Brazilska arhitektica Lina Bo Bardi rođena je 5. prosinca prije stotinu godina. U njezinom se rodnom Rimu tim povodom ovih dana održava znanstveni skup na Arhitektonskom fakultetu, baš u ulici Antonija Gramscija, što je zgodan detalj uzmemo li u obzir političku dimenziju njezina rada.
Lina Bo Bardi u Brazil je emigrirala 1946. godine, sa već formiranim referentnim okvirom i iskustvom praktične arhitektice, dizajnerice, ilustratorice i autorice u časopisu Domus, ali je postkolonijalno okružje u kojem se zatekla fokusiralo njezine kreacije na kritičko promišljanje eurocentričnosti i učinilo je jednom od predvodnica brazilskog intelektualnog kruga. Svoju je brazilsku praksu započela upravo kada su Lucio Costa i Oscar Niemeyer počeli prevoditi internacionalni modernizam u lokalni okvir, ali je zadržala distancu prema toj utopijskoj fazi i stvorila vlastiti moćan rukopis koji fascinira do danas. Poetičnost njezina autorskog izraza izrasta na snažno utemeljenoj misaonoj potki i upravo to njezine kuće čini bezvremenima. “Pažljivo traženje kulturne osnove zemlje (bila ona siromašna, jadna, popularna), ako je ispravno, ne znači čuvanje materijala i oblika, već vrednovanje izvornih kreativnih mogućnosti. Moderni materijali i moderna sredstva proizvodnje zamijenit će one primitivne, čuvajući ne oblike, već podstrukturu tih mogućnosti.”, piše Bo Bardi.
Njezina prva brazilska realizacija, a ujedno i njezin dom – Staklena kuća (Casa de Vidro) iz 1951. godine, na rubu prašume uz Sao Paolo – jednostavna je, a čarobna modernistička građevina, spoj talijanskog racionalizma s tradicionalnom brazilskom dispozicijom. Prva kuća u danas bogataškom predgrađu, danas više nije u fantastičnom prirodnom okružju, ali lijepo je zamišljati kakav je osjećaj bio razgrnuti zavjese, utopiti se u šumi i tako stvarati.
Glass house
Vjerojatno najpoznatiji njezin rad i simbol brazilskog modernizma, Museu de Arte de São Paulo (MASP, 1957-1968), hrabra je brutalistička betonska i staklena struktura ovješena na dva masivna okvira od prednapregnutog betona. Konstrukcija i dizajn rezultat su odluke da zgrada ne blokira vrijedan pogled s lokacije, pa je tako dio muzeja ukopan, a dio izdignut iznad 74 metra širokog raspona između stupova čime je formiran slobodni prostor natkrivenog trga na kojem se druži, odmara, prosvjeduje. Na 10000 kvadrata se uz muzej koji udomljava najbogatiju brazilsku umjetničku kolekciju, nalaze i jedna od najvećih umjetničkih biblioteka, fotografska, filmska i video galerija, auditoriji, restoran i niz drugih prostora pa tako čini komunikacijsku jezgru brazilske kulture, naglašavajući kozmopolitski duh Sao Paola.
MASP
Kada je 1964. godine vojnim pučem Brazil na dvadeset godina bio osuđen na nedemokratsku šutnju, mnogi su umjetnici i arhitekti (poput uvjerenog komunista Niemeyera) napustili zemlju. Bo Bardi je ostala i, iako nije mnogo gradila, nastavila je umjetničko djelovanje. Početkom osamdesetih kada je diktatura popustila, gradi društveni i kulturni centar SESC Pompeia, prilagođavajući dizajn već postojećim funkcijama koje je napuštenoj tvornici dala sama zajednica. Objedinjava tako, uz ostalo, kazalište, nogometne terene i bazen, a prostor je otvoren svima, od onih koji tragaju za nekom hermetičnom izložbom do lokalnih stanovnika koji u njemu upražnjavaju dokolicu.
SESC Pompeia
Nazivana i “najpodcjenjenijom arhitekticom 20. stoljeća”, Lina Bo Bardi intrigira suvremene teoretičare podjednako snagom ideje i njezinom materijalizacijom. Način na koji se čita i u građevine ugrađuje društvenost upravo je početkom 20. stoljeća ključna autorefleksivna tema arhitekture, a Bo Bardi je svojim načinom postavila izazovan standard promišljanja. Demokratska i demokratski stvarana arhitektura Line Bo Bardi jedan je od najsnažnijih odgovora na pitanje zašto uopće gradimo.
