Utjeha ovog puta stiže iz Belgije. Netko kome je prekipjelo gledati zgrade koje ruše sva pravila skladne arhitekture pokrenuo je blog s nazivom Ugly Belgian Houses i odlučio se obračunati sa svakom ponaosob. Forme i proporcije, prostorne dispozicije elemenata, nesuvislo korištenje tradicionalnih oblika i materijala ili samo potpuno nesuvisli ornament potakli su autora da fotografira kuće, objavi ih na blogu i to poprati dosjetljivim komentarom u ljutom tonu na lošem engleskom. Vulgaran jezik i zastrašujuće kuće neodoljiva su kombinacija tako da je teško stati s pregledavanjem bloga dok ne dođete do posljednje kuće.

Narodno graditeljstvo stvorilo je bogatstvo lokalnih stilova vernakularne arhitekture. Graditelji koji su znanje učili i prenosili unutar zajednice prepoznali su važnost reda, i njegovom primjenom na volumenima i prostorima stvorili arhitekturu čijem skladu se i danas divimo i iz njega učimo. Međutim danas, u društvu koje veliča individualno nad zajedničkim, kada se pojedinac, bez senzibiliteta i osnovnih znanja o arhitekturi, odluči nadmašiti susjeda s boljom i ljepšom zgradom stvari često pođu po zlu. Takvih primjera, kad kuća želi biti dvorac ili glamurozna vila, kod nas je na pretek. Međutim fenomen nije specifičan isključivo za naše područje.

Potaknut uspjehom ovog bloga, pojavio se i blog o ružnim interijerima – Ugly Belgian Interiors. I dok su nam kuće zabavne jer su ipak očito nastale u drugačijem kulturnom kontekstu, pogled na interijere izaziva malo nelagode jer imamo osjećaj da smo možda u nekom od njih i bili.

Da bi bili u koraku s Europom, s nestrpljenjem čekamo da se netko sjeti i napravi blog o ružnim hrvatskim kućama.

Današnji pogled s ceste

Nedaleko od Makarske, u mjestu Krvavica u Baškom polju, usred guste borove šume te omeđen morem s jedne strane i planinama s druge smjestio se objekt izgrađen 1963. – 1964. godine kao dječje pomorsko lječilište za potrebe liječenja i rehabilitacije djece s plućnim bolestima vojnih osiguranika, ondašnje Jugoslavenske armije. Izveden u režimima vojnih graditeljskih poduhvata, objekt je dugi niz godina ostao gotovo nepoznat široj i stručnoj javnosti dok se 2008. godine za potrebe redakcije magazina Oris Miranda Veljačić nije uputila u njegovo istraživanje. Na terenu je naišla na napuštenu i devastiranu zgradu koju je od propasti spasila iznimna kvaliteta ondašnje gradnje, a građevinsku dokumentaciju, pa i podatke o samom arhitektu, pronašla je u bogatom arhivu Lore koji sadržavaju svu dokumentaciju o vojnim građevinama, a o kojem danas nitko ne brine.

Povijesne fotografije @ccn-images

Lebdeći objekt u borovoj šumi

U arhitektonskom smislu, kompleksom u Krvavici dominira kružni lebdeći volumen na stupovima u kojima su bile smještene sobe za djecu. U prizemnom dijelu nalazio se višenamjenski prostor za odmor i igru djece L oblika koji s spavaonicama na katu komunicira dvokrakom rampom. Fluidnost i jedinstvenost unutarnjeg prostora nastavlja se i u odnosu objekta prema okolišu te se domišljatim projektiranjem brišu granice prirodnog i artificijelnoga. Razigrani krovni volumeni, osim što razbijaju monumentalnost građevine i uklapaju je u okoliš, zajedno s pametno postavljenim prozorima omogućuju idealno iskorištavanje dnevnog svjetla i provjetrenosti koje su u funkciji lječilišta. Uz lječilišnu zgradu nalazi se i gospodarsko-servisni blok.

Fotografije @ arhiv Lora

Preventivna zaštita

Ovaj jedinstveni primjer tzv. kritičkog regionalizma u modernoj arhitekturi, koji kanone internacionalnog stila primjenjuje u lokalnom kontekstu projektirao je 1960. – 1962. Rikard Marasović, a pogled na fotografije i nacrte koje vam donosimo jasno govore o vrijednosti i potrebi očuvanja ovog jedinstvenog primjera moderne arhitekture kod nas. Međutim, do sredine 2012. godine objekt nije imao nikakvu zaštitu. Od raspada Jugoslavije, objekt nije u svojoj primarnoj funkciji. U vlasništvu je Republike Hrvatske, a njime upravlja državna tvrtka Club Adriatic d.o.o. koja je dobila na upravljanje bivše vojne objekte. Od devastacije kroz komercijalizaciju u turističke svrhe, ovaj objekt na atraktivnoj lokaciji spasili su činjenica da nije upisan u katastar te posebno njegova ekonomska neisplativost po mjerilima današnjeg tržišta. Rješenje o preventivnoj zaštiti, na tri godine, izdano je 31. kolovoza 2012. godine zajedničkim naporima Platforme 9.81 i splitskog Konzervatorskog odjela, te se objekt tako sada nalazi u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske, na Listi preventivno zaštićenih kulturnih dobara.

