Od 2000. godine u Zagrebu su izgrađena četiri cjelovito projektirana nova naselja s gustoćom stanovanja preko 200 stanovnika po metru kvadratnom: Špansko – Oranice, Novi Jelkovec, Vrbani III. i naselje u ulici Pavlenski put. Naselje Špansko – Oranice izgrađeno je na parceli bivše vojarne, temeljem javnog natječaja iz 2003. godine, po prvonagrađenom projektu Zorana Hebara iz Urbanističkog zavoda Grada Zagreba.
Naselje je građeno u razdoblju od 2004. do 2009. godine, a prvi stanovi useljeni su 2005. godine. U naselju danas stanuje oko 5 000 stanovnika. O naselju Špansko – Oranice govori arhitekt Zoran Hebar, autor urbanističkog rješenja i autor dviju stambenih zgrada, svih parkova i pješačkih ulica i trgova u naselju.
Javni natječaji za naselje Novi Jelkovec (tada Sopnica-Jelkovec) i Špansko – Oranice raspisani su istovremeno 2003. godine. Kako i zašto ste se odlučili sudjelovati na natječaju za Špansko, a ne za Jelkovec?
Za sudjelovanje na natječaju za Špansko – Oranice odlučio sam se zato jer sam lokaciju Novi Jelkovec smatrao urbanističkim i lokacijskim promašajem. Naime, graditi stambeno naselje na lokaciji bivše kafilerije u industrijskom i skladišno- tgovačkom okruženju periferije Sesveta nije bila racionalna odluka. Dostupnost i povezivanje s ostalim stambenim dijelovima Sesveta je već tada bila upitna, a to ostaje i danas, iako se razmatralo mogućnost gradnje tramvajske pruge, veze sa željezničkim stajalištem itd, no to ni tada nije bilo realno. Također, za gradnju naselja je trebalo izvršiti velike zahvate na gradskoj infrastrukturi, čak graditi nove kilometarske cjevovode, što poskupljuje gradnju. Nadalje, govorilo se kako će se Ulica grada Vukovara produžiti do naselja, no to se do danas nije desilo. Dakle, jedini argument za gradnju bio je da je zemljište dostupno, ali to nije dovoljno za odlučivanje o lociranju tako velikog naselja.
Koja su bila ograničenja, koje prednosti, a koji kompromisi za Špansko-Oranice?
Prednosti lokacije Špansko – Oranice bile su višestruke. Naselje se nalazi uz postojeća naselja Špansko-Jug i Sjever, Rudeš i Prečko, što nije zanemarivo; locirano je uz zapadni ulaz u središnje dijelove Zagreba, uz križanje Zagrebačke avenije i Zagrebačke ceste, koje su u zapadnom dijelu grada vrlo značajne prometnice, a tu je i blizina Jaruna kao velika prednost lokacije. Nadalje, prostor koji je naslijeđen od nekadašnje vojarne bio je zanimljiv kako morfološki, tako i po vrijednom zelenilu, a položaj uz potok je samo naglašavao vrijednost lokacije. Može se reći da je lokacija Špansko – Oranice bila jako potencijalna sa stanovišta tada već postojećeg urbaniteta, dok je Jelkovec bio sušta suprotnost.
Ograničenja lokacije Špansko – Oranice bila su nedostatak boljeg javnog prijevoza, posebno tramvaja, te postojanje dugogodišnjeg ugovora o radu karting centra koji je dobar za periferiju, ali ne i za suživot s naseljem.
Što bi mijenjali u programskom smislu, odnosno da li ste i što vidjeli kao problem u trenutku kada je čitav projekt naselja projektantski nastajao?
Na program za natječaj nisam, naravno, mogao utjecati, no mislim da je trebalo realnije sagledati potrebe za još jednim dječjim vrtićem posebno u odnosu na činjenicu da u POS naselja pretežno dolaze mladi ljudi s djecom ili se ona rađaju u međuvremenu.
No, to je moguće ispraviti u budućnosti, lociranjem još jednog vrtića u zonu današnjeg kartinga, ili onu namjenjenu crkvi.
U svom radu i kasnije u detaljnom planu uređenja bih, promatrajući sa današnje distance, smanjio broj kuća za jednu do dvije.
Što smatrate najboljim, a što najslabijim u realiziranom urbanističkom rješenju naselja i zašto?
