Quantcast
Channel: arhitektura – Pogledaj.to
Viewing all 609 articles
Browse latest View live

Duilovo ostaje u državnom vlasništvu

$
0
0

Na samom istočnom rubu grada Splita, na Duilovu, smješten je kompleks Hotela Zagreb. Prostire se na gotovo 60 000 m2 te obuhvaća jedinstvenu zgradu starog i novog hotela Zagreb na sjeveru parcele, više samostojećih objekata turističko-ugostiteljske namjene, dvadesetak bungalova na istočnoj strani parcele, gustu borovu šumu sa šetnicama, igralištima za balote, mini golfom i dječjim igralištima te plažni objekt i kupalište na južnoj strani parcele.

4

Hotel Zagreb prije 1982.g.

3

Hotel Zagreb nakon 1982.g.

 

Kompleks je u više faza izgradila JNA kao odmaralište za vojsku. Gradnja starog dijela hotela kao i plažnog objekta započela je 1968. godine da bi objekti već 1976. bili adaptirani povodom organiziranja Mediteranskih igara u Splitu (održane 1979.). Život odmarališta u hotelskom kompleksu kontinuirano se odvijao do devedesetih godina kada je hotel prešao u ruke MORH-a te prihvatio izbjeglice. Neki od njih i danas stanuju u starom hotelskom krilu, a i svi bungalovi su nastanjeni.

21

6

17

1

Od devedesetih cijeli kompleks propada, a najveću devastaciju doživjeli su manji samostojeći objekti te plažni objekt. S ciljem da se kompleks revitalizira pronalaženjem novih investitora doveo je Hotel Zagreb na DUUDI-jevu listu „Projekti 100“ (više o projektu smo pisali ovdje). Tu je Hotel Zagreb dobio nekoliko iskaza namjere pretežno turističkog karaktera, ali i prijedlog za rješavanje stambenog zbrinjavanja branitelja, centra za mlade te vrtića. O trenutnom stanju ovog kompleksa od DUUDI-ja nismo uspjeli ništa saznati, ali voditelj hotela Radomir Delić objasnio nam je da se od prodaje odustalo zbog nesređenih vlasničkih odnosa na zemljištu te od 1. svibnja ove godine hotel preuzima državna tvrtka Pleter usluga. Do sada je u hotel investirano preko 2 milijuna kuna u svrhu dobivanja kategorizacije.

9

11

10

Hotelska zgrada današnji oblik dobila je proširenjem koje datira u 1982. godinu. Kao i adaptaciju iz 1976., radio ju je Boris Bego. Od arhitekta smo saznali i par zanimljivih crtica iz vremena gradnje. Vojska je imala svoje standarde gradnje, a jedan od njih je bio i da predvorje hotela mora imati po 1 m2 po gostu. Isto tako, arhitekt se susreo sa zahtjevom da svi gosti moraju biti istovremeno posluženi u restoranu, da se omaškom konobara ne bi narušila hijerarhija vojnih redova.

18

12

 

Takvi zahtjevi rezultirali su velikom ukupnom površinom zgrade koja ne odgovara današnjim standardima. S druge strane, sobe hotela su dosta male i za dobivanje bolje kategorizacije trebalo bi dvije spajati u jednu. Centralni sistem klimatizacije također je utjecao na ukupni volumen objekta. Prema studiji koju je Bego izradio po narudžbi Grada Splita sredinom dvijetisućitih, adaptacijom prema suvremenim standardima hotel bi mogao dobiti i do 10 000 m2 korisne površine unutar postojećih gabarita.

23

22

Još jedan problem hotela je nagli prestanak gradnje. Tek što je izgrađen centralni dio s recepcijom, restoranima, kuhinjom i drugim popratnim sadržajima, po naredbi iz vojnih vrhova gradnja je obustavljena. Rezultat toga je da hotelu danas manjka 500 do 600 soba koje su ključne za uspješno poslovanje. Taj blok sa sobama trebao se nalaziti na zapadnoj strani današnjeg objekta, međutim tu je danas izgrađena cesta te je širenje hotela na tu stranu onemogućeno. Jedna tehnička zanimljivost je da je hotel još u to doba imao sistem grijanja vode solarnim kolektorima koji je omogućavao ogromne uštede. Međutim, kako je račune hotela snosila uprava u Beogradu, kolektori su s vremenom zanemareni i uklonjeni te je korištena kotlovnica. Po riječima arhitekta, taj sistem ne bi bilo teško ponovo staviti u funkciju jer svi priključci na vodne instalacije postoje.

25

26

 Novogradnja

 

U uređenju hotela sudjelovali su i lokalni umjetnici. I danas se u unutrašnjosti hotela nalazi šezdesetak metara dug vitraj koji prikazuje povijest Splita od Dioklecijana do Mediteranskih igara. Izradio ga je Josip Botteri Dini, slikar poznat po sakralnim temama. Zanimljivo je da je u ovom ciklusu izradio prikaze Narodno oslobodilačke borbe i radničkog pokreta.

Kuriozitet koji je svim gostima hotela ostao u sjećanju nalazi se pak u plažnom objektu. To je lift koji preko mosta povezuje hotelske šetnice u borovoj šumi, pa tako i sam hotel s plažom. Projektirao ga je zajedno s cijelim plažnim objektom arhitekt Ante Svarčić u dvije faze, 1968. i 1978. godine. Silazak na plažu tako je upotpunjen panoramskim pogledom kroz staklenu stjenku lifta na more i otoke.

29

Plažni objekt, arhitekt Ante Svarčić

24

Interijer plažnog objekta, arhitekt Ante Svarčić

Kao i hotel, i ovaj objekt je adaptiran za Mediteranske igre te se upravo u njegovom restoranu odvio dio programa otvaranja Igara. Svarčić je i u uređenju interijera pratio morsku temu, kroz velike otvore u obliku brodskih prozora. Objekt je osim lifta imao i centralno grijanje da bi mogao biti u funkciji cijele godine. Kao takav, objekt je nagrađen i Jugoslavenskom nagradom za doprinose u građevini. Danas je upravo ovaj objekt najviše devastiran, interijeri su potpuno uništeni, a lift neupotrebljiv. Od arhitekta saznajemo da objekt i plaža mogu zadovoljiti potrebe naselja do 50 000 ljudi te o ovom objektu svakako treba razmišljati u kontekstu sve veće stambene izgrađenosti okolnih zona.

30

Restoran Velebit

20

Premda je preuzimanjem hotela od državne tvrtke Pleter usluge sudbina hotela donekle određena u smislu razvoja turističkih kapaciteta, o njemu nikako ne treba razmišljati kao o zatvorenoj hotelskoj cjelini. Još u vrijeme kada je Hotel Zagreb funkcionirao kao vojno odmaralište, tamo su često navraćali i stanovnici Splita. Neki se sjećaju kolača u slastičarnici, drugi mnogobrojnih restorana, ali i hladovine guste borove šume koja i danas za nesnosnih vrućina privlači stanovnike okolnih naselja. Sportsko – rekreacijski sadržaj hotela i danas je u službi građana Splita koji tamo odlaze na kuglanje, stolni tenis i slične sportove. Na dvije staze igrališta za balote i danas se zna vidjeti grupa igrača.

28

Paviljon slastičarna u borovoj šumi

15

27

Paviljon restoran u šumi

Kompleks hotela dio je Gradskog projekta 7 – Duilovo za koji je 2008. bio raspisan i međunarodni natječaj. Po još uvijek aktualnom GUP-u ta cijela zona je određena kao zona ugostiteljsko-turističke namjene, marine, sportske luke i kupališta te je kao takva i razmatrana u natječaju. Ipak, od raspisivanja natječaja do danas došlo je do nekih značajnih promjena. U samoj okolici hotela GUP je već točkasto mijenjan te se, uz manje stambene vile, već grade i velike stambene zgrade. Proveden je i proces legalizacije kojim je legaliziran dio stambenih objekata u području koje je GUP-om predviđeno za hotele. Sve to trebalo bi uzeti u obzir pri izradi izmjena GUP-a koje se upravo ovih dana pripremaju u Gradu.

2

5

Od Ružice Batinić Santro, pročelnice Službe za prostorno planiranje i zaštitu okoliša, na pitanje o novonastaloj situaciji na području ovog gradskog projekta, saznajemo sljedeće: “Donošenjem Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (NN 86/12), nezakonito izgrađene zgrade na ovom području mogu se ozakoniti. Nakon ozakonjenja, sukladno Zakonu o prostornom uređenju, za površine devastirane nezakonitim građenjem, potrebno je donijeti plan sanacije. U tijeku su konzultacije vezane uz namjeru da se hotel privede turističkoj namjeni. Nakon navedenog, izradit će se provedbeni dokumenti prostornog uređenja (UPU).”

16

S obzirom da se okolna gradnja odvija stihijski, uz blagoslov uprave grada, očit je manjak javnih prostora i sadržaja na području Duilova i okolnih naselja. Gusta borova šuma parka Hotela Zagreb, dječje igralište, igralište za balote i mini golf, kupalište, pa i ostali sportski i društveno-zabavni sadržaji hotelskog kompleksa, ne bi trebali biti razmatrani isključivo kao resursi za podizanje kvalitete turističke ponude hotela, već i kvalitete života u naselju.

 

Na kraju, pogledajte u fotogaleriji Hotel Zagreb u Duilovu, kako ga je zabilježio arhitekt Boris Bego:

31

Duilovo (predviđeni izgled hotela)

34

Hotel Zagreb Duilovo (izgrađeno)

35

Hotel Zagreb Duilovo (glavni ulaz)

32

Hotel Zagreb Duilovo (recepcija)

36

Hotel Zagreb Duilovo (centralno stubište)

33

Hotel Zagreb Duilovo (centralno stubište)

 

Fotografije: Ante Svarčić, Boris Bego, Tonči Kranjčević Batalić, arhiva

 

Tekst objavljujemo u suradnji portala Pogledaj.to i portala STav, a nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija


Put prema ekološkoj pravednosti

$
0
0

Druga u nizu međunarodnih interdisciplinarnih radionica o tehnologiji, politici, umjetnosti, energiji i održivosti
SPVH radionica II : OBNOVLJIVA ENERGIJA / OBNOVLJIVA KULTURA: “Put prema ekološkoj pravednosti” održat će se  28. i 29. svibnja 2015. u Školici zagrebačkog MSU-a.

“Radionicom nastavljamo petogodišnji projekt udruživanja umjetnosti i znanosti u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu: PUČKA KUĆA NA SOLARNI POGON 2013. – 2017.
Na drugoj po redu iz serije SPVH radionica nastavljamo tražiti osnovne odgovore na pitanje klime. Potrebni tehnološki resursi za značajno smanjenje emisije CO2 očigledno već postoje, što ukazuje na to da se ovdje prije svega radi o političkom ratu.

2

S jedne strane, čini se da gotovo svi posluju ‘održivo’, no s druge je strane daleko premalo strukturalnih promjena stupilo na snagu. ‘Energiewende’ u Njemačkoj posustaje, a EU se više čini daljom nego bližom bilo kakvoj ujedinjenoj i koordiniranoj viziji koja bi učinkovito dovela do poboljšanja.

Time dolazimo do nekoliko pitanja: Imajući na umu nisku cijenu nafte, hoće li napokon biti uveden učinkovit porez na ugljik koji bi ekološku pravednost smjestio u konstitucionalne okvire? Jesu li postojeće institucije – lokalne, paneuropske i globalne – opremljene za poticanje potrebnih promjena, ili su trajno nemoćne zbog posebnih interesa i sukoba interesa?

Za vrijeme dvodnevne radionice u Školici, edukacijskom prostoru MSU-a, prezentacije govornika pokrivat će sljedeće teme:
1) recentne inicijative koje proizlaze iz usporene implementacije ‘Energiewende’ u Njemačkoj,
2) energetski problemi i razvoj na razini Hrvatske i EU institucija,
3) superlativna kvaliteta drva kao građevnog materijala,
4) analiza i procjena životnog ciklusa materijala za paviljon SPVH.

Voditelji radionice i govornici među ostalima su:
– dr. sc. René Mono, politički analitičar (prakse održive energije),
Gordan Cmrečki, arhitekt – ORaH (održive politike),
– dr. sc. Miljenko Haimann, građevinski inženjer (strukture od drva i željeza),
Marina Zajec, arhitekt (prakse zelene gradnje).

115

Marina i Miro Zajec, Obiteljska kuća, Donja Bistra

Oba dana radionice otvorena su za javnost te uključuju vrijeme za pitanja i plenarne diskusije. U prijepodnevnim satima drugoga dana, sudionici će imati priliku predstaviti projekte ili probleme (najavljene tijekom registracije) za uključivanje u diskusiju. U poslijepodnevnim satima 2. dana, panel-diskusijom pod naslovom Porez na ugljik sada! (i ako ne, zašto?) sagledat ćemo veću sliku konačnog uvođenja poreza na ugljik”, kaže se u pozivu.

Autor projekta: David Smithson
Kustosica projekta: Martina Munivrana

PROGRAM:

Dan 1 | 28. svibnja 2015.

09:00 Otvorenje: Snježana Pintarić, MSU
09:15 David Smithson: uvod u radionicu / novosti u projektu SPVH
09:45 Dr. René Mono: Poziv na redefiniciju društvene pravednosti na
energetskom tržištu.
10:30 pitanja / diskusija
11:00 pauza za kavu
11:30 Dr. Miljenko Haiman: Drvo kao “Novi beton” u gradnji konstrukcija.
12:15 pitanja / diskusija
12:45 Gordan Cmrečki: Ima li Hrvatska održivu budućnost? – mogućnosti
i prepreke.
13:30 pitanja / diskusija
14:00 ručak na MSU krovu
15:00 plenarna diskusija na krovu

Dan 2 | 29. svibnja2015.

09:00 Sažetak: 1. dan
09:30 David Smithson: novosti u dizajnu paviljona SPVH.
09:45 Marina Zajec: ‘Zeleni’ izolacijski materijali – analiza i procjena životnog
ciklusa građevinskih materijala za projekt SPVH paviljona.
10:30 pitanja / diskusija
11:00 Teme sudionika: predstavljanje vanjskih projekata.
11:45 pitanja / diskusija
12:15 ručak
13:15 Uvod u panel-diskusiju: nove informacije vezane uz
umjetničku inicijativu.
13:45 Panel diskusija: Porez na ugljik sada! (i ako ne, zašto?)
14:45 pitanja / plenarna diskusija
15:30 zaključak

Posjetite vilu i park Predsjedničkog ureda na Pantovčaku

$
0
0

Projekt Motel Trogir organizira stručni posjet vili Predsjedničkog ureda na Pantovčaku u Zagrebu u subotu, 30. svibnja 2015. u 11 sati. Posjet je besplatan i otvoren za javnost, uz obaveznu prethodnu prijavu.

2

“Kompleksom Ureda Predsjednice Republike, s posebnim osvrtom na arhitekturu i umjetnost, provest će nas članica tima Motel Trogir, povjesničarka umjetnosti Lidija Butković Mićin.

