U prostorijama Novinarskog doma u Zagrebu, 22.rujna udruga Partnerstvo za društveni razvoj (PSD) organizirala je soareju za medije i sve aktere koji sudjeluju u nadzoru javne nabave, povodom predstavljanja studije “Javna nabava građevinskih radova u Hrvatskoj”, izrađene u sklopu najvećeg znanstveno-istraživačkog projekta o korupciji, ANTICORRP, financiranog od Europske unije unutar Sedmog okvirnog programa za istraživanje i tehnološki razvoj.

Uz riječi dobrodošlice, soareju je otvorio prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer s Filozofskog fakulteta, istaknuvši kako je javna nabava u međunarodnom kontekstu često generator i središte krupnih koruptivnih aktivnosti:

“Premda hrvatski sustav javne nabave obilježava dobra zakonska uređenost, empirijska analiza velikih natječaja u sektoru građevinske nabave u razdoblju od 2011. do 2013. godine, koja koristi jedinstvenu Integrity Observers bazu podataka, ukazuje na određene anomalije. Autori studije razmatraju fenomen političkog utjecaja, to jest politički motivirano sustavno ograničavanje slobode natjecanja, kao moguće objašnjenje uočenih specifičnosti. U preporukama studije raspravljaju se mjere koje bi mogle smanjiti ranjivost sustava javne nabave na političko pogodovanje.”

Studija “Javna nabava građevinskih radova u Hrvatskoj” fokusirana je na određeni uzorak ugovora o javnoj nabavi: ugovori za građevinske radove u vrijednosti milijun ili više eura dodijeljenih u razdoblju 2011.– 2013. Ukupna vrijednost ugovora obuhvaćenih uzorkom iznosi 17.9 milijardi kuna, a dodijelila su ih 192 naručitelja. Izvršni direktor PSD-a i jedan od autora studije, Munir Podumljak, u svom izlaganju istaknuo je najvažnije nalaze:

1) Otprilike 90% ugovorene vrijednosti javne nabave građevinskih radova u Hrvatskoj u razdoblju 2011.–2013. izvršili su naručitelji iz kategorija Pravne osobe bez javnih ovlasti i Sektorski naručitelji, koji inače podliježu slabijoj kontroli od ostalih naručitelja;

2) Značajan udio ugovora, koji predstavlja 27% ukupne vrijednosti svih potpisanih ugovora preko milijun EUR, sklopljen je de facto izravnim ugovaranjem bez prethodne javne objave; a 40% vrijednosti svih potpisanih ugovora, ugovoreno je u nadmetanjima u kojima je bio samo jedan ponuditelj unatoč tome što su 43 od 58 postupka javne nabave bila provedena otvorenim postupkom;

3) Ugovori čiji ukupni zbroj vrijednosti čini udio od gotovo jedne polovine (46.5%), dodijeljeni su tvrtkama u vlasništvu države, za što u istraživanju nismo mogli naći ekonomsko opravdanje. Pri tome, tri vodeće tvrtke, koje su dobile gotovo 20% ukupnog iznosa ugovora u našem uzorku, pripadaju istoj grupi – Hrvatskim željeznicama. Štoviše, naručitelj je u ovim ugovorima isti subjekt – Hrvatske željeznice. S druge strane, od deset najuspješnijih ponuditelja u privatnom vlasništvu, devet ih je bilo u državnom vlasništvu prije privatizacije.

4) Značajna i zabrinjavajuća korelacija između izbornih ciklusa na nacionaloj i lokalnoj razini i promjene u upravama gospodarskih subjekata koji kontroliraju skoro 90% ukupne nabave vrijednosti ugovora preko milijun EUR u građevinskom sektoru, a pri tome nisu javni naručitelji, upućuje na politikom kontrolirani ako ne i zarobljeni sustav. Mogućnost političkog, a samim tim i privatnog utjecaja na upravljačke strukture (i na nacionalnoj i na lokalnoj razini) na takve naručitelje empirijski je dokazana, dok sustav odgovornosti (političke odgovornosti koji postoji u slučajevima izravnog političkog odlučivanja i djelovanja) u ovim slučajevima ne funkcionira. U ovom području posebice je zabrinjavajući nalaz da je skoro polovica vrijednosti svih ugovora dodijeljena u horizontalnoj “suradnji” između pravnih subjekata pod kontrolom javnog sektora, što manje više znači da u takvim situacijama politika knotrolira sve aktere u javnoj nabavi (naručitelje, ponuditelje i kontrolne mehanizme), a pri tom nema apsolutno nikakvu odgovornost za outcome (rezultat) takvog procesa.

5) Primjeri poput FIMI medije sugeriraju da je praksa neopravdanih politčkih utjecaja na odlučivanje u javnoj nabavi kod naručitelja koji nisu javni naručitelji raširena, a mehanizmi detektiranja, zaprječavanja odnosno sankcioniranja ovakvih praksi ne odgovaraju veličini i značaju problema. U periodu 2011 -2013 više od dvije trećine ukupne vrijednosti značajnih ugovora u građevinskom sektoru, dodijeljeno je ponuditeljima koji se spominju u različitim aferama, protiv kojih se vode istrage, te koji su i presuđivani u korupcijskim predmetima. Količina sumnjom opterećenih ponuditelja koji dobivaju većinu značajnih ugovora u javnoj nabavi, ukazuje na veliki korupcijski rizik te ogromnu štetu koju ne djelovanje po ovom problemu čini gospodarstvu. Jedan od pokazatelja zarobljenog sustava, u kojem se 40% vrijednosti velikih ugovora u javnoj nabavi dodjeljuje u postupcima u kojima je bio samo jedan ponuditelj, otvara pitanje tržišne vrijednosti navedenih ugovora, odnosno s jedne strane onemogućava kvalitetnu procjenu koliko je određena ponuda tržišno povoljna, a s druge strane uništava konkurentnost domaćih tvrtki.

6) ANTICORRP i ovo istraživanje predstavljaju svojevrsni iskorak u razumijevanju korupcije i razumijevanju anomalija koje se događaju u javnoj nabavi. No pored detaljne dijagnostike problema partikularizma u javnoj nabavi, nalazi upućuju i na puno ozbiljniji društveni problem. Detektirane praske i njihov statistički značaj u ukupnoj vrijednosti javne nabave sugerira model korupcije kojeg najbolje opisuje definicija zarobljene države. Pri tome detektirana masovnost navedene pojave nas polako gura u ponešto modificiranu verziju definicije koja bi se ukratko mogla nazvati “zarobljeno društvo”.

Podumljak je na kraju zaključio: “Reforma javnog sektora, osnaživanje mehanizama političkog integriteta, te izgradnja sustava ‘polaganja računa’ nameće se kao hitna potreba na svim razinama. Uz navedeno, za samu javnu nabavu, važno je da se mora ozbiljno investirati u izgradnja kapaciteta u području detekcije, zapriječavanja i sankcioniranja anomalija u javnoj nabavi, postupcima javne nabave, ali i kontrolnim mehanizmima koji se bave javnom nabavom. Dijelom tehničkih preporuka, poput onsaživanja sustava upravljanja informacijama koje se tiču javne nabave (ne samo postupaka i rezultata postupaka već i tercijarnih informacija poput vlasničkih struktura, prikrivenog vlasništva, interesnih poveznica, izvršenja ugovora), uz minimalne standarde nadmetanja (npr. određivanje standarda obaveznog minimalnog broja ponuditelja us vim postupcima), moguće je odgovoriti na dio problema koje smo detektirali i značajno unaprijediti sustav. No za ozbiljni napredak u javnoj nabavi očigledno će biti potrebni značajni strateški zahvati koji izlaze iz okvira sustava javne nabave.”

Osvrt na istraživanje s aspekta učinkovite javne uprave dao je prof. dr. sc. Ivan Koprić s Pravnog fakulteta naglašavajući kako nalazi studije upućuju na nezanemarivo dodjeljivanje poslova organizacijama koje su pod utjecajem javnih vlasti na državnoj, županijskoj i lokalnoj razini:

“Time se relativno dobar i s europskim pravnim standardima usklađeni pravni okvir u nekoj mjeri degradira i upućuje na vjerojatnu praksu političkog utjecaja. Osim u svjetlu javnog integriteta i poštenog tržišnog natjecanja, u obzir valja uzeti i u Europi primijećenu pojavu remunicipalizacije, tj. ponovnog većeg utjecaja lokalne i regionalne samouprave na pružanje javnih usluga i obavljanje javnih poslova za koje su odgovorne lokalne i regionalne vlasti. Iskustvo pokazuje da su rizici korupcije najveći tamo gdje nema lokalnog civilnog društva sposobnog za kontrolu javne vlasti, uključujući i kontrolu postupaka javne nabave. To je posebno izraženo u malim općinama i gradovima, što – pored ostalih mjera – nameće potrebu razmatranja teritorijalne reforme hrvatske lokalne i regionalne samouprave. Tek u uvjetima dovoljno velikih jedinica u kojima postoji lokalno civilno društvo mjere osiguranja transparentnosti trošenja iz lokalnih i regionalnih proračuna moći će dati pune rezultate.“

Načelnica Sektora za nadzor i stručnu pomoć pri Upravi za sustav javne nabave (USJN) Ministarstva gospodarstva, Vesna Bilandžija, osvrnula se poglavlja studije “Mehanizmi kontrole”, s obzirom da se upravo u tom dijelu, između tijela koja provode određene vidove kontrole u postupcima javne nabave, navodi i USJN:

“USJN provodi nadzor temeljem predstavki pravnih i fizičkih osoba, građana, anonimnih predstavki, informacija objavljenih u medijima, te na zahtjev tijela državne uprave i drugih državnih tijela. Potonje obuhvaća zahtjeve upućene od Ministarstva financija (Sektor za proračunski nadzor), općinskih i županijskih državnih odvjetništva (DORH), te Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Državna odvjetništva u pravilu traže nadzor temeljem Izvješća Državne revizije, dok MUP traži nadzor u smislu stručne pomoći u području javne nabave, a u okviru provođenja istražnih radnji. Udio zahtjeva za provedbom nadzora od strane DORH-a i MUP-a je u 2012. iznosio 37%, 2013. iznosio je 41% te 2014. iznosio je 40%, u odnosu na ukupan broj zahtjeva za provedbom nadzora. Iz navedenog je razvidna suradnja i povezanost državnih tijela koja provode kontrolu u području javne nabave. U tom smislu je USJN stručna pomoć, jer za potrebe tijela progona (DORH, MUP) provodi nadzor koji im koristi u njihovim predmetima. S obzirom da DORH traži nadzore u kaznenim predmetima, nije u potpunosti točna konstatacija u istraživanju da nezakonitosti u javnoj nabavi koje se utvrde u nadzoru, a imaju obilježja prekršaja sukladno ZJN-u, neće biti u postupanju DORH-a kvalificirana kao kazneno/a djela.“

Novinar Ilko Ćimić podsjetio je na izjavu Ingrid Antičević Marinović “Pipl must trust us!” u Europskom parlamentu kada se govorilo o mogućnosti monitoringa nad Hrvatskom, nastavljajući:

“Postaje jasno da u Hrvatskoj još dugo neće postojati politička volja za zauzdavanjem korupcijske aždaje u javnoj nabavi. Upravo stoga, najava unaprijeđenja prikupljanja podataka o javnoj nabavi i proširivanje raspona alata koji omogućuju unakrsne provjere između grupa podataka čime se identificiraju faktori rizika poput sukoba interesa i političkih povezanosti u procesima javne nabave predstavljaju pozitivan napredak, te opet u žarište borbe stavljaju civilne udruge, aktiviste i novinare, kako bi se zauzdao privatno-javni kriminal s državnim novcem.“

Kontekst:

Građevinski sektor bilježi pad od 2008. godine, gubeći 45.7% svoje vrijednosti u razdoblju od 2008. do 2013., dok je udio sektora u BDP-u pao s 8.1% u 2008. na 4.6% u 2013. Sektor se, međutim, donekle održao na površini zbog porasta javnih investicija u infrastrukturu 2009., što je bio dio vladinog plana za stimulaciju ekonomskog oporavka. Iste su godine izmjene u zakonodavstvu javne nabave potakle mnoge javne naručitelje da raspišu natječaje za velike okvirne sporazume.

Cjelokupno gledajući, ukupna vrijednost ugovora i okvirnih sporazuma o javnoj nabavi u tom je sektoru 2009. godine dosegla 21.8 milijarde kuna, više nego dvostruko više u odnosu na ukupni iznos od 8.4 milijardi kuna u 2008. godini. Ukupna vrijednost deset najvećih ugovora i okvirnih sporazuma u građevinskom sektoru iznosi jednu četvrtinu ukupne vrijednosti javne nabave u toj godini. Doista, u ovom je razdoblju sektor postao sve više ovisan o javnoj nabavi. U 2008. godini javna je nabava iznosila 30.2% ukupne vrijednosti izvršenih građevinskih radova, što upućuje na to da je većina vrijednosti koju je sektor stvorio postignuta prema pravilima tržišnog nadmetanja. U godinama koje su uslijedile, došlo je do značajnog pada vrijednosti javne nabave, ali je pri tome porastao udio javne nabave u građevnoj industriji, te su ugovori o javnoj nabavi činili većinu vrijednosti ukupne građevne idnustrije. Navedeni trend učinio je javnu nabavu u građevinskom sektoru visoko rizičnom sa stajališta korupcije, s obzirom da je ovisnost građevinske industrije o javnoj nabavi postala više nego značajna, odnosno u većini slučajeva javna nabava je odlučivala o opstanku ili ne opstanku pojedinih subjekata.

Foto: Ivan Tolić

Tablice, izvor: Podumljak i David-Barrett (2015) Javna nabava građevinskih radova u Hrvatskoj. Sedmi okvirni program Europske komisije ANTICORRP

Prijedlog uređenja Savskog (pješačkog) mosta, koji je danas u vrlo lošem stanju i mjestimično opasan za kretanje, nastao je 2014. godine. Autorica prijedloga je arhitektica Jadranka Polak, a glavni suradnici bili su arhitekti Silvija Pranjić i Stefan Stojanović, na izradi vizualizacija.

Razgovor s Jadrankom Polak dio je serije koja nastaje u okviru projekta Ars Publicae koji u 2015. godini fokusira prostor zagrebačkog Tromostovlja putem umjetničkih intervencija i urbanološke teorijske produkcije s ciljem zagovaranja uređenja zone i formiranja SAVSKOG TRGA.

/U sklopu aktivnosti projekta Ars Publicae i u suradnji s platformom 1POSTOZAGRAD, u listopadu će se održati tribina SAVSKI TRG. Detalji naknadno./

Vaš prijedlog uređenja Savskog (pješačkog) mosta predstavlje se na ovogodišnjem Zagrebačkom salonu. O kakvom se prijedlogu radi?

Prijedlog kao da je odgovor na novinski oglas iz rubrike “Potražnja: Tražim sobu na Savi, povoljno”. Pitanje te vrste postaviš samome sebi, nitko ga nije tražio, to je vježba za arhitekta, radost da se baviš nečim što si sam odabrao. Kao dijete Novog Zagreba ovim mostom nekad sam se vozila u grad i ne želim ga vidjeti ovako ostavljenog.
Pritom se širom urbanističkom situacijom uopće nisam bavila, zanimao me prvenstveno odnos Savskog mosta prema rijeci i veza s neposrednim, postojećim okolišem. Očito je realitet finanacija, nakon dužeg vremena u praksi, izvršio autocenzuru te smo obuhvat definirali onim što je dosegljivo.

Ovako kaže tekst iz samog projekta, u sadašnjem vremenu, u nadi da će projekt biti revitaliziran: Savski most više nije samo put za negdje drugdje. Danas idemo na most provesti popodne ili koji sat, sami ili u društvu. To je naša soba na Savi, dnevni boravak Zagreba. Tamo se radi sve ono što te odmara i zabavlja, kao i doma samo bolje jer si na zraku i dobro je društvo: malo ležiš i čitaš pod drvećem, malo se sunčaš, igraš šah, ako znaš, ili pobjeđuješ/gubiš u kartanju, čekaš bus, ali ne na asfaltu, nego na klupi među zelenilom, slušaš vrapce u borbi za sjemenke na hranilištu dok pričaš s dečkom, piješ kavu sa malog bara uz vidikovac, gledaš predivan Zeleni most, odmaraš sebe i bicikl jer ste u malo lošijoj kondiciji, oboje, zapeli na putu prema negdje, čekaš djecu dok se ljuljaju u hladu pod mostom i na kraju, ako se usudiš i ako se hoćeš malo napraviti važan pred klincima, hodaš konzolom… po zraku… nad rijekom….čisti adrenalin.