Današnje stanje objekta

Nezavisna kultura kao akter očuvanja, prenamjene i generiranja novih sadržaja

Kroz tri godine preventivne zaštite trebalo bi dovršiti i stalnu zaštitu kompleksa u Krvavici, ali i naći održiv model upravljanja, koji objekt neće učiniti teretom zajednici već generirati nove mogućnosti razvoja. Stroge konzervatorske odrednice i smještajni kapaciteti koji bi u 12,5 modula s po dvije sobe kružnog lebdećeg dijela zgrade u 5000 kvadratnih metara mogli smjestiti pedesetak gostiju teško će privući investitora. Međutim, na posljednjem forumu Clubturea koji je održan prošlog tjedna u Splitu, koji je i započeo izletom u Krvavicu, načeta je temu razvojnih perspektiva kulturne infrastrukture, tj. preciznije, govorilo se o pitanjima stalnih prostora kao potrebama, preduvjetima i/ili teretu nezavisne kulture. U vrijeme prevlasti tržišta i gubitka javnih prostora i resursa, umjetnost i kultura kao dio civilnog sektora prepoznati su kao mjesta očuvanja suverenosti civilnog društva. Tako se otvorilo i pitanje namjere nezavisne kulture da upravo u Krvavici smjesti Regionalni edukacijski i istraživački centar za kulturu i mlade, projekt koji je i ministrica Zlatar prepoznala kao jedan od projekata za koji bi Splitsko-dalmatinska županija mogla dobiti novce iz europskih fondova. Multidisciplinarni i međusektorski pristup mogao bi ovaj projekt učiniti izvedivim te na kraju i održivim, ali o tom ćemo sigurno još imati prilike pisati kada se krene u njegovu izradu i provedbu.Ovdje je važno naglasiti da ovakav model prenamjene kulturnih dobara sam objekt kao zajedničko kulturno dobro ostavlja u sektoru javnog, te što je još važnije, otvara mogućnost generiranja novih sadržaja od vrijednosti kako za lokalnu zajednicu tako i za cijelu regiju te na taj način propituje i turizam kakav se danas nudi kao jedina razvojna grana lokalnoj zajednici.

Maketa s izložbe socijalizam i modernost u MSU

Unatrag nekoliko dana učestalo se moglo čuti da će poznati njujorški High Line park dobiti londonskog dvojnika ili čak i suparnika. Priče su krenule s proglašenjem dobitnika natječaja za krajobrazno uređenje promenade koja povezuje vrtove i arkade željezničke stanice uz rijeku Temzu.

Zadatak je bio osmišljen s ciljem stvaranja dodatne vrijednosti zatečenog okoliša i unaprijeđivanja istog u tom smjeru, a na njega su, po izboru stručnog žirija, najbolje odgovorili arhitektonski ured Erect Architecture i krajobrazni arhitekti J&L Gibbons.

Suvremena promenada tako treba povezati sva važnija čvorišta lokacije serijom privremenih i stalnih instalacija uzduž rute kao točaka interesa koje bi stimulirale uživanje i formirale svojevrsni park zabave.

Naglasak bi trebao biti na održivosti, od sustava navodnjavanja i drenaže do održavanja biološke raznolikosti i skupljanja kišnice. Koliko se uopće može govoriti o eventualnom dostizanju popularnosti High Line parka, pogotovo u smislu revitalizacije čitavog urbanog područja, procijenite sami u nastavku.

Mediterranea 16, izložba o dozvoljenim pogreškama na koju smo se već osvrnuli prošlog tjedna povodom otvaranja, potvrdila je potrebu mladih umjetnika da budu prisutni, da dodjeljuju i da svojim viđenjem realnosti istovremeno potvrde i kritiziraju kulturna, društvena, politička i ekonomska pitanja današnjice. Tako iz kritičke pozicije umjetnika/građanina, suočavajući se s realnošću i prošlošću, mladi umjetnici često odabiru urbano tkivo grada i arhitekturu, ili im se oni sami nameću kao neizbježni prostori postojana, kao mjesta svojih istraživanja i kreativnih izričaja.

Lorenzo Cianchi – Map(Gap) Ancona

Prostori gradova kao mjesta političkog diskursa, mjesta memorije, te odnosi struktura i građana teme su koje se provlače kroz više radova. Lorenzo Cianchi tako svoj rad Map(Gap), mapu grada, u ovom slučaju Ancone, gradi kroz osobna iskustva njenih korisnika. Pitajući stanovnike grada da mu na komadiću papira, koristeći upravo njima važne referentne točke i subjektivne prostorne odnose, nacrtaju prostor u kojem se nalaze, autor dobiva mnoštvo crteža koje kasnije slaže u novu mapu Ancone, drugačiju mapu temeljenu na subjektivnim doživljajima grada koja se samo u nekim točkama povezuje s urbanističkim strukturama. Prostor grada, u ovom slučaju Sarajeva, kao nositelj osobne i kolektivne memorije tema je rada Esmira Prlje. Video zapis grada danas, njegovih urbanih ambijenata i dječjih igrališta u radu Bez naslova (Kako je bilo odrastati uz rat?) prati audio snimka svjedočanstava umjetnikovih prijatelja koji su u Sarajevu proživjeli rat.

Esmir Prlja – Bez naslova (Kako je bilo odrastati uz rat)

Radovi koji dolaze iz arapskog svijeta, obilježenom nadama i razočarenjima Arapske revolucije, stavljaju naglasak na javni prostor kao mjesto političkog diskursa, posebno s naglaskom na glasove koji taj svijet obično zanemaruje. Rana Jarbou dokumentirajući grafite u raznim državama arapskog svijeta u radu Arapski zidovi donosi činjenice, kronike i društvena htijenja skupina čiji glas se teško čuje. Kao rezultat razočarenja idealima koje je nudila revolucija u Egiptu, Nadia Mountier u radu Soutk (Tvoj glas) stvara izmišljenu političku kampanju na čijim plakatima nudi kruh, obrazovanje i sigurnost svima, ali istovremeno u sliku unosi subverzivne elemente koji razotkrivaju lažna politička obećanja. U postrevolucionarnom Egiptu, izlazeći u javni prostor grada s ovom kampanjom, autorica nanovo otvara pitanja ljudskih prava i važnosti stalne i javne rasprave o istima.

Nadia Mounier – Soutk (Tvoj glas)

Rana Jarbou  – Arapski zidovi

Urbani prostori i arhitektura kao mjesta sveobuhvatne krize društva, krize proizašle upravo iz spekulacija na tržištu nekretnina i bankarstva, česta su tema radova koji dolaze iz država europskog juga. U radu Peninsula Immobiliaria Lola Guerrera propituje čovjekov odnos prema vlastitom urbanom okruženju. Izvezujući u koncu na starim razglednicama, preko slika gradova kakvi su nekada bili, oblike koji podsjećaju na one iz kompjuterske igre Tetris, ovim dopadljivim malim radovima autorica ukazuje da bez obzira na to koliko vješto igrali, natpis Game is over preko ekrana je neizbježan. Odabir same tehnike također je znakovit. Ručni vez kao ljudska aktivnost marginalizirana od strane tržišta ovdje postaje kritika upravo onih ljudskih aktivnosti koje određuje tržište, te tako otvara novo polje razmišljanja o rekonstrukciji, kako grada tako i društva općenito. Tračak svijetla u prostoru krize ono je što u svojim fotografijama, doslovno i simbolički, donosi Ismini Chacholiadou. U napuštenim prostorima nekada živahnih trgovačkih ulica Nikozije autorica pronalazi elemente neočekivane vitalnosti, životnih bljeskova koji privlače pažnju.

