Zagrebačku industrijsku baštinu koja je većinom izgubila svoju primarnu, proizvodnu funkciju obilježava široka skala sudbina, od devastacija i rušenja, do spontanih ili promišljenih obnova.
U sklopu Gradske klaonice i stočne tržnice u Heinzelovoj ulici 66 proizvodnja je obustavljena 2000. godine. Taj napušteni sklop heterogenog karaktera izveden je u jugoistočnoj periferiji grada, koja je planski predviđena za industrijsku zonu Zagreba početkom 20. stoljeća. Smješten je južno od željezničke pruge, na velikoj parceli koja se proteže gotovo u cijelosti između dva kanalizirana potoka, Laščiščaka i Medveščaka, koji su trasirali današnju Heinzelovu ulicu i Radničku cestu.
Cjelokupna zračna perspektiva
Moderni industrijsko-sajamski sklop realizirao je njemački arhitekt Walter Frese na poziv gradonačelnika Vjekoslava Heinzela, 1928.-1931. godine. Prema Freseovom projektu velika parcela (400 m x 260 m) razdijeljena je na sjeverni integrirani procesni industrijski blok Gradske klaonice i južnu stočnu tržnicu. Na sajmištu se odvijala cjelokupna trgovina stoke grada, koja se dopremala željezničkim kolosijecima ili zaprežnim kolima, za koja je predviđen smještaj na južnom dijelu parcele.
Abholhalle
Industrijski sklop klaonice ortogonalne je strukture prizemnih hala, s gradacijom visina prema sjeveru, gdje je dominirao dimnjak i visoki toranj za vodu. Toranj za vodu, proporcija poput malog nebodera obloženog crvenom opekom, s ekspresivnim cilindričnim betonskim aneksom, predstavljao je značajan orijentir u širem prostoru jugoistočne periferije Zagreba, industrijske zone grada kojim su dominirale vertikale dimnjaka.
U stvari, to je prva moderna visokogradnja Zagrebu od devet etaža. Obloga crvenom opekom i dijelom betonski zidovi karakteriziraju proizvodni sklop u eksterijeru. Ravan krov izbor je projektanta, kako zbog racionalizacije troškova i higijene prostora (izbjegavajući upotrebu drva), tako i zbog modernog suvremenog izraza.
Interijer otpremne hale
Drugačiji izraz obilježava prostore uprave i laboratorija, koji tangiraju ulaze iz Heinzelove ulice. Ulično pročelje klaoničko-sajamskog sklopa, katni niz s dvostrešnim kosim krovom obilježava ambijentu i tradiciji podređena arhitektura, što je bio zahtjev Gradske uprave “iz mjesnih lokalnih razloga”. Ta činjenica ukazuje kako je upravo “uprava” inzistirala na uvlačenju moderne arhitekture u drugi plan parcele te rane 1928. godine. Zoran je to pokazatelj opreznog prihvaćanja moderne arhitekture, čiji prvi projekti u Zagrebu datiraju upravo od te godine.
Promišljen i uspješan spoj dva kontrastna izraza, tradiciji i ambijentu podređene arhitekture uz ulaznu zonu i avangardne arhitekture industrijskog bloka odjeljuje potez parkovnih prostora značajnih pejzažnih vrijednosti. Svojim velikim mjerilom, modernom arhitekturom, te nasuprotnim sveučilišnim sklopom Veterinarskog fakulteta arhitekta Zvonimira Vrkljana (1937.-1962.), koji je izveden zbog komplementarnosti sadržaja, sklop Gradske klaonice anticipirao je urbanizaciju te periferne zone Zagreba.
Sadašnje stanje, foto: Ivan Kolonić
Sklop Gradske klaonice zaštićeno je kulturno dobro od 2004. godine, klasificirano kao Industrijski krajolik. U recentnom “Arhitektonskom vodiču Zagreba”, ponajboljeg poznavatelja zagrebačke arhitekture Aleksandera Lasla, jedini je industrijsko-sajamski primjer te tipologije. Unazad 15 godina napušteno zdanje udomilo je niz koncerata, izložbi, performansa i predavanja, dana dizajna ali i skvotera. Minimalne intervencije potrebne su za provizorna korištenja sklopa, te ilustriraju tzv. “bottom-up” pristup, koji može biti i trajno rješenje ili uspješno inicirati nove, trajne namjene i intervencije (kao primjerice bečki WUK; Werkstätten- und Kulturhaus).
Intenzivna transformacija područja uz Radničku cestu u novi zagrebački city aktualna je posljednjih godina. Prema GUP-u Grada Zagreba, sklop Gradske klaonice nalazi se unutar površine za koju je planirana mješovita namjena, pretežito poslovna (M2), te jest zona Gradskog projekta, za koji je predviđen raspis natječaja. Prema recentnim izmjenama i dopunama preispitati će se i mogućnost gradnje građevina viših od 9 etaža, što zorno ilustrira intencije na tome prostoru.
U kontekstu Europe, niz je kvalitetnih primjera obnove klaoničkih zdanja koji uspješnim realizacijama nadilaze negativno konotacije takvih sklopova. Spomenimo samo da je pariški park La Vilette ostvaren prema projektu Bernarda Tschumija, upravo na području nekadašnje klaonice na periferiji grada, a velebna klaonička hala obnovljena prema projektu francuskog dvojca Reichena i Roberta udomljuje danas raznovrsna kulturna događanja.
Plaza de matadero, foto: Cristina Herrero Munoz
Recentna iskustva obnove klaonice Matadero u Madridu (Luis Bellido, 1911-1924), koja se inicijalno od 1970-ih prenamjenjuje za kulturne i upravne svrhe, uz značajnu suradnju voditelja pojedinih institucija i umjetnika koje udomljuje, te natječajnih laureata za svaku pojedinu halu, pokazuje kako je i uz skromna financijska sredstva moguće očuvanje sklopa industrijske baštine, njegova etapna obnova i višeslojno oplemenjivanje prostora grada.
Matadero aksonometrija sklopa, Cristina Herrero Munoz
Madridski primjer sklopa Matadero zorno ukazuje na potencijale i mogućnosti obnove i sa ograničenim budžetom, uključivanjem stručnjaka interdisciplinarnih područja.
Ujedno, tim ostvarenjem, afirmirali su se mahom arhitekti mlađe generacije koji ostvaruju ove parcijalne prostore: Galerija Intermediae (arh. Arturo Franco, Fabrice Van Teslaar i Diego Castellanos (projekt interijera), 2007.), Central de Diseño (arh. José Antonio García Roldán, 2007.), Naves del Español (arh. Emilio Esteras i Justo Benito, 2007.), Radionica i ured uprave (arh. Arturo Franco, 2010.), Trg i ulica Matadero (arh. Francisco Burgos i Ginés Garrido, 2011.), Hala 16 (arh. Alejandro Virseda, Jose Ignacio Carnicero i Ignacio Vila Almazan, 2011.), Cineteca i kantina (arh. Jose Maria Churtichaga i Cayetana de la Quadra Salcedo, 2011.), te Glazbena hala (arh. María Langarita i Víctor Navarro, 2011.).
Posljednja navedena hala je ujedno i dobitnik nagrade “Mies Van der Rohe”. Hala Abierto X Obras ostavljena je intaktna nakon požara, bez intervencije 2007., kao pokazatelj izvornog karaktera prostora u koji se je interveniralo, a ujedno udomljuje brojne suvremene instalacije umjetnika.
Nave de la Musica, foto Cristina Herrero Munoz
Prenamjena sklopa Matadero za kulturne svrhe inicirana je sagledavanjem sklopa i u širem kontekstu Madrida, kao južni akcent pravca artikulirane kulturne osi grada, koja povezuje muzejske institucije: Thyssen-Bornemisza Museum, Muzej Prado, Musée Reina Sofia, te Caixa Forum (obnovljena elektrana Central Eléctrica del Mediodía za muzej moderne umjetnosti prema projektu arhitekata Herzog & de Meuron, 2008.).
Naves del Espanol – CafÇ foto:Cristina Herrero Munoz
Druga komponenta obnove Matadero sklopa jest afirmacija zapuštenog prostora uz rijeku Manzanares na jugu, te izgradnja novog pješačkog mosta. Ujedno, ostvareno je i upuštanje jakog prometnog koridora u toj zoni te artikuliranje pješačke šetnice uz rijeku. Cijela intervencija uklapa se u potku nastojanja Madrida da se istakne kao novo kulturno središte.
Central de Diseo, foto: Cristina Herrero Munoz
Nova namjena zagrebačkog sklopa još je uvijek neizvjesna, dok s druge strane madridski primjer zorno ocrtava kvalitetnu i inovativnu obnovu. I dok je za zagrebački sklop predviđen raspis natječaja (ali i izgradnja do 9 katova visine), madridski sklop je obnovljen na temelju natječaja u okviru izvornih gabarita.
Kompariranjem istovrsnih tipoloških primjera s početka 20. stoljeća (u Zagrebu i Madridu), nastoji se afirmirati još neiskorištene potencijale zagrebačkog klaoničkog sklopa.
Unatoč negativnim konotacijama koje klaonica zasigurno ima u široj (ali i dijelu stručne) javnosti, sklop treba sagledavati kao vrijednu arhitektonsko-urbanističku cjelinu u širem tkivu grada, te afirmirati, otkrivati nove vibrantne osi suvremenog grada, u kojem nova sekundarna funkcija može doprinijeti generiranju urbaniteta nekadašnjih gradskih periferija.
Sadašnje stanje, foto: Ivan Kolonić
Cjelokupni zahvat ostvaren je s ciljem afirmiranja grada Madrida kao značajnog suvremenog kulturnog žarišta. O uspješnosti intervencije i obnove, ne govore samo arhitektonske nagrade, već i najzornije frekventnost gradskog života koji je udahnut u napušteno zdanje.
Inspirativno madridsko ostvarenje pokazatelj je da je i sa skromnim financijskim sredstvima uz kreativne arhitekte moguće intervenirati u napuštenim i devastiranom zagrebačkom klaoničkom sklopu, pionirskom ostvarenju hrvatske moderne arhitekture industrijske namjene.
S druge strane, skromne financijske mogućnosti naše sredine nikada nisu limitirale kreativnost arhitekata, već su poticajno su djelovale generacijama arhitekata stasalih u okviru zagrebačke škole arhitekture u nizu kreativnih ostvarenja.
Sadašnje stanje, foto: Ivan Kolonić
Ovaj rad pripremljen je s ciljem afirmacije i nužne ubrzane obnove značajnog sajamsko-industrijskog ostvarenja Zagreba. Referirajući se ujedno na iskustva iz zagrebačke prošlosti, svako iseljeno sajmište iniciralo je razvoj žarišta suvremenog Zagreba, novog javnog gradskog prostora; sajam se selio s Markova trga i trga ispred Katedrale na današnji Trg bana Jelačića, potom na Trg Nikole Šubića Zrinskog (Zrinjevac), Trg maršala Tita, šire okruženje Trga kralja Petra Krešimira IV te konačno uz Heinzelovu ulicu.
Stoga ne iznenađuje i aktualna konverzija zone uz obližnju Radničku cestu u svojevrsni novi zagrebački City. Upravo zbog vrijednosti te lokacije, ali i arhitektonskog sklopa iz razdoblja moderne, potrebno je afirmirati i kod stručne i šire javnosti značaj zaštićenog industrijskog sklopa nekadašnje Gradske klaonice i stočne tržnice. Te ponajprije, intervenirati čim prije, kako bi se izbjegla sudbina urušavanja zagrebačkog Paromlina.
Zrinka Barišić Marenić
Fotografije: Čovjek i prostor
Ovaj tekst objavljen je u tiskanom izadnju časopisa Čovjek i prostor u veljači 2016.