Think Space objavljuje rezultate ovogodišnjeg međunarodnog konceptualnog arhitektonskog natječaja THINK public SPACE. U okviru projekta Zagreb za mene, koji provode Grad Zagreb u suradnji s Društvom arhitekata Zagreba i Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu te inicijativom Akupunktura grada, 183 natjecatelja iz 73 autorskih timova iz 29 zemalja svijeta istraživali su suvremeno poimanje javnog prostora nudeći koncepte, ideje i scenarije u javnoj sferi.

Četvrto u nizu izdanje Think Space programa je ove godine poprimilo nešto modificiraniji okvir uključujući peteročlani međunarodni ocjenjivački sud – Aristide Antonas, Ana Dana Beroš, Jan Liesegang, Karin Šerman i Izaskun Chinchilla (ispričana zbog privatnih razloga) koji je odlučio sljedeće:

Prva nagrada 5.000 EUR (bruto)

Grand Hotel Beaux-Arts

Autori:
Sabrina Puddu, Italija
Paolo Emilio Pisano, Italija
Francesco Zuddas, Italija
Suradnici:
Giaime Meloni (fotografije)
Giacomo Garau

Komentar ocjenjivačkog suda:

Rad točno locira krucijalni problem današnjih gradova u odnosu na javni prostor – onaj urbano-arhitektonski (re-lokacija javnih sadržaja, ispražnjeni centri), te socijalni (prekarnost i nestabilnost). Rad nudi konstruktivno rješenje – vrstu socijalnog i urbanog eksperimenta, koji se oslanja na postojeću povijesnu urbano-arhitektonsku infrastrukturu i na sam disciplinarni aparatus. Rad predlaže novu generaciju javnog prostora, hibridizaciju života i rada (kao posljedicu prekarnosti kao uvjeta), i koncept koji ide dalje od uobičajene dihtomije privatnog i javnog. Odlična analiza i prezentacija – tekstualno i grafički.

Analiza u projektu je odlična – stabilnost protiv prekarnosti. Unutar jedne generacije uvjeti života u gradovima su se fundamentalno promijenili, a iideja nastanjenja ovog prekarnog ali obrazovanog društvenog sloja u ruševinama 19. stoljeća mogla bi biti interesantna za diskusiju.

Dobro zaokružen projekt s besprijekornom grafičkom prezentacijom, međutim u nedostatku razumijevanja čimbenika u javnom prostoru te s nekim nedostacima u samom dizajnu.

Druga nagrada 3.000 EUR (bruto)

Full Void Park

Autori:
Lőrinc Vass, Kanada
Neal Li, Kina
Daichi Yamashita, Japan
Pengfei Du, Kina
Yan Luo, Kina

Komentar ocjenjivačkog suda:

Izrazito intrigantan rad, lagano pozicioniran između distopije i utopije. Baziran na svojstvenoj kontradikciji, pokazuje javni prostor kao specifičan te iz više slojeva. Podiže pitanje što je najinteresantniji dio grada – unutrašnjost parka ili ostatak grada. Iako adresira pitanje izbjeglica te unatoč svojoj političnosti, rad je suptilan i nedostaje mu konkretan prijedlog zahvata.

Vrlo poetičan pristup, lijep esej i svojevrsna dokumentacija problema javne sfere manifestiranog u prostornim okvirima. Međutim što na kraju govori o izgledima javnog prostora danas? Da li je to kategorija koja može preživjeti? Možemo li imati dijeljeno sjećanje ili dijeljenu predodžbu istog? Suptilno, ali u nedostatku prijedloga.

Interesantan uvid u granice i medije, s nedostatkom arhitektonske preciznosti.
Poetičan i suptilan rad s nedostatkom prijedloga za postizanje nečega više.

1 od 3 tri jednake Treće nagrade (333,33 EUR bruto svaka)

Illusion and confusion

Autori:
Eva-Maria Fehse, Njemačka
Laurens Falkenhahn, Njemačka
Sébastien Tripod, Švicarska

Komentar ocjenjivačkog suda:

Rad prikazuje zanimljivu intelektualnu refleksiju osnovanu u raspisu natječaja. Istražuje pojam anonimnosti na vrlo potpun način, kao i dosta radikalnu i iznenađujuću kontrolu javnog prostora od strane jedne tvrtke. Rezultat je možda u većem interesu virtualnog javnog prostora.

Rad je interesantan kao koncept između umjetnosti i arhitekture s dobrom razinom apstrakcije estetskih kvaliteta ideja i grafičkog dizajna, međutim s određenim ograničenjima.

Ideja rada trojanskog Google street car vozača je intrigantna, kao i poimanje depersonaliziranog javnog prostora kao „work in progress“ u javnoj sferi.

1 od 3 tri jednake Treće nagrade (333,33 EUR bruto svaka)

Public Spheres

Autori:
Jorge Martin Sainz de los Terreros, Španjolska
Giulia Toscani, Italija
Miguel Martín Sanchez, Španjolska

Komentar ocjenjivačkog suda:

Kao odgovor na problem propadanja javnog prostora, ovaj projekt predlaže uprizorenje performansa, organiziranje aktivnosti i planiranje (kontra)akcije. Javna sfera se pri tome proizvodi, a arhitekt postaje režiser javnih akcija. Intrigantan prijedlog.
Rad je vrlo dobra analiza postojanja višestrukih javnih sfera. Osnovne ideje primijenjene i temeljne pretpostavke aplicirane. Rad je vrlo hrabra knjiga recepata koja svjesno simplificira javni prostor u polemičnom životu. Ideja preklapajućih javnih sfera je intrigantna.

Projekt je priručnik za Habermasove javne sfere. Čini dobro u neizbjegavanju, već nastanjivanju konflikata – lokalizacija je pohvalna, ali površna s nedostatkom snage.
Interesantan teorijski pogled. Dobar projekt, ali malo dijagramatičan.

1 od 3 tri jednake Treće nagrade (333,33 EUR bruto svaka)
Reprogram retail

Autori:
Bernd Jaeger, Njemačka
Susie Ryu, Njemačka

Komentar ocjenjivačkog suda:

Zanimljiva analiza odnosa između javne sfere i trgovačkog sektora. Obično shvaćeni kao antipodi, pokazuju se mnogostruko neovisni. Ideja reprogramiranja i uporabe postojeće trgovačke infrastrukture u svrhu generiranja novih formi javne aktivnosti je zanimljivo.

Ideja prenamjene trgovačkog prostora je pohvalna, ali znana, kao i korištenje reprogramiranja kao generator javne aktivnosti. Projekt je jedna vrsta ready-made rješenja koje ne objašnjava zašto je Karstadt „savršena kutija“ za niz aktivnosti; međutim, rad je vrlo koncizan i elaboriran.

Karstadt je relikt socijalne države prošlosti. Neoliberalni kapitalizam i njegove posljedice su ostavile prazne strukture stvarajući postojanu kontradikciju. Potencijal je tu i poznat je u brojnim primjerima; međutim, pitanje ostaje kako organizacija i upravljanje zaista funkcionira odvojeno od programiranja. Prijedlog je pomalo naivan uzimajući prečac prije otvaranja rješenja transformacije zgrade, otvaranja prostora i pristupačnosti.

1 od 3 jednako vrijedna posebna priznanja

War X Wall X Water

Autor: ChoHao Wu, Taiwan

Komentar ocjenjivačkog suda:

Projekt se ističe temom javnog prostora u izbjegličkim kampovima. Iako je prikazani diskurs hvalevrijedan, a grafička prezentacija snažna, projektantski je prilično izravan ili čak naivan.
Ne toliko osnovan u raspisu natječaja, projekt nudi razumijevanje izbjegličkih kampova i vrlo tehnička rješenja. Vidljiv je velik trud, pohvalno, ali naivno.

1 od 3 jednako vrijedna posebna priznanja

Reclaim. City. Space.

Autori:
Diego Grass Puga, Čile
Felipe de Ferrari Moncada, Čile
Kim Courreges, Francuska
Marcelo Cox Cruzat, Čile

Komentar ocjenjivačkog suda:

Prikaz podsjeća malo na Kohlhoffa i Ungersa i nudi kontradikciju u mjerilima, ali uspijeva s interesantnom i uspjelom prezentacijom. Polazište projekta je uloga arhitekta kao čimbenika koji rješava probleme u urbanom okolišu, što je danas upitno. Rad je zanimljiviji kao umjetničko djelo nego kao arhitektonska rasprava.

Projekt uzima specifične prostore pogođene privatizacijom i pretvara ih u javne prostore različitih veličina. Nedostatak definiranja predloženih programa je postavljen kao cilj i sredstvo podizanja svijesti u različitim kontaktima zajednice, međutim implementacija recepata za projektiranje javnog prostora je naivna, iako je grafička prezentacija pohvalna.

Dobar projekt s interesantnim mišljenjima i iznimnom grafičkom kvalitetom te dobro elaboriran, međutim ne pokazuje radikalne ili nove ideje.

1 od 3 jednako vrijedna posebna priznanja

2 public spaces in Vienna

Autor:
Andreas Puck, Austrija

Komentar ocjenjivačkog suda:

Konzistentna analiza I izlaganje, previše akademska i auto-referencijalna, ali pametna. Projekt kontekstualizira povijest u raspravu i nudi kvalitetnu zbirku tekstova.
Jači u teoretskom aspektu nego u samom prijedlogu projekta. Zanimljiv komentar statusa javno korištenih prostora u privatnom vlasništvu.

Komentar realnosti javnih prostora ilustriran na primjeru Museumsquartiera u Beču se cijeni. Projekt ilustrira kako javni prostor funkcionira neovisno od privatnog ili javnog menadžmenta, kao i ideju pretvaranja Semperovog nedovršenog djela rotacijom za 90 stupnjeva i otvaranjem granica te stvaranjem zanimljivog koncepta.

Ove godine Think Space udružio se sa sveobuhvatnim programom organiziranim od strane Grada Zagreba u suradnji s Društvom arhitekata grada Zagreba i Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu te inicijativom Akupunktura grada – Zagreb za mene. Program koji je u tijeku se bavi urbanom obnovom javnih gradskih prostora kroz niz urbanističko-arhitektonskih natječaja, a ovogodišnji Think Space natječaj daje svoj doprinos istraživanjem suvremenog poimanja javne sfere na teorijsko-konceptualnoj razini nudeći supstancijalnu podlogu budućim natječajima u javnom prostoru grada Zagreba. Služeći kao pilot natječaj, THINK public SPACE je tražio progresivna, konceptualna i arhitektonska prostorna rješenja i intervencije u javnom prostoru grada Zagreba ili europskog urbanog konteksta s ciljem trajnog doprinosa aspektu javnog urbanog života.

Platforma Think Space nastavlja s aktivnostima u sklopu ovogodišnjeg ciklusa. U tijeku je evaluacija pristiglih radova na „Call for papers“ pod temom „New Publicness“, a u pripremi je i već tradicionalna Nekonferencija, koja se održava ove jeseni u Zagrebu na kojoj se okupljaju laureati, članovi ocjenjivačkog suda, arhitekti i stručnjaci iz srodnih disciplina. Za sve daljnje informacije pratite Think Space na službenim stranicama i na facebooku.

Opise radova, galeriju radova te opise svih radova možete pogledati na službenim stranicama Think Spacea, gdje će uskoro biti dostupni.

Izvor: Društvo arhitekata Zagreba

Grad Zadar raspisuje, a Društvo arhitekata Zadra organizira i provodi javni, opći, u jednom stupnju, anonimni, za realizaciju
Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja bastiona Citadela u Zadru.

INVESTITOR I RASPISIVAČ natječaja je
GRAD ZADAR,
Narodni trg 1, 23000 Zadar, OIB: 09933651854
kojeg zastupa gradonačelnik Božidar Kalmeta, dipl.ing.
t: 023.208 197, f: 023.208 104, e: graditeljstvo@grad-zadar.hr
Osoba Raspisivača natječaja zadužena za kontakt:
Ana Bajlo, dipl.ing.bioteh.
e-adresa: ana.bajlo@grad-zadar.hr

ORGANIZATOR I PROVODITELJ natječaja je
DRUŠTVO ARHITEKATA ZADRA,
Kraljskog Dalmatina 2/I, 23000 Zadar, OIB: 61787112557
kojeg zastupa predsjednica Društva Simona Gregorović, dipl.ing.arh.
t: 023. 778 700, f: 023. 778 370, e: drustvo.arhitekata.zadra@gmail.com
Osoba Provoditelja natječaja zadužena za kontakt:
Ana Đinđić, dipl.ing.arh.
e-adresa: ana.markulin@yahoo.com

IZRAĐIVAČ NATJEČAJNOG ELABORATA je
Modulor d.o.o., Marcela Kušara 22, Zadar, Lenka Šaran, ovl. arh., lenka.saran@zadar.net,
OIB: 29290688464

EV. BROJ NABAVE: MN 7/15

BROJ OBJAVE U ELEKTRONIČKOM OGLASNIKU JAVNE NABAVE REPUBLIKE HRVATSKE: 2015/S 012-0028110

Natječaj se provodi na hrvatskom jeziku.

PREDMET natječaja je izrada idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja bastiona Citadela u Zadru – natječaj je za realizaciju.

SVRHA I CILJ natječaja je dobivanje najboljeg idejnog urbanističko-arhitektonskog uređenja bastiona Citadela u Zadru.

PRAVO SUDJELOVANJA imaju sve stručne fizičke ili pravne osobe bez obzira na mjesto sjedišta/prebivališta. Uvjet stručnosti je zadovoljen ako je najmanje jedan autor natječajnog rada ovlašteni arhitekt upisan u Imenik ovlaštenih arhitekata Hrvatske komore arhitekata. Na natječaju ne smiju sudjelovati osobe, koje bi zbog svojeg sudjelovanja u raspisivanju ili provedbi natječaja mogle biti u prednosti ili imati utjecaja na odluke Ocjenjivačkog suda.

ROKOVI
Početak natječaja je dan objave oglasa, odnosno 14. kolovoza 2015.
Natjecatelji imaju pravo postavljati pitanja zaključno sa 28. kolovoza 2015. godine putem elektroničke pošte (citadela@zda.hr) s naznakom: PITANJA ZA NATJEČAJ – BASTION CITADELA U ZADRU.

Odgovori će biti objavljeni u Elektroničkom oglasniku javne nabave (EOJN) i na mrežnim stranicama Društva arhitekata Zadra (www.zda.hr) 11. rujna 2015.
Rok za predaju natječajnih radova je 14. listopada 2015. do 12,00 sati, bez obzira na način dostave.
Kompletni natječajni elaborat (Uvjeti natječaja i Natječajna dokumentacija) biti će dostupan u digitalnom obliku na mrežnim stranicama Društva arhitekata Zadra (www.zda.hr) i stranicama Grada Zadra (www.grad-zadar.hr) od 14. kolovoza 2015. Tekstualni dio natječajnog elaborata (Uvjeti natječaja i tekstualni dio Natječajne dokumentacije) objavit će se u Elektroničkom oglasniku javne nabave (EOJN).