Osim zelenila i komunalne opreme, predvidjeli ste i dodatke kao što je soba/kubus i konzola kao vidikovac. Možete li reći nešto o tome?

Silom prilika, 80-ih kad je Savski most napušten za automobilski promet (budući da je otvoren novi Jadranski most), Zagrepčani su ga sami, spontano, definirali kao pješačko-biciklistički most.
Prijedlog ovog projekta je dodana vrijednost ionako nužnoj rekonstrukciji mosta kroz formiranje dnevnog boravka grada.

Kako svaki boravak želi imati atraktivan pogled, tako se unutar tromostovlja na Savi i centralne pozicije našeg mosta bira pogled prema najzagrebačkijem od svih mostova, Zelenom željezničkom mostu. Prema njemu se tako okreću dva dodana elementa, vidikovac iz cortena, kao tiši i adrenalinska konzola iz rešetke, iznad rijeke kao intenzivan prirodni/urbani doživljaj okoliša pojačan staklenom ogradom, visinom, samim tokom rijeke…

S obzirom na lokaciju neposredno uz Savu, nekakav odnos s rijekom svakako je poželjni element u budućem oblikovanju potencijalnog novog Savskog trga i njegove neposredne okolice. Koja su vaša razmišljanja o eventualnim mikrolokacijskim promjenama i mogućim rješenjima kako bi se kontakt s rijekom što uspješnije ostvario tj. ponudio kvalitetni doživljaj rijeke? Kako ste to shvatili u vašem projektu?

U konkretnom projektu, za odnos s rijekom tu su ljuljačke pod mostom, labirint koji se formira sezonski od bala sijena dobivenih košnjom uz rijeku, uvijek popularna ribičija, energija za rasvjetu dobivena iz snage vode ili samo pogled uz kavu iz termosice…

Umjesto TV-a, ovdje je na programu koji se nikad ne gasi – rijeka. Gledaš vodu, smiruje te, nema loših vijesti pa ne isključuješ zvuk. Kad odlaziš, ne gasiš svjetlo jer rijeka ga sama stvara. Kakva soba!

Tranzitni karakter vrlo je bitna karakteristika okretišta pa i budućeg Savskog trga, a njegovo eventualno formiranje vezano je, ne i uvjetovano, uz planirano preseljenje autobusnog terminala sa sadašnje lokacije. Kako gledate na prijedlog formiranja Terminala Sava/Savskog kolodvora (željeznica, tramvaj, bus, taksi) neposredno sjeveroistočno od sadašnjeg okretišta? Da li se radi o dobroj lokaciji za takav sadržaj ili bi tome više odgovarala npr. lokacija na mjestu današnjeg rasadnika na Kajzerici, a kako to smatra dio urbanista?

Intervju sa Stjepanom Kelčecom-Suhovcem, glavnim autorom Terminala Sava pronađite ovdje.

Lokacija terminala Sava bitno je različita u dvije pozicije koje spominjete, sjeveroistočno od sadašnjeg okretišta ili rasadnik na Kajzerici. Jedna je prije rijeke, a druga preko rijeke. Tu su infrastrukturni troškovi bitno različiti. Za ozbiljniji komentar morala bih više znati o toj temi.
Sava je ključna, a mi joj se ne obraćamo.

Što općenito mislite o novouređenim javnim prostorima Zagreba –  pristupima i načinima na koji se uređuju, odnosno kako bi to trebalo biti?

Novouređeni javni prostori vrlo su neujednačene kvalitete i kao da sve ovisi o kvaliteti projektanta. Navijam za Bandićeve fontane zbog odličnog projektanta i voljela bih to vidjeti realizirano u cjelosti.
Istovremeno, jako puno prostora ima i za male projekte i to može donijeti presudnu promjenu slike grada. Za to namijenjeni novac ne smije se prokockati na promašaje koje ponekad dobivamo. Što se tiče provedbe takvih projekata, uopće nemam ništa protiv da se dodjeljuju direktno najbojim projektantima. Tu nema nikakvog rizika za kvalitetu. Ovaj čas vam mogu nabrojati deset ureda kolega koji mogu dati najbolje za ovaj grad, s tim da gotovo ni s kim od njih nisam u nekoj prijateljskoj vezi. Naprosto zna se kakav trag tko ostavlja i to mora biti baš jedini orijentir kod odabira.

Što mislite o ideji pretvaranja nekadašnjeg industrijskog vijadukta za transport sirovine na Kustošiji u pješački most i to kao dio moguće atraktivne javne šetnice koja bi spajala okretište na Črnomercu s parkom Grmošćica čime bi se ujedno i stvorila ta poželjna komunikacija koja sad ne postoji?

O prijedlogu Saše Šimprage za novu šetnicu s pješačkim mostom, nastalom 2012. godine, pročitajte ovdje.

Grmošćica je odlično pogođen prijedlog vrijedan truda oko realizacije, a koja je uvijek duga i mukotrpna. Smatram da se ne treba bojati personaliziranja, da Grad Zagreb direktno naruči ovaj projekt od projektanata. Osobno jako volim te manje urbanističke akcije, kao što je, primjerice, bio projekt Trga siječanjskih žrtava u Kustošiji sa spomenikom koji smo radili baš u blizini Grmošćice. Taj je projekt doduše bio produkt provedenog natječaja od strane Grada i dobro je završio. Na kraju, samo se rezultat broji.

Fotografije: Jadranka Polak, Wikipedia, Vanja Radovanović

Sve ostale intervjue i tekstove nastale u okviru projekta Ars Publicae na temu zagrebačkog Tromostovlja pronađite ovdje.

Na otoku Hvaru u uvali Zenčišće istočno od Jelse krajem sedamdesetih godina sagrađeno je Dječje odmaralište i oporavilište Grada Beograda.

Smješteno na 8 400 četvornih metara s gotovo osam puta većim zemljištem danas je ruina opustošena krađama i destrukcijom.

Cijeli kompleks je nekad djelovao kao malo naselje, a sastojao se od nekoliko dvoetažnih paviljona za smještaj, recepcije, ureda, TV dvorane, kuhinje, dvaju restorana i disko-klubova, pizzerije, knjižnice, učionice, prodavaonice, ambulante, bazena za plivanje, sportskih terena, skladišta, garaža, plinske stanice, kotlovnice, fascinantnog tornja – vidikovca i nekoliko radionica.

Uz obalu uređeno je kupalište s pristaništem za brodove. Kompleks je radio i ljeti i zimi, a djeci je s obzirom na broj sadržaja bio osiguran kvalitetan odmor.

Nakon početka rata tu se uselio hrvatski Zbor narodne garde, a nakon završetka rata stigle su izbjeglice. Nakon 15 pokušaja prodaje, 2004. godine odmaralište je prodano Danku Končaru, hrvatskom biznismenu.

No obnova i stavljanje u funkciju se nažalost još nije dogodila, zbog rješavanja imovinsko-pravnih odnosa između Hrvatske i Srbije koje teče nedopustivo sporo.

Izvor: URBEX & EDC CROATIA

Na sinoćnjem iznimno posjećenom otvorenju i neobično toploj dodjeli nagrada 50. zagrebačkog salona arhitekture odano je priznanje radovima za koje je selektor Hrvoje Njirić ocijenio da su najbolje odgovorili na ovogodišnju temu – dosljednost – a odabir je ukazao da se ono što je već manje-više priznato kao vrh domaće produkcije gotovo idealno uklapa u taj koncept. Dodjeli je prisustvovao i akademik Andrija Mutnjaković koji je Salon utemeljio 1965. godine, a Njirić je najavio njegovu internacionalizaciju započetu ovogodišnjom dodjelom u kategoriji gostiju, što jest izvjestan zalog vraćanja relevantnosti toj priredbi.

Na prijave za 50. zagrebački salon arhitekture pristiglo je ukupno 297 radova u tri kategorije: Prijedlog, Situacija i Studenti.

Selektor Salona prof. Hrvoje Njirić izabrao je 159 radova za izlaganje na izložbi, koji su uspješno odgovorili na zadanu temu “Dosljednost”: 12 radova u kategoriji Prijedlog; 91 rad u kategoriji Situacija, 27 radova u kategoriji Studenti te 28 radova u kategoriji Gosti, koji ovom prilikom nisu selektirani.

Od 159 radova za nagrade Salona konkuriralo je 29 nominiranih radova: 4 rada u kategoriji Prijedlog; 14 radova u kategoriji Situacija, 8 radova u kategoriji Studenti i 3 rada u kategoriji Gosti.

Nagrađeni autori:

Kategorija “Prijedlog” – dvije jednakovrijednih

Autor: Aneta Mudronja Pletenac, dia
Naziv rada: EUROPSKI CENTAR ZA KULTURU LETA \”MALI PRINC\” : Rekonstrukcija i revitalizacija napuštenog aerodroma Željava – Podzemni kompleks \”KLEK\” (Objekt 505)

Autor: Jadranka Polak (razgovor s arhitekticom čitajte ovdje)
Naziv rada: Soba na Savi

Kategorija”Studenti”

Autor: DMAPP_Drveni modularni apartman (Natalija Andonova, Sven Duplić, Tena Knežević, Saša Košuta, Dora Lončarić, Ana Oršolić, Borna Pavičić, Matej Požega, Karla Sršen, Bruna Stipaničić, Natalija Šarlija, Mara Uroda)
Naziv rada: DMAPP_Drveni modularni apartman

Kategorija “Gosti”

Autor : Emre Arolat Architects
Naziv rada: Sancaklar Mosque,Turska

Kategorija “Situacija” – 6 jednakovrijednih nagrada

Autor: Dražen Juračić i Jelena Skorup/ARIES
Naziv rada: restoran Pine Beach Resort

Autor: Ana Krstulović, Nikola Popić (razgovor s Nikolom Popićem čitajte ovdje)
Naziv rada: Groblje sv. Lucije

Autor: Davor Mateković/PROARH
Naziv rada: Stone House (više o projektu čitajte ovdje)

Autor: Branimir Medić, Pero Puljiz, de Architekten Cie.
Naziv rada: Umjetnički centar Dadong

Autor: Dinko Peračić
Naziv rada: Tržnica i ribarnica Vodice

Autor: Studio 3LHD
Naziv rada: Studija Novalja

Velika nagrada 50. zagrebačkog salona

Autor: Radionica arhitekture + Vanja Ilić
Naziv rada: Muzej vučedolske kulture (više o projektu čitajte ovdje)

Dobitnici Velike nagrade 50. zagrebačkog salona arhitekture – Radionica arhitekture i Vanja Ilić – izabrani su ovom prilikom i za buduće graditelje Zagrebačkog paviljona ZG18.

U svrhu aktiviranja struke i otvaranja struke prema građanstvu, za kolege arhitekte i sve ostale građane koji imaju interesa, održat će se tribina 3. listopada 2015. u 18:00 pod vodstvom prof. Hrvoja Njirića, selektora Salona, Silve Kalčić, urednice kataloga u Sanje Cvjetko Jerković, predsjednice Udruženja hrvatskih arhitekata, na kojoj će se rezimirati pristigli radovi i potaknuti rasprava o stanju u struci u posljednje tri godine.

Da bi se široj publici približili i demistificirali arhitektura i arhitekti, za građanstvo su organizirana stručna vođenja kroz izložbu od strane selektora, prof. Njirića i urednice kataloga, Silve Kalčić 3. i 17. listopada 2015. u 11:00 sati.

Izložba je otvorena do 18. listopada 2015., a može ju se pogledati od srijede do nedjelje od 11:00 do 20:00 sati.

Organizacijski odbor 50. zagrebačkog salona arhitekture koji je sudjelovao u svim segmentima organizacije čine predstavnici svih relevantnih institucija i organizacija:
Sanja Šaban, predstavnica Ministarstva kuture RH;
Veljko Mihalić, predstavnik Grada Zagreba;
Martina Bienenfeld, predstavnica Turističke zajednice Grada Zagreba;
Dalibor Jelavić, predstavnik Hrvatskog društva likovnih umjetnika;
Silva Kalčić, predstavnica Hrvatskeudruge likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti (ULUPUH);
Teo Budanko, predstavnik Društva arhitekata Zagreba;
Sanja Cvjetko Jerković, predstavnica i predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata.

Urednica kataloga 50. zagrebačkog salona arhitekture je Silva Kalčić, a tekstopisci koji su dali svoj osvrt na prijavljene i selektirane radove: Sonja Leboš, Barbara Matejčić i Ante Nikša Bilić.
Autor vizualnog identiteta i grafičkih materijala Salona je dizajner Andro Giunio.

U sklopu izložbe bit će promoviran najnoviji broj časopisa “Čovjek i prostor” 16. listopada 2015. u 18:30, koji u ovom broju veliku pažnju posvećuje jubilarnom 50. zagrebačkom salonu.

Predstavljamo projekt arhitektice Anete Mudronje Pletenac, nagrađen na 50. zagrebačkom salonu arhitekture u kategoriji “Prijedlog”.

Projekt rekonstrukcije i revitalizacije napuštenog Aerodroma Željava autorica opisuje riječima: “Napuštenost postojeće prostorne strukture Aerodroma Željava predstavlja rijedak i vrlo specifičan izazov za promišljanje i projektiranje.

Aerodrom je nastao u kasnomodernističkoj gesti, u vrijeme hladnoratovske krize, kao odraz moći političke ideje jedne zajednice.

Paradoksalno je da ta ista zajednica, iz istih razloga zbog kojih je gradila tu moćnu megastrukturu radi totalne regulacije i kontrole, u trenutku napuštanja ju devastrira.

Svoju razornu moć ideje provedenu procesom otvaranja, bušenja brda, završava njegovim miniranjem.

Taj čin devastiranja ono je mjesto koje je stvorilo osjećaj oslobađanja i dovelo u napetost regulaciju i želju te otvorilo prostor za novi događaj, za upisivanje koje slijedi.

Prema svojoj prvobitnoj namjeni, aerodrom kao projektirani prostor kompleksna je struktura u službi leta.

Drevna ljudska fascinacija letom i želja za ovladavanjem nespoznatim, nesagledivim prostorima (u realnosti i virtualno) ono je što povezuje arhitekturu i let.

Ta želja za ovladavanjem, regulacijom prirode i njenom kontrolom istovremeno udaljava čovjeka od okoliša. Tu su i izvori ekoloških i društvenih kriza današnjice.

No ta ista želja za spoznajom i izmicanjem iz ustaljenoga poretka vlastitog okoliša istovremeno je i jedina kombinacija koja naseljava ljudskost.

“Pustinja, eksperimentiranje sa samima sobom, to je naš identitet, jedina prilika za kombinaciju koja nas je naselila”, kako kaže Guattari (izvor: Ballantyne, A. (2007.) D&G for Aechitect, Taylor & Francis e-Library, Ruutledge, London and New York).

Stoga ovaj projekt revalorizacijom, rekonstrukcijom i revitalizacijom, klasičnim arhitektonskim projektantskim analizama i metodama, na prvo mjesto stavlja LET i njegov emancipatorski potencijal za pojedinca.

Pritom se u projektiranju Europskog centra za kulturu leta „Mali Princ“ stalno ističe opasnost od totalitarizma, koja se krije u svakom ljudskom činu.”

Autorica: Aneta Mudronja Pletenac
Suradnici: dr. sc. M.Hržić (mentorska suradnja), dr. sc. S. Božić, dr.sc. M. Vrbančić i dr. sc. T.Pletenac (teorija); V. Glavan; H. Grgić i N.Husanović (terensko i arhivsko istraživ.); mr. sc. Irena Matkovići, dr. sc. Ana Mrđa (urbanističko-planerska dok.); D. Andrić (konstrukcija); T. Borković (infrastruktura); F. Plajh Pletenac, T. M. Pletenac, J. Ćurić, P. Matošin (tehnička suradnja); I. Mladina (3D)
Naziv djela: Europski centar za kulturu leta “Mali princ”, Rekonstrukcija i revitalizacija napuštenog Aerodroma Željava – Podzemni kompleks “Klek” (Objekt 505)
Lokacija: Aerodrom Željava
Godina: 2014.
Investitor: Projekt je financiran vlastitim sredstvima

Predstavljamo projekt arhitektice Luči Plosnić, Kuća(c) prijateljstva, nominiran za nagradu 50. zagrebačkog salona arhitekture u kategoriji “Situacija”. Što je Kuća(c) prijateljstva, rekla nam je sama arhitektica.

