Općenito, projekti urbane obnove mogu imati dva cilja: regeneraciju prostora i regeneraciju socio-ekonomskih procesa.
Prva se fokusira na unapređenje materijalnog konteksta i svodi na preuređenje javnih površina, ulaganje javnih sredstava u infrasturkturu i energetiku te na rušenje starih stambenih jedinica kako bi se otvorio prostor za privatna ulaganja.
Novi Jelkovec
Druga pak povećava socijalnu mobilnost i učvršćuje lokalne zajednice razvijanjem lokalne ekonomije i kohezije, što se može postići usmjeravanjem privatnih sredstava u lokalna tržišta ili dugotrajnim ulaganjem u društvene standarde naselja. Potonji oblik regeneracije naizgled katalizira isključivo pozitivne procese, međutim on je i mnogo skuplji te rijetko isplativ u širem ekonomskom kontekstu. Ne garantira smanjenje siromaštva i segregacije već naprotiv, katkad upravo takva regeneracija oslabljuje lokalnu mrežu i zajednicu, stvara nestabilnost i prekarne uvjete rada. Novi Jelkovec je pokušaj jednog takvog pristupa.
Pri promjeni društveno-političkog uređenja 1990-ih, stambeno zbrinjavanje pojedinca od društvenog pitanja postaje individualno, ovisno o tržištu. Nakon izmjene temeljnih premisa o stambenom pitanju, nacionalne i gradske vlasti u Hrvatskoj između ostalog hvataju se u koštac s oblikovanjem smislene stambene politike te politike stanovanja ciljanih društvenih skupina koje svoje stambene potrebe ne mogu zadovoljiti na tržištu. Taj se novonastali odnos urbanizma, stambenih politika i njihovih društvenih posljedica ocrtava na primjeru naselja Novi Jelkovec.
Osim što je u studijama najpraćeniji i u stručnim publikacijama najprisutniji primjer urbanističkog projekta većeg mjerila, to je naselje i primjer stambene politike u karakterističnim tržišnim uvjetima hrvatskog “protokapitalizma”.
S obzirom na politiku javnog, odnosno povlaštenog najma, elaborat Socijalna slika Grada Zagreba 2012. (Zagreb: CERANEO – Centar za razvoj neprofitnih organizacija – Socijalno vijeće grada Zagreba, 2013.) naziva je socijalnom inovacijom, u prvom redu stoga što mladim kućanstvima s više djece (najčešće podstanarima u najmu na uglavnom nereguliranom privatnom tržištu ili s općenito nesređenim uvjetima stanovanja) nudi sigurnost ugovora o najmu na pet godina (uz mogućnost produljenja) za manju cijenu i bolji standard stanovanja nego na tržištu.
Ipak, Novi Jelkovec moramo promatrati kao primjer birokratskog urbanizma, estetski i formalno uprosječenog, koji zahvaljujući “prilagođavanju” tržišnim uvjetima stvara niz konflikata. Neki su od njih urbanistički, kao na primjer konflikt između tipologije tj. standarda stambenog fonda i strukture stanovnika, što rezultira naknadnim povećavanjem kapaciteta naselja i istovremeno supstandardnim stanovanjem zbog potkapacitiranosti stambenih jedinica za višečlane obitelji. Zbog opreke između kvalitete arhitektonskih standarda i dimenzioniranja prostora proizašlog iz programa POS-a te niske kvalitete same izvedbe, javljaju se i strukturno-ekonomski konflikti. Posljedica su generička estetika suvremene hrvatske novogradnje, neprodani stanovi, pad cijene kvadrata, loše stanje komunalne infrastrukture i upitna kvaliteta javnih površina.
Tijekom specifičnog fragmentiranog procesa njegova razvoja struktura budućih korisnika uglavnom je bila promjenjiva varijabla, a originalna tipologija stanova konstanta. Modeli naseljavanja su se tako, usprkos svojoj “inovativnoj” naravi, izmijenjivali po svakom (lošem) odgovoru tržišta pa zapravo govorimo o nizu svojevrsnih ad hoc urbanih regeneracija. Takav pristup ne može biti temelj za razvoj projekta socijalnog stanovanja, koji u posebnoj mjeri zahtijeva program koji prethodi natječaju za izradu urbanističkog rješenja, oblikovan tako da podrazumijeva i preciznu studiju strukture i potreba budućih korisnika.
Ovdje je pak riječ o dijametralno suprotnoj praksi. U tom konglomeratu tržišnih, “socijalnih” stanova i stanova u najmu, obitelji s društvene margine u konačnici nepredviđeno čine trećinu naselja. Složeni i disfunkcionalni odnosi stambene politike i in situ urbanizma i arhitekture u tom se primjeru tako nužno odražavaju na život u prostorima novog stanovanja na marginama grada.
Hrvatski modeli “prilagođavanja u hodu” nemaju uvijek benigne posljedice, a ovdje je potencijalni krajnji rezultat društvena segregacija pojedinca. Pretpostavka je da taj ishod nije bio ciljana tj. službena politika Grada Zagreba, već rezultat različitih ekonomskih i političkih faktora – kao i nekoherentne gradske stambene politike – koji su utjecali na projekt. Istovremeno se potencijal socijalne segregacije iščitava i iz šireg konteksta prostornih manifestacija socio-ekonomskih nejednakosti u Europi.
Tijek razvoja i današnja slika naselja Novi Jelkovec odražava karakter suvremenih prostornih politika, koje nisu definirane društvenim odnosima već tržišnom vrijednošću zemljišta, a planerska percepcija grada više nije cjelovita već fragmentirana.
Tendencije deregulacije kod takvog tipa urbanog planiranja dijelom objašnjava David Harvey kad neoliberalne prakse upravljanja prostorom prepoznaje, između ostalog, u gradaciji logike upravljanja gradom od “menadžerske” do “poduzetničke”, što se u slučaju Novog Jelkovca može prepoznati. U “menadžerskom” modelu upravljanja gradonačelnici “menadžeri” često zaobilaze tijela odlučivanja poput gradske skupštine i angažiraju specijalizirane agencije koje oblikuju strategiju razvoja samo određenoga dijela grada ili određenoga područja djelovanja.
U razgovoru o stambenim politikama recentnih cjelovito planiranih kvartova antropologinja Tamara Buble, koja je na Odsjeku za sociologiju i socijalnu antropologiju Central European Universityja u Budimpešti diplomirala na temi Power of urban planning: socio-historical analysis of housing development construction Novi Jelkovec in Zagreb, “poduzetničkom” naziva logiku upravljanja gradom u kojoj tržišni principi diktiraju urbani razvoj (različiti tretman vrijednosti zemljišta, ulaganja u projekte koji mogu uroditi povratom ulaganja a provode se kroz instituciju javno-privatnih partnerstva, ulaganja u megaprojekte). Rezultat je fragmentacija grada, ograđivanje i procesi socijalne polarizacije.
U slučaju Novog Jelkovca takav se pristup upravljanja gradom u prvom redu očituje u njegovoj lokaciji, koja je izravno određena cijenom zemljišta. Doduše, barem je načelno namjera ovim projektom bila generirati širi urbani razvoj Sesveta, odnosno ulaganjem u komunalnu infrastrukturu podići cijenu okolnih zemljišta te privući potencijalne ulagače. Primjerice, najavljeno je produženje Vukovarske ulice do Novog Jelkovca. No, kasnije ni elementarna infrastruktura javnog prijevoza nije pravovremeno osigurana, a to je osnovni preduvjet za razvoj novih funkcionalnih cjelina unutar jednoga grada. Time se potvrđuje ad hoc karakter tog gradskog projekta – tu nije bila riječ o gradogradnji ili razvojnom projektu već o spekulativnoj izgradnji dislociranog stambenog naselja sa slabom perspektivom integracije u postojeće tkivo grada.
