Predstavljamo projekt Doma kulture u Bakru, autora Saše Randića i suradnika. U nastavku donosimo tekst arhitekta koji govori o kontekstu i konceptu projekta.
Dom kulture u Bakru, tada Društveni dom, sagrađen je još 70-tih godina prošlog stoljeća. Društveni i kulturni domovi imali su jasno definirano mjesto u sustavu, kao prostori za širenje kulture u manjim sredinama.
Tri su bitna obilježja tadašnjeg društva koja su odredila takvu poziciju društvenih domova. Prije svega, kultura je imala ideološki jasno definiranu poziciju kao dio društvene nadgradnje, a samim tim i operativne mehanizme koji su poticali različite oblike kulturnog i društvenog djelovanja, uključujući i amatersku razinu.
Bakar
Nadalje, potreba opismenjavanja i obrzovanja hrvatske poslijeratne populacije djelovala je poticajno na razvoj kulturno-prosvjetnih društava, kao glavnih nosilaca prosvjećivanja i razvoja kulturnog života.
I konačno, razvijena tradicija društvenih događanja našla je svoj prostor u domovima. Primjerice, u slučaju Bakra i okolnih primorskih naselja, Maškare su isključivo bile vezane uz domove kulture po mjestima, sve do pojave Riječkog karnevala 90-tih.
Foto: Lijepom našom u Domu kulture u Bakru, izvor: Novi list
U tom pogledu se socijalistički društveni domovi nastavljaju na tradiciju narodnih domova, u kojima se odvijala cjelokupna kulturna aktivnost lokalne sredine, od edukacije do umjetničkog stvaralaštva, ali su služili i kao prostor okupljanja. Prepoznati kao centar mjesta, društveni domovi su oblikom odražavali svoju relevantnost, i nerijetko su građeni kao predimenzionirani i monumentalni objekti.
Dom kulture u Bakru 2016., šira situacija
Domovi su uglavnom građeni u mjestima izraslim na poslijeratnoj industrijalizaciji. Izgradnja bakarskog doma kulture uklapa se u taj obrazac, plastično vidljivog odnosa društvene baze, prezentirane kroz tešku industriju, i društvene nadgradnje, prisutne u domu.
Tijekom 70-tih godina u Bakru je sagrađena koksara nasuprot luke rastresitog tereta, zauzimajući slobodni teren uz obližnju rafineriju nafte u Urinju. Ugljen iz luke rastresitog tereta transportiran je kroz veliku betonsku cijev, uronjenu u sam zaljev, u neposrednoj blizini povijesne gradske jezgre. Brutalnost zahvata nije Bakar pretvorila u simbol uspješne industrijalizacije, nego zagađenja i devastacije, i u konačnici razvila otpor ideji bilo kakve proizvodnje na obalnom pojasu. Slučajevi poput Bakarskog doveli su do današnje strategije upravljanja prostorom uz more, uobličene zakonom iz 2004. godine, koja je isključila industrijsku proizvodnju iz obalnog pojasa.
Koksara u Bakru
Dom u Bakru je projektiran 1976. godine, projekt potpisuje Leda Grbac. Zgrada je karakterističnih oblika kasnog modernizma 70-tih, koja je proporcijama i oblogom od metala odgovorila na tadašnje industrijsko mjerilo Bakra, nalazeći se neposredno uz koksaru i lučku infrastrukturu. Dom je bio podijeljen u nekoliko odvojenih cjelina, karakterističnih za sve tadašnje domove; prostore za društva i mjesnu zajednicu, glavnu dvoranu za razna događanja i predstave, te kafe bar i kuglanu.
Dom kulture u Bakru prije obnove
S tranzicijskim promjenama nestala je koksara, ali i društveni okvir u kojem je dom nastao. Kao i u drugim sredinama, bez odgovarajućih izvora financiranja, prevelik za potrebe grada, dom je postupno propadao, sve do trenutka kada je 2012. godine započela njegova obnova.
Dom kulture u Bakru prije obnove
Arhitektonski koncept obnove prevelike zgrade ekspresivnih oblika, afirmira upravo tu činjenicu da se radi o prevelikoj zgradi ekspresivnog oblika.
Unutrašnjost zgrade očišćena je od pregrada, tako da zgrada u unutrašnjosti izgleda kao veliki natkriveni javni prostor, koji se otvara prema okolnom terenu. Zgrada je koncipirana kao prazna ljuska, koja u sebi može primiti različite sadržaje. Ili jednostavno biti prazni, natkriveni javni prostor, koji se ciklički popunjava tradicionalnim događanjima poput maškara, ili koncertima.
Velika dvorana odijeljena je konstruktivnim zidom od preostalog dijela zgrade, u kojem je u zajedničkom prostoru planirana postava cafe bara, udruga, radionica i zabavnih sadržaja.
Ovaj prostor otvara se na unutarnje dvorište, te na novu terasu zapadno od zgrade, koja gleda na zgradu srednje pomorske škole.
Ekspresivna geometrija zgrade reducirana je na osnovne geometrijske oblike, koji su dodatno naglašeni bojama. Volumeni zgrade imaju pojednostavljenu geometriju, s istim materijalom apliciranim na krovove i zidove zgrade.
Obnova zgrade trajala je nekoliko godina, s karakterističnom dinamikom za uređenje objekata kulture, te je kroz to razdoblje na projektu sudjelovao veći broj ljudi.
Autorski tim:
Randić i suradnici d.o.o.
Saša Randić, Vesna Milutin, Daša Manojlović, Olivija Horvatić, Tina Filjak Juračić, Iva Šulina, Sanja Ipšić-Randić, Iva Vucković
Konstrukcija: Ivan Arbanas
Termotehničke instalacije: Andrija Čuljak
Elektroprojekt: Damir Šiljeg
Fotografije: Jure Živković
Početak gradnje: 2012.
Završetak gradnje: 2016.