Rezidencija u kojoj je danas smješten Ured Predsjednice Republike, ranije poznata i kao Vila Zagorje, dovršena je 1964. godine prema projektu arhitekta Vjenceslava Richtera i u suradnji s Kazimirom Ostrogovićem. Projekt je nastao temeljem rješenja koji je osmislio arhitekt Drago Ibler koji je i odabrao lokaciju za vilu unutar kompleksa.

6

Posjet će samo dijelom obuhvatiti i Predsjednički park koji je uređena krajobrazna cjelina od 1960-ih godina, a prostire se na oko 95 hektara tj. velik je otprilike kao trećina parka Maksmir.

Autorice krajobraznog uređenja prilaza i neposrednog okoliša rezidencije ugledne su pejzažne arhitektice Silvana Seissel i Angela Rotkvić.
Prostor parka opremljen je i skulpturama nekih od najuglednijih hrvatskih likovnih umjetnika.Park se uredno održava za što brinu nadležne službe. Početkom ove godine platforma 1POSTOZAGRAD pokrenula je inicijativu da se park određenim danima otvori za javnost.

5

 

PRIJAVA ZA POSJET

Budući da je riječ o štićenom objektu koji podrazumijeva režim provjere prije ulaska u kompleks, svi zainteresirani trebaju se unaprijed prijaviti. U prijavi je potrebno navesti ime i prezime i broj osobne iskaznice ili putovnice.
Prijave će se primati od objave do popunjenja od strane Ureda Predsjednice Republike odobrene kvote od 30 osoba.

3

Zbog ograničenog broja posjetitelja, prijave će se birati isključivo po prvenstvu zaprimljenog maila. Po zaprimanju 30 prijava, lista će biti zaključena.

Finalna lista za posjet i detalji posjeta (mjesto sastanka itd.) bit će objavljeni u četvrtak, 28. svibnja 2015. na blogu projekta Motel Trogir.

8

Naknadne zamjene mjesta nisu moguće jer će lista posjetitelja biti ranije odobrena od strane protokola. Neprijavljeni građani neće biti primljeni za posjet.

Zainteresirane za posjet molimo da se prijave mailom na slobodne.veze@gmail.com, s naslovom PANTOVČAK.

7

Dušan Džamonja, Čelična tapiserija, 1975.

4

Miroslav Šutej, KT-77-77, detalj

Posjet je dio programa projekta Motel Trogir usmjeren na upoznavanje, afirmaciju i zaštitu arhitekture i baštine socijalističkog modernizma.

Foto: Wikipedija, Muzej istorije Jugoslavije, perceiveart.com

Plastično životinjsko carstvo u dvorištu hotela

$
0
0

Ako me naljute, stavit ću ispred hotela slona i to u prirodnoj veličini“, izjavio je prije nešto više od dva mjeseca vlasnik novog hotela na Korani, Nikola Hanžel, kao odgovor na kritke o postavljanju keramičkog psa na krov hotela, o čemu smo pisali ovdje.

4

Kao što smo se i pribojavali, gazda novog hotela je, po svoj prilici, prilično ljut jer je ispred “replike” hotela, koji bi ubrzo trebao doživjeti svoje otvorenje, niknuo plastični zoološki vrt, izvještava KAportal.

5

3

Životinjsko carstvo u kojem se uz plastične slonicu i slona nalaze i dva slonića, jedan konj, gigantski labudovi, lavovi, gorile, vuk, tele, tigar, kornjača i nilski konj, nalazi se na platou desno od hotela i bit će, ne znamo je li samo privremeno ili trajno, dio hotelske ponude – igrališta za djecu.

2

Koliko će turisti, budući gosti hotela, Karlovčani i dežurni estete biti zadovoljni ovom “atrakcijom”, treba tek vidjeti. Krenula je rasprava i na društvenim mrežama, a komentari su od onih “legenda, kralj”, do “katastrofa, sprdačina”.

1

Fotografije: Kaportal.hr

 

Ovako će Studentski dom Stjepan Radić izgledati nakon rekonstrukcije

$
0
0

Studentski dom Stjepan Radić od 15. srpnja 2015. godine kreće u rekonstrukciju.Uprava Studentskog doma Stjepan Radić, na čelu s upraviteljem Boženkom Ćosićem, upraviteljica za smještaj Ružica Rajšić te sanacijski upravitelj Studentskog centra ustupili su fotografije i videoprojekcije budućeg izgleda Studentskog doma Stjepan Radić portalu esava.info.

Tvrtka Jurcon Projekt d.o.o. je zadužena za okoliš i vanjsko uređenje doma, dok će za izgled studentskih soba na Savi biti zadužena tvrtka Konzalting.

“Ako je vjerovati ovim snimkama, zasigurno nas očekuje pravo osvježenje, a posebno nam je drago kako će studenti konačno dobiti nogometno igralište koje će se nalaziti kod 9. paviljona”, piše na studentskom portalu.

0

U nastavku provjerite kakav bi dom trebao dočekati studente u studenom.

1

5

10

4

7

8

9

 Fotografije: www.esava.info

“Vladimir Nazor” Ivanu Crnkoviću i školi na Kajzerici

$
0
0

Odbor “Nagrade Vladimir Nazor” pod predsjedanjem akademika Milivoja Solara na sjednici održanoj 28. svibnja 2015. donio je odluke o dobitnicima “Nagrade Vladimir Nazor” za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2014. godinu na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

Dobitnici nagrada su:

Arhitektura i urbanizam:

Nagrada za životno djelo: Ivan Crnković

1

Ivan Crnković (desno) i Emil Šverko (lijevo), ČIP, 01 – 04, 2012.

2

Ivan Crnković, Emil Šverko, Kuća Schinkel, 1982., izvor: Oris

 

Godišnja nagrada: Vedran Pedišić, Emil Špirić, Erick Velasco Farrera i Juan José Núñez Andrade za školu i vrtić u zagrebačkom naselju Kajzerica (više o projektu čitajte ovdje)

39

Književnost:
Nagrada za životno djelo – Zvonimir Majdak
Godišnja nagrada – Josip Mlakić za roman ‘Svježe obojeno’

Glazba:
Nagrada za životno djelo – Prerad Detiček
Godišnja nagrada – Martina Gojčeta Silić za vokalni recital ‘Nade i spomeni, hommage à Zinka Kunc’

Filmska umjetnost:
Nagrada za životno djelo – Ivo Štivičić
Godišnja nagrada – Emir Hadžihafizbegović za ulogu u filmu ‘Takva su pravila’

Likovne i primijenjene umjetnosti:
Nagrada za životno djelo – Jagoda Buić
Godišnja nagrada – Marko Tadić za izložbu ‘Pogled u čudo’

Kazališna umjetnost:
Nagrada za životno djelo – Marija Kohn
Godišnja nagrada – Jelena Miholjević za ulogu Olge u predstavi ‘Tri sestre’ Dramskoga kazališta Gavella.

„Nagradu Vladimir Nazor“ dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma u Republici Hrvatskoj.

Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo.

Godišnja nagrada dodjeljuje se umjetnicima za najbolja umjetnička ostvarenja koja su bila objavljena, izložena, prikazana ili izvedena tijekom protekle godine, kao i grupi umjetnika za kolektivna umjetnička ostvarenja.

Nagrada za životno djelo dodjeljuje se istaknutim umjetnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji je stvaralački put zaokružen, a djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske.

Nagradu dodjeljuje Odbor „Nagrade Vladimir Nazor“ na prijedlog komisija koje osniva za pojedina područja umjetnosti. Predsjednika i članove Odbora, na prijedlog ministra kulture, imenuje Hrvatski sabor iz redova umjetnika, kulturnih i javnih djelatnika.

Nagrade će dobitnicima biti uručene 19. lipnja 2015., u 20 sati, u Muzeju Mimara u Zagrebu.

Izvor: www.culuturenet.hr

Preminuo prof. Ante Marinović-Uzelac

$
0
0

“Tužna srca javljamo vijest da je umro naš počasni član DAZ-a prof.dr.sc. Ante Marinović –Uzelac,  22. svibnja 2015. Ispraćaj je prema osobnoj želji bio u krugu najuže obitelji”, obavijestilo je Društvo arhitekata Zagreba javnost.

3

Rođen je 19. travnja 1930. u Zagrebu. Diplomirao je studij arhitekture na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954., a poslijediplomski studij urbanizma na l”Institut d”Urbanisme de l”Universite de Paris 1963. Od 1954. do 1961. živio je i radio kao arhitekt u Parizu, gdje je 1963. obranio je tezu Contribution a l”etude du zonage, doktorat geografskih znanosti stekao je 1976. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu a doktorat tehničkih znanosti 1984. na Arhitektonskom fakultetu Sveučlišta u Zagrebu.
Izabran je za docenta 1968. a za redovnog profesora 1979. godine. Od 1973. do 1993. predstojnik je Katedre za urbanizam a od sk. g. 1993/94. dekan Fakulteta. Član je Francuske akademije arhitekture od 1978. Predaje predmete Urbanizam II (Town planning-master plan) i Prostorno planiranje (Regional planning) te vodi praktičnu nastavu iz urbanizma. Sudjeluje u poslijediplomskim studijima na Arhitektonskom i na drugim fakultetima.

1

Naselje Kajfešov breg, Zagreb, 1987.

Na Hrvatskim studijima predaje predmet Naselja, gradovi i prostori Hrvatske. Izradio je kao glavni planer brojne detaljne i nekoliko generalnih urbanističkih planova te regionalnih prostornih planova. Posebice se bavio, praktično i teoretski, prostornim uređenjem nacionalnih parkova i parkova prirode.

Veća su mu arhitektonska ostvarenja u Zagrebu (stambeni stepenasti niz u Ulici Gualdo Tadino) i u Zadru (stambeni blok i Veslački dom na Branimirovoj obali). Objavio je veći broj znanstvenih i stručnih radova (22 znanstvena rada, 33 velika stručna rada, 31 stručni članak) u domaćim i stranim časopisima (Urbanisme, Pariz, L”Architecture d”Aujourd”hui, Pariz, i Parametro, Bologna), sudjelovao je u sedam međunarodnih i 11 domaćih znanstvenih skupova s referatom, održao je brojna javna predavanja i dr. te izradio veći broj stručnih i istraživačkih studija, ekspertiza i sl. Mentor je 11 doktorata, 21 magisterija i 116 diploma na Arhitektonskom fakultetu.

5

Naselje Kajfešov breg, Zagreb, 1987.

Autor je brojnih prostornih i urbanističkih planova. Specijalizirao se za prostorne planove prirodnih rezervata, posebno nacionalnih parkova; bio je autor i koautor detaljnih i generalnih urbanističkih planova te regionalnih i prostornih planova. Posebice se posvetio prostornom uređenju nacionalnih parkova (Plitvička jezera, Mljet, Krka, Blidinje, BiH) i parkova prirode (Trakošćan i Biokovo) te memorijalnih parkova (Petrova gora, Kalnik, Kumrovec i Dotrščina).

Projektirao je stambeno-poslovni blok (1978) i Veslački dom (1981) u Zadru te stambeni niz na Kajfešovu brijegu (1987) u Zagrebu. Objavio je više radova u stručnim i znanstvenim časopisima, te knjige Socijalni prostor grada (1978), Naselja, gradovi, prostori (1986) i Teorija namjene površina u urbanizmu (1989).

Dobio je Državnu nagradu za znanost za životno djelo (2002) i Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2002).

4

Naselje Kajfešov breg, Zagreb, 1987.

Objavio je novu teoriju zoniranja nacionalnih parkova, a u izradi generalnih urbanističkih planova objavio nove aspekte teorije namjene površina. Objavio je tri znanstvene knjige: Socijalni prostor grada (Liber, Zagreb, 1978), Naselja, gradovi, prostori (Tehnička knjiga, Zagreb, 1986.), i Teorija namjene površina u urbanizmu (Tehnička knjiga, Zagreb, 1989.).

Bio je član brojnih stručnih odbora i savjeta, utemeljitelj je i glavni urednik znanstvenog časopisa Arhitektonskog fakulteta Prostor koji redovito izlazi od 1992. s dva dvobroja godišnje.

Izvor: Društvo arhitekata Zagreba

Fotografije: DAZ, registararhitekture

 

Siskom se bave samo umjetnici

$
0
0

Osnovan kao naselje na slivu rijeka Kupe i Save još u prapovijesnim vremenima, Sisak svoj najveći razvoj zahvaljuje razvoju industrije. Na skladišne objekte u svrsi trgovine iz druge polovice 19. stoljeća tako su se nadovezali prvi objekti industrijske arhitekture, od kojih je najraniji onaj pivovare Novak izgrađene 1855. na desnoj obali rijeke Kupe.

eljezara3

Drugu polovicu 19. stoljeća obilježila je industrija pilana i ciglana te izgradnja ključne infrastrukture za razvoj industrije kao što su željeznički kolodvori, mostovi i luka. S pojavom teške industrije, nakon Prvog svjetskog rata postavljeni su temelji industrijskog Siska.

eljezara

Godine 1927. započinje rad Anglo – jugoslavensko petrolejsko d.d., danas INA Rafinerija nafte, te 1938. započinju radovi na izgradnji Talionice Caprag, danas Željezare Sisak. Tako je Sisak kroz duže vremensko razdoblje svog novijeg postojanja bio važno industrijsko središte, a u danas deindustrijaliziranom gradu industrijska baština ostaje ključni faktor identiteta. Ta baština ne obuhvaća samo arhitektonske objekte već cjelokupni industrijski krajolik, radnička stambena naselja, strojeve i arhivsku građu koju je industrija ostavila za sobom.

lenjinov-trg

Glavni trg u naselju Caprag, nekoć Lenjinov, foto: Monografija Željezara

Rat te procesi privatizacije i tranzicije koji su slijedili vrlo nepovoljno su se odrazili na industriju kao ključnu granu razvoja Siska. Željezara Sisak i naselje Caprag čiji razvoj se podudara s razdobljem najjačeg urbanog razvoja grada između 1955. i 1980. godine reprezentativni su primjer promjena. Iz same činjenice da je Željezara nekad zapošljavala i do 14 000 ljudi, a danas samo dvjestotinjak, mogu se naslutiti drastične ekonomske, socijalne i kulturne promjene koje je na sisačku svakodnevnicu ostavilo postepeno gašenje Željezare (o čemu smo pisali ovdje).

bazen-danas

One su još značajnije uzme li se u obzir da je Željezara o svojim radnicima brinula i izvan radnog vremena. Ono što danas zovemo profitom tvrtke, a nekada se zvao višak, Željezara je redovito ulagala u kvalitetu života radnika. Uz sudjelovanje samih radnika u gradnji tako su izgrađeni 1 457 stambenih jedinica, škola i vrtić, foto i radio klub, dom kulture, knjižnica, ambulanta i stacionar, toplana, ceste, odmarališta za radnike na moru i veliki broj sportskih objekata koji uključuju i olimpijski bazen. Nezaposlenost i raseljavanje stanovištva s jedne strane te zapuštenost i propadanje svega gore nabrojanog s druge realnost su današnjeg Siska.

eljezara4

Revitalizacija postindustrijskog grada kroz kulturu jedan je od prepoznatih i uvriježenih modela u svijetu danas. U smislu valorizacije i afirmacije kulturno – društvenih i umjetničkih vrijednosti vezanih uz naslijeđe Željezare Sisak zadnjih godina realiziran je niz kulturnih manifestacija koje se bave baštinom Siska. Godine 2012. pokrenut je projekt Tvornica baštine Željezara Sisak, Dani industrijske baštine grada Siska održani su 2013., a upravo je uspješno okončano i drugo izdanje Festivala Željezara. Zahvaljujući ovim manifestacijama kako stručna tako i šira hrvatska javnost upoznala se s problemima, ali i potencijalima Siska.