Lola Guerrera – Peninsula Immobiliaria

Ismini Chacholiadou – Untitled

Život u napuštenom prostoru, ovom prilikom život kulture i umjetnosti, Fabian Bechtle reanimira u praznoj zgradi beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti na Ušću. U video radu Stalni postav (koji je na izložbi Mediterranea 16 Errors Allowed predstavljen zajedno s još jednim pod zajedničkim naslovom Barriers) kustos muzeja vodi nas kroz zgradu i tumači stalni postav, ali ono što vidimo su samo prazni i napušteni prostori. Na vidjelo izlazi politička indiferentnost prema umjetnosti i kulturi općenito.

Fabian Bechtle – Stalni postav možete pogledati ovdje

Suočavanje s prošlošću i pozicioniranje u sadašnjosti prisutni su u umjetničko – istraživačkom radu Marka Salapure Two hawks, two fishes. Arhivski dokumenti konstrukcije Sajma u Lagosu koji je izvodila jugoslavenska tvrtka Energoprojekt polazna su točka rada koji kroz pozicioniranje naše arhitekture modernizma u relacijama Zapada i Istoka, ali i Juga, kroz razmatranje uloge Nesvrstanih u komunikaciji i poslovnim modelima tog vremena, te kroz sagledavanje oblika neformalne gradnje koje je ova arhitektura generirala na mjestu, razmatra općenite odnose kretanja, razmjena i povratka.

Marko Salapura – Two Hawks, Two Fishes

Ured Innarch nedavno je osmislio interijer kafića tvrtke Don Cafe u jednom prištinskom shopping centru. Ideja je vizualno odijeliti Don Cafe kavu i kafiće od ostale lokalne ponude i dati mu nijansu modernosti.

Inspiraciju za interijer arhitekti su potražili u, naravno, kavi, ili preciznije, u vrećama ispunjenim zrnjem kave.

Zidovi su organički, u boji kave, a stupovi su presvučeni u tekstil za vreće kave. Stolovi i svijetla su oblikovani kao zrna kave, dok je cijeli razmještaj asimetričan, kako bi se dobio dojam ‘bivanja u vreći kave’.

Bočni zid, koji je ujedno i klupa, sačinjen je od više komada šperploče, koji je svaki zasebno rezan, oblikovan i na kraju spojen u jedan veliki komad namještaja, koji ima dekorativnu i funkcionalnu ulogu.

Čitav kafić uređen je sa komadima šperploče debljine 2 i 4 cm, njih čak 1365.

Foto: Innarch

Danas kada se veliki dio javne rasprave odvija na Facebooku gdje se ‘lajk’ profilirao kao jedan od vodećih načina priznanja, iskazivanja podrške pa i aktivističkog djelovanja, časopis Volume koji se između ostalog bavi kulturnim i političkim značenjima arhitekture, za svoj idući broj koji će se baviti reevaluacijom kritike u arhitektonskoj praksi, odlučili su se osvrnuti i na ekonomiju lajka. Ipak, za razliku od Facebooka koji isključivo dozvoljava lajkanje, Volume se odlučio čitateljima dati mogućnost da ‘hejtaju’, to jest da izraze i svoje negativno mišljenje.

Tako su nedavno raspisali poziv u kojem pozivaju čitatelje da izraze svoje mišljenje o arhitekturi. Pozvani su da pošalju fotografiju zgrade koja im se sviđa s ‘lajkom’, tj. slikom ruke s palcem gore u kadru, ili, ukoliko žele izrazit stav da im se zgrada ne sviđa, onda ‘lajk’ zamjenjuju s podignutim srednjim prostom. Tako u područje kritike uključuju i ovaj populistički način vrednovanja stvari, često nepromišljen, ali zato neposredan. A takav je i odnos koji imamo s arhitekturom kao slučajni prolaznici ili korisnici.

Dok je časopis još u pripremi, donosimo vam par fotografija na kojima vidimo što pojedini ljudi misle o nekim zgradama. Ostale pristigle fotografije možete pogledati na Facebook stranici Volume-a. Ne bi bilo zgoreg da se i mi uključimo u ovo jednostavno kritičko promišljanje arhitekture, te podignemo vidljivost hrvatske arhitektura na stranicama ovog časopisa, pa ako i sami imate omiljenu ili omraženu zgradu u okolini poziv je još otvoren, a više informacija možete naći ovdje.

Arhitekt Carl-Viggo Hø lmebakk oduševio nas je projektom vidikovca koji podcrtava pejzažno bogatstvo norveške. Dizajn vidikovca imao je za cilj prilagoditi se postojećim stablima na taj način da nijedno ne mora biti srušeno – nakon brojnih pokušaja napokon je pronađeno konstruktivno rješenje koje ne šteti korijenjima stabala, a rezultat rada pogledajte na fotografijama koje slijede, pogledi su spektakularni…

Foto: Rickard Riesenfeld

Londonska tvrtka GrowUP  je nedavno na Chelsea Fringeu, alternativnom sajmu vrtlarstva, uspješno predstavila brodski kontejner pretvoren u akvakulturnu farmu. Za postavu ovog neobičnog kontejnera kojeg je projektirao arhitekt Sam Cox poslužio je dio slabo korištenog igrališta u Londonu.

Na krovu je postavljen staklenik za vertikalni uzgoj povrća, dok je u kontejneru postavljen akvarij za uzgoj ribe. Tehnološki je primjenen isti princip na kojemu radi i CCRES AQUAPONICS: intenzivna akvakultura integrirana je s intenzivnim stakleničkim hidroponičkim sustavom uzgoja povrća. Organske biljne sorte se uzgajaju u plitkim posudama kroz koje cirkulira voda iz bazena s ribama prepuna organskih hranjivih ostataka, koje ispušta riba, neophodnih za rast biljaka bez kemijskih dodataka. Recirkulacijskim protokom, voda koja se vraća u bazen s ribama u potpunosti je čista i idealna za nesmetan rast ribljih vrsta.

