Predstavljamo Građevinski fakultet u Osijeku, realizaciju arhitekata Dinka Peračića i Romana Šilje, projekt koji je nagrađen Medaljom za arhitekturu Hrvatske komore arhitekata (o čemu smo pisali ovdje).
U nastavku donosimo tekst projektanata o konceptu građevine.

Volumen nove zgrade Građevinskog fakulteta određen je urbanističkim planom gotovo kao interpolacija, zadanog oblika, ugrađen u sklop planiranih zgrada.

Otvoren je na kraćim stranicama, a njegova dulja pročelja orijentirana su na uski i visoki međuprostor prema susjednim zgradama.
Da bi dobio prirodno svjetlo i zrak poprečni presjek zgrade je profiliran.

Na zapadnoj strani uski prolaz je proširen povezivanjem s holom i trijemom, s većim zonama za zadržavanje.
Na istočnoj strani skošenjem pročelja dobilo se više svjetla za učionice i predavaonice.

Sredina zgrade rastvorena je po cijeloj duljini nizom unutrašnjih terasa i svjetlarnika, koje su mjesta za neformalnu interakciju, učenje i rad.
Prirodno svjetlo prodire sve do prizemlja, a zrak do svih prostora u sredini zgrade.

Uzdužni presjek naglašava važnost komunikacijskih prostora u suvremenoj edukaciji, oblikovanih kao mjesta individualnog i neformalnog grupnog rada, susreta, većih i manjih događanja.

Zgrada je prohodna od podruma do zadnje etaže kroz niz širokih komunikacija koje imaju različite dodatne funkcije; kao otvorena učionica, kantina, tribine uz studentski klub, terase, trijemovi, predvorje uredskog dijela, parkiralište za bicikle ili prilaz arheološkom nalazištu koje se nalazi pod zgradom.

Svi hodnici imaju otvorene krajeve, čime se naglašava otvoreni karakter zgrade i omogućuje dodatno osvjetljenje.

Nosivu konstrukciju čini pet kontinuiranih nosača izvedenih u natur armiranom betonu. Naglašavaju osnovni poprečni profil zgrade.
Potenciraju duge otvorene hodnike. Oni su osnovni element koji oblikuje prostor.

Perforirani su kako bi se formirale potrebne poprečne veze, prolazi, prodori svjetla, vizualni kontakti ili okrupnili veći prostori.

Kretanje kroz zgradu predstavlja kinematografski doživljaj u kojem se nižu vrlo različite scene; niz pojedinačnih, karakternih prostora, koje povezuje ambijent oblikovan nosivom konstrukcijom i svjetlom, u bezbroj varijacija.

Naziv: Građevinski fakultet u Osijeku, Osijek

Autori: Dinko Peračić i Roman Šilje

Arhitektonski ured: ARP, Split

Projektni tim:

Arhitektura: Vinko Peračić, Ivan Begonja, Iskra Kirin, Miranda Veljačić, Nadezda Troskot , Tihana Vučić, Hrvoje Kedžo,
Tomislav Stepić, Viktor Perić, Ivana Baković, Tamara Čelar, Ivana Tomac, Mia Vučić, Stjepan Smolčić, Nik Beiler

Konstrukcija: Damir Klečina, FIBRA d.o.o., Beli Manastir

Elektroinstalacije: Nikola Baranović, ELEKTRO KLIMA PROJEKT d.o.o., Split

Strojarske instalacije, vodovod i kanalizacija: Petar Bugarić, ENG projekt d.o.o., Split

Sprinkler: Branimir Cindori, APIN d.o.o., Zagreb

ZOP i ZNR: Željko Mužević, FLAMIT d.o.o. Samobor

Fizika: Dragan Petković, AdapTEH d.o.o., Zagreb

Dizala: UOIS Vanja Franić, Zagreb

Akustika: Hrvoje Domitrović, Fakultet eletrotehnike i računarstva, Zagreb

Vizualizacije: Ana Kunst, GYF Media, Zagreb

Ilustracije: Miron Milić

Prostorna grafika i signalizacija: Damir Gamulin Gamba

Fotografije: Damir Žižić, Marko Dukić (snježni prikazi), Mario Romulić

Investitor: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Površina parcele m²: 6519

Bruto površina m²:  10600,30

Neto površina m²:  9658,70

Izgrađena površina m²: 3239

Projekt (godina): 2009-2011

Realizacija (godina): 2016-2017

Cijena: 118.000.000,00 kn

Glavni izvođač: Gradnja d.o.o. Osijek

*podrum

*prizemlje

*prvi kat

*drugi kat

*treći kat

*presjeci 1+2

*presjek 3

*uzdužni presjek

*uzdužni presjek

*dijagram, konstrukcijske grede

Beč je najugodniji grad za život, Beč je inovativan grad, Beč je pametan grad… To su sažeci raznih istraživanja koja do nas godinama stižu kao vijesti, a posljednje među njima objavljeno je u ožujku i austrijska prijestolnica je opet prva.

Američka konzultantska tvrtka Mercer rangirala je 231 grad na svijetu po kvaliteti života i Beč je na toj, Mercerovoj listi prvi već osmu godinu uzastopce. U istraživanju se uspoređuje četrdesetak raznih parametara, kao što su prometna povezanost, ekonomska i politička stabilnost, javni prijevoz, stabilna opskrba pitkom vodom i strujom, kvaliteta telekomunikacijskih i poštanskih usluga, cjelokupna gradska infrastruktura, zdravstvena skrb, sigurnost, okoliš…

Grad Beč financijski potiče ozelenjivanje fasada: Centrala bečke službe za zbrinjavanje otpada (više ovdje)

Na drugom mjestu iza Beča je Zürich, zatim Auckland pa München i Vancouver. To istraživanje namijenjeno je prvenstveno međunarodnim tvrtkama koje razmatraju gdje bi otvorile, proširile ili preselile poslovanje i važni su im uvjeti poslovanja, ali i kvaliteta života zaposlenika.

Stoga bitnu ulogu u istraživanju ima međunarodna povezanost grada, primjerice frekventnost međunarodnih letova s lokalnog aerodroma i laka dostupnost transporta. To je za većinu domaćeg stanovništva ipak vjerojatno manje važno nego, primjerice, kvaliteta javnog obrazovanja ili skrbi za starije.

Stoga smo Bečane pitali kako vide svoj grad, može li im se na životu u Beču uistinu pozavidjeti i zbog čega, te što uopće grad čini kvalitetnim mjestom za život.

Elke Rauth, Christoph Laimer i Antje Mayer-Salvi žive u Beču i bave se gradom, iako na različite načine.

Elke Rauth i Christopha Laimera posjetili smo u njihovom prostranom, ugodnom uredu u blizini Pratera, gdje je smještena neprofitna udruga za urbana istraživanja. Tu nastaje magazin Dérive, kao i istoimena radijska emisija te godišnji festival Urbanize. Cijeli njihov rad posvećen je interdisciplinarnom, kritičkom pristupu urbanom razvoju.

Je li Beč dobar za život, pitamo ih odmah na početku. “Jest, kvaliteta života u Beču je uistinu visoka i mi volimo ovdje živjeti”, kažu oboje bez razmišljanja. No, pojašnjava Christoph, ono na što Beč može biti najviše ponosan nije isto ono što se najviše vrednuje u takvim međunarodnim istraživanjima orijentiranima na biznis, a to je, prvenstveno, socijalno, odnosno javno stanovanje.

Program javnog stanovanja ima dugu tradiciju u Beču i datira iz perioda takozvanog Crvenog Beča. Naime, na prijelazu s 19. na 20. stoljeće stanovanje u Beču je bilo među najgorim u Europi. Bez kupaonice i vodovodnih instalacija je bilo 95 % kućanstava, po desetak ljudi je živjelo u malim stanovima koji su se sastojali od jedne sobe i kuhinje. Mahom su to bili radnici doseljeni iz raznih dijelova Monarhije, koji su pobolijevali od tuberkuloze, “Bečke bolesti”, kako se tada govorilo.

Crveni Beč, Karl-Marx-Hof, arhitekt Karl Ehn, 1930.

U to vrijeme Beč je imao dva milijuna stanovnika, najviše u svojoj povijesti. S padom Monarhije, mnogi su se doselili u Beč i problem stanovanja je postao nepodnošljiv. Organizirale su se demonstracije na kojima je sudjelovalo čak 100 000 ljudi zahtijevajući bolje stambene uvjete. Nova socijaldemokratska vlast morala je nešto poduzeti i počeli su graditi stanove, ali tako da su i sami budući stanari bili obavezni sudjelovati u izgradnji kao radnici. To su bili počeci.

Tijekom dvadesetih se izgradilo na desetine tisuća stanova, a program su vodili tadašnji najbolji arhitekti. Nakon Drugog svjetskog rata se nastavilo s programom javnog stanovanja te ga se razrađivalo i unaprjeđivalo, vodeći računa ne samo o prihvatljivosti najamnine i kvaliteti izgradnje, već i o dostupnosti raznih sadržaja, raspršenosti javnih zgrada po cijelom gradu kako se ne bi stvarala geta te izgradnji kvalitetnih javnih ustanova poput škola, knjižnica, domova zdravlja, kulturnih centara.

Stambeni blok Pestalozzihof, 1925–1926

S padom Željezne zavjese i ratom u bivšoj Jugoslaviji u Beč je ponovno došlo jako puno imigranata te se devedesetih izgradilo na tisuće stanova. Zadnjih godina Beč prilično ubrzano raste i dosegao je 1.8 milijuna stanovnika. Danas Grad Beč upravlja s više od 220 000 stanova, koji se iznajmljuju, te je glavni regulator cijena najma, što tržište nekretnina za najam čini stabilnim i cjenovno pristupačnim. Osim toga, postoje razni modeli kojima se potiče stanogradnja, poput neprofitnih stambenih udruženja koja, uz gradske poticaje, također grade za najam te se obavezuju na regulirane najamnine i ulaganje profita u daljnju gradnju. Rezultat: oko 70 posto stanovnika Beča živi u unajmljenim stanovima.

