Dr. sc. Luka Skansi, docent na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci jedan je od četvero hrvatskih kuratora velike izložbe “Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948–1980” koja se 15. srpnja otvorila u slavnom njujorškom Muzeju moderne umjetnosti MoMA (o čemu smo pisali ovdje).
Skansi, koji je doktorirao povijest arhitekture i gradova, te je bio gostujući predavač i na Fakultetima arhitekture u Beogradu, Ljubljani i Veneciji, otkriva nam što će biti prikazano na izložbi i zbog čega tadašnja arhitektura na ovim prostorima i dan danas fascinira svijet.
– Inicijativa za izložbu je bila američka, oni su došli prije tri godine u Skopje i pozvali nas dvadesetak koji se već više godina bavimo arhitekturom i umjetnošću iz doba bivše Jugoslavije.
Pozvali su nas da prezentiramo čime smo se točno bavili i do kojih saznanja smo došli. Nakon mjesec dana su odabrali nas osmero da se uključimo u projekt izrade izložbe.
Iako ni nama nije potpuno jasno, pretpostavljamo da je glavni razlog zbog kojeg su se odlučili baviti ovom temom činjenica da je tadašnja jugoslavenska arhitektura bila uistinu odlična i jako zanimljiva.
Sama MOMA se već nekoliko godina bavi poslijeratnom arhitekturom u različitim dijelovima svijeta.
Luka Skansi: “Moj glavni cilj je, što se tiče ove izložbe, da dokažem ljudima u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije da smo imali odličnu arhitekturu koju treba odvojiti od bilo koje diskusije o političkoj prošlosti”.
Sudeći po press priopćenju, njihovo gledanje na Jugoslaviju je prilično zanimljivo, možda pomalo egzotično. Recimo kažu da je ta arhitektura “manifestacija radikalne diverzije, hibriditeta i idealizma koji je karakterizirao i samu Jugoslaviju”…
To je pogled kojeg se ja osobno najviše bojim i pokušavali smo im objasniti da se stvari ne mogu baš tako jednostavno gledati.
Jugoslavija je imala jako zanimljivu i spektakularnu arhitekturu koju, međutim, ne možete razumjeti bez da razumijete povijesne činjenice koje su ih producirale i profesionalne uvjete u kojima su radili arhitekti i inženjeri.
Arhitektura i spomenici, primjerice, jesu spektakularni, ali nisu izvan europskog konteksta tih godina.
Jugoslavija je tada bila arhitektonski izrazito otvorena zemlja i cijela ta ideja modernizacije društva razvijala se u heterogenom smjeru, baš kao i u mnogim drugim evropskim državama.
Svaki arhitekt i svaka arhitektonska škola se razvijala drugačije, sa svojim međunarodnim referencama i kontaktima, tako da možemo zaključiti da je glavna karakteristika jugoslavenske arhitekture tog perioda baš heterogenost.
Po pitanju odnosa politike, ideologije i arhitekture smo bili daleko od bilo koje države Istočnog bloka. Mi smo tada bili zapadni arhitektonski kontekst koji je funkcionirao unutar socijalističkog političkog sistema.
No bilo je tu puno slobode, rekao bih da je postojala potpuna jezična sloboda – limiti su postojali unutar građevinskog sistema, ekonomskih mogućnosti, tehnološke spreme, a jako malo sa strane same politike.
Što nam ipak tadašnja arhitektura govori o samoj državi i njenoj socio-političkoj situaciji?
Arhitektura nam govori jako puno o tom periodu. Odražava stupanj procesa modernizacije koji je država podržavala.
Puno je tome primjera. Recimo, naša arhitektonska i inženjerska kultura su u tim godinama izgradile vrlo zanimljive objekte koji su u inženjerskom smislu bili veliki poduhvati.
Meni je najbolji primjer beogradski sajam i kupola Branka Žeželja koja je petnaestak godina važila za najveću armirano-betonsku kupolu na svijetu.
Da bi 1957. godine na taj način napravili kupolu promjera 118 metara treba vam odličan inženjer. Osim toga, morate imati i građevinska poduzeća koja će biti sposobna to realizirati.
Beogradski sajam, Hala 1, Beograd (Milorad Pantović, Milan Krstić, Branko Žeželj) 1954-57., foto: autoslavia.com
Naime, poslije 1945. godine strategija na razini države je bila da se tehnička kultura digne na europski nivo.