Sve što za ovaj uzgoj treba je nešto riblje hrane i energije potrebne za rad recirkulacijskih pumpi. Nema zemlje, kemikalija, pesticida. Idealan za urbane strukture, kontejner tlocrta od svega 14 m2 može proizvesti oko 100 kg ribe i 400 kg salate na godinu.

GrowUP je financiran pomoću Kickstartera – posebnog web poslužitelja koji omogućava da se dobre ideje i ostvare. Ulagači, ovisno o projektu i visini uloženih sredstava mogu očekivati zahvalnicu, majicu, večeru s autorom ili finalni proizvod. Video možete pogledati ovdje.

Fotografije: Jody Kingzett
Video: Kickstarter

Od samih početaka pokreta Occupy pojavila se ideja mapiranja arhitekture spontano nastalih nastambi i prostornih intervencija prosvjednika. Posljednja okupacija mjesta, u ovom slučaju u Turskoj, potaknula je grupu arhitekata da dokumentiraju privremene konstrukcije u Gezi Parku u Istanbulu.

Kako pokretači projekta objašnjavaju u svom uvodu: ˝Protesti u Istanbulu ukazuju na jednu jednostavnu stvar za arhitekte i dizajnere: trebamo nove definicije arhitekture kad ona nastaje bez arhitekata. Svaka jedinstvena konstrukcija koju pronalazimo na ulicama i Gezi parku ima svoj vlastiti in-situ dizajn i proces uklapanja u okolinu. Dokumentacija ovih privremenih konstrukcija je od ogromne važnosti za daljnje istraživanje uzimajući u obzir njihov ograničeni vijek trajanja.˝

Ovaj inspirativni dokumentarni projekt možete pratiti na blogu #occupygeziarchitecture a više o konceptualnom okviru projekta pročitajte ovdje.

Vjerojatno je začudnost, više nego druge stvari, omogućila koegzistenciju raznolikih silnica koje konstituiraju projekt adaptacije prostora pivovare Serrería Belga za potrebe Medialaba Prado, ali ne bez određene doze ironije.

Prva od ovih slučajnih koegzistencija rađa se iz određene institucionalne shizofrenije. Svojevremeno, dok se nîz istaknutih muzeja na madridskom bulevaru Paseo del Prado, pod marketinškim imenom ˝Paseo del Arte˝ pretvarao u naslov priče kojom je vlast Madrida namjeravala privući globalni turizam u grad, gradski Odjel za umjetnost (Área del Arte) proveo je tu arhitektonski natječaj, ali takav koji je raspirio široku i dubinski kritičku debatu o tradicionalnom modelu izlaganja umjetnosti.

S druge strane, Medialab Prado, projekt tog istog Odjela za umjetnost (!), definira sebe kao ˝prostor orijentiran na proizvodnju, istraživanje i difuziju digitalne kulture u polju djelovanja između umjetnosti, znanosti, tehnologije i društva˝ te nasuprot tradicionalnom modelu, promovira proizvodnju kao kontinuirani proces, pretvaranje figure promatrača u figuru sudionika ili figure medijatora kao onoga koji omogućuje ne samo izlaganje nego i povezivanje različitih aktera u proizvodnji umjetničkog djela.

Pivovara vs Stvar (La Serrería vs La Cosa) drugi je format koegzistencije koji, na način dijalektičkog suprotstavljanja, omogućuje nastanjivanje prostora s onu stranu konvencionalnog koncepta prenamjene. Pivovaru je u nekoliko faza od dvadesetih godina prošlog stoljeća gradio arhitekt Manuel Álvarez Naya i to je bila jedna od prvih madridskih građevina u kojoj je primjenjen armirani beton. ˝Stvar˝, s druge strane, je ime koje je arhitektima omogućilo referirati se na cijeli zbir naprava, instalacija i komunikacija koje skupa prilagođavaju građevinu aktualnim zahtjevima. Jedan lagani i artikulirani sklop, s određenim pred-tehnološkim ˝štihom˝, koji se infiltrirao u zgradu omogućuje veliki kapacitet transformacije. U konačnici, koegzistencija suprotnosti koja je dopustila promišljanje prostora među ˝sugovornicima˝ ne kao proizvod za konzumaciju nego kao otvoreni proces, promjenjiv i aktiviran od strane korisnika.

Ovi načini koegzistencije otvaraju polje nekim strategijama koje su korištene u adaptaciji:

Postojeća zgrada usvojena je ne samo kao povijesni narativ nego kao kontejner latentnih energija koje su se inkorporirale u projekt kao efektivni materijal. Izbjeglo se duplicirati rješenja ili svojstva koja su već odlika zgrade pivovare. Sam prostor tretiran je nespecifično. Iz ovog uvjeta proizišao je homogeni tretman materijala i uniformna distribucija sistema instalacija. Razmišljanje o djelovanju arhitekture kao stratifikaciji s različitim nivoima promjene kroz vrijeme, utjecalo je na odabir laganih i demontažnih sistema konstrukcije, te materijala koji po svojoj trajnosti i kapacitetu za promjenu ne uvjetuju buduće transformacije.

Izvor: www.langarita-navarro.com

Prijevod i odabir:

Arrow je stambena građevina smještena u Shinagawa-ku, u Tokyu, projektirana u APOLLO Architects & Associates. Zgrada je djelomično izgrađena na parceli doma vlasnikovih roditelja, ističući se suvremenom estetikom pored kuće u tradicionalnom japanskom stilu. Dobar dio prizemlja zauzima fotografski studiodok je prostor boravljenja smješten na kat, kamo usmjerava i glavni ulaz u kuću.