Krug koji je oformio projekt Kuća(c) prijatelja (dosljedno) prati elemente lokaliteta, genezu migracija obitelji investitora, zatečeno; i interpolira okvir za daljni rast.

Kuća dijeli sudbinu polja. Utoliko je put suživota neizvjestan. Pitanja koja su postavljena pronađena su u istočnjačkoj misli redovnika, kao i u mediteranskom mikroprostoru. Pravila regulira potreba ljudi.

Razmišljanje o samom procesu počinje s prokletstvom otoka (“Dopala te Šolta”, op.a.), a staje u pomirenju sa sretnom okolnošću: moguće je podići kuću iz Polja i polje iz Kuće.

Misao koja opisuje prostor izolacije. Okruženje ribara, poljoprivrednika i vapneničara. Graditi na lokalitetu koje živi dinamiku konstantnih migracija (kopno-more), zbog potrebe za preživljavanjem, iscrpna je zadaća u kojoj arhitekt intuitivno postaje vezivo.

Element interpoliran u strminu terena, nazadak kao prednost, rezigniranost prostora prema vremenu ovdje i sada, sjeme koje hibernira u kamenjaru, u naslijeđe probuđenog investitora (prijatelja).

Vapnenice, mikro-tvornice uz more, i bunje, natkrivena ognjišta u polju, otisci su aktivnosti domicilnih graditelja i zapisi zaustavljenih procesa.

Modus vivendi maslinika ocrtava se u kontinuiranom trudu berača. Berači traže zaklon i prostor za okrjepu. Isposničko sklonište mjerice žita (kuća za jedan dan) superponirana je ideji bunje kao ložišta u polju. Do koje mjere je (ne)dodirljivo tkivo kućice starije od povijesti danas?

Jednom je nikao bambusov izdanak i probio pod u njegovoj sobici. Kad je narastao do slamnatog krova, Ryokan poželi da mu napravi prolaz kako bi mogao rasti dalje, pa pokuša svijećom propaliti rupu u slami – dakako, čitav se krov zapalio i izgorio (Vladimir Devide,”Zen”, Zagreb, 1993.).

Poštujući zatečeni perimetar, sadržaj uzima primat. Nastamba je aktivirana procesima suživota s godišnjim ciklusom rasta i odumiranja ploda. Kuća kao okvir za jedan život otključava mentalnu mapu postojećeg i megaronu (okupljalištu oko vatre) kahnovski pripaja (nus)prostor za drijemanje.

Vanjsko pod sjenom postaje ekvivalent ograđenom. Bunje (p)ostaju crpne stanice za odmor. Kontinuitet misli o tome što polje želi biti opstaje u intimnom obitavalištu berača (građenom iz funkcionalne i mentalne ruševine).

Inter nos, dopala me Šolta.

Autor: Luči Plosnić
Naziv djela: Kuća(c) prijatelja
Lokacija: predio Kućac, otok Šolta
Investitor: Vjekoslav Kragić Marinić
Godina: 2012.

U subotu, 17. listopada, u 19 sati, u Oris Kući arhitekture, otvara se izložba “Illustrationes” čilenaskog arhitekta Smiljana Radića u suradnji s Alejandrom Lüerom.

Radi se o maketama djela kao što su Kuća sebičnog diva, Kuća za poemu pravom kutu, Dječak skriven u jajetu i mnoga druga.

U djelu Smiljana Radića teme se pojavljuju i nestaju da bi se opet vratile kao u kakvom glazbenom komadu. Njegova je komorna glazba katkad tiha do nečujnosti, ne glasnija od koraka u mraku, da bi nenadano zazvučala u fortissimu neke harmonije teških granitnih stijena. Cjelina djela, koliko god u određenom smislu bila homogena, trajno oscilira između suprotnosti – trajnosti i prolaznosti, čvrstine i krhkosti, apstraktnog i konkretnog, nastanjivog i nenastanjivog (Vera Grimmer, iz kataloga izložbe).

O projektu Serpentine paviljona Smiljana Radića čitajte ovdje i ovdje.

Fotografije: Gonzalo Puga

Izvor: Oris

Vilu Izvor ili “Objekt 99″, kako je zovu mještani i djelatnici Nacionalnog parka Plitvice, smještenu na skrovitom mjestu parka, nakon Drugog svjetskog rata dao je sagraditi Josip Broz Tito.

Od 1948. do 1953. gradili su je zatvorenici iz Drugoga svjetskog rata, na površini većoj od 10 tisuća metara kvadratnih. Na gradilištu je odjednom radilo i po nekoliko stotina političkih zatvorenika s Golog otoka, iz Gradiške, Lepoglave i Mitrovice.

U nju su ugradili milijune tona sivkastog kamena škriljevca, dopremljenog vlakom s Medvednice. Unikatni namještaj od masivnog drveta napravili su zatvorenici iz Lepoglave. Otvorena je tajnovito, bez puno publiciteta.

Osim posebne vrste danas skupocjenog klesanog kamena, vila je obložena masivnim drvetom koji je lakiran u sedam slojeva i pokrivena olovom. Unutrašnjost je bila impresivna. Od mramornih stuba do tapisona, do namještaja koji je u nekim sobama ostao.

Kuglana, dvorana za biljar, kino, dvorane za sastanke i dnevni odmor, samo su neki od sadržaja koje je imala rezidencija koju je izvana čuvalo nekoliko pasa vučjaka. Na ulaznim vratima nalazili su se debeli željezni okovi.

Vila se počela graditi kao sigurno sklonište. Osim što je smještena u gustoj šumi, skrivena od aviona i lako branjiva, robijaši su probili i podzemni tunel dugačak 80 metara, kao nužni izlaz iz rezidencije.

U desnom krilu Vile smješteno je 20-ak apartmana za elitne goste. Na katu rezidencije ima desetak uredskih kancelarija koje su povezane vratima. Imala je zatvoreni sistem centralnoga grijanja s dvije kotlovnice. Napajala se strujom iz riječnog izvora u dubokom kanjonu ispod Vile.

Josip Broz Tito u njoj je odsjeo samo pet puta. Špekuliralo se da ju je napravio po želji supruge Jovanke, čija je rodna kuća u Jošanima, udaljena nekoliko desetaka kilometara od vile.

U vrijeme gradnje bila je to najskuplja rezidencija jednog predsjednika države.

Izvor: Urbex & EDC Croatia

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku raspisuje, a Građevinski fakultet Osijek (GFOS) provodi Natječaj za izradu idejnog rješenja zgrade studentskog paviljona u Sveučilišnom kampusu u Osijeku.

Raspisivač / investitor natječaja je Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Trg Svetog Trojstva 3, Osijek, MB 3049779, OIB 78808975734, tel: (031) 224 102, e-mail: rektorat@unios.hr, koje zastupa Rektor prof.dr.sc. Željko Turkalj,dipl.oec., osobe raspisivača za kontakt Nataša Bošnjak, dipl.ing.arh, nbosnjak@unios.hr, mob: 091 157 4944 i Marija Vegar, dipl.oec., mvegar@unios.hr

Provoditelj natječaja je Građevinski fakultet Osijek (GFOS), Drinska 16a, Osijek, MB 3397335, OIB 04150850819, tel: (031) 540 070, e-mail: gfos@gfos.hr, kojeg zastupa Dekan, prof.dr.sc. Damir Varevac, dipl.ing.građ., osoba provoditelja za kontakt doc.dr.sc. Dina Stober, dipl.ing.arh., dstober@gfos.hr, mob: 091 224 0751

Predmet natječaja je izrada idejnih urbanističko-arhitektonskih rješenja za realizaciju studentskog paviljona u zapadnom dijelu osječkog kampusa te se provodi na hrvatskom jeziku.

ROKOVI:

– početak Natječaja: 5. listopada 2015. godine
– rok za postavljanje pitanja: 26. listopada 2015. godine
(putem elektroničke pošte na dstober@gfos.hr s naznakom  PITANJA STUDENTSKI PAVILJON)
– rok za odgovore: 2. studeni 2015. godine (odgovori će biti objavljeni na stranicama Elektroničkog oglasnika javne nabave Narodnih novina (http://oglasnik-jn.nn.hr/) te na mrežnim stranicama Raspisivača, Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku (www.unios.hr) i provoditelja, Građevinskog fakulteta  Osijek, (http://www.gfos.unios.hr/portal/)
– rok za predaju radova: 7. prosinca 2015. godine
(do 15.00 sati bez obzira na način dostave, na adresi Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Trg Svetog Trojstva 3, 31000 Osijek – urudžbeni ured s napomenom „Javni natječaj PAVILJON STUDENTSKOG DOMA, KAMPUS OSIJEK E-VV-01/2015 – NE OTVARAJ“)

NAGRADE (neto):
1. nagrada   75.000,00 kn
2. nagrada  50.000,00 kn
3. nagrada  32.000,00 kn
4. nagrada  25.000,00 kn
5. nagrada  18.000,00 kn

Ako pristigne manji broj radova Ocjenjivački sud može proporcionalno smanjiti broj i fond nagrada.

Ocjenjivački sud završit će s radom najkasnije do ponedjeljka, 21. prosinca 2015. godine te po završetku sjednice ocjenjivačkog suda i potpisivanja zapisnika isti dostaviti raspisivaču na daljnje postupanje Povjerenstvu za javnu nabavu.

Raspisivač stavlja natjecateljima na raspolaganje natječajni elaborat u digitalnom obliku na stranicama Elektroničkog oglasnika javne nabave Narodnih novina (http://oglasnik-jn.nn.hr/) te isti dan objavljen na mrežnim stranicama Raspisivača, Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku (www.unios.hr) i provoditelja, Građevinskog fakulteta  Osijek, (http://www.gfos.unios.hr/portal/)

Za ocjenu natječajnih radova imenovan je Ocjenjivački sud u sastavu 5 (pet) članova:
1. izv.prof.dr.sc. Željko Koški, dipl. ing. arh., predsjednik Ocjenjivačkog suda,
2. prof.dr.sc. Željko Turkalj, dipl.oec., rektor Sveučilišta J.J. Strossmayera,
3. prof.dr.sc. Damir Markulak, dipl.ing. građ., prorektor Sveučilišta J.J. Strossmayera,
4. Željka Jurković, dipl. ing. arh.,
5. Željko Andraši, dipl. ing. arh.

Zamjenik člana:
Bruno Andrašić, dipl.ing.arh.
Tajnica natječaja:
doc.dr.sc. Dina Stober, dipl.ing.arh.

Tehnička komisija:
Nataša Bošnjak, dipl.ing.arh.
Sanja Scitovski, dipl.ing.građ.
Ivana Brkanić, mag.ing.arch.

Formalni kriterije zadovoljenje osnovnih uvjeta natječaja:
– rad je predan u zadanom roku
– rad sadrži sve priloge propisane natječajem prema uputama za opremu rada
– rješenje je u skladu s prostorno planskom dokumentacijom i tehničkim uvjetima natječaja

Ocjenjivački sud će ocjenjivati svaki rad temeljem sljedećih osnovnih kriterija:
1. ispunjavanje programskog zadatka (broj smještajnih jedinica, parterno uređenje i sl.),
2. kvaliteta ukupnog prostornog koncepta cjeline i pojedinačne zgrade paviljona, odnos urbanističkog rješenja prema okolnom prostoru i doprinos formiranju novih obilježja u slici grada, (način povezivanja s postojećom zgradom, odnos smještajnih jedinica i ostalih sadržaja i sl.),
3. racionalnost projekta i planirane izvedbe (odnos bruto/neto površina, izvedivost i sl.),
4. originalnost i atraktivnost arhitektonskog izraza, estetske i oblikovne kvalitete rješenja,
5. ekološka komponenta projekta, energetska učinkovitost i ušteda energije (uklopljenost korištenja obnovljivih izvora energije u rješenje, korištenje kišnice i sl.).

Ocjenjivački su će, po potrebi, koristiti stručne savjetnike – stručnjake iz pojedinih struka.

Izrađivač natječajnog elaborata je Građevinski fakultet Osijek, Drinska 16a, Osijek, MB 3397335, OIB 04150850819, tel: (031) 540 070, e-mail: gfos@gfos.hr, osoba izrađivača za kontakt doc.dr.sc. Dina Stober, dipl.ing.arh., dstober@gfos.hr, mob: 091 224 0751
Natječaj se provodi kao postupak koji prethodi postupku sklapanja ugovora o javnim uslugama za izradu projektno-tehničke dokumentacije u dogovoru s Naručiteljem (za potrebe javne nabave usluga) sukladno članku 45.st.4.t.2. ZJN. Procijenjena vrijednost nabave daljnje projektne dokumentacije 2.398.500,00 kn (bez PDV-a).

Natječaj se provodi u skladu s glavom II. Zakona o javnoj nabavi (NN br. 90/11, 83/13, 143/13, te odlukom Ustavnog suda NN 13/14), ostalim odredbama ZJN koje se primjenjuju na natječaj, te odredbama Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza (NN broj 85/14) Hrvatske komore arhitekata i Udruženja hrvatskih arhitekata.

Pravo sudjelovanja imaju sve stručne fizičke ili pravne osobe bez obzira na mjesto sjedišta/prebivališta. Uvjet stručnosti je zadovoljen ako je najmanje jedan autor natječajnog rada ovlašteni arhitekt upisan u imenik ovlaštenih arhitekata Hrvatske komore arhitekata.

REGISTARSKI BROJ NATJEČAJA: 23-15/OS-UA/NJN
EVIDENCIJSKI BROJ NABAVE: E-VV-01/2015

Izvor: Hrvatska komora arhitekata

Izniman poznavatelj arheološke topografije i analitičar arhitekture – Eynar Dyggve ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj arheologiji i povijesti arhitekture te urbanizma na Jadranu.

Njegov bogat opus široj će javnosti, kojoj je on gotovo nepoznat, u potpunosti biti dostupan po završetku digitalizacije, katalogizacije i osiguranja slobodnoga pristupa građi “Arhiva Ejnar Dyggve” zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji Hrvatske i Danske i međudržavnom sporazumu kojim je dogovoreno osiguranje pristupa cjelokupnom arhivskom gradivu uz prijevod Dyggveovih bilješki na hrvatski i engleski jezik. U međuvremenu, manji dio njegova opusa predstavljen je kroz izložbu “Ejnar Dyggve – istraživanja u Dalmaciji” autorica Anne Haslund Hansen i Vanje Kovačić, koja je nakon prošlogodišnje premijere u Splitu stigla i do Zagreba u organizaciji Ministarstva kulture u sklopu Dana europske baštine i u suradnji s Danskom agencijom za kulturu, Veleposlanstvom Kraljevine Danske u Zagrebu te Danskim nacionalnim muzejom i gradom Splitom.

Eynar Dyggve

Problemski prezentirajući Dyggveove istraživačke i znanstvene interese u Dalmaciji te raspon tema u europskom kulturnom krugu izložba, u kojoj u Gliptoteci možete uživati još do 23. listopada kao i u dokumentarnom filmu o njegovu životu producentske kuće Gekko Produktioner, upečatljivo prikazuje kako je Dyggve kao arhitekt po obrazovanju postao poznat kao arheolog usavršivši metodologiju arhitektonskoga snimanja i tipološke rekonstrukcije građevina, koja je postala standard istraživačke dokumentacije.

Premda Dygvveov istraživački i znanstveni itinerar uključuje razna antička odredišta na Balkanu, u Grčkoj, sjevernoj Italiji, kao i u njegovoj domovini Danskoj, najdublji je trag ipak ostavio u istraživanju dalmatinskih lokaliteta pri čemu zaista posebno mjesto ima urbanističko širenje Salone kao jedna od njegovih temeljnih preokupacija.

Izložba u Gliptoteci

Eynar Dyggve – Istraživanja u Dalmaciji

Tragajući za počecima povijesti Europe, početkom 20-ih godina prošloga stoljeća, kada je otvorena rasprava o podrijetlu arhitektonskih oblika u graditeljstvu hrvatskog srednjeg ranog vijeka, Dyggve je kao arhitekt u sklopu istraživačke suradnje danske zaklade Rask-Orsted i Arheološkog muzeja u Splitu stigao u Dalmaciju koja ga je očarala i u kojoj je pronašao svoju drugu domovinu te je istraživanju njezinih povijesnih spomenika i starina posvetio punih 40 godina.