Javni stanovi nisu samo za socijalno ugrožene građane, već u njima živi i srednja klasa. Elke i Christoph rade u unajmljenom prostoru, u kojem je nekoć bila stolarska radionica. Vlasnik, koji je kupio čitavu zgradu, dobio je poticaj od Grada za renoviranje pod uvjetom da 10 godina iznajmljuje po zaštićenoj najamnini.

“Povoljno stanovanje i radni prostor, i to ne samo na rubovima grada, već u cijelom gradu, vrlo je važan aspekt kvalitete života u gradu. Također, kvaliteta pitke vode, koja dolazi akvaduktom s Alpa, odlična je, ima puno javnih zelenih površina i rekreacijskih zona koje su dostupne svima, u gradu se možete kupati u Dunavu, dovoljno je igrališta za djecu, grade se nove staze za bicikliste, neke od njih i brze, poput biciklističkih autoputova.

K tome, Beč je vrlo siguran grad, jedna od rijetkih metropola u kojoj možete vidjeti gospođe s dijamantima oko vrata kako tramvajem idu u Operu”, nabraja Elke dok Christoph dodaje: “Javni prijevoz je dobro organiziran i cjenovno vrlo pristupačan ako se kupi godišnja karta, što je gradska administracija uvela zadnjih godina da bi se poticalo korištenje javnog prijevoza te smanjio broj automobila. Sada se eksperimentira i s gradnjom zgrada koje nemaju parkirna mjesta.”

Predstavljanje električnog autobusa, foto: David Bohmann

Oboje su načelno zadovoljni s upravljanjem gradom koje se naslanja na dobru tradiciju, iako Elke kaže da bi gradska uprava trebala više surađivati s građanima u odlučivanju, jer su “prošla vremena kada je nekoliko ljudi moglo odlučivati za sve”, kao i da mora razviti proaktivnu integracijsku politiku za veliki broj imigranata koji su od 2015. došli u Austriju.

“Bilo je i grešaka, recimo kada se tramvajska mreža prodala američkoj tvrtki da bi je onda Grad unajmljivao od njih, na čemu su gubili puno novaca, i na koncu su je otkupili”, prisjeća se Christoph. No oboje ne mogu zamisliti da se neki od važnih gradskih resursa privatiziraju, poput javnog vodovoda ili opskrbe električnom energijom, a ono što bi izazvalo najviše otpora građana, smatraju, jest napuštanje programa javnog stanovanja.

“To ne bi prošlo, i gradska vlast to zna. Kada bi se tako nešto dogodilo, Beč više ne bi bio to što je – ugodno mjesto za život”, kažu.

Bio je sunčan dan na samom početku proljeća kada smo se u radno vrijeme našli s Antje Mayer-Salvi na terasi kavane u centru Beča. Grad je bio pun, ali ne i stresno užurban, vukući turiste u kočijama konji su topotali ulicama dok su radnici s istoka Europe renovirali obližnju neoklasicističku fasadu.

Antje Mayer-Salvi

Antje ima 45 godina i u Beč je stigla prije 25 godina iz Njemačke, gdje je rođena. Kaže da je tada grad bio nezanimljiv, nedostajalo je sadržaja, muškarci su bili na svim važnijim pozicijama i u zapošljavanju su bitnu ulogu imali obiteljski kontakti. “Bio je to konzervativan i hijerarhijski grad. Dosta se izmijenio zadnjih godina, postao je življi, internacionalniji i otvoreniji”, kaže.

U Beču su i semafori tolerantni (više ovdje)

Antje je glavna urednica internetskog medija C/O Vienna Magazine, posvećenog upravo Beču i kreativnim ljudima koji u njemu stvaraju. Njezin suprug je arhitekt iz Švicarske. Mogli su birati u kojem će njemačkom govornom području živjeti i odabrali su Beč.

“Ovdje je ugodno. Beč je potpuno urbaniziran, naravno, ali je istovremeno kao malo mjesto. Brzo upoznate ljude, distance unutar grada su male, javni prijevoz je dobar, na sat vremena su planine gdje možete skijati, ima dosta zelenila i dobro je mjesto za obitelji s djecom jer su vrtići u prvoj godini potpuno besplatni za sve, a javne škole su kvalitetne, iako im je potrebna modernizacija i već godinama se vodi diskusija o reformi obrazovnog sustava.

Obrazovni kampus u novoizgrađenom dijelu grada

No istovremeno takva, pomalo provincijalna sredina, ima svoje nedostatke, jer ljudi razmišljaju u granicama prosjeka i ne vole da se netko ističe. Žele zadržati harmoničnost male zajednice, a to podrazumijeva da su svi otprilike isti i da se promjene ne uvode lako.
No upravo sada je dobro vrijeme za promjene, a rekla bih i da se Grad trudi u tom smjeru, recimo nizom potpora kreativnim industrijama”, kaže i pokazuje na obližnji dućan austrijske modne dizajnerice koja ga je otvorila upravo zahvaljujući takvoj potpori.

Potporu je dobio i magazin koji Antje uređuje. Bečka poslovna agencija subvencionirala ih je bespovratno sa 100 tisuća eura, pod uvjetom da i sami ulože toliko. “Bez toga ne bismo mogli pokrenuti posao. Različiti su programi i financijski iznosi potpora, a naročito se puno ulaže u start-up kompanije, i zbog toga ih je jako puno u Beču”, pojašnjava.

Obrazovni kampus u novoizgrađenom dijelu grada Seestad Aspern

Antje, njezin suprug i dvoje djece žive u unajmljenom stanu. Zadovoljni su, no ipak razmišljaju o svojoj nekretnini, možda o potkrovlju koje bi uredili. Ako se na to odluče, također bi mogli dobiti potporu Grada za revitalizaciju prostora.

Ono po čemu je Beč poznat – Bečka filharmonija, Mozart, Sacher torta, kavane, lipicanaci – nema nikakve veze s tim što ga čini dobrim mjestom za život. Ispod te glazirane površine, to je grad koji brine o svojim građanima.

OKVIR 1

Beč provodi različite eksperimentalne projekte pokušavajući poboljšati život u gradu. Tako su još početkom devedesetih ispitali kako se građani kreću gradom i shvatili su da žene koriste puno više razne oblike prijevoza i općenito se više kreću različitim gradskim rutama, što im najviše uvjetuje briga za djecu – praćenje u vrtić, školu, odlasci k liječniku itd.
Zbog toga su uveli niz poboljšanja – dodatna osvjetljenja da bi noću grad bio sigurniji, proširenje pločnika, instaliranje rampi za kolica tamo gdje su stepenice itd. Bio je to početak uzimanja u obzir spola u urbanom planiranju.

U okviru toga je sagrađen i kompleks zgrada za stanovanje u kojima bi ženama bilo praktičnije živjeti. Primjerice, zgrade uokviruju dvorišta na koja gledaju prozori stanova tako da se djeca mogu igrati, a da ih majke, odnosno roditelji imaju na oku.
Kompleks ima i vrtić, ljekarnu i liječničku ordinaciju te je u blizini javnog prijevoza. Tako su gradili i kuće za starije, uveli novine u dječje parkove jer su primijetili da ih curice od devete godine naviše manje koriste od dječaka ili uveli najam bicikala kojima se može prevoziti teret kako bi smanjili upotrebu automobila.

OKVIR 2

Top lista najboljih gradova na svijetu po kvaliteti življenja, prema istraživanju američke tvrtke Mercer:

1. Beč
2. Zürich
3. Auckland
4. Munich
5. Vancouver
6. Dusseldorf
7. Frankfurt
8. Geneva
9. Copenhagen
10. Basel i Sydney
38. Pariz
40. London
44. New York
76. Ljubljana
98. Zagreb
231. Bagdad (zadnji)

Foto via EurocommPR, arhiva, Wikimedia Commons

O Crvenom Beču i kako je stanovanje postalo roba na tržištu čitajte ovdje.

Predstavljamo realizaciju arhitekta Tomislava Solde, kuću za odmor u Gorskom kotaru, realizaciju nominiranu za  nagradu “Drago Galić “ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture u 2016., o čemu smo pisali ovdje.

U nastavku donosimo tekst projektanta o konceptu kuće.

Priča o nastanku ove kuće možda ima pomalo neuobičajeni slijed. Inverzni no nimalo ne i krivi proces u promišljanju i osmišljavanju prostora gdje veliku ulogu doživljaja čini sama priroda.

Prvo, prije svega, postojao je orah, drvo koje je činilo savršen prirodni hlad i prvi prostor boravka bez zidova. Zatim s vremenom oko oraha izgrađena je terasa, a tek potom na red dolazi ideja o gradnji kuće.

Padina parcele koja vizure usmjerava prema obližnjoj šumi a prije svega na Klek, planinu prepoznatljiva obrisa, te položaj postojeće terase bili su prvi i jedini uvjeti u procesu osmišljavanja novog objekta.

Bez potrebe za pretjeranim koketiranjem i referiranjem na postojeće i tradicionalno u okruženju, bez želje za osvajanjem i odobravanjem, ona je samo kuća na brdu, ekstenzija terase i zatvoreni vidikovac.

Jedini usvojeni oblikovno funkcionalni elementi tog podneblja jesu kosi krov, kompaktnost tlocrta, te prisutnost drva u oblikovanju oplošja.

Tlocrtne je površine 60-ak kvadrata – s malenom podrumskom etažom za ostavu, prizemnim dijelom boravka i kuhinje te prostorom za spavanje na galeriji.

Jednako kako se nastojala ostvariti prostorna protočnost između eksterijera i interijera, prije svega u smislu povezivanja unutarnje kuhinje, ljetne kuhinje i terase, tako se ta protočnost i jedinstvenost prostora nastojala ostvariti i u unutrašnjosti.

Čitava kuća sagledava se kao jedinstveni volumen, te se iz svakog njezinog dijela pruža pogled na van. Prostor kuhinje i kupaone čine kompaktni mini volumen i jezgru unutar većeg volumena kuće, a iznad čega je smještena galerija.

Konstruktivno čitava kuća izgrađena je od porobetona, osim podrumske etaže i temelja, što je omogućilo znatno ubrzanje i pojednostavljenje gradnje na danoj lokaciji.

Vanjski zidovi od porobetona tako su debljine 30 cm, pa u fizikalnom smislu nije bilo potrebe za dodatnom toplinskom izolacijom, te je time ostvarena i financijska ušteda.

