Predstavljamo prijedlog kandidature za povjerenika hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 15. Međunarodnoj izložbi arhitekture 2016. godine, autora Saše Randića i suradnika.
Prije 110 godina u Rijeci je sagrađen Hotel Emigranti. Tražeći rješenje za sve veća migracijska kretanja stanovništva, koja su prolazila upravo kroz riječku luku, Ministarstvo unutarnjih poslova izgradilo je hotel u samoj luci. Hotel je napravljen, za to doba, naprednom tehnologijom armiranobetonske konstrukcije.
U 160 metara dugoj zgradi nalazile su se čekaonice, ambulanta, kupaonice i, naravno, spavaonice i prostor za okupljanje emigranata na katu, kao i kod svakog drugog hotela. Na samom vrhu emigracijskog vala, kroz hotel je godišnje prolazilo 60.000 emigranata. Rijeka je tada bila mjesto tranzitnog odlaska stanovnika iz ostalih dijelova Europe prema prekooceanskim destinacijama.
Hotel Emigranti sagrađen je u Rijeci 1905., za potrebe tranzita iseljenika iz srednje i istočne Europe na putu za Ameriku. Hotel je kasnije pretvoren u tvornicu i skladište, a danas se koristi kao skladišni i uredski prostor. Kroz hotel je godišnje prolazilo do 60.000 emigranata.
Danas se Hrvatska našla u sličnoj situaciji, samo su migracijska kretanja obrnutog smjera: iz prekomorskih zemalja migranti nastoje doći opet ne u Hrvatsku, nego kroz Hrvatsku u druge europske zemlje. Kao i početkom prošlog stoljeća, razvoj događaja traži inovativan arhitektonski odgovor na suvremenu društvenu krizu.
Zamisao našeg nacionalnog nastupa na Bijenalu je da ponudi odgovor arhitektonske struke na akutno društveno i političko pitanje – kako pružiti smještaj ljudima koji putuju.
Ovo nije pitanje samo Hrvatske, već i šire zajednice kojoj Hrvatska od nedavno pripada.
Terminološki, pojam migranti izaziva kontroverze kada se koristi za označavanje izbjeglica, kako to najčešće čine one europske države koje ne žele prihvatiti azilante. Konvencija UN-a o pravima migranata i izbjeglica jasno razlikuje ove dvije skupine. Prema tražiteljima azila obveze postoje, prema migrantima ne.
No izostavimo li pravnu dimenziju, i ograničimo se na arhitektonski okvir cijelog problema, ne postoje razlike u životnim potrebama azilanata od drugih migracijskih skupina. Utoliko je, barem u ovom kontekstu, primjerenije nazivati ih migrantima.
Migracije različitih oblika glavno su obilježje današnjeg društva. U povijesti su postojala razdoblja bitno dramatičnijih seoba stanovništva, no čovječanstvo nikad nije bilo pokretnije nego danas. Uz 1,13 milijardi turističkih dolazaka godišnje, koji prema UN-u i World Tourism Organization-u bilježi boravke kraće od godine dana, trenutno u svijetu oko 300 milijuna ljudi boravi izvan svog stalnog prebivališta dulje od godinu dana, što ih kvalificira u nekom obliku povremenim stanovanjem. Razlozi su različiti: najčešći razlog promjene sredine je posao, ugodniji život (npr. britanski umirovljenici u Španjolskoj) ili obrazovanje.
Točni podaci nisu do kraja provjerljivi, prije svega radi načina vođenja statistika. Hong Kong primjerice ne vodi strane državljane mandarinskog porijekla kao strance. Bankarski službenik iz Britanije je Expat, dok se filipinski radnik naziva Economic Migrant.
Trend migracija je u porastu, trenutno preko 3% svjetske populacije živi izvan svog stalnog mjesta boravka i sve je teže odrediti granicu između različitih skupina ljudi; je li, primjerice, netko tko živi polovicu godine na Krku doista turist? Ili je stanovnik? Izbjegavanje ovog pitanja je dovelo do ozbiljnih problema u planiranju prostora i, neizravno, pomoglo depopulaciji otoka. U klasičnoj podjeli prostora na stambeno i turističko zemljište, kuće za odmor su računate u građevinska područja naselja, oduzimajući prostor za izgradnju stanova lokalnog stanovništva. Na našoj obali se nalazi 700.000 stanova, a nešto više od četvrtine, oko 200.000 stanova, se koristi povremeno.
Azraq kamp u Jordanu
Privremeni izbjeglički kamp u Francuskoj
Povećana mobilnost stanovništva otvara i potrebu preispitivanja postojećih modela stanovanja. Dio potreba zadovoljava različito korištenje postojećeg stambenog fonda (Airbnb dnevno koristi 500.000 ljudi), no isto tako otvara pitanje novih tipologija dostupnog, ekološki održivog modela stanogradnje.
