Prošlo je tek nešto više od pola stoljeća od kada je Zagreb prekoračio svoju rijeku – Brodarski institut uz buduće naselje Siget završen je 1955. godine, Zagrebački velesajam se na sadašnju lokaciju preselio 1956., Most slobode izgrađen je 1959., a idejno rješenje novozagrebačkih naselja Urbanističkog zavoda Grada Zagreba iz 1962. godine u praksi se artikulira do danas. U međuvremenu su tipska ekonomična modernistička stambena naselja utopljena u zelenilo, suprotstavljena karikaturalnom shvaćanju urbanizma kakvo, primjerice, danas imamo na Trešnjevci, što je naglasilo ključnu karakteristiku ovih starijih – mišljena su razvojno. Gotovo svi oni sadržaji čije je odsustvo Novi Zagreb činilo “velikom spavaonicom” postepeno su narasli zajedno sa stablima pa je tako danas, uz sve nedostatke, većina novozagrebačkih naselja zapravo rijetko vitalna i ugodna realizacija CIAM-ovskih ideja, a prostora za dotjerivanje ima još. Na žalost, neki od tih prostora doživjeli su grubu okupaciju protivnu originalnom konceptu, poput parka u Travnom kojem je oduzeto 1500 m2 da bi se izgradili crkva i župni centar. Sasvim nepotrebnu prenamjenu u Generalnom urbanističkom planu, bez javne rasprave, doživio je i prostor uz Aveniju Većeslava Holjevca, do nedavno planiran za javne sadržaje, a gdje je danas, između parka Bundek i Muzeja suvremene umjetnosti, izrastao mješoviti kompleks Centar Bundek koji potpisuje ured Arhitekten CIE Zagreb.
Deklarativnu ambiciju da se stvori “mikrosredište gradskog života” u neku ruku poriče već sam program. Postojali su sasvim dobri razlozi da se naselje Središće uvuče dublje na istok od izuzetno prometne osi sjever-jug, no takav tip razmišljanja očito ne igra preveliku ulogu kad netko gradski život primarno zamišlja u terminima poput “ekskluzivno”, a onda na parcelu na kojoj se trebao nastaviti niz javnih zgrada i parkova stavi pretežno stanovanje pa štedi na pločicama i okovima. Naravno da su za stanovnike tog novog bloka neporecive prednosti i prometna povezanost i pogled i blizina Muzeja, trgovačkog centra te rekreacijskih sadržaja, no sve to imaju i stanovnici zgrada par stotina metara dalje, a bez da je privatiziran javni prostor. Ne bismo smjeli zaboraviti ni da je u neposrednoj blizini vodocrpilište, no trebali bismo valjda biti zahvalni što se nije realizirala ideja iz vremena kad je parcela još bila u vlasništvu Željka Keruma kada se govorkalo o zatvorenom, ograđenom naselju na tom mjestu, dok sada ipak imamo otvoreni blok hibridnog režima korištenja.
Kompleks se sastoji od osam zgrada čiji je glavni dio osmerokatni stambeni blok s podzemnom garažom. Šetnica ga dijeli od isključivo poslovne zgrade na zapadu, a na sjevernoj su strani, prema jezeru, dvije manje dvokatne zgrade koje imaju i zatvorena dvorišta. Sve je blizu – strogi centar grada udaljen je nekoliko kilometara, odnosno desetak minuta autobusom, a u neposrednoj blizini su knjižnica, hipodrom, muzej, trgovački centar i, naravno, park. Projekt se uslijed krize u poduzećima koje su ga pokrenule selio iz ruke u ruku, gradnja se odužila, a rezultat, s odmakom, i nije baš impresivan.
