Arhitekt Boris Fiolić preminuo je 26. veljače 2018., nakon duge i teške bolesti, u 59. godini života. U nastavku donosimo In memoram arhitektice Rajke Bunjevac.
“Napustio nas je zauvijek Boris Fiolić. Otišao je jedan od nas. Otac, djed, suprug, arhitekt, kolega i prijatelj, Boris. U 59. godini, rano, prerano.
Otišao je iz svog Zagreba u kojem je rođen, u kojem je išao u školu i V gimnaziju, gdje je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu 1984.godine, u klasi prof. Nevena Šegvića, koji mu je usadio, kako bi Boris rekao, dozu ludizma. Ta doza ludizma i briljantan, britak um, koji je Boris posjedovao, omogućio mu je da u svom Zagrebu ali i puno šire ostavi svoj neizbrisivi trag u prostoru i u ljudima.
Radio je s mnogim značajnim hrvatskim arhitektima, a najdulje i najplodnije sa Zoranom Boševskim s kojim 1990.g. osniva Studio BF.
Boris Fiolić i Zoran Boševski
Projektirao je u svim mjerilima: od urbanizma, makro i mikro situacije do interijera, tvrdeći da projektantski proces počinje od urbanizma. Upravo zato radi brojne urbanističke planove, urbanistički rješava Trg kralja Tomislava i rivu u Puli. Projektira i izvodi objekte velikog mjerila poput Green gold centra u Zagrebu, a stambena zgrada Ribnjak, vila u Jurjevskoj, stambene zgrade Pavlenski put i Dubrava centar, samo su dio opusa izvedenih stambenih zgrada čiji je Boris autor.
S druge strane mjerila, projektira interijere: Hotel Villa Dubrovnik, Hotel Double tree by Hilton u Zagrebu i druge. Usprkos angažmanu u vođenju velike prakse, ne napušta ga njegov znatiželjni i kompetitivni duh pa sudjeluje na mnogim urbanističkim i arhitektonskim natječajima gdje osvaja brojne nagrade.
Bio je dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata i član Upravnog odbora Hrvatske komore arhitekata u dva mandata.
Za svoj stručni rad nagrađen je nagradom Drago Galić za stambene zgrade u Štamparovoj ulici u Zagrebu 1994.g. i Priznanjem 29. zagrebačkog salona za realizaciju.
U punom naponu kreativnosti i snage, s optimizmom, idejama i planovima za tri životna vijeka, ostavio nas je da mislimo, kako je to moguće? Kako je moguće da ode netko samo tako? Kao da je rukom iščupan iz sredine u kojoj je odrastao i živio, od ljudi koji su ga cijenili i voljeli. Do zadnjega dana, živio je tu među nama, gdje je ljubio, gdje je radio i gdje je gradio.
A sada, sada je razapeo svoja jedra i otišao vjetrom u neka nova, slobodnija prostranstva.
Boris, već sad nam nedostaješ.
Zagreb, 26. veljače 2018.”
Izvor: www.arhitekti-hka.hr
Foto: arhiva pogledaj.to