Kada Rem Koolhaas uređuje bijenale, to nije obično bijenale. Ovogodišnja međunarodna izložba arhitekture u Veneciji prvi put se otvorila u istom terminu kao i bijenale umjetnosti i bit će otvorena pola godine, dvostruko duže nego ostale izložbe arhitekture, anticipirajući interes za izložbu koju je uredio uvjerljivo najutjecajniji arhitekt današnjice. Nazvavši izložbu Fundamentals, Koolhaas je, čini se, nastojao zaokružiti razdoblje utjecaja moderne na suvremenu kulturu, zazivajući na svojevrstan način prekretnicu u arhitekturi kroz označavanje stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata, 1914-2014., i nastanka avangardnih pokreta u arhitekturi.
Rem Koolhaas, najutjecajniji arhitekt današnjice, u Veneciji
Na samom postavu Koolhaas je radio četiri godine, a koncentracija kojom se posvetio ovogodišnjem Bijenalu jasno je vidljiva u postavu. Za razliku od ostalih izložbi, koje su uglavnom djelovale kao skup triju neovisnih cjelina pod istom egidom (Arsenale, Talijanski paviljon, nacionalne izložbe), ove godine izložba djeluje kao jedna cjelina. Centar zanimanja se preselio iz Arsenala u Giardine, prije svega Talijanski paviljon u kojem je smještana središnja izložba Elementi, ali i nacionalne paviljone, koji su više nego ijedne druge godine djelovali koordinirano s glavnom temom izložbe. Apsorpcija moderne, prema Koolhaasovim riječima, nije sama po sebi pozitivna, nego više nalik boksaču koji apsorbira protivničke udarce.
Nacionalni paviljoni ove godine su više nego ijedne druge godine bili usklađeni. Ulazni prostor Britanskog paviljona
Hrvatska je Bijenale iskoristila za fundamentalno istraživanje kontinuiteta moderne arhitekture u Hrvatskoj, od 1914. do 2014., pod nazivom Fitting Abstraction. Karin Šerman sa svojim timom postavila je izložbu s tezom da arhitektonski modernizam u hrvatskoj postaje aktivni graditelj i nositelj kulturne memorije i identiteta. Sam čin otvorenja paviljona zadržao je autističnu formu s mahom hrvatskom publikom, što već postaje tradicionalno obilježje hrvatskog nastupa u Veneciji.
Ovo Bijenale ostat će u Hrvatskoj zapamćeno po izuzetno uspješnom nastupu Ane Dane Beroš, koja je za svoj rad Intermundia koji se bavi istraživanjem migracija, a izložen je u sklopu izložbe Monditalia u Arsenalima, dobila posebno priznanje žirija.
Talijanski paviljon ispunjen je dijelovima kuća, bez ijednog projekta
Nazvavši izložbu „Fundamentals“, Koolhaas je stvorio velika očekivanja da će izložba označiti svojevrsni preokret i ostaviti trag, kao što je Portogesijeva Strada Novissima prije trideset i četiri godine značila u artikulaciji Postmoderne arhitekture. No dojam mnogih s ove izložbe je pomalo zbunjujući; nejasno je što Koolhaas doživljava pozitivnim, a što je predmet njegove kritike.
Postav izložbe je atraktivan, Koolhaas je Talijanski paviljon pretvorio u sobu čuda, „Soanov muzej na steroidima“, kako ga je nazvao Guardian. Cijeli paviljon ispunjen je dijelovima kuća; vratima, prozorima, ventilacijskim kanalima, zahodima. No za razliku od, primjerice, Sudjicevog Bijenala iz 2002., koji je isto tako postavio, uz izložene projekte, i elemente zgrada u pravom mjerilu ne bi li eliminirao apstraktnu dimenziju galerijskog prikaza arhitekture, u Koolhaasovom slučaju izloženi su samo elementi, nema niti jednog projekta.
Koolhaas je utvrdio da su nekadašnji elementi arhitekture odražavali snagu i ljepotu, dok su današnji puki odraz tehničkih propisa
Koolhaas je utvrdio da se arhitektura sastoji iz petnaest elemenata: pod, zid, strop, krov, vrata, prozor, fasada, balkon, hodnik, ognjište, zahod, stepenice, eskalator, lift, rampa. Ne ulazeći u polemiku može li se na taj način rastaviti arhitektura, sam odabir elemenata opet pomalo zbunjuje. Kao da je napravljen od iskrenog aficionada u arhitekturu, a ne nekoga tko je upućen u tajne zanata. Zašto je, primjerice, balkon jedan od bitnih elemenata, a nije stup? Postoji li snažniji tektonički ili simbolički arhitektonski element od stupa?
