Hrvatska komora arhitekata blokirala je sve račune Udruženja hrvatskih arhitekata. Prema dostupnim informacijama, radi se iznosu od stotinjak tisuća kuna, što je preostali dio od pozajmice koje je komora dala udruženju radi stabilizacije poslovanja.
Kako UHA, navodno, nije redovito vraćala rate, komora je pokrenula ovrhu. Inače, radi se o manjku u kasi koju je ostavila pretprošla uprava udruženja od 2009. do 2013., surađujući vrlo blisko na aktivnostima baš s upravom komore.
Vijest je poprilično bizarna, i neodoljivo podsjeća na zatvorski eksperiment Philipa Zimbarda.
Philip Zimbardo napravio je poznati psihološki eksperiment sa studentima Stanford sveučilišta u ljeto 1971. godine, u kojem je, simulirajući zatvorsku sredinu, podijelio studente u grupe zatvorenika i čuvara. Brzina kojom su se studenti identificirali sa svojim novim ulogama bila je za svih iznenađujuća, a eksperiment se nakon svega nekoliko dana potpuno oteo kontroli.
U ovom slučaju također imamo jednu skupinu ljudi podijeljenu u dvije grupe, gdje je jedna grupa antagonistički usmjerena prema drugoj, i isto su se stvari otele kontroli. Stvar je nešto kompliciranija nego u Stanfordu, jer su ovdje članovi jedne grupe, istovremeno članovi i druge grupe. Uz to, UHA je osnovala Komoru, pa cijela priča ima gotovo frojdovsku dimenziju.
Činjenica da vijest o blokadi UHA nije izazvala baš nikakav interes medija, govori o trenutnom položaju i jedne i druge organizacije.
Ni udruženje ni komora jednostavno više nemaju društveni položaj koji su imale do prije deset godina, a ovaj trend je, osim vlastitog djelovanja, pomognut i globalnim procesima.
Strukovna udruženja općenito, ne samo arhitektonska, gube svoju tradicionalnu ulogu u novoj poslovnoj i društvenoj geografiji. Udruženja su nastala uglavnom u istom periodu kada je osnovana i UHA, u drugoj polovici 19. stoljeća, s ciljem okupljanja i predstavljanja struke, promicanja interesa članova i javnog interesa.
CIAM
Komora je osnovana s istim ciljem. Kako članovi komore moraju, uz investitorov, štititi i javni interes, status članova uređen je nalik odvjetnicima, sa sličnim pravilima ponašanja, uključujući i zabranu reklamiranja. Jedno od bitnih obilježja komore, koji je naglašavao nepoduzetnički status njenih članova, bio je cjenik usluga.
Cjenik je odmah izazvao prijepore, no Ustavni sud Republike Hrvatske je 15. ožujka 2000. odbio zahtjev za ocjenu njegove ustavnosti, čime je Hrvatska bila jedna od rijetkih zemalja s propisanim minimalnim cijenama usluga. Ova odredba je imala stabilizirajući efekt na kvalitetu arhitekture, no kao i sve ostalo, nije bila dugog trajanja.
Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja donijela je rješenje 2011. godine u kojem je, pozivajući se na mišljenje Europske komisije i suda EU, pozvala komore da donesu nove cjenike koji ne propisuju minimalne cijene usluga. Pomalo neočekivano, u tom postupku Hrvatska komora arhitekata navela je da se cjenika zapravo nitko ne pridržava, pa ga stoga ni ne treba mijenjati.
U rješenju je navedeno: “HKA je nadalje naveo kako nije pokrenuo ni jedan novi stegovni postupak zbog nepridržavanja Cjenika te kako se od pokretanja predmetnog postupka nije promijenilo ništa u postupanju HKA. Također, HKA navodi kako niti on niti njegovi članovi nisu poduzetnici niti se Cjenikom određuje cijena pružanja usluga na tržištu, već se Cjenikom određuje cijena rada članova HKA s obzirom da su isti zaposleni u drugim poduzetnicima koji nisu dužni primjenjivati Cjenik te mogu određivati cijene koje god žele, pa stoga Cjenik nikako ne može djelovati na tržište“.
Zanimljivo je da Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja govori u svom rješenju o arhitekturi kao slobodnoj profesiji, dok je ona danas tretirana kao regulirana profesija (Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, NN82/15).
Naizgled, radi se o istoj stvari, jer je za obje potrebna odgovarajuća stručna kvalifikacija. No bitna razlika je da u opisu slobodne profesije stoji da profesionalci djeluju u interesu klijenta i u javnom interesu, dok takve odredbe u slučaju reguliranih profesija nema. EU izjednačava usluge slobodnih profesionalaca s poduzetničkom aktivnošću (presuda u slučaju Wouters, ECJ C-309/99).
U odnosu na profesionalne organizacije, u našem slučaju Komoru arhitekata, jasno je da je promjena kvalifikacije članova bitno promijenila njihovu poziciju.
Drugi globalni trend koji utječe na profesionalna udruženja je rastuća individualizacija društva, koje od pojedinaca očekuje da sami preuzimaju odgovornost i snose posljedice za svoje odluke, što je dovelo do promjene odnosa prema kolektivnom.
Prema istraživanju javnog mnijenja koje je objavio Guardian prošle godine, 59% milenijalaca doživljava pripadnike svoje generacije kao okrenute samima sebi, dok je oko 80% najstarije generacije (70-87 godina) sebe opisala kao odgovorne i domoljubne.
