Osnovan kao naselje na slivu rijeka Kupe i Save još u prapovijesnim vremenima, Sisak svoj najveći razvoj zahvaljuje razvoju industrije. Na skladišne objekte u svrsi trgovine iz druge polovice 19. stoljeća tako su se nadovezali prvi objekti industrijske arhitekture, od kojih je najraniji onaj pivovare Novak izgrađene 1855. na desnoj obali rijeke Kupe.
Drugu polovicu 19. stoljeća obilježila je industrija pilana i ciglana te izgradnja ključne infrastrukture za razvoj industrije kao što su željeznički kolodvori, mostovi i luka. S pojavom teške industrije, nakon Prvog svjetskog rata postavljeni su temelji industrijskog Siska.
Godine 1927. započinje rad Anglo – jugoslavensko petrolejsko d.d., danas INA Rafinerija nafte, te 1938. započinju radovi na izgradnji Talionice Caprag, danas Željezare Sisak. Tako je Sisak kroz duže vremensko razdoblje svog novijeg postojanja bio važno industrijsko središte, a u danas deindustrijaliziranom gradu industrijska baština ostaje ključni faktor identiteta. Ta baština ne obuhvaća samo arhitektonske objekte već cjelokupni industrijski krajolik, radnička stambena naselja, strojeve i arhivsku građu koju je industrija ostavila za sobom.
Glavni trg u naselju Caprag, nekoć Lenjinov, foto: Monografija Željezara
Rat te procesi privatizacije i tranzicije koji su slijedili vrlo nepovoljno su se odrazili na industriju kao ključnu granu razvoja Siska. Željezara Sisak i naselje Caprag čiji razvoj se podudara s razdobljem najjačeg urbanog razvoja grada između 1955. i 1980. godine reprezentativni su primjer promjena. Iz same činjenice da je Željezara nekad zapošljavala i do 14 000 ljudi, a danas samo dvjestotinjak, mogu se naslutiti drastične ekonomske, socijalne i kulturne promjene koje je na sisačku svakodnevnicu ostavilo postepeno gašenje Željezare (o čemu smo pisali ovdje).
One su još značajnije uzme li se u obzir da je Željezara o svojim radnicima brinula i izvan radnog vremena. Ono što danas zovemo profitom tvrtke, a nekada se zvao višak, Željezara je redovito ulagala u kvalitetu života radnika. Uz sudjelovanje samih radnika u gradnji tako su izgrađeni 1 457 stambenih jedinica, škola i vrtić, foto i radio klub, dom kulture, knjižnica, ambulanta i stacionar, toplana, ceste, odmarališta za radnike na moru i veliki broj sportskih objekata koji uključuju i olimpijski bazen. Nezaposlenost i raseljavanje stanovištva s jedne strane te zapuštenost i propadanje svega gore nabrojanog s druge realnost su današnjeg Siska.
Revitalizacija postindustrijskog grada kroz kulturu jedan je od prepoznatih i uvriježenih modela u svijetu danas. U smislu valorizacije i afirmacije kulturno – društvenih i umjetničkih vrijednosti vezanih uz naslijeđe Željezare Sisak zadnjih godina realiziran je niz kulturnih manifestacija koje se bave baštinom Siska. Godine 2012. pokrenut je projekt Tvornica baštine Željezara Sisak, Dani industrijske baštine grada Siska održani su 2013., a upravo je uspješno okončano i drugo izdanje Festivala Željezara. Zahvaljujući ovim manifestacijama kako stručna tako i šira hrvatska javnost upoznala se s problemima, ali i potencijalima Siska.
U svijetu umjetnosti Željezara je možda najviše pažnje dobila zahvaljulući radovima Fenomen Željezara (više ovdje) i Sadašnjosti Prošlosti (o čemu smo pisali ovdje) Marijana Crtalića, autora koji je ujedno i pokretač Festival Željezara. Parkom skulptura koje su nastale u Koloniji likovnih umjetnika Željezare koja se održavala od 1971. do 1991. danas se bave kako umjetnici tako i konzervatori. Kolonija koja je sa svojim ciljevima oplemenjivanja javnog prostora te upoznavanja radnika sa suvremenom umjetnošću još je jedan dokaz o visokim životnim standardima koje je Željezara donijela u grad.
Kožarićev „Antipod“ na ulazu u Željezaru, foto: Monografija Željezara
Park skulptura, tj. preostale skulpture, 2012. upisane su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske i njima se danas sustavno bave konzervatori kroz suradnju Konzervatorskog odijela u Sisku i Odsjeka za konzervaciju i restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Iako ne iz perspektive zaštite skulptura, njima se bavi i autorski projekt Abeceda Željezare tima Rene Rädle & Vladana Jeremića predstavljen na ovogodišnjem izdanju Festivala Željezara. Pronalazeći znakove i jezik u baštini Željezare, prvenstveno u skulpturama, ovaj projekt revalorizira same proces stvaralaštva, pronalazeći uporište u ne tako davnoj prošlosti zajedničkog stvaranja između radnika i umjetnika.
Abeceda Željezare, autori Rene Rädle & Vladan Jeremić
Osim uspostavljanja odnosa s vlastitom prošlošću, Festival Željezara, kao i druge manifestacije koje se bave industrijskom baštinom u Sisku, ima za cilj postati platforma pozitivnih promjena u smislu razvoja grada (o čemu smo pisali ovdje). Željezara koja stvara kulturu tako donosi predavanja i tribine o održivom razvoju te predstavlja projekte koji nude neke rješenja.
Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”
S ciljem jačanja interesa lokalne zajednice u smislu promišljanju novih i kreativnih rješenja u planiranju Siska između Festivala Željezara te Muzeja Kvarta i Kontraakcije uspostavljena je trajna suradnja iz koje je proizašla i izložba „Muzej Kvarta Željezara: Osuvremenjivanje modernizama i revival utopizma“ autorskog tima Stane Odrljin, Tanje Grilec, Svena Sorića i Vladimira Tatomira, projekt je to koji ikonografikama stvara spone između činjenica iz prošlosti i vizije budućnosti. Provodeći analizu postindustrijskog grada na primjeru Siska tim tako nudi konkretne prijedloge novih funkcija napuštenih tvorničkih hala u rasponu od kreativnih industrija do proizvodnje energije iz biomase.
Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”
Da su ovi i drugi programi te manifestacije vezane uz prepoznavanje kulturne, konkretno industrijske baštine, hvalevrijedni te da ukazuju na potencijale grada Siska sa nama se slaže i dr. sc. Sanja Lončar sa Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. I sama rodom iz Siska, gdje je i radila do 2008., što kao suradnica u Gradskoj galeriji Striegl što u Konzervatorskom odjelu, Lončar ipak upozorava na pitanje publike i relevantnosti ovih inicijativa za dugoročan razvoj grada.
Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”
Ne dovodeći u pitanje pozitivne intencije ovih inicijativa te njihove stvarne rezultate u sadašnjosti, ipak se pita koliko nezaposlene osobe kojih je i prevelik broj u Sisku imaju koristi od tih manifestacija, a i interesa za kulturu dok se bore za čistu egzistenciju. U tom smislu otvara se pitanje koliko se dugoročni razvoj grada može oslanjati isključivo na kulturu. Ipak, Lončar smatra da Sisak ima potencijale za dodatni razvoj na temelju baštine, od arheološke do industrijske, koji grad ne iskorištava u potpunosti.
Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”
Premda gradske i županijske uprave, kao i Ministarstvo kulture, podupiru ranije spomenute manifestacije, Lončar smatra da se o njima ne razmišlja dugoročno pa zbog toga i ostaju jednokratni programi koji nemaju značajnijeg dugoročnog utjecaja na razvoj grada kroz kulturni sektor. Naglašava da to nije problem specifičan isključivo za Sisak, jer se radi o nedostatku ozbiljnog dugoročnog planiranja, nedostatku na koji nailazimo svugdje u Hrvatskoj.
Marijan Crtalić: “Sadašnjost prošlosti”
Slobodni smo zaključiti da su upravo kulturno – umjetničke prakse zadnjih godina promijenile sliku grada koju imamo o Sisku i otvorile neke nove perspektive njegova razvoja. U projektu Muzej Kvarta Željezare ustanovljeno da je fleksibilnost industrijskih prostora njihova opća arhitektonska vrijednost. Imajući na umu socijalnu strukturu grada razvoj Siska morao bi se temeljiti upravo na toj fleksibilnosti industrijskog nasljeđa koje je u stanju generirati različite sadržaje, svakako ne samo kulturne. Koji bi to sadržaji uistinu trebali biti, bez ozbiljnog dugoročnog planiranja teško je reći.
Fotografije: arhiva
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.