Sociologinja Diana Magdić je autorica i voditeljica projekta “Ivo Radić: Papandopulova” udruge Teserakt koji tematizira stambeni blok izgrađen 1972. po projektu arhitekta Ive Radića kao jedan od najvećih stambenih kompleksa u Splitu. Povod razgovoru je u prosincu otvorena izložba posvećena tom sklopu u Papandopulovoj ulici koja se održava u samom kvartu.
Foto: Duška Boban
Po čemu je kompleks u Papandopulovoj ulici poseban?
Papandopulova ulica (više ovdje) nalazi se u naselju Trstenik, dijelu Splita 3 (više ovdje) čiji je lucidan urbanistički koncept iz 1968. godine slovenskih autora Marjana Bežana, Brace Mušiča i Nives Starc, u planiranje modernih naselja vratio pješačku ulicu čime je reinterpretiran i rearfirmiran koncept grada kao mjesta susreta i izravne razmjene, a naglašeno i mediteranski način života. Pješački pravci zamišljeni su, a dijelom i izvedeni na način da svaki stanovnik tih novih zgrada može neometan kolnim prometom doći do mora.
Drugi značajan element tog koncepta bilo je planiranje svih potrebnih javnih i zajedničkih sadržaja nužnih za ugodan život u stambenim naseljima koja su činila njegove podjedinice, što je u praksi značilo da su na svakih pet do sedam tisuća stanovnika predviđene škole, vrtići, igrališta, servisi poput pošti, banaka, trgovina, obrta i ostalog za što je procijenjeno da treba biti na pješačkoj udaljenosti od stana. Na Trsteniku su se iznimno uspješno realizirala oba elementa osnovne ideje, čemu svjedoči i suvremena vitalnost Kovačićeve, Ljubićeve i Papandopulove ulice.
Taj je zreli urbanistički okvir stvorio uvjete za kvalitetne arhitektonske realizacije pa je danas Split 3 mala enciklopedija moderne hrvatske arhitekture sa zgradama arhitekata poput Frane Gotovca, Ante Svarčića, Dinka Kovačića i – Ive Radića.
Radićev poslovno-stambeni kompleks u Papadnopulovoj ulici osobita je realizacija i arhitektonskom i u urbanističkom smislu. Već iskusan i uspješan projektant stambene arhitekture slijedio je ideju kombiniranja visokih sjevernih i nižih južnih objekata čime su omogućeni optimalno osvjetljenje i dojam otvorenosti vrlo gusto naseljenog bloka, a ozelenjena pješačka površina između njih i danas istovremeno funkcionira kao ulica i, usprkos proporcijama, prisno susjedsko dvorište vječno ispunjeno dječjim smijehom.
Sami stanovi, od kojih je dio dvoetažan, dispozicijski dosljedno slijede funkcionalističku paradigmu i usprkos ograničenjima ondašnjih stambenih standarda, zbog logične organizacije i relativne fleksibilnosti zadovoljavaju širok spektar različitih individualnih i obiteljskih potreba stanara kroz vrijeme.
Ono po čemu većina ljudi prepoznaje Radićeve zgrade, prostrane lođe zasjenjene autorskim zaokretnim brissoleilima po čitavoj površini pročelja, iznimno su važan otvoreni dio privatnog stambenog prostora, a istovremeno i međuprostor u kojem stanari oblikuju svoje relacije prema susjedstvu i gradu. Za razliku od dobrog dijela lođa koje su zatvorene čak i u mediteranskim područjima Hrvatske, ove se koriste na razne načine, ali redovito kao dnevni boravci na otvorenom, iz čega čitam dobru procjenu arhitekta da će se tako koristiti pruži li mogućnost stanarima da sami reguliraju razinu privatnosti. Hoće li brissoleili biti dignuti ili spušteni ovisi isključivo o nečijem osobnom trenutnom raspoloženju pa je tako dinamično, stalno promjenjivo i likovno atraktivno pročelje zapravo produkt trajne suradnje arhitekta i stanovnika. U osnovi betonski mastodont doima se tako laganim, prozračnim, a noćno prodiranje svjetla kroz horizontalne lamele brissoleila slika život u stanovima ne ometajući stanare, pružajući promatračima likovnu senzaciju velikog mjerila.
Foto: Saša Šimpraga, 2015.
Više od četrdeset godina od izgradnje kompleks traži obnovu i primjerenu valorizaciju, a urbanizam tog dijela grada dijelom je ugrožen i zahtjevima za dodatnom izgradnjom na mjestu sadašnjih igrališta i parkirališta. Ne samo u Splitu, aktualne politike prostora, uvjetovane isključivo logikom kapitala, a koje uvjetuju urbanističko planiranje u mnogo čemu predstavljaju problem i narušavaju grad. Kako se vaš projekt postavlja prema tome?