Najbolji dio naselja je koncept koji se zasniva na formiranju pješačkih trgova i ulica što se križaju s kontinuiranim sustavom relativno malih, ali povezanih parkovnih prostora. To se posebno odnosi na centralni trg i školski trg te njihove veze s cijelim naseljem. Kvalitetnim smatram i sustav koji omogućuje da svaka zgrada s jedne strane ima ulicu s parkiralištem, biciklističkom trakom i drvoredom uz pločnik, a na drugoj strani park. Orijentacija zgrada i položaj komunikacija koji su proizašli iz rastera nekadašniih komunikacija, a omogućuju svim stanovima izvrsnu insolaciju također smatram kvalitetom. Cijelo naselje je projektirano tako da su ulice smjera jugoistok- sjeverozapad, odnosno jugozapad – sjeveroistok, a zgrade su paralelne s njima, što daje optmalnu orijentaciju praktički svim stanovima.
Loše je po mome mišljenju da se čak ni na zgradi koju sam osobno projektirao nije do kraja realiziran koncept galerijski koncipirane zgrade koja ima dvije slobodno stojeće vertikalne jezgre povezane otvorenim galerijama, iz kojih se ulazi u stanove. Kod moje zgrade je barem sačuvana ideja da su na galerije orijentirani prostori kuhinja i kupaonica, no kod zgrada drugih autora to nije bilo prepoznato kao kvaliteta te se na relativno uski prostor između dviju lamela orijentiralo i spavaće sobe, što smatram lošim.
Moja ideja je još u natječajnom radu bila koncipiranje jednog, za zagrebačke prilike, novog koncepta sa dvjema otvorenim galerijama koje povezuju vertikalne komunikacije, čime bi se omogućilo poprečno provjetravanje svih, pa i najmanjih stanova.
Kao kvalitetu bih istaknuo i činjenicu da su se svi autori držali ideje da se sve zgrade završavaju uvučenom najvišom etražom, a lošim da se nigdje, pa ni u zgradi koju sam ja projektirao, nije realiziralo krovne vrtove s terasama za javno korištenje. No, to je kod mnogih još moguće, ako će se odlučiti na naknadne intervencije.
Koji objekt u naselju smatrate arhitektonski najuspješnijim?
Na to pitanje ne bi odgovorio jer bih, kao autor dviju zgrada, sigurno bio neobjektivan.
Kako općenito ocjenjujete uređenje javih prostora u naselju s obzirom na krajobrazni pristup, komunalnu opremu itd?
S uređenjem javnih prostora sam jako zadovoljan, a to se naročito odnosi na centralni i školski trg te na parkove s nizom dječjih igrališta, fontanama i drugom opremom. No ni tu nisam do kraja objektivan jer su svi projekti rađeni u mom uredu u Urbanističkom zavodu Grada Zagreba, a pod mojim vodstvom. U projektu pješačkih trgova i ulica koautorica je bila arhitektica Nina Kelava, a u projektu parkova Vesna Hrga, dipl.ing.agr. Istaknuo bih odličnu suranju s predstavnicima Zrinjevca koji su radili na uređenju parkova, trgova i pješačkih ulica. Oni su nam sugerirali kako zaštititi postojeća stabla, a kako odabrati nove vrste.
Nakon Španskog – Oranica, s njegove sjeveroistočne strane izgrađeno je novo naselje u ulici Pavlenski put (autori Boris Fioloić, Marko Vitković i Zoran Boševski, izgrađeno od 2005. do 2008. godine). Kako ocjenjujete to naselje, posebno u kontekstu spajanja na infrastrukturu naselja Špansko – Oranice?
Naselje u ulici Pavlenski put je dobar primjer kako bez detaljnog plana prevladavaju partikularni interesi investitora i gradi se cijelo naselje koje nema nikakvu društvenu infrastrukturu, a ni poštenu uličnu mrežu. Posljedica je da se koriste resursi naselja Špansko – Oranice, i to škola, dječji vrtić, ali i parkovi i ulice. To sigurno nije dobro ni za stanovnike tih zgrada.
Kako ocjenjujete samu arhitekturu tog naselja?
Kolege su odlični projektanti i njihova arhitektura je vrlo dopadljiva. No, urbanistički promašaj to jako obezvređuje.
Danas, s odmakom od desetak godina od useljenja prvih zgrada, što općenito vidite kao kao najveće prednosti, a što kao najveće nedostatke naselja Špansko-Oranice?
Najveće prednosti naselja Špansko – Oranice su urbanistički koncept, broj i raspored javnih pješačkih površina, a naročito njihova bogata oprema. Lošim se može ocjeniti građevinska kvaliteta samih zgrada. O tome bolje svjedoče rezultati znanstvenog istraživanja što ih zadnjih godina provodi Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Detalje Vam može kazati prof. Ljerka Biondić sa kojom sam i ja dijelom sudjelovao u formuliranju nekih pitanja.