Na izdvojenoj lokaciji, rješenje eksterijera maksimalno je iskoristilo postojeću parcelu na kojoj se usjeklo kao strijela te je oblikovana prepoznatljiva kosina koja izdvaja kuću od svega ostalog u blizini. Fotografski studio na prizemlju okružen je staklenim plohama koje proširuju prostor i omogućuju obilje prirodnog osvjetljenja.Prilaz ulazu na kat plitkim stubama zavodljiv su mamac posjetitelju. Kat sadržava jednu prostoriju te ima galeriju do koje vode ljestve ugrađene u zid.

Arhitekt Satoshi Kurosaki naglašava pored očite funkcije svjetlarnika i njegovu meditativnu ulogu jer onome tko boravi u prostoru pruža mogućnost da se pomoću dramatičnog osvjetljenja izgubi u bjelini zidova i zaboravi da se nalazi usred vrlo gusto naseljenog okruženja.

Fotografije: Akira Nishikawa

4. kongres hrvatskih arhitekata, pod simboličnim nazivom ZEMLJA, održati će se 27.-29.rujna 2013. u Osijeku u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) i Hrvatske komore arhitekata.

Uvod Organizacijskog odbora vam donosimo u nastavku, a programski tekst možete naći ovdje.

 zemlja kao teritorij

zemlja kao  element

 zemlja  kao  podsjetnik

 zemlja   kao   izvor  posla

Ozbiljnije nego ikad, Kongres koincidira s događanjima od ključnog utjecaja na razvoj prostora i arhitektonske djelatnosti – ulaskom Hrvatske u EU, novim zakonima o gradnji i prostornom uređenju i izradom strategije prostornog razvoja što će svakako biti u fokusu interesa kongresnih zbivanja.

Ime Kongresa je višeznačno i simbolično te je upućeno na aktualni trenutak hrvatske arhitekture i moguće optimistično čitanje složenosti i, često, naizgled, nerješivih problema svakodnevice:

• zemlja kao teritorij - mogućnosti koje se otvaraju pristupanjem EU, baš kao i naša sposobnost za opstankom na širem tržištu,
• zemlja kao osnovni element hrvatske razvojne i prostorne politike, utemeljene na očuvanosti izvornih prirodnih i poljoprivrednih pejzaža,
• zemlja kao izvor posla - potencijal arhitektonskih intervencija vezano uz afirmaciju ruralnih i agrikulturnih krajolika te infrastrukturnih zahvata u nedirnutu prirodu,
• zemlja kao element kojem se vraćamo nakon desetljeća provedenog u groznici neoliberalne prostorne ekspanzije,
• zemlja kao podsjetnik na trajne i nikad uistinu vrednovane zasade umjetničke i intelektualne skupine “Zemlja”, osnovane u jeku globalne krize, 1929. godine i predvođene kolegom Dragom Iblerom,

Ovogodišnjim kongresom nastojat ćemo proširiti područja razgovora na našoj struci komplementarne i srodne discipline te očekujemo sudjelovanje međunarodnih i domaćih arhitekata, sociologa, ekonomista, pravnika, agronoma, kulturnih djelatnika i dr.

U ovom trenutku potvrdili su nam svoj dolazak eminentni inozemni stručnjaci: Louis Becker (Henning Larsen Architects, Danska), Dickon Robinson (predsjednik savjeta za prostorno uređenje države, Velika Britanija), Angela Brady (predsjednica RIBA-e, Velika Britanija), Tobia Scarpa (arhitekt i dizajner, Italija), te Mario Cucinella (arhitekt, vodeći stručnjak za održivi razvoj, Italija).

Svi ostali podaci su dostupni na www.uha.hr

James Stockwell, arhitekt iz Sydneya, prilagođava se u svom radu okolišu, kontekstu, koristeći pasivnu i isplativiju gradnju.Projekti su relativno malih obuhvata, s ciljem da klijent bude maksimalno involviran u proces projektiranja.U primjeru kuće Croft klijent se htio savršeno stopiti s prirodom, uz korištenje low-cost materijala.

Smještena na južnoj obali australske države Viktorija, u blizini Inverlocha, kuća Croft nastala je iz ideje o zaklonu usred neprijaznog okoliša. Zbog izloženosti vjetru građevina funkcionira s jedne strane kao zaštićeno dvorište i vrt, dok se staklenim plohama otvara i pruža periferne vizure mora i neba. Unutar “skloništa” se odvija sav kućni život, a vanjski se plašt, iako robusan i grub, uklapa u ruralni okoliš.

U postupku projektiranja primjenjena je modernistička filozofija 50-ih godina 20.st. o “integritetu plastičnosti”, kao i koncept arhitekture kao polja energije sa svojim tokovima. Forma kuće zavija matematičke i strukturne krivulje da bi postigla svoju svrhu u interijeru. Primjenjena je geometrija i kompozicija od tri sinusne krivullje, što znači da su detalji mogući sa dvodimenzionalnim radijusom.Konkavne i konveksne površine krova su konstruirane iz konvencionalnog valovitog metala.

Kao i u svojim ostalim realizacijama, arhitekt materijalizira ideju o prednostima korištenja lokalnih materijala i vještine obrta. Stoga odabire sivi metal i beton koji se stapaju s topografijom škriljca. Dodatno održavanje temperature postiže se zidovima od komprimiranog pijeska dobavljenog s udaljenih pješčanih dina. Unutrašnja konstrukcija izgrađena je od jasena, a sanitarije od bazalta – kamena specifičnog za Viktoriju. Rezultat-suvremena arhitektura koja ostvaruje i prenosi priču o održivosti lokalne zajednice.

U 17. stoljeću, moguće i ranije, ruralna obalna područja sjeverne Europe, kao i, mjestimično, obale Kine bile su prošarane kolibama od morske trave, svojevrsnom nadomjesku za slamu. Danas je na ‘životu’ tek nekoliko desetaka koliba koje kao važnu sastavnicu krovne/zidne konstrukcije sadrže morsku travu, i to na kineskom poluotoku Jiaodong te danskom otočiću Læsø.

Zbog svog kompleksnog kemijskog sastava nastalog uslijed metaboličkih procesa u moru te velikog udjela soli, morska trava otporna je na truljenje, ima izvrsna izolacijska svojstva, kako toplinska tako i zvučna, a otporna je i na požar. Sve rečeno osigurava joj’ životni vijek’ od čak 150 godina! Osim toga, materijal se sam stvara u moru, dolazi do obale bez ikakvih ljudskih napora, suši se na obali uz pomoć sunca i vjetra – sve što je potrebno, pravodobno ga  sakupiti.

