Umrla je Zaha. Ta rečenica, činjenica, novost na portalima je strašno žalosna i gotovo neprihvatljiva. Izvještaj iz bolnice u Miamiju gdje se liječila od bronhitisa te umrla od srčanog udara ne djeluje stvarno. Možda netko drugi, ali ne zaboga Zaha, “bigger than life”.
Zaha ne umire. Ona je gotovo tek počela graditi jedan poseban svijet. I upravo sada kad taj svijet postaje dio arhitektonske i kulturne povijesti i budućnosti Londona, Rima, Glasgowa, Innsbrucka, Leipziga, Wolfsburga, Qatara, Bakua, Cincinnatija, Guangzhoua, Seoula i mnogih drugih gradova gdje se upravo realiziraju projekti Zaha Hadid Architects.
Zaha Hadid (1950. – 2016.), foto: Dezeen
Zaha je rođena 1950. u Bagdadu, studirala je matematiku na Američkom sveučilištu u Bejrutu, a zatim je studirala arhitekturu u Londonu na Architectural Association gdje je diplomirala u klasi Elie Zenghelisa i Rema Koolhassa, 1977. U to vrijeme Rem i Elia osnovali su OMA (Office for Metropolitan Architecture) i Zaha je radila na više projekata s bivšim profesorima.
Njen doprinos je osobito bio važan na natječaju za dogradnju parlamenta u Haagu u Nizozemskoj, projekta koji je bio izložen na Prvom Portogesijevom Biennalu Arhitekture u Veneciji, na izložbi Strada Novissima 1980. godine.
Dutch Parliament Extension, OMA
Za moju generaciju, koji smo u to vrijeme diplomirali, taj rad je bio jedan od najinspirativnijih i dobro smo zapamtili te originalne nacrte s izložbe u Veneciji gdje je jedan dio bio proliven kavom ili vodom.
Dutch Parliament Extension, OMA
Elia Zenghelis mi je tek kasnije, na Berlage Institutu, ispričao da to nije ni prolivena kava ni voda već da su to suze Zahe Hadid nakon njenog “kreativnog” sukoba s njim, dok je crtala završnu aksonometriju projekta.
Dutch Parliament Extension, OMA
Kad je Zaha dobila svoju prvu veliku nagradu za arhitekturu, Mies van der Rohe, na svečanosti u Miesovom paviljonu u Barceloni, trebala je reći nešto o svom odnosu prema Miesovoj ostavštini. Tada se prisjetila svojih studentskih dana kad su u Diploma Unitu kod Elie Zenghelisa počeli “skrečati” Miesove tlocrte u fotokopirnoj mašini.
Edukacija na AA u Londonu i nevjerovatan Zahin talent koji su Elia i Rem prepoznali i podržali, rezultirao je i prvom velikom nagradom na natječaju za resort “The Peak” u Hong Kongu 1983. “The Peak” predstavlja možda najvažniji rani rad jedne nove generacije “dekonstruktivista”, kroz Zahino čitanje “suprematističke geologije”.
The Peak, 1983.
Zahu sam upoznao u Londonu u njenom uredu 1993. godine.
Ured je tada zapošljavao sedam arhitekata, uključujući Patrika Schumachera, njenog dugogodišnjeg poslovnog partnera i glavnog suradnika. Moj je zadatak bio da je uvjerim da dođe u Amsterdam na Berlage da održi Masterclass, čiji bi rezultat mogao utjecati na izgradnju spomenika poginulim građanima Amsterdama u padu izraelskog cargo aviona na stambeno naselje Bijlmermeer.
Patrik Schumacher, Zaha Hadid, Vedran Mimica, Berlage, 1993.
Ured je tada bio fantazmagorični neosuprematistički atelier pun velikih platna Zahinih natječajnih radova uključujući i skice za Vitra vatrogasnu stanicu u Weil an Rheinu, prvo realizirano djelo iz 1994. godine, nakon prvih realizacija interijera restorana u Sapporu i paviljona u Osaki iz 1990. godine.
Vatrogasna stanica za Vitru, Weil an Rhein, prvo realizirano djelo, 1994.