No predlažem da o tom pitanju kontaktirate i predstavnike mjesnog odbora i gradske četvrti.
Što vidite kao potrebno da bi se naselje poboljšalo?
Trebalo bi poboljšati energetsku učinkovitost i to kako na pročeljima, tako i zelenim krovovima zgrada. Za druga poboljšanja treba pogledati rezultate ankete rađene u sklopu spomenutog istraživanja, ali i pitati predstavnike mjesnog odbora i gradske četvrti. Bilo bi dobro pokušati sanirati zgrade u sklopu nekog od projekata zelene gradnje koji bi koristio novac iz europskih fondova. Ne treba zaboraviti da su vlasnici svih stanova i poslovnih prostora ljudi opterećeni kreditima pa od njih nema smisla tražiti da investiraju u poboljšanje kvalitete zgrada, a time i života u njima.
Da možete, što bi promjenili u procesu oblikovanja naselja?
Natjerao bih APN da prihvati ponudu Likovne akademije za oblikovanje pročelja i kolorit svih zgrada. Kada smo radili idejne projekte, istovremeno sa DPU-om, dogovorio sam sa profesorima s akademije da oni naprave dizajn i kolorit svih pročelja svih zgrada. Cijena je bila manja od 100.000 kn. Autori svih zgrada su na to pristali, a ponuda nije bila prihvaćena od APN-e. Da se to realiziralo imali bi naselje koje bi sigurno izazvalo interes širih razmjera jer bi odisalo posebnom olikovnom kvalitetem. Umjesto toga, mi arhitekti smo projektirali pročelja i u materijalima i bojama na način koji često nema međusobnu usklađenost i ne razlikuje se od likovnih intervencija drugih kvartova. Dobar primjer takvog pristupa može se vidjeti u Varaždinu ili Torinu gdje su likovne intervencije značile podizanje kvalitetete.
Kakav program vidite najpoželjnijim na parceli sadašnjeg karting centra uz naselje tj. Zagrebačku aveniju?
U natječajnom radu predlagao sam gradnju tri nebodera, no u usvojenom planu smo zajedno odlučili da je bolje predvidjeti novi sportsko – rekreacijski, ali i poslovni centar, te nekoliko stambenih zgrada. Pritom bi dominanta trebao biti veliki zatvoreni bazen, sportska vanjska igrališta i raznovrsni lokali. To bi doprinijelo povećanju posjećenosti, ali i razini urbaniteta naselja koje je u važnoj gradskoj zoni uz Zagrebačku aveniju.
Da li i gdje u naselju ili uz njega vidite mogućnost formiranja dodatnog javnog parka i to eventualno kao veće površine slobodne od izgradnje?
U naselju bi to mogao biti (planirani) rekreacijski centar na dijelu današnjeg karting centra ili dio lokacije namijenjene za crkvu. Prema informacijama koje imam, župniku je ova lokacija na periferiji župe.
Karakteristika velikih novih, cjelovito projektiranih i izvedenih zagrebačkih kvartova je i predviđena parcela za crkvu. Taj je sadržaj predviđen i u Španskom –Oranicama. Što mislite o samoj lokaciji i na javnom natječaju nagrađenim projektima?
Lokacija je odabrana na kraju planerskog procesa kada druge nije ni bilo. No možda bi bolje odgovarala u sklopu plivačkog centra planiranog za drugu fazu. Rad ne želim komentirati jer nisam bio pozvan da sudjelujem u odabiru, ni kao član žirija, ni kao savjetnik – autor cijelog naselja.
U usporedbi Španskog – Oranica s Novim Jelkovcem i obližnjim Vrbanima III. koje bi naselje ocjenili najuspješnijim, a koje najslabijim i zašto?
I na ovo pitanje ne želim odgovoriti jer bih bio neobjektivan. No kazati ću Vam nešto drugo. Kao dobitnik prve nagrade na natječaju, bio sam angažiran na izradi DPU-a kao odgovorni voditelj, ali i kao autor dviju zgrada te svih pješačkih i parkovnih prostora. Imao sam mogućnost koordinirati rad svih projektanata, ali i kontrolirati izvedbu.
Za razliku od mene kolega Tihomir Jukić, koji je prvonagrađen za Vrbane III., nije imao takvu priliku te nakon natječaja, koliko je meni poznato, nije bio uključen u rad. To sigurno nije dobro. Za naselje Novi Jelkovec nemam detaljnijih informacija. Mislim da dobitnicima prvih nagrada treba omogućiti barem sudjelovanje u procesu dalje razrade.