Kako bi naglasila jednostavnost, ekološku prihvatljivost te, prije svega, oživjela ponovnu uporabu ovoga, moglo bi se reći ultimativnog samoodrživog materijala, danska grupa Realdania Byg angažirala je arhitektonski ured Vadkunsten  kako bi na već spomenutom danskom otočiću dizajnirao ‘kuću morske trave’.

Radi se o iznimno jednostavnom zdanju koje oblikovno oponaša tradicionalne otočke kuće. Drvena konstrukcija obložena je jastucima osušene morske trave pa se ista može naći na krovu, zidovima ali i u sklopu podne konstrukcije. Dizajn unutrašnjosti vođen je funkcionalnošću, prilagođen potrebama moderne obitelji.

Uz izgradnju ‘kuće morske trave’, Vadkunsten je vodio i obnovu krova obližnje tradicionalne kuće Kaline iz 19. stoljeća. Ova dva slična, a opet različita zdanja dijele jedinstvenu povijest sa šarmantnim otočićem. Predstavljanjem novog materijala u suvremenoj građevinskoj industriji možebitno otvaraju i novo poglavlje u samoodrživosti.

Više pogledajte ovdje.

Dobro je poznato da se gusto izgrađena stambena naselja ljeti jako zagrijavaju – riječ je o tzv. Urban Heat Island efektu. Grad Beč rješenje za taj problem vidi u ozelenjavanju gradskih fasada. Ozelenjene fasada iz ekološke perspektive donose velike prednosti – rashlađuju unutarnje prostore, ali i mikro klimu u okolini zgrade. Ozelenjavanje je u principu jako jednostavan postupak, a grad Beč svoje građane s 2.200 eura potiče na postavljanje upravo ovakvih fasadnih sustava. Građani svoje zahtjeve mogu uputiti Bečkoj službi za brigu o gradskim vrtovima (MA 42), a stručnjaci ove službe građanima besplatno nude i savjetovanja.

Jedan od prvih bečkih pilot projekta na ovom području bila je fasada centrale Bečke službe za zbrinjavanje otpada (MA 48) koja je načinjena prije tri godine. Na fasadu s ukupnom površinom od 850 m2 montirano je 2.850 metara limenih držača za biljke i posađeno je 17.000 različitih biljaka.

Istraživanja su pokazala da efekt isparavanja ove fasade odgovara učinkovitosti od oko 45 klimatizacijskih uređaja sa snagom od po 3.000 watta u razdoblju od 8 sati. Zimi je pak gubitak toplinske energije reduciran za 50 %.

Osim toga ozelenjene fasade privlače i prašinu te na taj način smanjuju njezinu količinu u zraku, a nude i životni prostor za male ptice pjevice i kukce. Njihova je prednost i to što obogaćuju grad neophodnim zelenilom i na mjestima gdje sadnja drveća nije moguća, a nije zanemariva ni njihova estetska vrijednost koja u arhitektonskom smislu otvara neograničene mogućnosti.

Danas vam donosimo film u kojem Richard Rogers, proslavljeni arhitekt, uspoređujući arhitekturu s kompleksnim funkcioniranjem sata, objašnjava zašto zgrade ne bi trebale biti fašističke, zašto bi javni prostori trebali imati ljudske vrijednosti, i zašto bi svi trebali moći vidjeti barem jedno stablo sa svog prozora. Ako želite ponovo pobuditi entuzijazam za arhitekturom u vrijeme potpune otuđenosti njene proizvodnje svakako poslušajte što govori Richard Rogers.

Na natječaju Ministarstva kulture RH za odabir izbornika/ce i koncepcije hrvatskog nastupa na 14. Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji, koja će se održati 2014. godine pod ravnanjem umjetničkog direktora Rema Koolhaasa s temom Fundamentals / Absorbing Modernity: 1914-2014,  Ocjenjivački sud u sastavu Dubravko Bačić, Vanja Ilić, Tomislav Pavelić (predsjednik), Sanja Šaban i Berislav Šipuš, za hrvatsku izbornicu nastupa na 14. Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji 2014. godine. izabrana je

Karin Šerman,
tj. predložena koncepcija naslovljena:
Kultura apstrakcije: hrvatski arhitektonski modernizam 1914. – 2014.

U roku propisanom propozicijama natječaja stigle su tri aplikacije:

- Autentičnost i postojanost ideje moderniteta, hrvatska arhitektura 1914. – 2014., izbornika Vinka Penezića i Krešimira Rogine i autorskog tima u sastavu prof.dr. Marijan Hržić (voditelj), prof.dr. Tomislav Premerl i prof.dr. Nenad Fabijanić te grupe koautora

- Kultura apstrakcije: hrvatski arhitektonski modernizam 1914. – 2014., izbornice Karin Šerman i autorskog tima u sastavu Andrej Uchytil (voditelj), Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina i Karin Šerman

- Javni novac – Socijalni prostor, izbornika Maroja Mrduljaša i autorskog tima u sastavu Maroje Mrduljaš, Mia Roth-Čerina, Antun Sevšek i Pero Vuković

Obrazloženje ocjenjivačkog suda:

Svjestan važnosti i općenitog utjecaja venecijanske međunarodne izložbe arhitekture na formiranje globalnih trendova i širenje znanja o lokalnim (nacionalnim) arhitektonskim scenama, Ocjenjivački sud je donio zaključak da historiografski zadana tema 14. izložbe pruža mogućnost za sustavno međunarodno predstavljanje i promociju hrvatske modernističke arhitekture, povijesne i suvremene.

Za venecijansko bijenale, Rem Koolhaas je postavio specifičan istraživački i kolaborativni format izložbe, u kojem su pojedinačni nastupi (individualni i nacionalni) rezultat jednogodišnjeg skupnog istraživačkog rada nacionalnih izbornika/kustosa/predstavnika i Koolhaasovog radnog tima. Cilj je “svođenje računa”, tj. dijagnosticiranje načina i oblika širenja modernističke paradigme u globalnim razmjerima, no također i određenje stanja suvremene arhitekture sagledane u takvom kontekstu.