Šalje se inženjere na stručnu spremu u Englesku, Njemačku, Francusku, oni se uglavnom vraćaju i od 1957. godine započinju se realizirati objekti koji su s tehničkog aspekta na vrhu tadašnjih inženjerskih realizacija u svijetu.
Mi danas nismo sposobni za takvu vrst modernih realizacija: uvozimo tehnologije, materijale, većinu konstrukcijsko zahtjevnih stvari nam realiziraju strana poduzeća.
Modernizacija se tih desetljeća promovirala na državnom nivou – a bilo je to tada tako i u Italiji, pa dijelom i u Francuskoj.
U bivšoj Jugoslaviji se počelo graditi na tisuće stanova – govorim o Novom Zagrebu, Novom Beogradu, Skopju, Sarajevu. U jednom trenutku smo bili sposobni u pet do deset godina izgraditi osam do deset tisuća stanova da bi riješili stambene probleme.
Za usporedbu, jako dobro znamo koliko je danas POS-ovih stanova izgrađeno i koliko su ti projekti biti limitirani.
Dakle, što se tadašnje Jugoslavije tiče, proces modernizacije države možemo jasno sagledati baš preko arhitekture.
Mi ne samo da nemamo strategiju, nemamo ni tehničke sposobnosti da izgradimo tu količinu arhitekture za potrebe kolektiva.
Beogradski sajam, Milorad Pantović, Milan Krstić, Branko Žeželj) 1954-57.© Kolekcija Miloša Jurišića
Govorite dakle da je razina strateške modernizacije na razini države bila tada puno veća nego što je sad u Hrvatskoj?
Mi smo danas tehnološki puno moderniji, brzina razvoja je puno veća, ali je modernizacija usmjerena u krajnje individualnu upotrebu.
I nismo mi, u Hrvatskoj, ti koji produciramo modernizaciju, već je uvozimo i od nje smo uvjetovani.
Tada, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, modernizacija je bila sistemska, u svrhu kolektiva, i bila je difuzna: Jugoslavija je tehnološki bila u kontekstu svojih godina konkurentnija nego smo mi danas: naša poduzeća (Energoprojekt, Konstruktor…) gradila su po cijelom svijetu brane, ceste, stanove, sajmišta. A pogotovo status struke – arhitekata i inženjera je bio puni veći nego danas.
Oni su sudjelovali u odlučivanju o prostornoj budućnosti naših gradova, o ključnim trenucima, tehnologijama, strategijama.
Danas su arhitekti apsolutno zadnji “prsten” u lancu odlučivanja. Naravno, nije jednostavno uspoređivati ta dva razdoblja.
No svi oni koji nam, kad čuju za ovu izložbu, govore da smo neka vrsta jugonostalgičara, promašuju poantu.
A poanta je da izložba o hrvatskoj arhitekturi u posljednjih dvadeset godina ne bi mogla završiti u MOMA-i, dok izložba o Jugoslavenskoj arhitekturi tamo nalazi mjesto.
Ne zato što danas imamo lošije arhitekte, već zato što je uloga struke u modernizaciji gradova, države i društva bila puno veća, a modernizacija sistemska.
I radi toga vrhunskih realizacija je bilo puno, ali puno više nego danas.
Drugim riječima, urbanističko-građevinska modernizacija danas nije politička strategija?
Da. Tada je to bila politička strategija koja je rješavala aktualne probleme države – konkretno nedostatak stambenog prostora u velikim gradovima.
Danas imamo tek neke male projekte koji su vezani na minijaturne fragmente gradova kao što su POS-ovi socijalni stanovi – dva blokića svakih deset godina u nekom gradu.
Tada se, međutim, taj problem rješavao na radikalan način i to se događalo u dijelovima Europe neovisno o samoj ideologiji.
Italija, kao i Francuska, kao kapitalističke države na isti su način krenule u rješavanje stambenih problema.
Dan danas kada idete u talijanske gradove, možete prepoznati te silne specifične kvartove koji su tada bili državni projekti.
Kupola Branka Žeželja (1957.) na beogradskom sajmu petnaestak je godina važila za najveću armirano-betonsku kupolu na svijetu, © Kolekcija Miloša Jurišića
Vratimo se na i umjetnički aspekt: neki od projekata koji su tada realizirani, poput monumentalnih spomenika, su danas na ovim prostorima uvelike marginalizirani, a očito je da su u inozemstvu cijenjeni kao velika umjetnička djela…
Ti spomenici su, kao prvo, radikalno drugačiji (o čemu smo pisali ovdje). Što nam govori o spomenutoj heterogenosti, i o umjetničkoj slobodi.