Kada govorimo o pojavi koja je danas aktualna, o izbjeglicama i raseljenim ljudima, po različitim izvorima u svijetu je evidentirano više od 50 milijuna izbjeglica, od čega je 14,4 milijuna u skrbi UNHCR-a. Samo Njemačka ove godine očekuje 1,5 milijuna zahtjeva za azil. Veličina krize s kojom je trenutno suočena Europa traži odgovor kako smjestiti veliki broj ljudi na dostojanstven način.
Istovremeno, rješavanje njihovog smještaja zapravo je dio šireg pitanja pronalaženja novog modela stanovanja koji odgovara potrebama suvremenog načina života i pronalaženja novih prototipova gradnje koji odgovaraju l’Esprit Nouveau naše generacije.
Prijedlog
Hrvatska bi na međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji prikazala prototip Jedinice stanovanja.
Jedinica stanovanja je prototip koji mora biti uporabljiv kao pojedinačni objekt i kao dio modularne strukture.
Stanovanje je neuralgična točka hrvatske arhitekture. Osim pokušaja kroz poticajnu stanogradnju od prije desetak godina, stanovanje je ostalo zanemareno do te mjere da nisu čak napravljeni ni pravilnici koji bi regulirali minimalne standarde, kao što je to slučaj kod svih ostalih vrsta zgrada.
Nagli priljev izbjegličke populacije otvara naravno pitanje dostupnog i održivog modela stanovanja za širi krug korisnika, od turističke izgradnje do primjerice studentskog smještaja. Kao što su u Hrvatskoj tijekom 90-tih izbjeglice bile smještene u hotelima, modul za smještaj migranata može isto tako biti osnova za izgradnju turističkog naselja.
U situaciji u kojoj se navike i potrebe mijenjaju u periodu od nekoliko godina, postavlja se pitanje projektiranog vijeka trajanja zgrada. Nizozemska je, primjerice, donedavno sustavno rušila stambene komplekse nakon tridesetak godina, da bi na njihovom mjestu gradila nove, višeg graditeljskog standarda.
Proces odabira je sastavni dio nastupa na Bijenalu. Projekt bi se odabrao na temelju javnog arhitektonskog natječaja, afirmirajući model koji je u ostatku kontinenta gotovo u cijelosti zamijenio postupak pretkvalifikacija i zatvorenih modela odabira. Prezentacija procesa jednako je važna u konceptu nastupa kao i sam prototip.
Pavillon de l’Esprit Nouveau
Unite d’Habitation (Jedinica stanovanja), Trocadero, Pariz
Odnos predloženog koncepta i teme Bijenala
Koncept nastupa koji se bavi akutnom društvenom krizom kojom je zahvaćena cijela Europa, direktno korespondira s postavljenom temom Bijenala.
Istovremeno, ova situacija pruža priliku da se potvrde dvije bitne odlike hrvatskog arhitektonskog okruženja koje su relevantne za temu bijenala. Eksperiment kao legitimni oblik arhitektonskog djelovanja i, drugo, aktivno učešće struke u društvenim diskusijama.
Beuys je svojedobno rekao da je svatko umjetnik, što najbolje potvrđuje hrvatska situacija. Prostor u kojem je nestabilnost jedina stabilna kategorija, izvrsno je okruženje za razvoj inovativnih pristupa. U situaciji u kojoj je svaki projekt na svoj način novi i drugačiji, eksperiment je jedini mogući oblik djelovanja, jer ne postoje prethodno uhodane prakse koje bi pružale gotove odgovore.
U potpunom nedostatku planske izgradnje, koje je obilježilo četvrt stoljeća samostalne države, svaki zahvat u prostoru ima veću težinu, jer je svjestan da se istovremeno sa zgradom gradi i javni prostor. Više nego u drugim sredinama, u Hrvatskoj se stoga i ustalila navika vrednovanja arhitekture kroz njen doprinos okolnoj urbanoj strukturi.
Problem je da su sve inovativne i eksperimentalne prakse vremenski i prostorno ograničene. Isto okruženje koje ih je stvorilo, istovremeno ih i gasi, jer kontinuirane promjene okolnosti stalno traže nove odgovore.
Mobilna kuća u autokampu u Grčkoj.
Mobilna kuća fondacije Ikea u Grčkoj, u kojoj su smještene sirijske izbjeglice.