Ne ulazeći u ocjenu da li su promjene ponašanja isključivo generacijski determinirane, činjenica je da suvremeni profesionalci nemaju ista očekivanja od profesionalnih organizacija, tim više što organizacije nisu u stanju ponuditi sigurnost i oslonac.
Nosioc razvoja ekonomije više nije organizacija, već pojedinac, gdje raste uloga trajno privremeno zaposlenih.
Individualizacija društva istovremeno je dovela do veće povezanosti, ali na osobnoj razini, i stvaranja pojedinačnih sinergija za koje su okviri postojećih organizacija neprimjereni i pretromi. Značenje kolektivnog je promijenjeno.
U takvim okolnostima ne čudi da se sve teže okupi i jedna lista zainteresirana za vođenje udruženja, odnosno da se već treći put objavljuju izbori za UHA (o čemu smo pisali ovdje). Za manje upućene u povijest strukovnog organiziranja u RH, liste su uvedene kao odgovor na prevelik broj kandidata na izborima.
Treća bitna promjena vezana je uz nove medije, i proliferaciju nagrada i publikacija, koja je utjecala prije svega na položaj UHA-e.
U proteklih desetak godina čitav niz ozbiljnih svjetskih časopisa, koji su predstavljali referentnu točku arhitektonske kritike, suočio se s poplavom novih portala i blogova.
U doba tiskanih medija, postojalo je svega nekoliko kanala putem kojih se mogla publicirati arhitektura, a već i kroz samu selekciju u njima je bila prisutna i arhitektonska kritika. Novi mediji su eliminirali selektivni proces, svatko može objaviti svoj rad na bilo kojoj od dostupnih platformi, što je časopisima oduzelo poziciju arbitra, ali i ozbiljno ugrozilo njihovo poslovanje.
U te časopise se naravno ubraja i ČIP, premda su razlozi njegovog neizlaženja više antropološke nego digitalne prirode.
Posljedica takvog stanja je pomanjkanje kritike i kvalitetne prezentacije arhitekture, no da je ona potrebna i da ima mjesta u novoj konfiguraciji medijskog prostora, potvrđuju primjeri poput časopisa San Rocco, koji je nastao usred digitalnog doba, kao svojevrsna osuvremenjena verzija časopisa Lotus.
Slična situacija dogodila se i s nagradama i priznanjima. U B2B inspiriranoj komunikaciji, prostor su preplavile brojne nove nagrade, izložbe, kongresi i festivali. Prije desetak godina nagrade opskurnih organizacija, koje se moglo preuzeti za par stotina dolara ili eura, izazivale su podsmijeh. Danas i ozbiljni uredi s ponosom ističu nagrade na pay-per-award programima.
Nagrada je toliko, da više ni laicima ni medijima nije jasno što je što, pa se tako dogodi da se nagrada EU Mies van der Rohe Studiju UP objavi u malom stupcu negdje pri kraju novine, dok je otprilike u isto vrijeme nagrada drugom uredu na B2B izložbi WAF objavljena na naslovnici kao senzacija.
Iz nekog neobjašnjivog razloga, Komora je odlučila pomoći inflaciji nagrada, pa je na svom eventu u Rovinju ove godine podijelila vlastite nagrade, koje su neka vrsta hibrida nagrada UHA (Kovačić) i Zagrebačkog salona (prijedlog).
Sve to naravno utječe na položaj UHA, čije su godišnje nagrade prepoznate, uz nagradu Vladimir Nazor, kao najvrednija strukovna priznanja.
U takvim okolnostima nameće se nužnost redefiniranja i društva i posebno komore. Stječe se dojam da komora gubitak utjecaja na regulativnoj razini (od cjenika, zakona, natječaja itd.) pokušava nadoknaditi u područjima koja ne predstavljaju njeno polje djelovanja.
Dok obavijest da se s iskaznicom komore može ući s popustom u Vučedolski muzej izaziva osmijeh na licu, pokušaj preuzimanja uloge UHA kroz vlastiti program nagrada brine. Zbog toga komora stvarno ne treba postojati.
S druge strane, izuzetna posjećenost ovogodišnje izložbe realizacija udruženja, bez obzira na sva kašnjenja i sve probleme koju UHA danas ima, pokazuje da program nagrada UHA-e i dalje ima čvrstu poziciju unutar društva.
Kada je osnivana komora, raspored aktivnosti dviju organizacija podijeljen je na vrlo jednostavan način. UHA je zadržala svoj prepoznati program godišnjih nagrada i prezentacije arhitekture, od izložbi do publikacija, dok je komora, kao institucija javnog prava, preuzela brigu o profesionalnim standardima i strukovnim interesima, izbjegavajući procjenu vrijednosti radova svojih članova, upravo zbog obaveznog karaktera članstva. U osnovi, UHA i komora djelovali su kao jedna organizacija, s jasnom podjelom posla.
Sadašnji odnos evidentno nije dobar, i postavlja se pitanje što napraviti. Kada se Zimbardov eksperiment s početka teksta oteo kontroli, on je jednostavno prekinut, i obje grupe su opet postale samo studenti. U ovom slučaju vjerojatno treba napraviti isto.
Autor teksta bio je predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata od 2003. do 2007. i zamjenik predsjednika razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu od 1999. do 2003.