Hrvatski hram glazbe ili svemirski glazbeni brod – mnogo je riječi potrošeno na račun vanjskog izgleda nove zgrade Muzičke akademije u Zagrebu. No, rijetko se pritom čulo što očekuju i misle njezini korisnici – studenti i profesori, koji su nakon gotovo stotinu godina podstanarstva i „preludiranja“ između četiri različite lokacije u gradu napokon svi pod jednim krovom. Sad kad je i nastava konačno počela, prema prvim se dojmovima čini da je kreativnost u pronalaženju prostora za vježbanje možda i nepovratno nestala. Glazbu „otkrivaju“ i u prijeko potrebnoj tišini, ali i u susretima na hodnicima s kolegama koje nisu vidjeli godinama.
Premda je (nedovršena) zgrada Muzičke akademije svečano otvorena 30. rujna prošle godine, nastava u novoj zgradi krenula je sredinom siječnja ove godine i stvari se još uštimavaju, kazali su nam u razgovoru studenti i profesori, koje smo posjetili ovog tjedna. Unatoč pokojem nedostatku, ne kriju zadovoljstvo novim uvjetima rada. Trebalo je ispuniti rigorozne tehničke uvjete s obzirom na namjenu ove obrazovne institucije, još k tome smještene usred grada na izuzetno prometnoj lokaciji s vrlo visokom razinom vanjske buke zbog čega je također bilo sumnji u funkcionalnost bivše Ferimportove, prvotno poslovne i gotovo vječno osporavane, zgrade.
No, buka ne stvara probleme. „Izolacija je odlična, napokon se čujemo dok vježbamo, ali ne i sve ostale koji sviraju“, kaže nam Josipa Bartovčak, studentica 5. godine klavira, a profesor gitare Istvan Römer dodaje: „Prvi put, a radim u nastavi glazbe više od 30 godina, radim u tišini. Ne čujem violine, klavire… Neki dan sam izašao iz svoje sobe, a ispred je bilo mnogo studenata. Pitam ih što rade, kažu: ‘Imamo kolokvij iz trube.’ Nikakvu trubu nisam čuo. I kad sam ušao prvi put u jednu od soba koje gledaju na Hrvatsko narodno kazalište, fasciniralo me to što sam vani vidio tramvaje i automobile, a nisam čuo baš ništa.“
Da su izolacija i akustika odlične, kazalo je svih desetak studenata s kojima smo razgovarali, baš kao što svi ističu i zadovoljstvo time što su konačno zajedno: „Jednostavnije je doći na jedno mjesto, nego gubiti vrijeme između četiri lokacije. Upoznali smo i neke kolege koje ranije nismo viđali ili smo se s njima mimoilazili. Praktičnije je kad smo svi tu i kad imaš nekoga da si međusobno možete pomoći ili zajednički svirati“, kaže Teodora Sucala Matei, studentica 5. godine violine, a njezin kolega s četvrte godine dodaje da je „svakako riječ o uštedi na vremenu, sve je nadohvat ruke i vrlo smo sretni.“ „Super mi je to što je sve na jednom mjestu i što smo mi svi na jednom mjestu“, slaže se i Josipa Bartovčak.
Dosad su, naime, bili razbacani gradom. Jedna od četiri lokacije bile su prostorije u Gundulićevoj ulici u vlasništvu Hrvatskoga glazbenog zavoda, u kojima je Akademija bila podstanar od osnutka i gdje se održavala teorijska i glazbena nastava za više odsjeka. U dvorišnoj zgradi bivše Birotehničke škole u Berislavićevoj ulici bili su smješteni dekanat, studentska referada i administracija te je održavana nastava teorijskih predmeta, a u zgradi u Lučićevoj ulici također se održavalo glazbenu i teorijsku nastavu, posebno u međunarodnoj suradnji. Naposljetku, u dvorišnoj zgradi u Frankopanskoj ulici (negdašnjoj tiskari Leksikografskog zavoda) nalazila se dvorana za probe orkestra, zbora i velikih komornih sastava, a u tom prostoru su se održavali i koncerti. Međutim, u nekim razdobljima probe zbora održavane su u zgradi HDLU-a (u Meštrovićevom paviljonu), a teorijska nastava u podrumu Učiteljske akademije.
prof. Istvan Römer
U novoj zgradi na Trgu maršala Tita 12, izgrađenoj prema projektu arhitekta Milana Šosteriča, teškoj 210 milijuna kuna, koja se proteže na 12.000 četvornih metara podijeljenih na tri podzemne i osam nadzemnih etaža, konačno su pod jednim krovom svi odsjeci Akademije – više od 500 studenata, stotinjak profesora i devedesetak vanjskih suradnika. „Prema mojim prvim dojmovima u ovih nekoliko tjedana, mislim da su uvjeti i više nego zadovoljavajući, a čini se da je i postignuto mnogo više od očekivanog“, kaže profesor Römer te dodaje: „Naravno, ima nekih manjih nedostataka, ali njih se promptno otklanja. Danas mi je u sobu banula ekipa majstora koja je nešto štimala, provjeravala i vjerujem da će ‘dječje bolesti’ brzo biti riješene. Neke bitne nedostatke doista nisam uočio. To što neka vrata škripe, to se popravi, a možda između ove dvije manje koncertne dvorane treba dodati još jedna vrata radi još bolje izolacije i uštimati sustav za klimatizaciju da šuma bude što manje.“
Ivan Galić, Antonia Mikas i Lovre Lučić
Što se tiče prostora za vježbanje, unatoč 35 vježbaonica, neki su studenti nezadovoljni jer se zna dogoditi da nema slobodnih soba. Doduše, u neke još nisu stigli klaviri, a svakoj sobi ima po dvoje, troje profesora, koji nisu stalno tu pa bi i taj prostor, smatraju Ivor i Teodora, trebalo iskoristiti, a problem će predstaviti studentskoj predstavnici i tako naći rješenje. Svjestan je toga i Römer, koji napominje da sada ipak „imaju 35 vježbaonica u kojima termini traju po dva sata, a nekad su studenti vježbali po zahodima. Znao sam reći da je stara Muzička akademija bila jedina koja ima zahode sa živom muzikom. Sada to više nije slučaj. Prostora doista ima, doduše, neki profesori imaju kolizije, ali to će se sve moći koordinirati.“
Dora Maganić i Josipa Bartovčak
„Kreativnost pronalaženja mjesta za vježbanje je uništena jer nekad smo vježbali i u wc-ima, sad toga više nema“, uz smijeh nam govore Josipa Bartovčak i Dora Maganić, studentica 5. godine violine, dok čekaju svoj red na smotri u Akademiji. Hodnicima se muvaju studenti i profesori, a to im, ponavljaju, izaziva posebno veselje. Römer zaključuje : „Prednosti su, dakle, jednostavne: ima dovoljno prostora, na odličnoj smo lokaciji i konačno smo svi na okupu. Srećem kolege koje nisam vidio desetak godina, studenti ne gube vrijeme na šetnje između, primjerice, Lučićeve i Berislavićeve, blizu su i dvije menze, tu su i HNK i Glazbeni zavod, kao i savršena izolacija.“
Onima koji se pak pitaju ometa li im koncentraciju činjenica da je zgrada staklena i iz nje se pruža prekrasan pogled na grad, Ivor i Teodora kažu da to nije problem jer vježbaonice nisu sve okrenute prema Savskoj ulici, a uvijek se može navući i zastore. Ako pak zapnete u liftu, koji, uz stepenice, povezuje osam katova – što nije rijetkost, kažu studenti i profesori, a i nama se dogodilo – barem se može uživati u pogledu, koji se pruža ne samo iz dizala, nego i iz knjižnice i čitaonice, kao i ostatka zgrade, prepune svjetla i u ovom slučaju s oko 70.000 nota, časopisa i udžbenika koji su još do nedavno bili u maloj, mračnoj i vlažnoj knjižnici u suterenu u Berislavićevoj ulici.
No, kad je o prostoru riječ, valja reći da se još uvijek zna svirati u Frankopanskoj jer velika dvorana s 300 mjesta bi trebala biti gotova do ljeta, kao i multimedijski studio s tonskom režijom. U zgradi su i dva apartmana za goste zbog čega Akademija ne mora trošiti na smještaj. Antonia Mikas, s 5. godine flaute, i Lovre Lučić, s 5. godine klarineta, upozoravaju na nedostatak klavira, no „njihov se dolazak očekuje“, dodaje Ivan Galić, student 3. godina klavira. Pojedini instrumenti datiraju još iz doba Prvog svjetskog rata, no novim je prostorom i mogućnostima koje Akademija pruža, kažu oni s kojima smo razgovarali, širom otvoren put u 21. stoljeće koje kane što više ispuniti glazbom.
Foto: arhiva, A.Žapčić, Academy of Music, University of Zagreb