Nastavljajući suradnju s časopisom Čovjek i prostor donosimo anketu kojom se ispitalo mišljenje arhitekata o natječajima.
Na pitanja o broju natječaja na kojima su sudjelovali, o važećem Pravilniku o natječajima, o namještanju natječaja i razlozima nerealizacije natječaja odgovarali su arhitekti Vedran Jukić, Bernarda Silov, Vesna Mikić, Zvonimir Prlić, Davor Mateković, Dinko Peračić, Vanja Rister, Igor Pedišić i Tomislav Pavelić.
1. Na koliko ste (otprilike) urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali?
Zvonimir Prlić: 63
Vedran Jukić: Petnaest.
Davor Mateković: Sudjelovali smo na tridesetak natječaja tijekom deset godina. Trudimo se raditi dva-tri natječaja godišnje.
Vesna Mikić: Na tridesetak natječaja, s pažnjom na ostale radne obaveze – nastavne, znanstvene i stručne djelatnosti kao profesora Arhitektonskog fakulteta. S nekoliko dobivenih prvih ili drugih nagrada.
Dinko Peračić: Dvanaest.
Bernarda Silov: Pedesetak.
Vanja Rister: Kao autor na cca trideset natječaja, kao član/zamjenik žirija ili tehnička komisija na cca sedam.
Igor Pedišić: Sudjelovao sam na više od dvadeset natječaja, ranije sam, a u zadnje vrijeme s Ivom Letilović.
Tomislav Pavelić: Ne znam, svakako mnogo od 1990. do danas.
Bernarda Silov, Vedran Jukić, Davor Mateković
2. Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza?
Zvonimir Prlić: 4
Vedran Jukić: Pravilnik ima manjkavosti, npr. nije egzaktno definirano na koji se način određuje stručnost izrađivača natječajnog elaborata (osim da on mora biti ovlašteni arhitekt), što ostavlja mogućnost značajnih pogrešaka prilikom definiranja niza ulaznih podataka u projektnom zadatku / programu natječaja na temelju kojeg natječajni radovi moraju biti izrađeni.
Isto tako, nije dovoljno definirano na koji se način biraju članovi ocjenjivačkog suda i koje kompetencije oni moraju imati da bi kvalitetno ocijenili radove, što znači da radove može ocjenjivati zapravo bilo tko koga imenuje raspisivač.
Ovaj problem može biti posebno naglašen ako natječaj ne provodi nepristrana strukovna organizacija. Samo kroz ovih nekoliko navedenih manjkavosti Pravilnika u pitanje se dovodi odabir najboljih rješenja, što je upravo i cilj provedbe natječaja s područja arhitekture i urbanizma.
Davor Mateković: Najčešće nije problem u samom Pravilniku, nego je provođenje samih natječaja ponekad upitno, prije svega u odabiru i kompetentnosti žirija.
Vesna Mikić: Najslabija točka Pravilnika je ocjenjivački sud, točnije: provođenje svih elemenata članka 17. Pravilnika. Često sam odustajala od nekog natječaja upravo zbog članova žirija. Ako je netko bio u žiriju jučer, taj nema što raditi barem sljedećih nekoliko godina. Treba stvoriti listu referentnih arhitekata, s različitostima i u generacijskom smislu. Mislim da je važna bolja usuglašenost raspisivača i provoditelja, dva ključna subjekta u ovom članku.
Dinko Peračić: 3.
Bernarda Silov: Loš, nitko ne bi smio raspisati natječaj bez potvrde da je iznos naknada za buduću projektnu dokumentaciju prema Pravilniku o standardu usluga (arhitekta), a koji je prethodno provjerila i ovjerila stručna osoba od strane Komore. Pravilnik bi morao još više naglasiti da se sva projektna dokumentacija, koju nabavljaju javni naručitelji, provodi isključivo putem javnog otvorenog natječaja za najbolje idejno rješenje.
Vanja Rister: Uglavnom je u redu. Problematična je, nekad, interpretacija pravila. Moj dojam je da postoji vrlo liberalno tržište provoditelja natječaja, koje nije intenzivno regulirano ili nadzirano.