NAGRADE
Ukoliko do roka predaje prispije najmanje sedam (7) radova koji su stručno izrađeni i odgovaraju Uvjetima natječaja, Ocjenjivački sud se obavezuje dodijeliti sljedeće nagrade:

1. Nagrada: 62.400,00 kuna
2. Nagrada: 39.000,00 kuna
3. Nagrada: 23.400,00 kuna
4. Nagrada: 18.720,00 kuna
5. Nagrada: 12.480,00 kuna

Odlukom Ocjenjivačkog suda broj nagrada se može smanjiti ili preraspodijeliti ukoliko do roka za predaju prispije manje od 7 (sedam) radova.

OCJENJIVAČKI SUD

Predsjednik:
1. Sanja Cvjetko Jerković, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja

Članovi:
2. Matko Segarić, dipl.ing.građ., predstavnik Raspisivača
3. Vladimir Kasun, dipl.ing.arh., predstavnik Raspisivača
4. Nenad Kondža, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja
5. Tomislav Krajina, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja

Zamjenik:
Marija Kojaković, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja

STRUČNI SAVJETNICI

1. Barbara Peranić, dipl.pov.umj. i dipl.arh., Konzervatorski odjel u Zadru
2. doc. dr. sc. Karla Gusar, Sveučilište u Zadru
3. John Čolak, Hrvatsko narodno kazalište Zadar
4. mr. Mirna Petricioli, Nasadi d.o.o.

TEHNIČKA KOMISIJA

1. Emina Maksan, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja
2. Marin Bukulin, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja

TAJNIK

Ana Đinđić, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja

Sve materijale možete preuzeti na stranicama Društva arhitekata Zadra.

Izvor: ZDA

Simpozij arhitekata Dani Orisa održat će se 17. i 18. listopada. Petnaesto je to izdanje Dana Orisa koje se već tradicionalno održava u Dvorani Lisinski u Zagrebu.

PREDAVAČI:

Smiljan Radic, Čile
Lacaton & Vassal, Francuska
Iva Letilović i Igor Pedišić, Hrvatska
SPEECH – Sergej Tchoban, Rusija
Janez Koželj, Slovenija
Barozzi / Veiga, Španjolska
Terunobu Fujimori, Japan
José María Sánchez García, Španjolska
Tadej Glažar, Slovenija

“Dani Orisa međunarodni su arhitektonski simpozij u organizaciji Oris Kuće arhitekture, nastao nakon početnih uspjeha časopisa Oris koji kontinuirano izlazi već šesnaestu godinu kao dvomjesečnik te do sada broji 93 izdanja. Organizira se od 2001. godine kao dvodnevno događanje s predavanjima istaknutih stranih i lokalnih arhitekata. Izbor predavača i njihov odaziv rezultat je međunarodnog ugleda časopisa te mreže suradnika i autora koju je Oris tijekom godina izgradio.

Na Danima Orisa do sada su predavali istaknuti svjetski arhitekti, dobitnici najvećih arhitektonskih nagrada i priznanja, poput: Alvara Size, Kenga Kume, Shigerua Bana, Alberta Campo Baeze, Juhanija Pallasme, Petera Zumthora, Mansilla + Tuñon, Adama Carusa, Davida Adjayea, Stevena Holla, Fumihika Makija, Eduarda Souto de Moure, Kazuye Sejime, Wiela Aretsa, Hermana Hertzbergera, Hrvoja Njirića… i mnogih drugih arhitekata i dizajnera – njih do sada preko 200.

Kao i svake godine, cilj nam je našoj vjernoj publici pružiti priliku da čuje neke od najpoznatijih i najuspješnijih svjetskih arhitekata, ali i predstaviti uspješna imena arhitektonske scene, ” stoji u pozivu.

Više informacija pronađite ovdje.

U subotu, 5. rujna 2015. u Oris Kući arhitekture u 12 sati otvara se izložba “Getting Things Done: Evolution of the Built Environment in Vorarlberg”.

Izložba „Getting things done: Evolution of built environment in Vorarlberg“ je putujuća izložba koja je namjenjena upoznavanju međunarodne publike s arhitekturom austrijske pokrajine Vorarlberg.

Bernardo Bader: Haus am Moor, Adolf Bereuter

Više od 230 predstavljenih projekata nudi uvid u razvoj arhitektonske i obrtničke scene čiji počeci su u pokretu započelom u kasnim 1950-im i ranim 1960-im. Taj je pokret doveo do emancipacije vorarlberške arhitekture i kulture visokokvalitetne gradnje. Arhitektura je postala bitan dio identiteta pokrajine, a arhitektonski turizam je otkrio mjesta na koja može usmjeriti pažnju i dovesti posjetitelje. Čvorište arhitektonskog razvoja i središte diskursa postao je vai – Vorarlberger Architektur Institut.

Bruno Spagolla: Volksschule Marul 1, BrunoKlomfar

Izložba je u Zagreb dovedena u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom. Projekt je pod pokroviteljstvom Saveznog ministarstva za Europu, integracije i vanjske poslove te države Vorarlberg.

Kustos i voditelj projekta: Wolfgang Fiel
Kustoska istraživanja i intervjui: Wolfgang Fiel i Denizhan Sezer
Partneri projekta: Werkraum Bregenzerwald, Vorarlberg Museum, vai – Vorarlberg Architecture Institute, Vorarlberg Tourismus
Koncept i razvoj dizajna postava izložbe: Martin Bereuter and Wolfgang Fiel
Vizualizacija i dizajn izložbe i časopisa: Clemens Theobert Schedler, Büro für konkrete Gestaltung
Projektna komunikacija i nacrti: Thomas Hindelang
Video i audio zapisi, fotografija scena i fotografska esejistika: Gerhard Klocker
Dizajn i programiranje internetske stranice: Erich Bendl and Thomas Bendl, www.studiobendl.com
Institucijska podrška i sredstva: Az W, Architekturzentrum Wien, Sammlung, vai, Vorarlberg Architecture Institute, Vorarlberg State Library

Cukrowicz: Nachbaur Vorarlberg Musuem, Hanspeter Schiess

U petak, 4. rujna 2015. u 18 sati na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, autor izložbe, Wolfgang Fiel će održati predavanje o vorarlberškoj arhitekturi.

Izložba je otvorena do 17. rujna 2015.

Grad Hvar posljednjih je godina suočen s određivanjem smjera u kojem želi ići u turističkom smislu – želi li (p)ostati party-destinacija ili mjesto bogate kulturne ponude. Pitanje namjene prostora jedno je od ključnih točki za krojenje budućnosti, kako za turistički razvoj, tako i za potrebe domaćeg stanovništva.

Među tim pitanjima ističe se prostor nekadašnje crkve i utvrde Venerande (u lokalnom govoru Venjeronda), smještene na uzvisini na zapadnom dijelu hvarske luke. Bivša crkva i hospicij sv. Venerande (Paraskeve ili Petke, grkokatoličke svetice) izgrađeni su u 16. st. za potrebe pomoraca istočnog obreda iz tada brojnih mletačkih posjeda u Grčkoj. Zanimljivo je da je u njoj bio i latinski oltar, te je crkva imala dvoobrednu namjenu.

Nakon propasti Venecije (1797.g.) prostor ostaje napušten, a 1806. postaje poprište krvavog francusko-ruskog sukoba u kojem je stradalo, prema izvorima, nekoliko stotina vojnika. Pobjednica sukoba – Francuska pretvorila je Venerandu u utvrdu, izgradivši obrambeni zid. Godine 1813. Hvar dolazi pod austrijsku vlast, te se nastavljaju radovi na fortificiranju nekadašnjeg hospicija. Oko južnog obrambenog zida su tada posađene agave, vrsta kaktusa mesnatih i čvrstih listova, kako bi utvrda imala dodatnu obrambenu funkciju. Nakon što je austrijska vojska konačno napustila objekt, svestrani i samouki znanstvenik-amater, Hvaranin Grgur Bučić na tom mjestu vrši meteorološka mjerenja. Tako Veneranda postaje jedna od najstarijih meteoroloških postaja u Hrvatskoj (1858.). Djeluje i danas, nakon više od stoljeća i pol, u prostoru nekadašnjeg zvonika.

Prostor Venerande kakav Hvarani pamte definiran je 1950-ih, kada je pretvoren u ljetnu pozornicu i kino. Sve do 1990-ih gostovali su brojni domaći i svjetski glazbenici, opere i baleti, festivali, iščekivali su se filmski hitovi… U prosincu 1993. hvarsko gradsko vijeće prihvatilo je ugovor sa tvrtkom Veneranda d.o.o. o zakupu objekta na dvadeset godina za ugostiteljsku i kulturnu djelatnost, uz najam od današnjih 10 500 eura godišnje. Međutim, stvarni godišnji najam, kako piše hvarski povjesničar Joško Kovačić u svom radu o povijesnom razvoju hvarske luke, iznosio je 500 eura, a ostatak je trebao biti utrošen za obnovu. Osim sanacijskih radova, instalacija i uređenja crkvice, bila je predviđena i izgradnja meteorološke postaje na drugoj, boljoj lokaciji. No gotovo ništa od toga nije realizirano, zbog ishođenja lokacijske i građevinske dozvole, kao i značajnog povećanja investicije u odnosu na početnu. U tom periodu djelovao je diskoklub, ljetno kino i neko vrijeme zimsko kino, u prostoru nekadašnje crkvice.

Kako ni do kraja 2005.g. nije realiziran ugovoreni dio obveza, zakupac je prodao tvrtku Veneranda d.o.o. Novi vlasnik je otvorio ugostiteljski objekt i devastirao prostor. Zazidao je otvore puškarnica, probio vrata na obrambenom zidu i bespravno betonirao prostor na sjevernoj strani utvrde, kako bi postavio štekat pizzerije. U prostoru nekadašnjeg gledališta postavljen je ogromni šator. Reagirali su nadležni kulturni djelatnici, što je – barem za kratko vrijeme – spriječilo daljnju devastaciju. U ovom periodu Veneranda postaje sinonim hvarskog burnog noćnog života, uz razvikani klub Carpe Diem. Dospjela je na naslovnice svjetskih tabloida kada je princ Harry za vrijeme partijanja pijan skočio u bazen. Hvarani su se neprestano žalili na buku i nered, smatrajući da takva vrsta turističke ponude može samo štetiti gradu. U gradskim kuloarima kretale su se priče o nelegalnoj djelatnosti objekta i povezanosti s kriminalnim podzemljem.

Konačno, krajem 2013.g. hvarsko gradsko vijeće je odlučilo da se Veneranda vrati gradu na posjed i upravljanje, što je u Hvaru prihvaćeno kao povijesni trenutak i odlična prilika za mijenjanje trenutnog smjera turizma proširivanjem i obogaćivanjem kulturne ponude. Unatoč potrebnim ulaganjima, cilj je bio već do ljeta 2014.g. urediti prostor za dnevne turističke obilaske i organizirati priredbe u sklopu postojećeg Hvarskog ljeta, a upravljati preko osnivanja javne ustanove u kulturi. Na sjednicama se nekoliko puta raspravljalo o budućoj namjeni Venerande, no bez većeg uspjeha. Gradonačelnik Rino Budrović želio je prostor ponovno dati u zakup, doduše, uz djelatnosti koje bi odredio Grad Hvar. Ta odluka nije prošla, a nije prošao ni prijedlog odluke o osnivanju kulturne ustanove za upravljanje kapitalnim gradskim objektima, među ostalim i Venerandom.

Već drugo ljeto zaredom prostor je prazan, a ne nazire se ni rješenje buduće namjene. Nedostatak upravo ovog prostora za događanja vidio se prije nekoliko mjeseci kad su poznati 2Cellos najavili koncert na otoku Hvaru. U gradu Hvaru nisu imali gdje nastupati pa su odabrali trg u Jelsi, koji ima znatno manji broj mjesta nego Veneranda. Pitanje što će biti s Venerandom još dugo, čini se, neće pronaći konkretan odgovor.

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sjedeći na rubu kružnog toka u Asmari, glavnom gradu Eritreje i središtu nekadašnjeg talijanskog afričkog carstva, pogled privlači uslužna stanica “Fiat Tagliero”: njen natpis u stilu art decoa dostojan je plakata za Fellinijev film, dok dva betonska 30-metarska krila nad ovom nekadašnjom garažom oponašaju avion.

Zgrada i njena “krila” samouvjereni su prikaz davno prošlog razdoblja eritrejske povijesti. Izgrađena je 1938., a projektirao ju je talijanski arhitekt Giuseppe Pettazzi. Godina je to pred izbijanje svjetskog rata, kada je premijer Benito Mussolini sa svojom Fašističkom strankom počeo otvoreno pokazivati imperijalističke ambicije za zauzimanjem što više afričkog teritorija.

Mussoliniju je Asmara bila jezgra njegovog novog Rimskog Carstva i administrativni centar njegove Africa Orientale Italiana. Grad je nazvao “La Piccola Roma”, afrički mali Rim.

Fašistička Italija poticala je svoje stanovnike da isele u Eritreju i 1939., prema popisu stanovništva iz iste godine, više od polovice stanovnika Asmare bili su Talijani. Postavši prazno platno najradikalnijim arhitektima u Italiji, grad je pronašao svoju novu ulogu kao nesvakidašnje igralište futurističke arhitekture. Mussolini je ohrabrivao talijanske arhitekte i inženjere da transformiraju Asmaru u urbanu utopiju, punu kinodvorana, kafića, uvezenih bicikala i stabala platana.

“Zgrada Fiata je razlog zašto sam postao arhitekt. Posebna je to građevina. Konstruktivno je vrlo hrabra. Današnji se inženjeri ne bi usudili izvesti konzolu ni upola kraću“, kaže Mesfi Metuasu, lokalni arhitekt i urbanistički planer koji djeluje u Asmari od 1995.

Sada je Fiatova zgrada u srcu kompleksnoga grada, u isto tako kompleksnoj zemlji. Kao što je slučaj i s mnogim drugim građevinama u gradu, i ova je bila zanemarena tijekom godina, nitko nije mogao u nju ući sve do ranih 1990-ih. Eritreja se za svoju neovisnost izborila 1991., a kroz svoju je povijest bila pod Otomanskim carstvom, kolonizirana od Egipta, zatim Talijana, Britanaca te na poslijetku Etiopljana, s kojima je sukob trajao čak 30 godina. Nakon toga se Asmara sa svojim građevinama otvorila svijetu i javnost, pogotovo arhitektonsku, ostavila zapanjenu.

