Predstavljamo projekt Radionice arhitekture koji je konkurirao na natječaju za novi Muzej Bauhausa u Dessau (o čemu smo pisali ovdje) i plasirao se u finale. Na natječaj je pristiglo 815 radova, a od 20 finalista nagrađeno je sedam radova, dok su među 13 nenagrađenih ostali autori kao što su Fujimoto, Ishigami i ovaj hrvatski projekt.
U nastavku čitajte što bi za arhitekte iz Radionice arhitekture trebao predstavljati Muzej Bauhausa, kakvo rješenje nudi njihov projekt i što za njih znači škola Bauhaus.
Kako vidimo Muzej Bauhausa?
Kao “stroj za izlaganje” u parku.
Namjerno koristimo izraz “stroj za izlaganje” jer nas podsjeća na najveće stvaratelje arhitekture dvadesetog stoljeća. Stavljajući ga u park, stavljamo ga u novi “kontekst”, izraz koji u dvadesetprvom stoljeću ima znatno veću važnost nego u dvadesetom.
Želimo stvoriti situaciju u kojoj se muzej ne “utrkuje” s izlošcima, uvjereni kako je jedino ispravno rješenje njihov suživot.
Kako ćemo to uraditi?
U parku ćemo sagraditi stakleni paviljon. Pri tom nam je najvažnije park ostaviti maksimalno – parkom.
U stakleniku nepravilnog tlocrta je hol. U “ledenoj” hali raspoređeni su prostori namijenjeni posjetiteljima izložbi i posjetiteljima parka. Svi prostori hola šire se pod nadstrešnicu i dalje u park.
Ispod hola su depoi, radionice i sanitarije posjetitelja.
Iznad staklenika, među krošnje stabala, postavljamo izložbeni kontejner. Savršeno osvijetljenu i klimatiziranu “kutiju” za izlaganje.
Kako vidimo Bauhaus?
Bauhaus vidimo kao školu u kojoj se učilo kako oblikovanjem popraviti život na planetu Zemlji. Oblikovati za svih, stav je kojim škola svjesno objavljuje svoje sudjelovanje u izgradnji svijeta pravednijeg od postojećeg. Jasnu etičku odluku slijedi jasan estetski imperativ: ideji treba naći oblik koji će je učiniti razumljivom. Razumljivom što većem broju ljudi, po mogućnosti – svima.
Bauhausova škola ne želi projektirati izuzetne, već svakodnevne situacije. Radije projektirati kuhinju nego salon, radije napraviti žlicu nego broš. Bauhausovi učitelji znaju kako projekti imaju smisla ako su sredstvo kojim šire prostor “zdravlja” i da je dekoriranje vrsta “bolesti”.
A kada Gropius kaže kako “arhitektura treba biti ogledalo života” osim vjere u bolju stvarnost, naslućujemo i strah od one gore. Bauhausovci sintetiziraju znanja i umjetnosti želeći ih demistificirati. (Primjećujemo kako su upravo mistifikatori prepoznali i zaustavili njihovu misiju!)
Kao likovni pravac, Bauhaus nema unaprijed pripremljene odgovore. Njegovi “tragači” ne traže “stil”, već analiziraju ekonomske, prostorne, funkcionalne, materijalne i druge datosti kako bi ih uvrstili u formulu za čijom nepoznanicom tragaju.
I još nešto: pokazuju kako su forme do kojih su došli mogle nastati samo u njihovom vremenu.
Ma kako patetično zvučalo, do danas nismo našli važniji razlog za stvaranje.