“Bez Dyggveova prisutstva se ne može zamisliti ni jedan veliki hrvatski nacionalni lokalitet”, ističe pročelnik Konzervatorskog odjela u Split Radoslav Bužančić. Naime, osim što je surađivao i sudjelovao u svim značajnijim istraživanjima antičkih, ranokršćanskih i srednjovjekovnih lokaliteta ponajprije u Saloni, Splitu i diljem Dalmacije, ali i u južnim dijelovima Bosne i Hercegovine, Dyggve je surađivao s nizom hrvatskih stručnjaka poput don Frane Bulića, fra Luje Maruna, Mihovila Abramića, Ljube Karamana, Duje Rendića Miočevića, Branimira Gabričevića, Jerka i Tomislava Marasovića.

Istraživanja na lokalitetu Crkvine, 1929. E. Dygvve s Ljubom Karamanom i don Lovrom Katićem

Nakon Vicka Andrića i Ćirila Metoda Ivekovića Dyggve je bio prvi arhitekt koji se posvetio proučavanju povijesne arhitekture u Hrvatskoj i stoga njegove hiptetske rekonstrukcije arhitektonskih oblika povijesnih građevina još uvijek privlače pozornost jer su u klasičnu metodu unijele arhitektonski aspekt promatranja građevine, ističe Bužančić i objašnjava: “Dyggve je kao arhitekt znao razdijeliti konstruktivne od dekrativnih dijelova građevina i njegove su analize dale neke do tada neuočene ključeve koji su pomogli ne samo tipološkom, nego i stilskom klasificiranju povijesne arhitekture u Dalmaciji. Takav pristup omogućio je novi uvod u problem otvarajući mjesto pitanjima koja su pridonijela razumijevanju građe zbog čega je njegov rad i dalje iznimno aktualan”.

Faze bazilike na Kapljuču u Saloni

Jedna od najznačajnijih osobina Dyggveovih radova je, ističu stručnjaci, opsežna upotreba vizualnih komparacija, a u svojim se istraživanjima služio analizom topografskih i katastarskih karata i sondažnim istraživanjem. Upravo su ga topografska istraživanja i reambulacija Isse (Vis), Pharosa (Stari Grad), Tragurija (Trogir) i Epetija (Stobreč) potakli na temu o urbanizaciji jadranske obale u vrijeme grčke kolonizacije.

Među njegovim brojnim važnim knjigama vezanima uz arheologiju, “Recherches ŕ Salone” koju je objavio u Kopenhagenu 1928. godine imala je posebno jak odjek među europskim arheolozima ponudivši mnoga otkrića vezana uz to nalazište. Naime, kako napominje Bužančić, “ono što danas podrazumijevamo govoreći o arheološkom nalazištu Salona, tada se tek počelo istraživati i to je područje za znanstvenike tada dobrim dijelom bilo terra incognita. Dyggve je, međutim, dokazao da su prije rimskih, postojali i grčki slojevi te da je amfiteatar nastao pola stoljeća kasnije od ostatka grada. Njegova opsežna arhitektonska dokumentacija amfiteatra objavljena 1933. u knjizi don Frane Bulića ‘Po ruševinama stare Salone’ i danas je polazište za sve arheologe koji istražuju područje i ranokršćansko graditeljstvo Dalmacije”.

E. Dyggve, Tlocrt salonitanskog amfiteatra, 1933.

E. Dyggve, Topografska karta Salone, 1933. (Arheološkki muzej u Splitu)

Dyggve je, naime, smatrao da je amfiteatar nastao tek 170. godine s gradskim zidinama zapadnog dijela Salone iako je gradnja počela još u 1. stoljeću i za knjigu don Frane Bulića je priredio i novu topografsku kartu Salone, a upravo su prepoznavanje topografije i analitički pristup bile prve stepenice u njegovoj metodologiji istraživanja arheološkog lokaliteta. Zbog svojeg doprinosa istraživanju, proučavanju, vrednovanju i znanstvenoj valorozaciji stare Salone, Dygvve je proglašen počasnim građaninom Solina, a koliko se suživio s dalmatinskim podnebljem pokazuje i to što je prve radove o Saloni potpisivao kao “Ejnar Dyggve Danus”, a kasnije kao “Ejnar Dyggve Civis Salonitanus”.

Svoj bogat arhiv o Dalmaciji darovao je 1958. godine Splitu nakon što je u svojem iznimno plodnom radu istraživao i ranokršćansku baziliku Pet mučenika na Kapljuču, Šuplju crkvu u Solinu, koju je prepoznao kao krunidbenu crkvu kralja Zvonimira, zatim crkve na Gospinu otoku i baziliku iz 11. stoljeća u Ninu, a fascinirali su ga i konzervatorski radovi na Dioklecijanovoj palači nakon Drugoga svjetskog rata.

Salona, Bazilika Pet mučenika na Kapljuču, 1992.

Salona, Mali hram kod teatra, 1922.

E. Dyggve, Rekonstrukcija malog hrama kod teatra u Saloni 1933.

Solin. Istraživanja crkve sv. Stjepana na Gospinu otoku, 1930.

E. Dyggve, Dioklecijanov mauzolej u Splitu – predložak za centralne građevine u Dalmaciji, 1933.

“Prema vlastitim riječima, Dygvve je ljuštio jedan po jedan povijesni sloj“, podsjeća povjesničarka umjetnosti i arheologinja Vanja Kovačić dodajući da bi “kad bi napokon raščlanio građevinu, odabrao jednu specifičnu fazu i potpuno je rekonstruirao. Njegove rekonstrukcije, ne samo građevina nego i gradova i kulturnih krajolika vjerodostojne su i danas, baš kao što su relevantna i brojna znanstvena pitanja o obliku i funkciji u arhitekturi i arheologiji koja je postavio”.

E. Dyggve, Rekonstrukcija oltarne pregrade u splitskoj katedrali, 1929.

E. Dyggve, Rekonstrukcija oltarne pregrade u Šupljoj crkvi u Solinu, 1951.

Ukazujući na poseban značaj njegove metodologije, Anne Haslund Hansen iz Danskog nacionalnog muzeja prikazuje kako se arhelošku i arhitektonsku dokumentaciju u ranom 20. stoljeću još uvijek izrađivalo u “slikarskom” stilu sličnom dorađenom slikanju uz upotrebu sjenčenja i boja. No, Dyggve je u svojim radovima unio novi stil dokumentacije koji je nazvao “sterilnim stilom” – riječ je o minimalističkom načinu komunikacije koji radije koristi jasne konture upotrebljavajući simbole kao oznake za različite površine prikazujući tako samo osnovne elemente.

Konstrukcija perspektive amfiteatra

Sklop baptisterija u Saloni s linijama hoda pri obredu krštenja

Upravo njegovi crteži i pedantne analize amfiteatra te baptisterija u Saloni i splitskog Peristila izazivaju posebnu pažnju, a uz širok spektar znanja o europskoj arhitekturi, pozornost su mu privlačile arhitektonske sličnosti kroz različito vrijeme i prostore.

Dyggve je čvrsto vjerovao da se funkcija povijesne građevine uvijek odražava u arhitekturi i da je oblikovanje svakog strukturalnog elementa moguće objasniti analizom upotrebe te građevine što se i odlično očitava u pristupu proučavanjima Salone i Peristila jer je držao da je nemoguće bez konteksta ispravno razumjeti ono što se proučava.

E. Dyggve Basilica Urbana u Saloni, tlocrt baptisterija

E. Dyggve, Rekonstrukcija Epsikopalnog sklopa u Saloni, 1954.

“Do brojnih lokaliteta u zaleđu Dyggve je stizao na razne načine – na konju ili kolima za vuču, u automobilu, biciklima koje je uvezao uz Danske, ribarskim brodovima, a često i pješačkim i planinarskim stazama kao član planinarskog društva ‘Mosor’.

Nepoznata sela i male otočke sredine potaknula su njega i njegovu suprugu te suradnicu Ingrid Dyggve na fotografiranje predjela iznimne ljepote, kao i ruralne arhitekture i načina gradnje, ljudi pri svakodnevnim radovima i o blagdanima slikovitim narodnim nošnjama. Njihove fotografije predstavljaju iznimno vrijedan i dosad nepoznat izvor za antroploško-etnografsku sliku dalmatinskog sela prve polovice prošlog stoljeća“, ističe Kovačić.

Solin, Procesija uz rijeku Jadro, 1930. (lijevo);  Knin, Muškarac u narodnoj nošnji, 1930. (desno)

Dyggveov arhiv i intelektualna ostavština obavezuju i pružaju obilje tema za nastavak istraživanja i problemskih razmatranja, upozorava Kovačić i zaključuje: “Pripremio je mnoge puteve u hrvatskoj i europskoj arheologiji, povijesti arhitekture i umjetnosti. Pripadao je onom sloju ljudi koji su svoj istraživački poziv smatrali povlasticom, a rezultate javnim dobrom koje treba biti dostupno i predano onima koji će rad nastaviti i dostojno ga oploditi i nadograđivati. Dyggveova misija još nije završena”.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nikolina Lukin, mlada zadarska arhitektica, autorica je projekta “Idejno rješenje Ribarskog muzeja u Kalima na otoku Ugljanu“, predstavljenog na ovogodišnjem jubilarnom 50. zagrebačkom salonu arhitekture u kategoriji “Studenti”.

Nikolina Lukin se nakon završene gimnazije Jurja Barakovića u Zadru upisala na Arhitektonski fakultet u Ljubljani gdje je u srpnju ove godine obranila magistarski rad na temu ribarskog muzeja koji je nastao pod mentorstvom doc.dr. Ilke Čerpes, u.d.i.a. O projektu arhitektica piše:

“Kali je mjesto s bogatom ribarskom tradicijom. U mjestu Kali, kao i na cijelom otoku Ugljanu nema niti jedne kulturne ustanove. Kultura je dugoročan pogled revitalizacije i rasta ekonomije te jedan od uvjeta za održivost samog otoka.

Magistarski rad prikazuje jedan od pogleda na mogućnost razvoja kulturne djelatnosti u mjestu Kali. Analiza trenutnog stanja pokazuje da mjesto Kali ima ogroman potencijal i postojeće resurse koje ne iskorištava u pravoj mjeri.

Parcelu na jugoistočnom dijelu mjesta, u zaljevu Batalaža krase prekrasni pogledi, mala luka i dostupnost, uključujući i onu s mora. Zato smatram da je lokacija primjerena za Ribarski muzej koji će podići kvalitetu života mještana te postati zanimljivija i privlačnija destinacija za posjetitelje. Predlažem da se postojeći degradirani dio sanira na način, da se u skladu s načelima održivosti u potpunosti obnovi postojeća obala, a postojeća zgrada sruši te se na njenom mjestu podigne novi Ribarski muzej mjesta Kali.

Volumen nove zgrade Ribarskoga muzeja u Kalima prilagođava se linearnom obliku parcele, dimenzijama srušene zgrade i građevinskim linijama susjednih kuća. Prizemlje se sastoji od tri razgibana volumena postavljena u oblik meandra, tvoreći pritom pasaže koje podsjećaju na uske dalmatinske ulice- kalete.

Pred ulazom u muzej, konzolni prevjes oblikuje natkriveni trg – mjesto susreta i druženja sa pogledom na more. Volumen kata je kompaktan, masivan ali na dva mjesta, s pomoću metode oduzimanja, nastanu loggie. Prva koja je ujedno i veća, posljedica je otvaranja pogleda na more susjednoj kući. Druga loggia predstavlja zadnju točku izložbe – fantastičan pogled na zaljev.

Izložbeni prostori su zenitalno osvjetljeni. Krov je savijen u oblik meandra i kroz proreze, obložene mliječnim staklom, prostor obasjava razpršena, difuzna svjetlost. Glavna vizija pri oblikovanju nove zgrade muzeja je bila javno i transparentno prizemlje. Iz tog razloga se kompletan javni program nalazi u prizemlju, dok je kat rezerviran za izložbeni program. Fasada prizemlja je u potpunosti staklena, da bi se postigla željena transparentnost, te da se vizualno raširi ulica i da joj se otvori pogled na more i zaljev. Fasada kata je od poliranog betona koji se djelomično sjaji i reflektira okolinu.

Iz daleka se čini kao da gornji volumen lebdi ili pluta u moru, ovisno o kutu gledanja. U zaljevu pored muzeja usidren je plivajući paviljon. Njegov program akvarija je svojevrsan hommage lokalnim ribogojilištima. Plivajući akvarij nadopunjuje Muzej, kako programski tako i energetski jer mu pomoću svoje fotovoltaične fasade osigurava dio električne energije.”

Autor: Nikolina Lukin
Mentorica: Ilka Čerpes
Suradnik: Mirče Mladenov (3d vizualizacija)
Lokacija: otok Ugljan, općina Kali
Godina: 2015.

Izvor: Zadarski.hr

Za nikad izgrađen objekt provedena su tijekom 1980-ih dva referenduma o samodoprinosima. Natječaj za gradnju Sveučilišne bolnice u Zagrebu proveden je 1984., gradnja je počela 1985., a zaustavljena je 1990. godine. U tih pet godina djelomično je proveden do tada najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, ako izuzmemo ceste i mostove, naravno.

Područje o kojem govorimo grad je za sebe, inteligentno integralno projektiran na području na kojem se, između ostalog, nalazi i prirodan izvor termalne vode, sa svom pripadajućom infrastrukturom koja uključuje prilazne prometnice, atomska skloništa, vodovod, kanalizaciju itd.

Ova bolnica zauzima ukupnu površinu od 217 000 m2 te je na njezinu gradnju potrošeno gotovo 157 miljuna eura.

„Proces razgradnje nikad dovršenog sustava zdravstvene zaštite u Hrvatskoj dirigiran je korjenitom promjenom ideje zdravstva uslijed političkih utjecaja – od shvaćanja zdravstva kao jednog od ključnih podsustava društvenog razvoja do shvaćanja zdravstva kao ekonomskog opterećenja društva.

Nedovršeni projekt centralizirane ‘bolnice za potrebe grada i regije’ u Novom Zagrebu uzet je kao početak vremenskog okvira razmatranja procesa koji kroz različite faze traje do danas. Može li višeznačnost stanja ruine nikad dovršenog i nikad zaživjelog bolničkog kompleksa poslužiti ujedno kao metafora i prostorno-vizualni reprezentacijski okvir za propitivanje niza razornih efekata ovog procesa i njegovog mogućeg kataklizmičkog kraja?“, pitala se Dafne Berc, arhitektica i urbanistica, prilikom predstavljanja projekta Montažstroja krajem 2014. (o čemu smo pisali ovdje).

Fotogalerija u nastavku prikazuje stanje Sveučilišne bolnice u srpnju 2015.

Fotografije: Urban Exploration Team

Predstavljamo prijedlog kandidature za povjerenika hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 15. Međunarodnoj izložbi arhitekture 2016. godine, kustoskog tandema Maroja Mrduljaša i Antuna Sevšeka i suradnika.

Jedno od ključnih osobina dobre arhitekture jest sposobnost anticipacije budućnosti, projekcija događaja i značenja koji tek dolaze. Građevine imaju dugi rok trajanja koji nadilazi neposredne razloge njihovog nastanka, estetika jednog vremena se potvrđuje kroz obraćanje nadolazećim generacijama, a ideologije koje čine društveni okvir za građenje se izmjenjuju i prepuštaju mjesto drugima.

Faustovski izazov “građenja budućnosti” jedna je vodećih odrednica modernog perioda u kojem je došlo do važnog obrata u viđenju arhitekture, ali i razvoja društva u cjelini: budućnost više nije neizvjesnost, nego postaje projekt kojeg se može racionalno kontrolirati. Tako se više ne smatra da se arhitektura određenog trenutka gradi samo za nepromjenjivu, trajnu današnjost (koja može simbolizirati i vječnost), nego se pretpostavlja (r)evolucija, kretanje prema jasno zacrtanim ciljevima, u progresivnom smislu prema naprednijem, pravednijem i otvorenijem društvu… Tako u modernom periodu arhitektura preuzima rizičnu, pa i paradoksalnu ulogu konkretizacije utopije. Na institucionalnom planu arhitekturi je dodijeljena uloga jednog od vodećih sredstva društvene emancipacije, a istaknute građevine su bile, a donekle još uvijek jesu, elementi identifikacije građana s naprednim društvenim stremljenjima.

