U petak, 4. travnja u Muzeju za umjetnost i obrt je u okviru izložbe Radovan Tajder. Arhitektura/Arhitekt“, a u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom organiziran okrugli stol “Poveznice u arhitekturi Beč – Zagreb danas”. Sudionici okruglog stola, zagrebačko-bečki arhitekti Radovan Tajder i Saša Bradić, docent na Tehničkom sveučilištu u Beču te moderatorica Vera Grimmer, arhitektica i glavna urednica časopisa „Oris“, razgovarali su o recentnim arhitektonskim realizacijama i urbanističkom razvoju dvaju gradova.
Beč
Razgovor o razlikama u projektantskoj praksi u Zagrebu i Beču počeo je pitanjem autorstva, koje se pojavljuje u primjerima poput recentno izgrađene zgrade sjedišta RBA banke u centru Beča, nominirane za ovogodišnjeg Pritzkera. U projektiranju tog prvog pasivnog tornja u svijetu kroz interdisciplinarni su rad korištena stručna znanja i arhitekata i npr. fizičara dinamičara, građevinara i stručnjaka za energetiku. Prema Tajderu, takav je rad usporediv s onime na nosačima aviona: – Što je produkt kompliciraniji, to se više relativizira pitanje autorstva – što je jednostavniji, autor je istaknutiji.
Međutim, je li u tako velikom mjerilu moguće raditi arhitekturu? Kod takvih se projekata u Austriji oblikuju radne zajednice više arhitektonskih biroa, što doprinosi tezi o anonimnoj arhitekturi u uvjetima u kojima je komercijalni aspekt rada ključan u većini arhitektonskih biroa, a investitoru uglavnom najbitniji profit. Ipak, Tajder smatra da sloboda arhitekta da progura svoju kreativnu misao uvijek postoji. U primjeru garaže „P4“ u zračnoj luci Schwechat, a radi se o – pragmatičnoj arhitekturi i optimalnoj iskorištenosti prostora, tzv. „optimiranom kontejneru“ – mogućnost prelaska iz stroge utilitarnosti u prostor arhitekture iskorištena je u tankom sloju pješačke komunikacije.
Peter Cook (CRAB studio), WU Campus (pravni fakultet i rektorat), Beč, 2013.
Kako Tajder već gotovo 30 godina radi u Beču, svoje je iskustvo u Austriji usporedio sa shvaćanjem autorstva u Jugoslaviji. Autor natječajnog rada u Jugoslaviji nije morao biti ovlašteni arhitekt jer je nositelj projekta bio odgovorni projektant, odnosno direktor projektnog biroa. U Austriji je drukčije – budući da prema zakonu arhitekt može biti direktno materijalno odgovoran za štetu, neovlašteni arhitekt ne potpisuje natječajni projekt. U praksi, potpisuje ga direktor biroa, a idejno rješenje i on i arhitekt-autor.
Govoreći o senzibilitetu i autorskom rukopisu, citira arhitekta Tomislava Odaka: – Arhitektura je stvar karaktera. Smatra da je važan element iznenađenja – distorziranje prediscipliniranoga, a takve elemente povezuje i s nekim avangardnim konceptima.
Za početak, u Beču je razgranata mreža javnog prometa preduvjet za planiranje razvoja grada. Zahvaljujući metrou, vremensko-prostorne relacije tamo su danas radikalno promijenjene. Uspješan javni prostor temeljen je na razvoju različitih funkcionalnih cjelina – novih dijelova grada. Radi se o golemim arealima, urbotvornim zahvatima, a ne o pojedinačnim projektima.
Takav gradotvorni projekt je i sveučilišni kampus Wirtschaftsuniversität Wien (WU Campus). Iako pokraj bečkog Pratera, rekreativne zone, od katedrale sv. Stjepana u centru grada metro linijom je udaljen samo 10 minuta.
Hauptbahnhof – četiri ciljne grupe: mladi, susjedi, putnici na međugradskim linijama, stručnjaci
Predviđa se da će do 2040. g. Beč imati oko 3 milijuna stanovnika, što uvjetuje reprogramiranje gustoće naseljenosti, tj. iskorištavanje brownfieldsa. Primjer razvoja bivših kolodvora Austrijske željeznice svakako je iskoristiv u predstojećem planiranju razvoja zagrebačkog Gredelja. Trenutačno se razvija Hauptbahnhof (Glavni kolodvor), a sljedeći je Nordbahnhof (Sjeverni). Uz promet, program uključuje i parkove i stanogradnju, a masterplan predviđa participacijske procese u kojima građani sudjeluju uz sustavnu medijaciju arhitekata i drugih stručnjaka.
Gredelj, centralna pozicija u Zagrebu
Način rada urbanističkih institucija u Beču danas usporediv je s ovdašnjim praksama prije 90-ih – detaljni, multidisciplinarni i dugotrajni procesi usmjereni budućnosti. Infrastruktura koja prati razvoj grada u Beču se gradi pet do deset godina unaprijed, npr. kod planiranja svakog novog dijela grada unaprijed se riješava povezivanje javnim prijevozom. U prvoj fazi Grad naručuje studije razvoja određenog područja, s tim da različiti arhitektonski biroi predlažu različite namjene. Nakon toga slijedi raspisivanje javnih natječaja na kojima sudjeluju samo biroi, dok institucije, za razliku od onih u Hrvatskoj, ne sudjeluju. Tek nakon što se dogovore svi detalji, poput npr. prometnih koridora i semafora, počinje se s realizacijom. Prema Veri Grimmer, ovako rigorozan ali djelotvoran pristup svakom gradskom projektu konačno podiže ambijentalnu vrijednost cijeloga grada.
Saša Bradić (NMPB Architekten), Fakultet informatike, Sveučilište u Beču, 2012.„Prolaz kroz blok nije zatvoren. Stupnjevanjem javno/polu javno/privatno pokušava se javni vanjski prostor uvući u zajednički unutrašnji prostor i na taj način postići novu urbanu vrijednost“.
Iskustveno, Tajder zaključuje da je urbanizam fascinantno i ključno područje arhitektonskog djelovanja. U Zagrebu bi se, primjerice, problemi na periferiji mogli riješiti rješavanjem prometnih problema u centru. Iako grad možda nema dovoljno resursa, smatra da je do rezultata moguće doći kroz kvalitetno osmišljena javno-privatna partnerstva.
Kao zaključak se nameće teza da je arhitektura ogledalo društva – međusobno djelovanje arhitekture i politike ilustracija je društvenih odnosa. Uzimajući u obzir opasnost rezultata u obliku developerskog projekta, Saša Bradić naglašava da je imperativ arhitekta ipak uvijek nastojati stvoriti neku novu vrijednost u prostoru.