U organizaciji Sveučilišta u Rijeci i Centra za napredne studije jugoistočne Europe jučer je u riječkom Rektoratu održano predavanje slavnog američkog arhitekta Petera Eisenmana.
Peter Eisenman, 81-godišnji američki arhitekt, započeo je svoje predavanje objašnjavajući bit ovogodišnje izložbe arhitekture u Veneciji, nadovezujući se na činjenicu da je 1914.godine, prije točno 100 godina, Le Corbusier predstavio svoj domino dijagram, što se smatra početkom moderne arhitekture, a 50 godina nakon toga i točno prije 50 godina, 1964.godine, koja se smatra krajem moderne ere, Eisenman je počeo graditi svoju karijeru. Osvrćući se na zadnjih 100 godina, zaključio je da je za njega, a i za njegove studente, Le Corbusierovu figuru moderne arhitekture definitivno zamijenio Rem Koolhaas, kustos ovogodišnjeg Bijenala arhitekture u Veneciji.
Upravo je Eisenman pomogao Koolhaasu na početku njegove karijere u sedamdesetim godinama kada je Koolhaas studirao kod njega u New Yorku (Institute for Architecture and Urban Studies (IAUS), davši mu ured, gdje je Koolhaas napisao “Delirious New York“, i novčanu potporu za izdanje knjige, a bio je i u žiriju kada je Koolhas dobio prvu nagradu za arhitekturu.
Na prethodne izložbe Bijenala bile su pozivane arhitektonske zvijezde, a izlaganjem videa, performansima, filmovima i različitim vizualnim efektima izgubila se arhitektura, smatra Eisenman. Upravo zato, a kako bi se sva pažnja okrenula osnovnom smislu arhitekture, Koolhaas ove godine nije htio pozvati starhitekte te se okrenuo temeljima arhitekture – fundamentals. Eisenaman vidi ovu Koolhasovu izložbu kao njegov kraj, a zadnje dvije godine pripremanja izložbe naziva njegovim epitafom. Ovogodišnja izložba okreće nas modernizmu i samom promišljanju arhitekture. Eisenaman gleda na ovogodišnji Bijenale kao na kraj jedne, Koolhaasove ere, ali – kao što je svaki kraj istodobno i novi početak – vjeruje da u sljedeće četiri godine slijede promjene i da bi 2018. godina, baš kao i 1968. s revolucijom u sustavu školovanja, kulturi, umjetnosti i arhitekturi, mogla biti ponovno revolucionarna. U potrazi za tim revolucionarnim, novim aspektom arhitekture, naglašava da je odgovor u nečemu što slijedi fundamentals.
Naglašava i svoje poznato stajalište da ne postoji građevina bez funkcije, ali ni da ne postoji ni jedna funkcija bez građevine i da je svaka građevina uvijek neki oblik odgovora na zadani program.
Eisenman je predstavio i svoj projekt za arheološki muzej u Istanbulu, Yenikapi archeological museum, objašnjavajući kako se projekt sastoji od četiri različita formalna elementa s različitim funkcijama: arheološki park, dvije odvojene zgrade arheološkog muzeja i veliki ekološki park. Muzej je zamišljen kao prostor-filter između dvaju različitih dijelova grada, željezničke stanice i poslovnog dijela grada kroz koji bi građani svakodnevno prolazili i koristili ga.
Nakon predavanja uslijedila je diskusija na kojoj su sudjelovali Nikola Bojić, Leo Modrčin, Maroje Mrduljaš, Pero Vuković te Luka Skansi kao moderator, tokom kojeg je Eisenman naglasio važnost proučavanja povijesti i teorije arhitekture za svakog mladoga arhitekta poput Andree Palladia, Leona Batiste Albertia, Roberta Venturia… Naglasio je i da svojim studentima uvijek ističe važnost crteža i njegovu prednost nad digitalnim načinom crtanja i navodi svoj primjer kada je za prvu projektiranu kuću napravio 2000 crteža. Vjeruje da se upravo na ovaj način postiže kompleksnost projekta. Na kraju predavanja, prisjećajući se 1962. kada je prvi put došao u Pariz pred ured velikog Le Corbusiera i nije imao hrabrosti pozvoniti na vrata, dao je savjet koji uvijek kaže i svojim studentima: u njegovom uredu mogu raditi najviše pet godina i onda moraju otići jer se ne mogu više razvijati već postaju sljedbenici tuđih ideja.