Pojedine građevine odigrale su tu ulogu i preko svih očekivanja, a projekcija njihovih projektnih ciljeva bila je budućnost koja se (još) ni danas nije dogodila. U regiji na potezu od Centralne Evrope do Centralnog Balkana nalazimo na takve radikalne arhitekture koje su beskompromisno prelazile granice očekivanog, koje su koristile političke okolnosti u svoje vlastite svrhe i naprezale materijalne resurse do krajnosti kako bi dosegle civilizacijsku razinu koja se tek nazirala na udaljenom horizontu društvenog razvitka. Ta arhitektura nije bila snishodljiva prema socijalnom, kulturnim ili graditeljskom kontekstu, nije se zadovoljavala s “realističnim”, nego je prekoračivala kanone i norme, te je gotovo militantno tražila da se ubrza ritam društvenog razvoja i krene na forsirani marš prema budućnosti.

Radi se o projektima koji vuku tragove prema globalnim kretanjima arhitektonske kulture, ali su i sasvim autentični, te iskazuju jednu jedinstvenu, danas rijetku samouvjerenost zemalja koje status “drugog svijeta”, “zemalja u razvoju” vidjele kao izazov. Ti iskoraci nastaju u relativno oskudnim materijalnim uvjetima, složenim geo-političkim odnosima, uvjetovani su i mikro-politikama, a svima im je zajedničko nepristajanje na provincijalne kompromise te “frontalna” borba i za bolju sadašnjost i budućnost. Njihov autentični arhitektonski optimizam jest vjera da projekti i kratkoročno i dugoročno mijenjaju kontekst, da su građevine epicentri jednog novog društva u nastajanju. Upravo u tim arhitektonskim iskoracima koji se konfrontiraju sa zaostalošću, koji toliko snažno čeznu za budućnošću da su za nju spremni na faustovske pogodbe, vidimo doprinos regije.

Projekti takve radikalne arhitektonske imaginacije javljaju se u regiji već prije drugog svjetskog rata, no, kao i drugdje i svijetu, s tek ponekom relevantnom realizacijom. Uslijedio je utopijski projekt jugoslavenskog socijalizma koji je bio plodno tlo za arhitektonske eksperimente i pokušaje realizacije utopijskih vizija. Tradicija radikalne arhitekture produžuje se i do suvremenog trenutka i ostvaruje se u jedinstvenim trenucima mobilizacije društvenih resursa.

Predlaže se da hrvatski nastup na venecijanskom arhitektonskom Biennaleu 2016. obradi narativ regionalne radikalne arhitekture na 5 studijskih primjera koji su svi globalno relevantni projekti sa zanimljivim, turbulentnim, no uvijek i društveno korisnim životima. Neposredna vezanost za Hrvatsku nije važna za argumentaciju teze o radikalnoj arhitekturi obzirom na zajedničku povijest regije i usporedive socio-političke kontekste, no od 5 odabranih studijskih primjera dva se nalaze na teritoriju Hrvatske, jedan je projektirao hrvatski arhitekt, a 2 su direktno ili indirektno vezana za djelatnost hrvatskih arhitekata. Izložbeno-istraživački projekt polazi od stava da zgrade možemo smatrati aktualnima bez obzira na vrijeme svog nastanka, a njihovu suvremenost razmatramo kroz njihov trajni kapacitet naznačavanja budućnosti. Različitost konteksta, mjerila, pristupa, vremena nastanka, pa i današnjeg statusa osigurat će širinu pogleda, višeslojnost analize i jasnoću argumenta, te afirmirati suradnje koja prekoračuju nacionalne granice.

Studijski primjeri

Nova vizija urbanosti

Narodni dom/ Hrvatski kulturni dom, Sušak-Rijeka (1934.-1947.)

Zbirka Miloš Juričić

Hrvatski kulturni dom na Sušaku je hibridni kompleks hotela, zabavnih sadržaja i kulturnog centra koji je u svojoj izvornoj inačici uključivao i još složeniji program s bazenom. Narodni dom je jedinstveni rani primjer “kulture zgušnjavanja”, nastao je u kontekstu kompeticije između Jugoslavije i Italije, u tada podijeljenom gradu Rijeci. Kompleks začet i projektiran u Kraljevini Jugoslaviji po svršetku drugog svjetskog rata dovršen je u socijalizmu te prenosi arhitektonske koncepte iz jednog političkog konteksta u drugi. Također, i sam projekt prelazi iz ruku tragično preminulog arhitekta Josipa Pičmana u ruke arhitekta Alfreda Albinija, nekih od najboljih predstavnika svoje generacije. Smješten na nevelikoj i kompliciranoj parceli na rubu tadašnjeg centra Sušaka, projekt predlaže i novu tipologiju (prvi neboder na Sušaku) i sasvim novo viđenje urbanog života gdje se intenzivno prožimaju i međusobno potenciraju različiti javni sadržaji “visoke” kulture i slobodnog vremena.

Kompleks je imao svoje uspone i padove, udomljavao je i danas nepostojeći mondeni bar na vrhu elegantnog nebodera i rock-klub, njegova višenamjenska dvorana jedna je od najboljih u Rijeci, no kompleks nikada nije iskoristio svoje pune potencijale preklapanja i amalgamiranja programa, pa je i danas nedovoljno iskorišten. U nekada važnom industrijskom gradu koji je potonuo u stagnaciju, HKD se i dalje čini kao zalog za optimističniju budućnost.

Emancipacija provincije

Dom kulture, Konjic, 1957.

Fotografija: Antun Sevšek

Dom kulture u Konjicu (s nejasnom atribucijom autora u kojem se spominju tada manje poznati slovenski arhitekt Jože Josip Osojnik, hrvatsko-bosanski arhitekt Juraj Neidhardt, te hrvatski arhitekt Andrija Čičin-Šain) unio je sasvim nove arhitektonske standarde u neveliki grad na putu od Sarajeva prema Mostaru. Hibridni kompleks s velikom višenamjenskom dvoranom, otvorenim auditorijem, gradskom kavanom, knjižnicom i prostorima za edukaciju projektiran je kao palača emancipacije na istaknutom mjestu u gradu i temeljito je doprinio njegovoj modernizaciji. Sustav otvorenih terasa i stubišta obujmljuje i integrira sve sadržaje, te formira formalno uvjerljivu gradsku kuću novog tipa koji omogućava korištenje i van programiranih scenarija.

Nekad popularno okupljalište građana izgubilo je na intenzitetu korištenja u socijalno i ekonomski opustošenoj BiH, no sama zgrada potiče entuzijazam uprave koja ulaže velike napore da se prostorni resursi kompleksa što bolje iskoriste za događaje poput 3d filmskih projekcija i gostovanja najboljih regionalnih kazališnih trupa. Taj socijalni kondenzor i dalje je optimistično mjesto kohezije lokalne zajednice opterećene bremenom recentne konfliktne povijesti.

Apoteoza globalnog grada

Opera i balet, Skopje (1968. – 1979.)

Zbirka CCN images

Nakon katastrofalnog potresa u Skopju, globalna zajednica predvođena UN-om i uz ključni doprinos Ernesta Weissmanna inicira (pre)ambiciozni plan obnove. Skopje je trebalo postati globalni “pokazni” grad u čijoj obnovi pod koordinacijom UN-a sudjeluju i Istok i Zapad, i Japan u usponu. Ambicije izgradnje futurističkog grada daleko nadilaze mogućnosti Makedonije i Jugoslavije, ali Skopje svejedno postaje kolekcija impresivne moderne arhitekture. U sklopu faze razvoja grada nakon obnove raspisuje se i nevjerojatno ambiciozan natječaj za kulturni centar od kojeg je realizirana samo zgrada Opere i baleta (Štefan Kacin, Jurij Princes, Bogdan Spindler, Marijan Uršić).

Jedna od najljepših i najambicioznijih javnih zgrada u regiji ponešto duguje kasnom berlinskom ekspresionizmu 1960-ih, ali i anticipira istraživanja slobodnih formi u kojem kuća i javni prostor povezan sa rijekom Vardar postaju integralna cjelina. Aktualna “neo-barokna” rekonstrukcija Skopja nametnuta od strane oficijelnih politika u krajnjoj su suprotnosti prema nekadašnjoj modernosti grada, a nove građevine blokiraju poglede na Operu. No, laž izgradnje nepostojeće prošlosti (više ovdje) jasno se razotkriva upravo zbog autentičnog optimizma arhitekture Opere.

Sredstvo radikalnog pomirenja

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Priština (1971. – 1982.)

Fotografija: Wolfgang Thaler

Nacionalna i sveučilišna knjižnica Kosova jedinstveni je primjer estetskog sinkretizama. Projektant Andrija Mutnjaković (više ovdje) izvorišta projekta detektira u trans-kulturalnom i a-temporalnoj sintezi: “od arhaične bizantske baštine i regionalnog izraza do aktualnog strukturalizma i avangardnog enformela”. Ta radikalna arhitektura optimistično je nastojala postati sredstvo svojevrsnog “pomirenja” nacionalnih identiteta, harmonizacije lokalne ukotvljenosti u tradiciju i nužnosti kretanja prema budućnosti. No, to pomirenje tražilo je prihvaćanje sasvim nove, moderne prostorne koncepcije i institucije sa bogatim programom.

Kuća je agregacija kubičnih formi natkrivenih malim geodezijskim kupolama, odjevena u filigransku čipku sačinjenu od ručno rađene čelične opne. U njoj se kombiniraju elementi futurističke arhitekture i low-tech izvedba, a od projektiranja do otvaranja kuće 1982. godine trebalo je 11 godina, što je realizaciju kuće smjestile u kontekst oštrih političkih tenzija i krize koja je bila jasan simptom unutarnjih kontradikcija socijalističke Jugoslavije. Taj projektant do danas privlači pažnju i izaziva kontroverze, od potpunog odbijanja do fascinacije, no svakako je ključan urbani entitet u kojem se lokalni identiteti oslanjaju na kući i instituciji posvećenima znanju.

Avangarda tranzicije

Gimnazija, Koprivnica (2003. – 2007.)

Fotografija: Robert Leš

Godine 2007., netom prije početka ekonomske krize, u malom gradu Koprivnici Studio UP dovršavaju gigantski monovolumen izveden u polikarbonatu. Zgrada ostvarena kao javno-privatno partnerstvo udomljuje veliku sportsku dvoranu, između ostaloga namijenjenoj i uspješnom lokalnom rukometnom klubu, te gimnaziju. Spartanska, “apstraktna” kuća indikativno smještena unutar atletske staze djeluje poput suvremene sekularne katedrale koja u periferni milje unosi novo mjerilo i novu viziju društvenosti. Taj hibrid sporta i edukacije projektirali su vrlo mladi arhitekti Lea Pelivan i Toma Plejić temeljem javnog natječaja na kojem pobjeđuju ubrzo nakon diplome. Teško je zamisliti sredinu koja bi tako radikalnom projektu i tako mladim arhitektima dala priliku za eksperiment koji je izuzetno uvjerljivo realiziran.

Gimnazija u Koprivnici jedan je od najhrabrijih i posebno beskompromisnih iskoraka prema budućnosti u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas, ne samo u arhitekturi nego uopće. Kuća je 2009. dobila i nagradu Mies van der Rohe za najbolje Europske mlade arhitekte (više ovdje) i nakratko skrenula pozornost na Hrvatsku kulturu čije je sudjelovanje na internacionalnoj pozornici ipak limitirano.

Aktualno stanje

Promotre li se projekti radikalne arhitekture, oni su danas u oštrom kontrastu i prema trendovima razvoja izgrađenog okoliša i prema regresivnoj društvenoj stvarnosti. Radikalna arhitektura je ili voljena ili omražena, a često je prepuštena propadanju i nebrizi, a njihova izvorne pretjeranost nije dočekala društvo spremno ih u kulturno, materijalno ili politički ih prihvatiti. Riječima Gala Kirna i Roberta Burghardta, radikalne arhitekture reprezentiraju prošlost (uključivo onu sasvim nedavnu) koja je imala više budućnosti nego današnjost. Usprkos usponima i padovima, u dužem ili kraćem vijeku trajanja, građani su pronalazili načina da te kuće održe živima, da ih provedu kroz institucionalne i ideološke promjene i da nastave gajiti afirmativan odnos prema radikalnoj arhitekturi. Štoviše, te kuće postavljaju pred korisnike postavljaju intelektualni izazov, a “suvišci” budućnosti ugrađeni u kuće traže od korisnika kreativnost i angažman prilikom pronalaženju novih scenarija korištenja i upisivanja vlastitih značenja u arhitekturu.

Metoda i formati prezentacije

Projekt će se fokusirati na aktualni trenutak radikalne arhitekture, istražiti njihove današnje performanse i značenja, a u kontekstu dugog trajanja arhitekture. Analiza će se naročito baviti kapacitetima zgrada za stvaranje naprednih oblika socijalizacije i društvenosti, ali će razotkriti i manje vidljive procese inače nedostupne korisnicima. U tu svrhu će projekt će koristiti različite oblike dokumentiranja oblika korištenja i percepcije prostora: razgovori sa korisnicima, fotografija i video. Planira se korištenje suvremenih tehnika mapiranja prostora koji uključuju analize internetskih resursa, te sve pristupačnije tehnologije video-opreme i različitih senzora.

Prikupljeni materijal preklopit će se s arhivskim materijalom koji će pokazati amplitude korištenja, sličnosti i promjene u životima zgrada kroz vrijeme kako bi se raspoznala elastičnost arhitekture i sposobnost prihvaćanja promjena.

Projekt će biti usmjeren prema dva cilja: atraktivnoj prezentaciji na Bijenalu, te na dubinskoj analizi građevina. Svaki studijski slučaj bit će prikazan multimedijalno, kroz višekanalne audio i video zapise. Video-materijal će se za post-bijenalsko korištenje montirati u 55-minutni dokumentarni film. Dokumentaristički sloj prezentacije nadopunit će se s grafičkim analizama kuća koje će objasniti prostorne koncepcije. Svaki projekt bit će prikazan i proširenim timelineom koji će razmatrati proces nastanka, indicirati značajne trenutke u povijesti kuće, te pratiti institucionalne, programske i fizičke promjene u zgradama.

Izložba će biti organizirana u dva narativna sloja. Prvi sloj čine zasebne prezentacije zgrada što uključuje sklop fizičkog modela, video-projekcije i printanog materijala. Tih pet sklopova smješteno je slobodno u prostoru, projektirani su interaktivno, i posjetitelji se kreću između njih.

Drugi sloj čini četverkonalna video-projekcija po obodu prostora koja prezentira zajedničke teme vezane za sve kuće. Projicira se po velikim printevima grafičkih prikaza fragmenata arhitekture studijskih slučajeva. U tom zajedničkom narativu, koji je i nositelj ambijenta, projiciraju se stari i aktualnih video-zapisa iz svih studijskih slučajeva. Formira se nova arhitektura sačinjena od elemenata različitih kuća i događaja koje one udomljuju nekada i danas.

Planira se suradnja s NGO sektorom i drugim suradnicima iz zemalja obuhvaćenih projektom, a koja je već uspostavljena kroz platformu Nedovršene modernizacije. Potreban je istraživački rad u arhivama kinoteka u regiji, kao i istraživanje arhiva amaterskih klubova te prikupljanje video, filmskog i fotografskog materijala preko Facebook i web stranice projekta. Na taj način radit će se na senzibliziranju građana za građevine, i aktivno ih uključiti u projekt. Planira se pronalaženje relevantnog inozemnog izdavača s odličnom internacionalnom distribucijom koji bi ušao u partnerski odnos za publiciranje knjige/ kataloga.

Kustosi: Maroje Mrduljaš (Zagreb) i Antun Sevšek (Zagreb)
Kozultant: Vladimir Kulić (Forth Lauderdale)
Suradnik kustosa: Boris Vidaković (Zagreb)
Dizajn: Damir Gamulin Gamba (Zagreb)
Multimedija: Miodrag Gladović (Zagreb)
Programiranje: Bruno Babić (Zagreb)
Istraživači-suradnici: Mia Roth-Čerina (Zagreb), Pero Vuković (Zagreb), Ines Tolić (Bologna), Demir Mensur (Sarajevo), Vladimir Deskov (Skopje), Elša Turkušić (Sarajevo)

Tekst: Maroje Mrduljaš

Predstavljamo prijedlog kandidature za povjerenika hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 15. Međunarodnoj izložbi arhitekture 2016. godine, autora Saše Randića i suradnika.

Prije 110 godina u Rijeci je sagrađen Hotel Emigranti. Tražeći rješenje za sve veća migracijska kretanja stanovništva, koja su prolazila upravo kroz riječku luku, Ministarstvo unutarnjih poslova izgradilo je hotel u samoj luci. Hotel je napravljen, za to doba, naprednom tehnologijom armiranobetonske konstrukcije.