Jer, koliko god je Eritreja u svojoj političkoj povijesti bila surova prema svom stanovništvu, toliko je bila blagonaklona prema svojoj arhitekturi. Sukobi u zemlji su građevine Asmare zadržali u vremenskoj kapsuli: još uvijek postoje modernistička kina, futurističke benzinske stanice, zgrada koja podsjeća na radioprijamnik, dvorane za kuglanje s drvenim klinovima, pizzerije, bulevardi izgrađeni samo za bicikle.

Danas je Eritreja pod sankcijama UN-a zbog represivne vlade i vodstva predsjednika Isaiasa Afwerkija, a posjetioci zemlje, bilo novinari ili turisti, su vrlo rijetki.

Postoje pokušaji da se sačuva grad, ulažu se napori da Asmara zbog svojih arhitektonskih bisera dođe na listu Unescove svjetske baštine. A to se naslijeđe i danas može osjetiti na svakom koraku: još uvijek se proteže talijanski utjecaj, još se uvijek na ulici mogu vidjeti stari Fiati, Lade i “bube”, a bicikli su posvuda.

Eritrejci su “ludi” za biciklima, zovu ih “bicicletta” – kao Talijani, a postoji i 100 kilometara duga staza koja se od Asmare spušta sve do Crvenog mora.

Ono što je građanima Asmare i Eritreje oduzela politička vlast – dignitet – vraća se u obliku ponosa kad se radi o graditeljskom nasljeđu.

“Kad su ljudi svjesni ljepote građevina, onda se mogu i zaljubiti”, kaže Metuasu.

Autorica Natasha Stallard, dopisnica The Guardiana za Afriku, prvu je verziju teksta objavila u Brownbooku 2013.g., koju je dopunila u kolovozu 2015.

Izvor: The Guardian

Sveučilište u Zadru (raspisivač) i Društvo arhitekata Zadra (organizitor i provoditelj) objavili su rezultate Natječaja za izradu Urbanističkog plana uređenja prostora vojarne Franka Lisice – Novog Kampusa.

Ocjenjivački sud u sastavu: prof.mr.sc. Emil Šverko, dipl.ing.arh.(predsjednik OS-a), prof.dr.sc.dr.h.c. Ante Uglešić, prof.dr.sc. Dijana Vican, prof.mr.sc. Boris Koružnjak, dipl.ing.arh., prof. Tonči Žarnić, dipl.ing.arh., odlučio je sljedeće:

Prva nagrada u neto iznosu od 160.000,00 kn; dodjeljuje se radu pod brojem 10

autori:

Vedran Pedišić, dipl.ing.arh.
Mladen Hofmann, dipl.ing.arh.
Iva Marjančević Vuksanić, dipl.ing.arh.
Antonija Milovac, dipl.ing.arh.
Suradnici, arhitektura: Gordana Gregorić Miočić, dipl.ing.arh.
Vizualizacije i dizajn: Erick Velasco Farrera, dipl.ing.arh., Martina Petrač, dipl.ing.arh.
Strojarstvo: Goran Tomek, dipl.ing.stroj.
Konstrukcija: Prof. Boris Baljkas dipl.ing.građ.

Druga nagrada u neto iznosu od 105.000,00 kn; dodjeljuje se radu pod brojem 04

autori:
ARHIV arhitektura i urbanizam:
Luka Bekavac
Dora Jerbić
Iva Pauzar
Antun Strahor
Pero Vuković

Treća nagrada u neto iznosu od 70.000,00 kn; dodjeljuje se radu pod brojem 05

autori:
Damir Mance
Suradnici: Karlo Seitz
Stella Gojak
Mladen Ileš

Četvrta nagrada u neto iznosu od 50.000,00 kn; dodjeljuje se radu pod brojem 09

autori:
Zala Likavec
Maja Slapernik
Blaž Budija
Grega Valenčič
Andrej Blatnik
Goran Glavan
Rok Jereb

Peta nagrada u neto iznosu od 35.000,00 kn; dodjeljuje se radu pod brojem 06

autori:
Božica Vojnović ing.građ., ovl.arh.
Nikola Arambašić, mag.ing.arh.
Suradnici za strojarske instalacije:
Termoinženjering-projektiranje d.o.o.
Branimir Šegotić mag.ing.mech.
Ivan Kovač dipl.ing.stroj.

Izvor: Društvo arhitekata Zadra

Zamislite lice grada bez industrijskih zgrada. Možete li? Kako izgleda? Kako se nosite sa spoznajom da ih više nema i/li kao da ih nikada nije ni bilo? Možda baš zato što živimo u vremenu deindustrijalizacije i nestajanja proizvodnje, industrijsko naslijeđe i njegovo očuvanje privlače sve više pažnje, no, nažalost, primjera njezine uspješne revitalizacije i prenamjene vrlo je malo kada govorimo o Hrvatskoj.

“Industrijska arhitektura svakodnevno nas podsjeća na jednu od ključnih prekretnica u razvoju ljudske civilizacije: industrijsku revoluciju. Nov način proizvodnje i pronalazak novih materijala omogućio je prelazak s manufakturne na industrijsku proizvodnju, iz obrta u tvornice. Ne samo da su tvornički pogoni, zbog potrebe za funkcionalnošću, potaknuli pojavu novih arhitektonskih formi, već su u široku upotrebu uveli i materijale poput lijevanog željeza, stakla, čelika i armiranog betona. Usto, oni su simboli radničke klase, monumentalne vizure duboko usađene u svijesti svakoga stanovnika zemalja-kolijevki industrije, koji su u tamošnjim tvornicama radili, zarađivali kruh za svoje obitelji, borili se za radnička prava, koji su u njima i od njih živjeli”, jasno su saželi važnost očuvanja industrijske baštine Dinko Duančić i Pia Sopta u svojem radu “Bubara – Prošlost, sadašnjost i budućnost zagrebačke tvornice svile“.

Bubara

“Osobno, jednu od najupečatljivijih alegorija značenja fenomena industrijske baštine u kontekstu opće tehnološke razvijenosti, nalazim u filmu ‘Alien’ Ridleya Scotta, u sceni kad ekipa sa Zemlje dospije na planet na kojem se nalaze fosilizirani ostaci visoko razvijene civilizacije izumrle milijunima godina prije razvoja čovječanstva, a naprednije od svega što je suvremeni čovjek izmislio. Industrijska baština je, patetično rečeno, najsuptilniji pokazatelj povijesnog razvoja civilizacije, čovjeka i čovječanstva, neophodna za istraživanje i proučavanje svega što jesmo, naravno, ukoliko nas takvo što uopće zanima”, kaže nam multimedijalni umjetnik Marijan Crtalić, umjetnički direktor Festivala Željezara Sisak.

Unatoč važnoj ulozi u prošlosti, sadašnjost Bubare je takva da, nažalost, već godinama propada i da će neku svjetliju budućnost u obliku prenamjene teško dočekati. Vjerojatno zadnji svijetao trenutak imala je krajem 90-ih kad su u tom prostoru, nakon što je tvornica već pokradena, nekoliko mjeseci boravili skvoteri i u njemu organizirali koncerte. Nedaleko od Bubare, na sličnom principu – zahvaljujući skvotiranju, ali ipak uz drugačiji razvoj priče, bivša zgrada tvornice lijekova “Medika”, čekajući novu namjenu, postala je umjesto napuštenog objekta društveno koristan sadržaj i već nekoliko godina opstaje kao jedno od glavnih zagrebačkih alternativnih okupljališta. Njime upravlja Autonomni kulturni centar. Sastoji se od kluba, knjižnice, infoshopa, galerije, filmskog studija, osam ateljea, tri prostora za bendove i akrobatske dvorane.

AKC Medika

Upitno je, međutim, kakva će biti sudbina obližnje bivše Tvornice duhana Zagreb, izgrađene 1882. godine, koja već osam godina čeka na konačno udomljavanje Hrvatskog povijesnog muzeja. U međuvremenu, iz “povijesnog industrijskog krajolika” praktički je nestalo Paromlina, izgrađenog 1907. godine, inače najstarijeg primjera industrijske arhitekture u Zagrebu (više o Paromlinu, pročitajte ovdje). Planova je za njegovu prenamjenu bilo nekoliko, ali svi su propali zbog neodlučnosti i nepripremljenosti za novu funkciju iako je to, kako je često u svojim istupima upozoravala povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, “jedino mjesto gdje se može ostvariti spoj Donjega grada i Trnja i napokon oblikovati novo, metropolsko središte, a baština Gredelja zaslužuje da se valorizira kao element njegova identiteta”.

Paromlin

Od kompleksa Paromlina novu je funkciju doživjelo jedino prizemlje glavne zgrade gdje se već neko vrijeme smjestio klub Sirup te jedan od pomoćnih objekata, i to opet ne zalaganjem institucija, nego volonterskim radom članova Aikido društva Zagreb koje kao aikido dojo koristi bivšu tvorničku dvoranu. Taj prekrasan primjerak ne samo industrijske arhitekture, nego i industrijske arheologije, godinama je propadao.

Gredelj

“Isparila” je i tekstilna tvornica Nada Dimić, nekad Tvornica Penkala olovaka, izgrađena 1911. godine, i to kao prva tvornica mehaničkih olovaka na svijetu, a već spomenuti Gredelj – Strojarnica Ugarske državne željeznice iz 1894. još čeka novi oblik života u vidu uspješne revitalizacije i prenamjene industrijske baštine, možda kao dom stalnog postava Hrvatskog željezničkog muzeja. Bolju budućnost čeka i kompleks bivše Klaonice u Heinzelovoj ulici, još jedno od najvažnijih ostvarenja moderne industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća, koje danas zjapi uglavnom prazno i u njemu se povremeno održavaju koncerti, modne revije i različita druga kulturna događanja.

Pročelje Gradske klaonice

Prolazni hodnik između dviju klaonica, hladionice i tržnice za meso

Vijeće Europe 2015. godinu proglasilo je godinom Europske industrijske i tehničke baštine (European Industrial and Technical Heritage Year), a primjerice zagrebačka industrijska arhitektura „otkrivena“ je zapravo nedavno i veliku je ulogu u tome odigrao projekt “Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“, koji je 2010. godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba, a putem kojeg se nastoje potaknuti inicijative za očuvanje zagrebačke industrijske arhitekture. Pod njegovim se vodstvom analizom stanja Klaonice i stočne tržnice te istraživanjem i mogućnostima transformacije upravo u kontekstu promicanja zaštite i prenamjene industrijskog naslijeđa, pozabavio program Rethinking Industrial Sites u partnerstvu s obrazovnim institucijama na znanstvenom polju arhitekture i urbanizma. Ideje proizišle iz ovog programa trebale bi poslužiti kao uporište i smjernice daljnjim aktivnostima koje će Grad Zagreb provoditi za kompleks Klaonice.

Slike s izložbe Rethinking Industrial Sites

Što se tiče nekih drugih, možda arhitektonski manje značajnih tvorničkih prostora u Zagrebu, i oni doživljavaju različite prenamjene, poput kompleksa bivše tvornice boja i lakova Katran u Radničkoj ulici u kojemu se, između ostalog, nalaze i ateljei te klub u privatnom vlasništvu, a i stara tvornica dugmadi u Savskoj ulici već par godina udomljuje Vintage Industrial Bar. Istovremeno, pitanje je što će biti s izuzetno vrijednim spomenikom industrijske baštine iz 1917. godine – kompleksom bivše tvornice alkoholnih pića Badel u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici, koja godinama propada. U središtu kompleksa nalazi se zaštićeni objekt bivše tvornice alkohola i tu bi trebali biti kulturni sadržaji poput, kako se spominjalo, muzeja filma i možda kinoteke. Naime, za nekoliko mjeseci trebao bi biti donesen urbanistički plan njegova uređenja u sklopu kojega bi oko 15 posto površine trebalo ostati za javne i društvene namjene. Doduše, prije nekoliko godina Grad je bio raspisao i javni natječaj za izradu idejnog urbanističko- arhitektonskog rješenja Bloka Badel na koji su pristigla čak 242 rada, a prvu nagradu odnio je rad Pablo Pita Architects.

Arko badel

Badel Blok, Pablo Pita Architects

Svakako valja podsjetiti i na “Operaciju: grad” u sklopu koje se teoretski raspravljalo, ali i praktično djelovalo i osvajalo napuštene industrijske komplekse, poput ranije spomenute Klaonice i Badela te ih se pretvaralo u nove javne prostore. Program manifestacije proizvod je suradnje na široj zagrebačkoj nezavisnoj sceni koja svoje programe seli u spomenute prostore. Bit će zanimljivo vidjeti kako će izgledati stara tvornica Jedinstvo, u kojoj se, uz klub Močvara, posljednjih godina održavaju razni kulturni programi, a koja bi trebala biti pretvorena u fleksibilan multifunkcionalni prostor što uključuje prenamjenu, rekonstrukciju i dogradnju postojećeg objekta, o čemu možete čitati ovdje.

Jedinstvo

Jedinstvo, velika dvorana

Jedinstvo

Jedinstvo, mala dvorana

Drugi nastavak o prenamjenama industrijske baštine u Hrvatskoj čitajte sutra.

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako senzibilitet prema industrijskim sklopovima u posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj jača, u većini slučajeva, unatoč ogromnom potencijalu koji pruža industrijska baština i koji bi trebalo strateški razraditi s obzirom na mjesto koje industrijalizacija ima u materijalnoj, suvremenoj kulturi, ona propada, a njezina prenamjena, uz poštivanje izvornog stanja, rijetka je pojava. Za razliku od situacije u ostatku Europe, primjerice londonska galerija Tate Modern, najposjećeniji muzej moderne umjetnosti na svijetu, nalazi se u zgradi bivše elektrane Bankside Power Station. Ljevaonica “Hermann & Alfred Escher AG” u Chemnitzu u njemačkoj pokrajini Saskoj udomila je glavni saski muzej industrije.

Muzej d’Orsay

Berlin je poznat po Tunel klubu u napuštenoj stanici podzemne željeznice kod Potsdamer Platza, tvornica plina u Amsterdamu restaurirana je u kulturni centar s galerijama, restoranima i klubovima, a klub u Moskvi Arma 17, u staroj plinari blizu željezničke stanice Kurski, privlačio je turiste iz cijelog svijeta. Muzej d’Orsay u Parizu poznat po zbirci remek-djela impresionizma i postimpresionizma nastao je na mjestu staroga željezničkog kolodvora s kraja 19. stoljeća. High Line u New Yorku izvorno je bila pruga po kojoj su prometovali teretni vlakovi u najvećem industrijskom dijelu Manhattana, a danas je to prostor koji je pretvoren u urbanu oazu, odnosno park pri čemu su pojedini segmenti tračnica neznatno izmijenjeni da bi podsjećali na prijašnju namjenu.

Arma 17

Sličnih priča u Hrvatskoj vrlo je malo – Gliptoteka i Lauba te Muzej automobila u Zagrebu, Pijacala u Labinu, Festival Željezara u Sisku te napori na sistematiziranju industrijske baštine u Rijeci – rijetki su pozitivni i uspješni primjeri prepoznavanja i očuvanja industrijske baštine. Na tom je tragu i ideja da zgrada Dalmacijavina, koja se nalazi se jugoistočnom dijelu splitske luke, izgrađena 1959. godine po projektu arhitekta Stanka Fabrisa, udomi novi splitski Muzej mora koji bi objedinio nekoliko postojećih institucija i zbirki.

“Na individualnoj razini ima interesa za sve, na institucionalnoj razini postoje brojni stručnjaci s velikim interesom i razrađenim programima te konkretnim pokušajima realizacije takvih ideja, ali temeljna hrvatska kulturna politika, odnosno strategija (što god to bilo) zainteresirana je za financiranje svega što je, barem poklonicima suvremene kulture i umjetnosti, a pogotovo industrijske baštine, nepotrebno i neinteresantno. Dakle, osim brojnih poslovnih prenamjena industrijskih prostora u nove privredne objekte, koji uglavnom ne uključuju nikakve restauratorsko-konzervatorske zahvate na postojećoj prostorno-proizvodnoj infrastrukturi, odnosno gledanje iste kao ikakvog kulturno povijesnog dobra, postoje inicijative i programi realizirani od strane pojedinaca i udruga od kojih, kao najozbiljniji, valja istaknuti umjetničku udrugu Labin Art Ekspress s njihovim projektom sustavne dugogodišnje kulturno-umjetničke revitalizacije labinskog ugljenokopa“, ističe Crtalić.

Udruga Labin Art Expres, naime, razvija projekt Rudnici kulture, posvećen zaštiti i umrežavanju zatvorenih rudnika na području bivše Jugoslavije, a komplementarni projekt je dugogodišnji “Underground City XXI”, čiji je krajnji cilj potpuna obnova podzemlja rudnika u Labinu i Raši koji bi time postao prvi “stvarni futuristički underground grad na svijetu”. Početak njegove rekonstrukcije planiran je za početak 2016. godinu, a udruga radi i na međunarodnom Bijenaleu industrijske umjetnosti, koji je prošle godine imao premijerno izdanje, a plan je da se održava svake dvije godine, u trajanju od 45-60 dana, i to upravo tijekom održavanja Venecijanskog bijenala.

Gradska knjižnica

Premda su rudnik i rudarska industrija u Labinu ugašeni krajem osamdesetih godina, tamošnje tvorničke zgrade zaštićene su kao vrijedni primjerci industrijskog nasljeđa, a Gradska knjižnica u Labinu smještena je u nadzemne tvorničke prostore Pijacala, nekadašnjeg ugljenokopa u Labinu. Knjižnica se nalazi u Velikoj Mramornoj dvorani, lokaciji na kojoj su se nekada primale plaće i dizali štrajkovi. Osnovna koncepcija uređenja interijera knjižnice zasnovana je na ideji zadržavanja nekadašnjeg karaktera i ambijenata zgrade, a kroz cijeli interijer su prisutni i vidljivi dijelovi stare strukture i materijala. No, osim knjižnice, i čitava zona Pijacala podrazumijeva preuređenje ostalih građevina na lokaciji u fazama. Više o Knjižnici pročitajte ovdje.

Gradska knjižnica

Lauba – Kuća za ljude i umjetnost jedan je od rijetkih primjera potpune arhitektonske rekonstrukcije napuštenog industrijskog prostora. U njemu je bio glasoviti Tekstilni kombinat Zagreb, jedina tvornica specijalizirana za proizvodnju vrhunskog damasta u kojoj je 1923. djelovala Tvornica za pamučnu industriju d.d., kao podružnica bečke tvrtke Hermann Pollack i sinovi. Zgrada, koja je nekada bila vojarna, pretvorena je u tvornički pogon, a jahaonica je pretvorena u tkaonicu. Upravo je jahaonica danas jedina sačuvana građevina koja je pripadala kompleksu te predstavlja i prvi primjer obnovljene arhitekture vojničke baštine na zagrebačkom Črnomercu. Ovaj zaštićeni spomenik kulture adaptiran je za suvremeni izložbeni prostor uz očuvanje vrijednih povijesnih karakteristika te prilagodbu specifičnim potrebama radova suvremene umjetnosti. U ogromnom hangaru smještena je galerija, a iza staklenih fasada na podignutoj razini unutar samog izložbenog prostora, svojevrsnoj tribini, nalaze se uredi i ostali poslovni prostori.

Lauba

Kao korektan primjer prenamjene navodi se i Arsenal u Zadru. Naime, taj kulturni i konferencijski centar, koji ima jedinstvene uvjete za održavanje koncerata, prezentacija, prijemova, konferencija, privatnih proslava, izložbi te komercijalnih događaja, nalazi se u sustavu privatne tvrtke. Riječ je o velikom lučkom skladištu izgrađenom u 16. stoljeću te proširenom i nadograđenom 1752. godine, a poslovanje je obuhvaćalo gradnju brodova za rat i trgovinu, proizvodnju oružja, konopa i cjelokupne brodske opreme, a danas Arsenal djeluje u sustavu jedne od vodećih turističkih kompanija.

Arsenal

Bivša zagrebačka Kožara prenamijenjena je još prije 50-ak godina za potrebe Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti umjetnosti i slovi kao jedan od najboljih primjera uspješne revitalizacije industrijske baštine. Gradnja Kožare je započela 1864. i postupno se proširivala do najvećeg industrijskog pogona u Zagrebu, no požar 1926. uništava veći dio pogona, a 1938. kožara prestaje s radom. Gliptoteka, koja je dio HAZU-a, profilirana je kao muzej skulpture u kojem se može sagledati kiparsko stvaralaštvo od antike do danas, a uz postojeći muzejski kompleks 2000. godine izveden je i Park skulpture u realizaciji akademika Miroslava Begovića. Riječ je o prostoru kojeg se koristi i za povremene izložbe te različita druga kulturna događanja i druženja. Taj kompleks s kulturnog i urbanističkog aspekta ističe se kao najznačajnija prenamjena jer je upravo u svojoj koncepciji idealna intervencija: sačuvan je čitav industrijski kompleks u središtu Zagreba koji je namijenjen kulturnim sadržajima.

Gliptoteka

Kad govorimo o skulpturama, put nas vodi do Parka skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika “Željezara Sisak” između 1971. i 1990. godine, a ta je galerija na otvorenom prepoznata zahvaljujući dugogodišnjim naporima i ustrajnosti Crtalića, koji se posvetio istraživanju, dokumentiranju i prezentaciji industrijske baštine, razvijajući njezine izvorne vrijednosti kroz umjetničke projekte poput onog pod nazivom “Nevidljivi Sisak”, u sklopu kojeg je istražio i prezentirao vrlo kompleksan i raznolik kombinat Željezare – kroz projekt “Fenomen željezara”, film “Industrijski raj” i performance “Umjetnik u udruženom radu”. “Tek prije nekoliko godina željezarske skulpture su proglašene kulturnom baštinom. Osobno sam se, u pripremi festivala Željezara, morao obraćati raznim firmama i njihovim vlasnicima za dozvolu pristupa određenim sadržajima, a tako rade i kulturne institucije, umjesto da je obrnuto”, upozorava Crtalić.
O Željezari Sisak i Crtalićevom radu, možete čitati ovdje.

Skulptura Josipa Diminića

Prvi dio teksta o prenamjenama industrijske baštine u Hrvatskoj možete pronaći ovdje.

A treći, završni nastavak pročitajte sutra.

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Udruženje hrvatskih arhitekata objavilo je nominacije za 50. zagrebački salon arhitekture. Na prijave je pristiglo ukupno 298 radova u tri kategorije: Prijedlog, Situacija i Studenti.

Selektor Salona prof. Hrvoje Njirić izabrao 131 rad za izlaganje na izložbi, koji su uspješno odgovorili na zadanu temu “Dosljednost”: 12 radova u kategoriji Prijedlog; 91 rad u kategoriji Situacija i 28 radova u kategoriji Student.

Od 131 selektiranog rada za nagrade Salona konkurira 25 nominiranih radova: 4 rada u kategoriji Prijedlog; 13 radova u kategoriji Situacija i 8 radovi u kategoriji Studenti.

Otvorenje izložbe 50. zagrebačkog salona arhitekture, uz dodjelu nagrada Salona održat će se 1. listopada 2015. u 19:00 sati u Hrvatskom domu likovnih umjetnika.

NOMINIRANI RADOVI:

Kategorija „Prijedlog“

Autor: Tatjana Liktar Elez, Ivana Lukenda, Kristina Careva, Ana Mrđen, Maja Dražina / \”Prostor oko mene\”
Naziv rada: Arhitektonski priručnik za male radoznalce \”Prostor oko mene\”

Autor: Robert J. Loher / Tomislav Pavelić
Naziv rada: Moja kućica moja slobodica

Autor: Aneta Mudronja Pletenac, dia
Naziv rada: EUROPSKI CENTAR ZA KULTURU LETA \”MALI PRINC\”  : Rekonstrukcija i revitalizacija napuštenog aerodroma Željava – Podzemni kompleks \”KLEK\”  (Objekt 505)

Autor: Jadranka Polak
Naziv rada: Soba na Savi

Kategorija „Situacija“

Autor: Brigada
Naziv rada: postav izložbe \\\\

Autor: Damir Gamulin/Margita Grubiša/Igor Presečan/Ivana Žalac
Naziv rada: GRADSKA KNJIŽNICA LABIN (više čitajte ovdje)

Autor: hpnj+
Naziv rada: DPU NOVO GRADSKO GROBLJE GRADA ZADRA

Autor: Dražen Juračić i Jelena Skorup/ARIES
Naziv rada: Pine Beach Resort – restoran i kuhinja

Autor: Ivan Juretić / Robert J. Loher
Naziv rada: Rossijeva koliba – obnova

Autor: Ana Krstulović, Nikola Popić
Naziv rada: Groblje sv. Lucije

Autor: Davor Mateković/PROARH
Naziv rada: STONE HOUSE (više čitajte ovdje)

Autor: Dinko Peračić
Naziv rada: Tržnica i ribarnica Vodice

Autor: Radionica arhitekture + Vanja Ilić
Naziv rada: Muzej vučedolske kulture (više čitajte ovdje)

Autor: Sanjin Sabljak, dipl.ing.arh.
Naziv rada: Islamski centar u Osijeku, idejno arhitektonsko rješenje

Autor: Studio 3LHD
Naziv rada: Zeleni Paviljon_Restoran

Autor: Studio 3LHD
Naziv rada: Studija Novalja

Kategorija „Studenti“

Autor: Marija Barović
Naziv rada: Institut za mediteransko bilje u napuštenoj tvornici u Dolima

Autor: DMAPP_Drveni modularni apartman (Natalija Andonova, Sven Duplić, Tena Knežević, Saša Košuta, Dora Lončarić, Ana Oršolić, Borna Pavičić, Matej Požega, Karla Sršen, Bruna Stipaničić, Natalija Šarlija, Mara Uroda)
Naziv rada: DMAPP_Drveni modularni apartman

Autor: Mario Kralj
Naziv rada: Sloboda unutar granica

Autor: Mario Kralj, Marija Medoš
Naziv rada: Zagreb Public Library

Autor: Dora Lončarić
Naziv rada: Hrvatska kinoteka

Autor: Mauro Milli
Naziv rada: Diplomski rad: Oltremare Rovinja – Aktiviranje arhipelaga u javni krajolik

Autor: Igor Sladoljev
Naziv rada: Ugao – Dovršetak izgradjene strukture na križanju Tratisnke i ulice F. Andraseca

Autor: Kristina Škrokov mag.ing.arh.
Naziv rada: Gradsko središte – Varaždinske Toplice (više čitajte ovdje)

Više informacija pronađite na službenim stranicama Udruženja.

Izvor/ Fotofrafije: Udruženje hrvatskih arhitekata

Općina Tučepi raspisuje, a Društvo arhitekata Splita (DAS) organizira i provodi državni, javni, otvoreni, projektni, dijelom anketni, u jednom stupnju, anonimni Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja rekonstrukcije građevine stare uljare (ljetnikovac Ivanišević) i izgradnje nove crkve u Tučepima.

Oznaka iz Plana javne nabave Raspisivača Natječaja: E-MV-13/15
Registarski broj Natječaja HKA: 188-15-TU-IUA

INVESTITOR I RASPISIVAČ: OPĆINA TUČEPI, Kraj 39a, 21325 Tučepi, OIB 03720208237, koju zastupa Načelnik Općine, Ante Čobrnić, tel. 021/623585, fax. 021/623568, e-mail: ante.cobrnic@tucepi.hr, web stranica: www.tucepi.hr

ORGANIZATOR I PROVODITELJ: DRUŠTVO ARHITEKATA SPLITA (DAS), Starčevićeva 24c, 21000 Split, OIB 88950229770, koje zastupa Predsjednica, Marijana Bronzović, dipl.ing.arh., tel. 098/208235, e-mail: tajnistvo@d-a-s.hr, web stranica: www.d-a-s.hr.

SVRHA I CILJ NATJEČAJA: primarno dobivanje najboljeg idejnog urbanističko – arhitektonskog rješenja u svrhu izgradnje nove crkve u Tučepima kroz projektni dio Natječaja, a zatim i dobivanje najboljeg idejnog rješenja za rekonstrukciju građevine stare uljare (ljetnikovca Ivanišević) i prenamjenu u kulturni centar kroz anketni dio Natječaja.
Pravo sudjelovanja na Natječaju imaju sve fizičke i pravne osobe uz uvjet da je najmanje jedan član autorskog tima ili autor natječajnog rada ovlašteni arhitekt upisan u imenik ovlaštenih arhitekata Hrvatske komore arhitekata.

DOKUMENTACIJA
Raspisivač Natječaja natjecateljima stavlja na raspolaganje natječajnu dokumentaciju u digitalnom obliku u EOJN i na web stranici DAS-a i to:
A/ Program Natječaja
B/ Opći uvjeti Natječaja
Izrađivač natječajnog programa je ASK Atelier d.o.o., Trg N. Š. Zrinskog 17, 10 000 Zagreb, OIB 11754326061, tel. 01/4873883, direktor: Azra Suljić, dipl.ing.arh., ovl.arh.

ROKOVI
Početak Natječaja je srijeda, 9. rujna 2015. godine.
Natječajne podloge, pripremljene u digitalnom formatu, mogu se naručiti na e-mail: tajnistvo@d-a-s.hr i bit će dostavljene natjecateljima elektroničkom poštom. Natječajnu dokumentaciju natjecatelji mogu preuzeti u EOJN i na web stranici DAS-a: www.d-a-s.hr.
Natjecatelji imaju pravo postavljati pitanja do petka, 2. listopada 2015. godine.
Pitanja se dostavljaju putem e-maila na adresu: tajnistvo@d-a-s.hr.
Pisani odgovori bit će objavljeni na web stranici DAS-a, www.d-a-s.hr, najkasnije do nedjelje, 11. listopada 2015.
Rok predaje natječajnih radova je ponedjeljak, 9. studenoga 2015. godine, do 15.00 sati, u Društvu arhitekata Splita, Starčevićeva 24c, 21000 Split, bez obzira na način dostave.
Ocjenjivački sud završit će s radom najkasnije do petka, 4. prosinca 2015. godine.

NAGRADE
Ako do utvrđenog roka bude zaprimljeno najmanje šest radova koji su stručno izrađeni i odgovaraju Općim uvjetima Natječaja, Ocjenjivački sud se obvezuje dodijeliti nagrade u netto iznosu kako slijedi:
I nagrada       24.000,00 kn (30.240,00 kn brutto*)
II nagrada     15.000,00 kn (18.900,00 kn brutto*)
III nagrada   9.000,00 kn (11.340,00 kn brutto*)
Ukupni nagradni fond iznosi 48.000,00 kn netto (60.480,00 kn brutto*).
*Procijenjeni brutto iznosi odnose se na autorske naknade, poreze, doprinose i PDV ako je autor obveznik PDV-a.

OCJENJIVAČKI SUD
Za ocjenu radova imenovan je Ocjenjivački sud od pet članova u sastavu:
1. Vjekoslav Šimić, donačelnik Općine Tučepi, predstavnik Raspisivača
2. Ante Šimić, predstavnik Raspisivača
3. Dario Gabrić, dipl.ing.arh., ovl.arh., predstavnik Provoditelja
4. Mario Pezelj, dipl.ing.arh., ovl.arh., predstavnik Provoditelja
5. Ivo Vojnović, dipl.ing.arh., ovl.arh., predstavnik Provoditelja
Zamjenik/ca člana Ocjenjivačkog suda:
Dragan Žuvela, dipl.ing.arh, ovl.arh., predstavnik Provoditelja
Tehnička komisija:
Marija Zulim Ivačić, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja
Tajnik/ca Natječaja:
Danira Matošić Matičević, dipl.ing.arh., predstavnik Provoditelja

Izvor: Društvo arhitekata Splita

Predstavljamo projekt Radionice arhitekture koji je konkurirao na natječaju za novi Muzej Bauhausa u Dessau (o čemu smo pisali ovdje) i plasirao se u finale. Na natječaj je pristiglo 815 radova, a od 20 finalista nagrađeno je sedam radova, dok su među 13 nenagrađenih ostali autori kao što su Fujimoto, Ishigami i ovaj hrvatski projekt.

U nastavku čitajte što bi za arhitekte iz Radionice arhitekture trebao predstavljati Muzej Bauhausa, kakvo rješenje nudi njihov projekt i što za njih znači škola Bauhaus.

Kako vidimo Muzej Bauhausa?

Kao “stroj za izlaganje” u parku.

Namjerno koristimo izraz “stroj za izlaganje” jer nas podsjeća na najveće stvaratelje arhitekture dvadesetog stoljeća. Stavljajući ga u park, stavljamo ga u novi “kontekst”, izraz koji u dvadesetprvom stoljeću ima znatno veću važnost nego u dvadesetom.

Želimo stvoriti situaciju u kojoj se muzej ne “utrkuje” s izlošcima, uvjereni kako je jedino ispravno rješenje njihov suživot.

Kako ćemo to uraditi?

U parku ćemo sagraditi stakleni paviljon. Pri tom nam je najvažnije park ostaviti maksimalno – parkom.

U stakleniku nepravilnog tlocrta je hol. U “ledenoj” hali raspoređeni su prostori namijenjeni posjetiteljima izložbi i posjetiteljima parka. Svi prostori hola šire se pod nadstrešnicu i dalje u park.
Ispod hola su depoi, radionice i sanitarije posjetitelja.

Iznad staklenika, među krošnje stabala, postavljamo izložbeni kontejner. Savršeno osvijetljenu i klimatiziranu “kutiju” za izlaganje.

Kako vidimo Bauhaus?

Bauhaus vidimo kao školu u kojoj se učilo kako oblikovanjem popraviti život na planetu Zemlji. Oblikovati za svih, stav je kojim škola svjesno objavljuje svoje sudjelovanje u izgradnji svijeta pravednijeg od postojećeg. Jasnu etičku odluku slijedi jasan estetski imperativ: ideji treba naći oblik koji će je učiniti razumljivom. Razumljivom što većem broju ljudi, po mogućnosti – svima.

Bauhausova škola ne želi projektirati izuzetne, već svakodnevne situacije. Radije projektirati kuhinju nego salon, radije napraviti žlicu nego broš. Bauhausovi učitelji znaju kako projekti imaju smisla ako su sredstvo kojim šire prostor “zdravlja” i da je dekoriranje vrsta “bolesti”.

A kada Gropius kaže kako “arhitektura treba biti ogledalo života” osim vjere u bolju stvarnost, naslućujemo i strah od one gore. Bauhausovci sintetiziraju znanja i umjetnosti želeći ih demistificirati. (Primjećujemo kako su upravo mistifikatori prepoznali i zaustavili njihovu misiju!)

Kao likovni pravac, Bauhaus nema unaprijed pripremljene odgovore. Njegovi “tragači” ne traže “stil”, već analiziraju ekonomske, prostorne, funkcionalne, materijalne i druge datosti kako bi ih uvrstili u formulu za čijom nepoznanicom tragaju.

I još nešto: pokazuju kako su forme do kojih su došli mogle nastati samo u njihovom vremenu.

Ma kako patetično zvučalo, do danas nismo našli važniji razlog za stvaranje.

U nedjelju 13. rujna 2015. godine, u 85. godini života, preminuo je uvaženi professor emeritus dr.sc. Edo Šmidihen, dugogodišnji zaslužni nastavnik Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te istaknuta ličnost hrvatske arhitekture.

“Edo Šmidihen rođen je 1930. u Celju. U Zagrebu živi od 1937., gdje je i maturirao. Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao 1981. obranivši disertaciju ‘Prilog primjeni teorije zvučnog gušenja dvostrukih pregradnih zidova’.

Već tijekom studija i neposredno nakon diplomiranja radio je kao projektant u arhitektonskom birou ‘Vitić’ i ‘Novak’, a zatim u Zavodu za građevne konstrukcije AGG fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 1958. zaposlen je u zvanju asistenta na AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za građevne konstrukcije. Stručno se usavršavao u Bouwcentrum u Rotterdamu 1964.-65. godine. Habilitirao je 1972. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu s radom ‘Razmatranje konstrukcija kojima se ograničava prijenos zvuka’. Iste godine biran je za stalnog nastavnika predmeta Građevne konstrukcije u zvanju docenta. Viši znanstveni suradnik postao je 1982., a znanstveni savjetnik 1987. Zvanje izvanrednog profesora stekao je 1981., a redovitog profesora 1987. Na Arhitektonskom fakultetu bio je prodekan u više mandata, sudjelovao je u reformi studija, organizirao je uvođenje studija Više stručne spreme i bio voditelj tog studija u razdoblju 1978. do 1981. godine. Godine 1981. izabran je za dekana koju je funkciju obavljao u dva mandata. Pokrenuo je osnivanje Studija dizajna, kojeg je vodio od osnutka do 1998. godine. Umirovljen je 1999. godine. Godine 2002. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus.

Boris Magaš, Edo Šmidihen i Radovan Horvat: Muzej revolucije, Sarajevo, foto: arhiva

Prof. Edo Šmidihen značajna je ličnost hrvatske arhitekture, a njegov se profesionalna aktivnost, osim u području projektiranja i realizacije istaknutih građevina suvremene hrvatske arhitekture, proteže i na znanstveno istraživanje fizikalnih fenomena u zgradarstvu, te na intenzivan pedagoški rad tijekom kojeg je sudjelovao u odgoju više od četrdeset generacija hrvatskih arhitekata.

Samostalno ili u koautorstvu projektirao je brojne izvedene zgrade: Stambene tornjeve u Zenici, Trgovine opskrbnog centra Trnsko, Muzej revolucije u Sarajevu (s Borisom Magašem) i niz osmogodišnjih škola i gimnazija u Zagrebu. Uz navedeno vrijedno je spomenuti i Dom vojske u Karlovcu, Robne kuće u Varaždinu i Obrovcu, te više obiteljskih i ladanjskih kuća. Kao koautor sudjelovao je u na velikom broju natječaja od kojih su mnogi nagrađeni. Od tih radova treba kao posebno značajne izdvojiti: Zgradu CK Hrvatske, Dom RTV Zagreb, Zapadni ulaz u grad Zagreb. Autorski prosede Ede Šmidihena odlikuje jednostavnost i čistoća tlocrtne koncepcije koja uvijek proizlazi iz funkcije zgrade. Ova lapidarna jasnoća rješenja javlja se i kao rezultat smišljenog ekonomiziranja raspoloživom tehnologijom, utrošenim materijalom i financijskim sredstvima. Odlično poznavanje konstrukcija i karakteristika materijala olakšalo mu je put do arhitektonskih realizacija.

Radovan Nikšić, Edo Šmidihen: Osnovna škola u Trnskom, Foto: Bojan Arežina

Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova, članaka i izvještaja iz područja arhitektonskih konstrukcija i fizike zgrada, posebno iz područja arhitektonske akustike i zaštite od buke. Autor je i knjige Zvučna izolacija dvostrukih pregradnih zidova (Zagreb,1983). Vodio je istraživanje prostornih koncepcija rješenja Nacionalne, sveučilišnih i gradskih knjižnica (1976.-82.), znanstvene projekte ‘Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite izgrađenih prostora’ (1986.-90.) te ‘Fizikalno-tehničke i higijenske karakteristike zgrade’ (1980.-85.).

Tijekom svog stručnog djelovanje obavljao je niz stručnih i društvenih funkcija posebno u Društvu i Savezu arhitekata Hrvatske, Savezu inženjera i tehničara hrvatske, u Odborima i Komisijama Skupštine grda Zagreba i Republičkog sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH. Za aktivno sudjelovanje u radu Društva arhitekata imenovan je Zaslužnim članom Saveza arhitekata i Zaslužnim članom Saveza inženjera i tehničara Hrvatske. Bio je i počasni član Hrvatskog dizajnerskog društva.

U dva navrata nagrađen je najvažnijom godišnjom strukovnom nagradom ‘Viktor Kovačić’ i to: 1956. godine za zgradu Muzej narodne revolucije u Sarajevu (zajedno s arhitektom Magašom) i 1972. godine za realizaciju Osmogodišnjih škola u Zagrebu (zajedno s arhitektima Nikšićem i Dragomanovićem). Godine 1996. odlikovan je odličjem ‘Reda Danice Hrvatske’ s likom Marka Marulića.

Zbog cjelokupnog značajnog profesionalnog i znanstvenog opusa te nemjerljivog doprinosa u formiranju brojnih generacija arhitekata, s kojima je neumorno i bezrezervno ustrajao na najvišim pedagoškim kriterijima, profesoru Šmidihenu iskreno zahvaljujemo, uz duboko i trajno poštovanje”, stoji u priopćenju Udruženja hrvatskih arhitekata.

Izvor: Udruženje hrvatskih arhitekata

Iako su mediji ovih dana puni polemika oko prihvata desetina tisuća sirijskih izbjeglica u države Europe, arhitektonskim rječnikom, stvar je vrlo jednostavna: ili ćemo za njih graditi zidove ili kuće.

Već dugo je europskim arhitektima i dizajnerima, posebno iz akademskih zajednica, zanimljivo pokušavati rješavati probleme nerazvijenih zemalja Globalnog juga proizašle iz čestih sukoba koji generiraju velik broj izbjeglica. Iako je mnoštvo takvih arhitektonskih i dizajnerskih rješenja zanimljivije s aspekta ispitivanja materijala, konstrukcija i tehničkih mogućnosti, postoje primjeri koji su uspješno implementirani i korišteni u raznim dijelovima svijeta.

Upravo njihova primjenjivost na raznim lokacijama i u drugačijim uvjetima pokazuje da iza njih ne stoji samo jednokratna investicija bogatog NGO-a ili Brada Pitta, već su istinski prihvaćeni od strane aktivista i lokalnog stanovništva kao brzo i jeftino proizvedivi ili lako dobavljivi.

Ikeina “Better Shelter” modularna, DIY flat-pack nastamba koja je već proizvedena u 10 000 primjeraka te isprobana u izbjegličkim kampovima u Etiopiji, Iraku i Libanonu.

Osim Ikeinog Better Shelter skloništa (o kojemu je već bilo riječi ovdje ), posebno su zanimljivi projekti poput Re:Builda, konstruktivnog sistema za privremene građevine za smještaj izbjeglica (poput škola, bolnica i kuća) koji utilizira lako dostupne lokalne materijale poput pijeska i zemlje, a dovoljno je jednostavan da ga lokalno stanovništvo može izvesti. Isto tako, Kilis kamp za sirijske izbjeglice u Turskoj, izvrstan je primjer brze i promišljene reakcije turske vlade na izbjegličku krizu.

Re:Build, privremeni objekt studija Pilosio Building Peace Organization

Budući da su do nedavno ti izazovi bili “na sigurnoj udaljenosti” i tuđi, zanimljivo je promatrati kako će europski i hrvatski arhitekti reagirati kad problemi Trećeg svijeta emigriraju u zemlje Prvog svijeta. Naime, s jučerašnjim dolaskom prvih nekoliko stotina izbjeglica vrlo je izgledno da će Hrvatska uskoro morati ponuditi prikladno rješenje za privremeni (ili trajni) smještaj više tisuća izbjeglica, većinom iz ratom pogođene Sirije.  Iako ih je naša Vlada odlučila smjestiti u prihvatne centre oko Zagreba, a kao dugotrajnije rješenje razmatraju bivše vojarne, kampove ili derutna odmarališta, većina tih objekata je u vrlo lošem stanju.

Također, poučeni lošim iskustvima iz Domovinskog rata, bilo bi neodgovorno ad hoc nasumično prenamjenjivati i preuređivati objekte, bez ikakvog uključivanja struke i akademske zajednice. Spremnost hrvatskih arhitekata i dizajnera na humanitarno djelovanje već je dokazana 2014. kad je nakon velikih poplava u istočnoj Hrvatskoj organiziran natječaj za dizajn zamjenskih zgrada za stanovanje (čija nagrađena rješenja nažalost nisu dočekala provedbu).

Studentski projekta Ivana Banovca i Tina Matutinovića sa Studija arhitekture FGAG-a u Splitu: Prenamjena vojarne “Petar Berislavić” u Sinju u hodočasnički centar i u azil za imigrante.

Ipak, unutar struke koplja se lome oko toga je li preuređenje postojećih objekata uopće isplativo i prikladno, s obzirom na integraciju izbjeglica s lokalnim stanovništvom ili je potreban razvoj potpuno nove tipologije?

Pri smještaju i dizajnu tih novih zgrada mnoštvo je izazova: Treba li ih graditi unutar gradova, na otocima ili u selima gdje opada broj stanovnika? Da li se projektira za privremeni ili stalni smještaj (iako se najčešće izbjeglice smatra privremenim gostima, pet godina od početka, sirijskom sukobu se ne nazire kraj)? Da li je potrebno uzeti u obzir tradiciju, religiju i kulturu izbjeglih Sirijaca pri dizajnu novih zgrada ili je kontekst korisnika rezerviran za klijente koji plaćaju, a izbjeglice “ako ‘oće živit’ u Hrvatskoj, neka žive k’o Hrvati”?… Jedino oko čega se svi slažu je to da je potreban hitan i promišljen razvoj strategije za smještaj većeg broja stranih ljudi na dulje vrijeme.

Iako se dosad nije sustavno obrađivala na zagrebačkim studijima dizajna i arhitekture, i studenti i profesori su svjesni globalno prisutnog problema izbjeglica. Primjerice, posljednjih nekoliko akademskih godina, pojedini domaći studenti su, u okviru arhitektonskih radionica ili diplomskih radnji, ponudili zanimljiva rješenja azila za prihvat izbjeglica, odnosno dizajna jeftinih i lako sklopivih privremenih skloništa.

Nedavno je Ivana Fabrio, profesorica na Studiju dizajna pri zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, organizirala radionicu na temu preuređenja hotela Porin u Dugavama u Zagrebu, za potrebe prihvata izbjeglica.

Jedan od projekata arhitektonske studentske radionice Sveučilišta u Hannoveru koja se bavi alternativnim rješenjima smještaja izbjeglica. Ovaj projekt predviđa prenamjenu napuštenog željezničkog kolodvora i uporabu vagona kao privremenih smještajnih jedinica.

U sljedećem nastavku čitajte kakava rješenja i promišljanja o  problemu prihvata izbjeglica imaju naši arhitekti i dizajneri.

 Fotografije: www.bettershelter.org, www.inhabitat.com, www.worldarchitecture.com, www.vizkultura.hr

Društvo arhitekata Rijeka i Grad Rijeka domaćini su međunarodne urbanističko-arhitektonske radionice Creative Docklands u kojoj sudjeluju studenti i mentori iz Nizozemske, Austrije, Slovenije i Hrvatske (Saxion University – Departement of Urban Design – The Netherlands, Univerza v Ljubljani – Fakulteta za arhitekturo, TU Graz,  Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet), a u organizaciji Društva urbanista i prostornih planera Slovenije.

Radionica će se održati od 20. do 26. rujna u Rijeci u Društvu arhitekata Rijeka te na specifičnim gradskim lokacijama na potezu od Hartere do Torpeda.

Namjera radionice je uključiti studente arhitekture i urbanizma u izradu novih prostornih vizija gradskog obalnog pojasa iz perspektive mladih ljudi imajući u vidu događanja u gradu Rijeci i kulturnu scenu grada.

Granice između grada i luke, odnosno luke i okolnog krajolika postaju ključna točka u provedbi suvremenih koncepata urbanizma, te će tijekom radionice naglasak biti upravo na tim zonama.

Program radionice pogledajte ovdje.

Izvor: DAR

Mediji su i dalje puni priloga o izbjegličkoj krizi, Vlada i oporba su naravski zauzeli suprotne čvrste stavove o njihovom prihvatu, a iz gotovo svakog kafića dopire glasna rasprava gdje obični Hrvati stručno razglabaju o ekonomskim, turističkim i demografskim posljedicama dugoročnog zadržavanja izbjeglica. Iako se čini da ovih dana svi imaju potrebu reći svoje mišljenje o trenutno najaktualnijoj temi, hrvatski arhitekti su u tome vrlo suzdržani. S druge pak strane, nije niti da ih pretjerano pitaju za mišljenje, iako upravo arhitekti, planeri i dizajneri posjeduju znanje koje bi trebalo pomoći u kvalitetnijem rješavanju problema privremenog i trajnog smještaja nekoliko tisuća ljudi. Privremeno šatorsko naselje za prihvat 4000 izbjeglica u Opatovcu i prihvatni centri u Zagrebu su primjeri vrlo nasumične organizacije, gdje bi input akademskih stručnjaka i profesionalaca bio od visoke vrijednosti.

Privremeno šatorsko naselje za prihvat 4000 izbjeglica u Opatovcu

S obzirom na osjetljivost, značaj i urgentnost teme smještaja pristiglih i nadolazećih izbjeglica u Hrvatskoj, zamolili smo mišljenje troje istaknutih pripadnika akademske zajednice i struke: Zlatka Kapetanovića, dizajnera i profesora zagrebačkog Studija Dizajna; Ane Dane Beroš, arhitektice i autorice projekta “Intermundia” s venecijanskog Biennala 2014. (o čemu smo pisali ovdje), koja se bavi ilegalnim migracijama u Europi; te Hrvoja Njirića, zagrebačkog arhitekta i gostujućeg profesora na MIT-u.

Smatrate li da je prenamjena napuštenih vojarni i bivših odmarališta u azile za izbjeglice, koje predlaže Vlada, dovoljno kvalitetno rješenje ili je potrebno razvijati potpuno nove tipologije, specifične problemu?

Hrvoje Njirić: Ja nisam za prenamjene objekata jer sa sobom nose niz problema, od nemogućnosti odabira i neprikladnosti postojeće lokacije do cijene. Iskustva s prenamjenama, primjerice iz Domovinskog rata, pokazuju da su ekonomski neisplative, odnosno bolje je dizajnirati nova rješenja.

Ana Dana Beroš: Prenamjena napuštenih vojnih i bivših odmarališnih kompleksa u izbjegličke centre samo je jedan od prvih koraka privremenog rješenja izbjegličke krize, odnosno stambenog zbrinjavanja izbjeglica u RH. Razvoj novih urbanističko-arhitektonskih tipologija je nužan, no tu ne mislim samo na prihvatne centre prve pomoći i izbjeglička naselja u pograničnim područjima, već i na arhitektonska rješenja integracije u postojeća gradska tkiva, koja bi omogućila kvalitetniji suživot izbjeglica i tzv. autohtonog stanovništva. Naravno, u promišljanju novih rješenja ne smijemo zanemariti naslijeđe organizacija poput Architecture for Humanity, koja je i započela svoj rad provođenjem internacionalnog arhitektonskog natječaja za izbjeglička skloništa na Kosovu 1999., kao ni suvremeno iskustvo turskih gradskih izbjeglica.

Dječje lječilište u Krvavici arhitekta Rikarda Marasovića koje je tijekom Domovinskog rata služilo kao prihvatilište za izbjeglice. Fotografija: Maroje Mrduljaš i Dinko Peračić

Mislite li da će se, ukoliko bude organiziran natječaj bez materijalnih nagrada (poput onog nakon poplava u 2014.) za dizajn azila ili skloništa za prihvat izbjeglica, arhitektonska/dizajnerska struka rado odazvati? Što mislite, koliki bi opseg humanitarnog djelovanja od strane hrvatske struke bio prikladan? Imate li prijedlog za druge vrste humanitarnog djelovanja hrvatskih arhitekata i dizajnera?

Ana Dana Beroš: Nije uvijek važna materijalnih nagrada na arhitektonskim natječajima, o čemu i svjedoči prošlogodišnji odaziv domaće arhitektonske zajednice, s nažalost neuspješnim iskustvom implementacije arhitektonskih rješenja zamjenskih zgrada za stanovanje s ciljem pomoći stanovnicima stradalima  u poplavama. Vjerujem da je struka voljna, u sve prisutnijoj, već opipljivoj izbjegličkoj krizi u našem društvu, pružiti pomoć, a tzv. humanitarno djelovanje arhitekata, koji su ionako naučili na prekarni rad, proširila bih na političko, na zagovaranje ideja otvorenosti granica, gradova i društva.

Hrvoje Njirić: Natječaji su dobar način na koji se treba pristupiti ovome problemu, ali ne bi smjeli biti bez materijalne nagrade. Iako su neki značajni arhitekti, poput Shigeru Bana, izgradili sebi ime sličnim humanitarnim projektima, na takav “besplatni” natječaj bi se vjerojatno odazvali mlađi hrvatski arhitekti (kao što je slučaj s natječajem iz 2014.). Ipak, za izradu ozbiljnog projekta zgrade za prihvat izbjeglica, potrebno je privući veće arhitektonske studije, koji bi pak u dizajn takvog projekta morali uključiti vlastite resurse, niz kooperanata, od instalacija do konstrukcije, te istražiti i prikupiti ponude raznih građevinskih materijala, ugrađene opreme i sl., kako bi producirali lako izvedive, jeftine, a kvalitetne objekte.

Nadalje, smatram da brojka koja je dostatna za rješavanje ovog problema nije visoka. Ukoliko se pristupi vrlo jednostavnoj računici, da se može smjestiti tri čovjeka u jednu stambenu jedinicu, a radi se o brojci od otprilike tisuću ljudi (posljednja kvota za prihvat izbjeglica je bila 1094), potrebno je isprojektirati i sagraditi tristotinjak jedinica. Ako bi se dalo minimalnu kompenzaciju po jedinici koju sam izračunao da bi bila dostatna za kvalitetan projekt, tridesetak eura, dolazimo do konačne brojke od 9000 eura. Moje mišljenje je da je bi se za te novce i humanitarni aspekt projekta odazvao značajan broj većih arhitektonskih studija.
Konačno, još jednom napominjem, obveza arhitekata je da participiraju u rješavanju ovog problema, ali bez materijalne kompenzacije, “partizanski”, mislim da nije realno očekivati veliki odaziv.

Zlatko Kapetanović: Ne bih se usudio govoriti u ime svih kolegica i kolega, naravno, ali mislim da je empatija sastavni dio obje struke: arhitekture i dizajna, bilo dizajna proizvoda, vizualnih komunikacija ili (pogotovo) socijalnog dizajna. Mnogi dizajneri su u raznim situacijama sudjelovali u kampanjama bez materijalne naknade, jer smatramo da je naša struka odgovorna za kontinuirano podizanje kvalitete života i humanizaciju na svim razinama.

Jedno od nagrađenih rješenja Natječaja za dizajn zamjenskih stambenih zgrada na poplavljenim područjima iz 2014. (arhitektonski tim: Jukić, Bodrožić, Kovačić, Družina, Modaš, Pleše).

Smatrate li da je izbjeglice bolje naseliti u veće gradove ili pak u naselja gdje se dešava odljev stanovništva, poput otoka i manjih sela? Da li je moguć negativan utjecaj naseljavanja izbjeglica u priobalje na turizam?  

Ana Dana Beroš: Uvijek je važno razumjeti privremenost, odnosno potrebu trajnosti rješenja smještaja izbjeglica, bilo da je riječ o naseljavanju velikih gradova ili manjih naselja, poput otoka sa stoljetnom tendencijom odljeva stanovništva. U odlučivanju o mjestu zbrinjavanju izbjeglica važno je uzeti u obzir potrebe samih izbjeglica, kao i domaćeg stanovništva, izbjeći prisilu bilo koje vrste i tražiti socijalno i ekonomski održive modele suživota. U ovome trenutku ne smijemo brinuti o negativnim utjecajima naseljavanja izbjeglica u turističkim područjima, već tražiti komplementarne modele produktivnoga suživota izbjeglica i turističke industrije. Moramo izbjeći zamku pasivnih rješenja gologa smještaja izbjeglica u trenutno praznim, ili polupraznim turističkim kapacitetima i kreiranja tzv. izbjegličke industrije, u kojoj ležarina košta više nego li u turističkoj ponudi, poput primjera iz Italije… Još važnije, novi modeli suživota u turističkom priobalju moraju biti otporni na radnu eksploataciju, što nije ni slučaj s našom vlastitom sezonskom, migrirajućom radnom snagom, gdje se događa dubinsko društveno raslojavanje, prisutno u svim našim turističkim centrima, od Dubrovnika do Poreča. Svaka izolacija izbjeglica, ili isključivost, prostorna ili društvena je nedopustiva.

Dan solidarnosti s izbjeglicama, Zagreb, 12.rujna 2015., foto: H-alter

S planerskog aspekta, mislite li da je moguća integracija izbjeglica u gradove, a da se izbjegne sličan scenarij nereda u Francuskoj iz 2005. (velikim dijelom uzrokovanih od strane imigranata nezadovoljnim životnim uvjetima)? Na koji način?

Ana Dana Beroš: Integracija izbjeglica u gradove najveći je izazov današnje Europe, i to govorim o međusobnom prihvaćanju i suživotu različitih socijalnih tkiva što stvara novi prostorni, gradski otisak. Neredi u Francuskoj nisu izazvani trenutnom, iznenadnom imigrantskom krizom, već višegodišnjim zanemarivanjem francuske vlade prihvaćanja arapskih Harkija u francusko društvo, još iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, te njihovom getoizacijom u pariškim predgrađima, pretvarajući ih sustavno u koncentrirana prebivališta nezaposlenih, isključenih građana drugoga reda.

Suvremeniji primjeri etničkih enklava, pokazuju da je takva izdvojenost međukorak u prihvaćanju novoga gradskoga života, nove sredine, govorim o primjerima izbjeglica u Istanbulu, o gradskim četvrtima poput Kumkapi u kojoj su u potpunosti reproducirani plemenski modeli zajedništva i iz Afrike, i na taj način stvarajući poznatu sigurnosnu socijalnu i ekonomsku mrežu. No, osim primjera gradskih geta i izoliranih izbjegličkih centara, kampova, Turska poznaje i termin urbane, gradske izbjeglice, odnosno model točkastog raseljavanja izbjeglica u satelitskim gradovima, gdje se stvaraju direktniji odnosi solidarnosti i međuovisnosti s lokalnim stanovništvom.

Nadalje, s planerskog gledišta u superuređenim multinacionalnim društvima, zanimljivo je promotriti primjer Singapura, učiti na dobrim, naravno i lošim stranama tzv. etničkih stambenih kvota, gdje se u višestambenom javnom stanovanju državnim propisima nastoji održati multinacionalna ravnoteža i izbjeći getoizacija. Danas je teško pružiti gotova urbanistička rješenja integracije izbjeglica, ona se moraju nastaviti propitivati kroz različitosti povijesnih i suvremenih primjera, te zasnivati na otvorenosti grada, kao i hibridizaciji identiteta europskih građana.

Kilis kamp za sirijske izbjeglice u Turskoj

S obzirom na tisuće izbjeglica koje pristižu i, shodno tome, velik broj novih životnih jedinica koje je potrebno sagraditi, bi li ova kriza mogla imati pozitivan utjecaj na angažiranje većeg broja arhitekata i “izbjeglički građevinski boom”? Da li je možda moguće stvaranje modela sličnog POS-u pri izvođenju azila i skloništa za izbjeglice?

Hrvoje Njirić: Osobno imam loša iskustva s POS-om te, ako bi bilo rješavanje tog problema bilo organizirano na taj način, ne bih sudjelovao. Naime, i organizacija i provedba tog programa bili su loši, a s obzirom da se “ekipa” koja to vodi nije promjenila do danas, nije realno očekivati uspjeh sličnog programa.

Mislite li da akademska zajednica treba preuzeti aktivniju ulogu u rješavanju izbjegličke krize i kako?

Zlatko Kapetanović: Smatram da akademska zajednica mora aktivno sudjelovati u svim vidovima života zajednice kojoj pripada i šire, odnosno, intelektualna i kreativna elita društva mora davati svoj konstruktivni doprinos društvu koje ih je iznjedrilo i školovalo. Akademska zajednica mora biti živo angažirana, pogotovo u kriznim situacijama poput izbjegličke krize. I mi smo, na kraju krajeva, devedestih bili izravno izloženi izbjegličkoj krizi uslijed ratnih djelovanja kod nas. Taj angažman može biti u vidu projekata namijenjenih ublažavanju situacija, osmišljavanju efikasnih načina pružanja materijalne, psihičke i druge vrste pomoći, itd. Međutim, osobno smatram da na taj način možemo samo ublažavati, ali ne i ukloniti patnje ljudi izloženih progonstvu. Pravi lijek treba pružiti međunarodna zajednica uklanjanjem uzroka nastajanja izbjeglištva. Ima li za to volje među vodećim svjetskim proizvođačima i trgovcima oružjem i njihovoj političkoj eliti, na primjer?

Hrvoje Njirić: Mislim da akademska zajednica ne može poduzeti ništa po tom pitanju, jer je već dulje vrijeme nepravedno marginalizirana od strane politike. Iako bi u idealnom slučaju oni aktivno sudjelovali u rješavanju problema, kod nas su nažalost fakulteti, pogotovo u ovakvim pitanjima, “nevidljivi”.

Izbjeglice privremeno smještene na Zagrebačkom velesajmu, foto: soundset

Smatrate li da su hrvatski studenti dizajna i arhitekture voljni sudjelovati, ne samo u dizajnu privremenih skloništa za izbjeglice, već i u njihovoj izradi na terenu?

Zlatko Kapetanović: Vjerujem da su hrvatski studenti voljni surađivati i na terenu. Imamo vrlo pozitivna iskustva u radu sa studentima na radionicama poput Learning Spaces in Transition. Nedavno je bila provedena radionica sa studentima Studija dizajna u okviru ženske kaznionice u Požegi, zatim tu je i radionica koja će biti održana u periodu između 16. i 18. rujna na temu uređenja zajedničkih prostorija Prihvatilišta za tražitelje azila hotela Porin u Dugavama, itd. Studenti arhitekture i dizajna uobičajeno izrađuju 3D makete, modele i sl., a vjerujem da bi rado sudjelovali i u stvarnoj realizaciji svojih projekata.

Iz kataloga Studij dizajna 1989.-1996., kada je Hrvatska bila izložena ratnim razaranjima. Rješenja kita za preživljavanje koja je moguće dostavljati zračnim putem, nositi na leđima, vući poput saonica itd., a sastoje se od najpotrebnijeg za preživljavanje prema ondašnjim uputama UN-a.

Razmatrate li uvođenje novih predmeta, odnosno tema u studije koji bi se bavili temama vezanim uz dizajn smještaja izbjeglica?

Zlatko Kapetanović: Svakako je potrebno studente upoznavati s principima dizajna za izvanredne situacije po pitanju dizajna prostora za njihov smještaj, dizajna potrebne opreme itd., jer se tu ne radi isključivo o izbjeglicama iz ratom zahvaćenih područja. Uzrok mogu biti i sve češće, na žalost, prirodne katastrofe-poplave, potresi, suše, epidemije, itd. Je li potrebno uvoditi poseban predmet, ili pak pružati određena znanja u okviru postojećih predmeta, ovisi o uvjetima i mogućnostima pojedinih sveučilišta.

Prvi dio teksta koji istražuje mogućnosti izgradnje prihvatilišta za izbjeglice čitajte ovdje.

Ministarstvo kulture (Runjaninova 2, 10 000 Zagreb) objavljuje Javni poziv za isticanje kandidature za povjerenika hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 15. Međunarodnoj izložbi arhitekture.

Venecijanski bijenale -15. Međunarodna izložba arhitekture (15. Mostra Internazionale d’Archittectura) održat će se od 28. svibnja do 27.studenog 2016. (dani za profesionalnu publiku 26. i 27.05.), pod ravnanjem umjetničkog direktora Bijenala, arhitekta i teoretičara Alejandra Aravene.

Tema Bijenala je Reporting from the Front.

Na web-stranicama Bijenala nalaze se tematski tekstovi koji definiraju ovogodišnji okvir izložbe, kao i izjava i obrazloženje koncepcije Alejandra Aravene:

http://www.labiennale.org/en/architecture/exhibition/baratta.html
http://www.labiennale.org/en/architecture/exhibition/15iae.html
http://www.labiennale.org/en/architecture/exhibition/aravena.html

Alejandro Aravena

Međunarodna izložba arhitekture – La Biennale di Venezia – smatra se najznačajnijim mjestom izlaganja i predstavljanja suvremene arhitektonske prakse i predstavlja jedinstvenu priliku za stjecanje većeg ugleda i međunarodne vidljivosti hrvatskih arhitekata. Venecijansko Bijenale globalno je mjesto susreta arhitekata i umjetnika s međunarodnom publikom, kustosima i galeristima.

Kako bi Hrvatska dobila što kvalitetniju prezentaciju, Ministarstvo kulture ovim putem raspisuje Javni poziv za isticanje kandidature za povjerenika hrvatskog nastupa. Javim pozivom obuhvaćen je široki spektar praksi i promišljanja na području arhitekture i urbanizma.

Izložba će biti postavljena u prostorima Arsenala, na površini od 80 m2.
Detaljan tehnički opis izložbenog prostora bit će dostupan naknadno.

Osnovni uvjeti kandidature

· Kandidaturu za povjerenika mogu istaknuti hrvatski i strani državljani, uz priloženu biografiju.
· Kandidati moraju imati iskustvo i stručnost u području suvremene arhitektonske prakse, te iskustvo u upravljanju manifestacijama međunarodnog značaja.
· Kandidati moraju imati dobro poznavanje engleskog jezika.
· Kandidature mogu biti istaknute isključivo u vlastito ime.
· Kandidatura treba sadržavati prijedlog koncepcije izložbe. Također, nužno je objasniti i povezanost prijedloga s ovogodišnjim tematskim okvirom Bijenala.

Potrebna dokumentacija za kandidiranje projekta

· Životopis
· Pismo motivacije – do 2 kartice teksta
· Opis prijedloga koji sadrži – do 10 kartica teksta + vizualna dokumentacija

a. Opis koncepta
b. Odnos predloženog koncepta i teme Bijenala
c. Suglasnost svih uključenih autora projekata / koncepta
d. Osnovni tehnički parametri (multimedija, instalacija, postava izložbe, transport)
e. Vizualna dokumentacija
f. Procjena produkcijskih troškova nastupa po sljedećim stavkama:
– autorski honorari
– troškovi povjerenika i suradnika (putni troškovi, smještaj, telefoni itd.)
– troškovi produkcije
– ekspertne usluge (informatika, multimedija)
– transport, montaža, demontaža
– tiskani materijali
– PR materijali

Kandidature se predaju u pisanom obliku, preporučenom poštom ili izravno u pisarnici Ministarstva kulture. Ukoliko se šalju preporučenom poštom, kandidati su o predanoj kandidaturi obvezni obavijestiti Ministarstvo kulture putem elektronske pošte na mail adresu (snjezana.pole@min-kulture.hr)  ili faksom (01/48 66 586).

Kandidature s nepotpunom dokumentacijom kao i one koja ne stignu do navedenog roka neće biti razmatrane.

Rok kandidature i objava rezultata

–  Javni poziv otvoren je objavom na web stranicama Ministarstva kulture
–  Rok predaje kandidature je  12.10.2015.
–  Objava rezultata 19.10.2015. na web stranicama Ministarstva kulture

Ocjenjivački sud i odluka

O kandidaturi za povjerenika hrvatskog nastupa na 15. Venecijanskom Bijenalu 2016.  odlučit će, vrednovanjem cjelovite prijavljene kandidature, Ocjenjivački sud u sastavu:

Ana Dana Beroš, arhitektica i kustosica
Dražen Pejković, dopredsjednik UHA
Sanja Šaban, predstavnica Ministarstva kulture
Karin Šerman, Arhitektonski fakultet
Nevena Tudor Perković, predstavnica Ministarstva kulture

Donesena odluka bit će konačna i obvezujuća. Protokol postupka selekcije – pismena obrazloženja ocjena i kriterija izbora selektora hrvatskog nastupa bit će objavljeni uz rezultate Javnog poziva. Nakon donesene odluke o izboru povjerenika, Ministarstvo kulture će provesti pregovarački postupak za sklapanje posebnog ugovora između povjerenika i organizatora izložbe.

Izvor: Ministarstvo kulture

Natječaj, kao alat za dobivanje najboljeg rješenja nekog zadatka, funkcionira isključivo uz uvjet da je sustav odlučivanja počiva na dobro postavljenom programu te kompetenciji i objektivnosti ocjenjivača, a kao alat za raspravu o rješenjima podrazumijeva i izvjestan broj kompetentnih i angažiranih diskutanata.

Kada se za značajan i poveći obuhvat poput onog za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja pojedinačnog zahvata P11 u Splitu – sjeverni dijelovi kvartova Trstenik i Mertojak – prijavi šest, bude nagrađeno pet radova (ovdje), a predsjednik ocjenjivačkog suda samo dva ocjeni kvalitetnima, čini se da se radi samo o zadovoljavanju uvjeta iz GUP-a prema kojem je investitor natječaj obavezan provesti.Ono što zabrinjava jest da se takvih natječaja u DAS-ovoj provedbi zaredalo toliko da je povjerenje u svaki budući ozbiljno narušeno, a razmotrimo li komentare ocjenjivača na ovaj, dobra se arhitektura kroz splitsku natječajnu praksu, a i šire, može dogoditi samo slučajno.

Prvonagrađeni rad, autor: Studio XXL

Iako će jedan od članova ocjenjivačkog suda, Dražen Pejković, reći da mu se insinuacije o namještanju natječaja “gade” i da je vjerojatni razlog malog broja pristiglih radova iznimna težina zadatka, Damir Rako će dodati da se odgovor može tražiti i u tome da je sve manji broj onih biroa koji mogu uložiti svoje resurse u natječaj, ali i u nepovjerenju unutar ceha.

Dok će aktualna predsjednica DAS-a Marijana Bronzović tvrditi da nema ničeg čudnog u disproporciji broja podignutih podloga (četrdesetak) i broja predanih radova “jer su podloge besplatne, a dizali su ih i ljudi koji se i ne mogu javljati na natječaje”, ono što se teško može poreći jest da su pristigli radovi mediokritetski do promašeni, a i članovi ocjenjivačkog suda koji su došli na predstavljanje – uz Pejkovića, bili su tu investitor, autor programa natječaja i predsjednik ocjenjivačkog suda Mario Bagić te član Rako – rješenja su ocijenili nezadovoljavajućima i podložnima promjenama, a Pejković je čak najavio i novi natječaj.

situacija

Usprkos tome, ukupan fond nagrada u proporcionalno smanjenom iznosu od 288.000,00 kn je podijeljen, za zone A (trgovački centar) i B (hotel), predviđene za realizaciju, slijedi izdavanje prethodne suglasnosti za prometno rješenje i ishođenje dozvola, a anketne spekulacije za zonu C ostat će, nadajmo se, na tome. Indikativno je da se na predstavljanju rezultata, gotovo dva mjeseca nakon predaje radova, nisu pojavili prvonagrađeni iz Studija XXL da odgovore na pokoje novinarsko pitanje pa se obrane njihova rješenja prihvatio ocjenjivački sud.

Treba biti fer i reći da je okvir dubioznim prijedlozima dijelom postavljen već u programu. Sam obuhvat pojedinačnog zahvata P11 s propisanim je uvjetima 2008. godine ucrtan u splitski GUP prema ambiciji tada zainteresiranog poduzetnika pa je aktualni investitor, ASICON d.o.o., bio obavezan provesti i financirati natječaj na mnogo većoj površini od one koja ga izravno zanima za gradnju trgovačkog centra.

Gospodin Bagić, predstavnik investitora, u tome ne vidi naročiti problem, smatrajući velikodušno da je “bez obzira na širi opseg i vrijeme potrebno za realizaciju cijele zone, potrebno cjelovito sagledati širi prostor, pa i izvan zahvata, kako bi se postiglo optimalno urbanističko i prometno rješenje.”

Upitan o novom hotelskom neboderu na Trsteniku, dodao je da je “studija izgradnje visokih objekata koju je radio Grad Split pokazala da bi upravo na ovom mjestu visoki objekt bio poželjan, a u tom su smislu program natječaja verificirale stručne službe Grada i Hrvatska komora arhitekata, a prihvatio ga je i ocjenjivački sud u kojem su Robert Plejić i Dražen Pejković koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u svim prostorno planskim dokumentima u Splitu u posljednjih 20 godina.”