Prošle su gotovo dvije godine od kada su na ljeto 2012. useljeni prvi stanovi, ali stambeno-poslovni kompleks i danas djeluje sumorno, prvenstveno zbog toga što puno komercijalnih prostora u prizemlju i u zapadnoj zgradi uz Aveniju još uvijek zjapi prazno, a očito još nisu prodani ni svi stanovi – dupleksi na najgornjim katovima još nisu našli kupce, a ima i drugih bez stanara. Naizgled neodoljiva režirana situacija u kojoj se “spaja nespojivo – odmor, mir, zabava i posao” pokazala je priličan manjak fleksibilnosti pa iako interno zadovoljava sadržajima poput vrtića, trgovine, slastičarnice, restorana i kafića – baš poput ranih, kritiziranih novozagrebačkih naselja – ne uspijeva nikako zadobiti priželjkivani urbani film pa nije čak ni “mali grad”, kako se predstavlja u promotivnim materijalima, a pogotovo nije dio šire urbane cjeline.
Ravnoteža u tom smislu, koju će s vremenom možda zadobiti, ovisit će ipak, uz tržišna, i o prostornim kretanjima i promjenama izvan same parcele, a ključno bi, vjerujemo, moglo biti rješenje područja prema Muzeju suvremene umjetnosti. Tamo je, također u nekim varijantama, predviđano stanovanje, što bi mogla biti otežavajuća okolnost, iako treba reći da je s Centrom Bundek otvoren pretpostavljeni pravac prema Muzeju pa se možemo nadati da će se i budući projekti vezati na tu pješačku vertikalu. I sami autori “urbanost” Centra određuju tim sada unutarnjim pješačkim ulicama.
Interpretacija morfologije bloka omogućila je ovdje visoku izgrađenost, ali tako da se nastojala omogućiti optimalna osunčanost, što bolje vizure, prozračivanje i treba reći da se, iako je, gledamo li pročelja, oblikovni rezultat prilično bljutav, sami stanovi mogu ocijeniti kao vrlo ugodni. Ne naročito originalni, ali dobri u tlocrtnoj dispoziciji, nešto višeg stropa i respektabilnih otvorenih prostora, nedostatke imaju tek u izvedbi (primjerice, pregradni zidovi od knaufa, za tu cijenu kvadrata prilično jadna keramika, neke ograde su se već mijenjale zbog hrđe…).
Veliki balkoni ili terase su, za razliku od ostatka projekta koji je orijentiran prema unutra, zapravo najčvršća poveznica mikrolokacije sa zelenim okolišem. Klimom uvjetovani režim korištenja takvih prostora u Zagrebu inače je prilično ograničen, no vidjevši u Centru Bundek ljude koji u ožujku na svojim balkonima zabundani, ali opušteno piju čaj, dobili smo još jedan dokaz njihove važnosti.
Sve u svemu, ovaj nategnuti projekt u koji se pokušalo utrpati stvarno svašta – i u sadržajnom i u oblikovnom smislu – teško da će ikad postati nešto više od stambeno-poslovnog bloka sa servisima. U tom smislu ne predstavlja nikakav bitan pomak u ukupnoj urbanističkoj slici Novog Zagreba, već je samo još jedan investitorski iskorak u javni prostor koji bitne pomake blokira. Također, ako već Grad de facto poklanja prostor na tako izuzetnoj lokaciji, trebalo se pobrinuti da arhitektura ne bude tolika konfekcija – uostalom, da je taj kompleks inovativniji, atraktivniji, da su se, primjerice, projektanti pozabavili temom održivosti i energetske učinkovitosti iznad razine “potrošnja vode i energenata mjere se za svaki stan posebno”, lakše bi se i popunio. Ovako, uz sve prednosti lokacije, uz sve moguće teme na rubu parka i rijeke, uz sve moguće interpretacije konteksta, imamo kuću s par dobrih detalja, solidnu, ali koja je mogla biti skoro bilo gdje: šteta.
Naziv: Centar Bundek
Autori: Arhitekten CIE Zagreb
Dovršetak: 2012. godina
Ukupna površina: 87 000 m2 (poslovni prostor 15000 m2, uslužni i trgovački 4500 m2)
Stanova: 227
Tekst i fotografije: