Arhitekt Jean Nouvel nas uvodi u svoj proces kreativnog razmišljanja i govori o bitci koju vodi za parišku Filharmoniju.
S arhitektom Jeanom Nouvelom* (r. 1945., u Fumelu u Francuskoj) razgovarali smo u njegovom pariškom studiju. Nouvel je jedan od istaknutih članova ekskluzivne skupine arhitekata, nagrađen najznačajnijim svjetskim arhitektonskim priznanjima, među ostalim Carskom nagradom Japanske akademije, zlatnom medaljom Kraljevskog instituta britanskih arhitekata RIBA, Pritzkerovom nagradom, nagradom Aga Khan i nagradom za umjetnost zaklade Wolf Foundation.
Elena Cué: Kad ste u dobi od 21 godine započinjali karijeru, mentor vam je bio Claude Parent, koji se protivio Le Corbusierovom pogledu na arhitekturu. Možete li reći što je za vašu karijeru značio susret s njim? Zauzeli ste radikalan stav protiv obrazovnog modela likovne akademije École des Beaux-Arts u Parizu i aktivno sudjelovali u tamošnjim zbivanjima u svibnju 1968. godine. Koji su bili vaši zahtjevi?
Jean Nouvel: Smatrao sam ured Claudea Parenta jednim od tada najkreativnijih. Njegov partner Paul Virilio i on stvorili su prostor u kojem se mogao razviti novi pristup arhitekturi. Paul je postao poznati filozof i mislilac tog doba. Ja sam se pridružio intelektualnoj pobuni „šezdesetosmaša“ i to je zasigurno utjecalo na moj arhitektonski stil u smislu kritičnosti prema tradicionalnom načinu izgradnje francuskih gradova. Poslije sam s njima sudjelovao u stvaranju pokreta „Ožujak 1976.“ kojime smo tražili da oblikovanje gradova prestane slijediti isti tradicionalni model. Nedugo zatim osnovan je sindikat arhitekture. Bilo je to intelektualno uzbudljivo vrijeme.
EC: Kako biste definirali svoju arhitektonsku filozofiju?
JN: Mislim da je slična konsolidiranju kulturnog iskustva, što bi u konačnici značilo da svakoj generaciji predstoji mnogo posla. Gradovi su zbirke izgrađenih svjedočanstava, odražavaju stvari koje je svaka generacija naročito voljela, različite tehnike koje su se u određenim vremenima koristile i njihov odnos s umjetnošću. Proveo sam život boreći se protiv određenih oblika akademizma. Činjenica je da postoji izvjesna jezgra posvećena reprodukciji modela iz prošlosti – najgorih stvari iz najgorih situacija – i njihovoj imitaciji. Imitacija zapravo uvijek znači degradaciju onoga što je bilo istinito u neko ranije vrijeme. Ona je poput duha ili blijede sjene prošlosti. Ja vjerujem u to da svaki prostor zaslužuje da ga se pomno promisli.
Rekao bih da je svaki projekt početak pustolovine i, dakako, nikad nisam siguran kamo idem. Ne polazim od unaprijed oblikovane ideje. Isprva se uvijek nadam da će mjesto, iskustvo i ljudi s kojima ću se zateći u tom trenutku svi zajedno doprinijeti nečemu sasvim jedinstvenom. Takva preciznost i nekonformizam predstavljaju napad na koncept kloniranja. Kad smo kod toga, postoji nešto što je situaciju dodatno pogoršalo, naime razvoj informatičke tehnologije. Danas su smjernice za izradu bilo kakvog projekta nadomak ruke. To znači da možete u nekoliko sati projektirati građevinu na temelju unaprijed postavljenih kriterija. Bez obzira radi li se o stambenoj ili uredskoj zgradi ili o trgovačkom centru. Birate iz onoga što već postoji, dodate nekoliko elemenata, i u tili čas ste gotovi. Nažalost, siva zona ne postoji. Nema dovoljno planiranja, promišljanja, a ni ljubavi u projektima koji nastaju na taj način. Oni su proizvod automatizacije i nemaju duše.
Zgrada Zaklade Cartier
EC: Kažete da kad radite nastojite stvoriti prostor koji bi bio mentalni produžetak onoga što vidimo, prostor zavođenja, prekrivanja i otkrivanja, gledanja i prolaženja neprimijećeno, prostor tajanstvenosti, svjetla i sjene, misterija. Koliko je erotike u vašem radu?
JN: Bez misterija nema ni zavođenja. Arhitektura je misterij koji valja očuvati. Otkrijemo li sve odjedanput, organski se nikad ne dogodi ništa. Tajanstvenost je zacijelo jedan od elemenata erotike, pa stoga i erotične arhitekture. Tako, uzmemo li za primjer zgradu Zaklade Cartier, izvana imate dva paralelna, bistra staklena panela koji, zbog načina na koji se poigravaju s odrazima stabala i oblaka, proizvode dojam tajanstvene neizvjesnosti.
