Monografija autorice doc.dr.sc. Borke Bobovec “2/2 XX Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća” objavljena je u izdanju UPI-2M PLUS d.o.o.
Monografija je koncipirana u četiri poglavlja: Arhitekt- nositelj kulture društva, Redefiniranje vrijednosti, Nova generacija i Kraj dvadesetog stoljeća, kroz koje autorica na jednom mjestu donosi pregled najznačajnijih arhitektonskih djela projektiranih i izgrađenih od sredine do kraja dvadestog stoljeća u Hrvatskoj.
Knjiga se može promatrati kao kritički prilog analizi kulturnog stvaralaštva, ali i kao moderator promjena koje pokreću djelovanje arhitekata.
U nastavku donosimo kratki sadržaj monografije.
Druga polovina dvadesetog stoljeća vrijeme je turbulentnog stvaranja novih država, novih odnosa između Istoka i Zapada, drugačijeg, snažnog i prodornog gospodarstva s jedne strane i siromaštva s druge.
To je vrijeme preispitivanja arhitektonskih teorija postavljenih u prvoj polovini stoljeća i ranije, vrijeme u kojem političke, ideološke i socijalne komponente igraju sve veću ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture.
Građenje je postalo pokretač društveno-ekonomskih aktivnosti kojih je cilj bilo potaknuti ravnomjeran razvoj svih prostora. Nova situacija, u cijelosti drugačija od prijeratne, donijela je niz promjena u stvaralačkoj imaginaciji, koja se u tom razdoblju morala boriti s elementarnom obnovom, izgradnjom osnovne infrastrukture, stanovanja i početnog programa industrijalizacije.
Osim toga, sve je to trebalo postaviti u određene okvire, odnosno vezati na postojeću plansku dokumentaciju.
Ne možemo ovdje govoriti o uzletima hrvatske arhitekture nego o znalačkom apliciranju znanja akumuliranog u razdoblju prije Drugog svjetskog rata jer su mnoga sjajna imena moderne ostala na ovim prostorima i svoje djelovanje na arhitektonskoj sceni nastavila u izmijenjenim uvjetima, uz iznimnu kreativnu živost prisutnu u svim segmentima stvaralaštva.
Aleksandar Srnec i Andrija Mutnjaković
Poslije konsolidacije struke nakon 1955. godine odškrinuta su vrata prema svijetu i događanjima na inozemnoj arhitektonskoj sceni što rezultira shvaćanjem i prihvaćanjem arhitektonskih vrijednosti o kojima se govori i piše.
To je doba kada se puno projektiralo i gradilo, doba koje je imalo iznimno odgovoran odnos prema kontekstu i stvaranju humanog krajolika.
Hotel “Marjan”, Split (1963.) – Lovro Perković
U vremenu uspostave ravnoteže dolazi i do neminovne smjene generacija.
Starija generacija arhitekata, rođenih do 1925. godine, u koju se ubrajaju Vladimir Turina, Ivan Vitić, Mladen Kauzlarić, Stjepan Gomboš, Zdenko Strižić, Josip Seissel, Bernardo Bernardi, Lovre Perković, Vladimir Potočnjak, Zlatko Neumann, Antun Ulrich, Radovan Nikšić, Aleksandar Dragomanović, Jerko Marasović, Stanko Fabris, Stjepan Planić, Branko Bon, Neven Šegvić, Vjenceslav Richter, Marijan Haberle i mnogi drugi, ostala je vjerna standardnim i prepoznatim vrijednostima, dok su oni rođeni između 1925. i 1940. godine, koje nazivamo srednjom generacijom arhitekata dvadesetog stoljeća, dali u šezdesetima najviše jer je to bilo vrijeme njihove zrelosti i znanja koje nosi iskustvo.
Radovan Nikšić
Matija Salaj, Bernardo Bernardi i Ante Rožić
Širok raspon interesa i mogućnosti koje je to vrijeme otvaralo omogućavali su djelovanje novim imenima kroz arhitekturu raznih sadržaja, a obilježili su ga i otvorili vrata staloženom urbanističkom planiranju i snažnoj arhitekturi – Zdravko Bregovac, Slavko Jelinek, Mladen Vodička, Miroslav Begović, Grozdan Knežević, Branko Hrs, Ninoslav Kučan, Julije De Luca, Ante Marinović-Uzelac, Milan Čanković, Mihajlo Kranjc, Ante Rožić, Andrija Čičin-Šain i drugi.
Kazimir Ostrogović
Ninoslav Kučan
Sredina šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je vrijeme koje je na svim poljima bilježilo promišljanje i analizu postavljenih istina i odrednica, ne samo u našim uvjetima nego i šire.
To je vrijeme borbe za nova prava, vrijeme socijalnog i političkog sazrijevanja. Analizirajući poruku toga vremena, iščitava se vrijednost koja je nesporno bila u europskom vrhu.
Hotel “Maestral”, Brela (1965.) – Ante Rožić, Julije De Luca i Matija Salaj
Autorska arhitektura koja čini sve veće odmake od internacionalnog stila stvorenog poslije Drugog svjetskog rata javlja se nakon sedamdesetih godina. Generacija moderne polagano stari i odlazi sa scene, a javljaju se učenici koji etabliraju arhitekturu u kojoj se više ne osjeća izravan utjecaj tridesetih.
Hotel “Solaris”, Šibenik (1968.) – Boris Magaš
Sedamdesete nam donose aktiviranje projekata škola, fakulteta, novih stambenih naselja i raspad postojećih grupacija na više arhitektonskih struja. U tom razdoblju gradovi su udomiili u novim naseljima velik broj stanovnika, pa je trebalo osigurati i odgovarajući broj pratećih sadržaja.
Stambena zgrada “Super Andrija”, Zagreb (1973.) – Miroslav Catinelli
Fokus se premješta na temu grada, na ponovno uspostavljanje jedinstvene funkcije grada primjenom formalnog i funkcionalnog kontinuiteta. Svijest o urbanoj identifikaciji uz prodor zapadnih životnih stilova formira nov socijalni identitet koji se temelji na građanskim vrijednostima.
Centar za rehabilitaciju mentalno retardirane djece, Zagreb (1984.) – Radovan Tajder
Zatišje na planu investicija omogućilo je vrhunske realizacije na polju interijera kroz koje se moglo pokazati briljantnost izbora i znanje. Vrijeme početaka novih trendova u arhitekturi javlja se poslije osamdesetih, koje završavaju obilježene padom razine stvaralačkog naboja.
Caffe “Argentina”, Zagreb (1988.) – Ines Filipović
Vrijeme je to u kojem počinje sustavno preizgrađivanje i uništavanje urbanog prostora. Otvoreno je slobodno tržište, koje u demokraciji ima svoje zakonitosti i odnose, a u godinama stvaranja nove države, dok su ostaci vremena koje je ostalo iza nas još uvijek bili tu u obliku preuzetih zakona, dokumenata, planova i drugog obvezujućeg štiva, arhitektura se našla na nezavidnom terenu.
Obiteljska kuća “Crna kuća I”, Zagreb (1990.) – Dragomir-Maji Vlahović
Bez obzira na određeni utjecaj tradicije zagrebačke arhitektonske škole, onaj drugi dio koji se zove otvorenost prema vanjskim utjecajima i kretanjima u svijetu arhitekture obilježio je to razdoblje.
Caffe bar “Dona”, Zagreb (1994.) – Ivica Plavec i Vladimir Kasun
Zagrebačku arhitektonsku scenu toga vremena pamtimo po sljedećim imenima: Velimir Neidhardt, Marijan Hržić, Branko Silađin, Tomislav Odak, Radovan Tajder te Ines i Nikola Filipović, koji su u svom radu bili skloniji implementaciji novog.
Ivan Crnković
Kraj dvadesetog stoljeća ponovno na svim planovima pokreće djelovanje arhitekata, budi se uspavana snaga i oživljavaju projekti zamrznuti u prostoru i vremenu, osvježeni novom snagom mladih arhitekata uz mudrost onih koji su godinama stvarali.
Ines Filipović
U zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća najviše realizacija ostvaruje se u području javnih investicija u okvirima konvencionalnog djelovanja te dovršavanja započetih projekata iz predtranzicijskog vremena.
Stambena zgrada B, Rijeka (1998.) – Goran Rako
Sredinom devedesetih u zemlji kojoj je žurno trebalo obnoviti i povećati stambeni fond, država na prijelazu stoljeća pokreće projekt stambene izgradnje kroz koji je etablirana “nova generacija” koja je imala sreću započeti profesionalnu karijeru u trenutku kada se u Hrvatskoj broj natječaja, investitora i mogućnosti dokazivanja talenta otvorio u razmjerima koji se početkom devedesetih godina nisu mogli ni sanjati.
Dječji vrtić “Vedri dani”, Zagreb (2000.) – Miroslav Geng
Arhitekti koji djeluju na kraju dvadesetog stoljeća obilježili su arhitektonsku scenu radom koji je vratio vjeru u mogućnosti koje u jednom trenutku mogu donijeti dobra škola, predan rad i “boom” investicija.
Boris Fiolić i Zoran Boševski
Znali su prepoznati mogućnosti međunarodnih natječaja, suradnju sa stranim arhitektima i sve mogućnosti koje iz toga proizlaze. Stvorili su nove odnose u kojima su postali ne samo umjetnici i inženjeri nego i poduzetnici jer više nije bilo dovoljno ideju prenijeti na papir, bilo je mnogo važnije pronaći i uvjeriti investitora da je baš njihov rad onaj koji vrijedi.
Andrija Rusan
Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća u kontekstu europskih zbivanja traje čitavo stoljeće s usponima i padovima, blistavim razdobljima i vremenom zatišja, samozatajno sprema novi zamah.
Pitanje koje ostaje jest samo pitanje kontrole ekspanzije s obzirom na utjecaj korporativnog kapitala koji nesmiljeno ulazi u sve pore društva, a posredno i umjetnosti i arhitekture.
“2/2 XX Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća”
Izdavač: UPI-2M PLUS d.o.o.
Autor: doc.dr.sc. Borka Bobovec
Recenzenti: prof.dr.sc. Zlatko Jurić, prof.dr.sc. Tomislav Premerl, izv.prof.dr.sc. Ivan Mlinar
Stranica: 284
Zagreb, 2016.
Fotografije i tekst iz knjige “2/2 XX Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća”