Svakodnevno kroz proces edukacije prolazimo ili kroz elitne projekte velikih arhitekata ili kroz primjere na suprotnom kraju ‘priče’, one kojima se sve više ljudi pokušava baviti: socijalnim stanovanjem, efemernom arhitekturom, pomoći siromašnima i stradalima u nesrećama, recikliranim materijalima kao sredstvu nove izgradnje,… I dok se tome učimo i razvijamo socijalnu osviještenost i empatiju, okruženi smo i ‘običnim’ (ali zanimljivim, ironičnim, smiješnim i zabavnim) svakodnevnim dosjetkama koje formiraju naše male svjetove obrazovanja.
Tako na Harvard Graduate School of Design studenti postupno tijekom semestra u zajedničkoj zgradi formiraju vlastito radno okruženje, unutar njega okupiraju prostore za zabavu, samoorganiziraju se i unatoč svim radnim naporima formiraju vlastitu okolinu. Primjeri koji su ovdje prikazani nemaju intenciju biti univerzalno primjenjivi (niti će spasiti tisuće života ili utjecati na globalno društvo), ali opet evidentiraju kako se oko nas u pojedinim okolinama konstantno događaju sitne intervencije koje život čine zanimljvijim. Iz perspektive studenata, koji se uvijek vole samoviktimizirati i proglašavati vječito neispavanima i zadubljenima u rad, dobro je pod istim krovom vidjeti i smijeh i ironiju i male radosti.
Za posebnosti u organizaciji ovoga velikog ‘biroa’ zaslužan je inspirativan i ‘otvoreni’ projekt cijele zgrade. Kaskadno padajuće etaže Gund Halla (imenovanog prema fondaciji koja je najviše donirala za izgradnju, kako to obično biva na elitnim američkim školama) arhitekta Johna Andrewsa projektirane su još davne 1968., a zgrada je konačno otvorena 1972. godine. Dogodilo se to u okolnostima napuštanja stare konvencionalne zgrade Richards Halla unutar samog centralnog Harvard Yarda gdje je prije škola arhitekture bila smještena. Gund je sada ‘utočište’ za preko 300 studenata. Svakome je na početku studija službeno dodijeljen jedan mali radni kutak, ali u konačnici cijela dvorana postaje kolektivni radni prostor. Kroz prateće fotografije i nekoliko odabranih situacija koje su se pokazale posebno zanimljivima može se vidjeti i kako takav formalni ustroj podjele postaje kroz godinu neformalna obrazovna favela.
Studenti, osim što svoj prostor vide kao dio puno većeg univerzuma Gund Halla, ponekad požele i označiti taj prijelaz iz kolektivnog u intimniji svijet vlastite radne zone, pa je ovdje zanimljivo kako je tradicionalan kućni prag postavljen kao označitelj i element osvještavanja ceremonije ‘ulaženja’ u prostor individualnog. Ujedno se kroz radne procese oko tih studentskih separea materijali gomilaju i novi layeri talože, a razne makete formiraju cijeli vernakularni grad koji je već sutra posve drugačiji. Modeli projekata postaju zidovi radnih prostora i dodatno daju osjećaj divljeg slumovskog štiha i ‘ulica’ koje nastaju zatvorene tim prijedlozima i ostacima semestralnih radova.
Ima duha taj ambijent sa svim svojim neredom, a nevjerojatne su transformacije prostora koji je u jednom trenu ispunjen nervozom završnih predaja, dok već u drugom gotovo cijela dvorana postaje poprište slavlja okruženog predmetima nestvarnim za takav, do nedavno radni, ambijent.
Unutar takvoga maloga grada nerijetko se buttmates (kolege koji sjede zajedno unutar jednog ‘boxa’) udružuju i stvaraju svoj stan pod nebom Gund Halla i na originalne načine ističu svoje mjesto boravka ostalim ‘stanarima’. Studenti gotovi sami upravljaju svojim ‘gradom’, a rezultat toga su učestali dosjetljivi načini okupljanja, slavlja, druženja, formiranja grupa ili jednostavno odmora od rada. Kada petkom odzvoni zadnji sat radnog tjedna, dio Gunda redovito postaje zona takvih događanja, a oni najbliži tom dijelu dvorane postaju sretnici s najboljim kartama (ili nesretnici koji moraju raditi i gledati druge tijekom zabave).
Ponekad se, osim kasnovečernjih zabava, događaju i druge spontane ‘anomalije’ kada cijelu dvoranu hvata ista tematska groznica, uglavnom prilikom posjeta istaknutih arhitekata, urbanista i malo manje teoretičara (nedavno su tu bili Rafael Moneo, Rem Koolhaas, Denise Scott Brown…). Međutim, ponekad se ovdje daje i prevelika važnost osobama koje nažalost ne pridonose diskursu arhitekture i svode ga samo na dimenziju dizajna (grafičkog!). Slučaj toga je i posjet Kanyea Westa (i naravno Kim Kardashian s njim), koji je izazvao nevjerojatnu pažnju i okupljanje studenata kao nitko prije, dok bi ipak studenti Harvarda trebali znati izabrati bolje.