Kad govorimo o širem kontekstu prostornih manifestacija socio-ekonomskih nejednakosti u Europi, njemačka politologinja i sociologinja grada Margit Mayer u izlaganju “Proturječja urbanog aktivizma u kontekstu neoliberalizacije” na primjeru njemačkih gradova objašnjava kako aktivacijske i revitalizacijske programe koji su trebali zaustaviti propadanje u “ugroženim” četvrtima danas zamjenjuju politike premještanja siromašnih i “nepodobnih” na periferiju grada, čemu doprinosi i privatizacija sustava socijalnog stanovanja.
Primjerice, u hamburškoj četvrti Wilhelmsburg dosadašnji se stanovnici, uglavnom radnici i imigranti, uslijed gentrifikacijskih procesa razvoja grada nastoje postupno zamijeniti stanovnicima višeg socijalnog statusa i pripadnicima “kreativnih klasa”, koji privlače investitore.
Nedavno objavljena opsežna studija Socio-Economic Segregation in European Capital Cities: East meets West (Regions and Cities) autora Tiita Tammarua, Saka Musterda, Marteena van Hama i Szymona Marcińczaka (London: Routledge, 2015.) na primjeru 13 europskih gradova sustavno istražuje prostorne aspekte rastućih socio-ekonomskih nejednakosti u europskim gradovima. Okosnica studije je pitanje jesu li dalekosežne posljedice ovakvih regeneracija isključivanje stanovnika iz tokova društva (tržišta, rada, obrazovanja itd.), (auto)segregacija i nedostatak socijalne kohezije – ili postoji i potencijal za razvoj lokalne ekonomije, zapošljavanje, stvaranje čvrstih socijalnih i ekonomskih mreža u lokalnoj zajednici, unatoč izdvojenosti iz širih socio-ekonomskih procesa.
Naime, Europa ima relativno umjerenu segregaciju u gradovima u usporedbi s Azijom, Afrikom i objema Amerikama, ali i ona je odnedavno u ozbiljnom porastu. Dok je većina dosadašnjih studija promatrala etničku segregaciju, relativno malen broj sagledavao je socio-ekonomsku. Iako su povezane, čak i u primjeru Novog Jelkovca potonja postaje relevantnija s obzirom na rastuću razinu nejednakosti u Europi, što vodi onome što Chris Kesteloot, profesor socijalne i ekonomske geografije na KU Leuven, u tekstu “Urban Socio-Spatial Configuration and Future of European Cities” (u Kazepov, Y., Cities of Europe, Changing contexts, Local Arrangements, and the Challenge of Urban Cohesion. Malden, MA: Wiley-Blackwell, 2015.) naziva prelaskom iz modela grada podijeljenog na funkcionalne zone u grad društveno i prostorno podijeljen na socio-ekonomske skupine koje su međusobno izolirane unutar urbanih cjelina / kvartova.
Segregacija u uvjetima stanovanja u urbanim područjima s obzirom na mogućnost i uvjete zaposlenja te prihode definira se kao socijalno-ekonomska segregacija. Gore spomenuta studija u izradi univerzalnog indeksa segregacije koristi sljedeće čimbenike: društvenu nejednakost, položaj grada u globalnom kontekstu, sustav socijalne skrbi, stanje na tržištu rada te stambene politike i modele.
Iako Zagreb nije dio studije, ona prepoznaje procese tranzicije bivših socijalističkih zemalja istočne i središnje Europe koje su se padom Željezne zavjese uključile u neoliberalne procese “razvoja” i globalizacije. Kombinacija tih procesa s prelaskom iz centraliziranih planerskih praksi na tržišnu ekonomiju stvorila je ubrzan pad u stvarnom prihodu per capita od 1988. do 1993. (oko 25 %) i fleksibilnosti u osiguranju stambenog prava vlastitim sredstvima. Prije devedesetih godina razlike u prihodima u istočnoj Europi bile su malene, ali do danas su u stalnome porastu.
Iako je ekonomska nejednakost rasla u cijeloj Istočnoj Europi, uzorci segregacije u prvom desetljeću nisu se mijenjali u većoj mjeri. Nejednakost se 2000-ih počela materijalizirati u prostoru, a u konačnici su institucionalno uređenje, stambeni modeli i državne socijalne politike imali golem utjecaj na segregaciju. U zemljama koje su prošle kroz manje ekonomske turbulencije, razina segregacije u istome je razdoblju ostala jednaka ili se smanjila.
Time je Istok u vrlo kratkom periodu sustigao zapadnoeuropske trendove, kako u sociološkim pokazateljima, tako i u prostornim afirmacijama. Osim toga, u većini istočnoeuropskih zemalja stambeno pitanje u socijalizmu osiguravala je država, ali poslije pada socijalizma više od 90 % stambenog fonda privatizirano je, a državno se financiranje u potpunosti povuklo pred tržišnim ulaganjima.
Novi Jelkovec je socijalnom strukturom i odnosom planerske logike prema društvenim procesima dio umjerenog prostornog i političkog meteža kojim se Zagreb uklapa u sliku o rastućoj segregaciji u istočnoeuropskim gradovima. Iako se radi o specifičnom primjeru mješovite strukture stambenog fonda i vlasništva, možemo ga usporediti s naseljima mješovite namjene kod kojih ranije navedena studija kritizira neuspjeh prostornog planiranja u smanjivanju segregacije u gradovima.
Naime, ne postoji dokaz da projekti urbane regeneracije ili stambeni kvartovi proizvedeni ulaganjima velikih razmjera pod okriljem stambenih politika orijentiranih na socijalno ugrožene društvene skupine pružaju sigurnost u zapošljavanju, socijalnoj mobilnosti, razvoju lokalne ekonomije itd.
Primjer je ulaganje od 44 milijarde eura u urbanu obnovu pariških predgrađa, koja već desetljećima predstavljaju jedan od snažnijih primjera etničke i socio-ekonomske segregacije, a koje nije spriječilo da se u tim naseljima 2005. dogode najveći neredi i eskalacija nezadovoljstva od 1968. Primjera takvih “ulaganja” ima na stotine.
Socijalna politika ne može stati na izgradnji infrastrukture. Samostalan izbor, razvoj i egzistencijalna stabilnost pojedinca nasuprot prekarnim uvjetima tržišnog kapitalizma ključni su za preoblikovanje urbane geografije segregacije. Socijalnom i fizičkom izgrađivanju naselja treba prethoditi težnja da se u svakome životnom i urbanom okruženju stvore uvjeti za emancipiranje stanovništva u kontekstu u kojem su rođeni.
Želimo li uistinu utjecati na socio-ekonomsku segregaciju, materijalni kontekst igra manju ulogu nego ulaganje u socijalnu koheziju, zapošljavanje, prihode itd. Jedino ispravno ulaganje jest ulaganje u ljude. Proširivanjem mogućnosti za obrazovanje, lokalnu ekonomiju, mobilnost, transport itd. stvaraju se uvjeti za regeneraciju socijalno izoliranih naselja. Novi Jelkovec u svojoj mješovitoj socijalnoj strukturi i perifernom položaju ima mogućnost daljnjeg razvoja upravo u tom obliku demarginalizacije.
Ovo je skraćena verzija teksta koji je objavljen u publikaciji Galerije Miroslav Kraljević “Geografije segregacije”, koju možete preuzeti ovdje.
Kako su arhitekti ocijenili naselje Novi Jelkovec čitajte ovdje.
Fotografije: Katarina Zlatec