U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Strossmayerovu trgu 14 u Zagrebu, danas u 18 h, prvo je predstavljanje iznimno važne monografije Tamare Bjažić Klarin: ERNEST WEISSMANN – DRUŠTVENO ANGAŽIRANA ARHITEKTURA, 1926. – 1939.
Foto: Miljenko Bernfest
Važne jer sustavno predstavlja rad društveno i politički angažiranog i svjetski relevantnog arhitekta s “periferije”, važne jer taj rad bogato kontekstualizira pa upotpunjava uvid u segment povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća te donosi niz saznanja o procesu prihvaćanja novog građenja, prilikama u stručnim krugovima i ključnim urbanističkim i arhitektonskim temama međuratnog Zagreba, ali važne i zbog apostrofiranja društvenog aspekta građenja koji u fokus stavlja i aktualni Bijenale arhitekture s Alejandrom Aravenom, a i zbog suverenog metodološkog pristupa koji može biti uzor svakoj sličnoj knjizi ubuduće.
Foto: Miljenko Bernfest
Knjiga se temelji na sustavnom istraživanju u više od 30 arhivskih, muzejskih i znanstvenih ustanova u inozemstvu i Hrvatskoj, a temelji na doktorskoj disertaciji Ernest Weissmann: arhitektonsko djelo, 1926. – 1939. izrađenoj u sklopu znanstvenog projekta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Hrvatskog muzeja arhitekture Modernizam i prostorni identitet Hrvatske u 20. stoljeću voditelja akademika Borisa Magaša.
Prati Weissmannov rad od formativnog razdoblja, preko inauguracije novih arhitektonskih i urbanističkih koncepata u Hrvatskoj, ali i na prostoru tadašnje Kraljevine Jugoslavije, do djelovanja u Radnoj grupi Zagreb i lijevom krilu Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM) te se čita gotovo kao slojevit biografski roman kojem je individualna, u osnovi humanistička priča, samo potka za puno širi prikaz misli jednog povijesnog i političkog trenutka.
Ernest Weissmann u Zagrebu, 1930 -ih
Weissmannovi su opus i pristup provokativni i inspirativni do danas, a kroz čitavu je monografiju kondenzirano i snažno oslikan način razumijevanja građenja i društva, uloge arhitekta i arhitekture, grada i gradograditelja – prožimanje idealističkih i radikalnih postavki te praktičnih tehnoloških uvjeta. Zadivljujuće samouvjeren i slobodan, Weissmann je svojim djelom težio ostvarenju pravednijeg društva, neopterećen prihvaćao suvremeni nagli razvoj i promjenu paradigmi u arhitekturi, a unutar CIAM-a artikulirao i kritiku pokreta oblikujući drugu verziju Atenske povelje.
Kada bismo njegove zgrade, naročito tipske bolničke kojima je utjecao i na Zoju Dumengjić, Dragu Galića, Vladimira Turinu i Zvonimira Tišinu, i izvukli iz konteksta i koncentrirali se samo na brojne nacrte objavljene u ovoj knjizi, lako bismo pročitali temeljnu formulu kojom se vodio: arhitektonska forma proizlazi iz sinteze društvene funkcije i tehničke razvijenosti.
Bjažić Klarin navodi da je retoriku u kojoj su konstrukcija i materijali glavno oblikovno sredstvo, već i Neven Šegvić ocijenio kao anticipaciju izraza high tech arhitekture. Strast prema inovativnim inženjerskim konstrukcijama Weissmannu je otvorila i čitav spektar jedinstvenih funkcionalnih i oblikovnih odgovora koji ne stare.
Zakladna i klinička bolnica, Zagreb
Naročito su zanimljiva poglavlja koja se odnose na djelovanje Radne grupe Zagreb, a velik znanstveni doprinos ove knjige je osvjetljavanje dosad slabo poznate dionice u povijesti CIAM-a. Weissmann je na Četvrtom kongresu započeo aktivni angažman na obnovi lijeve političke frakcije i demokratizaciji kongresa, kao jedini hrvatski, odnosno jugoslavenski arhitekt u krugu vodećih.
Po njemu, glavni zadatak Četvrtog kongresa trebala je biti rezolucija koja će “definirati odnos arhitekture i društva, ulogu i zadaće arhitekture u njegovoj izgradnji”, a ne rezolucija o funkcionalnom gradu, univerzalnom modelu urbane reorganizacije.
Ova opozicija iz 30-ih godina 20. stoljeća danas je ponovno aktualna pa naslov završnog poglavlja, “Kako dalje?”, uzmimo kao motivaciju za uzimanje ove studije u ruke.
Foto: M. Bernfest, arhiva