Usprkos tome, Pejković je na predstavljanju ocijenio da predloženi i nagrađeni dio projekta koji se odnosi na hotel u zoni B “ne može ovakav dobiti lokacijsku dozvolu”. Najava da će se na nagrađenom rješenju “još mnogo raditi” otvara naizgled more mogućnosti, no ne mijenja nužno ni program niti gabarite koji temeljno ne poštuju veći dio navedenih natječajnih uvjeta za valorizaciju: funkcionalnost u odnosu na širi i uži urbani kontekst, estetske, oblikovne i prostorne kvalitete predloženog rješenja, tehničko-tehnološko i prometno rješenje, racionalnost i ekonomičnost rješenja, održivost gradnje te doprinos slici grada.

Zanemarimo li za sada anketni dio projekta koji se odnosi na Mertojak, u kojem je zapravo jedino zanimljivo prometno rješenje – rotor na granici Mertojaka i Trstenika koji bi zaista mogao biti vrijedan promišljanja – treba podsjetiti da su “palačinka” trgovačkog centra koji se planira realizirati do kraja 2016. godine i predloženi hotel neizvjesne budućnosti, tik uz urbanistički i arhitektonski iznimno vrijedan i vitalan stambeno-poslovni sklop Ive Radića na Trsteniku.

Ako se intervenira u takvom kontekstu, doprinos funkcionalnosti kvarta mogao bi biti povećan broj parkirališnih mjesta ili društvenih prostora za stanare, što u programu i jest sadržano, no to nije briga investitora već će se, ako ikad, realizirati u gradskom dijelu projekta. Dakle, o nekom završavanju ili oplemenjivanju četrdesetak godina starog urbanističkog rješenja tog dijela Splita 3 realno se može govoriti samo u smislu dodavanja komercijalnog sadržaja, a nikako onog davno predviđenog društvenog ili komunalnog, jer – okolnosti, vlasničke i investitorske, šire društvene i ekonomske, promijenile su se na način koji nijednom gradu u Hrvatskoj ne ostavlja previše prostora za investiranje u javne sadržaje.

Pejković je spomenuo i da ukupnih 800 milijuna komunalnog doprinosa koje bi Split mogao skupiti kroz aktualne promjene GUP-a ne može pokriti 1,2 milijarde predviđenih gradskih infrastrukturnih troškova u istom periodu te da je, u situaciji potpunog zakazivanja urbane politike koja se očituje i u golemom broju nelegalnih građevina, polemiziranje o tome je li bolje neki prostor urbanistički čuvati za neku svjetliju budućnost ili ga propitivati ovakvim natječajima – bespredmetno.

Sam trgovački centar, na kojem će ovaj projekt najvjerojatnije ostati duže vrijeme, zamišljen je kao gradski, otvoren okolini s kojom komunicira, a uz njega je na zemljištu u gradskom vlasništvu predviđen višenamjenski objekt koji je u osnovi javna garaža s četiristotinjak parkirnih mjesta, te igralištima i društvenim sadržajima.

Rako, tražeći dobre strane rješenja, ističe da ovakav trgovački centar može biti “nukleus” koji će otvoriti radove koji “neće biti samo privatni, već i javni”, a da će na tom nukleusu “parazitirati” faze B, C, D, misleći valjda na spomenuti javni objekt, no to bi u uređenom sustavu bio primjeren scenarij i model za niz splitskih divljih i poludivljih kvartova, ali ne za onaj koji je i u programu definiran kao “konsolidirano područje odnosno pretežito urbanističko – arhitektonski definirano područje u kojem je potreban visok stupanj kontrole, uz poštivanje prostornog koncepta koji je generirao postojeću strukturu”. Rako ga ocjenjuje visokodevastiranim, kao i ostatak Splita, a razloge postavljanja hotela na ugao Poljičke i Velebitske traži u internacionalnim primjerima komercijalizacije prostora i bankama koje financiraju hotele, ali ne i vrtiće ili koncertne dvorane, dok Bagić inzistira na GUP-u po kojem je takav sadržaj moguć i na tome ostaje.

Estetski i oblikovno, hotel predložene visine i oblikovanja poništio bi kvalitetu postojećeg građevnog pravca sa sjevera, a i pogled iz Bračkog kanala izgubio bi karakterističan, promišljeni ritam – gledano s juga, prijedlog hotela izgleda kao predimenzionirani dimnjak nasađen na postojeću liniju zgrada. Ne možemo se složiti s ocjenom investitora da se pobjednički rad “uklapa u urbanu matricu i postojeće građevne pravce”, “doprinosi slici grada” i pruža “cjelovito prometno rješenje”, a vlastitu procjenu možete donijeti i sami, uvidom u dostupne nacrte i vizualizacije.

Pejković je na predstavljanju dodao da je najviše rasprave ocjenjivačkog suda i bilo oko te vertikale te da su zona B u kojoj se nalazi, kao i anketna zona C, “zrele za daljnje razmatranje” te da će “kada se bude radio natječajni program za zonu C, biti uključena i zona B” (?), iako u programu eksplicite piše da je ovaj natječaj, uz korekcije žirija, podloga za ishođenje dozvola i za zonu B. Živo nas zanima, nađe li se investitor, tko će se i s kakvim rješenjima (usuditi) javiti na taj natječaj, kao i na svaki sličan koji će uskoro uslijediti.

Fotografije: Društvo arhitekata Splita

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Osim uništavanja pojedinačne tisućljetne kulturne baštine kao što je to bilo nedavno miniranje arheoloških ostataka Palmire, rat u Siriji i Iraku, iza sebe ostavlja i uništenje čitavih gradova.

Nacionalni muzej u Alepu, autori: Zdravko Bregovac i Vjenceslav Richter

Tako neki dijelovi Alepa, jednog od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu, najvećeg sirijskog grada i uopće jednog od najvećih gradova Levanta, danas izgledaju kao Guernica ili Vukovar u vremenu najžešćih borbi. Po nekim procjenama, u Alepu je uništeno i više od 60 posto povijesne jezgre koja je upisana na listu svjetske baštine UNESCO-a.

Ruševine Alepa

U ratnom kaosu stradava sve: od minareta Velike džamije izgrađenog u 11. stoljeću i srušenog 2013., do brojnih suvremenijih zgrada. Autori jednog takvog modernog zdanja, a čija je sudbina neizvjesna, su hrvatski arhitekti Zdravko Bregovac i Vjenceslav Richter.

Skica muzeja

Nacionalni muzej u Alepu izgrađen je temeljem javnog natječaja iz 1975. godine po Bregovčevom i Richterovom pobjedničkom projektu.
Crtica iz povijesti nastanka objekta zabilježena je u knjizi o arhitektu Bregovcu, gdje se navodi da su autori došli do uvjeta natječaja svega pet dana do isteka roka pa je i sam projekt nastao u tih pet dana. Zabilježena je i scena u kojoj arhitekti u trenutku predaje na zagrebačkom aerodromu nisu imali potrebnih deviza za predaju pošiljke, a Ivan Picelj bio taj koji se tada sjetio da u propozicijama natječaja stoji da se prijedlozi mogu predati i u sirijskom veleposlanstvu, tada u glavnom gradu Beogradu, što su i učinili. Ubrzo poslije stigao je brzojav da su osvojili prvu nagradu, a Muzej je kasnije i izgrađen. Isti izvor navodi i da je projekt u ambasadi umalo zagubljen, što su autori saznali tek puno kasnije.

Nacionalni muzej u Alepu prije rata

Muzej je danas smješten u samom središtu Alepa. Kompleks se sastoji od dva dijela, manje i veće zgrade, koje uz još jedno zdanje banke, zauzimaju čitav blok koji uključuje i mali trg te zeleni pojas uokolo svih zgrada. Glavna zgrada muzeja naknadno je dobila portal na ulazu u koji su uklopljeni dijelovi reprezentativnog ulaza s nalazišta u gradiću Tel Halaf na sirijsko-turskoj granici. Neke od dostupnih fotografija svjedoče da su te skulpture početkom rata zaštićene vrećama s pijeskom i daskama.

Ulaz u muzej prije rata

Ulaz u muzej tijekom rata

Rat u Siriji traje od 2011. godine i bez naznaka kraja. Do sada je tamo ubijeno više od 200 000 ljudi, a milijuni njih su prognani i izbjegli. Sam Alep trpi velika razaranja, podijeljeni je grad i poprište uličnih borbi između nekoliko zaraćenih frakcija. Muzej se, čini se, sada nalazi u dijelu grada koji kontroliraju snage odane predsjedniku Bašaru Al-Asadu ili je u zoni čija kontrola nije posve jasna.

Povijesna jezgra Alepa prije rata

Što će se dogoditi, ili se možda već dogodilo, alepskom muzeju koji je dio i hrvatske arhitektonske povijesti, a onda i njegovim vrijednim zbirkama, ostaje nepoznanica.

Foto: Wikipedia

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Udruženje hrvatskih arhitekata objavili su rezultate natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja interkulturnog programa predškolske i osnovne škole “Dunav” te školske sportske dvorane u Vukovaru.

Na natječaj koji je trajao od 9. srpnja 2015. godine do roka za predaju natječajnih radova 7. rujna 2015. godine stiglo je 28 radova. Ocjenjivački sud koji je djelovao u sastavu prof. Hrvoje Njirić, dipl.ing.arh. (predsjednik), Vedran Duplančić, dipl.ing.arh. (dopredsjednik), Sonja Jeđud Tabula, mag.phil./ling., Sabina Sabljić, dipl.ing.arh., Gordana Tatalović, dipl.ing.arh. i doc. dr.sc. Mia Roth Čerina, dipl.ing.arh. (zamjenik člana) – na VI. sjednici održanoj 21. rujna 2015. godine donio je jednoglasno odluke o I. i II. nagradi te većinom glasova odluke III. i IV. nagradi te posebnim priznanjima:

I. NAGRADA u neto iznosu od 36.000,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’06’
autor: NFO
Kata Marunica, Zagreb
Nenad Ravnić, Zagreb
Nikica Pavlović, Zagreb
Dijana Pavić, Ston
Sandra Perć, Zagreb
Goran Rukavina, Osijek
Filip Vidović, Zagreb
Andrija Matotan, Zagreb

II. NAGRADA u neto iznosu od 27.000,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’23’
autori:
Ajdin Bajrović, U.D.I.A., Ljubljana
Primož Žitnik, U.D.I.A., Škofja Loka
Robert Potokar, U.D.I.A., Ljubljana

III. NAGRADA u neto iznosu od 18.000,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’24’
autori:
Irena Bakić
Branka Vuković, dia
suradnik za maketu:
Nikola Brlek, mag.ing.arh.

IV. NAGRADA u neto iznosu od 9.000,00 kn dodjeljuje se radu pod šifrom ’08’
autori:
Saša Meničanin, Opatija
Darijan Čekada, Labin
Srđan Meničanin, Opatija

POSEBNO PRIZNANJE dodjeljuje se radu pod šifrom ’21’
autori:
Nikola Fabijanić, dipl.ing.arh., Zagreb
Juraj Glasinović, dipl.ing.arh., Zagreb
suradnici:
Neda Balog Dolečki, dipl.ing.arh., Zagreb
Dora Dolečki Glasinović, dipl.ing.arh., Zagreb
Ivana Škrabalo, dipl.ing.arh., Rijeka

POSEBNO PRIZNANJE dodjeljuje se radu pod šifrom ’22’
autor:
Siniša Justić, dipl.ing.arh.
suradnici:
Sara Blekić, stud.arh.
Antonia Bošnjak, stud.arh.
Maja Francuz, mag.ing.arh.
Viktor Vdović, bacc.ing.arh

Izložba natječajnih radova otvorit će se danas, 24. rujna 2015. u 18:30 h, nakon čega slijedi razgovor s ocjenjivačkim sudom.

Izložba će trajati do srijede, 30. rujna 2015. 

O natječaju:

Investitor i raspisivač: MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA, Donje Svetice 38, 10 000 Zagreb, OIB: 49508397045 koje zastupa ministar prof. dr.sc. Vedran Mornar, tel: +385 1 4594 461, e-mail: standardistrategije@mzos.hr
Organizator i provoditelj: Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), Trg bana J. Jelačića 3/I, 10 000 Zagreb, OIB: 01152649489, koje zastupa predsjednica Sanja Cvjetko Jerković, dipl.ing.arh., tel: +385 1 5509 705, e-mail: tajnistvo@uha.hr
Izrađivač natječajnog zadatka odnosno programa: Vedran Duplančić, ovlašteni arhitekt (2929), Benkovačka 2, Zagreb, OIB: 46108732765, telefon: +385 91 5836 563, e-mail: vduplancic@gmail.com

registarski broj natječaja Hrvatske komore arhitekata: 16-15/VU-AU/NJN
oznaka iz Plana javne nabave Raspisivača natječaja: 77./2015 i 78./2015

PREDMET NATJEČAJA bila je izrada idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Interkulturnog programa predškole, osnovne škole ‘Dunav’ (faza II) i školske sportske dvorane (faza III) u ulici Blage Zadre u Vukovaru

CILJ natječaja bilo je dobivanje najboljeg arhitektonsko-urbanističkog rješenja interkulturne predškole i osnovne škole, sportske dvorane, tople veze s postojećom pripadajućom depandansom te vanjskih sadržaja s iskazanom jasnom urbanističkom logikom, uvažavajući činjenicu da se lokacija nalazi unutar zaštićene povijesno-urbanističke cjeline.

Pored usklađenosti rada s uvjetima raspisa, u pogledu sadržaja, rokova i obaveznih priloga, pri ocjenjivanju radova Ocjenjivački sud je valorizirao ovim redoslijedom:
1. tipološku inovaciju – elaboracija specifičnih pedagoških i interkulturnih scenarija u vezi s manjinama (Kako organizirati školu kao specifični didaktički instrument kojim se rješava pitanje suživota većinskog i manjinskog stanovništva?)

2. kvalitetu urbanističko-arhitektonskog koncepta u relaciji prema kontekstu Bata-Ville kao suvremenu interpretaciju vrtnog grada (Koji su suvremeni elementi po kojima se natječajno rješenje uklapa u postojeći kontekst?)

3. funkcionalnost (Kako funkcionira sklop škola-depadansa-dvorana u funkcionalnom i konceptualnom smislu?)

4. brzinu gradnje s obzirom na primjenjive sisteme brze gradnje (Kako aspekt brzine gradnje utječe funkcionalno i semantički na zgradu škole? Mogući su prijedlozi raznih sistema brze gradnje – iz betona, čelika, drva) Prijedlozi tehnološkog rješenja brze gradnje se preporučuju, ali nisu obvezni.

5. energetsku učinkovitost (Koji su elementi inteligentnog samoodrživog rješenja koja ide dalje od solarnih i PV panela na krovu?)

6. etapnost gradnje (Kako postaviti kuće u prostor da bi etapna izgradnja bila što jednostavnija?)

Izvor: UHA, DAZ