Arhitekt Dinko Peračić i Miranda Veljačić, Emina Višnić i Slaven Tolj, predstavljat će Hrvatsku na 15. Venecijanskom Biennalu arhitekture od svibnja do studenoga ove godine projektom “We need it-we do it / to trebamo-to radimo” (više ovdje).
To je bio povod za razgovor s arhitektom Dinkom Peračićem, objavljen u časopisu Čovjek i prostor, koji prenosimo u cijelosti.
Dinko Peračić, foto: Damil Kalogjera
Vaš projekt Tržnice u Vodicama (ovdje) dobio je nagradu Zagrebačkog salona (ovdje) i glavnu nagradu Piranskih dana arhitekture – Piranesi award (ovdje). Možete li nam opisati taj projekt od koncepta, idejne faze do izvedbe?
Početni projektni zadatak odnosio se na zadovoljenje potreba tržnice i ribarnice, međutim, kad sam vidio o kakvoj se lokaciji i kakvom kontekstu radi, postalo je jasno da će to biti više projekt obnove javnoga prostora i uspostavljanje novih prostornih odnosa u području širem od zadanog obuhvata.
Tržnicu je trebalo uklopiti u bivše gospodarsko dvorište ugostiteljsko-trgovačkog kompleksa. Ovaj kompleks izgrađen je 70-ih godina, na spoju marine i mjesta. Okupljao je ekskluzivne dućane, mliječni bar sa slastičarnicom i finije restorane i barove.
Tržnica, Vodice
Uslijed privatizacije javnih i zajedničkih sadržaja i nekontrolirane izgradnje, značajno je smanjen prostor za moguće nove javne zahvate. Tako se i tržnica trebala smjestiti na ovom jedinom preostalom isječku prostora. Uređenje tržnice nije moglo biti samo interpolacija, već zahvat koji pomiruje kontekst u koji dolazi i stvara mu novu vrijednost. Prva varijata projekta uključila je stvaranje šetnice na nekadašnjoj opskrbnoj ulici, izgradnju trijema kojim bi se povezali neartikulirani poslovni prostori nastali pojedinačnim intervencijama, uspostavljanje nove siluete krovova koja bi uskladila postojeće različite smjerove i visine krovova. Sama funkcija tržnice i ribarnice pritom je bila najjednostavniji dio.
Tijekom pripreme projekta upravo se kontekst pokazao najzahtjevnijim. Ovaj zahvat je u isto vrijeme i samostalna građevina i uređenje javnoga prostora u smislu sređivanja priključaka, pristupa i pročelja svih okolnih građevina. Isti susjedi, za koje se sve navedeno uredilo, uvjetovali su ograničenja za projekt tržnice. Sama kontura krova je preostali dio nastao nakon višestrukih rezanja i ukidanja dijelova koji su smetali susjedima. Ovo je bio dugotrajan proces koji ne bi mogao dobro završiti da nije bilo izuzetne upornosti i vještine direktora komunalnog poduzeća Stanka Birina i gradske uprave, da prevladaju ove probleme.
Srećom, projekt smo otpočetka postavili tako da ima otvorenu logiku, da nije kompozicija koja nužno treba biti završena da bi profunkcionirala. Pronašli smo raster i gradbeni princip koji je mogao riješiti probleme bez obzira na obim zahvata.
Drugi važan dio koncepta bio je svjetlopropusni krov. Bez njega bi ovaj relativno dubok prostor bio previše mračan. Sama materijalnost je bila poseban problem jer su se odabrane tehnologije i materijali pokazali kao problem za lokalnog izvođača. Na svim razinama, od granice obuhvata do odabira materijala, projekt je stalno bio ugrožen. Početni koncepti diagrid-rastera, siluete krova i translucentnosti pokrova pokazali su se dovoljnima da sačuvaju integritet projekta do kraja.
Tržnica, Vodice
Vaš projekt „We need it – we do it / to trebamo-to radimo“ izabran je da predstavlja hrvatsku arhitekturu na Venecijanskom Biennaleu iduće godine. Možete li nam predstaviti projekt i reći kako on odgovara na pitanje kuratora Alejandra Aravene?
Aravena traži “izvještaje s bojišnice”, situacije s ruba discipline na kojima arhitektura stvara nove vrijednosti za društvo i kontekst u kojemu nastaje. Kroz diskusiju i situacije koje se u međuvremenu razvijaju vidimo da se radi o redefiniranju pozicije arhitekta u društvu.
Globalno je uloga arhitekta marginalizirana guranjem u niše tehničke i pravne ekspertize ili autorskih umjetničkih pozicija. Preslabo smo razvijali sintetski kapacitet, a posebno humanističku dimenziju struke pa smo prirodno postali nebitni u širem društvu. U Hrvatskoj smo se posebno degradirali nekritičkom legalizacijom, nakon koje je svakom arhitektu teško dokazati da njegov ili njezin rad ima većeg smisla.
U Veneciji ćemo pokazati rad na tri građevine koje su mjesto stvaranja novih društvenih odnosa, novih institucija i drukčijih tipova kulture. To su rekonstrukcije postojećih građevina: Pogon Jedinstvo u Zagrebu (više ovdje) , Dom mladih u Splitu (ovdje) i napuštena zgrada u kompleksu Benčić u Rijeci za Muzej moderne i suvremene umjetnosti (ovdje i ovdje).
Dom mladih, Split
U njima arhitektura sudjeluje od trenutka kada postoji problem i tijekom njihova razvoja, kao struka koja može upravljati aspektima prostora u procesu stvaranja novih kompleksnih društveno-kulturno-prostornih sklopova. Ne radi se o gotovim završenim projektima, nego o prostornim smjernicama koje daju okvir i pomažu da se urede odnosi, provode fazna uređenja, rješavaju tekući problemi i planiraju veći zahvati dok prostor cijelo to vrijeme živi i u njemu se odvijaju kulturni i društveni programi.
Projekt je zanimljiv zbog nekoliko aspekata. Testira mogućnosti otvorene logike u arhitekturi u kojima projekt treba funkcionirati dok se nalazi u različitim stadijima razvoja, kad se na njemu primjenjuju različiti zahtjevi i izmjene, u stanju u kojem je trajno otvoren za različite intervencije.
Istražuje koja sve sredstva arhitekt može suvereno koristiti kako bi uspostavio i realizirao projekt. Pritom ne govorimo samo o arhitektonskim i prezentacijskim tehnikama, već o sudjelovanju u programiranju, budžetiranju, političkoj pozadini, širim strategijama i planovima, društvenoj dinamici i njihovom sintetskom povezivanju s praktičnim tehničkim rješenjima. Treći i najzanimljiviji aspekt je mogući udio arhitekture u širim društvenim procesima; koliko i kako možemo sudjelovati u društvenim, ekonomskim i drugim odnosima koji nastaju.
Dom mladih, Split
Imate li na umu još neke prostore na koje bi se morao primjeniti koncept rekonstrukcije kakav imate za projekt za Biennale?
Na gotovo sve situacije u kojima nije unaprijed definiran projektni zadatak i u kojima arhitekt nije već stavljen u poziciju da riješi gotovi formulirani tehničko-pravno-oblikovni zahtjev. Gdje god postoji mogućnost dijaloga s vlasnikom, naručiteljem ili korisnikom, postoji i mogućnost da projekt dobije nove vrijednosti. Naravno, to podrazumijeva da arhitekti imaju što za ponuditi kao dodatnu vrijednost. O tome trebamo razgovarati. Što realno korisno stvarnom svijetu možemo ponuditi kao relevantne vrijednosti? Mislim da je to ono što Aravena želi otkriti na sljedećem Biennaleu.
Kompleks Benčić, Rijeka
Projekt za Biennalle je kolaboracija nekoliko različitih struka. Smatrate li da je u današnje doba to nužno za stvaranje kvalitetne i socijalno osviještene arhitekture?
U autorskom timu smo Miranda Veljačić, Emina Višnić, Slaven Tolj i ja. Dakle, pola tima čine arhitekti, a drugu polovicu ljudi koji se bave ovim procesom iz pozicija kreatora programa, ravnatelja ustanova, javnih intelektualaca aktivnih u kulturnim politikama i umjetnika. Oni određuju prostor koliko i mi utječemo na sadržaj i dinamiku koji se odvijaju u prostoru. Ovime se ocrtava uloga arhitekture koja nije nedodirljivo područje rezervirano za arhitekte, već polje suradnje i utjecaja koje arhitekti mogu organizirati, usmjeravati, uređivati i na taj način stvarati projekt. To je izlazak iz laboratorija i iskušavanje koliko vrijedimo na cesti.
Ako želimo biti zanimljivi široj javnosti, morat ćemo odustati od svojih mistificiranih pozicija pojedinaca koji razumiju što je dobro za neki prostor, a što nije. Nakon toga, sljedeći korak je ulazak u arenu svih različitih utjecaja, interesa, pluralističkih mišljenja i ograničenja. Ako razvijemo znanja i argumente da na toj razini dijaloga zadržimo kontrolu nad projektom, struka će imati svijetlu budućnost.
Kompleks Benčić, Rijeka
Oba projekta o kojima smo govorili na tragu su vraćanja urbaniteta ili stvaranja novog urbaniteta, je li to vaš poseban interes u arhitekturi i smatrate li da takvih projekata ima premalo?
Urbanizam je izuzetno zanimljiva tema, ne zbog oblikovanja gradova ili javnih prostora, već kao skup metoda pregovaranja i usuglašavanja različitih interesa. Ako rad na pojedinačnoj građevini gledamo kao urbanistički zadatak, lokacija postaje polje interesa kojima upravljamo i u koje unosimo smjernice i autoritete. Takvi projekti imaju procesnu logiku, više nego objektnu. Oni su pripremljeni za intervencije i manipulacije, dovoljno rigidni da participacija drugih ne ugrozi osnovnu strukturu prostora.
Osim toga, kada se projekti tako sagledavaju povećava se njihov urbanistički potencijal jer uključuju elemente konteksta. Jedan od boljih primjera je Dioklecijanova palača, rigidna antička struktura koja podnosi dva milenija transformacija i zbog toga funkcionira kao epicentar grada. Ovo su sve stare i poznate teme, ali smo ih, zbog intenzivnog građenja novog, zaboravili. U vrijeme rekonstrukcija i revitalizacija postojećih struktura mislim da mogu biti ponovno relevantne.
Ian Kruezi
Korišteni su grafički materijali i fotografije iz arhiva autorskog tima.
Ovaj tekst objavljen je u tiskanom izadnju časopisa Čovjek i prostor u veljači 2016.