Nakon prvog iznimno pozitivnog iskustva s Masterclassom na Berlage Institutu, Zaha je redovito posjećivala Amsterdam i nakon 2002. Rotterdam, pokazujući svakim novim predavanjem eksponencijalni rast svoje prakse te prva iskustva kod gradnje iznimno kompleksnih i tehnološki zahtjevnih objekata.
Ovdje spominjemo Hoenheim-North Terminal i parking za koji je dobila Mies van der Rohe nagradu 2001. godine, Bergisel skakaonicu u Innsbrucku, Rosenthal Center for Contemporary Art u Cincinnatiju kao prvi realizirani projekt u Sjedinjenim Američkim Državama, Phaeno Science Center u Wolfsburgu te Bridge Pavilion u Zaragozi za Expo.
Hoenheim-North Terminal, 2001.
Hoenheim-North parking, 2001.
Godine 1996. Patrik Schumacher i Brett Stele osnovali su postdiplomski studij arhitekture na AA u Londonu pod naslovom Design Research Laboratory. Taj je studij producirao glavnu produktivnu snagu ureda uključujući postdiplomce iz naših krajeva kao što su bili Aljoša Dekleva i Tina Gregorič.
Bergisel skakaonica, Innsbruck
Zaha je od diplome 1977. godine bila posvećena samo i isključivo jednoj jedinoj ljubavi, ARHITEKTURI i arhitektonskoj edukaciji.
Na česta novinarska pitanja kako se osjeća kao žena arhitekt, uporno je odgovarala, ne gledajte me kao ženu, već prije svega kao arhitektu.
Phaeno Science Center, Wolfsburg
U to sam vrijeme često gostovao na AA kao član žirija za studentske radove DRL studija. Zahin utjecaj na AA je bio apsolutno i fundametalno prisutan. Ona je predstavljala u to vrijeme apsolutni autoritet te daleko najvažniju osobu najvažnije svjetske škole za arhitekturu.
Paralelno s AA, Zaha je educirala nove generacije arhitekata na Columbiji u New Yorku, na GSD Harvardu u Bostonu, na Angevante u Beču te na mnogim drugim školama arhitekture u svijetu. Zaha kao učitelj je posjedovala jednu gotovo zastrašujuću arhitektonski inteligenciju, nevjerojatni osjećaj za analizu konteksta kao i studentskih projekata.
Rosenthal Center for Contemporary Art, Cincinnati
Bez stalne veze s edukacijom Zaha nije mogla zamisliti svoje poslanje niti produkciju svog ureda gdje je među više od tri stotine zaposlenika znatna grupa bila i obrazovana u direktnoj vezi s njom i Patrikom Schumacherom.
Zaha je većinu svojih realizacija ostvarila nakon pobjeda na uglavnom međunarodnim arhitektonskim natječajima. I dok je tokom 90-tih taj omjer bio jedna prva nagrada na dvadeset pet natječajnih radova, taj se omjer bitno promijenio tokom i nakon prve dekade 21. stoljeća.
Bridge Pavilion, Zaragoza
Bio sam član žirija u Tirani za Islamski centar, 2008. godine, gdje smo svi bili iznimno impresionirani njenom interpretacijom moderne džamije: gdje se moglo iščitati na koji način ona interpretira i razumije islamski svijet kroz jedan iznimno moderan izričaj koji anticipira novi i drugačiji islam. Nažalost, islamska zajednica u Tirani nije mogla prihvatiti takvu interpretaciju.
Slično se dogodilo i na natječaju za novu aerodromsku zgradu u Zagrebu, iste 2008. godine. Ovdje je sljepilo žirija i lokalne politike bilo bolno očigledno, tako da smo nepovratno izgubili mogućnost stvaranja jedne snažne ikoničke slike moderne Hrvatske kroz rad najznačajnije arhitektice 21. stoljeća.
Zahin komentar na oba ova natječaja je bio jako jednostavan. “Mi obično gubimo natječaje ako se u ranoj fazi uključe političke snage u odlučivanju o najboljem projektu. Ako je odluka u rukama arhitekta, onda su nam šanse puno veće. Političari će u tom slučaju tek nakon izvedbe objekta shvatiti koju dodatnu vrijednost za sliku i promociju grada imaju naši objekti.”
Srećom po svjetsku arhitekturu i kulturu, natječaj za novi Talijanski nacionalni muzej za umjetnost 21. stoljeća omogućio je Zahi da sagradi MAXXi te tako vrati Rim u centar suvremene muzeološke produkcije u Italiji (više ovdje i ovdje).