Postoje i situacije u kojima se prisutnošću prirode možete igrati do te mjere da se zapitate je li to zaista, recimo, vrt. Vrt je prostor u kojemu se razmnožilo i supostoji na tisuće prirodnih vrsta. Sve to, kao i upletanje sunca i kiše, stvara u nama određene doživljaje koje nemamo običaj osjetiti. Riječ je o vrsti jednostavnosti koja stvarno krije golemu složenost i upravo se po njoj specifična lokacija razlikuje od drugih. Zbog refleksivne i porozne prirode smaragdno obojenog stakla jedva možete vidjeti što je iza. Kad se unutar zgrade stave sjenila, čini se kao da je na njima otisnut krajolik.
Čovjek zapravo pokušava izabrati načine prikrivanja, pokazivanja i sakrivanja, načine izgovaranja ili prešućivanja stvari, i načine na koje se stvari mogu natuknuti, ali uopće ne formulirati. U tome jest erotičnost arhitekture.
EC: Vaš opus je prilično heterogen, to jest građevine se prilagođavaju prostoru, kontekstu i kulturi s kojima koegzistiraju. Koji su vam faktori vrelo inspiracije pri svakom od projekata?
JN: Život i situacije. Vjerujem u situacijsku arhitekturu. Okolnosti se ne odnose samo na realan prostor nego i na aspekt susreta ili pojavnosti. U tom me pogledu smatraju „situacionistom“, ali ja ne vjerujem da se građevina može projektirati samo tako. Zgrada nije skulptura i ona obično ne mijenja lokaciju. Neke zgrade jesu premještene, ali to se događa veoma rijetko i mislim da se takve situacije ne može predvidjeti. Zato neprestano tragamo za bilo čime što bi moglo utjecati na projekt i promijeniti ga, a to znači da moramo odgovoriti na mnoga pitanja i nedoumice. Morate shvatiti da se arhitekte uvijek smatra nekompetentnima, dok se za njihov rad sam po sebi očekuje visoka kompetencija. Svaki put kad mi postave pitanje, moram ga sagledati kao da dolazim iz suprotne perspektive, a postoji mnogo stvari koje jednostavno ne znam. Zato je nama arhitektima obaveza da slušamo, da uzimamo u obzir i da razumijemo sve aspekte trenutnog pitanja, svaki pojedini put. Zapravo stalno moraš kombinirati vanjsku perspektivu s unutarnjim gledištem.
EC: Koja je dakle vaša perspektiva?
JN: Obično izvana prema unutra. Katkad i iznutra prema vani, ali to je rijetko. Vječno sam u potrazi za eksterijerima. Osoba koja vrlo dobro poznaje lokaciju ili profesiju ima unutarnji vid. Posjetite li grad koji nikada prije niste vidjeli, možete vidjeti stvari bez primjećivanja svakog pojedinog detalja. Nešto prilično pjesnički i ugodno ljudi iznutra mogu istaknuti, naglasiti i drugačije doživjeti. Arhitektov prvi zadatak jest ono što nazivam katalizom, to jest stavljanje stvari na svoje mjesto. Kad postoji katalizator, stvari se obično materijaliziraju već i s tračkom inspiracije. Tada predstoji posao skladnog kombiniranja svih elemenata koji su često proturječni. Moraš pokušati uspostaviti cjelinu ili sinergiju.
EC: Kad sam vas prvi put upoznala, bili ste razočarani završnim rezultatom proširenja Muzeja kraljice Sofije u Madridu. Možete li objasniti što vas je razočaralo?
JN: Nisam bio zadovoljan. To mi se često događa. Ugovori nisu uvijek posve jasni i namjere poslovnog svijeta ne podudaraju se nužno s našima. Tako je oduvijek bilo, ali su prije arhitekti imali određenu razinu moći zbog koje bi ih u takvim situacijama poštivali. Kako je vrijeme prolazilo i ekonomija napredovala, situacija je postajala sve kompliciranijom, nalik na današnju. Moguće da u madridskom muzeju nisam bio sretan s pojedinim uvjetima koji su se činili zapisani u kamenu, ali sve u svemu nisam nezadovoljan s dubljom prirodom projekta. Mučilo me to što je madridsko gradsko vijeće obećalo obaviti hrpu stvari. Álvaro Siza izradio je studiju prema kojoj bi se promet ispred Muzeja preusmjerio pod zemlju. Stoga je projekt izveden s pretpostavkom da će se to i ostvariti. Ovako pješaci ne mogu imati isti odnos s građevinom. Usto se pojavio zvučni efekt buke s ulice, koja se odbija o strop i čuje unutra, pa je izvorna mirnoća zauvijek izgubljena. Jednostavno nije moguće ostvariti isti mir kakav je originalno zamišljen.
Muzej kraljice Sofije u Madridu
EC: Rekli ste da u svojoj građevini Zaklade Cartier kombinirate stvarne i virtualne slike rabeći staklene plohe i svjetlost da biste prevarili osjetila. Vaši estetski principi podsjećaju na Jamesa Turrella, umjetnika koji istražuje percepciju prostora mijenjajući je uz pomoć svjetla. Zanima li vas misaoni proces tog umjetnika?
JN: Turrell me jako zanima, kao osoba koja radi sa svjetlošću, prazninom i lokacijom. On je umjetnik koji se u potpunosti igra lokacijama. Njegova se djela jednostavno ne mogu preseliti drugamo. Značenja im u potpunosti ovise o smještaju. Ne govorim o srži dizajna, koja je očigledno veoma bliska njegovoj viziji svijeta. Govorim o činjenici da Turrell postavlja instalacije tako da uokvire nebo ili da uhvate i stvore svjetlo i time izmijene klasifikaciju i obrise lokacije. Mnogo mi je draže kad umjetnici rade u skladu sa zatečenom situacijom, nego kad se samo usredotoče na nekoliko predmeta koje zapravo ne znaju smjestiti. Zbog komercijaliziranog napretka umjetnosti, mislim da u njoj postoji svojevrsna istina koja se najbolje izražava kad se radovi izvode na originalnoj lokaciji. Dobro pristaju mjestu, ili u arhitektonskom ili u geografskom smislu. Ne moram ni reći da su me svi Turrellovi radovi koji se bave perspektivom i svjetlom očito jako dugo inspirirali.
EC: Projektirali ste mnoge građevine u Španjolskoj. U kojoj od njih ste najviše uživali?
JN: Zbog onoga što sam vam objasnio, zaista vam ne želim reći u kojoj. Mogu vam reći da ne mogu smjestiti neboder Torre Agbar u Madrid. To jednostavno ne bi funkcioniralo. Tako, na primjer, ljudi koji ne poznaju Barcelonu ugledaju neboder Agbar u stranim časopisima i uopće ga ne razumiju. Taj je neboder potpuno katalonski. Jednostavno ne može postojati na drugoj lokaciji. Njegovu su formu stoljećima rabili katalonski arhitekti, a inspirirana je planinskim vrhovima Montserrata, koje su oblikovali vjetrovi. Impresivna je falička priroda tih vrhova. Činjenica da je neboder projektiran u nikad prije viđenom gradskom mjerilu i da je uz to šaren pretvara ga u počast Gaudíju. Katalonci i stanovnici Barcelone smjesta su uočili da građevina predstavlja njihovu kulturu i istodobno shvatili da je oblikuje njihova DNK. S druge strane, međunarodna javnost primjećuje samo falički simbol kao natruhu seksualne provokativnosti, ništa više.
Torre Agbar, Barcelona
EC: Nedavno je nova zgrada pariške Filharmonije otvorena za javnost i postigla je nevjerojatan uspjeh premda vaš rad na njoj nije završio. Što mi možete reći o tom projektu?
JN: Priča o Filharmoniji je drama, i to melodrama. To je jedan od onih projekata gdje je inače sve predodređeno za uspjeh. U njemu se vidi inovativno uređenje prostora na muzičkoj razini, prostora koji uspješno štiti unutrašnje aktivnosti, a i naglašava muzičku simboliku. To uviđa svatko. Nažalost, sama zgrada nije dovršena. Zbog razloga političke i financijske naravi Filharmonija je postala slučaj bez presedana u Francuskoj, gdje inače sve javne građevine daje izgraditi javno tijelo koje kontrolira upotrebu fondova. Ovo je pak projekt privatne tvrtke koja je odlučila sakriti povećanje troškova i zato su me marginalizirali. Sve se to može činiti prilično tragičnim, ali ja to doista tako ne vidim, navikao sam na patnju kada je u pitanju moja struka. Ovdje sam da branim užitak svih ljubitelja glazbe i umjetničke težnje koje će djeca razviti zahvaljujući novoj zgradi. Zato ću se do kraja boriti da ovo sredim, da se zgrada korektno dovrši i da me nitko ne optuži ni za kakav zločin u načinu na koji je dovršena, njezinim detaljima ili javnom prostoru koji je okružuje. Prolazim kroz jednu od najtežih bitaka u svojem životu.
Zgrada pariške Filharmonije
*razgovor za Huffington Post vodila Elena Cué, prijevod s engleskog Mirna Šimat