Pripremaju se izmjene i dopune GUP-a Splita koje će, kroz poznatu i prostituiranu metodu “urbanizma parcelu po parcelu”, imati utjecaja i na već izgrađena područja.
Čini se da sjajnu urbanu povijest Splita, koja je bitno degradirana tijekom zadnjih desetljeća, više ne treba elaborirati.
No, ima dijelova Splita koji još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri vrednovani, a koji su ključni nositelji njegovog identiteta i važni doprinosi internacionalnoj urbanoj kulturi. Takav slučaj je i Split 3, u kojem se također planiraju nove intervencije koje ne doprinose njegovom integritetu.
Zato nije nevažno podsjetiti se glavnih odrednica Splita 3, koji nije betonska socijalistička spavaonica, nego autentičan i internacionalno relevantan urbanistički projekt, te ga smjestiti u širi kontekst razvoja moderne arhitekture.
Kraj 1960-ih specifičan je period arhitektonske povijesti. Modernizam je apsorbiran u mainstream, iskušan u vrlo različitim okolnostima poslijeratne obnove i izgradnje kako države blagostanja na zapadu, tako i državnog socijalizma na istoku.
Istraživačke tendencije poput japanskog metabolizma ili pak nizozemskog strukturalizma nastoje pomaknuti ograničenja modernizma raspoznata u teoriji i praksi.
Robert Venturi i Denise Scott-Brown formulirat će novu teoriju arhitekture u znamenitoj knjizi Složenosti i proturječnosti u arhitekturi, a novi kritički glasovi dolaze iz domene društvenih znanosti, poput američke pionirke urbane sociologije i aktivistice Jane Jacobs.
Pruitt-Igoe naselje u St. Louisu, eksperiment u socijalnom stanovanju, bit će srušeno 1972. što će kasnije povjesničar Charles Jencks označiti krajem modernizma i početkom post-modernizma.
Usred tih previranja, slovenski tim urbanista i arhitekata koji je uključivao Branimira Bracu Mušiča, Nives Starc i Marjana Bežana pobjeđuje na pan-jugoslavenskom natječaju za veliko proširenje Splita, danas poznato kao Split 3.
U to vrijeme, izgradnja Novog Zagreba, Novog Beograda i drugih velikih modernističkih proširenja gradova u Jugoslaviji već su uznapredovale i postojala su empirijska saznanja iz prve ruke o uspjesima i neuspjesima modernističkih koncepata.
Braco Mušič, vodeća figura projekta Split 3, bitno je obilježen iskustvom post-diplomskog usavršavanja na Harvardu, a od 1966. do 1972. obnaša dužnost jednog od voditelja Američko-jugoslavenskog projekta regionalnog i urbanističkog planiranja.
Aktivnosti te još nedovoljno poznate institucije uklapaju se u dva velika međunarodna urbanistička eksperimenta na teritoriju Jugoslavije: obnovi Skopja nakon potresa 1963. godine, te izradi regionalnih planova za Jadran, od 1967 do 1972., čiji je nositelj bio Urbanistički institut Hrvatske (o čemu smo pisali ovdje).
Oba projekta sufinancira UN, a u njima vodeći svjetski stručnjaci surađuju s hrvatskim i jugoslavenskim urbanistima i planerima, te se kultivira znanje koje je na vrhuncu tadašnjih svjetskih istraživanja.
Iako su ti planovi tek djelomice realizirani, njihove strategije se i danas raspoznaju u okolišu i upravo zahvaljujući njima je jadranska obala u mnogim dijelovima sačuvana od nepromišljene izgradnje.
Split 3 vjerojatno je najkompletnija realizacija tog internacionalnog vrenja i napredovanja urbanističke i arhitektonske kulture u Jugoslaviji. Važno je shvatiti da je riječ o istovremeno lokalno specifičnom i globalnom projektu, o sintezi znanja i iskustava koja dolaze iz različitih izvora, a koji su se mogli realizirati baš u Jugoslaviji tog vremena.
Braco Mušič svoje koncepte susjedstva i pješačke ulice derivira iz svog američkog iskustva i čitanja teoretičara kao što su Jane Jacobs, Lewisa Mumforda i drugih, ali i iz humanističke vizije urbanizma kojoj je on izložen preko veza između Slovenije i Skandinavije.
Megastrukturne koncepcije neposredno su prisutne u Jugoslaviji kroz plan Kenza Tangea za centar Skopja iz 1964., što je prvi izvoz japanskog eksperimentalnog urbanizma na “zapad”.
Veze Hrvatske i Nizozemske, aktivne još od sredine 1950-ih, donijele su na ovdašnju arhitektonsku scenu osjetljivost za harmonizaciju potreba pojedinca i “projektiranja za velike brojeve”.
Te različite utjecaje Mušič i njegov tim primjenjuju uz osjetljivost prema izuzetno bogatoj splitskoj urbanoj povijesti, pa, primjerice, u polaganju svog plana na teritorij slijede pravce rimske centurijacije.
U realizaciji plana sudjeluje dobro organizirana kooperativa, ali i sjajan i beskompromisni krug splitskih modernističkih arhitekata koji su u to vrijeme formirali zasebnu, autentičnu lokalnu scenu. Ivo Radić, Frane Gotovac, Dinko Kovačić i drugi, upravo u Splitu 3, u bliskoj suradnji sa slovenskim urbanistima, grade neka od svojih najboljih postignuća, a koja nadilaze veliku većinu internacionalnih projekata socijalnog stanovanja tog doba.
