Danas, 14.svibnja u 12:00 u Društvu povjesničara umjetnosti, u Preradovićevoj 44 u Zagrebu, održat će se promocija knjige dr. sc. Sandre Uskoković “Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu/Ignoriranje ili uvažavanje konteksta” ( izdanje Antibarbarus d.o.o, Zagreb, 2013.).
Predstavljanje knjige organiziraju izdanja Antibarbarus i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, a o knjizi će uz autoricu govoriti i dr. sc. Marko Špikić i urednica mr. sc. Simona Goldstein. Tim povodom u nastavku donosimo uvod iz knjige dr.sc. Sandre Uskoković.
“Knjiga “Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu: Ignoriranje ili uvažavanje konteksta” opisuje i tumači utjecaj suvremenih arhitektonskih kretanja na postojeće, povijesne i tradicionalne urbane oblike, kao i njihov učinak na postojeće estetske i arhitektonske vrijednosti u povijesnim, urbanim područjima.
Istraživanje navedene problematike, tj. suodnosa stare i povijesne te nove i suvremene arhitekture, temelji se na analizi i usporedbi rada i djela dvojice suvremenih arhitekta čiji rad i djela predstavljaju polazište i ilustrativni primjer za komparativnu studiju o uspješnom i senzibilnom, suvremenom arhitektonskom oblikovanju u povijesnim sredinama, i to na području Sjedinjenih Američkih Država i jugoistočne Europe. U knjizi se ilustriraju i objašnjavaju različita i često suprotstavljena mišljenja o prirodi i modusima odnosa između nove i stare arhitekture u povijesnim sredinama – što je jedno od najsloženijih i najkontroverznijih pitanja arhitektonskog oblikovanja s kojim se dnevno susreću arhitekti, konzervatori i svi oni koji se brinu o zaštiti vlastita okoliša.
Prirodi suvremene arhitekture nije svojstvena prilagodba tradicionalnom kontekstu i arhitekturi bez obzira na to o kojem je povijesnom razdoblju riječ, a svjedoci smo da suvremene građevine često i “namjerno” ignoriraju vlastiti kontekst. Današnja definicija umjetničke orginalnosti i ideje usklađivanja nove i starije arhitekture polazi od toga da je poštivanje dostojanstva određenog područja ili kvarta pri oblikovanju nove građevine koja se uspješno uklapa u kontekst i koju nije lako identificirati kao novu, nekompatibilno sa pristupom i stajalištem o originalnosti kao prvenstvenom kriteriju umjetničke sposobnosti i stvaralaštva. U konačnici se tako najčešće podrazumijeva da ako je građevina iznimno uspješno uklopljena u kontekst da u tom slučaju arhitekt nije bio toliko originalan tj.inventivan, već da je kod oblikovanja kopirao posuđene teme. U navedenom pristupu zrcali se opasnost podržavanja ideje o „stilu našeg vremena“ koja se prije svega odnosi na osobnu viziju i ideju arhitekta, kao i naručitelja koji je osigurao implementaciju odabranih estetskih vrijednosti. Jasno je naime da se vizualni problemi naših gradova odnose na pitanja kontinuiteta i kohezivnosti, no bilo bi puno ispravnije napustiti ideju „stila našeg vremena“ i ustupiti mjesto različitim, prikladnim stilovima za različite kontekste jer je u konačnici „poštivanje duha mjesta- genius loci “ puno vrijedniji i važniji arhitektonski koncept, nego poštivanje duha vremena.
Kupola Normana Fostera, Reichstag, Berlin, 1999.
Sasvim je očito da promatranje povijesnih područja i građevina kroz isključivo arhitektonsku i morfološku perspektivu predstavlja opasnost za evoluciju i razvoj jer navedena područja s vremenom pretvara u „trupla povijesti“. Glavne dileme koje se javljaju u današnjoj konzervaciji svode se na sljedeća bitna pitanja: da li želimo očuvati „stvari“ tj. objekte ili želimo očuvati bezvremenske, univerzalne vrijednosti? Koje su to vrijednosti i kome/čemu pripadaju? Zaštita i očuvanje povijesnih sredina prije svega podrazumijeva traženje načina da se osigura širok raspon kvaliteta koje određenom mjestu daju njegov poseban karakter kao što su njegova povijest, građevine, otvoreni prostori, tradicija, kultura i društveni život – te da se iste održe u cilju kontinuiteta života u zajednicama, ali i kao naslijeđe budućim generacijama. Svaki povijesni grad je cjelina koja mora uvijek biti otvorena prema vlastitoj transformaciji i širenju koje pri tome koliko je moguće što manje iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovo naslijeđe.
Gledajući sa perspektive evolucije bilo kojeg povijesnog grada svaka nova, suvremena interpolacija je prikladna i poželjna ako donosi novu kvalitetu i senzibilno se odnosi prema značenju postojećeg konteksta. Prava mjera prikladnosti i uspješnog uklapanja tj.prilagodbe u povijesni kontekst se određuje na temelju procjene da li su se i na koji način vrijednosti lokaliteta izmijenile uslijed određene intervencije ili prenamjene. Pri tome nije samo riječ o fizičkim vrijednostima niti se glavne vrijednosti uvijek svode na pitanja morfologije. Analiza estetskih vrijednosti lokaliteta kao i mogućih utjecaja na njih, ukazuje da nije važno je li riječ o suvremenom ili tradicionalnom oblikovanju, već o tome da li je to oblikovanje prikladno vizualnim kvalitetima povijesne sredine u koju se intervenira. Bilo koji odnos arhitekta prema prošlosti mora uključiti izvorne, odabrane dijelove prošlosti pri definiranju novog arhitektonskog rješenja, ali isto tako arhitekt mora razumijeti i prenijeti niz vrijednosti koje lokalitet danas posjeduje. Shodno tome, ako je postojeći kontekst estetski unaprijeđen zbog adicije ili interpolacije nove građevine, onda je takva intervencija prikladna iako građevina sama po sebi ne mora biti „remek-djelo“. Ako je pak postojeći kontekst novom adicijom ili interpolacijom obezvrijeđen ili vizualno narušen, onda je takvo rješenje neprikladno usprkos činjenici da nova građevina doista može biti od iznimne arhitektonske vrijednosti. U konačnici, vrijednosni sud ne bi smio počivati na izoliranoj građevini, već bi trebao uključivati i fizički kontekst i važno pitanje da li je cjelina bolja ili lošija zbog nove građevine.
