Zamislite lice grada bez industrijskih zgrada. Možete li? Kako izgleda? Kako se nosite sa spoznajom da ih više nema i/li kao da ih nikada nije ni bilo? Možda baš zato što živimo u vremenu deindustrijalizacije i nestajanja proizvodnje, industrijsko naslijeđe i njegovo očuvanje privlače sve više pažnje, no, nažalost, primjera njezine uspješne revitalizacije i prenamjene vrlo je malo kada govorimo o Hrvatskoj.
“Industrijska arhitektura svakodnevno nas podsjeća na jednu od ključnih prekretnica u razvoju ljudske civilizacije: industrijsku revoluciju. Nov način proizvodnje i pronalazak novih materijala omogućio je prelazak s manufakturne na industrijsku proizvodnju, iz obrta u tvornice. Ne samo da su tvornički pogoni, zbog potrebe za funkcionalnošću, potaknuli pojavu novih arhitektonskih formi, već su u široku upotrebu uveli i materijale poput lijevanog željeza, stakla, čelika i armiranog betona. Usto, oni su simboli radničke klase, monumentalne vizure duboko usađene u svijesti svakoga stanovnika zemalja-kolijevki industrije, koji su u tamošnjim tvornicama radili, zarađivali kruh za svoje obitelji, borili se za radnička prava, koji su u njima i od njih živjeli”, jasno su saželi važnost očuvanja industrijske baštine Dinko Duančić i Pia Sopta u svojem radu “Bubara – Prošlost, sadašnjost i budućnost zagrebačke tvornice svile“.
Bubara
“Osobno, jednu od najupečatljivijih alegorija značenja fenomena industrijske baštine u kontekstu opće tehnološke razvijenosti, nalazim u filmu ‘Alien’ Ridleya Scotta, u sceni kad ekipa sa Zemlje dospije na planet na kojem se nalaze fosilizirani ostaci visoko razvijene civilizacije izumrle milijunima godina prije razvoja čovječanstva, a naprednije od svega što je suvremeni čovjek izmislio. Industrijska baština je, patetično rečeno, najsuptilniji pokazatelj povijesnog razvoja civilizacije, čovjeka i čovječanstva, neophodna za istraživanje i proučavanje svega što jesmo, naravno, ukoliko nas takvo što uopće zanima”, kaže nam multimedijalni umjetnik Marijan Crtalić, umjetnički direktor Festivala Željezara Sisak.
Unatoč važnoj ulozi u prošlosti, sadašnjost Bubare je takva da, nažalost, već godinama propada i da će neku svjetliju budućnost u obliku prenamjene teško dočekati. Vjerojatno zadnji svijetao trenutak imala je krajem 90-ih kad su u tom prostoru, nakon što je tvornica već pokradena, nekoliko mjeseci boravili skvoteri i u njemu organizirali koncerte. Nedaleko od Bubare, na sličnom principu – zahvaljujući skvotiranju, ali ipak uz drugačiji razvoj priče, bivša zgrada tvornice lijekova “Medika”, čekajući novu namjenu, postala je umjesto napuštenog objekta društveno koristan sadržaj i već nekoliko godina opstaje kao jedno od glavnih zagrebačkih alternativnih okupljališta. Njime upravlja Autonomni kulturni centar. Sastoji se od kluba, knjižnice, infoshopa, galerije, filmskog studija, osam ateljea, tri prostora za bendove i akrobatske dvorane.
AKC Medika
Upitno je, međutim, kakva će biti sudbina obližnje bivše Tvornice duhana Zagreb, izgrađene 1882. godine, koja već osam godina čeka na konačno udomljavanje Hrvatskog povijesnog muzeja. U međuvremenu, iz “povijesnog industrijskog krajolika” praktički je nestalo Paromlina, izgrađenog 1907. godine, inače najstarijeg primjera industrijske arhitekture u Zagrebu (više o Paromlinu, pročitajte ovdje). Planova je za njegovu prenamjenu bilo nekoliko, ali svi su propali zbog neodlučnosti i nepripremljenosti za novu funkciju iako je to, kako je često u svojim istupima upozoravala povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, “jedino mjesto gdje se može ostvariti spoj Donjega grada i Trnja i napokon oblikovati novo, metropolsko središte, a baština Gredelja zaslužuje da se valorizira kao element njegova identiteta”.
