Dana 3. veljače 2016. nakon više od desetljeća borbe za njezinu obnovu, suvlasnici/stanari zgrade i Bacači sjenki ostvarili su željeni cilj: obnova nebodera u Laginjinoj 9 koju je projektirao arhitekt Ivan Vitić počela je i trajat će skoro dvije godine, stoji na stranicama projekta Vitić pleše.
Fotografije: viticplese.blogspot.hr , 3. veljače 2016.
Ovim putem podsjećamo na tekst o Vitićevom neboderu, objavljen na našem portalu prije dvije godine pod naslovom “Vitićev neboder nikada nije dobio uporabnu dozvolu”.
“U filmskom prvijencu Zvonimira Berkovića ‘Moj stan’ prikazani su problemi življenja u skučenim prostorima novogradnje, a u tom se dokumentarističkom filmu pojavljuje i stambena zgrada arhitekta Ivana Vitića u zagrebačkoj Laginjinoj ulici. Godina je 1962., Berkovićev je film u Cannesu nagrađen kao najbolji kratki film na Festivalu, a u Vitićevu su zgradu uselili prvi stanari.
Oni nisu imali probleme skučenosti u svojoj novogradnji; štoviše, njihov je novi stambeni prostor bio daleko iznad tadašnjeg standarda. Tih, šezdesetih godina prošlog stoljeća stanari Vitićevih zgrada u Laginjinoj imali su sličan ritam života. Bili su zaposlenici Narodne banke Hrvatske, koja je financirala izgradnju, i u isto su se vrijeme i u istom pravcu slijevali na posao, a za toplih su se dana sunčali na krovnoj terasi nebodera kao na kakvoj jadranskoj plaži.
Šezdesetih godina na krovnoj terasi Vitićeva nebodera stanari su se sunčali kao na nekoj jadranskoj plaži (fotografije iz privatne arhive stanara)
Desetljećima kasnije taj je stambeni kompleks postao teret svojim stanarima. Kolorističko pročelje dobrano je izblijedjelo, nekadašnje upečatljive žute, modre, zelene i crvene površine postale su gotovo neprepoznatljive, veliki, drveni brisoleji toliko su dotrajali da su postali prijetnja po život prolaznicima pod neboderom, i to vrlo ozbiljna prijetnja jer ih je već nekoliko izletjelo iz ležišta i tresnulo u park ispred zgrade.
Stanari su se s godinama izmijenili i međusobno su se slabo poznavali, kao i u svakoj drugoj velikoj zgradi, a terasa je odavno prestala biti mjesto zajedničkog okupljanja. Privatizacijom su stanari postali vlasnici i postalo je teško dogovoriti se oko ulaganja u skupu obnovu pa je tako Vitićevo djelo propadalo.
No i takva, zapuštena i blijeda, Vitićeva je zgrada uspjela fascinirati multimedijalnog umjetnika Borisa Bakala, jednog od osnivača umjetničke platforme Bacači sjenki, koji je 2004. započeo s projektom Vitić pleše. O tom je projektu, koji se u međuvremenu razgranao te uključuje i dokumentarni film ‘Betonska ljubav/Concrete love’, govorio je u četvrtak, 27. veljače, u Društvu arhitekata Zagreba na tribini ‘Hoće li Vitićev neboder opet plesati?’.
Plesna intervencija Llinkt! na krovu zgrade preko puta Vitićeva nebodera namijenjena stanarima kao gledateljima (izvor blog Vitićpleše)
Bacači sjenke su od 2004. do 2005. organizirali takozvane sastanke proširenog kućnog savjeta, na koje zapravo nisu dolazili još uvijek međusobno nepovezani stanari, već razni ljudi zainteresirani za Vitićevu Laginjinu i zajedno su stvarali, kako Bakal to naziva, arhiv mišljenja. U međuvremenu su se i stanari počeli nalaziti i tada se stvara njihov ‘arhiv sjećanja’ na življenje u Laginjinoj.
Tijekom 2005. godine organiziran je niz akcija u sklopu projekta Vitić pleše – koncert klasične glazbe na krovnoj terasi na koju se godinama nije zalazilo, plesna intervencija Llinkt! na krovu zgrade preko puta Vitićeva nebodera, namijenjena stanarima kao gledateljima, izložba ‘Vitić pleše’ u zagrebačkoj galeriji Modulor, serija predavanja itd, a za samu je zgradu vjerojatno najvažnije što se te godine održao prvi kućni savjet i od tada počinje najvažnija ‘bitka za Vitića’ – za obnovu zgrade, za poboljšanje uvjeta življenja. Te je 2005. Vitićeva zgrada u Laginjinoj zaštićena i kao spomenik kulture.
Vitić je namjeravao na desetom katu nebodera imati svoj arhitektonski studio, ali je od toga odustao kada je vidio kako mu se mijenja projekt da ga ne bi stanari bacili sa zgrade kada se budu suočili s problemima
Ono što smo saznali na tribini u DAZ-u – na kojoj su sudjelovali konzervatori, povjesničari umjetnosti, arhitekti i stanari – jest da Vitićev kompleks u Laginjinoj nikada nije prošao tehnički pregled i nema uporabnu dozvolu. Glavni problem su bili veliki drveni brisoleji, teški preko 100 kilograma, koji nisu samo teški za održavanje, već zbog težine uništavaju tanke čelične profile, što im onemogućava pomicanje.
Tako su neki od njih izgubili svoju funkciju i stoje fiksno, stvarajući mrak u stanovima. Drveni brisoleji nisu ni trebali biti ugrađeni. Prema Vitićevom originalnom projektu, brisoleji su trebali biti od aluminija, ali se zbog štednje materijal zamijenio drvom. Vitić je namjeravao na desetom katu nebodera imati svoj arhitektonski studio, ali je od toga odustao kada je vidio kako mu se mijenja projekt da ga ne bi, kako je Bakal rekao, stanari bacili sa zgrade kada se budu suočili s problemima.
Alan Braun, autor studije obnove Vitića, na temelju koje je obnova i odobrena, rekao je da je jedan od tih drvenih brisoleja još sedamdesetih pao pred zgradu pa su na četverokatnici zamijenjeni aluminijskima, no neboder nikada nije došao na red za obnovu. Neki su se stanari sami ‘snalazili’, a ta su snalaženja uglavnom rezultirala devastacijama pa tako na mjestima nekadašnjih drvenih brisoleja ima PVC stolarije, u horizontalnoj četverokatnici je za potrebe firme probijen ulaz na pročelju, a jedan je stanar na terasi dogradio svoj životni prostor.
Vitićev kompleks u Laginjinoj nikada nije prošao tehnički pregled i nema uporabnu dozvolu, glavni problem su bili nefunkcionalni drveni brisoleji
Konačno je projekt obnove Vitića prošao na Natječaju za korištenje sredstava spomeničke rente, koji je raspisao Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture. Stanari su, kaže jedan od njih, složno pristali uložiti sredstva u obnovu iako je dobar dio među njima u mirovini, i reagirali su s oduševljenjem na vijest o sufinanciranju, ali sredstva još nisu dobili. Ukupno se radi o oko 6.8 milijuna kuna, od čega bi oko 4.5 milijuna dobili od spomeničke rente, a 2 milijuna i 241 tisuću bi stanari sami platili, što je maksimalan iznos koji stanari sami plaćaju.”
Tekst: Barbara Matejčić
Izvor fotografija: viticplesepress blogspot