Toplinska učinkovitost kuće u smislu neželjenog pregrijavanja ljeti i toplinskih gubitaka zimi postignuta je izvedbom ventilirane fasade,daskama sibirskog ariša slaganih na utor i pero, te zatim impregnirana drvnim katranom u dva sloja, prirodnim premazom za zaštitu drva koji mu daje garanciju i do 30 godina.

Danju izvana crni kompaktni i hermetični volumen se uvečer prilikom osvjetljavanja interijera omekšava svjetlosnim trakama koje se ocrtavaju kroz proreze škura, sa simboličnim prelaskom dnevnog scenarija i promatranja okoline iz njezine unutrašnjosti na noćni scenarij i gledanje na tu kuću iz okoline i mraka.

Ulazni parametri i zahtjevi investitora u kombinaciji s prostorno funkcionalnim datostima i vlastitim ambicijama te viziji što bi na datoj lokaciji trebalo uzeti od prirode a istovremeno što dati mjestu, dovelo je do sljedećih zaključaka:

– kvalitetno pozicionirati novi objekt u odnosu na postojeću terasu s orahom te s ljetnom kuhinjom kako bi se u ljetnim danima kada se u objektu najviše boravi postigao prostorni kontinuitet I neometana protočnost iz unutarnjeg u vanjski prostor;
– uvažavanje i naglašavanje kontekstualno prirodnih vrijednosti prije svega spektakularnog pogleda na Klek – prioritet je bio usmjeravanje pogleda upravo na tu planinu;

– minimalne prostorne potrebe – optimiziranje veličine pojedinih prostora prema potrebama investitora tj. budućih korisnika toga prostora, kako bi volumenom odnosno veličinom objekta što pitomije odnosno sa što manjom agresivnošću zadirali u zatečenu kvalitetu lokacije;
– interijer – prostorna jedinstvenost. S obzirom na to da se radi o malenom objektu, izbjeći cjepkanje prostora na prostorije.

Konceptualno čitav interijer je zamišljen kao inverzna slika njegove vanjštine.

Zašto crno pročelje? Prije svega crna boja je puno češće prisutna u prirodi nego bijela boja, pa se činilo da će se ona kao takva i bolje uklopiti u postojeću okolinu i zelenilo.

Od početka smo zaključili da želimo drvenu fasadu, taktilno i vizualno toplu vanjštinu, a onda smo u procesu istraživanja i donošenja konačne odluke kako zaštititi na adekvatan i kvalitetan način drvo došli do proizvoda drvnog katrana, savršeno prirodnog materijala, koji se redovito koristi u Skandinaviji kao završni sloj zaštite drvenih fasada. Tako je crna fasada dobila svoj baršunasti izgled i smolasti miris.

Što se tiče unutrašnjosti već sam spomenuo da je ona vizualno inverzna vanjština kuće. S obzirom na to da se radi o vikend kući, znači prostoru u kojem se ne boravi stalno, to se treba uzeti u obzir i od samog početka promišljanja interijera.

Prostor je ogoljen do apstraktno bijelih ploha, gotovo asketski, u njemu nema zelenila s obzirom na nemogućnost svakodnevne njege bilja (boravak više manje samo vikendom osim ljetnih mjeseci), no za to čak nema ni realne potrebe.

Jer kuća je kroz ostakljene plohe u potpunosti vizualno povezana sa zelenilom. Osjeća se da je zelenilo u kući.

U priči o korištenim materijalima u interijeru, stvari su jednostavne. Prostor kuhinje i kupaone – znači prostorni sklop ispod galerije čitav je presvučen gletanim betonom svijetlo sive boje u sloju od 2 mm, nanesen na pod kuhinje i kupaone kao i na centralni kuhinjski otok.

Intencija je bila dati univerzalni izgled utilitarnim prostorima, u kontrastu s prostorom boravka koji na podu ima parket a time i topliji karakter.

Sav namještaj, kojeg i nema previše jer je prostor koncipiran tako da njegovi pojedini dijelovi ujedno budu i namještaj, osmišljen je i rađen po mjeri, jednako kao i vanjske škure koje imaju važnu ulogu.

One kada su zatvorene, danju, daju kući njenu naglašenu hermetičnost, naoko nepropusnost, dok se upravo uvečer, osvjetljavanjem interijera može iščitati kako te iste škure kroz proreze omekšavaju snažni volumen kuće.

Autor: Tomislav Soldo
Web: tomislavsoldo.com
Lokacija: Gorski kotar, Hrvatska
Investitor: privatni
Pejzažno uređenje: Ana Horvath/Vrtlarica
Godina izgradnje 2015-16.
Fotografije: Jure Živković
Tlocrtna površina 69m2, ukupna bruto površina 82m2
Ukupna neto površina -suteren, prizemlje i galerija cca 100m2
Površina parcele cca 4500 m2

Međunarodna Ljetna škola arhitekture i dizajna (Ohrid, od 25. lipnja do 2. srpnja 2017.) u organizaciji Fakulteta za Arhitekturu i Dizajn na Univerzitetu American College u Skoplju poziva studente arhitekture i dizajna da se prijave do 3. lipnja 2017.

“Ovo je peta, jubilarna škola, a ovogodišnja tema je PRIRODNI SISTEMI i bit će istraživana u neponovljivom ozračju Ohridskog jezera. Voditelj radionice je arhitekt Dean Lah (ENOTA, Slovenija), uz pomoć svojih gostujućih predavača, kolega Vinka Penezića i Krešimira Rogine (PENEZIĆ & ROGINA ARCHITECTS, Hrvatska)“, kaže se u pozivu.

Pravo prijave imaju studenti koji su završili šesti semestar arhitekture ili dizajna. Uz prijavnicu, potrebno je poslati cv i portfolio (maksimalno 5 stranica) na adresu: ohridss@uacs.edu.mk (detaljnije ovdje).

Kotizacija za ljetnu školu je 200 eura i uključuje sudjelovanje na radionicama, smještaj i prijevoz Skoplje-Ohrid-Skoplje.

Svaki sudionik na kraju osim certifikata dobiva dodatnih +2 ECTS boda.

Kontakt: ohridss@uacs.edu.mk

Više doznajte na internetskim  i  Facebook stanicama škole.

U subotu, 27. svibnja 2017. u 12 sati održat će se druga ovogodišnja vođena šetnja u organizaciji projekta Motel Trogir, ovaj put zagrebačkom Trešnjevkom.

Stambeno-poslovni neboder u Ozaljskoj ulici, projektant Slavko Jelinek, suradnik Miroslav Pašagić, 1967. – 1969.

“Vertikale stambenih i poslovnih tornjeva Slavka Jelineka među najupečatljivijim su arhitektonskim markerima Zagreba druge polovine 20. stoljeća. Ostvarenja poput ‘Zagrepčanke’ ili nebodera u Veslačkoj ulici, Trnskom ili Zapruđu do danas funkcioniraju kao identitetske odrednice svojih dijelova grada.

Jedna od najvećih koncentracija Jelinekovih visokih zgrada nalazi se na širem području Trešnjevke: od hotela ‘Sport’ (‘Panorama’), preko 17-katnih tornjeva na Novoj cesti do ‘trešnjevačke ljepotice’ – stambeno-poslovnog nebodera u Ozaljskoj ulici na čijem su se posljednjem, 22. katu bile smjestile i uredske prostorije arhitektonskog ateljea AGI-46 u kojem je Jelinek bio direktor i glavni projektant od 1960. do umirovljenja 1985. godine.

Arhitektonska artikulacija i izvedba ove investicije, osmišljena suradnjom Jelinekovog tima i građevinskog poduzeća ‘Industrogradnja’, označila je iskorak u tadašnjoj projektantskoj i građevinskoj praksi, odnosno pionirsko prenošenje tehnologije klizne oplate iz industrijske u stambenu arhitekturu koje je omogućilo bržu i ekonomski povoljniju realizaciju visokih objekata i time započela novu dionicu u povijesti hrvatske stanogradnje iz razdoblja socijalizma”, kaže se u pozivu.

Stručno vodstvo: Lidija Butković Mićin/ Motel Trogir

Foto: Registar moderne i postmoderne zagrebačke arhitekture

Godišnju “Nagradu Vladimir Nazor” za arhitekturu dobila je arhitektica Vjera Bakić za Bazenski kompleks Svetice, ostvaren u suautorstvu s Matthiasom Kulstrunkom (o čemu smo pisali ovdje), a nagradu za životno djelo dobio je arhitekt Branko Kincl, objavilo je Ministarstvo kulture.

Bazenski kompleks Svetice, autor: Vjera Bakić, suautor: Matthias Kulstrunk, foto: Tamas Bujnovszky

Odbor “Nagrade Vladimir Nazor” pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića na sjednici održanoj 22. svibnja 2017. godine donio je odluke o dobitnicima “Nagrade Vladimir Nazor” za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2016. godinu na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

KNJIŽEVNOST
Nagrada za životno djelo – akademik Dubravko Jelčić
Godišnja nagrada – akademik Krešimir Nemec za monografiju Gospodar priče: Poetika Ive Andrića

GLAZBA
Nagrada za životno djelo – prof. emeritus Vladimir Kranjčević
Godišnja nagrada ‒ pijanist Ruben Dalibaltayan za diskografsko ostvarenje Blagoje Bersa: za klavir

FILMSKA UMJETNOST
Nagrada za životno djelo – glumac Božidar Smiljanić
Godišnja nagrada – redateljica Hana Jušić za scenarij i režiju debitantskog dugometražnog filma Ne gledaj mi u pijat

LIKOVNE I PRIMIJENJENE UMJETNOSTI
Nagrada za životno djelo ‒ slikar Eugen Feller
Godišnja nagrada ‒ akademski kipar Peruško Bogdanić za izložbu Kipar Bogdanić u sinkronijskom čitanju održanu u Galeriji umjetnina Slavonskog Broda

KAZALIŠNA UMJETNOST
Nagrada za životno djelo – glumac i redatelj Mustafa Nadarević
Godišnja nagrada – baletna solistica Iva Vitić Gameiro za ulogu Julije u baletu Romeo i Julija

ARHITEKTURA I URBANIZAM
Nagrada za životno djelo – akademik Branko Kincl
Godišnja nagrada ‒ arhitektica Vjera Bakić za Bazenski kompleks Svetice (ostvaren u suautorstvu s Matthiasom Kulstrunkom)

Izvor: Ministarstvo kulture

U utorak, 30. svibnja 2017. u 19 h, u sklopu ciklusa tribina Alena Žunića, održat će se tribina “Par natuknica za buduće vrijeme – razgovor s Hrvojem Njirićem”, u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu, u Preradovićevoj 5.