Igor Pedišić: Moram priznati da se više ne opterećujem i ne čitam što piše u Pravilniku o natječajima jer mislim da sve to skupa nema previše utjecaja na rezultat natječaja. Osim toga, imam izrazito odbojan stav prema Zakonu o javnoj nabav u domeni projektiranja, a samim time i prema natječajima provedenima prema tom Zakonu. Mislim prvenstveno na restrikcije uvjetovane godišnjim prometom tvrtke, ili realiziranim ugovorima, čime se eliminiraju svi oni koji to nemaju i samim time se ruši bit natječaja kao najdemokratičnijeg puta dobivanja najboljeg rješenja.
Tomislav Pavelić: Nisam ga pomno proučavao pa ne mogu određeno odgovoriti.
Vesna Mikić, Vanja Rister, Dinko Peračić
3. Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten?
Zvonimir Prlić: Da
Vedran Jukić: U takvim slučajevima se uvijek postavlja i pitanje pristranosti, ali i pitanje (ne)kompetencije ocjenjivačkog suda koji donosi odluku.
Bilo je slučajeva kad su se nagrade dodijelile radovima koji nisu bili u skladu s prostornim planom, općim uvjetima i/ili programom natječaja, čime se nije poštivao Pravilnik i direktno su se oštetili natjecatelji koji su uložili znatn(ij)e projektantske napore upravo u zadovoljavanju svih propisanih projektantskih i formalnih uvjeta.
Ono što nedostaje je adekvatna posljedična valorizacija provedenih natječaja, posebno u slučajevima kad se nakon provedbe ukazuje na nepravilnosti prilikom provedbe.
Davor Mateković: Ponekad se može steći dojam da su neki radovi favorizirani ili osjećaj da žiratori imaju sklonost prema određenim projektantskim rješenjima.
Vesna Mikić: Nemam konkretnih dokaza, bilo je situacija koje bi stale pod latinsku mudru izreku sapienti sat – pametnomu dosta. Sudjelujući na tim natječajima, rad je bio itekako koristan, prvenstveno u smislu vlastitog učenja.
Dinko Peračić: Da.
Bernarda Silov: Da. Buduće pobjedničko rješenje je bilo iscrtano u layeru natječajnih podloga, natječaj je bio u Splitu za jedan hotel prošle godine.
Vanja Rister: Rijetko sam imao utisak da neki natječaji idu na ruku određenim natjecateljima. Ipak, mišljenja sam da, u pravilu, natječaji na kojima sam sudjelovao nisu imali predodređenog pobjednika.
Igor Pedišić: Mislim da je izraz “namješten” presiromašan da bi opisao svu silu razloga zašto je pobijedio određeni rad. U pravilu su tzv. investitorski natječaji dogovoreni i na takvim natječajima ne sudjelujem.
Moram priznati da još uvijek vjerujem u plemeniti smisao natječaja i mislim da veliki broj kolega u žirijima bira prema svom znanju i sposobnostima prepoznavanja dobrog projekta. Drugi je problem kriterij odabira članova žirija. Sudjelovao sam kao član žirija na nizu natječaja i mogu reći da niti jedan od njih nije bio “namješten”.
Tomislav Pavelić: Teško je optuživati ikoga bez jasnih i nedvojbenih dokaza “grijeha”. Svakako postoje preferencije, npr. neki žirator nagovori nekoga koga smatra prikladnim “odgovorom” na natječajno “pitanje” da sudjeluje, no to ne vidim kao problem samo po sebi, tj. ako se ne radi o apriornom dogovoru/obećanju.
Većim problemom smatram to što žiratori (često) žiriraju mimo vlastitih postavljenih (ili prihvaćenih) kriterija. Konkretno, natječaj za međuetničku školu u Vukovaru: ako propozicije kažu da je budžet limitiran, a da zgrada mora biti useljena u roku od oko godine dana, onda nikako ne može biti odabran projekt koji predviđa cijelu podzemnu etažu. Svatko tko je išta izveo zna da znatni zemljani i betonski radovi, zbog prirode tehnološkog procesa, sigurno ne mogu biti zgotovljeni unutar postavljenog vremenskog roka. Zanimljivost, čak ni izvrsnost nekog projekta ne može biti motiv za de facto negiranje vlastitih postavljenih parametara.