U 160 metara dugoj zgradi nalazile su se čekaonice, ambulanta, kupaonice i, naravno, spavaonice i prostor za okupljanje emigranata na katu, kao i kod svakog drugog hotela. Na samom vrhu emigracijskog vala, kroz hotel je godišnje prolazilo 60.000 emigranata. Rijeka je tada bila mjesto tranzitnog odlaska stanovnika iz ostalih dijelova Europe prema prekooceanskim destinacijama.

Hotel Emigranti sagrađen je u Rijeci 1905., za potrebe tranzita iseljenika iz srednje i istočne Europe na putu za Ameriku. Hotel je kasnije pretvoren u tvornicu i skladište, a danas se koristi kao skladišni i uredski prostor. Kroz hotel je godišnje prolazilo do 60.000 emigranata.

Danas se Hrvatska našla u sličnoj situaciji, samo su migracijska kretanja obrnutog smjera: iz prekomorskih zemalja migranti nastoje doći opet ne u Hrvatsku, nego kroz Hrvatsku u druge europske zemlje. Kao i početkom prošlog stoljeća, razvoj događaja traži inovativan arhitektonski odgovor na suvremenu društvenu krizu.

Zamisao našeg nacionalnog nastupa na Bijenalu je da ponudi odgovor arhitektonske struke na akutno društveno i političko pitanje – kako pružiti smještaj ljudima koji putuju.
Ovo nije pitanje samo Hrvatske, već i šire zajednice kojoj Hrvatska od nedavno pripada.

Terminološki, pojam migranti izaziva kontroverze kada se koristi za označavanje izbjeglica, kako to najčešće čine one europske države koje ne žele prihvatiti azilante. Konvencija UN-a o pravima migranata i izbjeglica jasno razlikuje ove dvije skupine. Prema tražiteljima azila obveze postoje, prema migrantima ne.

No izostavimo li pravnu dimenziju, i ograničimo se na arhitektonski okvir cijelog problema, ne postoje razlike u životnim potrebama azilanata od drugih migracijskih skupina. Utoliko je, barem u ovom kontekstu, primjerenije nazivati ih migrantima.

Migracije različitih oblika glavno su obilježje današnjeg društva. U povijesti su postojala razdoblja bitno dramatičnijih seoba stanovništva, no čovječanstvo nikad nije bilo pokretnije nego danas. Uz 1,13 milijardi turističkih dolazaka godišnje, koji prema UN-u i World Tourism Organization-u bilježi boravke kraće od godine dana, trenutno u svijetu oko 300 milijuna ljudi boravi izvan svog stalnog prebivališta dulje od godinu dana, što ih kvalificira u nekom obliku povremenim stanovanjem. Razlozi su različiti: najčešći razlog promjene sredine je posao, ugodniji život (npr. britanski umirovljenici u Španjolskoj) ili obrazovanje.

Točni podaci nisu do kraja provjerljivi, prije svega radi načina vođenja statistika. Hong Kong primjerice ne vodi strane državljane mandarinskog porijekla kao strance. Bankarski službenik iz Britanije je Expat, dok se filipinski radnik naziva Economic Migrant.

Trend migracija je u porastu, trenutno preko 3% svjetske populacije živi izvan svog stalnog mjesta boravka i sve je teže odrediti granicu između različitih skupina ljudi; je li, primjerice, netko tko živi polovicu godine na Krku doista turist? Ili je stanovnik? Izbjegavanje ovog pitanja je dovelo do ozbiljnih problema u planiranju prostora i, neizravno, pomoglo depopulaciji otoka. U klasičnoj podjeli prostora na stambeno i turističko zemljište, kuće za odmor su računate u građevinska područja naselja, oduzimajući prostor za izgradnju stanova lokalnog stanovništva. Na našoj obali se nalazi 700.000 stanova, a nešto više od četvrtine, oko 200.000 stanova, se koristi povremeno.

Azraq kamp u Jordanu

Privremeni izbjeglički kamp u Francuskoj

Povećana mobilnost stanovništva otvara i potrebu preispitivanja postojećih modela stanovanja. Dio potreba zadovoljava različito korištenje postojećeg stambenog fonda (Airbnb dnevno koristi 500.000 ljudi), no isto tako otvara pitanje novih tipologija dostupnog, ekološki održivog modela stanogradnje.

Kada govorimo o pojavi koja je danas aktualna, o izbjeglicama i raseljenim ljudima, po različitim izvorima u svijetu je evidentirano više od 50 milijuna izbjeglica, od čega je 14,4 milijuna u skrbi UNHCR-a. Samo Njemačka ove godine očekuje 1,5 milijuna zahtjeva za azil. Veličina krize s kojom je trenutno suočena Europa traži odgovor kako smjestiti veliki broj ljudi na dostojanstven način.
Istovremeno, rješavanje njihovog smještaja zapravo je dio šireg pitanja pronalaženja novog modela stanovanja koji odgovara potrebama suvremenog načina života i pronalaženja novih prototipova gradnje koji odgovaraju l’Esprit Nouveau naše generacije.

Prijedlog

Hrvatska bi na međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji prikazala prototip Jedinice stanovanja.

Jedinica stanovanja je prototip koji mora biti uporabljiv kao pojedinačni objekt i kao dio modularne strukture.

Stanovanje je neuralgična točka hrvatske arhitekture. Osim pokušaja kroz poticajnu stanogradnju od prije desetak godina, stanovanje je ostalo zanemareno do te mjere da nisu čak napravljeni ni pravilnici koji bi regulirali minimalne standarde, kao što je to slučaj kod svih ostalih vrsta zgrada.

Nagli priljev izbjegličke populacije otvara naravno pitanje dostupnog i održivog modela stanovanja za širi krug korisnika, od turističke izgradnje do primjerice studentskog smještaja. Kao što su u Hrvatskoj tijekom 90-tih izbjeglice bile smještene u hotelima, modul za smještaj migranata može isto tako biti osnova za izgradnju turističkog naselja.

U situaciji u kojoj se navike i potrebe mijenjaju u periodu od nekoliko godina, postavlja se pitanje projektiranog vijeka trajanja zgrada. Nizozemska je, primjerice, donedavno sustavno rušila stambene komplekse nakon tridesetak godina, da bi na njihovom mjestu gradila nove, višeg graditeljskog standarda.

Proces odabira je sastavni dio nastupa na Bijenalu. Projekt bi se odabrao na temelju javnog arhitektonskog natječaja, afirmirajući model koji je u ostatku kontinenta gotovo u cijelosti zamijenio postupak pretkvalifikacija i zatvorenih modela odabira. Prezentacija procesa jednako je važna u konceptu nastupa kao i sam prototip.

Pavillon de l’Esprit Nouveau

Unite d’Habitation (Jedinica stanovanja), Trocadero, Pariz

Odnos predloženog koncepta i teme Bijenala

Koncept nastupa koji se bavi akutnom društvenom krizom kojom je zahvaćena cijela Europa, direktno korespondira s postavljenom temom Bijenala.

Istovremeno, ova situacija pruža priliku da se potvrde dvije bitne odlike hrvatskog arhitektonskog okruženja koje su relevantne za temu bijenala. Eksperiment kao legitimni oblik arhitektonskog djelovanja i, drugo, aktivno učešće struke u društvenim diskusijama.

Beuys je svojedobno rekao da je svatko umjetnik, što najbolje potvrđuje hrvatska situacija. Prostor u kojem je nestabilnost jedina stabilna kategorija, izvrsno je okruženje za razvoj inovativnih pristupa. U situaciji u kojoj je svaki projekt na svoj način novi i drugačiji, eksperiment je jedini mogući oblik djelovanja, jer ne postoje prethodno uhodane prakse koje bi pružale gotove odgovore.
U potpunom nedostatku planske izgradnje, koje je obilježilo četvrt stoljeća samostalne države, svaki zahvat u prostoru ima veću težinu, jer je svjestan da se istovremeno sa zgradom gradi i javni prostor. Više nego u drugim sredinama, u Hrvatskoj se stoga i ustalila navika vrednovanja arhitekture kroz njen doprinos okolnoj urbanoj strukturi.

Problem je da su sve inovativne i eksperimentalne prakse vremenski i prostorno ograničene. Isto okruženje koje ih je stvorilo, istovremeno ih i gasi, jer kontinuirane promjene okolnosti stalno traže nove odgovore.

Mobilna kuća u autokampu u Grčkoj.

Mobilna kuća fondacije Ikea u Grčkoj, u kojoj su smještene sirijske izbjeglice.

Paradoks je u tome da je kreativnost ugrožena prepoznavanjem njene vrijednosti. EU birokracija je prepoznala vrijednost kreativnih praksi, i odmah je pretvorila u administrativne kategorije, u kojoj je kulturni narativ svrstan u gospodarski okvir, u različite oblike kreativnih i kulturnih industrija. Koje, naravno, teško mogu biti uspješne, ukoliko su unaprijed kategorizirane, a naročito ako su iz sfere fundamentalnih društvenih vrijednosti prenesene u ekonomske kategorije, pred koje su odjednom postavljena bitno drugačija očekivanja. Ove promjene nigdje u Europi nisu imale pozitivnog utjecaja.
No, za našu situaciju je dobro da je razdoblje primjene EU standarda još uvijek prekratko da bi se eksperimentalni pristup ugasio.

Drugo bitno obilježje hrvatske situacije je da su arhitekti navikli sudjelovati u društvenim diskusijama. Praksa arhitektonskih natječaja, diskusija o svim bitnim pitanjima prostora, održala se zahvaljujući samoorganizaciji arhitekata kroz udruženja, od kojih je i javnost također imala veća očekivanja od institucija društva, što je pokazalo i istraživanje javnog mnijenja.

U diskusiji o temi Odgovornosti između hrvatskih i nizozemskih arhitekata, na Kongresu arhitekata u Opatiji, bilo je vidljivo u kojoj mjeri su različite ove sredine. Kako je na raspravi rečeno, u Nizozemskoj se jednostavno ne treba brinuti hoće li se napraviti nešto loše, jer se na kraju uvijek netko pobrine da se stvari na kraju isprave. U zemlji u kojoj su ugašeni gradski zavodi za planiranje, odgovornost kod svakog projekta je naravno bitno drugačija. Pojednostavljeno rečeno, u Nizozemskoj za neki promašaj prozivaju gradskog ili državnog arhitekta, u Hrvatskoj se proziva predsjednika Udruženja arhitekata.

Sirijska obitelj u mobilnoj kući fondacije Ikea.

Mobilna kuća na Jadranu.

Harmonizacija s pravilima EU postupno mijenja ovo okruženje i na žalost se opet potvrdila neobična osobina da kvalitetna praksa nestaje čim se pretvara u propis. Od kada su arhitektonski natječaji upisani u dokumente vlade, u praksi ih sve češće mijenjaju direktne narudžbe ili jednostavni odabiri najjeftinijih ponuda, uključujući i kapitalne projekte kulture.
No opet, za našu situaciju je dobro da je ovo razdoblje još uvijek prekratko da bi izbrisalo osjećaj odgovornosti arhitekata za bitna društvena pitanja.

O razlozima odabira teme

Nekoliko je elemenata koji su odredili odabir teme.
Prije svega, Venecijanski bijenale je najznačajnija svjetska manifestacija za prezentaciju arhitekture i vizualnih umjetnosti.
Bijenale je uvijek i prilika da se kroz odabranu temu nastupa potakne diskusija unutar same zemlje.
Međunarodna izložba arhitekture je također prilika da se kroz nastup naprave i zabilježe istraživanja o fenomenima struke.

Tema nastupa mora iz tog razloga biti relevantna u lokalnoj sredini, ali isto tako mora biti korespondirati s globalnim preokupacijama.

Interijer mobilne kuće fondacije Ikea.

Ovi razlozi motivirali su odabir teme. Imigrantska kriza je dovoljno velika da se problem ne može jednostavno sam od sebe riješiti, kako se kod nas najčešće i voli napraviti. Ljude naprosto treba negdje fizički smjestiti, a način na koji to radimo, govori naravno najviše o nama. Hoće li izvući najbolje, ili pak najgore iz nas. No nešto u svakom slučaju treba napraviti.
Isto tako, urgentnost rješavanja ovog pitanja otvara i širu temu stanovanja. Stanovanje je u akutnoj krizi u Hrvatskoj još od krize 80-tih godina prošlog stoljeća i, na žalost, nije predmet dovoljnog interesa niti administracije niti struke. Paradoksalno je da smo, nakon četvrt stoljeća kapitalizma, danas u stanju priuštiti manje stanove nego u socijalizmu, do kojih put vodi kroz dužničko ropstvo.
Nastup na bijenalu prilika je da se ova tema nađe u središtu diskusije struke i šire javnosti.

Sastav radnog tima

Povjerenik: Saša Randić
Radni tim: Daša Manojlović, Olivija Horvatić, Miroslav Rajić, Saša Randić, Zorana Šimunović, Iva Šulina, Iva Vucković, Janja Zovko
Urednica: Nina Ivaniš
PR & marketing: Marina Franolić
Tajnički poslovi: Ivana Bajči

Tekst: Saša Randić

Fotografije: Večernji list, Fondacija Ikea, osobna arhiva

O ostalim kandidaturama čitajte ovdje i ovdje.

Projekt Gredelj – stanje između  tematizira trenutačno stanje bivšeg kompleksa TŽV Gredelj u vremenu između gašenja industrije i reurbanizacije.

Ovaj tjedan najavljujemo dvije vođene šetnje za širu javnost, a idući audiovizualni događaj u prostoru Gredelja. Početkom 11. mjeseca slijedi tribina s projekcijom odabranog dokumentarnog materijala snimanog u Gredelju kroz 20. st. i predstavljanjem mape nekadašnjih proizvodnih jedinica kompleksa tvornice.

Foto: Špiro Dmitrović

Kako se radi o budućem suvremenom središtu grada i jednom od ključnih prostornih resursa Zagreba, važno je propitivati njegovu buduću ulogu u kontekstu grada, ali i zabilježiti ono efemerno između dva različita oblika korištenja tog prostora. S obzirom na njegov do sada zatvoreni karakter, naglasak je i na približavanju građanima kroz afirmaciju naslijeđa TŽV Gredelj – industrijske baštine kompleksa odnosno iskustva rada i proizvodnje u tom prostoru.

Cilj projekta je stoga potaknuti javni dijalog koji bi prethodio izradi programa budućeg natječaja i doprinio oblikovanju konzistentnog programa za uređenje kompleksa Gredelja, odnosno formuliranju razvojnog strateškog plana u interesu grada i građana, čijim je novcem kompleks Gredelja 2006. kupljen.

Iz fundusa Hrvatskog željezničkog muzeja

Jedno od ključnih pitanja je “Što prostor tog mjerila, takve povijesti i potencijala može donijeti gradu i onima koji u njemu žive ili se u njemu nađu a da to ne bude ništa manje vrijedno po razvoj grada od proizvodnje koja se prethodno na tom mjestu odvijala?” (Iva Marčetić, u: Šimpraga, S. Kvaliteta natječaja je u kvaliteti programa. Zarez. Vol. XV No. 360, str. 25-30).

Projekt Gredelj – stanje između provodi se u okviru Udruge za interkulturalna i interdisciplinarna istraživanja (UIII)  kao nadogradnja i nastavak aktivnosti projekta Ars Publicae koji se kroz baštinski aktivizam i putem suvremene umjetničke produkcije prostorom Gredelja bavi od 2012. godine (temat u časopisu Zarez, javni natječaj i intervencija na vodotornju, više na blogu Vodotoranj Gredelj), što se sada nastavlja za cjelinu kompleksa Gredelja. Projekt podržava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Iz privatne zbirke

PROGRAM

Saša Šimpraga: Oko Gredelja
Četvrtak 22. listopada 2015., 18h, sastanak ispred pošte u Branimirovoj

Šetnjom ćemo obići kompleks Gredelja po njegovim obodima, a ukazat će se na neke od planiranih, mogućih i poželjnih koridora buduće integracije u postojeće tkivo grada.

Špiro Dmitrović: Stručno vodstvo unutar kompleksa Gredelja
Subota 24. listopada 2015., 12 h, sastanak na ulazu u Gredelj (iz Strojarske)

Špiro Dmitrović četrdeset je godina bio zaposlen u TŽV Gredelj, od kojih posljednjih nekoliko kao glavni referent za promociju. Izvrsni je poznavatelj sociohistorijskog i prostornog razvoja tvornice te autor dokumentarnog filma o toj temi, a njegov je arhiv dio fundusa Hrvatskog željezničkog muzeja. Jedinstvena prilika da iz prve ruke čujete o povijesti Gredelja uz obilazak hala bivše proizvodnje.

Tajga&Tundra + Lea Anić: Audiovizualni događaj
Petak 30. listopada, 18-20 h, Gredelj

Duo Tajga&Tundra, jedna od DJ inkarnacija zagrebačkog promotorskog kolektiva Živa muzika predstavljena i na Industrial Art Biennaleu 2014. u Labinu, ovom prilikom priprema suradnju s vizualnom umjetnicom Leom Anić. Estetika industrijskog i post-industrijskog glazbenog pejzaža rekreira originalnu namjenu Gredelja dok snimljene vizure zatečenog stanja reproducirane unutar istog prostora podcrtavaju njegovu današnju atmosferu, lišenu funkcije i korisnika. Eksperimentalni projekt reflektira neodređenost svrhe i sudbine prostora.

Pravilnik o natječajima iz područja arhitekture i urbanizma Hrvatske komore arhitekata iz natječaja u natječaj pokazuje svoje nedostatke, a recentno je poslužio kao pravni osnov da se u zagrebačkom Blatu provede još jedan ispraćen bolnom mješavinom neugode i rezignacije.

Poslovna zgrada sa skladištem u Zagrebu, funkcionalno jednostavna i predvidljive dispozicije, mogla je poslužiti kao oblikovna vježbica za nagradu iz sasvim privlačnog fonda, no investitor prisiljen GUP-om da i za takvu građevinu na takvom mjestu financira natječaj – iako vjerojatno ima pripremljeno sve što treba za dozvolu – poželio je sam utjecati na odabrano rješenje, a kad mu pravilnik to već omogućuje, na natječaju je izabrao ono što je mislio da se njemu sviđa.

Prva nagrada u iznosu od 80.000,00 kn neto, autor:  Zoran Pomykalo, ovl.arh.

Natječaj je proveo Ured ovlaštenog arhitekta Miljenka Bernfesta, koji i sam smatra da je nagrađeni rad loš, ali je u pravu kada kaže da je proveden prema Pravilniku. Odluku da sudjeluje u ovoj travestiji od natječaja, tumači jednostavno kao posao, jednako kao i drugi provoditelji kada ih se pita o sličnima, uključivo i društva arhitekata. Iza prethodnih natječaja koje je provodio njegov ured (Preradovićeva i Ksaver ) i iza nagrada na tim natječajima u potpunosti stoji i kaže da su se svi natjecatelji složili da su nagrade u potpunosti realne i dobre. Ipak, sustav je takav da ne osigurava kvalitetna rješenja, već se moramo uzdati u zdrav razum i ukus onoga koji plaća.

Svi koji sudjeluju u ovakvoj igri, od investitora preko autora programa i žirija do natjecatelja, svjesni su da se ne radi o traženju optimalnog rješenja već zadovoljavanju zakonske forme, a na ovaj je natječaj pristigla i sasvim iskrena kritika te prakse: petonagrađeni Krešimir Ivanišević “uopće se nije bavio oblikovanjem nego je samo funkcionalnu organizaciju zgrade pretvorio u volumene”. Sasvim je nebitno koliko je ta kritika svjesna i ciljana – precizno oslikava stav većine kolega o trudu koji zaslužuju natječaji provođeni na ovakav način.

Iz protokola je vidljivo da su arhitekti u žiriju dosljedno apelirali da se prvonagrađeno rješenje ne prihvati bez nužnih oblikovnih korekcija, ali kako je prema Pravilniku za nagradu dovoljna većina glasova za rad koji zadovoljava uvjete po ocjeni tehničke komisije, obavljeno je nekoliko krugova očito bespotrebnog žiriranja da bi se u trenutno izglednom obratu nakon dodjele nagrada investitor ipak predomislio i odlučio za izvedbu drugonagrađenog rada, jer je uvidio da su arhitekti u žiriju bili u pravu i da mu je zgrada osim funkcije i besplatna reklama za tvrtku. Nakon što plati natječaj i dobije suglasnost prvonagrađenog da se izvodi drugi rad, može što hoće. Toliko o natječaju kao alatu za propitivanje i dobivanje najboljeg rješenja.

Druga nagrada u iznosu od 50.000,00 kn neto,  autor: Studio A d.o.o.

Epilog je mogao biti i drugačiji i na Jadranskoj smo aveniji mogli imati stvarno lošu prvonagrađenu kuću kojoj je “najveća kvaliteta” što je zadovoljila sve zahtijevane funkcionalne veze. Ako nositelja diplome arhitektonskog fakulteta treba nagrađivati što je savladao banalnu dispoziciju, onda nam natječaji ne trebaju. Ako investitor unutar natječajnog postupka ima načina, a ima pravo na dva od pet članova žirija (odnosno 3 od 7) pa tako pridobijanjem jednog na svoju stranu postiže većinu, a gotovo ništa ga ne obavezuje da izvede i taj nagrađeni rad, onda nam natječaji ne trebaju. Ako komorski Pravilnik ni jednim stavkom ne uvjetuje kvalitetu cjelovitog rješenja već samo detaljne formalne korake za “biranje” (unaprijed) odabranog rada – gdje je tu struka i gdje je tu bilo kakva razina zaštite javnog interesa? Iako smo donedavno imali i Komisije za lijepo ni one nisu imale previše utjecaja da spriječe zlostavljanje prostora, ali o čemu govorimo u zemlji gdje proces legalizacije moraju proći i vikendice nekadašnjih ministara pravosuđa, pita se Bernfest.

Četvrta nagrada u iznosu od 24.000,00 kn neto, autor: Arhitektonski atelier Hržić d.o.o.

Na koncu, ovo valjanje u blatu – košta. Košta novaca, ali košta i onih ostataka ostataka povjerenja u integritet arhitekata, a povrh svega, košta kvalitete izgrađenog prostora. Povlačenje provoditelja iz nekog razloga poput neslaganja s načinom provedbe natječaja, ide na teret provoditelja. Većina autora već po raspisu zna ima li se ili ne smisla natjecati i potrošiti izvjestan broj radnih sati, što objašnjava i mali odaziv na natječaje. Investitori koji pristaju na ovakve uvjete i troškove – jer sada i nemaju druge mogućnosti – valjda imaju neku računicu, s obzirom da se ne bune. Ni zaigrani privatni investitori, a još češće zaigrani oni koji grade javnim novcem, nisu obavezni poznavati, a još su manje obavezni poštovati dobre prakse kojima se vode projektanti, a omogućeno im je da utječu na odluke žirija – Pravilnikom Komore arhitekata.

Kada se u čitavu priču još uvede i javna nabava, arhitekt-autor koji postupa po nekim pravilima struke i nekoj vlastitoj etičkoj skali za djelovanje u prostoru, postaje potpuno nepotreban. Čak i kada UHA i HKA pozovu na nesudjelovanje na natječaju koji je očito nekorektan, događa se da potpredsjednici tih institucija kao jedini sudjeluju na natječaju i naravno – pobjede.

Bernfest zaključuje da je arhitektima možda jedina utjeha da će se radovi koji pobjede na natječaju koje rade privatni investitori barem izvesti, dok natječaji provedeni društvenim sredstvima (primjerice, oni koje vodi Sveučilište u Zagrebu) završavaju u ladicama i samo potvrđuju da se zajednički novac najlakše troši i da za njega nitko ne odgovara.

Igra se nastavlja dok se neka od strana iz nje ne povuče ili dok se pravila ne promijene, a nedosljednost će se naplatiti kad tad, na ovaj ili onaj način.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Grad Zagreb i Udruženje hrvatskih arhitekata objavili su rezultate natječaja (javnog, općeg, u jednom stupnju, anonimnog, za realizaciju) za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ODGOJNO-OBRAZOVNOG KOMPLEKSA SREDIŠĆE.

Na natječaj koji je trajao od 13. srpnja 2015. do roka za predaju natječajnih radova 30. rujna 2015. stiglo je 14 radova.
Ocjenjivački sud koji je djelovao u sastavu: prof.dr. sc. Marijan Hržić (predsjednik), Marijana Sironić, dipl.ing.arh. (dopredsjednica), Margaret H. Nardi (članica), Nenad Ravnić (član), Radovan Tajder, dipl.ing.arh. (član) i Aleksandar Bašić (zamjenik člana), donio je na 8. (osmoj) sjednici održanoj 15. listopada 2015. jednoglasno odluke o dodjeli prve i četvrte, te većinom glasova odluke o dodjeli druge, treće i pete nagrade:

I. NAGRADA
u neto iznosu od 124.000,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’05’

autori:
David A. Croteau, AIA, B.Arch.
Jenni Katajamäki, AIA, B.Arch.
Vedran Pedišić, dipl.ing.arh.
Erick Velasco Farrera, dipl.ing.arh.

suradnici:
Martina Petrač, dipl.ing.arh. (arhitektura)
Tomislav Ljubek, dipl.ing.stroj. (strojarstvo)
Željko Bertić, dipl.ing.stroj. (strojarstvo)
Prof. Boris Baljkas, dipl.ing.građ. (konstrukcija)

II. NAGRADA
u neto iznosu od 77.500,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’10’

autori:
MVA / mikelić vreš arhitekti
Projektni tim:
Marin Mikelić, dipl.ing.arh.
Tomislav Vreš, dipl.ing.arh.
Marija Barović, mag.ing.arh.
Sara Pavlov, dipl.ing.arh.
Natalija Šarlija, bacc.ing.arh.
Monika Tomić, mag.ing.arh.
Viktor Vdović, bacc.ing.arh.

suradnik:
Goran Tomek, dipl.ing.stroj. (energetika)

III. NAGRADA
u neto iznosu od 46.500,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’07’

autori:
Prof. Hrvoje Njirić
Iskra Filipović, dipl.ing.arh.
Nika Dželalija, dipl.ing.arh.

Suradnici:
Ljiljana Besednik, dipl.ing.arh. (arhitektura)
Marie Štefanova, stud. arh. (arhitektura)
Tena Petrović, dipl.ing.arh. (arhitektura)
Ranko Božović, dipl. maš. inž. (energetika)
Branka Živković, dipl. inž. arh. (energetika)
Nenad Altman, dr. ek. nauka (energetika)
Prof. Čedo Maksimović, dr. građ. nauka (energetika)
Prof. Z. Stefanović, dr. građ. nauka (energetika)
Mirče Mladenov (vizualizacije)

Konzultanti:
Boris Srdar, FAIA, LEED AP (arhitektura)
Damir Novoselec, dipl.ing.arh. (arhitektura)

IV. NAGRADA
u neto iznosu od 37.000,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’03’

autori:
Mia Roth-Čerina, dipl.ing.arh.
Tonči Čerina, dipl. ing. arh.
Neven Vlahović, stud. arh.
Danko Balog, dipl. ing. arh.

suradnici:
Josipa Baričević, dipl.ing.arh. (arhitektura)
KGH d.o.o. (instalacije)

V. NAGRADA
u neto iznosu od 25.000,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’09’

autori:
Prof.dr.sc. Dražen Juračić, dipl.ing.arh.
Jelena Skorup Juračić, dipl.ing.arh.

suradnici:
Marija Grković, dipl.ing.arh. (arhitektura)
Dean Živičnjak, dipl.ing.arh. (arhitektura)
Toni Lončar, stud.arh. (arhitektura)
Alexandra Eisenhamer, stud.arh. (arhitektura)
Sanija Kulić, bacc.oecc.
Zvonimir Pavković, dipl.ing.arh. (vizualizacije)

konzultanti:
Prof. dr. sc. Mladen Meštrović, dipl.ing. građ. (konstrukcija)
Antonio Buča, dipl.ing.stroj. (instalacije)
Dr. Haris Bradić, dipl. ing. arh. (energetika)

Oznaka iz Plana javne nabave Raspisivača natječaja: 2318-2015-EMV
Registarski broj natječaja Hrvatske komore arhitekata: 17-15/ZG-AU/NJN

RASPISIVAČ I INVESTITOR natječaja je GRAD ZAGREB, 10 000 Zagreb, Trg Stjepana Radića 1,
OIB: 6181789437 koji zastupa gradonačelnik Milan Bandić, dipl.politolog, telefon:  01 6585 773,
e-mail: planovi@zagreb.hr

PROVODITELJ I ORGANIZATOR natječaja je UDRUŽENJE HRVATSKIH ARHITEKATA (UHA) Trg bana J. Jelačića 3/I, 10 000 Zagreb, OIB: 01152649489 koje zastupa Sanja Cvjetko Jerković, dipl.ing.arh.
telefon: 01 5509 705,e-mail:tajnistvo@uha.hr

IZRAĐIVAČ NATJEČAJNOG ZADATKA odnosno programa: Miroslav Dragomanović, dipl.ing.arh., ovlašteni arhitekt, A 1027, Matrix-D-inženjering d.o.o., Voćarsko naselje 118 iz Zagreba, OIB 90418223094, telefon:  01 4614778, mobitel: 098 98 29 390

PREDMET NATJEČAJA je izrada idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Obrazovnog kompleksa Središće.

CILJ NATJEČAJA je dobivanje najboljeg arhitektonsko – urbanističkog rješenja – koje ujedno zadovoljava uvjete natječaja – između više različitih prijedloga kojim će se odrediti cjelovito uređenje prostora i oblikovanje građevina Odgojno-obrazovnog kompleksa Središće (OOKS), kao podloge za izradu sveukupne dokumentacije potrebne za izgradnju Američke škole u Zagrebu (AMSZ), Osnovne škole Središće (OŠS) i Dječjeg vrtića Središće (DVS).

Cilj je provedbe natječaja također, osigurati optimalne prostorne uvjete za funkcioniranje svake sastavnice kompleksa zasebno sa svim njihovim specifičnim zahtjevima, pedagoškim i prostornim standardima kao i kompleksa u cjelini.

Od oblikovnog i programskog rješenja očekuje se kvalitetno dovršiti urbanističku cjelinu naselja Središće i dovršiti poteze urbaniteta uz ulice koje predmetni zahvat omeđuju, ulica Savezne Republike Njemačke i Ulice Damira Tomljanovića Gavrana te nastavno na postojeću urbanu matricu formiranjem novih komunikacijskih pravaca povezati planirane sadržaje javne i društvene namjene s naseljem Središće. Programske smjernice ovog natječaja temelje se i na koncepciji u kojoj obrazovni kompleks doprinosi urbanitetu naselja Središće i šireg prostora između Mosta Slobode i Mosta Mladosti.

Cilj je također kroz analizu i promišljanje lokalnih uvjeta, prostornih mogućnosti i ograničenja utvrđenih programskih sadržaja javne i društvene namjene, dobiti oblikovno rješenje koje će vrednujući i afirmirajući zatečene urbane vrijednosti prostora, posebice smještaj uz važnu rekreacijsku zonu jezera Bundek i nastavno na prostor Racinjaka, ostvariti kvalitetno idejno arhitektonsko i oblikovno rješenje i ponuditi optimalno funkcionalno rješenje planiranih programskih sadržaja.

Natječaj se provodi u skladu s glavom II. člancima 45. do 48. ZJN-i, ostalim odredbama ZJN-i koje se primjenjuju na natječaj, Odlukom o uvjetima i načinu provedbe javnih natječaja iz područja prostornog uređenja (Službeni glasnik Grada Zagreba 17/14) te odredbama Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza (NN 85/14) Hrvatske komore arhitekata, ukoliko iste nisu u suprotnosti sa ZJN-om.

Natječaj se provodi kao postupak koji prethodi postupku sklapanja ugovora o javnim uslugama za izradu projektno-tehničke dokumentacije za fazu II u dogovoru s Naručiteljem (za potrebe javne nabave usluga) sukladno članku 45.st.4.t.2. ZJN.
Procijenjena vrijednost nabave temelji se na ukupnom iznosu nagradnog fonda kao i naknadama Ocjenjivačkom sudu, zamjenskom članu, tehničkoj komisiji i tajniku, naknadi Provoditelju natječaja i materijalnim troškovima natječaja u vrijednosti 691.677,04 kn (bez PDV-a) te vrijednosti usluge izrade projektne – tehničke dokumentacije koja se namjerava sklopiti na temelju pregovaračkog postupka javne nabave bez prethodne objave, sukladno članku 28. stavak 2. točka 6. ZJN, s osobom ovlaštenom za projektiranje prvonagrađenog rada koja je zadovoljila uvjete sukladno ZJN-i pod uvjetom da ima dokaze sposobnosti propisane ZJN-i i u skladu s Pravilnikom o standardu usluga Hrvatske komore arhitekata u iznosu do 4.000.000,00 kn neto (bez PDV-a).
Usluga izrade projektno tehničke dokumentacije obuhvaća izradu cjelovitog projekta potrebnog za izgradnju objekata, njihovo opremanje i uređenje okoliša sukladno pozitivnim propisima.