Paromlin
Od kompleksa Paromlina novu je funkciju doživjelo jedino prizemlje glavne zgrade gdje se već neko vrijeme smjestio klub Sirup te jedan od pomoćnih objekata, i to opet ne zalaganjem institucija, nego volonterskim radom članova Aikido društva Zagreb koje kao aikido dojo koristi bivšu tvorničku dvoranu. Taj prekrasan primjerak ne samo industrijske arhitekture, nego i industrijske arheologije, godinama je propadao.
Gredelj
“Isparila” je i tekstilna tvornica Nada Dimić, nekad Tvornica Penkala olovaka, izgrađena 1911. godine, i to kao prva tvornica mehaničkih olovaka na svijetu, a već spomenuti Gredelj – Strojarnica Ugarske državne željeznice iz 1894. još čeka novi oblik života u vidu uspješne revitalizacije i prenamjene industrijske baštine, možda kao dom stalnog postava Hrvatskog željezničkog muzeja. Bolju budućnost čeka i kompleks bivše Klaonice u Heinzelovoj ulici, još jedno od najvažnijih ostvarenja moderne industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća, koje danas zjapi uglavnom prazno i u njemu se povremeno održavaju koncerti, modne revije i različita druga kulturna događanja.
Pročelje Gradske klaonice
Prolazni hodnik između dviju klaonica, hladionice i tržnice za meso
Vijeće Europe 2015. godinu proglasilo je godinom Europske industrijske i tehničke baštine (European Industrial and Technical Heritage Year), a primjerice zagrebačka industrijska arhitektura „otkrivena“ je zapravo nedavno i veliku je ulogu u tome odigrao projekt “Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“, koji je 2010. godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba, a putem kojeg se nastoje potaknuti inicijative za očuvanje zagrebačke industrijske arhitekture. Pod njegovim se vodstvom analizom stanja Klaonice i stočne tržnice te istraživanjem i mogućnostima transformacije upravo u kontekstu promicanja zaštite i prenamjene industrijskog naslijeđa, pozabavio program Rethinking Industrial Sites u partnerstvu s obrazovnim institucijama na znanstvenom polju arhitekture i urbanizma. Ideje proizišle iz ovog programa trebale bi poslužiti kao uporište i smjernice daljnjim aktivnostima koje će Grad Zagreb provoditi za kompleks Klaonice.
Slike s izložbe Rethinking Industrial Sites
Što se tiče nekih drugih, možda arhitektonski manje značajnih tvorničkih prostora u Zagrebu, i oni doživljavaju različite prenamjene, poput kompleksa bivše tvornice boja i lakova Katran u Radničkoj ulici u kojemu se, između ostalog, nalaze i ateljei te klub u privatnom vlasništvu, a i stara tvornica dugmadi u Savskoj ulici već par godina udomljuje Vintage Industrial Bar. Istovremeno, pitanje je što će biti s izuzetno vrijednim spomenikom industrijske baštine iz 1917. godine – kompleksom bivše tvornice alkoholnih pića Badel u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici, koja godinama propada. U središtu kompleksa nalazi se zaštićeni objekt bivše tvornice alkohola i tu bi trebali biti kulturni sadržaji poput, kako se spominjalo, muzeja filma i možda kinoteke. Naime, za nekoliko mjeseci trebao bi biti donesen urbanistički plan njegova uređenja u sklopu kojega bi oko 15 posto površine trebalo ostati za javne i društvene namjene. Doduše, prije nekoliko godina Grad je bio raspisao i javni natječaj za izradu idejnog urbanističko- arhitektonskog rješenja Bloka Badel na koji su pristigla čak 242 rada, a prvu nagradu odnio je rad Pablo Pita Architects.
Arko badel
Badel Blok, Pablo Pita Architects
Svakako valja podsjetiti i na “Operaciju: grad” u sklopu koje se teoretski raspravljalo, ali i praktično djelovalo i osvajalo napuštene industrijske komplekse, poput ranije spomenute Klaonice i Badela te ih se pretvaralo u nove javne prostore. Program manifestacije proizvod je suradnje na široj zagrebačkoj nezavisnoj sceni koja svoje programe seli u spomenute prostore. Bit će zanimljivo vidjeti kako će izgledati stara tvornica Jedinstvo, u kojoj se, uz klub Močvara, posljednjih godina održavaju razni kulturni programi, a koja bi trebala biti pretvorena u fleksibilan multifunkcionalni prostor što uključuje prenamjenu, rekonstrukciju i dogradnju postojećeg objekta, o čemu možete čitati ovdje.
Jedinstvo
Jedinstvo, velika dvorana
Jedinstvo
Jedinstvo, mala dvorana
Drugi nastavak o prenamjenama industrijske baštine u Hrvatskoj čitajte sutra.
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.