Kao jednu od programskih smjernica Koolhaas postavlja tezu da su nacionalni identitet i globalizam modernizma nespojivi.

Karin Šerman s ostalim članovima autorskog tima kojeg vodi Andrej Uchytil postavlja protutezu, koju istodobno nude na raspravu Koolhaasu i bijenalskom istraživačkom nad-timu.

Iz programskog teksta Karin Šerman:

“Naoko, modernizam u arhitekturi ne posjeduje retoričku snagu i jasni simbolički naboj. Namjernim udaljavanjem od tradicije, on otvoreno negira ideju povijesnog kontinuiteta, prihvaća funkciju, konstrukciju i tehnologiju kao svoje isključive determinirajuće čimbenike, a kao svoje glavne formalne mehanizme koristi operacije apstrakcije, racionalizacije i formalizacije. To sve naizgled umanjuje reprezentacijski potencijal modernizma, njegovu čitkost, figurativnost i retoričnost te ga lišava sposobnosti da jasno i smisleno prenosi poruku i pridonosi etabliranju specifičnog nacionalnog (arhitektonskog) identiteta. Ovakva temeljna postavka ravnatelja 14. Međunarodne izložbe arhitekture u Veneciji, La Biennale di Venezia, o internacionalnom modernizmu kao eliminatoru nacionalnih specifikuma u arhitekturi 20. stoljeća poziva na osvrt, preispitivanje i argumentiranu polemiku.

Naš pristup – poznavajući Koolhaasov diskurs i habitus – uzima njegovu postavku prvenstveno kao teorijski izazov i provokaciju te upućuje protutezu da korpus hrvatske arhitekture 20. stoljeća dokazuje upravo suprotno, ili barem komplicira takvu jednostavnu postavku. Naš odgovor nastoji pokazati da arhitektonski modernizam, bez obzira na svoju eklatantnu autonomnost i transcendenciju, zapravo može biti duboko retoričan, uvjerljivo figuralan te da kao takav ujedno može biti i istinski nositelj kulturne memorije i konstruktivni stvaratelj nacionalnog i kulturnog identiteta.

Osnovna ideja našeg postava stoga je da kroz prezentaciju ključnih djela hrvatske arhitekture iz zacrtanog perioda, od 1914 do 2014. – dakle, arhitekture koja se, na različite načine, kroz cijelo to razdoblje uglavnom oslanja na diskurs modernosti – iznese, elaborira i dokaže tu tezu.”

Svi članovi pobjedničkog autorskog tima ujedno su i članovi Katedre za teoriju i povijest arhitekture Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, škole koja je izgrađena upravo na modernističkoj ideji, te godinama rade na istraživačkom projektu Atlas arhitekture, jednoj od osnovnih baza podataka za izučavanje nacionalne arhitekture prošlog stoljeća. Atlas arhitekture je pokrenuo još pokojni profesor Neven Šegvić, autor jednog od najreferentnijih presjeka hrvatske arhitekture od 1945. do 1985. godine.

Zbog svega navedenog, mišljenja smo da je pobjednički tim kompetentan napraviti sustavan i objektivan presjek kroz fundus hrvatske modernističke arhitekture, s kojim će se Hrvatska uključiti u radnu, istraživačku diskusiju o temi međuodnosa nacionalnog (arhitektonskog) identiteta i modernističke paradigme.

Tomislav Pavelić, predsjednik Ocjenjivačkog suda

Izvor: Ministarstvo kulture

Kőszeg je naselje sa subalpskom klimom koje se nalazi u podnožju Alpi. Kőszeg – također poznat kao mađarski dragulj – leži u dolini planina okružen vinogradima.

Na Szabó brežuljku, granici Kőszega, nalazi se poseban komad zemljišta s 40 m prostora među dvjema stranama. Druga atipičnost ovog područja jest stjenoviti dio, koji zapne za oko od prvog trena.

Zemljište se nalazi u neposrednoj blizini gradskog centra, no svejedno uspijeva zadržati bliski odnos s prirodom.

Attila Béres i njegova supruga, Jusztina Balázs su dobili zadatak da upravo na ovom području projektiraju obiteljsku kuću. Attila Béres je dio arhitektonskog ureda ‘Saunders Arkitektur’ od 2008. godine, stoga je imao prilike raditi na čitavom nizu različitih projekata, no ovo je prvi projekt u sklopu ‘Ureda Béres’ u Mađarskoj.

Kuća se sastoji od dva dijela, jedan dio za roditelje, a drugi dio za djecu koja studiraju vani te se vraćaju kući kao gosti. Ta su dva dijela spojena sa svojevrsnom otvorenom terasom, sa zadivljujućim pogledom na stijene.

Kuća je smještena na visoravni odakle se pruža pogled na stijene, podložan stalnim promjenama, od izlaska do zalaska sunca.

Okvir je kuće izrađen od borovine, i postavljena je izolacija od 30- 50 cm, ali nisu korištena isključivo high-tech rješenja – orijentacija kuće je jednako važna kao i uporaba prozora s trostrukim izo staklom.

Svi su dijelovi kuće dizajnirani s naglaskom na detalje, većina namještaja je dizajnirana posebno za kuću i ljude u njoj. Što znači da u ovom malom stjenovitom dijelu svijeta sve savršeno štima.

Projektiranje je trajalo tri godine, od prvog sastanka do predaje ključeva, i ovaj projekt pokazuje iznimnu važnost kontinuiranog dijaloga između klijenta i arhitekta kroz čitav proces izgradnje.

Detaljnije informacije o kući i dodatne fotografije možete naći ovdje.

Foto: epiteszforum.hu

Julia Salamon

 Nakon što smo prošli tjedan pisali o izložbi Kultura pušenja: od tabua do tabua za koju je agencija Brigada dobila prestižnu Red Dot nagradu, ovaj tjedan Brigada i matična agencija Bruketa&Žinić OM  mogu se pohvaliti novim prostorom koji su njihovi kreativci osmislili za njihove krativce kako bi u novom radnom okruženju radili još i bolje. Naime, agencija Bruketa&Žinić OM se već dulji niz godina nalazi u prostoru u kojem je nekad bila tvornica toaletnog papira na zagrebačkoj Zavrtnici. Kako se tvrtka mijenjala, promijenile su se i potrebe za prostorom koji nikada nije bio cjelovito promišljen za djelatnost koja se u njemu obavlja. Tako je agencija Brigada dobila zadatak optimizirati postojeći ured u suvremen, funkcionalniji i ugodniji poslovni prostor, koji je u skladu s agencijskom kulturom i potiče kreativnost, a sve naravno uz minimum uloženih financijskih sredstava.