Tomislav Pavelić, Zvonimir Prlić, Igor Pedišić
4. Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja?
Zvonimir Prlić: Financije, neriješeno vlasništvo i manjak političke volje.
Vedran Jukić: Unazad nekoliko godina čest je slučaj da se natječaji provode bez unaprijed pripremljenih sredstava za projektiranje i izvedbu, pritom se financiranje oslanja isključivo na fondove Europske unije, a za cilj imaju često i političku promidžbu kao prioritet.
Uz to, prolongirani period od natječaja do početka izrade projektne dokumentacije (kad se konačno pribave sredstva), ako i dođe do realizacije, veliki problem predstavlja obavezan način ugovaranja izvedbe prema Zakonu o javnoj nabavi gdje je jedini kriterij odabira izvođača najpovoljnija ponuda. Nažalost, često se događa da zbog toga realizacija ne bude onakva kakva bi trebala biti.
Davor Mateković: Problem može nastati kad je rok u kojem se natječajni projekt realizira godinama iza provedbe samog natječaja. Iako bi dobar projekt trebao biti bezvremenski, s velikim vremenskim odmakom projekti često gube na suvremenosti.
Vesna Mikić: U realizaciji bi koristilo da su arhitekti intenzivnije uključeni na putu prema realizaciji, po svojoj ulozi su proaktivniji od ostalih aktera u realizaciji. Ozbiljna prijetnja u završnoj fazi su damping cijene u procesu ugovaranja i realizacije nakon provedenih natječaja.
Dinko Peračić: Slaba priprema investicije, nerazrađen program, odluke ocjenjivačkog suda koje vode kompliciranju realizacije.
Bernarda Silov: Nejasna procedura pregovaračkog postupka u kojoj se raznoraznim tumačenjima manipulira važnosti autorskih prava i pravilnicima o standardima projektantskih usluga (tj. cijenama), a rezultat je manjak detaljnih izvedbenih projekata. Na to se nadovezuje Zakon o javnoj nabavi, gdje se jeftinom dozvoljava nerealno niska cijena izvedbe i nadzora.
Rezultat tako niskih cijena su nemarni nadzori i izvođači koji uplitanjem u projekt utječu na realizaciju lišavajući je njenog izvornog koncepta i autorske zamisli.U cijelom tom dugotrajnom procesu nema nažalost ni rokova, ni kvalitetnih strukovnih kontrola od strane javnog naručitelja (zašto?), pa slijedom toga ni za nikoga nema ni sankcija.
Vanja Rister: Najveći problem je što realizacije često nema. Ako je ima, problemi su uglavnom premostivi, a tiču se građevnog programa, budžeta (za projektiranje i izvedbu), roka (dugi za ugovaranje i vrlo kratki za projektiranje). Također, mnogi od projekata, koje smo preko prve nagrade na natječaju realizirali u smislu izrade dokumentacije i dobivanja dozvola, još nisu izgrađeni.
Igor Pedišić: Sama realizacija prvonagrađenog rada ovisi o nizu faktora tako da nema pravila. Za neke projekte, koji su se nakon natječaja realizirali, možda bi bilo bolje da nisu.
Tomislav Pavelić: Glavni problem jest to da dobivan/osvojen natječaj (više) nije nikakvo jamstvo za izradu projektne dokumentacije vlastitog projekta – institucija odabira prema kriteriju najniže cijene možda štedi novac, no sigurno nije dobro polazište za kvalitetan rezultat, jer se najnižim cijenama, a to znači bitno skraćenim procesom projektiranja i gradnje, ne može osigurati kvalitetno rješenje. Svodi se to na poslovicu Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftino.
Takva praksa nameće pitanje uloge i smisla struke u društvu, tj. strukovnih udruga (Komora, UHA) kao posredničkih tijela. Očito arhitektura, tj. prostorno djelovanje, ne smatra se (više) bitnim, a potvrđuje se to dodatnim administrativno-zakonskim “kompliciranjem” bavljenja arhitekturom, čime sam prostor i njegov (društveni) učinak postaju sporedni.
Fotografije: Čovjek i prostor