Sjedeći na rubu kružnog toka u Asmari, glavnom gradu Eritreje i središtu nekadašnjeg talijanskog afričkog carstva, pogled privlači uslužna stanica “Fiat Tagliero”: njen natpis u stilu art decoa dostojan je plakata za Fellinijev film, dok dva betonska 30-metarska krila nad ovom nekadašnjom garažom oponašaju avion.
Zgrada i njena “krila” samouvjereni su prikaz davno prošlog razdoblja eritrejske povijesti. Izgrađena je 1938., a projektirao ju je talijanski arhitekt Giuseppe Pettazzi. Godina je to pred izbijanje svjetskog rata, kada je premijer Benito Mussolini sa svojom Fašističkom strankom počeo otvoreno pokazivati imperijalističke ambicije za zauzimanjem što više afričkog teritorija.
Mussoliniju je Asmara bila jezgra njegovog novog Rimskog Carstva i administrativni centar njegove Africa Orientale Italiana. Grad je nazvao “La Piccola Roma”, afrički mali Rim.
Fašistička Italija poticala je svoje stanovnike da isele u Eritreju i 1939., prema popisu stanovništva iz iste godine, više od polovice stanovnika Asmare bili su Talijani. Postavši prazno platno najradikalnijim arhitektima u Italiji, grad je pronašao svoju novu ulogu kao nesvakidašnje igralište futurističke arhitekture. Mussolini je ohrabrivao talijanske arhitekte i inženjere da transformiraju Asmaru u urbanu utopiju, punu kinodvorana, kafića, uvezenih bicikala i stabala platana.
“Zgrada Fiata je razlog zašto sam postao arhitekt. Posebna je to građevina. Konstruktivno je vrlo hrabra. Današnji se inženjeri ne bi usudili izvesti konzolu ni upola kraću“, kaže Mesfi Metuasu, lokalni arhitekt i urbanistički planer koji djeluje u Asmari od 1995.
Sada je Fiatova zgrada u srcu kompleksnoga grada, u isto tako kompleksnoj zemlji. Kao što je slučaj i s mnogim drugim građevinama u gradu, i ova je bila zanemarena tijekom godina, nitko nije mogao u nju ući sve do ranih 1990-ih. Eritreja se za svoju neovisnost izborila 1991., a kroz svoju je povijest bila pod Otomanskim carstvom, kolonizirana od Egipta, zatim Talijana, Britanaca te na poslijetku Etiopljana, s kojima je sukob trajao čak 30 godina. Nakon toga se Asmara sa svojim građevinama otvorila svijetu i javnost, pogotovo arhitektonsku, ostavila zapanjenu.
Jer, koliko god je Eritreja u svojoj političkoj povijesti bila surova prema svom stanovništvu, toliko je bila blagonaklona prema svojoj arhitekturi. Sukobi u zemlji su građevine Asmare zadržali u vremenskoj kapsuli: još uvijek postoje modernistička kina, futurističke benzinske stanice, zgrada koja podsjeća na radioprijamnik, dvorane za kuglanje s drvenim klinovima, pizzerije, bulevardi izgrađeni samo za bicikle.
Danas je Eritreja pod sankcijama UN-a zbog represivne vlade i vodstva predsjednika Isaiasa Afwerkija, a posjetioci zemlje, bilo novinari ili turisti, su vrlo rijetki.
Postoje pokušaji da se sačuva grad, ulažu se napori da Asmara zbog svojih arhitektonskih bisera dođe na listu Unescove svjetske baštine. A to se naslijeđe i danas može osjetiti na svakom koraku: još uvijek se proteže talijanski utjecaj, još se uvijek na ulici mogu vidjeti stari Fiati, Lade i “bube”, a bicikli su posvuda.
Eritrejci su “ludi” za biciklima, zovu ih “bicicletta” – kao Talijani, a postoji i 100 kilometara duga staza koja se od Asmare spušta sve do Crvenog mora.
Ono što je građanima Asmare i Eritreje oduzela politička vlast – dignitet – vraća se u obliku ponosa kad se radi o graditeljskom nasljeđu.
“Kad su ljudi svjesni ljepote građevina, onda se mogu i zaljubiti”, kaže Metuasu.
Autorica Natasha Stallard, dopisnica The Guardiana za Afriku, prvu je verziju teksta objavila u Brownbooku 2013.g., koju je dopunila u kolovozu 2015.
Izvor: The Guardian