Već je puno napisano o arhitektonskim i urbanističkim kvalitetama Splita 3: od pažljivog dizajna javnog prostora, preko sposobnosti da se na fini skulpturalni način ovlada golemim volumenima zgrada, do racionalnih i funkcionalnih tlocrta ( o čemu smo pisali ovdje i ovdje).
Svaka od ulica Splita 3 tema je za sebe, svaka je oblikovno drugačija i prepoznatljiva, a ponovo sve slijede iste urbanističke zamisli koje se obraćaju intimi pojedince, kao što i ostvaruju visoku urbanu gustoću.
Ti proturječni parametri rijetko su gdje usklađeni u tako uvjerljivu i životnu urbanu cjelinu, a koja je ponudila novu viziju života na Mediteranu koji priznaje svoju prošlost, ali je usmjeren prema budućnosti.
Stvoren je autentični urbani model koji je i internacionalan, i mediteranski, i splitski i ne može mehanički replicirati jer ovisi o lokalnim datostima i životnim običajima. Njegovo golemo mjerilo impresionira jednako kao i vitalnosti javnih prostora – jednostavno, riječ je o promišljeno projektiranom gradu, jednom od vrhunaca modernizma.
No, i Split 3 ostaje nedovršen, njegova današnja fizionomija tek je jedan dio (pre)-velikih ambicija.
Između monumentalnih stambenih ulica i megastrukturnih poteza ostali su veliki slobodni prostori: parkirališta, dječja igrališta, zone koje su planirane za razne javne sadržaje.
Oni su u svojoj današnjoj namjeni često identični s planerskim intencijama, no nisu izvedeni i realizirani sa svim finesama urbanog dizajna koji odlikuje Split 3.
Prijedlog izmjena, foto izvor: Društvo arhitekata Splita
Taj “prostor između” postao je zona korozije izvorne urbane morfologije u koju se točkasto, parcijalno i arbitrarno intervenira. Ako malo i nategnemo usporedbu, te intervencije su po svojoj ignoranciji slične kao da netko krene zapunjavati bjeline na Mondrianovim apstraktnim platnima.
Koncepcija Splita 3, i to u svim dionicama i različitim mjerilima: od urbanog dizajna, preko arhitekture, do urbanizma, kulturna je vrijednost najvišeg reda. A dio te vrijednosti su i urbane praznine, javni prostor i pješačke veze koje podržavaju koncept cjeline. Ako se dirne u bilo koji aspekt projekta Splita 3 narušava se njegova integralnost, međusobna povezanost i prožetost svih projektantskih odluka i zamisli.
Prostorna simulacija predložene crkve umjesto planirane zelene javne površine, foto izvor: Društvo arhitekata Splita
Naravno, urbane transformacije su moguće, ali one moraju biti mišljenje na razini koncepta cjeline Splita 3, moraju biti na kulturnoj razini izvornika ili ispred njega, što nikako nije mali zahtjev i ne može se rješavati improvizacijama. Split 3 sigurno može inspirirati arhitekte i urbaniste na nove, smjele, suvremene ideje, ali samo kao cjelovita urbana strategija s jasnim pravilima provođenja.
No, prošla su vremena kada su regiju bivše Jugoslavije planirali međunarodni timovi pod pokroviteljstvom UN, više ne postoje multidisciplinarne urbanističke institucije kao što je to bio Urbanistički zavod Dalmacije, na proširenjima Splita (a u velikoj većini slučajeva i drugih hrvatskih gradova) nema više integralnih arhitektonsko-urbanističkih projekata, nego se grad zagrađuje i pregrađuje parcelu po parcelu, već kako kojem vlasniku ili investitoru odgovora. Zato više niti ne možemo govoriti o urbanizmu, nego jednostavno preslikavanju partikularnih interesa na teritorij, bez razumijevanja da grad kao cjelina, kao kulturni artefakt, kao iskaz svog vremena pripada svima.
Šetajući se između megastrukturnih blokova Splita 3 zatiču se bizarne situacije, građevine nikle bez ikakve logike, uglavnom na parcelama koje su nekad imale javnu namjenu. Susjedne zone su potpuno kaotične, kao da ih je izgradila neka druga, regresivna civilizacija, a dijeli ih možda dva ili tri desetljeća. Neki elementi aktualnih promjene GUP-a Splita, poput novih gradnji na bivšim javnim površinama na Trsteniku, podupiru taj proces, koji se već duže razvija.
Urbana kultura Splita 3, internacionalno je relevantna i tek je započet proces njegovog upisivanja u kanonske historiografije moderne arhitekture. Tako će Split 3 biti pokazan na izložbi arhitekture socijalističke Jugoslavije koja će biti otvorena u proljeće 2018. u MoMA New York, istom onom muzeju u kojem je davne 1932. definiran termin “internacionalni stil” što će sigurno imati dugoročne učinke na recepciju arhitekture i urbanizma Splita 3.
Kako će on izgledati tijekom 21. stoljeća, ovisit će i o građanima Splita, koji prije donošenja izmjena i dopuna GUP-a, imaju priliku i obavezu štiti svoju i svjetsku urbanu baštinu.
Maroje Mrduljaš
(tekst je uz dopuštenje autora prenesen iz izdanja Jutarnjeg lista, tiskanog krajem 2016.)