednoj opremi koja obuhvaća uređaje promjenjive akustike, razne scenske elemente, podizne platforme, povlake, plesni pod, scensku rasvjetu, kino platno i projektor, kao i vrhunski opremljene video i audio režije, u njoj je moguće odvijanje i snimanje glazbenih, scenskih i stručnih događanja i skupova. (…)

(…) U povodu otvorenja dvorane osmišljen je svečani tjedan čiji program svake večeri do 16. siječnja donosi po jedan besplatni koncert. U srijedu 13. siječnja u novoj dvorani nastupit će Zagrebački solisti, dok je dan kasnije u programu izvedba opere “Amelija ide na ples” Gian Carla Menottija, suradnja s kazalištem Mala scena. U petak 15. siječnja Solisti Muzičke akademije nastupit će uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Barbare Kajin i Ante Sladoljeva i uz solistički nastup violončelista Vida Veljaka i pijanista Rolanda Grlice. Posljednji je u programu svečanog tjedna koncert profesora i studenata MUZA-e “Vivat Academia! Discipuli et profesores” u subotu 16. siječnja.

Po završetku događanja u sklopu svečanog tjedna u novoj koncertnoj dvorani bit će izvedena i opera “Madame Buffault” Borisa Papandopula, suradnja četiriju sastavnica Sveučilišta u Zagrebu – Akademije dramske umjetnosti (ADU), Muzičke akademije (MA), Akademije likovnih umjetnosti (ALU) i Tekstilno-tehnološkog fakulteta (TTF) koja je osvojila nagradu glumišta za najbolju režiju opere u 2015.

U programu je i gostovanje Heschel kvarteta, Simfonijskog orkestra Akademije za glasbo iz Ljubljane, Autorska večer Alfija Kabilja u suradnji s ansamblom Cantus te druga glazbena i scenska ostvarenja.

Fotografije: arhiva, HINA

Izvor: HINA