Festival-Zeljezara_vizuali-4

U svijetu umjetnosti Željezara je možda najviše pažnje dobila zahvaljulući radovima Fenomen Željezara (više ovdje) i Sadašnjosti Prošlosti (o čemu smo pisali ovdje) Marijana Crtalića, autora koji je ujedno i pokretač Festival Željezara. Parkom skulptura koje su nastale u Koloniji likovnih umjetnika Željezare koja se održavala od 1971. do 1991. danas se bave kako umjetnici tako i konzervatori. Kolonija koja je sa svojim ciljevima oplemenjivanja javnog prostora te upoznavanja radnika sa suvremenom umjetnošću još je jedan dokaz o visokim životnim standardima koje je Željezara donijela u grad.

kozaric

Kožarićev „Antipod“ na ulazu u Željezaru, foto: Monografija Željezara

Park skulptura, tj. preostale skulpture, 2012. upisane su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske i njima se danas sustavno bave konzervatori kroz suradnju Konzervatorskog odijela u Sisku i Odsjeka za konzervaciju i restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Iako ne iz perspektive zaštite skulptura, njima se bavi i autorski projekt Abeceda Željezare tima Rene Rädle & Vladana Jeremića predstavljen na ovogodišnjem izdanju Festivala Željezara. Pronalazeći znakove i jezik u baštini Željezare, prvenstveno u skulpturama, ovaj projekt revalorizira same proces stvaralaštva, pronalazeći uporište u ne tako davnoj prošlosti zajedničkog stvaranja između radnika i umjetnika.

1

Abeceda Željezare, autori Rene Rädle & Vladan Jeremić

Osim uspostavljanja odnosa s vlastitom prošlošću, Festival Željezara, kao i druge manifestacije koje se bave industrijskom baštinom u Sisku, ima za cilj postati platforma pozitivnih promjena u smislu razvoja grada (o čemu smo pisali ovdje). Željezara koja stvara kulturu tako donosi predavanja i tribine o održivom razvoju te predstavlja projekte koji nude neke rješenja.

2_resize

Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”

S ciljem jačanja interesa lokalne zajednice u smislu promišljanju novih i kreativnih rješenja u planiranju Siska između Festivala Željezara te Muzeja Kvarta i Kontraakcije uspostavljena je trajna suradnja iz koje je proizašla i izložba „Muzej Kvarta Željezara: Osuvremenjivanje modernizama i revival utopizma“ autorskog tima Stane Odrljin, Tanje Grilec, Svena Sorića i Vladimira Tatomira, projekt je to koji ikonografikama stvara spone između činjenica iz prošlosti i vizije budućnosti. Provodeći analizu postindustrijskog grada na primjeru Siska tim tako nudi konkretne prijedloge novih funkcija napuštenih tvorničkih hala u rasponu od kreativnih industrija do proizvodnje energije iz biomase.

8_resize

Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”

Da su ovi i drugi programi te manifestacije vezane uz prepoznavanje kulturne, konkretno industrijske baštine, hvalevrijedni te da ukazuju na potencijale grada Siska sa nama se slaže i dr. sc. Sanja Lončar sa Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. I sama rodom iz Siska, gdje je i radila do 2008., što kao suradnica u Gradskoj galeriji Striegl što u Konzervatorskom odjelu, Lončar ipak upozorava na pitanje publike i relevantnosti ovih inicijativa za dugoročan razvoj grada.

11_resize

Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”

Ne dovodeći u pitanje pozitivne intencije ovih inicijativa te njihove stvarne rezultate u sadašnjosti, ipak se pita koliko nezaposlene osobe kojih je i prevelik broj u Sisku imaju koristi od tih manifestacija, a i interesa za kulturu dok se bore za čistu egzistenciju. U tom smislu otvara se pitanje koliko se dugoročni razvoj grada može oslanjati isključivo na kulturu. Ipak, Lončar smatra da Sisak ima potencijale za dodatni razvoj na temelju baštine, od arheološke do industrijske, koji grad ne iskorištava u potpunosti.

7_resize

Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”

Premda gradske i županijske uprave, kao i Ministarstvo kulture, podupiru ranije spomenute manifestacije, Lončar smatra da se o njima ne razmišlja dugoročno pa zbog toga i ostaju jednokratni programi koji nemaju značajnijeg dugoročnog utjecaja na razvoj grada kroz kulturni sektor. Naglašava da to nije problem specifičan isključivo za Sisak, jer se radi o nedostatku ozbiljnog dugoročnog planiranja, nedostatku na koji nailazimo svugdje u Hrvatskoj.

18_resize

Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”

Slobodni smo zaključiti da su upravo kulturno – umjetničke prakse zadnjih godina promijenile sliku grada koju imamo o Sisku i otvorile neke nove perspektive njegova razvoja. U projektu Muzej Kvarta Željezare ustanovljeno da je fleksibilnost industrijskih prostora njihova opća arhitektonska vrijednost. Imajući na umu socijalnu strukturu grada razvoj Siska morao bi se temeljiti upravo na toj fleksibilnosti industrijskog nasljeđa koje je u stanju generirati različite sadržaje, svakako ne samo kulturne. Koji bi to sadržaji uistinu trebali biti, bez ozbiljnog dugoročnog planiranja teško je reći.

Fotografije: arhiva

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Arhitekte se smatra nekompetentnima, a od njihovog rada se očekuje visoka kompetencija

$
0
0

Arhitekt Jean Nouvel nas uvodi u svoj proces kreativnog razmišljanja i govori o bitci koju vodi za parišku Filharmoniju.

S arhitektom Jeanom Nouvelom* (r. 1945., u Fumelu u Francuskoj) razgovarali smo u njegovom pariškom studiju. Nouvel je jedan od istaknutih članova ekskluzivne skupine arhitekata, nagrađen najznačajnijim svjetskim arhitektonskim priznanjima, među ostalim Carskom nagradom Japanske akademije, zlatnom medaljom Kraljevskog instituta britanskih arhitekata RIBA, Pritzkerovom nagradom, nagradom Aga Khan i nagradom za umjetnost zaklade Wolf Foundation.

1

Elena Cué: Kad ste u dobi od 21 godine započinjali karijeru, mentor vam je bio Claude Parent, koji se protivio Le Corbusierovom pogledu na arhitekturu. Možete li reći što je za vašu karijeru značio susret s njim? Zauzeli ste radikalan stav protiv obrazovnog modela likovne akademije École des Beaux-Arts u Parizu i aktivno sudjelovali u tamošnjim zbivanjima u svibnju 1968. godine. Koji su bili vaši zahtjevi?

Jean Nouvel: Smatrao sam ured Claudea Parenta jednim od tada najkreativnijih. Njegov partner Paul Virilio i on stvorili su prostor u kojem se mogao razviti novi pristup arhitekturi. Paul je postao poznati filozof i mislilac tog doba. Ja sam se pridružio intelektualnoj pobuni „šezdesetosmaša“ i to je zasigurno utjecalo na moj arhitektonski stil u smislu kritičnosti prema tradicionalnom načinu izgradnje francuskih gradova. Poslije sam s njima sudjelovao u stvaranju pokreta „Ožujak 1976.“ kojime smo tražili da oblikovanje gradova prestane slijediti isti tradicionalni model. Nedugo zatim osnovan je sindikat arhitekture. Bilo je to intelektualno uzbudljivo vrijeme.

EC: Kako biste definirali svoju arhitektonsku filozofiju?

JN: Mislim da je slična konsolidiranju kulturnog iskustva, što bi u konačnici značilo da svakoj generaciji predstoji mnogo posla. Gradovi su zbirke izgrađenih svjedočanstava, odražavaju stvari koje je svaka generacija naročito voljela, različite tehnike koje su se u određenim vremenima koristile i njihov odnos s umjetnošću. Proveo sam život boreći se protiv određenih oblika akademizma. Činjenica je da postoji izvjesna jezgra posvećena reprodukciji modela iz prošlosti – najgorih stvari iz najgorih situacija – i njihovoj imitaciji. Imitacija zapravo uvijek znači degradaciju onoga što je bilo istinito u neko ranije vrijeme. Ona je poput duha ili blijede sjene prošlosti. Ja vjerujem u to da svaki prostor zaslužuje da ga se pomno promisli.

Rekao bih da je svaki projekt početak pustolovine i, dakako, nikad nisam siguran kamo idem. Ne polazim od unaprijed oblikovane ideje. Isprva se uvijek nadam da će mjesto, iskustvo i ljudi s kojima ću se zateći u tom trenutku svi zajedno doprinijeti nečemu sasvim jedinstvenom. Takva preciznost i nekonformizam predstavljaju napad na koncept kloniranja. Kad smo kod toga, postoji nešto što je situaciju dodatno pogoršalo, naime razvoj informatičke tehnologije. Danas su smjernice za izradu bilo kakvog projekta nadomak ruke. To znači da možete u nekoliko sati projektirati građevinu na temelju unaprijed postavljenih kriterija. Bez obzira radi li se o stambenoj ili uredskoj zgradi ili o trgovačkom centru. Birate iz onoga što već postoji, dodate nekoliko elemenata, i u tili čas ste gotovi. Nažalost, siva zona ne postoji. Nema dovoljno planiranja, promišljanja, a ni ljubavi u projektima koji nastaju na taj način. Oni su proizvod automatizacije i nemaju duše.

5

Zgrada Zaklade Cartier

EC: Kažete da kad radite nastojite stvoriti prostor koji bi bio mentalni produžetak onoga što vidimo, prostor zavođenja, prekrivanja i otkrivanja, gledanja i prolaženja neprimijećeno, prostor tajanstvenosti, svjetla i sjene, misterija. Koliko je erotike u vašem radu?

JN: Bez misterija nema ni zavođenja. Arhitektura je misterij koji valja očuvati. Otkrijemo li sve odjedanput, organski se nikad ne dogodi ništa. Tajanstvenost je zacijelo jedan od elemenata erotike, pa stoga i erotične arhitekture. Tako, uzmemo li za primjer zgradu Zaklade Cartier, izvana imate dva paralelna, bistra staklena panela koji, zbog načina na koji se poigravaju s odrazima stabala i oblaka, proizvode dojam tajanstvene neizvjesnosti.

Postoje i situacije u kojima se prisutnošću prirode možete igrati do te mjere da se zapitate je li to zaista, recimo, vrt. Vrt je prostor u kojemu se razmnožilo i supostoji na tisuće prirodnih vrsta. Sve to, kao i upletanje sunca i kiše, stvara u nama određene doživljaje koje nemamo običaj osjetiti. Riječ je o vrsti jednostavnosti koja stvarno krije golemu složenost i upravo se po njoj specifična lokacija razlikuje od drugih. Zbog refleksivne i porozne prirode smaragdno obojenog stakla jedva možete vidjeti što je iza. Kad se unutar zgrade stave sjenila, čini se kao da je na njima otisnut krajolik.
Čovjek zapravo pokušava izabrati načine prikrivanja, pokazivanja i sakrivanja, načine izgovaranja ili prešućivanja stvari, i načine na koje se stvari mogu natuknuti, ali uopće ne formulirati. U tome jest erotičnost arhitekture.

EC: Vaš opus je prilično heterogen, to jest građevine se prilagođavaju prostoru, kontekstu i kulturi s kojima koegzistiraju. Koji su vam faktori vrelo inspiracije pri svakom od projekata?

JN: Život i situacije. Vjerujem u situacijsku arhitekturu. Okolnosti se ne odnose samo na realan prostor nego i na aspekt susreta ili pojavnosti. U tom me pogledu smatraju „situacionistom“, ali ja ne vjerujem da se građevina može projektirati samo tako. Zgrada nije skulptura i ona obično ne mijenja lokaciju. Neke zgrade jesu premještene, ali to se događa veoma rijetko i mislim da se takve situacije ne može predvidjeti. Zato neprestano tragamo za bilo čime što bi moglo utjecati na projekt i promijeniti ga, a to znači da moramo odgovoriti na mnoga pitanja i nedoumice. Morate shvatiti da se arhitekte uvijek smatra nekompetentnima, dok se za njihov rad sam po sebi očekuje visoka kompetencija. Svaki put kad mi postave pitanje, moram ga sagledati kao da dolazim iz suprotne perspektive, a postoji mnogo stvari koje jednostavno ne znam. Zato je nama arhitektima obaveza da slušamo, da uzimamo u obzir i da razumijemo sve aspekte trenutnog pitanja, svaki pojedini put. Zapravo stalno moraš kombinirati vanjsku perspektivu s unutarnjim gledištem.

EC: Koja je dakle vaša perspektiva?

JN: Obično izvana prema unutra. Katkad i iznutra prema vani, ali to je rijetko. Vječno sam u potrazi za eksterijerima. Osoba koja vrlo dobro poznaje lokaciju ili profesiju ima unutarnji vid. Posjetite li grad koji nikada prije niste vidjeli, možete vidjeti stvari bez primjećivanja svakog pojedinog detalja. Nešto prilično pjesnički i ugodno ljudi iznutra mogu istaknuti, naglasiti i drugačije doživjeti. Arhitektov prvi zadatak jest ono što nazivam katalizom, to jest stavljanje stvari na svoje mjesto. Kad postoji katalizator, stvari se obično materijaliziraju već i s tračkom inspiracije. Tada predstoji posao skladnog kombiniranja svih elemenata koji su često proturječni. Moraš pokušati uspostaviti cjelinu ili sinergiju.

EC: Kad sam vas prvi put upoznala, bili ste razočarani završnim rezultatom proširenja Muzeja kraljice Sofije u Madridu. Možete li objasniti što vas je razočaralo?

JN: Nisam bio zadovoljan. To mi se često događa. Ugovori nisu uvijek posve jasni i namjere poslovnog svijeta ne podudaraju se nužno s našima. Tako je oduvijek bilo, ali su prije arhitekti imali određenu razinu moći zbog koje bi ih u takvim situacijama poštivali. Kako je vrijeme prolazilo i ekonomija napredovala, situacija je postajala sve kompliciranijom, nalik na današnju. Moguće da u madridskom muzeju nisam bio sretan s pojedinim uvjetima koji su se činili zapisani u kamenu, ali sve u svemu nisam nezadovoljan s dubljom prirodom projekta. Mučilo me to što je madridsko gradsko vijeće obećalo obaviti hrpu stvari. Álvaro Siza izradio je studiju prema kojoj bi se promet ispred Muzeja preusmjerio pod zemlju. Stoga je projekt izveden s pretpostavkom da će se to i ostvariti. Ovako pješaci ne mogu imati isti odnos s građevinom. Usto se pojavio zvučni efekt buke s ulice, koja se odbija o strop i čuje unutra, pa je izvorna mirnoća zauvijek izgubljena. Jednostavno nije moguće ostvariti isti mir kakav je originalno zamišljen.

3

Muzej kraljice Sofije u Madridu

EC: Rekli ste da u svojoj građevini Zaklade Cartier kombinirate stvarne i virtualne slike rabeći staklene plohe i svjetlost da biste prevarili osjetila. Vaši estetski principi podsjećaju na Jamesa Turrella, umjetnika koji istražuje percepciju prostora mijenjajući je uz pomoć svjetla. Zanima li vas misaoni proces tog umjetnika?

JN: Turrell me jako zanima, kao osoba koja radi sa svjetlošću, prazninom i lokacijom. On je umjetnik koji se u potpunosti igra lokacijama. Njegova se djela jednostavno ne mogu preseliti drugamo. Značenja im u potpunosti ovise o smještaju. Ne govorim o srži dizajna, koja je očigledno veoma bliska njegovoj viziji svijeta. Govorim o činjenici da Turrell postavlja instalacije tako da uokvire nebo ili da uhvate i stvore svjetlo i time izmijene klasifikaciju i obrise lokacije. Mnogo mi je draže kad umjetnici rade u skladu sa zatečenom situacijom, nego kad se samo usredotoče na nekoliko predmeta koje zapravo ne znaju smjestiti. Zbog komercijaliziranog napretka umjetnosti, mislim da u njoj postoji svojevrsna istina koja se najbolje izražava kad se radovi izvode na originalnoj lokaciji. Dobro pristaju mjestu, ili u arhitektonskom ili u geografskom smislu. Ne moram ni reći da su me svi Turrellovi radovi koji se bave perspektivom i svjetlom očito jako dugo inspirirali.

EC: Projektirali ste mnoge građevine u Španjolskoj. U kojoj od njih ste najviše uživali?

JN: Zbog onoga što sam vam objasnio, zaista vam ne želim reći u kojoj. Mogu vam reći da ne mogu smjestiti neboder Torre Agbar u Madrid. To jednostavno ne bi funkcioniralo. Tako, na primjer, ljudi koji ne poznaju Barcelonu ugledaju neboder Agbar u stranim časopisima i uopće ga ne razumiju. Taj je neboder potpuno katalonski. Jednostavno ne može postojati na drugoj lokaciji. Njegovu su formu stoljećima rabili katalonski arhitekti, a inspirirana je planinskim vrhovima Montserrata, koje su oblikovali vjetrovi. Impresivna je falička priroda tih vrhova. Činjenica da je neboder projektiran u nikad prije viđenom gradskom mjerilu i da je uz to šaren pretvara ga u počast Gaudíju. Katalonci i stanovnici Barcelone smjesta su uočili da građevina predstavlja njihovu kulturu i istodobno shvatili da je oblikuje njihova DNK. S druge strane, međunarodna javnost primjećuje samo falički simbol kao natruhu seksualne provokativnosti, ništa više.

2

Torre Agbar, Barcelona

 

EC: Nedavno je nova zgrada pariške Filharmonije otvorena za javnost i postigla je nevjerojatan uspjeh premda vaš rad na njoj nije završio. Što mi možete reći o tom projektu?

JN: Priča o Filharmoniji je drama, i to melodrama. To je jedan od onih projekata gdje je inače sve predodređeno za uspjeh. U njemu se vidi inovativno uređenje prostora na muzičkoj razini, prostora koji uspješno štiti unutrašnje aktivnosti, a i naglašava muzičku simboliku. To uviđa svatko. Nažalost, sama zgrada nije dovršena. Zbog razloga političke i financijske naravi Filharmonija je postala slučaj bez presedana u Francuskoj, gdje inače sve javne građevine daje izgraditi javno tijelo koje kontrolira upotrebu fondova. Ovo je pak projekt privatne tvrtke koja je odlučila sakriti povećanje troškova i zato su me marginalizirali. Sve se to može činiti prilično tragičnim, ali ja to doista tako ne vidim, navikao sam na patnju kada je u pitanju moja struka. Ovdje sam da branim užitak svih ljubitelja glazbe i umjetničke težnje koje će djeca razviti zahvaljujući novoj zgradi. Zato ću se do kraja boriti da ovo sredim, da se zgrada korektno dovrši i da me nitko ne optuži ni za kakav zločin u načinu na koji je dovršena, njezinim detaljima ili javnom prostoru koji je okružuje. Prolazim kroz jednu od najtežih bitaka u svojem životu.

4

Zgrada pariške Filharmonije

 

*razgovor za Huffington Post vodila Elena Cué, prijevod s engleskog Mirna Šimat

Ricardo Porro – kubanski prosvjetitelj koji je slavu stekao u Francuskoj

$
0
0

Ricarda Porroa, arhitekta koji je većinu svojih djela sagradio u Francuskoj, ipak možemo i moramo zvati kubanskim arhitektom. Ricardo Porro Hidalgo rođen je 1925. godine u Camagüeyu, Kuba. Međutim, nije mjesto rođenja ono što ga čini Kubancem, već njegovo djelo – u osebujnom opusu koje mu je priskrbilo spomen i u Portoghesievom traktatu o postmodernoj arhitekturi (1*), Nacionalne umjetničke škole (Escuelas Nacionales de Arte) su najistaknutije.

Nacionalne umjetničke škole na Kubi došle su u globalni fokus zahvaljujući prije svega knjizi Johna Loomisa “Revolution of Forms. Cuba’s Forgotten Art Schools” (1999) te dokumentarnom filmu “Unfinished Spaces”  (2011) Alyse Nahmias i Benjamina Murraya.

4

Svjetskoj, pa i našoj javnosti, gotovo je nepoznato da je Ricardo Porro sudjelovao na Međunarodnim ljetnim susretima u Veloj Luci krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, o kojima je umjetnik Darko Fritz napisao opsežan članak objavljen na mrežnim stranicama prostora za suvremenu i medijsku umjetnost siva) (zona  koji djeluje na otoku Korčuli. S obzirom na taj domaći kontekst u kojem je Porro ostavio vrlo zanimljiv trag te na zastupljenost njegovog rada na velikoj izložbi o latinoameričkoj arhitekturi koja je upravo u tijeku u MOMA-i, osvrnimo se pobliže na djelo ovog arhitekta koji je preminuo u Parizu prije pola godine, 25. prosinca 2014.

18

Ricardo Porro studirao je arhitekturu na havanskom sveučilištu, a već za vrijeme studija družio se s Fidelom Castrom, studentom prava i kolegom brata Ricardove zaručnice Elene Freyre de Andrade. Nakon studija Porro odlazi u Pariz, gdje je proveo dvije godine na sorbonskom Institutu za urbanizam. Studentski dani u Parizu obilježeni su druženjem s Wilfredom Lamom (1902-82) . Porijeklom iz multikulturalne obitelji u kojoj su se miješali afrički, kineski i španjolski utjecaji, Lam je fuzionirao iskustvo evropskog nadrealizma sa svojim multietničkim identitetom. Politički radikalan, samoprozvani marksist puno prije Kubanske revolucije, Lam kroz često agresivno senzualan pa i seksualiziran opus, vrši ogroman utjecaj na mladog Porroa. Iako je 1945. sa svojim kolegama s havanskog fakulteta Porro pozvao Waltera Gropiusa, koji je u Havani iste godine održao predavanje, 1947. s istim kolegama simboličnim činom je na vrlo upečatljiv način (spaljivanjem knjiga koje su proklamirale Beaux-Arts program) izrazio svoje priklanjanje internacionalnom stilu, odnosno modernizmu, te, iako je pohađao CIAM-ov tečaj u Veneciji neposredno prije povratka iz Pariza, po svom povratku na Kubu 1952. godine Porro zauzima stav koji ga u to vrijeme pozicionira kao negrista, drugim riječima, kao borca za Kubu na kojoj će crnačka arhitektura imati svoje mjesto.

5

Porro se intenzivno uključuje u pokret otpora protiv diktature Fulgencia Batiste. Arhitektura na Kubi tog perioda može se promatrati kroz tri aspekta koje predlaže Loomis: monumentalni javni radovi Batistinog režima, zdanja u internacionalnom stilu koja su odgovarala špekulacijama nekretninama te mali eksperimentalni projekti (najčešće privatne kuće), koji su istraživali regionalizam i cubanidad – intrinzičnu vezu s podnebljem i ljudima koji u njemu žive.

Ricardova arhitektonska praksa proizašla je iz racionalističkog utjecaja Miesa van der Rohea, a razvio je naročit senzibilitet s obzirom na tropsku klimu, kao što se vidi iz kuće Armenteros (1949.) ili kuće García (1953.). Takav izraz promijenio se u korist organskog pristupa, koji će obilježiti njegov rad, kao što je vidljivo na kućama Villegas (1954.) i Ennis (1957.). (2*)

2

Casa de Timothy James Ennis, 1956-57.

Porro je doprinosio kulturnom životu Kube na brojne načine. Kako piše njegov kolega arhitekt i slikar Hugo Consuegra: “Porro je bio prosvjetitelj. Njegov krug prijatelja okupljao je slikare, muzičare, filmaše, pisce…, a trudio se da ga se čuje u svim intelektualnim krugovima Havane. Iznenada, Gropius, Neutra i Mies su postali za njega drevna povijest. Porro je štovao Le Corbusiera, ali samo zbog Ronchampa – nije želio imati ništa s ‘mašinama za stanovanje’“. (3*)

Nakon neuspjelog generalnog štrajka 1957., pod prijetnjom zatvora Porro odlazi u Venezuelu. Tamo radi za Banco Obrero, državni ured koji se bavio urbanim dizajnom i društvenim stanovanjem. Također je predavao dizajn i teoriju arhitekture na Sveučilištu u Caracasu.

1

Casa Saldarini

U kolovozu 1960., tek što je Fidel Castro osvojio vlast, Porro se vraća na Kubu na poziv Osmanyja Cienfuegosa, tadašnjeg glavnog dužnosnika kubanskog Ministarstva graditeljstva. Bilo je to vrijeme kada je Castro održao govor u Društvu arhitekata Kube, proklamirajući završenim period u kojem su se gradili raskošni hoteli, kockarnice i rezidencije te je najavio epohu u kojoj će se graditi za tzv. male ljude. Nakon tog govora, brojni arhitekti su napustili Kubu. Ricardo Porro se vratio. To je činjenica koja nam mnogo govori o tome tko je bio Porro.

7

Escuelas Nacionales de Arte,  Ricardo Porro, Vittorio Garatti, nacrt

Spletom okolnosti postao je glavni arhitekt Nacionalnih umjetničkih škola. Ideja za Nacionalne umjetničke škole na Kubi dolazi od samog Fidela Castra. Šetajući na početku svoje vladavine nekadašnjim havanskim Country Clubom koji je svojim golferskim igralištima zauzeo prekrasne brežuljke nadomak grada (4*), Fidel je, kako kaže legenda koju u spomenutom dokumentarnom filmu prepričava sâm Porro, predložio Che Guevari da se na tom mjestu sagrade najbolje umjetničke škole na svijetu. Castro se prvo obratio arhitektici Selmi Díaz, a ona je delegirala zadatak Ricardu Porrou. Zadatak oblikovanja škole, tj. izrade planova, nakon kojih je izgradnja trebala odmah započeti (5*), trebalo je izvršiti u samo dva mjeseca. Porro je to prihvatio te u pomoć pozvao kolege s kojima je radio u Venezueli. Vittorio Garatti i Roberto Gottardi rado su prihvatili poziv i u travnju 1961. započeo je rad kojim je otpočela velika transformacija teritorija. Više o kubanskim Nacionalnim umjetničkim školama pročitajte ovdje.

10

Escuelas Nacionales de Arte, gradnja

Gradnja je nažalost obustavljena u srpnju 1965. godine, prije točno pedeset godina. Selma Díaz napominje kako je time započela militarizacija škola, a s tim procesom i period koji se danas na Kubi zove “sivim periodom”, kada su “kulturnjaci” smatrani sumnjivim individualcima. Iz škola su izbacivani studenti homoseksualci, a Porro ih je hrabro primao u vlastitu kuću. Kažnjen je radom u Ministarstvu graditeljstva, gdje je dobio zadatak da u havanskom zoološkom vrtu napravi kavez za orlove. Strahovlada je pokušavala biti “duhovita” u svom patetičnom sarkazmu. Ricardo Porro 1966. napušta Kubu i vraća se u Pariz, grad u kojem je bio sorbonski student. Na početku nije bilo lako, ali ubrzo postaje profesor, a brojni njegovi projekti su izvedeni. Ponosan je na činjenicu da su svi njegovi projekti društvene namjene.

3

Escuelas Nacionales de Arte,  Ricardo Porro, Vittorio Garatti

Godine 2003. započinje obnova Porroovih segmenata Nacionalnih umjetničkih škola: Škole oblikovanja i Škole modernog plesa. Međutim, rekonstrukcija se odvija bez Porroa – strahovlada je arogantna i kada se kaje. Na poziv Selme Díaz Porro dolazi u posjet Kubi iz koje je emigrirao 40 godina ranije i drži predavanje u prepunoj sali. Uviđa greške koje su napravljene prilikom rekonstrukcije koju on kao autor nije nadzirao, ali je donekle zadovoljan – njegove Škole, ipak i unatoč svemu, opstaju.

15

19

8

No, vratimo Porroa i u domaći kontekst. Na Korčuli se zahvaljujući istraživačkim naporima sive) (zone, u okviru projekta korčulanske mreže kor::net (Korčula Network) pod nazivom Međunarodni susreti umjetnika u Veloj Luci koji vodi Rada Dragojević Ćosović u ime Centra za kulturu Vela Luka, analizira kompleksna kulturološka stvarnost Korčule u 20. stoljeću te reanimira i povijest urbanističkih ideja koje su se začinjale na otoku. Antropomorfna, skulpturalna, organska te nadasve figurativna (kao što on sâm s ponosom podcrtava) arhitektura Ricarda Porroa tako je zastupljena u formi elaborirane ideje, i nadomak Vele Luke.

9

Turističko naselje koje je projektirao Porro u uvali Plitvine (maketa je u vlasništvu kolekcije FRAC)  razrađivao je tim arhitekata i umjetnika na Međunarodnim susretima umjetnika u Veloj Luci 1970. godine. Kako piše Fritz: “U pripremi tog ambicioznog plana 27. 2. 1970. sastala se komisija za prijedlog regulacijskog plana uvale Plitvine na kojem su sudjelovali talijanski arhitekt Maurizio Sacripanti (1916-1996), kubanski arhitekt s pariškom adresom Ricardo Porro (1925-2014) te Pierre Gaudibert (1928-2006), tadašnji direktor Muzeja moderne umjetnosti grada Pariza.”

Autosave-File vom d-lab2/3 der AgfaPhoto GmbH

Uvala Plitvine ove godine je ponovno bila predmetom rasprave o urbanističkoj transformaciji na lokalnoj sjednici velalučkog gradskog vijeća, s tendencijama pojedinaca da se neka zemljišta transformiraju u građevinska, pri čemu su dokumenti kriptično formulirani.

11

U današnje vrijeme već posvemašnje preizgrađenosti, ideje koje su zagovarale transformacije teritorija u korist zajednice (čak i ako su u svojoj mogućoj provedbi lokalno-etatističke provenijencije ipak su rezultat interdisciplinarnih zajedničkih napora gostujućih arhitekata, umjetnika i lokalne zajednice), ostaju svjetlećom žarnom niti promišljanja mogućih organizacija otočkog prostora. Tim više što je projektiranje cjelogodišnjeg boravka na otoku još i danas u sferi utopijskih promišljanja: boravkom na otoku u zimskim uvjetima, u gradu Korčuli, osvjedočila sam se da su stambene prilike često substandardne, a to se može promijeniti samo temeljitim reprogramiranjem opskrbe energentima. Organski pristup danas ne nudi ikonografska rješenja, već prije svega pomnu analizu teritorija.

12

Koliko je samom Porrou bio važan korčulanski projekt pokazuje i činjenica da je pri gostovanju u New Yorku nekoliko godina prije svoje smrti sa zanosom govorio o velalučkom projektu, koji se direktno nadovezuje na njegovo ostvareno djelo: Nacionalne umjetničke škole u Havani koje su u okviru ovogodišnjega havanskog Bijenala mjestom zanimljive umjetničke intervencije kubanskog umjetnika Didiera Faustina.

20

6

 

Djelo Ricarda Porroa živi na Kubi, u Francuskoj, ali i u Hrvatskoj, iako samo u ideji. Na nama je kako ćemo vrednovati tako pregnantno nasljeđe.

 

1* Paolo Porthogesi (1983) Postmodern, NY: Rizzoli. Porroova Škola oblikovanja u tom je djelu prikazana kao vrsta egzotičnog proto-postmodernizma.

2* Vilu Ennis Ricarda Porroa u Havani ne treba miješati s vilom Ennis-Brown F.L.Wrighta u Los Angelesu

3* Citirano iz: John Loomis (1999) Revolution of Forms. Cuba’s Forgotten Art Schools. NY: Princeton Architectural Press, str. 10

4* “Smješten u krajolik 1914. godine, Country Club se razvio u 1920ima i 1930ima na zapadnim obroncima grada, nadomak plažama rezerviranim ‘samo za bijelce’ (‘whites only’) i lokalnog jahtaškog kluba…Nakon revolucije, područje je dobilo ime Cubanacán, koje pripada kubanskoj indigenoj prošlosti” (Loomis, 19; interpretacija s engleskog Sonja Leboš)

5* Školski je to primjer hladnoratovske socijalističke etatističke investicije: ulaganje u obrazovanje vlastitih podanika. Nažalost, često su se kažnjavali najtalentiraniji i najobrazovaniji, koji upravo zbog toga postaju i – neposlušni.

 

Fotografije: Dezeen, www.arquitecturacuba.com

 

Otvoreno pismo Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata ministrici Anki Mrak Taritaš

$
0
0

“U proceduri Hrvatskog sabora trenutno su dva nova zakona: Zakon o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje i Zakon o Komori arhitekata i komorama inženjera, koji u ovom obliku prijete degradaciji položaja struke krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj, suprotno europskim i svjetskim trendovima i javnom interesu.

Odgovor na takvo stanje je inicijativa Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata ‘Podržimo krajobraznu arhitekturu u Hrvatskoj!’ koja je započela još prošli tjedan, kada je na 17. Sjednici Hrvatskog Sabora 18. lipnja 2015. godine nekoliko zastupnika ukazalo na nezadovoljstvo među krajobraznim arhitektima”, kaže se u očitovanju Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata.

3

Zelena potkova, Zagreb

Kako su oba Zakona u Saboru u hitnom postupku donošenja, Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata žurno je tražilo očitovanje Vijeća Europe i Svjetskog udruženja krajobraznih arhitekata na zakonski okvir kojima se definira krajobrazna arhitektura te djelovanje i rad krajobraznih arhitekata te očitovanje na amandmane kojima se traži priznavanje kompetencija i kvalifikacija krajobraznih arhitekata.
U nastavku donosimo pismo ministrici graditeljstva i prostornog uređenja, Anki Mrak Taritaš, koje potpisuje Mario Jukić, predsjednik Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata.

“Poštovana gospođo Ministrice,

obraćamo Vam se u želji za suradnjom kako bismo pokušali osigurati što kvalitetniji zakonski okvir koji se odnosi na planiranje i oblikovanje prostora.

Podržavamo Vaše napore na izradi Zakona o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje i Zakona o komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu i prostornom uređenju te Vašu odlučnu namjeru da se trenutna situacija u sektoru graditeljstva i prostornog uređenja unaprijedi na temeljima europskih tekovina na način da se nacionalna legislativa uskladi s direktivama Europske unije.

Ovom prilikom željeli bismo Vam skrenuti pozornost na našu spremnost i želju da zajedničkim snagama poboljšamo i unaprijedimo spomenute zakone koji bi se također u određenom opsegu trebali odnositi i na poslove vezane uz krajobraznu arhitekturu, kao što je to slučaj u velikom broju zemalja članica EU, što bi tada dalo mogućnost stručnjacima obrazovanima za obavljanje poslova krajobrazne arhitekture da ravnopravno sudjeluju u tržišnoj utakmici vezanoj za obavljanje dijela poslova gaditeljstva i prostornog uređenja.
Spomenuti prijedlozi zakona, u pokušaju implementacije Direktive 2013/55/EC Europskog Parlamenta i Vijeća Europe od 20. studenoga 2013. o izmjeni Direktive 2005/36/EZ o priznavanju stručnih kvalifikacija i Uredbe (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI”) nedosljedno se odnose spram tumačenja pojma “arhitekt” čije se nužno, minimalno obrazovanje opisano u čl. 46. odnosi isključivo na arhitekta iz sektora gradnje i zgradarstva, implementirajući u Prijedloge zakona i pojam arhitekt i arhitekt-urbanist.
Naime, tumačenjima Europskog Parlamenta od 27.06.2014., a vezano za reguliranje profesija koje nisu regulirane Direktivom 2005736/EC i Direktivom 2006/123/EC, naglašeno je pravo zemlje članice da opširnije definira pojam arhitekta, no uzimajući u obzir načela proporcionalnosti. Izostavljanjem pojma krajobrazni arhitekt načelo proporcionalnosti nije ispoštovano.

4

Zelena potkova, istok, Trg Kralja Tomislava i Zrinjevac

Arhitekti-urbanisti primjereno su uključeni u oba prijedloga zakona dok su iz istih krajobrazni arhitekti nažalost izostavljeni, odnosno reguliranje istih je spušteno na nivo Statuta Hrvatske komore arhitekata čime je krajobrazna arhitektura stavljena u neravnopravni položaj u odnosu na druge dvije srodne struke koje ravnopravno sudjeluju u procesu gradnje i prostornog uređenja – arhitekt i arhitekt-urbanist.
Nadalje, definirajući zadatke izrade projekata krajobraznog uređenja za sve građevine i projekata krajobrazne arhitekture, utvrđivanja ispunjavanja temeljnih zahtjeva za građevinu za zgrade i objekte krajobrazne arhitekture, s izradom dokaza o ispunjavanju temeljnih zahtjeva u okviru zadaća za koje je arhitektonska struka ovlaštena za projektiranje, izrade projekta postojećeg stanja za objekte krajobrazne arhitekture, u članku 49. Prijedloga zakona o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje, kao zadaće arhitektonske struke, a pozivajući se na odredbe članka 46. Direktive 2013/55/EC, pojedinačni stručnjaci obrazovani za poslove krajobrazne arhitekture iz Republike Hrvatske i svijeta stavljeni su u nepovoljan položaj u odnosu na stručnjake arhitekte, čije obrazovanje ne uključuje potrebne kvalifikacije za obavljanje zadataka iz domene krajobrazne arhitekture i uređenja krajobraza.

Nadalje, Konvencija o europskim krajobrazima stupila je na snagu 2004.g. te je Republika Hrvatska bila jedna od prvih zemalja koja ju je ratificirala, obavezujući se da će ‘uspostaviti i provoditi krajobrazne politike koje imaju za cilj zaštitu krajobraza, njegovo upravljanje i planiranje’ te ‘ugraditi krajobraz u svoje politke regionalnog i urbanističkog planiranja’ (čl.5). Postoji samo jedna profesija koja za svrhu ima provoditi odredbe Konvencije, a to je krajobrazna arhitektura. Isključivanjem krajobrazne arhitekture i njenih stručnjaka iz zakonodavstva Republike Hrvatske vezano
za planiranje, upravljanje i oblikovanje krajobraza, zanemaruju se međunarodne obaveze koje je Republika Hrvatska preuzela donošenjem Konvecije o europskim krajobrazima te će to biti korak unazad. Krajobrazni arhitekti posebna su grupa stručnjaka obrazovana da se bave tim ključnim pitanjima u procesima strateškog planiranja i njihovo aktivno uključivanje u zakonski okvir osigurat će jačanje suradnje na međunarodnoj razini, ali i utjecati pozitivno na prirodni kapital države, održivo upravljanje krajobrazima te ekonomiju Republike Hrvatske.

1

Vodosprem na Sušaku u parku Ivo Lola Ribar

Temeljem navedenog, željeli bismo Vam skrenuti pozornost i na Međunarodne standarde klasifikacije zanimanja (International Standard Classification of Occupations – ISCO) koji pod različitim kategorijama prepoznaju i definiraju struke arhitekt – 2161, arhitekt urbanist – 2164 i krajobrazni arhitekt – 2162.
Spomenutim zakonima, marginaliziranje struke krajobrazne arhitekture ne predstavlja problem samo u vidu dosljednog usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s onim Europske unije, već i prijetnju za održivo gospodarenje krajobrazima Republike Hrvatske. Kako je već i dokazano primjerima iz prakse, nakon izbacivanja projekta krajobrazne arhitekture i uvođenjem do sad nedefiniranog pojma ‘Elaborat uređenja krajobraza’, javlja se i problem nekvalitetnih i rizičnih rješenja za projekte koji su financirani iz javnih izvora, što često ima izravan i snažan negativan utjecaj na kvalitetu i učinkovitost povlačenja sredstava iz EU fondova, za koje je, kako znamo, kvaliteta projektne dokumentacije jedan od glavnih preduvjeta za uspjeh.

U svrhu potpore prethodno iznesenih stavova, u prilogu ovog dopisa, dostavljamo službene dopise adresirane na Vaše Ministarstvo i Hrvatski Sabor od strane međunarodnih organizacija i udruženja koja u njima iznose svoje stajalište vezano za tekuću problematiku i uložene amandmane na predmetne zakone, a od kojih ističemo dopis Svjetske federacije krajobraznih arhitekata (International federation of landscape architects) i Europske federacije krajobraznih arhitekata (International Federation of Landscape Architects – Europe), kojih je Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata član. Također dostavljamo dopis Instituta LE:NOTRE iz Nizozemske te dopise ostalih udruženja krajobraznih arhitekata iz svijeta, kao i individualne glasove potpore iz Republike Hrvatske i svijeta.

Shodno navedenome, ljubazno Vas molimo sastanak vezan za rješavanje ključnih pitanja budućeg krajobraznoarhitektonskog djelovanja te da razmotrite predložene amandmane koji se odnose na prijedloge spomenutih zakona.

Unaprijed Vam zahvaljujemo na podršci i zajedničkoj suradnji na rješavanju problema.

S poštovanjem,

Mario Jukić

Predsjednik Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata”

Fotografije: www.hr.wikipedija.org

Započele prijave za 50. zagrebački salon arhitekture

$
0
0

Udruženje hrvatskih arhitekata poziva na prijave radova za 50. zagrebački salon arhitekture koji će se održati krajem rujna pod selekcijom prof. Hrvoja Njirića.

“Pozivamo sve arhitekte i studente arhitekture u Republici Hrvatskoj na prijavu radova za izložbu 50. zagrebačkog salona.
Izložba 50. zagrebačkog salona arhitekture održat će se krajem rujna 2015. u Hrvatskom domu likovnih umjetnika.

Selektor prof. Hrvoje Njirić za konceptualni okvir ovogodišnjeg Salona je odabrao temu “Consistency/Dosljednost”.

50ZG_salon

Ovogodišnji Salon obuhvaća 4 kategorije radova za koje se primaju prijave:

1. Situacija – selekcija izvedenih i neizvedenih projekata hrvatskih arhitekata i urbanista, u zemlji i inozemstvu, te projekata stranih arhitekata ostvarenih na području RH. Primaju se radovi u rasponu od interijera do urbanog plana, ostvarenih u zadnje 3 godine.

2. Prijedlog – selekcija novih i neobjavljenih autorskih ideja te inicijativa za unaprjeđenje kulture javnog prostora na području RH.

3. Studenti – selekcija studentskih projekata iz škola za arhitekturu na području RH ili samostalnih radova ostvarenih u zadnje 3 godine.

4. Gosti – selekcija projekata gostiju Salona – arhitekata s područja EU, ostvarenih u zadnje 3 godine.

Prijava radova traje do 31.7.2015. putem obrasca za prijavu, a selekcija radova za izložbu završit će 20.8.2015.

Na 50. zagrebačkom salonu arhitekture dodijelit će se sljedeće nagrade:

1. Velika nagrada Salona i pravo izvedbe ZG-18 paviljona koncem ljeta 2018.
2. Mala nagrada Salona (maksimalno 3x)
3. Priznanje ili nagrada Salona u kategoriji Studenti
4. Priznanje ili nagrada Salona u kategoriji Prijedlog
5. Priznanje Salona u kategoriji Gosti

Više informacija i prijave nalaze se na web stranici Salona.

 

Od koktela do kampiranja u crkvi

$
0
0

Globalizacija, sekularizacija i srodne pojave sklone rasklimavanju čvrstih temelja tradicije, brojne su crkve zapadne Europe ostavile bez vjernika. Zatvaranjem vrata bogoslužju, sakralni objekti vrijedne kulturno-povijesne ostavštine, postaju otvorena pitanja za zajednicu. U nastojanju njihove rehabilitacije poseže se za raznim rješenjima od kojih neka podrazumijevaju radikalne intervencije u izgled i funkciju građevine, dok druga, često bolje prihvaćena, nastoje maksimalno očuvati original.

U potonjem je smislu zanimljiv novi projekt britanske Zaklade za konzervaciju crkava (The Churches Conservation Trust) pod nazivom Champing – camping in churches.

11

13

Projekt, svima zainteresiranima, omogućava noćenje pod krovom crkve s ciljem vraćanja ljudi u vrijedne građevine. Po cijeni od 65 funti po osobi kamperi u ruke dobivaju ključ, a što će sve činiti, ostavljeno im je da odluče po vlastitoj savjesti, napominju iz Zaklade.

12

10

Kampirati se, zasad, može u neobičnoj crkvi St. Cyriac & St Julitta iz 15. stoljeća, čiji originalni izgled je izmijenjen 400 godina kasnije zaslugom Jamesa Humfreya, učenika slavnog Jamesa Wyatta, te predstavlja zanimljiv spoj gregorijanske elegancije i srednjovjekovne forme.

14

Crkva St. Cyriac & St. Julitta, Swaffham Prior, foto: Andy Marshall

U ponudi su i šarmantna anglikanska crkva All Saints’ u Aldwincleu iz 13. stoljeća, te devet stotina godina stara St. Mary the Virgin u Fordwichu koja zbog posljedica davne poplave danas stoji blago nakošena.

6

8

Crkva All Saints’,  foto: David Joyner

U nekoliko mjeseci otkako je pokrenut, projekt Champing, skupio je mnoge fanove, a bitan razlog leži u neinvazivnu oživljavanju starih građevina koje potiče.

16

17

Crkva St. Mary the Virgin, Fordwich, Kent

Među primjerima dobrog blenda stare i nove funkcije te mirenja dviju posve suprotstavljenih estetika, izdvaja se bivša crkva Broerenker iz 1465., danas knjižara Waanders In der Broeren, u nizozemskom gradu Zwolleu.Nekada dio dominikanskog samostana, crkva nije u službi bogoslužja sve od 80-tih. Transformaciju u knjižaru doživjela je 2013. godine, a zahtjevan posao dopao je arhitekte studija BK Architecten. Najveći izazov bio je dodati 700 četvornih metara prodajnog prostora unutar osnovne strukture zadržavajući pritom nepromijenjenima arhitektonske značajke sakralnog objekta – izvornu visinu, lukove, masivne prozore s vitrajima te stropni pokrov i orgulje. Arhitekti su odoljeli izazovu novi dizajn podredivši originalu. Trokatna konstrukcija smještena u bočno krilo, van centralnog broda nije povezana s građevinom i može biti lako odstranjena.

2

Knjižara Waanders In der Broeren

Ukoliko desakralizirane crkve dospiju na tržište nekretnina, tamo su, zbog svog gospodarsko-turističkog potencijala, mamac za investitore. U rukama novih vlasnika, uz funkcijske, nekadašnje crkve doživljavaju i radikalne prostorne promjene.

Franjevačka crkva u belgijskom Mechelenu, iz 18. stoljeća, prije šest godina preobražena je u luksuzni hotel Martin’s Patershof. Izgradnjom osamdesetak gostinjskih soba, konferencijske dvorane, kuhinje i restorana, od originala je ostala netaknutom tek vanjština i povijest. Istovremeno, hotel je postao mjesna turistička atrakcija.

3

9

Martins Patershof, Belgija

Mjesto bogoslužja, u nekadašnjoj crkvi St. Mary u Dublinu danas se služe delicije i kokteli. Izgrađena u 18. stoljeću, jedna od prvih dablinskih crkvi s galerijom, desakralizirana je 1964. Devedesetih ju je otkupio privatni investitor, temeljito adaptirao, a danas funkcionira kao svjetski znani bar&restoran The Church.

1

Dublin, bar i restoran The Church

Stanovnici njemačkog Mönchengladbacha u nekadašnjoj crkvi svetog Petra iz 1932. sasvim se doslovno približavaju nebesima. Moderna je građevina transformirana u dvoranu za penjanje pri čemu je čitav interijer zamijenjen umjetnim stijenama. Za razliku od prethodnih, projekt je dočekan negodovanjima vjernika.

5

Crkva svetog Petra, Mönchengladbach

Unatoč broju praznih crkava, u Hrvatskoj su projekti prenamjene takvih objekata još uvijek rijetki, konzervativni, usko vezani uz kulturu.Svakako je najpoznatiji primjer crkva Sv. Donata u Zadru. Građevina koja zbog specifičnog cilindričnog oblika i robusnosti spada u najznačajnije europske predromaničke crkve dugo je van sakralne namjene. Do 1954. je pružala dom Arheološkom muzeju, a od tada do danas, zbog sjajne akustike, koristi se za glazbena događanja.
Još jedan zadarski primjerak, starokršćanska je Crkva Sv. Petra Starog i Andrije iz 5. stoljeća trenutno u funkciji izložbenog prostora.

7

Sv.Donat, Zadar

 

Gotička crkva Sv. Ilije iz 14. stoljeća, u Vinkovcima, sve od sredine 18. stoljeća van je sakralne funkcije. Tijekom Drugog svjetskog rata služila je kao skladište, a sve od 2010. ta jednostavna jednobrodna građevina dom je galerije fotografija pod imenom Meraja.

Vjerojatno najzaokruženiji domaći projekt ostaje Muzejsko-galerijski prostor Sveta srca u Puli. Ovaj multifunkcionalni prostor niknuo je iz nekadašnje crkve Svetih Srdaca Isusova i Marijina izgrađene 1908. godine prema projektu Virgilija Volpija i završni štih Domenica Malusà.  Trobrodna crkva sa značajkama kasnobaroknog klasicizma van sakralne je funkcije sve od Drugoga svjetskog rata. Tijekom obnove 2007. u crkvi su u bočnim brodovima dograđene galerije spojene mostom, apsida je pregrađena i zatvorena zidom, a uređen je i okolni prostor.

4

Muzejsko-galerijski prostor Sveta srca u Puli

 

Preobrazbe sakralnih građevina koja bi hrabrije zakoračila u profano na domaćem terenu zasad nema. No, zagledamo li se u svjetske primjere i poneku ideju makar fiktivno preslikamo na hrvatsko tlo, nema dileme da bi s obzirom na povijesno nasljeđe i turistički potencijal, takvi projekti imali gotovo zagarantirani uspjeh.

 

Sanja Filigić

 

Arhitekt Gustav Bohutinsky i Bauhaus

$
0
0

Predavanje dr.sc. Karin Šerman “Arhitekt Gustav Bohutinsky i Bauhaus” održat će se u utorak, 14. srpnja 2015. u 17 sati, u prostoru izložbe „Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse (Baunet)“ u MSU Zagreb, uz besplatan ulaz.

Dr.sc. Karin Šerman pripremila je dionicu o arhitektu Gustavu Bohutinskom, hrvatskom studentu arhitekture na Bauhausu u sklopu izložbe “Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse (Baunet)” u MSU Zagreb 2015. godine, zajedno s koautorima mr. sc. Dubravkom Bačićem i dr. sc. Natašom Jakšić s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

1

 

Dr. sc. Karin Šerman s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu predstavit će intrigantnu i pomalo enigmatičnu figuru hrvatske modernističke arhitektonske scene – Gustava Bohutinskog (Križevci, 1906. – Honolulu, Hawaii, 1987), jedinog hrvatskog arhitekta koji je studirao na znamenitoj školi Bauhaus.

Bohutinsky na Bauhausu provodi ljetni semestar 1930. godine, u posebno turbulentnom razdoblju te avangardne škole, kada njome upravlja Hannes Meyer, radikalni švicarski arhitekt, funkcionalist, a predaje i Ludwig Hilberseimer, utjecajni njemački arhitekt i urbanist. Bohutinsky pohađa pripremni tečaj, legendarni Vorkurs, koji tada vodi Josef Albers. Eksperimentalni tečaj bio je svojevrsni zaštitni znak Bauhausa u kojem su studenti temeljito preispitivali dotad stečena znanja i konvencije te slobodno i radikalno istraživali osnovne aspekte prostora, oblika, tehnika i materijala.

 

2

Studij arhitekture Bohutinsky potom dovršava na Iblerovoj školi na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Za vrijeme studija i poslije surađuje s brojnim poznatim arhitektima modernističke orijentacije – Mladenom Kauzlarićem, Stjepanom Gombošem, Stjepanom Planićem, Lavoslavom Kaldom i Stankom Kliskom – a razvija i vlastitu praksu s arhitektom Veljkom Kauzlarićem.

U Zagrebu gradi nekoliko višestambenih zgrada u proširenom zapadnom donjogradskom tkivu, a potom i svoje najpoznatije djelo u prepoznatljivoj bauhausovskoj estetici, atelijer za brata kipara Emila Bohutinskog (1939-1945) u Jadranskoj ulici. S elementarnom kubičnom formom, velikom staklenom stijenom, promišljenim zenitalnim osvjetljenjem, funkcionalno organiziranim prostorom i eksponiranim konstrukcijama i materijalima – opekom, armiranim betonom i staklom – atelijer svjedoči o živoj prisutnosti bauhausovske misli u zagrebačkoj sredini. Besprijekornim funkcionalnim rješenjem i reduciranim minimalnim sredstvima kojima postiže maksimalni oblikovni efekt, atelijer Bohutinsky ističe se kao konceptualni izdanak inovativne bauhausovske arhitektonske ideje i znak prostorne filozofije tog avangardnog umjetničkog rasadnika.

3

 

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata Bohutinsky surađuje s arhitektom Jurjem Denzlerom, profesorom Tehničkog fakulteta u Zagrebu, na projektima niza infrastrukturnih objekata, termoelektrana i transformatorskih stanica. Zbog toga 1948. godine postaje asistentom na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta.

No, već sljedeće godine, na tragu svoga životnog sna, odlazi za Sjedinjene Američke Države, prvo u Chicago a potom u Honolulu, gdje nastavlja arhitektonsku karijeru i ostaje do kraja stvaralački intenzivnog i burnog života”, stoji u pozivu.

 

 Fotografije: www.baunet-info.com

Istraživanje crnogorskog graditeljskog naslijeđa

$
0
0

Kotor APSS je proces koji je započeo 2012. godine organizacijom ljetne škole arhitekture u napuštenoj zgradi zatvora iz doba austrougarske vladavine u Kotoru, otuda i naziv „Architectural Prison Summer School (APSS)“. No kroz godine koje su uslijedile razvio se cijeli jedan istraživački projekt, a ove će se godine, od 14. do 18. srpnja, reprezentativno privesti kraju Forumom u Kotoru, gdje će se ponovo susresti dosadašnji sudionici radionica da bi zajedno s brojnim gostima predavačima zaključili ciklus.

01

Domaćini su po četvrti put zaredom KotorART i glavni organizator KotorAPSS-a – studio DVARP (Dijana Vučinić Architectural Research and Practice) iz Podgorice, dok su u osmišljavanje programa i odabir tematike sve ove godine aktivno intervenirali i Boštjan Vuga iz slovenskog studija SADAR+VUGA te Simon Hartmann iz švicarskog studija HHF Architects uz brojne druge mentore.

02

Sudjelovanje na završnom simpoziju na kojemu će se, 17. i 18. srpnja, predstaviti Boštjan Vuga (SADAR+VUGA), Sonja Radović Jelovac (Studio Synthesis), Branislav Mitrović (MITArh), Juergen Mayer H., Luise Rellensmann (UNCUBE / BTU Cottbus), Tatjana Rajić (Expeditio), Simon Hartmann (HHF Architects), Ian Anderson (The Designers Republic), Anastassia Smirnova (SVESMI / STRELKA) i Milan Tomac (ENOTA), besplatno je i otvoreno za sve zainteresirane, dovoljno je samo izvršiti prijavu na  apply@kotorapss.me.

03

Ono što je u ovom prvom ciklusu istraživanja bila zagonetka je kako se odnositi prema napuštenom graditeljskom nasljeđu te razvoju suvremenog grada s obzirom na turizam koji sve više utječe na urbanizam uz crnogorsku obalu. Osim navedenog, istraživalo se i na eksperimentalan način pristupalo pedagoškim radnim postupcima sa studentima s ciljem da se kroz timski rad svih sudionika razviju zajednički rezultati i da se tim rezultatima provociraju konkretne promjene u stvarnosti.

Zahvaljujući iscrpnim analizama postojećeg stanja i potencijala na kvalitetan su se način, u napuštenim zgradama, mogli predložiti različiti scenariji korištenja. Sa zgrade zatvora, fokus istraživanja se već na ljetnoj školi održanoj 2013. godine prebacio izvan srednjovjekovnih zidina grada Kotora, na napušteni hotel Fjord izgrađen 1980-ih godina, dok se na trećoj po redu ljetnoj školi obuhvatila cijela zona napuštenih zgrada iz radoblja bivše Jugoslavije. Nastale su studije “Grand Hotel Fjord” i “Resort Kotor” s alternativnim prijedlozima smještaja turističke namjene u ta napuštena zdanja, ali sa vrlo naglašenim utjecajem i doprinosom životu lokalnog stanovništva.

04

Da se radi o aktualnoj  temi dokazano je i nastupom organizacijskog tima (Dijana Vučinić, Boštjan Vuga, Simon Hartmann, Ilka i Andreas Ruby i Nebojša Adžić) na bijenalu arhitekture u Veneciji 2014. godine, na kojem su, pod nazivom „Treasures in disguise“, predstavili upravo istraživanja novijeg graditeljskog naslijeđa, odabirom četiri primjera sa područja Crne Gore – već spomenuti Hotel Fjord u Kotoru, Kajak klub “Galeb” u Podgorici, Spomen Dom u Kolašinu i Dom Revolucije u Nikšiću. I 2013. bila je uspješna godina za KotorAPSS kada je na prvom crnogorskom salonu arhitekture dobio nagradu u kategoriji istraživanja, eksperimenta i publikacije.

S ovim ciklusom, međutim, Kotor APSS ne završava. Organizatori najavljuju nove teme i aktivnosti za nadolazeće godine, a da nešto od toga ne bi propustili, potražite ih na Facebooku.

Više o studiju DVARP otkrijte i na službenoj internet stranici ili Facebook stranici.

05

06

07

09

08

Jasmina Bašić

 

Fotografije: Kotor APSS – Architectural Prison Summer School

 


Novi Muzej znanosti o moru u Malom Lošinju

$
0
0

Muzej znanosti o moru ( Marine Science Museum) nalazi se na rubu izgrađenog dijela grada Malog Lošinja, na napuštenoj vojnoj lokaciji. Smješten uz more u podnožju borove šume Čikat, orijentiran je na sjeveroistok s panoramskim pogledom na sjeverni dio Lošinjskog zaljeva, škver i grad.

14

Zamišljen kao suvremeni istraživačko edukacijski centar s velikim turističkim potencijalom, MSM obuhvaća znanstveni centar s prostorima za rad i boravak gostujućih znanstvenika, edukacijski centar namijenjen studentima, turistima i širokoj javnosti, muzejsko-izložbeni centar te centar za spašavanje morskih kornjača.

1

2

3

Koristeći zatečenu topografiju, program je organiziran u tri nadzemne etaže, od kojih svaka ima mogućnost direktnog pristupa s terena.

Izložbeni prostori u prizemlju i 1. katu, edukacijski dio na 1. katu te prostori znanstvenika i uprave na 2. katu organizirani su oko središnje troetažne “praznine” koja vizualno povezuje sve sadržaje centra. Ovakva organizacija omogućuje vrlo precizne režime korištenja prostora za pojedine grupe korisnika ali i vrlo različite i fleksibilne scenarije korištenja.

4

5

Funkcija središnje “praznine” je višestruka – osim što se u njoj nalaze izlošci iz podmorskog svijeta, njezin stakleni krov propušta zenitalno prirodno svjetlo i omogućuje prirodno provjetravanje svim sadržajima. Kao dodatna atrakcija, visoki troetažni zid konstruktivne jezgre omogućuje u tom prostoru projekcije vrlo velikih formata.

6

7

8

9

11

Pojavnost centra temelji se na jasnom vertikalnom razdvajanju.

Svaka etaža oblikovana je kao zasebni identitet: stakleno pročelje prizemlja referira se na morsku površinu, vertikalne kamene lamele 1. kata u interijeru evociraju osjećaj boravka u borovoj šumi, dok su sadržaji 2. kata organizirani u manje povezane jedinice – svojevrsni “znanstveni grad” obložen metalnim pločama (poput onih od kojih se grade brodovi u obližnjem škveru). Time zgrada spretno i nenametljivo korespondira s usitnjenim mjerilom zatečene izgradnje a istovremeno stvara jedinstveni i prepoznatljivi identitet.

16

17

18

19

20

15

 

Naručitelj: Plavi svijet Institut za istraživanje i zaštitu mora

Arhitektura: mva / mikelić vreš arhitekti

Projektni tim:

Marin Mikelić, dipl. ing. arh.
Tomislav Vreš, dipl. ing. arh.
Sara Pavlov, dipl. ing. arh.
Viktor Vdović, univ. bacc.

 

Poziv građanima Trogira za povijesne fotografije arhitekture i grada od 1940. – 1990.

$
0
0

Udruga Slobodne veze upućuje poziv građanima Trogira za prikupljanje povijesnih fotografija (iz osobnih arhiva i albuma) arhitekture i grada u razdoblju između 1945. – 1990.godine za potrebe izložbe “Moderna arhitektura Trogira” koja će se otvoriti u Muzeju grada Trogira 20.rujna 2015.

1

Trogir, pogled na rivu, arhivska fotografija

“Pozivamo sve građane zainteresirane da doprinesu izložbi i zajedno s kustosicom Lidijom Butković Mićin te Motel TROGIR timom/udrugom Slobodne veze zarone u istraživanje novije povijesti Trogira kroz modernu arhitekturu – onu izgrađenu uglavnom od 1940-ih godina naovamo te da nam se jave ukoliko imaju osobne fotografije s trogirskim vedutama tog razdoblja.

Zanimaju nas fotografije stambenih zgrada (Naselje, Balancane,…), brodogradilišta, aerodroma, robne kuće PRIMA, autobusnog kolodvora, predjela Pasika sa stambenim zgradama podignutima na rivi i oko zvonika sv. Mihovila na mjestu rupa nastalih bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu, predio oko kule Kamerlengo, Motela i kampa Soline, Hotela Medena, Jadran, te situacija iz grada pri gradnji takve arhitekture.

Vaše fotografije bit će uključene u postav izložbe i doprinijeti slaganju osobnih priča tog razdoblja.

Ukoliko imate fotografije i želite ih privremeno ustupiti isključivo za potrebe navedene izložbe, molimo javite nam se na adresu slobodne.veze@gmail.com ili nam ih odmah pošaljite fotografirane ili skenirane. Uz fotografiju molimo da napišete okvirnu godinu fotografiranja i, ukoliko želite, rečenicu-dvije o osobnim sjećanjima na fotografiranu lokaciju/zgradu. Možete ih dostaviti i u dućan Muzeja grada Trogira kod gđe Dolores Špika od 9: 00 do 12: 00h i od 18.00 do 21.00h svakim danom osim nedjeljom,  s imenom, prezimenom, brojem telefona/kontaktom te naznakom MODERNI TROGIR.

Za dostavu fotografija možete koristiti i našu Facebook stranicu.

Izložba Moderna arhitektura Trogira dio je projekta Motel Trogir te će se realizirati u suradnji s Društvom Radovan/Muzejom grada Trogira“, kaže se u pozivu.

Projekt podupire Ministarstvo kulture RH I Zaklada Kultura nova.

Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole

$
0
0

U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu od 14. travnja do 23. kolovoza 2015. godine održava se izložba “Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole”. Tim povodom prenosimo razgovor s autorom izložbe o Hermanu Bolléu i izvanrednim profesorom na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Draganom Damjanovićem, objavljenom u Zarezu.

Herman Bollé, rođen 1845. u Kölnu kraj katedrale koju promatra odrastajući (što je jedan od bitnih momenata na izložbi u MUO-u), nakon školovanja na obrtnoj školi radi u zidarskom poduzeću vlastitoga oca pa potom prelazi u atelje uglednoga njemačkog arhitekta, specijaliziranog ponajprije za sakralnu arhitekturu, Heinricha Wiethasea. Godine 1872. odlazi u Beč gdje se zapošljava kao suradnik u ateljeu najslavnijega austro-ugarskog neogotičara Friedricha von Schmidta kako bi radio na njegovim mnogobrojnim projektima od Basela u Švicarskoj na zapadu do Kijeva u Ukrajini na istoku. Isprva surađuje na opremanju niza bečkih crkava te na zgradi Austrijske nacionalne banke, izvedenoj u stilu njemačke neorenesanse, da bi se od 1875. počeo specijalizirati za Schmidtove projekte u Hrvatskoj.

00

Dragan Damjanović, foto: Večernji list

 

Napisali ste u najavi izložbe da se Bollé od 1875. počinje specijalizirati za Schmidtove projekte u Hrvatskoj. Primjerice, u Rimu je za Schmidta pripremao crteže renesansnih spomenika koji su trebali služiti kao polazište pri projektiranju zagrebačke palače Akademije, a u Zagreb je doselio 1879. zbog narudžbe koja je bila svojevrsni work-in-progress – obnove zagrebačke katedrale. Njegov posao na katedrali se povećava nakon što je oštećena u potresu 1880. godine, što mu otvara mogućnost za primjenu načela Gesamtkunstwerka kod obnove prvostolnice. Slažete li se s takvim pristupom ili ga negirate? Postoji li danas tendencija da se proturječi takvom purističkom pristupu cjelini i da se povrate in situ dijelovi inventara podijeljeni po mjestima u sjevernoj Hrvatskoj?

Restauratorski principi na koje se oslanja Schmidt-Bolléov zahvat na zagrebačkoj katedrali u cijelosti je proistekao iz konteksta vremena u kojemu su živjeli i radili ti arhitekti. Sakralne i druge starije, ponajprije srednjovjekovne, građevine u to se vrijeme počinju percipirati na prvome mjestu kao nacionalni spomenici, kao ključna svjedočanstva slavne prošlosti, pa im se sukladno tome želi dati dostojno, estetskim nazorima 19. stoljeća, odgovarajuće lice. Istodobno se s njih nastoje ukloniti ožiljci kasnijih epoha, uglavnom baroknih zahvata, sa ciljem da se stvori stilski jasna i jedinstvena slika. Restauriranje zagrebačke katedrale gotovo u cijelosti odgovara Viollet-le-Ducovoj definiciji restauracije kao povratka građevine u prvobitno stanje u kojemu se ona možda nikada nije nalazila. Kroz 20. stoljeće povremeno su se javljale inicijative za “poništavanjem” dijela Schmidt-Bolléove intervencije na katedrali, bilo putem pojednostavljivanja njezinih pročelja, bilo restitucijom unutrašnje opreme. Držim da takav postupak danas nema nikakvoga smisla tim prije što je tijekom restauracije katedrala opremljena visokokvalitetnom novom opremom, dobrim dijelom hrvatskih obrtnika i umjetnika s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Oprema koja je stajala u katedrali prije restauracije ne bi se niti mogla u cijelosti vratiti jer je djelomično izgubljena, a dio koji je sačuvan kasnije je modificiran.

Koliko je Bolléov opus pod utjecajem, ili međuprožet sa Schmidtovim?

Bolléa je rad u Schmidtovom ateljeu obilježio u jednakoj mjeri kao i odrastanje u Kölnu. Schmidt je tada, naime, vodio jedno od najproduktivnijih arhitektonskih poduzeća Beča i Srednje Europe uopće. Projektirao je građevine raznih namjena u gotovo svim stilovima karakterističnim za visoki historicizam, zbog čega se, radeći njega, Bollé obučio i pripremio za raznolike projektantske zadatke u Hrvatskoj. U prvom razdoblju njegova života i rada u Hrvatskoj, krajem 1870-ih i početkom 1880-ih, jasno se prepoznaju utjecaji Schmidtove arhitekture – u sakralnoj arhitekturi osobito je jak utjecaj crkve svete Brigitte podignute u bečkoj četvrti Brigittenau, a u profanoj palače JAZU-a.

3

Foto: Srećko Budek i Vedran Benović (MUO)

 

Nešto kasnije, Viktor Kovačić će tvrditi da “sve što je lijepo ide zajedno”. Taj eklektički ukus odražava se u Kovačićevoj orijentalnoj sobi i bidermajerskoj spavaćoj sobi u mansardnom stanu u Masarykovoj 21 u Zagrebu, kao i u raznom posoblju, slikama i ukrasnim predmetima koje je kupovao na dražbama od osiromašenih plemića. Te dvije oprečne tendencije, puristička i eklektična – dijakronijskim i sinkronijskim pristupom, supostoje u isto vrijeme kada se javlja podjela na larpurlatističku i avangardnu umjetnost, oko tzv. Belle Époque, ili eng. Turn of the Century. Kakav je Vaš pristup temi stila tada, i danas?

Eklekticizam i purizam egzistiraju paralelno i kod samoga Bolléa ovisno o građevini. Osobito dobar primjer te koegzistencije predstavlja župna crkva u Remetama čije glavno pročelje obnavlja u stilu njemačke neorenesanse, glavni brod, bočna pročelja i svetište u neogotičkom stilu, a pri tome zadržava zatečeni reprezentativni barokni oltar.

Što se pak moga pristupa stilu tiče – svjestan potpune preokupacije druge polovine 19., pa i početka 20. stoljeća stilskim kategorijama, oblikovao sam kolegij na diplomskom studiju povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nazvan Izbor stila u arhitekturi 19. stoljeća. Kategorija stila u to je vrijeme uostalom i smišljena i u pritom oblikovane ladice pokušala se smjestiti cjelokupna povijest europske umjetnosti. Treba podsjetiti da jedna od temeljnih teorijskih knjiga Gottfrieda Sempera, nastala u 19. stoljeću, nosi naslov Stil u tehničkim i tektonskim umjetnostima i da se bavi pitanjima izvorišta motiva u arhitekturi u predmetima umjetničkog obrta. Iako je danas većim dijelom napušten strogi stilski sistem stvoren u 19. stoljeću, stil je ostao jedan od temeljnih pojmova povijesti umjetnosti kao struke, jedan od elemenata koji joj osiguravaju ako ne samostalnost, a onda bar svojevrsnu autonomiju u odnosu na ostale povijesne znanosti.

1

Foto: Srećko Budek i Vedran Benović (MUO)

 

Bollé je za obnovu katedrale na način uobičajen u srednjem vijeku organizirao radionicu iz koje nastaje Obrtna škola, osnovana kako bi se obrazovao kadar majstora i obrtnika potreban za izgradnju Donjeg grada i izradu urbane opreme, kao što su npr. Bolléova ograda Botaničkog vrta, portali, fontane ili stup meteorološke stanice na Zrinjevcu. Snješka Knežević pritom negira gotovo mitsku priču o ulozi gradonačelnika Lenucija u formiranju potkovastog luka engleskih parkova u Zagrebu, na način organiziranja klizališta po obodima gradilišta. S obzirom na vaše dugogodišnje istraživanje teme, do kojih ste novih spoznaja došli? Kakav je bio odnos Bolléa i Kršnjavoga? Bi li Bollé bio moguć bez političke i financijske potpore, i prema tome vizije razvoja Zagreba Izodora Kršnjavoga?

Bez političke podrške Hermanu Bolléu ne bi bilo moguće stalno se nastaniti u Zagrebu, a kamoli ostvariti tako velik opus s tako velikim brojem reprezentativnih građevina. Glavni mecena od sredine 1870-ih do oko 1882. godine bio mu je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Nakon povezivanja s hrvatskim vlastima toga vremena, kojima Strossmayer nije bio sklon, biskup prekida komunikaciju s Bolléom. Za banovanja Khuen-Héderváryja Bollé se, međutim, pretvara u neslužbenog državnog arhitekta Hrvatske. Potpora Kršnjavoga bila je također od ključne važnosti. Kršnjavi je u početku bio primarno zagovornik Bolléa, preporučivao ga je gospodarskoj i političkoj eliti Zagreba i Hrvatske. Nakon što se i sam uspeo na političkoj ljestvici, pretvorio se i u Bolléova pokrovitelja. Svjestan važnosti umjetničkog obrta za nacionalnu ekonomiju, u želji da “obnovi” hrvatsku umjetnost u cijelosti, Kršnjavi u suradnji s Bolléom osniva najprije Muzej za umjetnost i obrt, a potom Obrtnu školu, institucije s kojima, slobodno možemo reći, počinje povijest suvremene hrvatske umjetnosti, arhitekture i dizajna.
Zašto su zvonici zagrebačke katedrale neprestano pod obnovom, je li to zbog poroznosti kamena od kojih su građeni, istraživačkoga rada, ili je obnova samo izlika za isticanje reklama, kako glase neke kritike Zagrebačke nadbiskupije?

Stanje u kojemu su se nalazili tornjevi zagrebačke katedrale prije obnove, koja je još uvijek u tijeku, doista je zahtijevalo vrlo opsežan restauratorski zahvat, iako je južni toranj popravljan i ranije, krajem 1930-ih. Velik dio arhitektonske plastike i skulptura od završavanja tornjeva 1898. do danas je propao ili bio izuzetno oštećen dijelom zbog (ne)kvalitete tada korištenog građevinskog materijala (uglavnom kamena iz raznih kamenoloma iz okolice Zagreba), no dijelom i zbog zagađenja zraka u Zagrebu u 20. stoljeću. Industrijsko doba ostavilo nam je bogatu baštinu, no ne treba zaboraviti da je znalo pogubno djelovati na starije spomenike ispuštanjem velike količine plinova punih sumpornog dioksida u atmosferu. Budući da je veći dio velikih industrijskih zagađivača u međuvremenu propao ili prešao na više ekološki tip proizvodnje građevinari koji nadziru popravak katedrale smatraju da se ovakva oštećenja neće više događati, bar ne tom brzinom, u budućnosti. Mislim, dakle, da je obnova koja se trenutno provodi doista nužna, a što se tiče reklama koje stoje na skelama – ukoliko se time osiguravaju sredstva za završetak obnove nemam ništa protiv njih.

4

Katedrala nakon restauracije

 

U svojevrsnom ekumenizmu, Bollé je gradio za pravoslavnu, evangelističku kao i grkokatoličku zajednicu. Spominjete da ga je zagrebački tisak zbog toga zvao hramograditeljem. Sakralne građevine katolika i protestanata projektirao je u neogotičkom stilu, a pravoslavnih u neobizantskom. Kakva je vrijednost tog dijela Bolléova opusa? Bi li to bilo moguće danas?

Danas mnogima izgleda neobično što je Bollé radio za sve konfesije u Hrvatskoj u to vrijeme na izgradnji novih ili popravcima starijih građevina, međutim, kako je u ono vrijeme važio za najvažnijega arhitekta sakralnih građevina u Hrvatskoj, nesumnjivo ga je zbog prestiža nastojala angažirati gotovo svaka veća konfesionalna skupina tadašnje Hrvatske. Nadalje, državne su vlasti u to vrijeme ulagale u građevine svih konfesija jer su pripadnici svih tih konfesija jednako plaćali poreze. Mislim da i danas postoje arhitekti koji rade na obnovi građevina svih konfesija, no rjeđe na gradnji novih crkava. Bolléov opus za pravoslavnu crkvu – osobito njegov rad na njihovu opremanju na području od Fruške gore do malih sela Banije, Like i Gorskoga kotara – izuzetno je vrijedan i većim dijelom zaboravljen, dijelom stoga što je velik dio opreme tih građevina uništen u ratovima u 20. stoljeću.
Kompleks groblja Mirogoj, naročito arkade groblja (1883. – 1914.) vjerojatno su njegovo najveličanstvenije djelo. Kako danas valorizirate taj kompleks? A kako Bolléovu obnovu baroknih sakralnih građevina u stilu njemačke neorenesanse?

Mirogoj je svakako najvažnije Bolléovo djelo i uopće najvažnije djelo zagrebačkog historicizma. Zanimljivo je kako je zagrebačko središnje groblje u zadnjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća dobilo daleko monumentalniji arhitektonski okvir nego što ga imaju groblja drugih u to vrijeme daleko većih srednjoeuropskih gradova poput Beča, Budimpešte ili Praga. Ta se okolnost može objasniti specifičnom ulogom Mirogoja kao jedinog gradskog groblja, kao i činjenicom da je arhitektonski okvir, odnosno arkade, kako ih se kolokvijalno naziva, građen izuzetno dugo, od kraja 1870-ih do kraja 1930-ih. Slikovitosti Mirogoja, na kojemu Bolléova kreativnost dolazi nesumnjivo najviše do izražaja, parira u opusu toga arhitekta samo hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici. Razigrani krovovi, slikovito grupirane zgrade kompleksa, kao i korištenje različitih vrsta materijala pri gradnji, Bistricu su učinili privlačnom i ranijim žestokim kritičarima Bolléa (poput konzervatorice Anđele Horvat).

Bollé je gradio izložbene paviljone kojim se zemlja predstavljala u inozemstvu. Što je predstavljano u tim paviljonima te koliko su oni bili izraz vernakularnih tradicija gradnje? Spominjete, naime, kako je Bollé, u suradnji s Kršnjavim, pokušao stvoriti posebni hrvatski narodni stil u graditeljstvu. Kakav je bio austro-ugarski stil gradnje, ponajprije Schmidta koji gradi u raznim dijelovima carstva, i koliko je odstupao od državnog stila? Stil je kod Bolléa odraz funkcije objekta, možete li objasniti tu Vašu tvrdnju? Odnosno, je li ona na tragu Sullivanovog postulata “oblik slijedi funkciju”?

Bollé i Kršnjavi nastojali su, proučavajući tradicijsku drvenu arhitekturu slavonskog i srijemskog sela – kuće, hambare, čardake i druge zgrade – formulirati jezik oblika hrvatskog narodnog stila u graditeljstvu koji su smatrali osobito prikladnim za hrvatske izložbene paviljone, vile, a donekle i sakralnu arhitekturu. Slične tendencije nalazimo i u drugim srednjoeuropskim narodima unutar Austro-ugarske Monarhije i izvan nje u to vrijeme pa se može reći da je to također bio jedan od austrougarskih stilova u arhitekturi. O nekom državnom stilu u tako multinacionalnoj i multikonfesionalnoj zemlji kakva je bila Monarhije ne može se govoriti.

Odabir stila kod Bolléa doista je najčešće istodobno ukazivao na funkciju objekta: sakralne građevine za katolike i evangelike, zapadne kršćane, građene su u najvažnijim stilovima arhitekture zapadnog kršćanstva (prema nazorima onoga vremena) – gotici i romanici; pravoslavne crkve jednako su tako građene u stilu koji je smatran najkarakterističnijim za istočno kršćanstvo – neobizantskom. Javne pak građevine uglavnom su podizane u neorenesansnom stilu jer su udomljavale nove institucije, namijenjene suvremenom društvu za koje je 19. stoljeće vjerovalo da se rodilo s pojavom humanizma i renesanse u 15. i 16. stoljeću. Sullivanov spomenuti citat bi se u slučaju Bolléova opusa trebao malo modificirati pa glasiti da stil slijedi funkciju, dok se oblik prilagođuje najprije odabiru stila, a potom funkciji predmeta/građevine.

2

Kako je koncipiran postav aktualne izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt? Izlažete dokumentarne materijale, arhitektonske projekte, makete i fotografije kao i artefakte, primjerice sitnu plastiku, dijelove katedralne opreme kao što su figure anđela ili garguja, stupove s fijalama, monumentalna vrata ili primijenjenu umjetnost prema dizajnu Bolléa, koji se pokazao i vrsnim ilustratorom.

Postav izložbe dizajnirala je Sanja Bachrach Krištofić s kojom sam do sada surađivao na nekoliko publikacija. U suradnji sa mnom i kustosicom Muzeja za umjetnost i obrt Jasminom Fučkan, dizajnerica je nastojala osmisliti izložbu koja bi što zornije svjedočila o iznimnoj talentiranosti i plodnosti Bolléa kao arhitekta i dizajnera. Upravo su stoga osim projekata izložene i “realizacije”, uglavnom raznorazni atraktivni predmeti s polja umjetničkog obrta – što iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt, što iz raznih crkava (grkokatoličke crkve u Zagrebu, katedrale u Križevcima), ili drugih zbirki (poput obiteljske ostavštine). Izložba se nastojala prilagoditi svim tipovima publike. Kod stručne publike, na prvome mjestu povjesničara umjetnosti i arhitekata, nastoji se promijeniti još uvijek prisutan negativan stav prema Bolléu i zorno predočiti vrijednost njegova djela. Istodobno se nastojalo učiniti izložbu maksimalno razumljivom i široj publici, kako bi se ukazalo na važnost čuvanja Bolléovih građevina i općenito na njegovo mjesto u povijesti umjetnosti Zagreba i Hrvatske. Kako je izložbu vidjelo do kraja svibnja već oko 6500 posjetitelja, čini mi se da su poruke dobro iskomunicirane.

Silva Kalčić

Ovaj tekst je objavljen u suradnji s časopisom Zarez.

 

Završena obnova spomenika turskog graditeljstva, Maškovića hana

$
0
0

Radovi obnove Maškovića hana u Vrani kod Pakoštana prema projektu autorice Anastazije Magaš, u potpunosti su završeni, ishođena je uporabna dozvola i u tijeku su pripreme za aktivnosti na prostoru tog najznačajnijeg i najvećeg spomenika turskog graditeljstva u Hrvatskoj, najzapadnije građevine islamske arhitekture na tlu nekadašnje turske države.

12

13

14

Maškovića han, prije obnove

 

Kao mjesto svratišta, odmorišta i rezidencije han je 1644. dao sagraditi turski vezir Jusuf Mašković, a nakon njegove smrti godinu dana kasnije gradnja je prekinuta i nikada nije završena prema izvornom projektu.

Projekt njegove obnove financiran je u sklopu Programa Europske unije za Hrvatsku, IPA 2009., a vrijedan je 2,6 milijuna eura, od čega 75 posto financira EU, a ostalo su nacionalna sredstva. Njegovo predstavljanje svečano će se obilježiti 31. srpnja, u nazočnosti predstavnika nositelja projekta, Ministarstva kulture i općine Pakoštane kao krajnjeg korisnika.

 

1

2

Vrana, 09.07.2014. obnovoljen han Jusufa Maskovica -2,5 milijuna eura----- Unutar hana je izgrađen hotel s 14 soba i 2 apartmana

Maškovića han, nakon obnove

 

Obnovljeni han će djelovati kao višenamjenski kompleks, s malim hotelom, trgovinama, zbirkom lokalnih arheoloških nalaza, restoranom, prostorom za kulturne, znanstvene, turističke, gospodarske manifestacije i skupove, što bi trebalo doprinijeti i gospodarskoj revitalizaciji mjesta Vrana, najavljeno je iz Ministarstva kulture.

17

Pravokutnog tlocrta na površini većoj od tri tisuće četvornih metara, han je zidan od fino klesanih kamenih blokova, a njegov unutrašnji prostor podijeljen je na veći dio, za smještanje putnika namjernika, te manji koji je najvjerojatnije trebao biti rezidencija samog vlasnika.

 

16

15

U tu reprezentativnu građevinu ulazi se kroz utvrđena vrata u prizemlju glavne stambene zgrade, a nasuprot ulaza je otvoreni paviljon, šedrvan, rastvoren lukovima, pod kojim je nekad bila česma. S južnog zida smješten je niz konaka, soba, od kojih je svaka imala kamin.

3

Nasuprot konaka su ostaci gospodarskih zgrada i kupališta, hamama. Na obodnom zidu manjeg dvorišta sačuvan je niz niša, kamina koji se izmjenjuju u pravilnom ritmu s uskim otvorima puškarnica. Islamski građevinski element prepoznaje se ponajviše u obliku lukova, oštrih i zidanih vrlo precizno klesanim kamenom.

6

Vrana, 09.07.2014. obnovoljen han Jusufa Maskovica -2,5 milijuna eura---

 

Maškovića han ima status pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra i kulturnog dobra od nacionalnog značaja, te je upisan u Registar kulturnih dobara RH i na Listu kulturnih dobara od nacionalnog značaja.

Vrana, 09.07.2014. obnovoljen han Jusufa Maskovica -2,5 milijuna eura---  Tko je bio u Mašković hanu ovo nije za prepoznati

5

4

11

7

Izvor: Hina

Fotografije: Ministarstvo kulture, Slobodna Dalmacija, Zadarski list

Važnost arhitektonskog umrežavanja

$
0
0

U No galeriji zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, u utorak, 11. kolovoza 2015. u 19 sati, otvara se izložba “Podizanje zavjese – srednjoeuropske arhitektonske mreže”. Nakon svog prvog predstavljanja, kao dio popratnog događaja u sklopu 14. venecijanskog bijenala arhitekture 2014., ova se izložba predstavlja i hrvatskoj publici.

1

U središtu izložbe i istraživačkog projekta važnost je arhitektonskih mreža unutar kojih su se formirale važne osobnosti, kao što su Drago Ibler, Lucjan Korngold, Adolf Loos, Juraj Neidhardt , Elemér Zalotay, te profesionalne mreže (Radna grupa Zagreb, Danska Grupa ili Arbeitsgruppe 4) koje su radile na razvoju i širenju modernizma u Srednjoj Europi 20. stoljeća.

2

Takva arhitektonska povezivanja imaju zajedničke vizije društvenog, urbanog i arhitektonskog razvoja. Istraživanja u sklopu izložbe prikazuju natječaje, edukaciju, konferencije, neformalne susrete i priopćenja, te prateću mrežu regionalnih, nacionalnih i međunarodnih utjecajnih globalnih suradnji – što se sve odrazilo čak i u Africi, na Bliskom istoku ili u Americi.

Arhitektonska kultura Srednje Europe, koja se oblikovala kroz razmjene unutar regije i kroz veze s drugim međunarodnim središtima, i dalje uglavnom izostaje iz zapadnog povijesnog diskursa. Iako su transformativne priče o modernizmu često rezultat prelaska državnih granica, strukovnih ili institucionalnih granica, one se ne uklapaju lako u trenutne narative univerzalne moderne, njezinih nacionalnih varijanti i periferije. Izložba stoga predstavlja kartu inicijativa i projekata koji koriste različite kanale razmjene, ruše ograničenja i proširuju polja arhitektonskih djelatnosti – odlomke izabrane iz posljednjih stotinu godina moderne u srcu Europe.

3

To nije izložba posvećena pojedinim arhitektima i remek-djelima nego govori o načinima na koje su se razvijale arhitektonske kulture Srednje Europe. Tragovi međunarodne mreže ljudi, ideja, institucija, tehničkih rješenja, zakonodavstava i susreta omogućuju popunjavanje praznina sadašnje historiografije te bolje razumijevanje fenomena modernizma i modernizacije, kako u Srednjoj Europi tako i drugim dijelovima svijeta u kojim je imala utjecaja.

Kako bi prikazali raznolikost mreža u regiji, odabrane su studije slučaja od kraja Prvog svjetskog rata, kada su se pojavile moderne države u regiji, kroz poslijeratnu socijalističku eru sve do današnjih demokracija i slobodnog tržišta.

Priče prelaze granice Austrije, Mađarske, Poljske, bivše Čehoslovačke, današnje Češke i Slovačke, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, koja je naslijedila bivšu Jugoslaviju. Šest tematskih cjelina, Eksperimenti, Suradnje, Istraživanje, Razmjene, Susreti i Javnost predstavljaju polja istraživanja projekta.

4

Projekt otkriva povijest i mapira prošlost, ali, usto, njegov krajnji cilj je oživjeti i poticati trenutne mreže u današnjoj središnjoj Europi. Podizanje zavjese – od Hladnog rata, nacionalnih granica i stegovnih podjela – događa se.

Izložbu su organizirali: Polish Modern Art Foundation (Varšava), TRACE – Central European Architectural Research Think-tank, CCEA – Centar za srednjoeuropsku Arhitekturu (Prag), KEK – Mađarski centar za suvremenu arhitekturu (Budimpešta), ÖGFA – Austrian Association for Architecture (Beč), Platforma 9,81 – Institut za istraživanja u arhitekturi, Zagreb/Split.

Kustosi: Sarmen Beglarian (PMAF), Piotr Bujas (TRACE), Igor Kovačević (CCEA), Iris Meder (ÖGFA), Maroje Mrduljaš (Platforma 9,81), Samu Szemerey (KÉK).

Istraživanju su pridonijeli: Sarmen Beglarian, Dafne Berc, Markéta Březovská, Piotr Bujas, Adam Gebrian, Jelena Grbić, Karin Grohmannová, Alicja Gzowska, Daniella Huszár, Maja Ivanič, Jelica Jovanović, Aleksandra Kędziorek, Monika Konrad, Igor Kovačević, Małgorzata Kuciewicz, Vladimir Kulić, Iris Meder, Maroje Mrduljaš, Szilvia Nagy, Zofia Płoska, Milan Rakita, Grzegorz Rytel, Gabriele Ruff, Dubravka Sekulić, Peter Szalay, Samu Szemerey, Ines Tolić, Yvette Vašourková, Miranda Veljačić, Markéta Žačkova.

Postav izložbe: Simone De Iacobis, Monika Konrad, Małgorzata Kuciewicz

Grafički dizajn: Jakub Jezierski

Izložba je otvorena do 13. rujna 2015. Ulaz besplatan!

Viewing all 609 articles
Browse latest View live