Nedavno izgrađena poslovna zgrada sjedišta RBA banke na Dunavskom kanalu u centru Beča jedno je u nizu ostvarenja zagrebačkoga arhitekta Radovana Tajdera, koji u austrijskom glavnom gradu živi od 1985. godine. Do selidbe u Beč Tajder je u Hrvatskoj ostvario respektabilnu karijeru: prema njegovim su visokofunkcionalnim komponibilnim sustavima 414 i Megas izgrađene brojne škole i vrtići, u osjetljivom je zagrebačkom gradskom tkivu izveo interpolirane stambene zgrade, a realizirao je i niz obiteljskih kuća i kuća za odmor. Bečko razdoblje u Tajderovoj su karijeri označili projekti poslovnih zgrada, radovi za hotelske lance te projekti stambenih objekata.
Osnovna škola Z. Franka u Kutini (1979-1983.) zagrebačko-bečkog arhitekta Radovana Tajdera
U Muzeju za umjetnost i obrt 25. veljače se otvara izložba „Radovan Tajder. Arhitektura/Arhitekt“ kojom će, uz arhitektonski opus, biti predstavljen i Tajderov paralelni “projekt” – tekice, bilježnice u kojima je desetljećima vodio poslovni i intimni dnevnik. Te tekice najbolje dočaravaju likovno-literarni svijet Radovana Tajdera. Godine 1991. izlagane su u Ljubljani, a arhitekti Boris Podrecca, Martin Kohlbauer i Peter Herzog “dizajnirali” su naslovnice tekica 2005. i 2007. godine. Također, monografiju „Radovan Tajder. Arhitektura/Arhitekt“ u sunakladništvu objavljuju Muzej za umjetnost i obrt i UPI2M Books.
Povodom izložbe objavljujemo tekst Ane Tajder-Kelman, spisateljice i kćeri Radovana Tajdera, o radu njezinog oca.
Arhitektura života
Žuti, crveni i bijeli šljemovi, libele, metri, tekice, fotoaparati, Rotring pera i tuševi, šareni flomasteri, tehničke olovke, ravnala, role prozirnog šuškavog papira, prašnjava gradilišta, sivi uredi, simpatični radnici (koje sam kao mala zvala „gradnici“), fotografije maketa, fotografije kuća. Bach, Wagner, Weber, Jobim, Led Zeppelin. Moj tata.
Kada tata nije tata (koji je, kad sam se rodila, kupio sve novine što su tog dana izašle, sve tjednike tog tjedna, sve mjesečnike tog mjeseca, koji me spasio kada mi je kao klinki glava zapela između šipki gelendera na stubištu, koji me naučio voziti bicikl i kasnije auto, koji za objesiti sliku koristi cijelu kolekciju alata i komplicirane računice, koji voli popiti votkicu uz naš nedjeljni ručak, zna odčepiti slivnik i montirati regale za knjige i koji je na mom vjenčanju ponosno stajao pokraj – a zaštitnički iza – mene), onda je tata arhitektura i muzika. One su kod njega toliko isprepletene da skoro pa čine nedjeljivu cjelinu. I kao što se kod Rare glazba dijeli na kupku za dušu koja ispunjava prostor i na stvari: zidove ploča i CD-a i stroge, crne, glomazne stereo-uređaje, tako se i njegova arhitektura dijeli na dva svijeta: na siva, blatnjava gradilišta koja se pretvaraju u prekrasne zgrade i na njegove tekice, koje su isto neka vrsta kupke za dušu – njegovu.
Tajderov crtež obiteljske kuće iz studentskih dana (1966.).
Otkad znam za sebe, znam za tekice. One su tatin skriveni svijet života i arhitekture. Nekada su punile stalaže u mojoj dječjoj sobi. Narančastih su korica i, kao CD-i, prekrivaju cijele zidove, skrivajući čaroliju u sebi. (Rarin je svijet, čini se, podijeljen na praktičnu, vanjsku ljušturu i na duhovnu nutrinu koja je pomno pritajena.) Za razliku od glazbe koja ga konstantno prati i uvijek oduševljava svakoga tko uđe u njegov prostor, čarolija tekica skrivena je i pokazuje se tek u rijetkim trenucima.
Tekice u svojoj narančastoj kori skrivaju svijet bijelih pozadina na kojima koreografiju Rarinog života plešu crne linije i šarene plohe. Sve to pod strogom dirigentskom palicom njegovog rukopisa koji kao da postoji isključivo u vertikali. Tu je i samouvjerena, slobodna linija tuša ispunjena šarenim tragovima flomastera. Flomastera koje koristi namjerno jer zna da će s vremenom izblijedjeti. Zašto? Ne znam. Možda su za njega ti tragovi boje kao mandale u pijesku koje su napravljene samo za trenutak stvaranja – za razliku od zgrada koje bi, ako im dozvolimo, stajale godinama.
Među svim tim narančastim tekicama našla se i jedna crna. I dok su ostale mekano prilagodljive, ova svojim tvrdim koricama prkosi vremenu i nemarnom korištenju. Crna tekica potpuno je odvojena od stvarnog svijeta – u njoj nema datuma, nema zapisa, nema računica. Tu se nalaze godinama skupljane vizualne improvizacije, Rarine apstraktne crtane misli. Tata veli da je ovo najbolje i njemu najdraže od svega što je dosad napravio. Ponosna sam vlasnica te intimne umjetnine, ali moram priznati da sam ju, kad sam je dobila, spremila da čeka neka drugo doba – bila mi je poklonjena u jednom teškom trenutku kada se činilo da vremena više nema. Na sreću, ispostavilo se da ga ima – i da će ga biti. Time je crna tekica izgubila svoju crninu (ali ne i važnost).
Tekice su Rarino utočište, siguran svijet, fizička manifestacija onoga što mu je na duši. One su čaroban prostor u kojemu se arhitektura isprepliće sa snovima, preciznim računicama, zabilješkama, listama, vizualnim improvizacijama. To su podsjetnici, dnevnici, prijatelji, vježbališta, neka druga dimenzija u kojoj se ocrtava njegova stvarnost ili rađa arhitektura. One pokazuju srž njegovog postojanja. To sam oduvijek shvaćala, i kao što nikada ne bih kriomice čitala nečiji dnevnik (sama odmalena pišem dnevnike i znam da te zapise treba poštivati), nikada nisam željela zaviriti u tekice, osim ako bi mi ih pružio – a i onda bih to učinila vrlo suzdržano. Zaigranost i sloboda što ih te sveščice nude arhitekturi koja iz njih nastaje dozvoljavaju joj da bude ono što se od nje zahtijeva: praktična, mudra, korisna, ali i lijepa i puna poštovanja – prema okolini, duhu vremena, ljudima koji će je koristiti.
Da, Rarina arhitektura kompleksan je fenomen kao i njen stvaratelj. Odgovorna, racionalna, perfekcionistička s jedne strane, duboka i žedna estetike i istine s druge. Strah? Manjak hrabrosti? Ili časna poniznost prema životu i obvezama?
Garaža Boehringer u Beču
Tatin posao nije jednostavan. Lako je stvarati divne zgrade koje plijene poglede i nagrade kad nije važno kako u njih smjestiti krevet, stol ili pak 5.000 automobila. Naučila sam lekciju o svom tati – i o prostoru – kada sam tražila stan za sebe. Nekoliko bih puta našla nešto što bi me očaralo svojim ogromnim prozorima, kosim stijenama ili drugim „črčkama“, kako bi on to rekao. Zamolila bih ga da stan pogleda sa mnom. On bi ušao i na moje razočaranje hladno rekao: „A gdje ćeš staviti regale za knjige?“ I stvarno, prostor bi se pokazao potpuno neiskoristivim. Rara mi je uskratio mnoge muke: ipak sam njegova kći pa knjige i muzika u mom životu traže svoje mjesto. Na planetu od sedam milijardi ljudi, prostor nije što je bio. Kao rubini, postao je rijetko blago s kojim se više ne možemo razbacivati kao razmažena djeca. Više je nas, više je stvari, ali se prostor nije povećao pa me razmetanje njime zna duboko zaboljeti – to je poštovanje koje sam naučila od svog tate.
Rarina arhitektura nikada nije razmetljiva, nikada ne pokušava progurati ego u prvi plan, nema ambicije da zabliješti, izmami uzdahe ili komentare, provocira. Ona je za to prečvrsto ukorijenjena u svoju svrhu i u poštovanje prema okolini i egzistenciji. I unatoč toj skromnosti, tatin rukopis je jasno vidljiv. Tu nikada nema ničega što bi zasmetalo, nema viška, ukrasa, „črčka“, ali je prepun mirnoga sklada i skrivenih, rekla bih: svakodnevnih čarolija (a te su najslađe i Rara ih voli koristiti). Podsjeća me na Freda Astairea kada pleše lako i naočigled jednostavno – neće on nikada izvesti četverostruku piruetu ili skočiti u nebo. Njegov ples je čist i nosi takvo poštovanje prema sebi samome da ga to čini jedinstvenim. Fred nježno klizi pred našim očima, a mi i ne možemo zamisliti koliko je truda uloženo u tu savršenu jednostavnost.
Rara mi je prenio poštovanje prema radu i postojanju, stvaralačku skromnost, gradnju iznutra i svijest o važnosti određene količine racionalnosti. On i mama naučili su me vrijednosti stvaranja, ostavljanja traga, čaroliji koja se rađa kada nešto od sebe pokloniš svijetu.
Moj tata i arhitektura. Arhitektura je tako čvrsto isprepletena s njegovom egzistencijom da se bojim trenutka kad bude prestao raditi. Naporno je, znam – cijeli život to slušam, ali arhitektura ga drži napetim, mladim, okretnim. Ona je njegovo sidro, ali i njegov bijeg. Kamo bi otišao bez nje, ne znam. Jer u glazbi već jest.
Pitajmo Rarine tekice.
Ana Tajder-Kelman