Novisno od odabira elemenata, ne može se oteti dojmu da izložba daje pomalo depresivni pogled na suvremenu arhitekturu i s nostalgijom prikazuje povijesne elemente arhitekture kao prave.
”Arhitektura danas je nešto više od kartona, naš utjecaj je reduciran na teritorij debljine svega dva centimetra. Sve ostalo je u rukama drugih“, kaže Koolhaas. To je apsolutno točno. Joshua Prince-Ramus (REX), ranije voditelj američkog ureda OMA, na predavanju u Zagrebu na ČIPTalksu 2009. godine, usporedio je nastanak kuće s nastankom života: suvremeni arhitekti su zainteresirani za 5 (možda do 10) minuta zadovoljstva koncepcije, dok preostalih 9 mjeseci truda prepuštaju nekom drugom. I postavlja pitanje: kako se onda mogu osjećati zaslužnim za konačan plod svog rada?
Ana Dana-Beroš je za svoj rad Intermundia koji se bavi istraživanjem migracija dobila posebno priznanje žirija
Hrvatska nimalo ne zaostaje u ovom trendu. Arhitekti su s velikim veseljem izašli iz zajedničke komore s građevinarima pa se nesmetano posvetili pisanju deklaracija i ApolitikA, redizajniranju žigova i logotipa, bodovanju seminara… U stvarnom svijetu, međutim, dogodio se potop: nestao je „Čovjek i prostor“, jedini kritički časopis o arhitekturi, arhitektonski natječaji postali su svojevrsni kuriozitet (Grad Zagreb piše svoj vlastiti pravilnik o natječajima), a jedini kriterij, i kod kapitalnih zgrada hrvatske kulture, je najniža cijena projekta, kao u ranim devedesetima. Arhitekti se bave samo perifernim stvarima zato jer se bave samo perifernim stvarima.
Hrvatska je Bijenale iskoristila za fundamentalno istraživanje kontinuiteta moderne arhitekture, foto: Andrea Avezzu
Naravno, pitanje Koolhaasovih Elemenata arhitekture otvara puno šire pitanje uloge arhitekture i estetike u suvremenom društvu. Ignasi de Sola-Morales napisao je prije četvrt stoljeća tekst „Slaba arhitektura“, u kojem se jasno referirao na „slabu misao“ Giannija Vattima i postavio svoju tezu na koji način je arhitektonska produkcija povezana sa suvremenom „slabom misli“. Morales krizu projekta moderne objašnjava Nietzscheovom „smrti Boga“, nestankom svih vrsta apsolutnih referenci. Klasična arhitektura imala je jasan sustav simbola, kao i razloga zašto je, primjerice, strop kapele monumentalan i oslikan. Zato je bitno drugačiji od uredskog spuštenog stropa, koji se nalazi ulaznom prostoru Talijanskog paviljona na početku Koolhaasove izložbe. Arhitekt na te razloge sam ne utječe. Moderna je, negirajući klasični sustav, opet gradila vlastiti univerzalni sustav čvrstih referenci. Prava kriza nastaje u trenutku neuspjeha moderne, kada se gube posljednji reperi.
Koolhaasov postav se može interpretirati i kao pokušaj vraćanja arhitektonskog diskursa unutar osnovnih arhitektonskih kategorija, foto:Zucchiatti
Današnja arhitektura nalazi se u sasvim drugom svijetu koji tih referentnih točaka nema i prisiljena je djelovati u vakuumu. Bez čvrstih referenci, svaki pojedinačni projekt treba uspostaviti svoj vlastiti sustav vrijednosti i reakcija.
Morales „Slabu arhitekturu“ opisuje kao dekorativnu. Dekoracija nije vulgarno ponavljanje stereotipa, nego diskretno povlačenje u drugi plan. Dekorativno je prihvaćanje slabosti svijeta arhitekture i umjetnosti, gdje manje istaknuto mjesto pruža uvjete elegantnijeg i u konačnici utjecajnijeg i uvjerljivijeg položaja. U tom smislu se može interpretirati i postav Talijanskog paviljona: kao pokušaj vraćanja arhitektonskog diskursa unutar osnovnih arhitektonskih kategorija, smještenog unutar prostora koji arhitektura danas zauzima u društvu.
Foto via la Biennale di Venezia