Izložba natječajnih radova održat će se u četvrtak 3. studenog 2015. u Udruženju hrvatskih arhitekata, Trg bana Josipa jelačića 3/1 u 18:00, a razgovor s Ocjenjivačkim sudom započet će u 18:30 sati.

Izvor: UHA

Predstavljamo kuću za odmor koja se nalazi na otoku Silbi, projekt arhitekata Ive Letilović i Igora Pedišića. U nastavku čitajte tekst arhitekata koji opisuje koncept projekta.

Prije nekoliko godina u dvoru ove kuće, tipičnom silbenjanskom dvoru, izgrađeno je 5 kućica tlocrtnih dimenzija 1×1,5 m u kojima je smještena bazična stambena infrastruktura (više ovdje).U međuvremenu je stara kuća, koja je korištena isključivo kao dormitorij, toliko dotrajala da je postala neupotrebljiva čak i za ljetno korištenje, ali i za kvalitetnu rekonstrukciju.

Foto: Igor Pedišić

Projekt nove kuće u potpunosti poštuje tlocrtne gabarite svoje prethodnice te slijedi i obrise njezinog volumena. Jedina intervencija u nekadašnje gabarite jest utiskivanje u krov novog elementa, tradicionalnog silbenjanskog luminara koji je u ovom slučaju reinterptetiran, hipertrofiran i preoblikovan, ali poput nekadašnjih luminara i ovaj pogledom želi uloviti komadić mora.

Svi tlocrti: prizemlje, kat i potkrovlje

Presjek

Aksonometrija

Detalj

U prizemlju, staklena stijena dijeli unutrašnji prostor kuće od vanjskog prostora dvora. Unutrašnji prostor prizemlja proširenje je dvora, natkriveni vanjski prostor. Na katu i u luminaru krovne etaže smještene su spavaće sobe.

Unutrašnjost kuće projektirana je na open plan principima uz naglasak na vertikalno povezivanje prostora, uz korištenje bazičnih oblikovnih elemenata.

Konstruktivni beton zidova i krova ostao je vidljiv jer kao materijal vremenom stari i sve je više nalik susjednom žbukanom zidu s ispranom bojom nanešenom pred jedno stoljeće.

LOKACIJA:  SILBA
INVESTITOR:  PRIVATNI
AUTORI: IVA LETILOVIĆ, IGOR PEDIŠIĆ
SURADNICI: ŠPIRO GRUBIŠIĆ, NIKOLA MIKULIĆ
FOTOGRAF: MILJENKO BERNFEST
GODINA PROJEKTIRANJA: 2014
IZVOĐAČ: OBRT JACIĆ
GODINA DOVRŠETKA GRADNJE: 2015
POVRŠINA LOKACIJE: 200 m2
UKUPNA TLOCRTNA POVRŠINA: 120 m2

Nakon teške bolesti preminuo je renomirani hrvatski arhitekt i urbanist Radovan Miščević. Svojim djelovanjem ostavio je dubok trag u urbanom prostoru Hrvatske kao i u području prostornog planiranja.

Rođen je 9. prosinca 1925. U Osijeku završava osnovnu školu i gimnaziju, a istovremeno i umjetničku školu prof. Švage-Lešića. Nakon gimnazije 1946. upisuje Tehnički fakultet – Arhitektonski odsjek Sveučilišta u Zagrebu, na kojem 1953. diplomira u klasi prof. Alfreda Albinija. Za vrijeme studija postaje demonstrator na katedri za projektiranje prof. Zdenka Strižića.

Nakon diplome radi kao asistent na katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta do 1959. godine. Istodobno se zapošljava u Urbanističkom institutu SR Hrvatske gdje radi na dužnostima samostalnog planera-projektanta i rukovoditelja stručnog tima za urbanizam i arhitekturu. Završio je specijalistički staž “Prostor i industrijska izgradnja stanova” pod pokroviteljstvom Vlade Republike Francuske 1975. u Parizu. Doktorsku disertaciju obranio je 1978. na temu “Procesi i planiranje urbane transformacije metropolitanskih aglomeracija s primjenom na situaciju grada Zagreba”.

Predavao je kao izvanredni profesor na Višoj građevinskoj školi u Zagrebu i Osijeku, te na poslijediplomskom studiju Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, gdje postaje mentor i član povjerenstva za obranu magistarskih radova i disertacija. Zvanje znanstvenog savjetnika stekao je 1988. U svojstvu zamjenika direktora Urbanističkog instituta odlazi u mirovinu 1991. te je i dalje aktivan radio na svim područjima društveno – stručnih djelatnosti.

U Urbanističkom institutu osniva i vodi Centar za znanstveno istraživački rad. Kontinuirano se bavi znanstvenim radom u okviru kojega se ističe izrada “Metodologije urbanog i prostornog planiranja”, koju preuzimaju sve planerske institucije u zemlji. Uz objavljivanje rezultata znanstveno-istraživačkog rada i brojnih tekstova u stručnim i znanstvenim časopisima, posebno ističemo studiju “Prema antologiji urbanističkog i prostornog planiranja u Hrvatskoj” objavljenu u časopisu “Arhitektura” br. 214. 1998., te Studiju i prijedlog osnivanja znanstveno- tehnološkog parka Hrvatske u Zagrebu. Objavio je i monografiju “Planovi, projekti i realizacije” (1980) i knjigu Fenomen grada (2009), te održao značajne referate na kongresima i savjetovanjima u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na izložbama Zagrebačkog salona arhitekture od 1965. do 1985.

U sklopu Urbanističkog instituta radio je na brojnim najsloženijim zadacima od kojih se ističu: Generalni urbanistički planovi za gradove Osijek, Vukovar i Pulu te Prostorni plan zagrebačke regije uz istodobnu suradnju na Generalnom urbanističkom planu “Zagreb 2000″. Uspješno je izradio Planove uređenja nacionalnih parkova Plitvička jezera i Brijuni te Plan obnove i oživljavanja osječke tvrđe. Autor je raznovrsnih urbanističkih i urbanističko-arhitektonskih projekata naselja, gradskih središta i javnih urbanih prostora. Od radova izvan naše zemlje posebno treba naglasiti Generalni urbanistički plan glavnog grada Gvineje i projekt Centra gvinejske vlade.

Projekt Osijek 2000 primjer je vrhunskoga promišljanja odnosa grada i rijeke, odnosno dileme grada na rijeci ili rijeke u gradu, što mu je priskrbilo priznanje Centra suvremene kulture u Barceloni. Projektom Osijek 2000 Miščević odbacuje modernističku zonsku podjelu — koncept funkcionalističkog grada, koji se zasniva na strogu oblikovanju posebnih gradskih zona za rad, stanovanje, slobodno vrijeme i promet, jer, kako će pisati Antoaneta Pasinović u Pohvali longitudinalnom gradu, “baštinjeni prostor, naslijeđeni grad ne pozna funkcionalističku podjelu”. Umjesto striktne podjele na fizički i prirodni urbani prostor Miščević oblikuje “antropomorfni urbani pejsaž, kao novi oblik koji ne raskida odnose čovjeka i prirode i koji gradi i uvodi odnos s prirodom u urbanu strukturu, čime se uspostavlja ravnoteža u sistemu čovjek-društvo-priroda-tehnologija”. Tako se prema Miščeviću “postiže novi odnos urbanog čovjeka i prirode u integralnom prostoru i povećava se njihova uzajamnost”.

Rijeka u gradu

Ideja nastaje između 1960. i 1965., kada Miščević radi Generalni urbanistički plan Osijeka, koji je revidiran 1973. — tzv. Generalni urbanistički plan Osijek 2000, prema kojem rekonstrukcija Gornjodravske obale nije zamišljena kao zaseban zahvat, nego kao dio šire rekonstrukcije užega središnjeg gradskog prostora, uspostavljajući neposredan kontakt gradskog središta s rijekom Dravom. Pri izradi i izvedbi projekta Miščević se između modela grada na rijeci i rijeke u gradu odlučio za drugi. “Odlučio sam se”, istaknuo je tijekom jednog razgovora, “za očuvanje prirodnih vrijednosti i njihovo uključivanje u središte grada, za humanističko-sociološki i ekološki pristup oblikovanja cjelovite urbane i prirodne sredine. Takav model pretpostavlja i uključivanje istaknutih povijesnih i kulturoloških vrijednosti, velike parkovne površine, šetališta na lijevoj i desnoj obali, potpuno isključivanje automobilskog prometa, obale povezane pješačkim mostom koji je već postao neodvojivim dijelom urbanog identiteta grada”. Ideja i koncept modela “rijeka u gradu” nasuprot modela “grada na rijeci”, zasniva se na humanističko-sociološkoj i ekološkoj osnovi koja integrira povijesne, prirodne i kulturološke vrijednosti grada, kao i temeljnu ideju urbanog razvoja grada Osijeka, u kojoj rijeka Drava postaje kompozicijska osovina, središnji javni urbani prostor, oslobođen pritisaka suvremenog života, mjesto ljudskih susreta i komunikacija, mjesto rekreacije, igara, sporta, odmora, atraktivnih i privlačnih slobodnih prostora u cijelosti prihvaćenih od svojih građana.

Uređenje Gornjodravskog obalnog poteza u okviru plana Osijek 2000 između Lučkog prilaza i Solarskog trga, kome je prethodio Miščevićev projekt izgradnje Blok centra I (1967/8), odvijalo se parcijalno prema trenutnim mogućnostima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, a u potpunosti nije realizirano sve do danas. Projekt uređenja obuhvaćao je ponajprije izradu hidrotehničkoga rješenja zaštite od tada učestalih poplava, čiji je nositelj dvoetažni obalni podzid s dvjema atraktivnim promenadama koje danas povezuje viseći most, lučki kej, izgradnju stambeno-poslovnih objekata i hotela Osijek te prostore za rekreaciju. Upravo zahvaljujući Miščevićevu projektu dravska će obala postati jedna od prepoznatljivih vizura Osijeka i uopće najljepša uređena riječna obala u Hrvatskoj, a što je još važnije za svaku urbanističku ili arhitektonsku realizaciju, privukla je stanovnike koji su je vrlo brzo prihvatili i zavoljeli, podarivši joj svojim duhom životnost, kao da je već stoljećima takva kakvom ju je prije tridesetak godina zamislio autor.

Osijek s Drave

Uređenje obale rijeke Drave u Osijeku u okviru projekta Osijek 2000 arhitekta i urbanista Radovana Miščevića, jedno je od najuvjerljivijih ostvarenja takve vrste u nas. Tijekom prosinca 1999., Centar suvremene kulture u Barceloni s dokumentacijskim centrom za javne urbane prostore Europe odlučio je taj projekt, u skladu sa svojom politikom proširivanja Europskog arhiva suvremenih javnih gradskih prostora, službeno pridružiti “selekciji projekata namijenjenih oporavku javnih prostora u europskim gradovima kao primjer nastojanja da se poboljša i stvori javni gradski prostor…”. Riječju, Miščevićevo uređenje Gornjodravske obale uvršteno je u antologiju ne samo hrvatskoga, nego zajedničkog europskog urbanističkog naslijeđa.

Danas je Osijek nezamisliv bez svoje rijeke i njezinih obala. Izložbom u Hrvatskom muzeju arhitekture, tijekom lipnja 2001., projekt Osijek 2000 predstavljen je zagrebačkoj publici.

S velikim uspjehom sudjeluje na arhitektonskim i urbanističko–arhitektonskim natječajima u zemlji i inozemstvu, gdje dobiva sveukupno 18 prvih ili drugih nagrada. Ovom prilikom treba od nagrađenih radova istaknuti: Urbanističko rješenje poluotoka Zadra 1954. s B. Vasiljevićem i B. Petrovićem, Međunarodni natječaj za centar Skopja 1965. s F. Wenzlerom, gdje dijeli I. nagradu sa svjetski poznatim K. Tangeom, Urbanističko arhitektonsko rješenje centra Kvaternikov trg u Zagrebu 1980., Urbanističko arhitektonsko rješenje centra Vukovara 1984., Urbanističko arhitektonsko rješenje centra Bihaća 1987. (sva tri rada s Lj. Miščevićem), te značajna priznanja na međunarodnim natječajima u Helsinkiju za ESPO novi centar 1967. s M. Maretićem i u Berlinu za Idejno rješenje gradskog središta Spreeinsel 1994. s Lj. Miščevićem.

Od arhitektonskih projekata uspješno je izvedeno 15 realizacija, koje potvrđuju svestranost autorovog djelovanja i vjeru u sintezu arhitekture i urbanizma. Posebno treba istaknuti Zavod za socijalno osiguranje u Osijeku 1960., stambenu zgradu u Nazorovoj u Zagrebu 1961., poslovno stambene objekte “Blok centar” u Osijeku i prvu pješačku zonu u gradu 1962., hotelske zgrade “Zlatne stijene” u Puli 1967. i značajnu realizaciju uređenja priobalja u Osijeku tzv. Copacabanu, koja danas postaje ogledni primjer uspješnoga javnog gradskog prostora.

Za uspješan rad i značajan stručni doprinos primio je brojna istaknuta priznanja, od kojih se izdvajaju Orden rada sa zlatnim vijencem za doprinos obnovi grada Skopja, Veliko priznanje Skupštine grada Osijeka i Nagrada grada Zagreba. CCCB je dodijelio posebno priznanje primjeru Osijeka, “Grad i njegova rijeka” s ocjenom da ovaj primjer pruža model koji bi mogli slijediti drugi gradovi.
Posebno priznanje dobiva od OUN-a za Generalni urbanistički plan grada Conakrya u Gvineji.

Radovan Miščević dobitnik je nagrade Vladimir Nazor za 2011. za životno djelo. Nagrada za životno djelo dodijeljena mu je u trenutku kada je u pripremi za tisak bila njegova knjiga “FENOMEN GRADA – urbanizam, arhitektura, umjetnost, voda i priroda u gradu”. U knjizi je sažeo svoja dugogodišnja istraživanja : “Čovjek je izgradio grad, izvorišta civilizacije i kulture našega svijeta. Grad su ljudi”. Knjiga je najbolji dokaz njegove neiscrpne radne energije, optimizma i vjere u opravdanost društvenog i stručnog učešća.

Radovan Miščević je više od polovice stoljeća stvarao s velikim uspjehom na područjima prostornog i urbanističkog planiranja te arhitektonskog projektiranja. Duboko je vjerovao u humanističko opredjeljenje u kojemu sagledava smisao i bit djelovanja. Naglašavao je važnost i neophodnost interdisciplinarnog rada, neodvojivost urbanizma i arhitekture u procesu izgradnje grada, ekološki prihvatljivi održivi razvoj, a posebnu pažnju i napore usmjeravao je na društveni i socijalni kontekst planiranja.

Pogledajte video iz 2011. u kojem Radovan Miščević govori o Puli, ali i o krizi struke, autor: Pulska grupa.

Izvor: Udruženje hrvatskih arhitekata

Fotografije: Jutarnji list

Nikola Popić, laureat ovogodišnjeg, 50. zagrebačkog salona arhitekture, predstavit će sutra, 29. listopada u 19 h u Kotaru Trstenik, Put Trstenika 1, djelo arhitekta Ive Radića u jednom od najvažnijih susjedstava koje je oblikovao.

“…nikada nije tražio niti iznuđivao nagrade, niti se nametao kroz medije. Radio je najbolje što je znao, u okolnostima koje mu nisu išle na ruku. Kad Vrijeme, taj strašni sudac, napravi odabir, ostaju oni koji nisu zaboravili bitno. Među takve, očito, spada Ivo Radić. Negove uvijek mlade kuće, rađene iz radosti reda, takve su zbog svježine i slobode njegove arhitektonske ideje, uvijek disciplinirane, uvijek na tragu Šegvićeve misli o hrvatskoj arhitekturi koja je astilska i ima samostalnu ishodišnu točku koja proizlazi iz jedinstvenosti pojedine situacije. Grabio sam život kaciolom, znao je reći ovaj arhitekt, kockar, ženskar, lovac i ribolovac koji je osim arhitekture želio i drugamo stići” (Nikola Popić, Misli o čuvanju moderne arhitekture).