Na Željezničkoj stanici u Novom Sadu večeras u 19 sati otvaraju se 20. salon i dani arhitekture naslova “Prespajanje/Rewiering” u organizaciji Društva arhitekata Novog Sada.
Uz izložbu, sedam dana predavanja i predstavljanja, među ostalima i knjige “Motel Trogir: Nije uvijek budućnost ono što dolazi”, sluti na prilično kvalitetnu raspravu o aktualnostima i perspektivama arhitekture u Vojvodini, Srbiji, ali i regiji i šire.
Manifestacija Salon arhitekture najznačajniji je događaj koji organizira DaNS, kao redovnu programsku aktivnost u kontinuitetu od 1993. godine.
Salon arhitekture je revijalni i natjecateljski susret arhitektonske produkcije na lokalnom, državnom i međunarodnom nivou. Na Salonu arhitekture se dodjeljuju nagrade i priznanja u nekoliko različitih kategorija, a najznačajnija je Velika nagrada Salona – Grand Prix.
Dani arhitekture su paralelna diskurzivna manifestacija koja prati Salon arhitekture za trajanja njegove izložbe. Dani arhitekture namijenjeni su otvaranju tema iz područja arhitekture široj javnosti.
U okviru Danâ arhitekture organiziraju se javna događanja u različitim formatima, kao što su okrugli stolovi, predavanja, tribine, izložbe, stručni obilasci, prezentacije i edukativne radionice, ove godine, a sudeći po gostima, ovi bi Dani mogli provocirati aktualnu paradigmu van lokalnih okvira.
Sama lokacija izložbe – Željeznička stanica – markira presudni Generalni urbanistički plan Novog sada kojim je grad radikalno izmijenjen u haussmannovskoj maniri, probijanjem prometnih pravaca kroz postojeće gradsko tkivo, a čemu možemo zahvaliti današnje prostrane novosadske bulevare, no i lokalno vruću temu napuštenih i preskočenih urbanih prostora.
Kao mjesto održavanja Salona, provocira teme zajedničke nizu gradova koji su na prostoru bivše Jugoslavije buknuli u drugoj polovici 20. stoljeća, a danas se muče s artikulacijom jer su im uloga i namjene značajno promijenjene u novom sustavu koji hrabro nazivamo kapitalističkim.
Kako piše Aleksandar Bede, jedan od članova novog Upravnog odbora Društva arhitekata Novog Sada, stanica izgrađena i otvorena 1964. godine prema rješenju novosadskog arhitekta Imrea Farkasa, zamišljena je ne samo kao prolazni prometni prostor, već i kao novo mjesto javnih susreta i dokolice.
Pored restorana i bifea, najistaknutiji novi program u zgradi bilo je kino, namijenjeno putnicima koji duže čekaju na presjedanje, ali i stanovnicima grada. Kino i danas postoji u svom izvornom obliku, s interijerom iz šezdesetih godina, iako bez javnog programa već nekoliko desetljeća.
Većina ostalih sadržaja u zgradi iz vremena otvaranja stanice danas ne postoji jer je željeznički promet višestruko manji od prvobitno zamišljenih kapaciteta stanice.
Usprkos prvobitnoj ideji, ona je postala prolazna zgrada puna praznih prostora, kao što su čekaonice prve i druge klase, bar, restoran, kino sala i administrativno krilo – potencijalno atraktivni za privatizaciju i komercijalizaciju, uz opasnost za sačuvane interijere. Bede konstatira da takav scenarij nije nevjerojatan u kontekstu stalnih najava privatizacije željeznice.
Ipak, u prostoru se zahvaljujući zaposlenicima željeznice, već oblikuju neki novi sadržaji: u prostoru nekadašnje čekaonice druge klase su postavili stalnu izložbu o razvoju željeznice i grada, a godine 2014. organizirali su međunarodni natječaj za haiku poeziju o vlakovima te izložili pristigle radove u nekadašnjoj čekaonici prve klase, koja nije u upotrebi desetljećima.
To korisničko oblikovanje programa zanimljiv je impuls i profesionalcima u polju arhitekture i dizajna.
Drugi zanimljiv aspekt ovog Salona je refleksivan: pozicija arhitekata i njihovih društava u kontekstu kapitala i države. Već četvrt stoljeća nesnalaženja i spore prilagodbe novom socioekonomskom sustavu stvaraju slične probleme u Srbiji i Hrvatskoj.
Nekadašnji javni intelektualci, arhitekti su danas još uvijek oni od kojih javnost očekuje da štite javni interes u prostoru, iako im je status značajno promijenjen.
Salon stoga donosi diskusiju o definiciji i ulozi arhitekata u društvu danas, a kako dijelimo slične prijetnje, iako se u Hrvatskoj (još uvijek) ne događa ništa u mjerilu “Beograda na vodi”, nije zgorega pratiti tu raspravu.
Uostalom, budete li u prilici ovih dana otputovati za Novi Sad, uz izložbu i prateći program, u mjerilu 1:1 i rijetko čistom i čitkom obliku možete sagledati slojeve i prostorni razvoj vrlo zanimljivog grada.
U jednom su obuhvatu i sve teme s kojima se bore lokalni hrvatski planeri, od napuštenih vojnih prostora, kapitalnog objekta socijalističkog konzumerizma – SPENS-a, aktualnih invazija na javni prostor, modernističkih i novokomponiranih stambenih naselja do infrastrukturnih izazova.