Kuća Cafrtiz, glavno i stražnje pročelje, Georgetown (SAD), Hugh Jacobsen, 1964.
Povijesna i suvremena arhitektura se uostalom i postavljaju jedna uz drugu kako bi ih se zajedno tumačilo i valoriziralo njihov odnos. U tom smislu, nova, suvremena arhitektura obnavlja povijesne izvore i kontekst, kao i značaj povijesne arhitekture, bilo da pri tome direktno djeluje na njih, ili na indirektan način putem asocijacije. Riječ je o arhitekturi koja u svojoj osnovi „surađuje“ i unutar koje se odnos novog i starog bolje razjašnjava na način da se ističu vrijednosti „drugoga“, a u idealnim se pak slučajevima stvaraju i nove vrijednosti. Danas je pak sve prisutnije uvjerenje da povijesna građevina može osigurati snažan kontrapunkt apstraktnim oblicima, asimetričnom oblikovanju i otvorenom projektiranju suvremene arhitekture. Povijesna i suvremena građevina naime zajednički tvore svojevrsnu, „jedinstvenu kemiju“ koja nastaje uslijed spajanja arhitektonskih elemenata iz sasvim različitih razdoblja stvarajući pri tome novo energizirano, vizualno, prostorno i kulturološko iskustvo.
Različitost, inventivnost i promjena su zasigurno aspekti oblikovanja koje treba podsticati u povijesnim sredinama, ali na način da su isti dosljedni i koherentni u odnosu na postojeću vizualnu tradiciju. Naime, postoji velika razlika između vizualno koherentnog konteksta – u kojem su različite građevine sličnog ili istog vizualnog karaktera – i zajednice koja je vizualno sasvim predvidljiva. Također postoji profinjena ravnoteža između različitosti koja stvara životne i vizualno interesantne kontraste, i različitosti koja donosi kaos. Monotonija i kaos su dvije strane iste medalje, koje su jednako nepoželjne u bilo kojem kvartu, cjelini ili gradu. Interpretacija povijesnog konteksta kroz „traženje reda“ u onome što nije nužno nastalo ili izvorno bilo izgrađeno kao „uredni“ urbani prostor, umanjuje jedinstvene kvalitete individualnih postignuća u cjelini i narušava suvremeno poznavanje mehanizama razvoja i promjene koji su tu cjelinu definirali onakvom kakva je danas. Postojeća morfološka različitost bilo koje povijesne sredine je stanje koje se treba prihvatiti jer je ono samo po sebi stanje povijesnih prilika.
Novo unutrašnje stepenište, Ca’ Pesaro, Venecija, Boris Podrecca, 2005.
Suvremena arhitektura u povijesnom kontekstu zapravo ukazuje da zaštita spomenika ili konzervacija zapravo i „ne postoji“, jer je svaki postupak zaštite spomenika neizbježno i čin obnove i spajanja sa dugom, vremenskom distancom koja postoji u odnosu na izvornik, kao i niz odluka o tome kako zamišljamo da je izvornik nekad izgledao i kako ga želimo vidjeti danas, čime ujedno dajemo sliku i o nama i našem današnjem vremenu. Vrijednost i važnost zaštite spomenika je samo djelomično ispravna i točna u širini razumijevanja prošlosti, budući da je suštinska važnost zaštite spomenika upravo u predstavljanju i spajanju starog i novog arhitektonskog djela koje u konačnici svjedoči o kontinuitetu i različitosti.
Više je nepomirljivih prepreka za ostvarenje vizualnog kontinuiteta prilikom oblikovanja suvremene arhitekture u povijesnim sredinama, a među kojima je najznačajnija i najupadljivija ona koja se odnosi na arhitektov ego. Profesija uči arhitekte da oblikuju i izvode građevine koje se ističu u ambijentu, jer se jedino tako identificira „arhitektovo djelo“ kao opće prihvaćeni suvremeni ideal kreativnosti. Navedeni pristup je nažalost vezan za svojevrsni egocentrizam, privlačenje pozornosti na sebe tj.vlastito djelo jer polazi od pitanja: ako građevina nije dovoljno uočljiva, tko će znati da ju je arhitekt napravio?
Arhitekti su oduvijek – kako u prošlosti tako i danas – htjeli postati dijelom velike Povijesti arhitekture, pri čemu su umjesto uvažavanja specifičnog konteksta, kao izvora inspiracije pri arhitektonskom oblikovanju, često ignorirali vizualne činjenice koje oblikuju kontekst u kojem nastaje nova izgradnja. Teoretska promišljanja kao i obrađena djela u ovoj knjizi svjedoče i ukazuju da je moguće biti dijelom Povijesti arhitekture, a da pritom arhitektov “narcistički” ego ne nameće arhitektonska ostvarenja koja isključivo privlače pozornost na sebe, već da uvažava i obogaćuje postojeći, neposredni ambijent, tj. kontekst u kojem stvara.“