 Ured je sastavljen od više zasebnih cjelina koje se protežu na tri etaže, na svakoj nekoliko različitih prostora s različitim ambijentima i karakterima. Ti su prostori, za razliku od prijašnjih, fleksibilniji i otvoreniji za intervencije zaposlenika, a sadrže i više prostora za druženje, interakciju, neformalne odnose i susrete.

Na srednjoj etaži, koja je ujedno i glavni ulaz u agenciju, nalaze se uglavnom prostori namijenjeni klijentima i gostima. Glavni ulaz nije uobičajena poslovna recepcija. Voditeljica ureda sjedi za drvenim radnim stolom, a uokolo su razmještene stolice, restaurirani klasici hrvatskog i regionalnog dizajna. U prostoriji koja visi sa stropa, prozvanoj kutijom za nakit, smještene su nagrade čiji se obrisi samo naziru kroz poluprozirnu svjetleću oblogu.

Niz hodnik smješten je sanitarni čvor. Prostor između ženskih i muških toaleta ostao je potpuno otvoren, u njemu je smještena velika betonska česma za pranje ruku. Taj zajednički prostor, kao i zid na ulazu, obloženi su u reciklirane drvene daske, s izbočinama koje služe kao male police. One su pretvorene u fizički ekvivalent Facebook zida na kojemu ljudi ‘objavljuju’ što god im se čini zanimljivim.

Donja etaža na kojoj je smješten veći dio agencijskih timova imao je predodređen format u obliku slova U koji sam po sebi tvori tri odvojene cjeline bez potrebe za dodatnim pregradama. Iz centralnog dijela se praktički ne vidi južni i sjeverni dio, a opet su međusobno povezani.

Instalacije kod takvih otvorenih ureda moraju biti fleksibilne, što se obično rješava dvostrukim “kompjuterskim” podom, ispod kojeg su skrivene žice. Zbog ograničenih visina i neprikladne konstrukcije poda, takvo nešto nije bilo moguće, pa je Brigada osmislila novi sustav nazvan “kompjuterski strop”. Riječ je o vidljivim vodilicama za instalacije iz kojih izlaze crvene fleksibilne instalacijske cijevi na koje se spajajaju radna mjesta. One se mogu seliti ovisno o rasporedu stolova u prostoru zahvaljujući rasteru prihvatnih kuka u stropu.

Na najvišoj etaži su prostor za druženje i uprava. Njime dominira galerija s velikom “otvorenom” kuhinjom, prostorom za pušače i dijelom knjižnice. U kuhinji se nalazi velik zajednički stol spojen s ostatkom kuhinjskih elemenata oko kojeg se ljudi najviše okupljaju, osim za jelo i za neformalne razgovore, čitanje, kavu.

Prostor za pušače koji zakonski mora biti odvojen, istovremeno je integriran u ostatak zajedničkog prostora, kao tribine za sjedenje odvojene staklenom stjenkom. Ispod tribina, na međukatu, smještena je mala spavaonica u japanskom stilu, predviđena za predah ili kao kutak za izolaciju kada ga netko treba.

Korišteni su jednostavni materijali, često reciklirani ili koji se mogu jednostavno reciklirati, od sirovina koje su dobavljive u Hrvatskoj. Tek je nekoliko vrsti materijala koje se ponavljaju bez odstupanja: beton, čelik, drvo i staklo. Kod bojanja nisu korišteni toksični lakovi niti teške kemikalije. Primjerice, vrlo prisutno crno drvo dobiveno je starom japanskom tehnikom paljenja, dok su čelične površine obrađene tehnikom paljenja recikliranog motornog ulja, umjesto lakiranjem.

Rasvjeta, vrlo visoka stavka u poslovnim prostorima, riješena je korištenjem znatno ekonomičnijih lampi za supermarkete, maksimalno je iskorišteno dnevno svjetlo, a servisni prostori su rasvjetljeni recikliranim emajliranim i podrumskim lampama. U prostoriji za pušače i na stubištu postavljene su stare ulične lampe prikupljene iz oklonih zagrebačkih sela. U sobama za sastanke je za ukrašavanje zidova upotrijebljena stara hrvatska metoda valjka s ukrasnim uzorcima, zapravo jeftinija zamjena za tapete, iako je bilo zahtjevno naći valjke i čovjeka koji s njima zna raditi, a zbog neuobičajeno visokih zidova osmišljena je i tehnika u kojoj soboslikar može u jednom potezu povući četiri i pol metra visoku zidnu plohu.

Na ulazu je postavljen Lebarovićev orginalni sat koji je nekad stajao na gradskoj uri na Kvaternikovom trgu. Uredska signalizacija napravljena je slovima sa starih neispravnih tipkovnica koje su pronađene čišćenjem ureda prilikom selidbe.

Funkcionalniji, udobniji i inspirativniji prostor za rad sigurno su visoko na popisu želja nemalog broja ljudi koji se u svom radnom okruženju osjećaju sputano, a B&Ž je još jednom pokazao da zna koji je okidač kreativnosti. Mi bi, recimo, sve dali za japansku spavaonicu.

Foto: Domagoj Blažević, Domagoj Kunić

Danas vam donosimo seriju fotografija Miami Houses Léa Caillarda o čijem radu smo već pisali ovdje, koja se referira se na rad Bechera, iz Dusseldorfske škole vizualnih umjetnosti iz 1970-tih. Kako umjetnik objašnjava: ˝Kroz ponavljanje stroge formalne kompozicije inicijalno razumijevanje funkcije subjekta postupno blijedi kroz analizu forme subjekta. Ponavljanje stvara neizbježnu usporedbu između slika, informirajući promatrača o mnoštvu razlika.˝ U nastavku pogledajte Miami Houses: