Mlada umjetnička fotografkinja iz Zagreba Nela Laptoš osmislila je projekt “Abandoned Croatia” putem kojega fotografira razne uništene i napuštene objekte po cijeloj Hrvatskoj i objavljuje fotografije na istoimenoj Facebook stranici.
Osim ljepote tih objekata, unatoč njihovoj uništenosti, koja se nazire kroz sve Neline fotogafije, ona kroz razne detalje koje snima dočarava i život koji se nekada tu odvijao, unatoč prolaznosti vremena. Iza njezinog objektiva našli su se, uz ljetnikovce i brojne napuštene tvornice, hoteli, dvorci, privatne kuće…
“Za mene je fotografija pokušaj da zaustavim trenutak, mali revolt protiv tiranije vremena”, kaže Nela Laptoš.
“Nekako sam oduvijek bila zaintrigirana tim prostorima koji nam otvaraju prozor u jedan sasvim novi svijet, neke drugačije načine života od onih na koje smo danas navikli, procesom u kojem priroda vraća sebi ono što joj je čovjek oduzeo.
Sveučilišna bolnica, Zagreb
Paralelno s time, zainteresirala me i fotografija, ali ne fotografija koja bilježi svakodnevna tipična događanja, već je moja strast usmjerena na neobična okruženja koja polako nestaju i padaju u zaborav.
Ostaci proizvodne zgrade u sklopu nekadašnje tvornice Badel u Zagrebu izvedene prema projektima poznatog arhitekta Ignjata Fischera 1918. godine, spomenik industrijske arhitekture.
Odlučila sam kreirati Facebook stanicu gdje bih podijelila svoje fotografije s drugima. Stranica je rezultat pokušaja da zabilježim trenutak, povijest tih zanemarenih mjesta prije nego što zauvijek nestanu.
Badel, Zagreb
I zaista, velik broj objekata koji su nekada bili ponos naše zemlje sada leže u ruševinama, šutljivi su svjedoci prošlosti, koji polako nestaju.
Svaki tvornički pogon, turistički objekt ili pak dvorac, svojom devastacijom polagano brišu dokaze da su nekada doprinosili napredovanju zajednice. Moje fotografije samo su sjena nekadašnjeg sjaja koji su ti objekti imali.
Kamensko, Zagreb
Urbano istraživanje na neki način daje priliku da budete istraživač u vlastitom gradu. Ne morate otputovati daleko da bi pronašli zanimljiva mjesta, ona su tu, skrivena iza ugla”, otkriva talentirana mlada Zagrepčanka, koja upravo završava diplomski studij informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Stara klaonica u Heinzelovoj ulici u Zagrebu
Neline fotografije ljetnikovca Bozdari nedavno su objavljene i na web stranici TimeOut Croatia, čiji je gostujući bloger. Budući da je to stranica koja ima široku publiku diljem svijeta i promovira sadržaje i atrakcije u pojedinim gradovima i državama, Nela je kao gostujući bloger dobila priliku da pokaže drugu stranu Hrvatske. Tim više, što u recentnije vrijeme urbano istraživanje postaje sve popularnije i zanimljivije ljudima.
Stara klaonica u Heinzelovoj ulici u Zagrebu
“Napušteni godinama, ponekad i stoljećima, svi ti objekti koje fotografiram omogućuju nam ulazak u jedan paralelni zaboravljeni svijet. Nailazim na mnogo stvari koje su u današnje vrijeme potpuno zaboravljene ili ih je teško pronaći jer su zamijenjene novim tehnologijama.
Bivša tvornica emajliranog posuđa “Gorica” i njezin prepoznatljivi simbol – slon.
Takva mjesta nam na neki način omogućavaju uvid u prošlost, kao da smo u ušli u svojevrstan muzej. Sve te stvari stoje u istoj poziciji kako su i ostavljene prije nekoliko desetljeća, netaknuto od strane čovjeka, samo mijenjane od strane prirode na poseban način.
Politička škola u Kumrovcu
Priroda će uvijek imati utjecaj nad zaboravljenim prostorima koja joj postaju inspiracija, a kasnije su ta mjesta inspiracija meni.
Spajanjem arhitekture i tih prostora s prirodom, kao da priroda uzima dio po dio onoga što je nekada bilo njeno. Sve će to stajati u tišini dok ne dođe netko kome taj prostor može ispričati priču.
Sve to podsjeća na prolaznost vremena, da smo i mi sami prolazna bića i da je to sve dio prirodnog ciklusa: rađanja, rasta, razvijanja i propadanja, nezaustavljivo izmjenjivanje života i smrti. Gdje mnogi vide samo ruševine, ja vidim elegantnu prolaznost i težinu vremena”, kaže Nela.
Na rubu Gornjega grada u Zagrebu, u sjeni stabala Strossmayerova šetališta, 1983. godine sagrađena je takozvana ‘Emilijeva kuća’ prema projektu arhitekta Igora Emilija uz suradnju proslavljenog kipara Raoula Goldonija. Objekt je građen za Univerzijadu, prvotno zamišljen kao uredski prostor tada još neotvorenog muzeja Mimara u koji je trebala doći zbirka Ante Topića Mimare.
Pitamo koliko joj cijela ta priča o napuštenim objektima traži vremena.
“Cijeli taj proces od odlaska na neku lokaciju do objavljivanja fotografije, iziskuje mnogo vremena. Također, ovakva fotografija nije jednostavna i predstavlja pravi izazov u potrazi za detaljima, uzorcima i bojama u uvjetima slabog osvjetljenja.
Za samo fotografiranje treba imati strpljenja i uzeti dosta vremena, ali istinski to volim i uživam u tome.
Haludovo, Krk
Stranica je napravljena kao pokušaj da se sva ta zanemarena mjesta još koji tren zadrže na životu prije nego što nestanu zauvijek, da se probude stare priče i uspomene koje polagano hlape pod težinom vremena, da se pronađe ljepota i smisao u njihovoj propasti. Želim da ih ljudi vide u drugačijem svijetlu, kao nešto jače i ljepše od puste ruševine.
Bazen hotela Palace, Haludovo, otok Krk
Zapravo dokumentiram posljednje trenutke tog objekta jer možda ga uskoro neće biti. Često se vraćam kući s osjećajem da sam bila na mjestu koje bi moglo uskoro nestati. Svako takvo mjesto bolje upoznate kada znate njegovu povijest, i to ne samo povijest koju pronalazimo u knjigama o bogatima i slavnima, nego i onu drugu, neispričana povijesti običnih ljudi.
Napušteni “grad” Kupari
Pokušavam ispričati priču kroz ta mjesta jer u današnje vrijeme vizualni mediji toliko su prezasićeni, a Instagram je pravi primjer toga, bez ikakve pozadinske priče. Pri odabiru objekata koje fotografiram ne postoje određena pravila, bio to dvorac, tvornički pogon, kuća, stara groblja, bitno je da su to mjesta na kojima čovjek nije već dugo vremena intervenirao.
Hotel Pelegrin dio je nekadašnjeg vojno turističkog kompleksa Kupari u Župi Dubrovačkoj. Projektirao ga je sarajevski arhitekt David Finci te predstavlja značajno djelo moderne arhitekture 60-ih godina prošlog stoljeća.
Ovih hobijem bavila sam se puno prije nego što postoji Facebook stranica. Nisam ih nikada pokušala prebrojati, to je sigurno, vjerojatno se tu radi o oko stotinu objekata, a to nije ni približna brojka objekata koje imam namjeru posjetiti.”
Istraživanje ovakvih lokacija sa sobom donosi mnoge rizike i opasnosti, nestabilne konstrukcije, opasnost od urušavanja, naravno tu je i problem nezakonitog ulaska u objekt.
“Već sam pristup lokacijama sam po sebi je mala avantura, svaki korak potrebno je biti na oprezu, zarasla dvorišta, razbijena stakla, neograđeni bunari skrivena ispod raslinja i slično. Kada smo zaokupljeni fotografiranjem lako možemo zaboraviti da hodamo po nestabilnoj površini ili da stojimo ispod oštećenog krova.
Stvari na koje nailazim, često daju vrlo živu sliku o životima ljudi, a taj dio priče je ono što čini ovu vrstu fotografije interesantnom. Na nekim lokacijama na kojima je već desetljećima odsutan ljudski život, pronalazak stvari, obiteljskih uspomena, za mene predstavlja ono najviše što se možemo približiti jednom pravom vremenskom stroju.
Hotel Grand (izgrađen 1920.) dio je napuštenog hotelskog kompleksa Kupari u Dubrovniku
Primjer je jedna stara kuća u kojoj se nalaze stvari starijeg bračnog para, ostavljene su kao da su iznenada jednog dana morali napustiti dom. Prva stvar koju uočite kada stupite u tu kuću, u hodniku, lijepi šeširi i kaput obješeni na vješalici, kao da im se vlasnik još uvijek nalazi negdje u kući. Na zidu stari sat, nepomične kazaljke, zamrznuto vrijeme, baš kao i cijeli prostor. Prikupljajući informacije i spajajući razne segmente – njihove fotografije, pisma, stari kalendar sa zida, stvorite neku priču, odnosno pretpostavku, ali nikada neću znati što se točno dogodilo u toj kući”, dodaje Nela.
Dosta toga si fotografirala upravo i na dubrovačkom području. Ima li neka tvoja “tajna veza” s Dubrovnikom?
“Dubrovnik me zaintrigirao jer o njemu dobivamo jednu sliku u kontekstu razvijenog turističkog grada, idilične povijesne cjeline koja se smješta unutar gradskih zidina, no on je zapravo jedna kutija koja krije puno tajni.
Turistički kompleks Kupari u Dubrovniku, Hotel Grand 1935. i danas
Dubrovnik posjeduje velik broj ladanjskih zdanja unikatne graditeljske baštine. Oni predstavljaju jedna od najljepših poglavlja povijesti arhitekture, ali i naše kulture uopće. Često su bili neadekvatno korišteni, preuređivani ili nadograđivani. Manjak senzibiliteta i odgovarajuće kulture samo je pogoršalo već itekako loše stanje ljetnikovaca.
Problem revitalizacije je puno širi jer se cijelo područje zagušilo novom nekontroliranom gradnjom, a izgradnja magistrale lišila je ljetnikovce značajnih dijelova, primjerice vrtova koji su s ladanjskom kućom činili jednu osebujnu cjelinu, a danas su okovani asfaltom. Cesta je odvojila ljetnikovce od rijeke koja je nekoć oplakivala njihova pročelja.
Kada bi to okolnosti uvjetovale, optimalno rješenje za ove građevine bila bi kulturna namjena, kao što je to kod sličnih primjera u mnogim zemljama i učinjeno. Ipak, teško je očekivati da će se sličan ishod dogoditi i kod nas, pogotovo u Dubrovniku, gradu koji ne pokazuje interes da svoju kulturnu ponudu proširi i izvan zidina, u koju je isključivo smješta”, priča Nela.
Nela kaže da se usudi reći da je ovakva fotografija više od pukog bilježenja trenutnog stanja koje se javilo kao posljedica odsutnosti ljudskog života u objektu.
“S dozom romantike, te fotografije prikazuju inače negativno percipiran proces propadanja, napuštanja i nestajanja. Nisam profesionalni fotograf, čak se ni ne smatram posebno nadarenim amaterom. Za mene je fotografija pokušaj da zaustavim trenutak, mali revolt protiv tiranije vremena. Koliko su ta ladanjska zdanja impresivna, mislim da ni moje riječi niti fotografije ne mogu opisati, jednostavno se morate naći tamo, osjetiti pulsiranje energije u prostoru.”
Razgovor s Nelom Laptoš objavljen je na portalu Dubrovnik.net.
Fotografije: Nela Laptoš/Abandoned Croatia