Vjerojatno je začudnost, više nego druge stvari, omogućila koegzistenciju raznolikih silnica koje konstituiraju projekt adaptacije prostora pivovare Serrería Belga za potrebe Medialaba Prado, ali ne bez određene doze ironije.
Prva od ovih slučajnih koegzistencija rađa se iz određene institucionalne shizofrenije. Svojevremeno, dok se nîz istaknutih muzeja na madridskom bulevaru Paseo del Prado, pod marketinškim imenom ˝Paseo del Arte˝ pretvarao u naslov priče kojom je vlast Madrida namjeravala privući globalni turizam u grad, gradski Odjel za umjetnost (Área del Arte) proveo je tu arhitektonski natječaj, ali takav koji je raspirio široku i dubinski kritičku debatu o tradicionalnom modelu izlaganja umjetnosti.
S druge strane, Medialab Prado, projekt tog istog Odjela za umjetnost (!), definira sebe kao ˝prostor orijentiran na proizvodnju, istraživanje i difuziju digitalne kulture u polju djelovanja između umjetnosti, znanosti, tehnologije i društva˝ te nasuprot tradicionalnom modelu, promovira proizvodnju kao kontinuirani proces, pretvaranje figure promatrača u figuru sudionika ili figure medijatora kao onoga koji omogućuje ne samo izlaganje nego i povezivanje različitih aktera u proizvodnji umjetničkog djela.
Pivovara vs Stvar (La Serrería vs La Cosa) drugi je format koegzistencije koji, na način dijalektičkog suprotstavljanja, omogućuje nastanjivanje prostora s onu stranu konvencionalnog koncepta prenamjene. Pivovaru je u nekoliko faza od dvadesetih godina prošlog stoljeća gradio arhitekt Manuel Álvarez Naya i to je bila jedna od prvih madridskih građevina u kojoj je primjenjen armirani beton. ˝Stvar˝, s druge strane, je ime koje je arhitektima omogućilo referirati se na cijeli zbir naprava, instalacija i komunikacija koje skupa prilagođavaju građevinu aktualnim zahtjevima. Jedan lagani i artikulirani sklop, s određenim pred-tehnološkim ˝štihom˝, koji se infiltrirao u zgradu omogućuje veliki kapacitet transformacije. U konačnici, koegzistencija suprotnosti koja je dopustila promišljanje prostora među ˝sugovornicima˝ ne kao proizvod za konzumaciju nego kao otvoreni proces, promjenjiv i aktiviran od strane korisnika.
Ovi načini koegzistencije otvaraju polje nekim strategijama koje su korištene u adaptaciji:
Postojeća zgrada usvojena je ne samo kao povijesni narativ nego kao kontejner latentnih energija koje su se inkorporirale u projekt kao efektivni materijal. Izbjeglo se duplicirati rješenja ili svojstva koja su već odlika zgrade pivovare. Sam prostor tretiran je nespecifično. Iz ovog uvjeta proizišao je homogeni tretman materijala i uniformna distribucija sistema instalacija. Razmišljanje o djelovanju arhitekture kao stratifikaciji s različitim nivoima promjene kroz vrijeme, utjecalo je na odabir laganih i demontažnih sistema konstrukcije, te materijala koji po svojoj trajnosti i kapacitetu za promjenu ne uvjetuju buduće transformacije.
Izvor: www.langarita-navarro.com
Prijevod i odabir: