Slijedom najava splitskog gradonačelnika Ive Baldasara o sazivanju još jedne sjednice Gradskog vijeća u idući ponedjeljak (19. siječnja) – ranija je prekinuta zbog nedostatka kvoruma – na kojoj bi se trebalo odlučiti o plodouživanju Turističke palače o čemu smo već pisali ovdje, prilažemo još nekoliko elemenata igrokazu u kojem bi glavni lik trebao biti javni interes.
Naime, znakovito inzistiranje da se pitanje rekonstrukcije i plodouživanja derutnog objekta na Rivi što hitnije riješi, a naročito u svjetlu promjena kvadrature objekta, potaklo nas je da se pitamo o točnom datumu njegovog završetka, odnosno zatražimo relevantan dokument kojim se dokazuje da je izgrađen prije 15. veljače 1968. godine jer, kako je u Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim građevinama eksplicite navedeno, “nezakonito izgrađena zgrada ne može se ozakoniti ako se nalazi na području upisanom na listu svjetske baštine UNESCO-a”. Naime, prema Službenom glasniku br. 43-2014 od 5. rujna, u rješenju o odabiru ponuditelja u postupku javne nabave – Deana Stubnje i Katije Dešković – zgrada ima osamsto kvadrata, da bi se snimanjem utvrdilo da je stvarna kvadratura 1039,33 m2 i temeljem toga aktom gradonačelnika od 11. kolovoza 2014. prihvatila nova cijena za izradu projekta, iako je građevinska dozvola izdana 1. kolovoza. Ako vam se zavrtjelo u glavi od ovih datumskih igrarija, da pojednostavimo: odstupanje od izvorne kvadrature objekta značilo bi da se radi o nelegalnoj građevini u Zoni A zaštite. Krajnje: kuću treba rušiti.
Uvjerenje o vremenu gradnje
Rješenje o ispravku
Postavili smo to pitanje datuma završetka izgradnje Turističke palače na adrese nekoliko gradskih službi, vijećnika i komisija kojima bi takvi podaci trebali biti dostupni, a valjda i zanimljivi s obzirom na osjetljivost lokacije i važnosti za Grad Split. Saznali smo samo da taj aspekt očito nije vrijedan pažnje Komisije za urbanizam kojoj je na čelu Danira Matošić Matičević s liste vijećnice Marijane Puljak na kojoj je (bio) i projektant Stubnja, iako ih je u kolovozu prošle godine gradonačelnik grubo isključio iz odlučivanja konstatacijom da “ne želi zbog procedure i mišljenja Komisije izgubiti investitora” (više ovdje), dok s druge strane od Ljiljane Barić iz Odsjeka za prostorno uređenje umjesto odgovora dobivamo Uvjerenje o vremenu građenja građevine, izdano 4. veljače 2011. s Ispravkom od 6. svibnja 2014. godine sukladno članku 330. stavak 3. Zakona o prostornom uređenju i gradnji prema kojem u slučaju da katastarski ured, odnosno Središnji ured Državne geodetske uprave ne raspolažu podacima na temelju kojih se može izdati uvjerenje, izdaje ga nadležno upravno tijelo. U dokazivanje su se upustili aerosnimkom iz 1969. godine.
Rješenje u Službenom glasniku br. 43-2014 od 5. rujna
Slobodna Dalmacija, 14.veljače 1968.
Zanimljivost je da lako dostupni javni podaci iz tiska govore drugačije. Kako se vidi iz prikazanog članka iz Slobodne Dalmacije, Turistička se palača tek počela graditi 13. veljače 1968. pa je jednostavno šteta da taj navodni rekorderski podvig izgradnje megakioska u manje od dva dana nije ostao zabilježen u analima splitske arhitekture. Nadalje, u Slobodnoj Dalmaciji od 14. kolovoza 1968. pozdravlja se useljenje prvog korisnika Turističke palače dan ranije, dok ista novina vijest o dolasku namještaja za objekt objavljuje 4. rujna.
Iako je Zaključkom Povjerenstva za izradu nacrta Plana upravljanja splitskom gradskom jezgrom i podrumima Dioklecijanove palače iz veljače 2013. odlučeno da se pokreće postupak cjelovitog uređenja prostora Rive kojeg je dio i površina na kojoj je Turistička palača, ovakvim ulaskom u rekonstrukciju i plodouživanje izravno se sprječava provođenje urbanističko-arhitektonskog natječaja propisanog PUP-om povijesne jezgre grada Splita i to za period koliko će trajati ploduživanje – prema najnovijem gradonačelnikovom prijedlogu, to je dvadeset godina. Dodamo li tome da, prema nama dostupnim informacijama, rekonstrukcijski zahvat nije prijavljen UNESCO-u, što je obaveza navedena u prema Operativnim smjernicama za primjenu Konvencije o zaštiti svjetske prirodne i kulturne baštine, te da je građanima i dalje nepoznat aktualni financijski proračun s kojim se uopće ide u plodouživanje, opet se vraćamo na pitanje javnog interesa: zar ga ovako štite javni službenici?