Za razliku od Španskog – Oranica kao javnog projekta, Vrbani III. bili su dijelom privatni projekt. U tome je vjerojatno i razlog spomenutoj praksi, uz nedostatak legislative koja bi tako nešto kvalitetnije regulirala?
Ne bi smjelo biti presudno to da privatni investitor može isključiti iz razrade autora prvonagrađenog rada koji je, usput govoreći, bio odličan.
Možete li usporediti uvjete današnje gradogradnje, posebno u kontekstu kolektivnog stanovanja, s ranijim modelima socijalnog stanovanja u Zagrebu?
Danas je organizirana i planirana gradogradnja, barem u Zagrebu, tek iznimka, a ranije je bila pravilo. Ono što se ocjenjuje kvalitenim su naselja građena na temelju planova. To se odnosi na sve od prvih novozagrebačkih naselja, od pedesetih godina 20.st., naovamo, ali i na parcelacije za obiteljsku gradnju: od Dubrave, do Cvjetnog naselja, Trešnjevke itd.
Donedavno su pretežni bili interesi tzv. divelopera koji su gledali samo svoj profit izražen kroz što je moguće veću površinu zgrada. Posljedica toga, i opće krize, su tisuće neprodanih i u pravilu stanova u nekvalitetnim zgradama koje se vrlo rijetko uklapaju u okolni prostor.
No, želim naglasiti još jedan element, koji je po meni vrtlo važan za gradogradnju. To su standardi. Nekada smo imali standarde stanovanja za društveno usmjerenu stanogradnju (DUSI) i sl, ali i norme. Za poticanu stanogradnju (POS) formirani su, po mom mišljenju vrlo kvalitetni urbanistički, ali i standardi veličine i opreme stanova. No njih se u tzv. komercijalnoj gradnji ne primjenjuje pa se dešava da višesobni stan ima premalu površinu. Na međusobnu udaljenost zgrada se primjenjuju samo odredbe iz GUP- a, a nema analiza i smjernica poput onih u pogledu širine ulica, načina rješenja parkirališnih potreba i sl.
Zagreb je zadnji procvat gradogradnje doživio u vrijeme priprema za Univerzijadu 1987. godine. Tada se uredio Jarun, Mladost, sagradilo naselja Vrbani, Špansko itd. Sagradilo se i tramvajsku prugu u Prečko i Dubravu, a uz to i naselja poput Poljanica itd. Tada je pravni osnov za to bio tzv. Srednjoročni plan uređenja prostora, koji je bio obaveza za planiranje razvoja u petogodišnjem razdoblju. Danas je instrumentarij za to tzv. Strateški plan razvoja za sedmogodišnje razdoblje, kao i u svim državama u cijeloj EU, sada je obaveza za razdoblje od 2014.- 2020. godine. No kod nas to nije uočeno, već je Strateški program niz nabacanih ideja, bez cjelovitog sagledavanja potreba razvoja grada kao cjeline i preskakanja praga u razvoju našeg, ali i drugih hrvatskih gradova. Umjesto da se planira cjelovite intervencije u pojedinim prostorima ili sustavima, čime bi se postigao sinergijski efekt u razvoju, važno je nabrojati što više projekata, kako bi ih se predlagalo za korištenje europskih fondova, a gradogradnja je pri tom u drugom planu. Primjeri europskih gradova, poput npr. Barcelone, pokazuju da postoji bolji pristup. Mislim da to znači nerazumjevanje šanse koju nam pruža članstvo u EU.
Tko je neposredno odgovoran za takvu praksu i gdje u svemu vidite ulogu strukovnih društva?
Oni koji upravljaju Gradom i rade strateške programe te koordiniraju rad na planiranju.
Jeste li naselje Špansko – Oranice negdje prezentirali?
Cjeloviti projekt od natječajnog rada do realizacije pojedinih detalja, poput fontane na trgu, bio je izložen 2012. godine u Bruxellesu na izložbi europske udruge urbanista (ECTP), a 2013. na Međunarodnom salonu urbanizma u Nišu, gdje je dobio i nagradu.
Biste li stanovali u naselju Špansko-Oranice?
Navikao sam živjeti u zoni tramvaja. Za preseljenje u naselje Špansko – Oranice bih možda razmišljao kada dobije tramvajsku prugu. No zato sam relativno često tamo pa pijem kavu na trgu i promatram kako se odvija život u različita doba dana. S nekim ljudima koji tamo žive sam još od gradnje ostao u kontaktu pa mogu pratiti njihova zadovoljstva i nezadovoljstva.
Intervju je dio serije koja nastaje u okviru programa NOVI KVARTOVI projekta Ars Publicae