Predstavljamo projekt arhitekta Vedrana Zonića koji je prije godinu dana završio studij arhitekture u Austriji. Tema Zonićevog magistarskog rada na Tehničkom sveučilištu u Grazu bila je Sveučilišna bolnica u Zagrebu.
Projekt prikazuje jedan mogući scenarij što napraviti s ruinom na rubu grada (o čemu smo pisali ovdje, ovdje i ovdje).
Rad je između ostalog bio nominiran za najbolji magistarski rad na Tehničkom sveučilištu u Grazu i izložen na selektivnoj izložbi Collegium artisticum 2017 u Sarajevu.
U nastavku donosimo tekst o konceptu projekta, koji potpisuje autor.
Nikada dovršena Sveučilišna bolnica u Zagrebu je objekt koji već dugo vremena pokreće razne diskusije u hrvatskome društvu, i to se ne odnosi samo na područje zdravstva nego i na sve druge oblike socijalnog života.
Kako se jedan znameniti objekt pretvorio u ruinu te što generalno s preostalim socijalističkim monumentima je pitanje koje je leitmotiv ovoga rada.
Namjera i arhitektonski cilj ovog projekta je bio rad s postojećim stanjem objekta, uzimajući u obzir i samu povijest ove megalomanije, te revitalizacija istog, s ciljem osuvremenjivanja i pozicioniranja samog objekta u novi i suvremeni kontekst.
Nakon obimne analize kompleksa Sveučilišne bolnice u Zagrebu, ustanovljeni su pojedini nedostaci i propusti, koji bi se naročito u kontekstu današnjeg vremena drugačije formulirali.
Stacionari smješteni na sjevernoj strani kompleksa, iako dobro povezani preko tzv. “kralježnice bolnice” kao glavne komunikacije, i dalje iziskuju relativno dug komunikacijski put od početka do kraja samog kompleksa.
Također sjeverna strana na kojoj su stacionari lokalizirani, je nepogodna za duži boravak pacijenata.
U pravilu sobe za pacijente trebale bi biti smještene na južnoj strani tj. jugo‐istočnoj, tako bi svim sobama bilo omogućeno prijatno jutarnje osvjetljenje.
Ovaj prijedlog predlaže niveliranje svih zgrada stacionara na istu visinu od četiri kata, kako bi se izbjegao dojam predimenzioniranosti te da se sama gabaritnost objekta oplemeni i poboljša.
Kroz odstranjivanje dva krajnja stacionara, produžetak hipostilne strukture prizemlja, te kroz reflektiranje preostalih zgrada stacionara na južnu stranu kompleksa stvara se jedan nov zaokružen i kompaktan objekt.
Ova kompaktnost je naročito bitna za integraciju novih funkcija u revitalizirani projekt Sveučilišne bolnice, te za dobru funkcionalnost istih “pod istim krovom”.
S obzirom na sve postojeće razvijene i adaptirane bolnice grada Zagreba, nastala je ideja o prenamjeni kompleksa Sveučilišne bolnice u jedan veliki medicinski kampus.
Dakle kroz ovaj prijedlog, bi se znanstveni, klinički i edukativni dio ‐ koji su trenutačno nedovoljno razvijeni u Republici Hrvatskoj našli ogroman prostor u konceptu dovršetka Sveučilišne bolnice.
Tako da postojeći stacionarni objekti dobivaju novu funkciju studentskog doma. Samo aktivno prizemlje se dijeli optički u četiri kvadranta, pri čemu svaki kvadrant dobiva određenu funkciju.
Na sam studentski trakt se spajaju sveučilišne i istraživačke djelatnosti, s institutima i fakultetima, dok u druga dva kvadranta se smještaju polikliničke i dijagnostičke aktivnosti s hitnom pomoći, priključene na novi trakt za stacionarnu skrb bolesnika.
Novi stacionarni traktovi na južnoj strani nisu samo energetski nego i vizualno modernizirani, pri čemu su osnovna konfiguarcija i oblik zadržani.
Cijelo aktivno prizemlje se razvija kroz posebnu formu atrija, koji stvaraju poveznicu s izraženom strukturom stacionara, te samim tim definiraju gramatiku cijelog tlocrta i osvjetljuju duboki nutarnji prostor s dosta svjetlosti.
Velika pozornost dana je samom svjetlosnom konceptu. Tako svjetlost i preglednost u objektu stvaraju emocionalnu sigurnost i opuštenu atmosferu, što je naročito bitno u bolničkim prostorima.
S obzirom na prijašnje planove Sveučilišne bolnice, kada su planirane bile četverokrevetne i šestokrevetne sobe, ovaj projekt predlaže jednokrevetne sobe za pacijente prema suvremenim europskim standardima.
Sobe su hotelskog karaktera, sa standardiziranim projektiranim sanitarnim čvorom i dovoljno prostora za boravak i primanje.
U ovisnosti od želje pacijenta, sobe se pomoću dvokrilnih vrata između dvije sobe, mogu pretvoriti u dvokrevetne, čime se inicira komunikacija s pacijentima iz susjednih soba. Sobe dakle mogu funkcionirati kao jednokrevetne ili dvokrevetne. Studentske sobe su također projektirane kao jednokrevetne, čime se garantira maksimalan komfor za boravak studenata.
Sam projekt predlaže i urbanističku intervenciju, čime se krov Sveučilišne bolnice pretvara u veliku zelenu krovnu terasu, koja bi bila od važnosti ne samo za sve korisnike ovog objekta nego i za cijeli grad.
Samim tim potiče se ideja arhitekture koja iscjeljuje, što je ujedno glavna ideja ovoga bolničkog projekta, s obzirom na to da je znanstveno dokazano da arhitektura, tj. sam arhitektonski objekti imaju veliku ulogu u procesu izlječenja pacijenata.
Zbog toga se ovaj objekt i uokviruje zelenilom te se cijeli kompleks pozicionira kao na jedan “zeleni otok”.
Kroz ovaj korak štiti se prirodno sam objekt od buduće gradnje, a svim korisnicima ovog objekta omogućava se podjednaka kvaliteta zelene površine.
Nova predložena fasada objekta strukturirana je perforiranim aluminijskim lamelama, koje se po želji korisnika prostora mehanički reguliraju, te samim time ritmiziraju fasadu i njezinu vizuru, dok se istovremeno u unutrašnjosti objekta stvara atmosfera prozračnosti.
Prijedlog se proteže na otprilike 80.000 m² od čega je oko:
35.000 m² bolničke aktivnosti, sa hitnom pomoći i operacijskim blokom
25.000 m² znanstveno ‐ istraživačke aktivnosti
15.000 m² sveučilišne aktivnosti.
Ostatak je predviđen za ostale prateće sadržaje objekta.
Od toga projekt predlaže ca. 120 jednokrevetnih soba za pacijente po katu, dakle ukupno 480 bolesničkih kreveta raspoređenih na četiri kata.
Također predlaže 136 jednokrevetnih studentskih soba po kat.
Sveukupno dakle projekt predlaže 476 soba raspoređenih na četiri kata.