Arhitektura se radi za ljude i temeljni koncept istraživačko-umjetničkog-aktivističkog projekta koji smo započeli prije više od dvije godine s Papandopulovom kao primjerom vrijedne moderne baštine krenuo je od toga da valorizacija i obnova danas ugroženog pročelja može uspjeti samo uz široku suradnju svih zainteresiranih. Ostavimo li nastanjeno kulturno dobro na brigu samo stanarima ili samo konzervatorima/arhitektima ili samo upraviteljima zgradama, gotovo je sigurno da će se realizacija na nekoj točki raspasti zbog nepostojanja održivog sustava prava i odgovornosti. Surađuju li od početka, vjerojatnije je, iako još uvijek ne i sigurno, da će se partikularni interesi izbrusiti prema zajedničkom.
Gotovo se trenutno taj koncept prelio i na sve ostale aspekte stanovanja u Papandopulovoj, a onda i šire na čitavo naselje Trsetnik, a možemo reći i svako slično stambeno naselje u Hrvatskoj. Inicijalna sociološka istraživanja potvrdila su ona ranija prema kojima su stanovnici Trstenika iznimno zadovoljni kvalitetom života u promišljenom okviru zadanom u socijalizmu, ali su ukazala i na nedostatke. Sve manifestacije – nedostatak parkirališta, dječjih igrališta, gubitak nekad javnih i zajedničkih prostora, pitanje čija je obaveza održavanje pročelja i, prije svega, nesnalaženje oko odnosa vlasničkih prava i urbanih pravila –posljedica su nepostojanja prostornih politika. Sva ta pitanja podjednako su zastupljena u svakodnevnom životu onih koji baštine taj vrijedni prostor, kao i među strukom pa je stoga ovogodišnja faza projekta bila usmjerena na razmjenu iskustava, ali i alata.
Trstenička mikrozajednica koja, nota bene, broji nezanemarivih 8 000 stanovnika, recentno, najavljenim izmjenama Generalnog urbanističkog plana Splita u koje se krenulo ljetos, izložena je prijetnjama onog što Borislav Doklestić naziva političkim urbanizmom bez urbanista i građana. S obzirom da o izmjenama, a još manje o naravi projekata za koje su tražene promjene namjene zemljišta iz rekreacijskog u stambeno-poslovno, građani nisu ni temeljno upoznati, nastojali smo kroz godinu stvoriti okvir razumijevanja u kojem će moći o investitorskim zamislima izraziti svoje mišljenje, a možda i artikulirati otpor gubitku kvalitete života u naselju.
Foto: Josipa Bilić
Izložba je dio projekta koji uključuje i aktiviranje lokalne zajednice na pitanjima prostornog planiranja. Što nudi izložba i kakva je dosadašnja suradnja sa stanovnicima?
Izložba i prateća publikacija, nakon one prošlogodišnje koja je pružila osnovni uvid u kompleks, svojevrsna su rekapitulacija te suradnje kroz 2015. godinu i naznaka mogućih perspektiva. Sadržaj plakata postavljenih u izloge zajedničkih prostora stanara duž same ulice koncipiran je kao svojevrsna kontinuirana legenda koja podržava glavni izložak – stambeni kompleks u Papandopulovoj.
Plakati prate teme četiri javna izlaganja kojima su pokriveni arhitektonsko-urbanistički, društveni te politički aspekti njegove vrijednosti i uvjeta održavanja. Jedan je segment tako posvećen analizi urbanističke zamisli Splita 3 i prednostima života na Trsteniku koje nam je približila Višnja Kukoč, drugi djelu Ive Radića koji je na izuzetno posjećenom predavanju predstavio Nikola Popić, treći je fokusiran na održavanje pročelja o čemu nam je na vlastitom primjeru i iz dvostruke perspektive vlasnika stana i arhitekta govorio Miljenko Bernfest, a posljednja predstavljena ravnopravna tema kojoj su autori stanovnici kotara odnosi se upravo na njihove aktivnosti.
Sretna i vjerojatno ne slučajna okolnost jest fotodokumentirano dugogodišnje mikrolokalno djelovanje trsteničke Udruge za suvremenu umjetnost Kvart kojim su oni već u javnom prostoru naselja apostrofirali neke kvalitete te izrazili kritiku investitorske invazije na neizgrađeno zemljište, ali postali i mali, no vrijedan politički faktor ušavši prije dvije godine u kotarsko vijeće.