Kao drugo, to su apsolutna remek-djela svjetske pejsažne umjetnosti ( o čemu smo pisali ovdje).
Kolegica Sanja Horvatinčić koja kurira dio izložbe vezan za spomeničku arhitekturu je tijekom svoje karijere vrlo dobro dokazala kako je njihov nastanak bio prvenstveno vezan za inicijativu lokalnih udruga boraca koji su skupljali novac preko onoga što danas zovemo crowdfundingom i organizirali natječaje, u čijim komisijama su sjedili umjetnici i kritičari.
Spomenici su stoga rezultat jedne ozbiljne debate i selekcije, na ključnoj temi potrebe stanovništva do memorijalnih prostora, reminiscencije jedne tragedije preko umjetničkih instalacija.
Nije to bilo nešto napravljeno na nekom ideološkom narativu kao što je to često slučaj u Rusiji ili Bugarskoj, gdje imate banalne narative partizana i seljanki koje nose zvijezde.
Kod nas je sve bilo napravljeno na izrazito apstraktnom nivou, poštujući individualni doživljavaj tragedije, prirodu, odnos između posjetioca i artefakta.
Kod velikih spomenika kao što su Kozara Dušana Džamonje ili Tjentište Miodraga Živkovića ili kod spomenika Bogdana Bogdanovića koji se sad uništavaju, nećete nigdje naći banalno potenciranje ideologije, već isključivo potenciranje osjećaja velike tragedije.
Lokalnim zajednicama je trebalo nešto veličanstveno i monumentalno da se sjete što se na tim mjestima događalo.
Spomenik revoluciji naroda Moslavine Dušana Džamonje u Podgariću, 1967.
Pejsažna umjetnost, monumentalna apstrakcija: to su umjetničke strategije s kojima se tih godina tome pristupa i u SAD-u, Velikoj Britaniji ili Italiji gdje su te tema tada apsolutno aktualne.
Puno puta sam već rekao da smatram kako bi Džamonja, da se kojim slučajem rodio u SAD-u, danas bio jedan od najvećih umjetnika na svijetu.
I to je još nešto izuzetno zanimljivo – ponavljam zaključak Sanje Horvatinčić – da su se tada za to angažirali najbolji umjetnici.
Koji dio izložbe vi osobno kurirate?
Ja sam radio na dvije teme. Jedna je tzv. konstrukcijska arhitektura – arhitektura sajmišta, stadiona, arhitektura velikih raspona, inženjerskih pothvata, gdje sam analizirao opći odnos između arhitekture i inženjerstva na primjerima velikih zahtjevnih konstrukcijskih projekata poput zagrebačkog i ljubljanskog velesajma ili sajma u Leskovcu i Beogradu.
Analizirao sam cijeli niz takvih projekata, sve do realizacije objekata za mediteranske igre u Splitu, pogotovo poljudskog stadiona našeg riječkog arhitekta Borisa Magaša.
To je jedan od najljepših sportskih objekata realiziranih sedamdesetih godina u Europi, na kojeg se dan danas gleda kao na biser konstrukcijske arhitekture (o čemu smo pisali ovdje).
Druga tema je realizacija jednog velikog stambenog kompleksa u Splitu, između 1968. i 1980. godine – velikog kvarta Split 3 koji predstavlja zadnju fazu razvoja urbanističkih modela u bivšoj Jugoslaviji.
To je vrlo zanimljiv dio grada koji je bio projektiran za 50 tisuća ljudi i koji je trebao biti realiziran u samo sedam godina, ali se to razvuklo i realizirao se u manjoj dimenziji od planirane.
No radi se o vrlo zanimljivom primjeru koji govori o izrazito zanimljivom miksu različitih urbanističkih modela koji se u tom trenutku aplicira u Jugoslaviji, a autori tog projekta su grupa slovenskih arhitekata školovanih na Harvardu, odakle su donijeli vrlo zanimljive ideje i eksperimente na temu urbanističkog planiranja. Cijeli taj kvart je planiran na temi pješačkih ulica koje vežu cijeli ambijent.
Koncept tog kvarta je vrlo važan jer završava evoluciju u urbanističkom planiranju Jugoslavije koja počinje Novim Zagrebom i završava Splitom 3 koji pokušava riješiti probleme Novog Zagreba – izostanak urbanosti i gustoće, te činjenicu da se radi o velikoj “spavaoni” koja se radila izvan urbane strukture starog Zagreba.
Split 3 se nastavlja na ideju da se stvori pravi grad i uspijeva u tome.
Maketa Splita 3
Koji će još primjeri s hrvatskog područja biti prikazani?
Iz Hrvatske će biti jako puno toga – nas četvero se bavimo tom temom. Tu je Maroje Mrduljaš koji se bavi arhitekturom hotela i velikim projektom “turistizacije” Jadrana (više ovdje), gradnje magistrale koja veže Rijeku s Kotorom i gradnje serije hotela koja kreće šezdesetih i traje sve do gradnje Haludova Borisa Magaša (o čemu smo pisali ovdje).
Tu je zatim Tamara Bjažić Klarin koja se bavila temom stambenog uređenja i biografijama arhitekata i konačno Sanja Horvatinčić koja se bavila spomeničkom arhitekturom.
Foto: Ruin of Hotel Palace, Haludovo, Malinska/Krk; Arhitekt: Boris Magaš 1972.; © Daniele Ansidei, 2011.
Što zapravo podrazumijeva naziv izložbe “Betonska utopija” (“Concrete utopia”)?
Glavni kustosi izložbe namjerno citiraju filozofa Ernsta Blocha koji je pedesetih godinama pokušao naći svojevrsnu teorijsku alternativu totalitarnim i zatvorenim socijalističkim sistemima.
Bloch svoju alternativu naziva “konkretnom utopijom”. To je i dalje socijalističko društvo koje vjeruje u čovjeka, koje vjeruje da društvo mora biti po mjeri čovjeka, te da će se sistem baviti konkretnim problemima društva i rješavati ih na radikalan način.
A na engleskom “concrete” znači i “konkretno” i “betonsko”, što MoMA iskorištava u duplom smislu – betonski brutalizam je jedan od dominantnih ukusa tadašnje arhitekture.
Na neki način kustosi izložbe vide u toj konkretnoj utopiji vezu sa socijalizmom u Jugoslaviji, socijalizmom koji je, po njima, rješavao probleme na radikalan način.
Ta utopija onda vodi do modernizacije zbog koje je bivša Jugoslavija do početkom osamdesetih vrijedila kao jedna od najzanimljivijih država, odnosno političkih eksperimenata u svijetu.
Važno je naglasiti da nitko od nas koji s ovih prostora radimo na izložbi ne gleda to na takav nostalgičan način.
Istina je, međutim, da se u toj fazi povijesti napravilo nešto jako jako veliko, što se danas cijeni u svijetu, a mi to uništavamo.
Moj glavni cilj je, što se tiče ove izložbe, da dokažem ljudima u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije da smo imali odličnu arhitekturu koju treba odvojiti od bilo koje diskusije o političkoj prošlosti.
A te objekte treba čuvati i treba znati cijeniti njihovu veliku umjetničku i arhitektonsku vrijednost. Smatram vrlo problematičnim kod trenutnog uskog desničarenja koje se događa na političkoj razini, što se na ovakve stvari gleda isključivo kroz neke svoje osobne drame.
S druge strane postoji kolektivni, povijesni i znanstveni aspekt cijele ove priče i to je nešto što nema veze s osobnim stavovima.
To što netko minira spomenike jer mrzi prošlost je ideološki problem nekih individualaca, koji sile kolektiv da se identificiraju u destrukciji.
Mene zanima prvenstveno prvoklasni umjetnički i arhitektonski značaj, i modernizacija koja ih je izgradila.
Rikard Marasović: Dječje lječilište u Krvavici; foto: Betonski spavači
Da li je Rijeka zastupljena nekim primjerom?
S područja Rijeke će biti predstavljen nerealizirani projekt Vladimira Turine za Deltu iz 1948. i Haludovo.
Rijeka nije, osim nekih malih fragmenata, radila remek-djela u tom razdoblju i što se tiče urbanističkog razvoja nije imala egzemplarna rješenja koja bi se mogla prikazivati na izložbi u New Yorku. Industrijska baština je ekskluzivna i kvalitetna, no vezana je više za austro-ugarsku ostavštinu.
Mislim da je Rijeka jedan grad koji je zanimljiviji kao fenomen grada na granicama, odnosno zanimljiviji u toj svojoj delikatnoj povijesti od prvog svjetskog rata do 1948. godine.
Vedrana Simičević (razgovor je prenesen s internetskog portala Novog lista)