Prijedlog uređenja Savskog (pješačkog) mosta, koji je danas u vrlo lošem stanju i mjestimično opasan za kretanje, nastao je 2014. godine. Autorica prijedloga je arhitektica Jadranka Polak, a glavni suradnici bili su arhitekti Silvija Pranjić i Stefan Stojanović, na izradi vizualizacija.
Razgovor s Jadrankom Polak dio je serije koja nastaje u okviru projekta Ars Publicae koji u 2015. godini fokusira prostor zagrebačkog Tromostovlja putem umjetničkih intervencija i urbanološke teorijske produkcije s ciljem zagovaranja uređenja zone i formiranja SAVSKOG TRGA.
/U sklopu aktivnosti projekta Ars Publicae i u suradnji s platformom 1POSTOZAGRAD, u listopadu će se održati tribina SAVSKI TRG. Detalji naknadno./
Vaš prijedlog uređenja Savskog (pješačkog) mosta predstavlje se na ovogodišnjem Zagrebačkom salonu. O kakvom se prijedlogu radi?
Prijedlog kao da je odgovor na novinski oglas iz rubrike “Potražnja: Tražim sobu na Savi, povoljno”. Pitanje te vrste postaviš samome sebi, nitko ga nije tražio, to je vježba za arhitekta, radost da se baviš nečim što si sam odabrao. Kao dijete Novog Zagreba ovim mostom nekad sam se vozila u grad i ne želim ga vidjeti ovako ostavljenog.
Pritom se širom urbanističkom situacijom uopće nisam bavila, zanimao me prvenstveno odnos Savskog mosta prema rijeci i veza s neposrednim, postojećim okolišem. Očito je realitet finanacija, nakon dužeg vremena u praksi, izvršio autocenzuru te smo obuhvat definirali onim što je dosegljivo.
Ovako kaže tekst iz samog projekta, u sadašnjem vremenu, u nadi da će projekt biti revitaliziran: Savski most više nije samo put za negdje drugdje. Danas idemo na most provesti popodne ili koji sat, sami ili u društvu. To je naša soba na Savi, dnevni boravak Zagreba. Tamo se radi sve ono što te odmara i zabavlja, kao i doma samo bolje jer si na zraku i dobro je društvo: malo ležiš i čitaš pod drvećem, malo se sunčaš, igraš šah, ako znaš, ili pobjeđuješ/gubiš u kartanju, čekaš bus, ali ne na asfaltu, nego na klupi među zelenilom, slušaš vrapce u borbi za sjemenke na hranilištu dok pričaš s dečkom, piješ kavu sa malog bara uz vidikovac, gledaš predivan Zeleni most, odmaraš sebe i bicikl jer ste u malo lošijoj kondiciji, oboje, zapeli na putu prema negdje, čekaš djecu dok se ljuljaju u hladu pod mostom i na kraju, ako se usudiš i ako se hoćeš malo napraviti važan pred klincima, hodaš konzolom… po zraku… nad rijekom….čisti adrenalin.
Osim zelenila i komunalne opreme, predvidjeli ste i dodatke kao što je soba/kubus i konzola kao vidikovac. Možete li reći nešto o tome?
Silom prilika, 80-ih kad je Savski most napušten za automobilski promet (budući da je otvoren novi Jadranski most), Zagrepčani su ga sami, spontano, definirali kao pješačko-biciklistički most.
Prijedlog ovog projekta je dodana vrijednost ionako nužnoj rekonstrukciji mosta kroz formiranje dnevnog boravka grada.
Kako svaki boravak želi imati atraktivan pogled, tako se unutar tromostovlja na Savi i centralne pozicije našeg mosta bira pogled prema najzagrebačkijem od svih mostova, Zelenom željezničkom mostu. Prema njemu se tako okreću dva dodana elementa, vidikovac iz cortena, kao tiši i adrenalinska konzola iz rešetke, iznad rijeke kao intenzivan prirodni/urbani doživljaj okoliša pojačan staklenom ogradom, visinom, samim tokom rijeke…
S obzirom na lokaciju neposredno uz Savu, nekakav odnos s rijekom svakako je poželjni element u budućem oblikovanju potencijalnog novog Savskog trga i njegove neposredne okolice. Koja su vaša razmišljanja o eventualnim mikrolokacijskim promjenama i mogućim rješenjima kako bi se kontakt s rijekom što uspješnije ostvario tj. ponudio kvalitetni doživljaj rijeke? Kako ste to shvatili u vašem projektu?