Njihov neposredan uvid i bezrezervna otvorenost prema susjedima pomogli su atmosferi u kojoj je bilo moguće netom nakon prvog predavanja Višnje Kukoč osnovati mješovitu radnu grupu “Za Trstenik” s ciljem da se razmotre potrebe stanara i najavljene izmjene GUP-a te dogovore daljnja djelovanja. Sastavljena od stanara, stručnjaka i predstavnika kotara te udruga Teserakt i Kvart, grupa je ubrzo sastavila kotarske zahtjeve koje se tiču prostornih planova i uputila ih Gradu, a ti su zahtjevi, osim što su postavljeni na web, učinjeni dostupnijim postavljanjem na jedan od plakata izložbe i predstavljanjem na zboru građana.
Foto: Josipa Bilić
Modeli participativnog odlučivanja i budžetiranja funkcioniraju u mnogim sredinama van Hrvatske, a prvi primjeri u manjim mjerilima i u nekim hrvatskim gradovima. Kako je u Splitu i čemu bi trebalo težiti?
Stav građana, bio on izražen kao stav pojedinaca ili kroz djelovanje udruga i predstavnika kotara, ključno određuje što će se u neposrednoj budućnosti događati na Trsteniku, i u smislu novih gradnji i u smislu održavanja same Papandopulove ulice. Emancipacija stanara i njihova motiviranost da se kvalificirano uključe u raspravu, po mojem je mišljenju ona točka na kojoj počinje stvarno građansko društvo, a samo takvo može artikulirati uvjete svojeg opstanka. Mikrozajednica je temelj urbaniteta.
Mnogi pogrešno misle da je zbog svoje kompleksnosti pitanje urbanističkog planiranja usko stručno i stoga ne može biti predmetom zanimanja, a još manje kritike susjeda pa se slijedom toga građani povlače iz često mučnih i visokomanipuliranih rasprava o vlastitom neposrednom okolišu rada i življenja, eventualno se uključujući ako njihova vlasnička parcela promijeni boju u planu.
S jedne strane, precjenjuje se uloga struke u strukturama odlučivanja o prostoru koju je ionako kastrirala moć kapitala i politike, a s druge se podcjenjuje vlastita kolektivna snaga. U naselju poput Trstenika stanari su i inženjeri arhitekture i građevinarstva, inženjeri prometa, povjesničari umjetnosti, demografi i sociolozi koji mogu pomoći stručnoj artikulaciji, ali baš svatko dovoljno informiran zdravorazumski će procijeniti pa prebrojati pa i skicirati koliko i gdje fali parkirališta, gdje im treba uređeno dječje igralište te što će za kvalitetu života značiti eventualne nove gradnje.
Na važnost izravne komunikacije različitih aktera kao ključa uspješnog rješavanja problema suvremenog stanovanja u promijenjenim vlasničkim odnosima, ukazali su nam i gosti iz novosadskog naselja Detelinara s kojima donekle dijelimo uvjete te koncept održavanja i unaprjeđenja standarda stanovanja. Predstavnici Centra za nove medije kuda.org i Grupe za konceptualnu politiku, Zoran Pantelić, Ozren Lazić i Branislav Kozarčić detaljno su izložili izazove i alate za suočavanje s njima, što je dodatno osnažilo splitsku publiku i proširilo spektar ideja o aktivnostima za dobrobit kvarta.
Njihovo je izlaganje u žižu dovelo i pitanje financiranja komunalnih zahvata i održavanja zgrada pa su se stanari dodatno informirali o tome što je čija ingerencija i o kojim budžetima zapravo razgovaramo. Od participativnog budžetiranja smo u Splitu još daleko, no ono je na razini dijela splitskih kotareva već dijelom ostvareno. Ipak, njihov je budžet vrlo mali i nedostatan za išta do sitnih zahvata, nedostatan da se uopće počne govoriti o pariticipativnom budžetiranju koje bi se, primjerice, odnosilo na planiranje garaža. Takve potrebe stambenih naselja rješavaju se u Gradu, redom netransparentno i bez ikakvog utjecaja građana. Manjkavosti predstavničke demokracije donekle su lakše rješive na razini lokalne samouprave i smatram da je vrijedno stvarati uvjete da građani izravno odlučuju barem o dijelu gradskog proračuna kojeg pune. Iako su čak i demokratske prakse poput peticija i referenduma ili sudjelovanja u javnim raspravama u Hrvatskoj rijetkost, ta će se klima kad-tad promijeniti. S obzirom da kasnimo i da su mnoge kvalitete već izgubljene, građanska je obaveza svakoga tko može, da toj promjeni pridonese.