MAXXi Museo, Rim
Olimpijske igre 2012. godine bit će zapamćene uglavnom po Londonskom centru vodenih sportova.
Londonski centar vodenih sportova
Opera u Guangzou iz 2010. godine (više ovdje), Heydar Aliyev centar u Baku iz 2013. (više ovdje), Innovation Tower za Sveučilište u Hong Kongu iz iste godine kao i Dongdaemun Design Plaza, Informativni centar za modu u Seoulu te osobito Wangjing SOHO višenamjenski urbani centar u Kini iz 2014. predstavljaju recentne realizacije u azijskom urbanom metropolitanskog okolišu.
Heydar Aliyev centar
Dongdaemun Design Plaza
Ovi objekti svojim arhitektonskim ikoničkim kvalitetama, naprednim tehnologijama izgradnje te parametrijskom logikom generiranja prostornih odnosa stvaraju novu urbanu kulturu u tom dijelu svijeta.
Wangjing SOHO
Zaha je u svojem tragično kratkom periodu produkcije izvedenih objekata najviše žalila, te o tome i javno govorila na mnogim predavanjima, neprihvaćanje njenog projekta za Cardiff Bay Opera House iz 1995. Zahina osnovna konceptualna zamisao kulturnog cetra u Cardiffu, bila je ideja kompleksne geometrije objekta koja omogućava nove demokratičnije odnose između institucije Opere i svakodnevnih korisnika. Nakon dva puta ponovljenog natječaja za Operu, na kojima je opet pobijedila, zaključila je da engleski establishment nije još u stanju prihvatiti iračku arhitekticu u izgradnji objekata nacionalne kulture.
Cardiff Bay Opera House
U to vrijeme Zaha je još uvijek bila iračka državljanka te je putovala s iračkim pasošem, ali uvijek s jednim koferom od prozirnog pleksiglasa u kojem je bila maketa objekta za lokaciju na koju je putovala. Tako je smanjila komunikaciju s aerodromskim osobljem u vezi toga što i kao žena iz Iraka radi u Europi.
Cardiff Bay Opera House
Nakon što je prihvatila državljanstvo Ujedinjenog Kraljevstva i nakon što je ured realizirao seriju objekata od povijesne važnosti za razvoj arhitekture i kulture u globalnim razmjerima; Zaha je dobila Pritzkerovu nagradu za cjelokupni opus, te kao prva žena u povijesti i Zlatnu Medalju Kraljevskog Instituta Britanskih Arhitekata. Dobila je i posebna odlikovanja u Britaniji i u Francuskoj. Međutim, nikad nije pristala da postane dio britanskog establishmenta i uvijek je ponavljala da ne voli i ne priznaje riječ kompromis.
Sve to nije ipak pomoglo u nastojanju da se njen pobjednički natječajni projekt za novi Olimpijski stadion u Tokiju izgradi prema izvedbenom projektu, već je politika opet odlučila o promjeni projekta.
Zaha je osobito bila razočarana reakcijama vodećih japanskih arhitekta koji je nisu ni malo kolegijalno podržali u nastojanju da realizira nagrađeni rad (više ovdje).
Olimpijski stadion u Tokiju
Odlazak Zahe sa svjetske arhitektonske scene je jednostavno nenadoknadiv gubitak. Dok za nas koji smo bili iznimno bliski sa Zahom, njenom razornom inteligencijom i talentom, ali i ljudskom dobrotom i skromnošću, o čemu se malo ili nikako nije govorilo; njen odlazak predstavlja istinski tragičan gubitak.
Moj posljednji razgovor sa Zahom bio je u prosincu prošle godine kad smo razgovarali nakon njenog predavanja na Čikaškom Biennalu, da bi iduće predavanje trebalo biti u Crown Hallu na školi gdje sada radim.
“Ok let’s try that”, bio je Zahin odgovor. To se neće dogoditi i meni je ta činjenica potpuno neprihvatljiva.
Fotografije: OMA, Zaha Hadid Architects, Dezeen, Wikimedia, arhiva
O ostalim projektima Zahe Hadid, kao i kontroverzama koje su izazvali čitajte ovdje, ovdje, ovdje i ovdje.