Paradoks je u tome da je kreativnost ugrožena prepoznavanjem njene vrijednosti. EU birokracija je prepoznala vrijednost kreativnih praksi, i odmah je pretvorila u administrativne kategorije, u kojoj je kulturni narativ svrstan u gospodarski okvir, u različite oblike kreativnih i kulturnih industrija. Koje, naravno, teško mogu biti uspješne, ukoliko su unaprijed kategorizirane, a naročito ako su iz sfere fundamentalnih društvenih vrijednosti prenesene u ekonomske kategorije, pred koje su odjednom postavljena bitno drugačija očekivanja. Ove promjene nigdje u Europi nisu imale pozitivnog utjecaja.
No, za našu situaciju je dobro da je razdoblje primjene EU standarda još uvijek prekratko da bi se eksperimentalni pristup ugasio.
Drugo bitno obilježje hrvatske situacije je da su arhitekti navikli sudjelovati u društvenim diskusijama. Praksa arhitektonskih natječaja, diskusija o svim bitnim pitanjima prostora, održala se zahvaljujući samoorganizaciji arhitekata kroz udruženja, od kojih je i javnost također imala veća očekivanja od institucija društva, što je pokazalo i istraživanje javnog mnijenja.
U diskusiji o temi Odgovornosti između hrvatskih i nizozemskih arhitekata, na Kongresu arhitekata u Opatiji, bilo je vidljivo u kojoj mjeri su različite ove sredine. Kako je na raspravi rečeno, u Nizozemskoj se jednostavno ne treba brinuti hoće li se napraviti nešto loše, jer se na kraju uvijek netko pobrine da se stvari na kraju isprave. U zemlji u kojoj su ugašeni gradski zavodi za planiranje, odgovornost kod svakog projekta je naravno bitno drugačija. Pojednostavljeno rečeno, u Nizozemskoj za neki promašaj prozivaju gradskog ili državnog arhitekta, u Hrvatskoj se proziva predsjednika Udruženja arhitekata.
Sirijska obitelj u mobilnoj kući fondacije Ikea.
Mobilna kuća na Jadranu.
Harmonizacija s pravilima EU postupno mijenja ovo okruženje i na žalost se opet potvrdila neobična osobina da kvalitetna praksa nestaje čim se pretvara u propis. Od kada su arhitektonski natječaji upisani u dokumente vlade, u praksi ih sve češće mijenjaju direktne narudžbe ili jednostavni odabiri najjeftinijih ponuda, uključujući i kapitalne projekte kulture.
No opet, za našu situaciju je dobro da je ovo razdoblje još uvijek prekratko da bi izbrisalo osjećaj odgovornosti arhitekata za bitna društvena pitanja.
O razlozima odabira teme
Nekoliko je elemenata koji su odredili odabir teme.
Prije svega, Venecijanski bijenale je najznačajnija svjetska manifestacija za prezentaciju arhitekture i vizualnih umjetnosti.
Bijenale je uvijek i prilika da se kroz odabranu temu nastupa potakne diskusija unutar same zemlje.
Međunarodna izložba arhitekture je također prilika da se kroz nastup naprave i zabilježe istraživanja o fenomenima struke.
Tema nastupa mora iz tog razloga biti relevantna u lokalnoj sredini, ali isto tako mora biti korespondirati s globalnim preokupacijama.
Interijer mobilne kuće fondacije Ikea.
Ovi razlozi motivirali su odabir teme. Imigrantska kriza je dovoljno velika da se problem ne može jednostavno sam od sebe riješiti, kako se kod nas najčešće i voli napraviti. Ljude naprosto treba negdje fizički smjestiti, a način na koji to radimo, govori naravno najviše o nama. Hoće li izvući najbolje, ili pak najgore iz nas. No nešto u svakom slučaju treba napraviti.
Isto tako, urgentnost rješavanja ovog pitanja otvara i širu temu stanovanja. Stanovanje je u akutnoj krizi u Hrvatskoj još od krize 80-tih godina prošlog stoljeća i, na žalost, nije predmet dovoljnog interesa niti administracije niti struke. Paradoksalno je da smo, nakon četvrt stoljeća kapitalizma, danas u stanju priuštiti manje stanove nego u socijalizmu, do kojih put vodi kroz dužničko ropstvo.
Nastup na bijenalu prilika je da se ova tema nađe u središtu diskusije struke i šire javnosti.
Sastav radnog tima
Povjerenik: Saša Randić
Radni tim: Daša Manojlović, Olivija Horvatić, Miroslav Rajić, Saša Randić, Zorana Šimunović, Iva Šulina, Iva Vucković, Janja Zovko
Urednica: Nina Ivaniš
PR & marketing: Marina Franolić
Tajnički poslovi: Ivana Bajči
Tekst: Saša Randić
Fotografije: Večernji list, Fondacija Ikea, osobna arhiva
O ostalim kandidaturama čitajte ovdje i ovdje.