“Moj komad neba”, foto: Boris Šitum
Splitski Trstenik i Papandopulova, nekadašnja Ulica Henrika Znidarčića, tehnički su dio Splita 3, jednog od uopće najvažnijih urbanističkih zahvata u povijesti grada, no planirani koncept bitno se narušava. U kojoj mjeri su pojedine zone već izgubljene, a gdje još nije kasno?
Projekt Splita 3, po mišljenju mnogih domaćih i svjetskih gostiju koji su ga posjećivali i upisivali hvalospjeve u knjigu dojmova, nije važan samo za Split, već do danas predstavlja globalni planerski ideal koji čak i djelomično realiziran te načet nesuvislim interpolacijama, kvalitetom odskače od svega napravljenog u Splitu kasnije. Takav opseg javnih površina kakve su mišljene za Split 3 ni ne crta se često, a još se manje izvodi, čak i u najbogatijim zemljama. Kolektivno stanovanje tim se planom ogradilo od CIAM-ovskih postavki i stvoren je izvanredno gusti hibrid koji u razini ulice ima sva obilježja tradicionalnog grada. Cilj je bio grad po mjeri čovjeka, a djelomično opredmećenje te ideje ukazuje nam da je takav grad moguć.
Plan se počeo urušavati kada više nije bilo novaca za realizaciju pa tako na mjestu planirane glavne gradske ulice u kojoj su trebali biti smješteni svi javni servisi, od gradske uprave do kina i kazališta, danas imamo divlja i poludivlja naselja bez osnovne infrastrukture, bez škola, zelenila, sa “spontanim” mrežama prometnica bez nogostupa i stihijski nabacanim kućama redom niske kvalitete. Plan je do kraja osamdesetih odbačen za neizgrađene dijelove pa se čak pojavio i blok kao tipologija, a od devedesetih su se od javnih sadržaja gradile samo crkve. Pretežno stambeno naselje Žnjan, u neposrednoj blizini Trstenika, a na vjerojatno najvrjednijem razvojnom području grada uz more trajni je spomenik neplaniranju ili “katastarskom urbanizmu”.
Ono pak što je dosljedno izvedeno, devedesetih je postalo žrtvom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i ostalim srodnim zakonima prema kojima je svaka “svrsi neprivedena” površina vraćena vlasnicima i od tad preprodavana pa tako, na primjer, planirane škole, igrališta i parkirališta neizvedeni do tog vremena, najednom ispadaju iz planova kao da nisu integralni dio naselja. Ni Grad ni država ne koriste pravo prvokupa, niti itko analizira obeštećenja koja su tim bivšim vlasnicima isplaćivana u socijalizmu pa je stvoren poligon za spekulacije namjenom zemljišta, krajnje nepravedan prema stanarima u tim naseljima. U međuvremenu osiromašeni vlasnici stanova koji su sada i vlasnici zajedničkih dijelova zgrada, često ih nisu u mogućnosti adekvatno održavati.
Foto: Saša Šimpraga, 2015.
U još uvijek aktualnom GUP-u su i pješački pravci do mora koji su se u planovima zadržali još od izvorne ideje, praktično danas mjestimično prekinuti divljom gradnjom, no tek se ovim prijedlogom izmjena potencijalno brišu. Osim što bi se time konačno porekao plan Splita 3, porekla bi se i stoljećima stara matrica rimske centurijacije koju je slijedio. Takav atak na baštinu je nedopustiv i braniti ga vrlo nategnutom i kratkovidnom projekcijom dobitka u komunalnom doprinosu od novih gradnji jednostavno je odraz nemoći da se gradom sustavno upravlja.
Osim Gradskog kotara Trstenik, nitko nije s te razine u Splitu 3 reagirao na najavljene izmjene, a sumnjam da većina građana uopće zna što im se sprema. Koliko je iscrpljujuće i depresivno praćenje sjednica Gradskog vijeća i svih dokumenata koji gotovo dnevno izlaze iz Grada, znam iz iskustva i potpuno razumijem da se građani pritisnuti egzistencijalnim problemima u takvo nešto neće upuštati. Rješenje vidim u podjeli posla, što smo započeli s Trstenikom, a ne vidim zašto prilagođeni model ne bi preuzeli i drugi dijelovi grada ili dijelovi drugih gradova. Dolazili iz stručne, aktivističke ili neke druge pozicije, sami u sustavnom i ciljanom neredu ne možemo puno promijeniti, ali zajednički možemo čuvati neke kote za sretnija vremena.
Razgovor je objavljen u tjedniku Zarez 12. veljače 2016.