U konkretnom projektu, za odnos s rijekom tu su ljuljačke pod mostom, labirint koji se formira sezonski od bala sijena dobivenih košnjom uz rijeku, uvijek popularna ribičija, energija za rasvjetu dobivena iz snage vode ili samo pogled uz kavu iz termosice…
Umjesto TV-a, ovdje je na programu koji se nikad ne gasi – rijeka. Gledaš vodu, smiruje te, nema loših vijesti pa ne isključuješ zvuk. Kad odlaziš, ne gasiš svjetlo jer rijeka ga sama stvara. Kakva soba!
Tranzitni karakter vrlo je bitna karakteristika okretišta pa i budućeg Savskog trga, a njegovo eventualno formiranje vezano je, ne i uvjetovano, uz planirano preseljenje autobusnog terminala sa sadašnje lokacije. Kako gledate na prijedlog formiranja Terminala Sava/Savskog kolodvora (željeznica, tramvaj, bus, taksi) neposredno sjeveroistočno od sadašnjeg okretišta? Da li se radi o dobroj lokaciji za takav sadržaj ili bi tome više odgovarala npr. lokacija na mjestu današnjeg rasadnika na Kajzerici, a kako to smatra dio urbanista?
Intervju sa Stjepanom Kelčecom-Suhovcem, glavnim autorom Terminala Sava pronađite ovdje.
Lokacija terminala Sava bitno je različita u dvije pozicije koje spominjete, sjeveroistočno od sadašnjeg okretišta ili rasadnik na Kajzerici. Jedna je prije rijeke, a druga preko rijeke. Tu su infrastrukturni troškovi bitno različiti. Za ozbiljniji komentar morala bih više znati o toj temi.
Sava je ključna, a mi joj se ne obraćamo.
Što općenito mislite o novouređenim javnim prostorima Zagreba – pristupima i načinima na koji se uređuju, odnosno kako bi to trebalo biti?
Novouređeni javni prostori vrlo su neujednačene kvalitete i kao da sve ovisi o kvaliteti projektanta. Navijam za Bandićeve fontane zbog odličnog projektanta i voljela bih to vidjeti realizirano u cjelosti.
Istovremeno, jako puno prostora ima i za male projekte i to može donijeti presudnu promjenu slike grada. Za to namijenjeni novac ne smije se prokockati na promašaje koje ponekad dobivamo. Što se tiče provedbe takvih projekata, uopće nemam ništa protiv da se dodjeljuju direktno najbojim projektantima. Tu nema nikakvog rizika za kvalitetu. Ovaj čas vam mogu nabrojati deset ureda kolega koji mogu dati najbolje za ovaj grad, s tim da gotovo ni s kim od njih nisam u nekoj prijateljskoj vezi. Naprosto zna se kakav trag tko ostavlja i to mora biti baš jedini orijentir kod odabira.
Što mislite o ideji pretvaranja nekadašnjeg industrijskog vijadukta za transport sirovine na Kustošiji u pješački most i to kao dio moguće atraktivne javne šetnice koja bi spajala okretište na Črnomercu s parkom Grmošćica čime bi se ujedno i stvorila ta poželjna komunikacija koja sad ne postoji?
O prijedlogu Saše Šimprage za novu šetnicu s pješačkim mostom, nastalom 2012. godine, pročitajte ovdje.
Grmošćica je odlično pogođen prijedlog vrijedan truda oko realizacije, a koja je uvijek duga i mukotrpna. Smatram da se ne treba bojati personaliziranja, da Grad Zagreb direktno naruči ovaj projekt od projektanata. Osobno jako volim te manje urbanističke akcije, kao što je, primjerice, bio projekt Trga siječanjskih žrtava u Kustošiji sa spomenikom koji smo radili baš u blizini Grmošćice. Taj je projekt doduše bio produkt provedenog natječaja od strane Grada i dobro je završio. Na kraju, samo se rezultat broji.
Fotografije: Jadranka Polak, Wikipedia, Vanja Radovanović
Sve ostale intervjue i tekstove nastale u okviru projekta Ars Publicae na temu zagrebačkog Tromostovlja pronađite ovdje.