“Društvo ima svrhu, da spoji tehničke sile u Hrvatskoj za unapređenje strukovnog rada, na korist javnog i društvenog života i za zastupanje, čuvanje i promicanje interesa tehničkoga svoga staleža te pojedinih članova njegovih.”
Osnova promjene pravila Družtva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji (1894)
Nakon niza turbulentnih mjeseci, a u godini kada se s v.d. predsjednicom Anom Mrđom Udruženje hrvatskih arhitekata (1878) priprema za proslavu svoje 140. godišnjice do kada mora izabrati novo vodstvo, za arhitektima je napokon i obećavajući tjedan. Dijalog u kojem se napokon otvaraju bitna pitanja otvorilo je očitovanje UHA-e na žnjanski projekt (o čemu smo pisali ovdje i ovdje), a ubrzao odgovor Nenada Fabijanića (o čemu smo pisali ovdje). Što se ostavlja “klincima” u zalog do markiranog dna s kojeg se valjda može samo – gore?
Udruženje hrvatskih arhitekata priprema se za proslavu svoje 140. godišnjice
Cipelarenje UHA-e omiljen je sport arhitekata koji su je godinama činjenja i nečinjenja doveli u situaciju da se bori s naplatama i plaćanjima, grca u organizacijskim problemima, srami neetičnih postupaka svojih istaknutih članova. No, odveli su je ipak i do aktualne uloge da struci poniženoj i sluđenoj zakonima, pravilnicima i njihovim izmjenama i izigravanjima, rugalačkim sustavom realizacije natječaja i jalovim raspravama, pokušava vratiti minimum pozicije kakvu je imala kroz povijest.
Ti koji su doveli do toga da se vrijedni, pametni i pristojni kolege s respektabilnim karijerama skanjuju kandidirati u vodstvo temeljne strukovne organizacije, govore danas o normiranju moralnog ponašanja arhitekata (sic!), patetično nariču o tome koliko je natječajnih radova neizvedeno, sliježu ramenima na nemoć pred politikom i poturaju ideju da se “UHA raspala”, ali nikad, naravno, ne govore o vlastitoj ulozi u svemu tome. Odličan je trenutak da se takvoj praksi pokaže otpor.
Odličan je trenutak i da se napokon prevlada strah od pogreške. Čak i kada bi se ispostavilo da aktualno Predsjedništvo UHA-e u svojim pokušajima sanacije ne radi dobar posao, zamijenit će ih netko bolji, jer će biti motiviran(a). Čak i ako skliznu u već uobičajena kuloarska nadmetanja, sada kada je njihov rad učinjen javnim, bit će ih se lako riješiti. Čak i da sutra svi dignu ruke od krpanja organizacije na koljenima, postavili su model suradnje koji više ne ovisi o određenim pojedincima s pripadajućim egom. Jer, predsjedništvo je prema Statutu “sklepano od predsjednika regionalnih udruženja”, ma što bilo tko o tome mislio. Uza sve interne i eksterne probleme, nikome tu nije lako, niti će biti u nekoj bližoj budućnosti, no pitanje isplati li se truditi u biti je deplasirano.
Ne valjaju natječaji? Ne valja fakultet? Nemate pojma da je prošle godine ponovno izlazio ČIP i da je u Dubrovniku održan kongres povodom 60. godišnjice CIAM-ovog? Niste kročili u Muzej arhitekture? Nakon trideset godina prakse morate tražiti tumačenje Ministarstva da biste izveli manje od dvjesto kvadrata? Niste sigurni kako se računa bruto? Fale vam norme u urbanističkom planiranju? Šikaniraju vas referenti i klijenti? Zakon o javnoj nabavi postavljen je tako da stalno rušite cijene? Sramite se svoje uloge u legalizaciji nezakonito izgrađenih zgrada, iako vas je možda prehranila? Možete se ili “skupiti” iz države ili nešto mijenjati. Kroz Udruženje, na primjer.
Jer, obavezno udruživanje kroz Komoru jednostavno nema kvalitetu dobrovoljnog udruživanja. Pogledajmo ovdje što je/bi sve trebala raditi Komora pa usporedimo događanja. Danas ističe rok za predaju radova koji će se natjecati za novoustanovljene Medalje, prema riječima Željke Jurković, predsjednice HKA, “komplementarne s godišnjim nagradama UHA-e i s nagradom Vladimir Nazor” jer “u Hrvatskoj ne postoje nagrade za urbanizam i za konceptualno promišljanje arhitekture (?), pa je Hrvatska komora arhitekata osjećala obvezu da ispuni tu prazninu i utemelji takvu vrstu nagrada”.
Foto: screenshot
U organizaciji novog godišnjeg skupa, Dana arhitekata 1.0 , znakovito, nema UHA-e, ali Jurković smatra da to “ne znači da se svake tri godine ne može organizirati i Kongres arhitekta”. Pitajmo se koliko sve to košta, koji je mogući učinak i koliko, konačno, djelovanje i jedne i druge organizacije ima veze sa stvarnošću i svakodnevicom arhitektonske produkcije u nas.
Pritom se nije loše podsjetiti koja je institucija utemeljila Tehničku visoku školu (1919.) koja će postati Arhitektonski fakultet pri čemu je Društvo inženjera i arhitekata poklonilo svoju knjižnicu; tko je i zašto utemeljio Komoru; da arhivska građa časopisa Arhitektura (od 1947.) i Čovjek i prostor (od 1954.) jest golemo bogatstvo izrazivo i u novcu; što su sve za struku i građane iznjedrili Kongresi; da i danas ugodno živimo zahvaljujući i društvenom nervu i angažmanu nekadašnjih voditelja UHA-e, kreativnih koliko i humanističkih giganata (više ovdje). Respektabilno nasljeđe koje predstavlja i poljuljana organizacija sadrži, uostalom, i slične lomove u prošlosti iz kojih se može učiti.
Slijede skupština, godišnja izložba. Slijedi izbor predsjednika i zamjenika. Prljave ambicije valjda su osujećene oduzimanjem ekskluzive na organizaciju natječaja, no to ne znači da se UHA ne može domisliti izvorima prihoda. Nove generacije se još nisu ni stigle ogriješiti o prostor, ali imaju volje sanirati naslijeđenu situaciju – pomozite im ili im barem dajte šansu. I možete i trebate.