Smanjivanje satnice likovne kulture u osnovnim školama u Hrvatskoj dovelo je i do toga da djeca razumijevanje prostora i arhitekture grade gotovo bez ikakvog usmjeravanja, što ih potencijalno čini nekompetentnima u ocjenama određenih vrijednosti vlastitog okoliša, a time kasnije nesposobnima da djeluju i kao odrasli građani. S obzirom da se sva ljudska komunikacija i interakcija odvija u nekom prostoru, stvarnom ili virtualnom, te s obzirom na sve one sasvim stvarne prijetnje neposrednoj životnoj okolini, čitanje i razumijevanje prostora oko sebe te sposobnost da ga zamišljamo, sukreiramo i čuvamo, spadaju u temeljne ljudske aktivnosti, one kroz koje i sebe gradimo. Učeći djecu još jednom jeziku, jeziku arhitekture, onda kad ga najlakše i najtrajnije usvajaju, stvaramo i uvjete nekog budućeg participativnog promišljanja urbaniteta, a pružajući im znanje i alate smanjujemo mogućnost da budu prevareni i izmanipulirani jednom kada i formalno postanu kvalificirani donositi odluke u zajednici.
Afirmacijom takve vrste obrazovanja bavi se dio Međunarodnog udruženje arhitekata UIA Architecture and Children, a početkom ove godine nagrada “UIA Architecture & Children Golden Cubes” na nacionalnoj razini dodijeljena je priručniku “Prostor oko mene” autorica okupljenih unutar Sekcije Mladih Društva arhitekata Zagreba, a koji je nedavno objavljen u izdanju DAZ-a, a distribuira ga UPI2M. Priručnik je rezultat jednogodišnjeg rada i četiri radionice za djecu održanih u Zagrebu, a slične se tijekom posljednjih nekoliko godina provode i pod okriljem nekih drugih udruženja arhitekata u zemlji.
Iz objašnjenja nagrade: “Kombinacija slikovnice, radne bilježnice i kataloga aktivnosti za istraživanje prostora predstavlja prvu publikaciju namijenjenu upoznavanju i razumijevanju izgrađenog okoliša za djecu objavljenu na hrvatskom. Atraktivni vizualni rječnik kojeg je oblikovala Ana Rako uspješno balansira između djeci razumljivih arhetipskih prikaza i suvremenog arhitektonskog grafičkog vokabulara te afirmira razumijevanje pojmova u arhitekturi i urbanizmu u njihovoj suvremenoj pojavnosti i upućuje na participaciju u oblikovanju prostora koji nas okružuje.”
“Bilo nam je vrlo važno vidjeti kako djeca reagiraju na materijale, kako koja dob pristupa rješavanju zadataka te je li im cijela tematika interesantna. Reakcije djece su bile vrlo pozitivne, rado su razmišljali o prostoru, a moramo istaknuti kako upravo zbog smanjenja satnice likovnog u školama o temi arhitekture i prostora imaju prilike jako malo čuti. Imamo u planu i nove radionice, budući da planiramo i sljedeće izdanje priručnika, no još nemamo definirane datume.”, kaže Tatjana Liktar Elez koja je uz Ivanu Lukendu, Kristinu Carevu, Anu Mrđen i Maju Dražinu, jedna od voditeljica ovog projekta.
“Prostor oko mene” uvodni je dio u temu prostora i arhitekture koji nastoji kod djece osvijestiti prostor koji već poznaju – dom i susjedstvo – te nadograditi to znanje. U planu je sljedeće izdanje koje će dublje ući u temu arhitekture
“Važno je istaknuti podršku koju nam je pružila Mala škola arhitekture (edukativni program koji već nekoliko godina zajedno organiziraju i provode DAZ, HKA, Udruga OPA i NoThing.), koja okuplja arhitekte i učitelje likovne kulture s kojima smo bili u kontaktu, no sve odluke vezane za temu i sadržaj donosile smo same. Smatramo da u budućnosti interdisciplinaran pristup vrlo kvalitetno može odgovoriti na mnoga pitanja i uz to otvoriti vrata i novim i neočekivanim saznanjima pa se možda drugi put otvore neke nove mogućnosti suradnje…”, dodaje Liktar Elez.
Sličnu suradnju s učiteljima, ali i kolegama drugih profila iz Udruge za promicanje suvremene umjetnosti Sinj (o kojoj smo pisali ovdje) osmislio je arhitekt Stipe Marasović, a radionice za osnovnoškolce počinju u subotu 12. travnja u potkrovlju Galerije Sikirica.
Evo kako Marasović opisuje svoj koncept: “Postavljajući pred djecu od 5. do 8. razreda odnos veličine njih samih prema prostoru u kojem obitavaju, cilj mi je upoznati ih sa različitim mjerama i veličinama prostora. Kroz izradu raznih objekata od kartona i papira čije su dimenzije zamišljene u odnosu na njihovu visinu, osjećat će prostor na drugačiji način. Sama radionica odvijat će se u tri faze: izrada volumena, akcije u osnovnoj školi (primjerice, testirat ćemo koliko ih stojeći stane u jednu učionicu, okružiti školu držeći se za ruke…), a za kraj sam zamislio izgradnju modela labirinta/urbaniziranog prostora od raznih materijala pri čemu će mi pomoći i kolege iz udruge.”
Veselimo se ovakvim projektima i nadamo da ćemo jednom prestati svjedočiti situacijama u kojima karte ili osnovne proporcije ili koncepte ne znaju čitati ni ljudi koji sudjeluju u donošenju urbanističkih planova. Kako se navodi u opisu misije UIA-e, “kvaliteta budućeg izgrađenog okoliša ovisi o djeci današnjice, a njihova sposobnost da donose dobre, informirane odluke kao odrasli ljudi ovisi o znanjima i vještinama koje usvoje tijekom obrazovanja.” Pomaganjem njima, pomažemo sebi.