“Na sljedećoj arhitektonskoj tribini sugovornik Alena Žunića bit će Hrvoje Njirić, jedan od nekolicine međunarodno afirmiranih i višestruko nagrađivanih hrvatskih arhitekata koji će u razgovoru naglasak staviti na kulturu prostora, a prezentirat će i nekoliko ključnih aspekata budućeg razvoja arhitekture.

Klimatske promjene uvelike utječu i mijenjanju način trošenja resursa koji u domeni gradnje nisu zanemarivi. Novi oblici eksploatacije obnovljivih izvora donose novu arhitekturu, ali i novi urbanizam. Kako se učinkovito uhvatiti u koštac s ovim izazovima?

Rast populacije također diktira promjenu paradigme. Do 2050. godine 80% stanovništva živjet će u gradovima. Kakve urbanističke obrasce primjeniti da bi se na rastuće potrebe reagiralo brzo i svrsishodno? Kako pak djelovati u sredinama poput Hrvatske, gdje opadanje nataliteta rezultira napuštanjem staništa, a jedini se rast bilježi kroz turističku okupaciju priobalja?

Razvoj digitalnih informacijskih tehnologija nije zaobišao ni područje arhitektonskog projektiranja. Svojevrsna digitokracija kroz aplikaciju BIM tehnologije i sličnih sustava sistematski uništava kreaciju i prijeti konačnim dokidanjem Arhitekture. Kako se othrvati nečemu što bi uskoro moglo postati obveznim alatom? Kako pak prigrliti potencijalno blagotvorni utjecaj društvenih mreža…?

Društvo bez vizije je društvo bez budućnosti. A budućnost profesije ovisi dobrim dijelom i o obrazovnom sustavu. Kako uspješno podučavati arhitekte i usaditi im temeljne vrijednosti kako bi promicali viziju, identitet i civilizaciju? Što učiniti s ostalim sudionicima u procesu – politikom, industrijom, javnim mnijenjem…”, pitanja su koja otvara ova tribina.

Predstavljamo realizaciju arhitekta Emila Jurcana, Stanciju Brčevac, nominiranu za Nagradu “Drago Galić” za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2016. U nastavku o kući piše projektant.

U šumovitom kraju izdvojen je od krajolika geometrijski gotovo savršeni kvadrat omeđen visokim kamenim zidom čime je nekadašnji anonimni graditelj stvorio poopćeni tlocrt – simetričan, proporcionalan, apstraktan i sastavljen od elementarnih geometrijskih oblika.

Unatoč vernakularnosti izvedbe stvoreni prostor zrači svojom racionalnošću. Njegova jasnoća plod je dugotrajnih i neiskorijenjenih sila stoljećima nevidljivo prisutnih u pejzažu.

Stanzia (naziv u istarskom dijalektu za stambeno-gospodarski kompleks) Brčevac temelji raspored svojih građevnih elemenata na granicama zemljišnog vlasništva, a to vlasništvo izvire pak iz antičkog sustava centurijacije ovog kraja izvedenog u drugoj polovici I. stoljeća prije nove ere.

Proces rimske centurijacije, podjela zemlje u jednaka kvadratne čestice (centurije) veličine 20 x 20 akta, odnosno približno710 x 710 metara, proveden je u južnoj Istri prilikom formiranja pulske kolonije pred sam kraj razdoblja republike, a prisutnost tragova te centurijacije iznenadila je istraživače nakon II. svjetskog rata kada je taj teritorij prvi puta snimljen iz zraka prilikom špijunskih operacija RAF-ove avijacije (Bradford, Ancient Landscapes: Studies in Field Archaeology, London, 1957.).

Prvi sustavni ljudski pokušaj da racionalizira teritorij, da od zemlje stvori apstraktnu stvar – parcelu – pokazao je svu svoju izdržljivost 2000 godina kasnije. Ekonomsko upravljanje i rimsko zemljišno pravo, temelji robno-prostorne razmjene utkani su tako i u racionalni izraz arhitekture stanzie Brčevac.

No rimska racionalizacija zemlje, stvaranje nove, geometrijske i prosvijetljene prirode, nosi nešto mitološko u sebi. “Mit prelazi u prosvjetiteljstvo, a priroda u puku objektivnost” (M. Horkheimer, T.W. Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Sarajevo, 1989, str. 232).

Jedini način da se tlo racionalizira je putem neba. Tako se i sam proces centurijacije, unatoč svojim ekonomskim i političkim implikacijama, temelji na etruščanskom umijeću. “Prema Etruščanima postoji povezanost između nebeskoga svoda i zemlje, obitavališta bogova i obitavališta ljudi.

U okviru takvih religioznih shvaćanja podjela zemaljskoga prostora definirana je skupom pravila kojima su određeni odnosi između bogova i ljudi sakupljeni u učenju zvanom etruščansko umijeće (disciplina Etrusca).

Disciplina je polazila od razumijevanja božje volje tumačenjem životinjskih iznutrica, osobito jetara i tumačenjem munja. Mikrokozmos čovjeka i makrokozmos božanstva dio su jedinstvenoga sustava u kojem orijentacija i podjela prostora imaju primaran značaj.

Posvećeni i podijeljeni prostor (templum) obuhvaća nebeski svod, odnosno obitavalište bogova (templum caeleste) prema čijoj se projekciji na zemljinu površinu uređuje i organizira obitavalište ljudi (templum terrestre).

Orijentacija i podjela ‘svetoga’ prostora određena je s četirima kvadrantima definiranih dvama okomitim pravcima u smjeru sjever – jug (cardo) i istok – zapad (decumanus)” (D. Bulić, “Rimska centurijacija Istre”, u Tabula: časopis Filozofskog fakulteta, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, No. 10 Prosinac 2012., str. 53).

Stanzia Brčevac prostire se u jednom od tako dobivenih centurija smještenih pri samom kraju pulskog agera. Njezin oblik zauzima neznatan dio nekadašnje rimske čestice, samo 5% od ukupne površine koja je u rimsko doba iznosila 100 heredija.

Zadatak arhitektonske intervencije bio je dvosmislen i nemoguć – kako konkretizirati zatečenu povijesnu apstrakciju razgoljevajući pritom mitološku osnovu njene ekonomske racionalnosti?

Projekt: Emil Jurcan
Lokacija: Brčevac
Investitor: Petar Šverko
Izvedba: Izo Gradnja d.o.o.
Stolarija: Edi Golja
Rasvjeta: Propeler
Godina izgradnje: 2016.
Fotografije: Edna Jurcan

Predstavljamo projekt arhitekta Vedrana Zonića koji je prije godinu dana završio studij arhitekture u Austriji. Tema Zonićevog magistarskog rada na Tehničkom sveučilištu u Grazu bila je Sveučilišna bolnica u Zagrebu.

Projekt prikazuje jedan mogući scenarij što napraviti s ruinom na rubu grada (o čemu smo pisali ovdje, ovdje i ovdje).
Rad je između ostalog bio nominiran za najbolji magistarski rad na Tehničkom sveučilištu u Grazu i izložen na selektivnoj izložbi Collegium artisticum 2017 u Sarajevu.

U nastavku donosimo tekst o konceptu projekta, koji potpisuje autor.

Nikada dovršena Sveučilišna bolnica u Zagrebu je objekt koji već dugo vremena pokreće razne diskusije u hrvatskome društvu, i to se ne odnosi samo na područje zdravstva nego i na sve druge oblike socijalnog života.

Kako se jedan znameniti objekt pretvorio u ruinu te što generalno s preostalim socijalističkim monumentima je pitanje koje je leitmotiv ovoga rada.

Namjera i arhitektonski cilj ovog projekta je bio rad s postojećim stanjem objekta, uzimajući u obzir i samu povijest ove megalomanije, te revitalizacija istog, s ciljem osuvremenjivanja i pozicioniranja samog objekta u novi i suvremeni kontekst.

Nakon obimne analize kompleksa Sveučilišne bolnice u Zagrebu, ustanovljeni su pojedini nedostaci i propusti, koji bi se naročito u kontekstu današnjeg vremena drugačije formulirali.

Stacionari smješteni na sjevernoj strani kompleksa, iako dobro povezani preko tzv. “kralježnice bolnice” kao glavne komunikacije, i dalje iziskuju relativno dug komunikacijski put od početka do kraja samog kompleksa.

Također sjeverna strana na kojoj su stacionari lokalizirani, je nepogodna za duži boravak pacijenata.
U pravilu sobe za pacijente trebale bi biti smještene na južnoj strani tj. jugo‐istočnoj, tako bi svim sobama bilo omogućeno prijatno jutarnje osvjetljenje.

Ovaj prijedlog predlaže niveliranje svih zgrada stacionara na istu visinu od četiri kata, kako bi se izbjegao dojam predimenzioniranosti te da se sama gabaritnost objekta oplemeni i poboljša.

Kroz odstranjivanje dva krajnja stacionara, produžetak hipostilne strukture prizemlja, te kroz reflektiranje preostalih zgrada stacionara na južnu stranu kompleksa stvara se jedan nov zaokružen i kompaktan objekt.

Ova kompaktnost je naročito bitna za integraciju novih funkcija u revitalizirani projekt Sveučilišne bolnice, te za dobru funkcionalnost istih “pod istim krovom”.
S obzirom na sve postojeće razvijene i adaptirane bolnice grada Zagreba, nastala je ideja o prenamjeni kompleksa Sveučilišne bolnice u jedan veliki medicinski kampus.

Dakle kroz ovaj prijedlog, bi se znanstveni, klinički i edukativni dio ‐ koji su trenutačno nedovoljno razvijeni u Republici Hrvatskoj našli ogroman prostor u konceptu dovršetka Sveučilišne bolnice.

Tako da postojeći stacionarni objekti dobivaju novu funkciju studentskog doma. Samo aktivno prizemlje se dijeli optički u četiri kvadranta, pri čemu svaki kvadrant dobiva određenu funkciju.

Na sam studentski trakt se spajaju sveučilišne i istraživačke djelatnosti, s institutima i fakultetima, dok u druga dva kvadranta se smještaju polikliničke i dijagnostičke aktivnosti s hitnom pomoći, priključene na novi trakt za stacionarnu skrb bolesnika.

Novi stacionarni traktovi na južnoj strani nisu samo energetski nego i vizualno modernizirani, pri čemu su osnovna konfiguarcija i oblik zadržani.

Cijelo aktivno prizemlje se razvija kroz posebnu formu atrija, koji stvaraju poveznicu s izraženom strukturom stacionara, te samim tim definiraju gramatiku cijelog tlocrta i osvjetljuju duboki nutarnji prostor s dosta svjetlosti.

Velika pozornost dana je samom svjetlosnom konceptu. Tako svjetlost i preglednost u objektu stvaraju emocionalnu sigurnost i opuštenu atmosferu, što je naročito bitno u bolničkim prostorima.

S obzirom na prijašnje planove Sveučilišne bolnice, kada su planirane bile četverokrevetne i šestokrevetne sobe, ovaj projekt predlaže jednokrevetne sobe za pacijente prema suvremenim europskim standardima.
Sobe su hotelskog karaktera, sa standardiziranim projektiranim sanitarnim čvorom i dovoljno prostora za boravak i primanje.

U ovisnosti od želje pacijenta, sobe se pomoću dvokrilnih vrata između dvije sobe, mogu pretvoriti u dvokrevetne, čime se inicira komunikacija s pacijentima iz susjednih soba. Sobe dakle mogu funkcionirati kao jednokrevetne ili dvokrevetne. Studentske sobe su također projektirane kao jednokrevetne, čime se garantira maksimalan komfor za boravak studenata.

Sam projekt predlaže i urbanističku intervenciju, čime se krov Sveučilišne bolnice pretvara u veliku zelenu krovnu terasu, koja bi bila od važnosti ne samo za sve korisnike ovog objekta nego i za cijeli grad.

Samim tim potiče se ideja arhitekture koja iscjeljuje, što je ujedno glavna ideja ovoga bolničkog projekta, s obzirom na to da je znanstveno dokazano da arhitektura, tj. sam arhitektonski objekti imaju veliku ulogu u procesu izlječenja pacijenata.

Zbog toga se ovaj objekt i uokviruje zelenilom te se cijeli kompleks pozicionira kao na jedan “zeleni otok”.
Kroz ovaj korak štiti se prirodno sam objekt od buduće gradnje, a svim korisnicima ovog objekta omogućava se podjednaka kvaliteta zelene površine.

Nova predložena fasada objekta strukturirana je perforiranim aluminijskim lamelama, koje se po želji korisnika prostora mehanički reguliraju, te samim time ritmiziraju fasadu i njezinu vizuru, dok se istovremeno u unutrašnjosti objekta stvara atmosfera prozračnosti.

Prijedlog se proteže na otprilike 80.000 m² od čega je oko:

35.000 m² bolničke aktivnosti, sa hitnom pomoći i operacijskim blokom

25.000 m² znanstveno ‐ istraživačke aktivnosti

15.000 m² sveučilišne aktivnosti.

Ostatak je predviđen za ostale prateće sadržaje objekta.

Od toga projekt predlaže ca. 120 jednokrevetnih soba za pacijente po katu, dakle ukupno 480 bolesničkih kreveta raspoređenih na četiri kata.

Također predlaže 136 jednokrevetnih studentskih soba po kat.

Sveukupno dakle projekt predlaže 476 soba raspoređenih na četiri kata.

Promocija knjige Silve Kalčić “Svijet prema labirintu / Eseji o visokoj moderni i postmodernizmu 1970-ih i 1980-ih” u izdanju ULUPUH-a, održat će se večeras, 5. lipnja 2017. u 19 h, u dvorani Kulturno-informativnog centra (KIC), Preradovićeva 5/II u Zagrebu.

Na promociji sudjeluju vlastitim izlaganjima na temu iz razdoblja u nazivu knjige: Ivana Mance, Vesna Mikić, Krešimir Purgar, Tonči Valentić i autorica.

“Knjiga predstavlja doprinos povijesti i teoriji vizualnih umjetnosti u Hrvatskoj, u komparaciji s globalnim zbivanjima i proizašlih iz opće teorije vizualnih umjetnosti. Sastoji se od eseja o vizualnim umjetnostima (likovnih i suvremene umjetnosti, arhitekture i dizajna) 1970-ih i 1980-ih godina – u hrvatskom kontekstu riječ je o posljednjim godinama prije tranzicije i ideologijske smjene te promjene društveno-ekonomskog poretka; također onih koje su tom razdoblju prethodile ili iz njega proizašle, kao odjeci, nastavak (kontinuitet) ili raskid (dokidanje) tendencija u vizualnim umjetnostima toga razdoblja u tranzicijskoj i posttranzicijskoj umjetnosti u Hrvatskoj.

Papandopulova ulica, Split, 2016, foto: Duška Boban

Knjiga ima obrazovni, stručni, znanstveni sadržaj, a uključeni su dijelovi autoričinih prijašnjih tekstova i istraživanja, kao i doktorske disertacije. Ciljna čitateljska skupina ove knjige je stručna publika, no može biti zanimljiva i široj kulturnoj javnosti.

Također, predstavlja doprinos popularizaciji znanosti te može poslužiti kao udžbenik iz povijesti moderne i suvremene umjetnosti, povijesti i teorije dizajna, arhitekture i novomedijske umjetnosti (u zasebnim cjelinama teksta-poglavljima knjige), kao i pozicioniranje (i valorizacija toga) hrvatske umjetnosti, dizajna i arhitekture 1970-ih i 1980-ih godina u globalne trendove.

Tekst je jedinstveni pregled, no i inovativna sinteza i nastavak postojećih teorija suvremene umjetnosti, dizajna i arhitekture, kao i teorija grada. Također je njegov važan dio autorski izbor i analiza više ili manje poznatih djela umjetnosti, dizajna i arhitekture.

Knjiga se sastoji od 21 poglavlja (Prolog; Uvod; Medijalizacija stvarnosti; Mjerilo i fenomenologija arhitekture; Suvremene koncepcije prostora i teorije grada; Video kao medij reprezentacije i simbolizacije; Novi mediji i narativi u ikonografiji grada; Kinetizam grada i kinetička arhitektura; Kinetička umjetnost i kinetizam forme; Perceptibilnost novih medija i relacija s prostorom tretman svjetlosti u umjetnosti nakon moderne; Kontekstualna umjetnost na primjeru Galerije SC i Mogućnosti za ’71; Umjetnost u javnom prostoru; Ukinuće i povratak ili kontinuitet slike; Suvremena umjetnost, kontinuitet i/ili odmak od modernizma; Refleksije modernizma u posttranzicijskoj umjetnosti; Trauma i identitet; Postulati stila; Spomenička arhitektura – oblikovanje ideologije/ideologijom; Dizajn – oblikovanje potreba (žudnji) tijela društva; Politika kulture visoke moderne i postmodernizma u Hrvatskoj)”, stoji u pozivu.

YAC – Young Architects Competitions – i Marlegno s.r.l. objavili su pobjednike međunarodnog arhitektonskog natječaja Castle Resort, otvorenog u studenom 2016., a provedenog u suradnji s talijanskom Vladom.

Cilj ovog natječaja bio je prenamijeniti srednjovjekovnu utvrdu u ekskluzivne turističke objekte, usklađujući arhitekturu s prirodom kako bi se povećala povijesna i okolišna vrijednost lokacije Roccamandolfi u južnoj Italiji.

Roccamandolfi, postojeće stanje

Međunarodni žiri je bio sastavljen profesionalaca u arhitektonskom području, kao što su Eduardo Souto de Moura, Todd Saunders, Alain Laurens (suosnivač La Cabana Perchée studiJa), Giorgio Palmucci (predsjednik Italian Confindustria Association Hotels), Lamberto Mancini (predsjednik uprave Italian Touring Cluba), Edoardo Maggini (predstavnik talijanske Vlade), Giacomo Lombardi (Vijeće Roccamandolfija), Elena Mucelli (Sveučilište u Bologni), Remo Capitanio (Capitanio Architects).

Pobjednici su podijelili fond nagrada od 20 000 eura: najbolji rad nagrađen je s 10 000 eura, druga nagrada s 4 000 eura, treća nagrada s 2000 eura, a po 1000 eura dobili su četiri rada nagrađena zlatnim priznanjima. Slijedilo je još 10 priznanja i 32 finalista.

1. NAGRADA: tim BSoD: Elias Terzitta, Eugenia Bordini, Italija

2. NAGRADA: tim RGB: Monica Bramanti, Stefano Gatti, Anna Rossi, Italija

3. NAGRADA: tim VITIA: Marco Testi, Sergio Vedovelli, Italija

Zlatno priznanje: tim AIDA: Thibaut Etcheverry, Romain Gaillard, Francuska

Zlatno priznanje: tim EFESTO: Gaia Cella, Gaspar Canepa, Juan Octavio Ferreyra, Aleksandra Lukianova, Meksiko

Zlatno priznanje: tim Alessandro De Nigris: Alessandro De Nigris, Marco Ansalone, Italija

Zlatno priznanje GREGORY DE GIACOMI: Gregory De Giacomi, Italija

Više o finalistima i nagradama doznajte ovdje.

Prošli tjedan je u Puli održan a-festival pod nazivom “Izdavaštvo – akcija” u organizaciji Društva arhitekata Istre (DAI-SAI) pod vodstvom Ane Dane Beroš i Emila Jurcana (o čemu smo pisali ovdje).

Jedan od gostiju manifestacije bio je francuski arhitekt i publicist Léopold Lambert koji se u predavanju pod nazivom “Arhitektura kolonijalizma” osvrnuo na niz francuskih primjera diskriminatornog tretiranja alžirskog stanovništva koji datiraju još od kolonijalne urbanizacije grada Alžira sve do današnjih segregacijskih urbanih politika i izgradnje mreže policijskih stanica u kvartovima nižih klasa u Parizu.

Foto: Edna Jurcan

Drugi dan a-festivala obilježen je otvaranjem izložbe “Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja” kustoskog kolektiva [BLOK] koja ispituje političkim i društveni angažman članova zagrebačke umjetničke grupe Zemlja (1929. – 1935.).

Budući da se radilo o razdoblju u kojemu je legalan rad Komunističke Partije zabranjen angažirane skupine su pronalazile različite načine političkog djelovanja kroz kulturu, umjetnost, arhitekturu, itd., izložba kroz vrlo detaljan arhivski materijal i dokumentaciju trasira odnose članova grupe Zemlja s ilegalnom Komunističkom Partijom, pritiske koji su uslijedili radi toga, hapšenja i saslušanja protagonista zagrebačke umjetniče scene i njihove međusobne odnose unutar tog konteksta.
Publika je imala prilike saznati više o samoj izložbi kroz vodstvo Ivane Hanaček i Ane Kutleša, članice kolektiva [BLOK].

Foto: Edna Jurcan

Nadovezujući se na samu izložbu uslijedilo je predavanje zagrebačke povjesničarke arhitekture Tamare Bjažić Klarin pod nazivom “Društveni angažman u zagrebačkoj arhitekuri 1930-ih godina”.

Predavanje je izložilo niz aktivnosti koje su društveno osviještenu grupu arhitekata, organiziranu oko Radne grupe Zagreb, povezivale s tadašnjom progresivnom lijevom strujom modernističkih arhitektonskih grupa koje tada djeluju u Weimarskoj Njemačkoj republici i Sovjetskom savezu.

Sama Radna grupa Zagreb bila je orijenirana na goruća pitanja tadašnjeg Zagreba koji je doživio nagli industrijski rast, posljedično i nagli porast stanovništva koje je živjelo u bijednim stambenim i zdravstvenim uvjetima.

Foto: Edna Jurcan

Posljednjeg dana a-festivala održana je premijerna promocija nove biblioteke za teoriju arhitekture nazvanu Dobrolet.

Riječ je o biblioteci nastaloj u suradnji Društva arhitekata Istre, Filozofskog fakulteta Rijeka i izdavačke kuće Sandorf iz Zagreba.

Urednici biblioteke su povjesničar i teoretičar arhitekture Luka Skansi i arhitekt Emil Jurcan. Prvo izdanje biblioteke posvećeno je mađarskom marksističkom filozofu Györgyu Lukácsu i njegovom zaboravljenom spisu “Poglavlje o arhitekturi”.

Gošća urednica tog izdanja je germanistica i kroatistica Ivana Perica, a sama knjiga progovara o arhitekturi kao svjetotvornoj umjetnosti, jedinoj koja je sposobna izraziti društveni bitak određene epohe.

Kao što i cijeli Lukácsev estetski sistem nagovještava viši, etički plan, tako i arhitektura iz svojih estetičkih pitanja mora iskoračiti u ona etička – jedina koja su sposobna ispostaviti društvene proturječnosti današnjice. A ta se etička pitanja ne mogu razriješiti unutar samog oblikovanja prostora, što je ujedno bio i neformalni zaključak pulskog a-festivala Izdavašvo – akcija.

Foto: Edna Jurcan

Usporedno s javnim događajima manifestacije organizirana je i interna međunarodna radionica pod vodstvom Rebekke Kiesewetter i Ane Dane Beroš čiji je cilj bio stvaranje jezgre za novi izdavačko-politički projekt u arhitekturi u kojem su sudjelovali Sofia Dona, Léopold Lambert, Mariabruna Fabrizi i Fosco Lucarelli (Mircocities) te Mika Savela i Henrik Drufva (Selim Project).

Sudionici su se upoznali s lokalnim kontekstom Pule, njezinom poviješću i aktualnim društvenim, ekonomskim i političkim problemima te će nastaviti raditi na zajedničkom pamfletu koji će, putem suvremenih teoretskih praksi, ispostaviti pitanja pulske današnjice u širem međunarodnom kontekstu.

Foto: Ana Dana Beroš

A-festival “Izdavaštvo – akcija” organiziran je u sklopu Future Architecture Platforme ljubljanskog Muzeja Arhitekture in Oblikovanja (MAO) u kojem sudjeluju:

Organizacija: Museum of Architecture and Design, Ljubljana (SI);

Članovi: Društvo arhitekata Istre – Società architetti dell’Istria DAI-SAI (HR), National Museum of XXI Century Arts, Rome (IT), Copenhagen Architecture Festival (DK), Lisbon Architecture Triennale (PT), dpr-barcelona (ES), CANactions, Kiev (UA), Museum of Architecture in Wrocław (PL), Belgrade International Architecture Week (SR), House of Architecture, Graz (AT), Tirana Architecture Week (AL), One Architecture Week, Plovdiv (BG), Design Biotop, Ljubljana (SI), Bureau N, Berlin (DE);
pridruženi članovi: Swiss Architecture Museum, Basel (CH), Prishtina Architecture Week (RKS), Forecast, Berlin (DE), Calouste Gulbenkian Foundation, Lisbon (PT).

Emil Jurcan

Hrvatska komora arhitekata blokirala je sve račune Udruženja hrvatskih arhitekata. Prema dostupnim informacijama, radi se iznosu od stotinjak tisuća kuna, što je preostali dio od pozajmice koje je komora dala udruženju radi stabilizacije poslovanja.

Kako UHA, navodno, nije redovito vraćala rate, komora je pokrenula ovrhu. Inače, radi se o manjku u kasi koju je ostavila pretprošla uprava udruženja od 2009. do 2013., surađujući vrlo blisko na aktivnostima baš s upravom komore.

Vijest je poprilično bizarna, i neodoljivo podsjeća na zatvorski eksperiment Philipa Zimbarda.

Philip Zimbardo napravio je poznati psihološki eksperiment sa studentima Stanford sveučilišta u ljeto 1971. godine, u kojem je, simulirajući zatvorsku sredinu, podijelio studente u grupe zatvorenika i čuvara. Brzina kojom su se studenti identificirali sa svojim novim ulogama bila je za svih iznenađujuća, a eksperiment se nakon svega nekoliko dana potpuno oteo kontroli.

U ovom slučaju također imamo jednu skupinu ljudi podijeljenu u dvije grupe, gdje je jedna grupa antagonistički usmjerena prema drugoj, i isto su se stvari otele kontroli. Stvar je nešto kompliciranija nego u Stanfordu, jer su ovdje članovi jedne grupe, istovremeno članovi i druge grupe. Uz to, UHA je osnovala Komoru, pa cijela priča ima gotovo frojdovsku dimenziju.

Činjenica da vijest o blokadi UHA nije izazvala baš nikakav interes medija, govori o trenutnom položaju i jedne i druge organizacije.
Ni udruženje ni komora jednostavno više nemaju društveni položaj koji su imale do prije deset godina, a ovaj trend je, osim vlastitog djelovanja, pomognut i globalnim procesima.

Strukovna udruženja općenito, ne samo arhitektonska, gube svoju tradicionalnu ulogu u novoj poslovnoj i društvenoj geografiji. Udruženja su nastala uglavnom u istom periodu kada je osnovana i UHA, u drugoj polovici 19. stoljeća, s ciljem okupljanja i predstavljanja struke, promicanja interesa članova i javnog interesa.

CIAM

Komora je osnovana s istim ciljem. Kako članovi komore moraju, uz investitorov, štititi i javni interes, status članova uređen je nalik odvjetnicima, sa sličnim pravilima ponašanja, uključujući i zabranu reklamiranja. Jedno od bitnih obilježja komore, koji je naglašavao nepoduzetnički status njenih članova, bio je cjenik usluga.

Cjenik je odmah izazvao prijepore, no Ustavni sud Republike Hrvatske je 15. ožujka 2000. odbio zahtjev za ocjenu njegove ustavnosti, čime je Hrvatska bila jedna od rijetkih zemalja s propisanim minimalnim cijenama usluga. Ova odredba je imala stabilizirajući efekt na kvalitetu arhitekture, no kao i sve ostalo, nije bila dugog trajanja.

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja donijela je rješenje 2011. godine u kojem je, pozivajući se na mišljenje Europske komisije i suda EU, pozvala komore da donesu nove cjenike koji ne propisuju minimalne cijene usluga. Pomalo neočekivano, u tom postupku Hrvatska komora arhitekata navela je da se cjenika zapravo nitko ne pridržava, pa ga stoga ni ne treba mijenjati.

U rješenju je navedeno: “HKA je nadalje naveo kako nije pokrenuo ni jedan novi stegovni postupak zbog nepridržavanja Cjenika te kako se od pokretanja predmetnog postupka nije promijenilo ništa u postupanju HKA. Također, HKA navodi kako niti on niti njegovi članovi nisu poduzetnici niti se Cjenikom određuje cijena pružanja usluga na tržištu, već se Cjenikom određuje cijena rada članova HKA s obzirom da su isti zaposleni u drugim poduzetnicima koji nisu dužni primjenjivati Cjenik te mogu određivati cijene koje god žele, pa stoga Cjenik nikako ne može djelovati na tržište“.

Zanimljivo je da Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja govori u svom rješenju o arhitekturi kao slobodnoj profesiji, dok je ona danas tretirana kao regulirana profesija (Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, NN82/15).

Naizgled, radi se o istoj stvari, jer je za obje potrebna odgovarajuća stručna kvalifikacija. No bitna razlika je da u opisu slobodne profesije stoji da profesionalci djeluju u interesu klijenta i u javnom interesu, dok takve odredbe u slučaju reguliranih profesija nema. EU izjednačava usluge slobodnih profesionalaca s poduzetničkom aktivnošću (presuda u slučaju Wouters, ECJ C-309/99).

U odnosu na profesionalne organizacije, u našem slučaju Komoru arhitekata, jasno je da je promjena kvalifikacije članova bitno promijenila njihovu poziciju.

Drugi globalni trend koji utječe na profesionalna udruženja je rastuća individualizacija društva, koje od pojedinaca očekuje da sami preuzimaju odgovornost i snose posljedice za svoje odluke, što je dovelo do promjene odnosa prema kolektivnom.
Prema istraživanju javnog mnijenja koje je objavio Guardian prošle godine, 59% milenijalaca doživljava pripadnike svoje generacije kao okrenute samima sebi, dok je oko 80% najstarije generacije (70-87 godina) sebe opisala kao odgovorne i domoljubne.

Ne ulazeći u ocjenu da li su promjene ponašanja isključivo generacijski determinirane, činjenica je da suvremeni profesionalci nemaju ista očekivanja od profesionalnih organizacija, tim više što organizacije nisu u stanju ponuditi sigurnost i oslonac.
Nosioc razvoja ekonomije više nije organizacija, već pojedinac, gdje raste uloga trajno privremeno zaposlenih.

Individualizacija društva istovremeno je dovela do veće povezanosti, ali na osobnoj razini, i stvaranja pojedinačnih sinergija za koje su okviri postojećih organizacija neprimjereni i pretromi. Značenje kolektivnog je promijenjeno.

U takvim okolnostima ne čudi da se sve teže okupi i jedna lista zainteresirana za vođenje udruženja, odnosno da se već treći put objavljuju izbori za UHA (o čemu smo pisali ovdje). Za manje upućene u povijest strukovnog organiziranja u RH, liste su uvedene kao odgovor na prevelik broj kandidata na izborima.

Treća bitna promjena vezana je uz nove medije, i proliferaciju nagrada i publikacija, koja je utjecala prije svega na položaj UHA-e.
U proteklih desetak godina čitav niz ozbiljnih svjetskih časopisa, koji su predstavljali referentnu točku arhitektonske kritike, suočio se s poplavom novih portala i blogova.

U doba tiskanih medija, postojalo je svega nekoliko kanala putem kojih se mogla publicirati arhitektura, a već i kroz samu selekciju u njima je bila prisutna i arhitektonska kritika. Novi mediji su eliminirali selektivni proces, svatko može objaviti svoj rad na bilo kojoj od dostupnih platformi, što je časopisima oduzelo poziciju arbitra, ali i ozbiljno ugrozilo njihovo poslovanje.

U te časopise se naravno ubraja i ČIP, premda su razlozi njegovog neizlaženja više antropološke nego digitalne prirode.

Posljedica takvog stanja je pomanjkanje kritike i kvalitetne prezentacije arhitekture, no da je ona potrebna i da ima mjesta u novoj konfiguraciji medijskog prostora, potvrđuju primjeri poput časopisa San Rocco, koji je nastao usred digitalnog doba, kao svojevrsna osuvremenjena verzija časopisa Lotus.

Slična situacija dogodila se i s nagradama i priznanjima. U B2B inspiriranoj komunikaciji, prostor su preplavile brojne nove nagrade, izložbe, kongresi i festivali. Prije desetak godina nagrade opskurnih organizacija, koje se moglo preuzeti za par stotina dolara ili eura, izazivale su podsmijeh. Danas i ozbiljni uredi s ponosom ističu nagrade na pay-per-award programima.

Nagrada je toliko, da više ni laicima ni medijima nije jasno što je što, pa se tako dogodi da se nagrada EU Mies van der Rohe Studiju UP objavi u malom stupcu negdje pri kraju novine, dok je otprilike u isto vrijeme nagrada drugom uredu na B2B izložbi WAF objavljena na naslovnici kao senzacija.

Iz nekog neobjašnjivog razloga, Komora je odlučila pomoći inflaciji nagrada, pa je na svom eventu u Rovinju ove godine podijelila vlastite nagrade, koje su neka vrsta hibrida nagrada UHA (Kovačić) i Zagrebačkog salona (prijedlog).

Sve to naravno utječe na položaj UHA, čije su godišnje nagrade prepoznate, uz nagradu Vladimir Nazor, kao najvrednija strukovna priznanja.

U takvim okolnostima nameće se nužnost redefiniranja i društva i posebno komore. Stječe se dojam da komora gubitak utjecaja na regulativnoj razini (od cjenika, zakona, natječaja itd.) pokušava nadoknaditi u područjima koja ne predstavljaju njeno polje djelovanja.
Dok obavijest da se s iskaznicom komore može ući s popustom u Vučedolski muzej izaziva osmijeh na licu, pokušaj preuzimanja uloge UHA kroz vlastiti program nagrada brine. Zbog toga komora stvarno ne treba postojati.

S druge strane, izuzetna posjećenost ovogodišnje izložbe realizacija udruženja, bez obzira na sva kašnjenja i sve probleme koju UHA danas ima, pokazuje da program nagrada UHA-e  i dalje ima čvrstu poziciju unutar društva.

Kada je osnivana komora, raspored aktivnosti dviju organizacija podijeljen je na vrlo jednostavan način. UHA je zadržala svoj prepoznati program godišnjih nagrada i prezentacije arhitekture, od izložbi do publikacija, dok je komora, kao institucija javnog prava, preuzela brigu o profesionalnim standardima i strukovnim interesima, izbjegavajući procjenu vrijednosti radova svojih članova, upravo zbog obaveznog karaktera članstva. U osnovi, UHA i komora djelovali su kao jedna organizacija, s jasnom podjelom posla.

Sadašnji odnos evidentno nije dobar, i postavlja se pitanje što napraviti. Kada se Zimbardov eksperiment s početka teksta oteo kontroli, on je jednostavno prekinut, i obje grupe su opet postale samo studenti. U ovom slučaju vjerojatno treba napraviti isto.

Autor teksta bio je predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata od 2003. do 2007. i zamjenik predsjednika razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu od 1999. do 2003.

Razgovarali smo sa Sonjom Jankov, (r. 1985.) nezavisnom novosadskom povjesničarkom i teoretičarkom suvremene umjetnosti te kulturnih aspekata moderne i suvremene arhitekture, kustosicom, fotografkinjom, novinarkom.

Neposredni povod je nedavno održana samostalna izložba fotografija “Dokumentiranje grada 2015./2016.” ( od 9.- 18. Lipnja 2017.) u zagrebačkoj Galeriji PM, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Sonja Jankov, “Dokumentiranje grada”, foto: Juraj Vuglač

Vi ste teoretičarka i povjesničarka umjetnosti, sa senzibilitetom za prostor i arhitekturu – u svom radu bavite se kulturnim aspektima moderne i suvremene arhitekture. Izložba fotografija “Dokumentiranje grada” koju smo mogli vidjeti u Zagrebu upravo pokazuje taj vaš fokus, a nastajala je nekoliko godina. Otkada ste i zašto zainteresirani za arhitekturu i prostor i kako je nastala ova izložba?

Interes potiče od srednjoškolskog obrazovanja jer sam završila smer za tehničara dizajna enterijera u školi za dizajn. Projektovanje nam je predavao arhitekta i sećam se da mi je bilo mnogo lakše da crtam temelje nego da radim nešto na slobodnu temu.
Pripadam jednoj od onih generacija koje su sve ručno crtale 0.1 – 0.5 mm rapidografima i još uvek volim da koristim te mučilice, ali sada posmatram arhitekturu iz sasvim drugačijih uglova.

Kao spoljni saradnik za nekoliko portala i časopisa, dotakla sam se problematike urbaniteta iz perspektive građana i sećam se da je moj prvi objavljeni tekst bio o pretvaranju novosadskih javnih zelenih površina i trgova u parking prostore. Tada sam sama išla na teren i fotografisala što je bilo mnogo lakše nego da pitam fotoreportere da nađu u svojim arhivama ako imaju neke fotografije konkretnih lokacija.

Kasnije kada sam bila urednik jedne galerije na kraće vreme, bio je pokušaj da sa jednim fotografom u Novom Sadu uradim male studije slučaja s fokusom na nasleđe modernizma, brutalističke zgrade koje su krečenjem postale šarene umesto da budu jednobojne kako je zamišljeno da budu i sl., ali čak i jedna javna nabavka za te printove je bila isuviše komplikovana za instituciju…
Uskoro će biti objavljen moj rad o pionirskim gradovima.

Ova izložba je nastala tu negde između svega toga i igrom slučaja je produkciju samih radova realizovala nacionalna fondacija za kulturu u Rumuniji.

Izložba se bavi trima hrvatskim gradovima, Splitom, Rijekom i naseljem Ubli na Lastovu, odabrane fotografije ustvari čine tri serije/ciklusa fotografija. Ono što Vas zanima nije turistički pogled na ta mjesta, već pogled u njihovu prošlost, unazad, jer bilježite industrijsku baštinu, arhitektonsko nasljeđe.

Da, htela sam ponuditi jedan sasvim drugačiji pogled od onog koji je ponuđen u turističkim vodičima. Split, iako drugi grad u Jugoslaviji po urbanističkom razvoju i rastu, svakako nije najprepoznatljivi danas po zgradama iz tog perioda. A one su zaista primeri izvanredne arhitekture koja počinje od nedavno da se prepoznaje kao kulturno i arhitektonsko nasleđe.

Rijeka, s druge strane, može doživeti drastične promene u narednih nekoliko godina pogotovo ako inostrane korporacije prepoznaju njenu izuzetnu poziciju na mapi, a samim tim i što će biti EKP jer se to dešava većini gradova koji nose tu titulu.

Te serije fotografija su svakako samo jedan pogled na te gradove, ne znam ni sama da kažem da li ličan ili profesionalan, jer ja nisam akademski fotograf. Ovo je prvi put da komuniciram samo fotografijama, bez upotrebe drugih medija (osim legendi), tako da je ovo ujedno i moja prva izložba fotografija. Volela bih da se više umetnika i kulturnih radnika bavi ovim periodom istorije arhitekture, kroz bilo koje medije.

Frano Gotovac, Stambene zgrade Kineski zid, 1970. – 1971., Split

Na Lastovu je situacija bila nešto drugačija – bavite se naseljem San Pietro/Luigi Razza/Ubli koje je izgrađeno 1936. godine pokraj tvornice za preradu ribe osnovane 1931. i uništene 1974., čija je izgradnja započela s Mussolinijevim urbanističkim projektom u cilju industrijalizacije i naseljavanja pokrajina. Tu nalazite napušteni, ispražnjeni prostor.

Moje bavljenje Ublima je u potpunosti zasluga Mariane Bucat i Udruge Dobre Dobričević koje su prepoznale ovaj grad kao značajno i specifično nasleđe i organizovale kraću rezidenciju i radionice na kojima su nastale te fotografije. Drugi učesnici, među kojima dvoje arhitekata, uradili su kraće filmove o stanovnicima, vizuelni identitet za Uble i interaktivnu mapu za selo ostrvo sa piktogramima.

Većina, ako ne i sve, administrativne i stambene zgrade u Ublima su državna svojina, a gradić i ostrvo za sada odolevaju navali turista što je mislim izuzetno dobro, bar za očuvanje zaštićenog rezervata i ekosistema. Kada idete prepunim trajektom do Lastova, 98% putnika izađe na Korčuli i ranijim stanicama, a ka Lastovu nastavi desetak vas.

New St. Peter’s church, 1936., Ubli, Lastovo

Smatrate li da je potrebno dokumentirati grad iz povijesno-umjetničkih razloga, zbog očuvanja arhitektonskih vrijednosti ili zbog suvremenih pojava kao što je slabo prostorno planiranje koje često ide na štetu baštine?

Mislim da je potrebno i jedno i drugo i da savremene pojave i slabo prostorno planiranje ne štete samo baštini nego i dobrim, razumnim, promišljenim rešenjima koja čine život u gradu lakšim i boljim. Jedno od takvih rešenja su velike travnate površine oko blokova i solitera koje omogućavaju stanarima da dišu. Ali danas je globalna pojava u svim zemljama u tranziciji da se takve površine vide kao slobodno zemljište i na njima se ne grade samo parkinzi nego i objekti.

Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Srbiji svaki stanovnik zgrade ima pravo i na kvadratni metar slobodnog prostora oko te zgrade, tako da je javni prostor oko nje zapravo privatan i pripada stanarima. Oni mogu da odluče da li hoće drveće ili banku da gledaju kroz prozor.

Ivo Radić, Stambeni neboderi na Spinutu, 1968., Split

Izložba je predstavljena u Zagrebu, možemo li očekivati da će biti postavljena i u gradovima koji su dokumentirani?

Najverovatnije. Sva tri grada imaju prostore gde bi mogla biti prikazana, mislim da najviše zavisi od moje mogućnosti da dođem i vremenskog usklađivanja. Što se Zagreba tiče, veliku je ulogu imao sam paviljon kao prostor.

Pored ove izložbe, autorica ste i izložbe “GIF i gradovi”, “Post-arhiva savremene umetnosti”, “SPENS i socijalističke sportske dvorane danas”, “GIF i javni urbani prostori”. Koketirate različitim medijima u svom izrazu, no poveznica je tema – urbanizam. Kakav je trag ostavio proces tranzicije na urbanom tkivu Novog Sada ili Beograda?

Mislim da veća i drastičnija tranzicija tek počinje. U početku je to bila revitalizacija posle sankcija i 1999. sada su ti gradovi meta lokalnih i inostranih investitora. U poslednje vreme se govori o sardanji sa Kinom. Novi Sad je bio u boljoj poziciji nego Beograd do sada, ali će se uloge možda zameniti sa EPK 2021.

Sportska dvorana Mladost, Rijeka, 1973. , AGI-46

Svjedočili smo prosvjedima zbog projekta Beograd na vodi i rušenju Savamale pod “fantomskim” okolnostima.
Koliko je struka organizirana i glasna kada se otkida javni prostor, a koliko građani?

Do mene je dopro samo glas građana. Dopro i do Poljske, Britanije, SAD-a… Mislim da se oni i najviše pitaju jer je aktuelni projekat za Savamalu izuzetno velika investicija iz budžeta Republike Srbije za narednih nekoliko godina. A projekat će prema procenama postati isplativ tek za bar 5 godina.

Ne znam kakva je bila reakcija urbanističkog zavoda i sličnih institucija na ovaj projekat koji, između ostalog, ruši granice o visini objekata pored jezgra grada, ali znam da su samostalni arhitekti i urbanisti, kulturolozi, sociolozi, profesori in univerzitetima najjasnije ukazali na arhitektonske i urbanističke nepravilnosti ovog projekta i u kojoj meri nije usklađen sa GUP-om, već sa investitorskim urbanizmom.

Sada sam trenutno u Poljskoj i ovde građani reguju na promenu zakona koji jednu od najvećih i najbolje zaštićenih šuma u Evropi pretvara u šumu za seču i prodaju drveta. Poljska vlada je odlučila da promeni zakon i da ovaj UNESCO-m zaštićen prastari ekosistem i sposmenik prirode ne uživa više zaštitu.

Izlagali ste na 17. Bijenalu mladih umjetnika u Milanu (2015.), a sudjelujete u projektu Future Architecture Platform.
Gdje se prema Vašem mišljenju spajaju umjetnost i arhitektura? Trebaju li umjetnici i arhitekti danas zauzeti proaktivniji stav, aktivistički, je li to nužno za njihov opstanak?

Mislim da takav stav jeste neophodan ako hoće da stvaraju nešto što se ne uklapa u glavni tok potražnje. Recimo, sada je trend u umetnosti kultura sećanja i sve što se tiče sećanja kolektivnih i individualnih građana. Takođe, projekti koji se tiču manjina u bilo kojem smislu. Opet se malo vraćam na Poljsku, ali za jedno Bijenale arhitekture u Veneciji su napravili prikaz istorije arhitekture crkvi jer su arhitekti tu dosegli najveći stepen kreativnosti i imali najviše slobode kako je bilo najviše sredstava za njihovu gradnju.

Što se tiče spoja arhitekture i umetnosti, oni se posebno dotiču kada je u pitanju nasleđe jer se umetnici često angažuju na animaciji ili dokumentaciji nasleđa, a često rade i sami, a da ih niko ne angažuje. Ali ne znam kako arhitekte generalno gledaju na to da o arhitekturi govore ljudi koji nisu diplomirali arhitekturu.

Ja sam povodom jednog populističkog teksta koji kritikuje rušenje objekata bez konsultacije s njihovim autorima i bez preke potrebe dobila komentar da se arhitektura upravo i ruši što nestručni ljudi poput mene (kulturologa) govore na bilo koji način o arhitekturi. Samo se pitam kako arhitekti koji imaju takvo mišljenje vide ljude koji koriste zgrade poput čistačica, portira, trudnica koje moraju da se penju na 5. sprat radi pregleda bez lifta i sl.

Ali kada je u pitanju mešanje arhitekture i umetnosti u mom konkretnom slučaju, to je malo i uticaj vojvođanske konceptualne umetnosti među čije najznačajnije predstavnike spada Vladimir Mattioni sa Ratomirem Kulićem (Verbumprogram).

Slaven Rožić, Živorad Janković, Sportsko-trgovački centar na Gripama, 1979. – 1981., Split

Novi Sad će 2021. biti Europska prijestolnica kulture, s rumunjskim Timisoarom i grčkom Elefsinom, godinu nakon Rijeke i irskog Gallowaya.
Vi ste se na katedri za Teoriju kulture Fakulteta političkih nauka u Beogradu 2013. obranili tezu “Urbanološka analiza Novog Sada kao kandidata za Evropsku prestolnicu kulture”. Možete nam reći više o svom radu?

Ta teza je bila pokušaj da se prikažu dobri i loši efekti koje EPK može imati na konkretno Novi Sad, jer nisu svi gradovi koji su nosili tu titulu uspeli da kroz taj projekat stvore nešto što je dobro za njih na duži period.

Sam mehanizam priprema je takav da gradovi moraju nekoliko godina da ulažu skoro ceo svoj budžet namenjen kulturi, kao i republička ili pokrajinska sredstva, kako bi konačno dobili novac od EU. I dešava se da gradovi izgube svoj identitet ili da ulože u nešto što posle ne mogu da održavaju, poput nekog velikog kulturnog centra za čije programe nemaju posle sredstava.

Moja teza je počinjala s pogledima Bogdana Bogdanovića i njegovim konceptom urbanologije, a završavala se negde s predlogom da postojeće neoficijelno nasleđe može poslužiti kao prostor za nove umetničke aktivnosti i kulturna dešavanja, s ciljem da se ta mesta sačuvaju od propadanja i da se reanimacijom skrene pažnja na njih.

Multietničkom i multikulturnom Novom Sadu ovo će biti prilika za razvoj “kulturnih industrija”, a moguć je i pozitivan ekonomski efekt. Što bi za Vas, kao Novosađanku, bio uspjeh tog projekta, kakav grad želite 2022. godine?

Uspeh bi bio da ne postane evropski grad repliciranjem nekih manifestacija poput Winter festa koji je karakterističan za neke evropske gradove, niti da postane nacionalna prestonica. Mislim da bi trebalo da radi na onome što ga čini specifičnim. Nažalost, kako sam već rekla, mehanizam projekta je takav da jede najveći deo budžeta za kulturu, tako da je jedna od neizbežnih stvari umrežavanje institucija, udruženja, organizacija i kolektiva.

EPK će sada biti jednostavno neizbežan, mislim da neće moći da se realizuje mnogo toga što se ne uklapa u taj okvir i u zamišljeni proces odvijanja događaja. Samim tim, neki projekti će morati da čekaju na nekoliko godina da bi bili realizovani, što nije zgodno za organizacije koje opstaju od projekata i čiji članovi tako zarađuju za svoj hleb. Možda ne treba sa previše očekivanja gledati na taj projekat jer je na kraju krajeva to samo jedna ispletena mreža u koju će se uhvatiti jedna donacija od EU.

Grad koji želim već sada je onaj koji ne kažnjava građane ako hrane ulične životinje (sterilisane i čipovane na Grad Novi Sad), grad čiji određeni građani ne zaziđuju žive mačke u podrum iz njima vrlo opravdanih i razumnih razloga, grad u kojem na bilo kakav način nasilje sličnom tom ne reaguju samo pojedinci koji spašavaju te mačke iz zazidanog podruma. Recimo da su mačke ovde malo i metafora.

Fotografije izložbe: Juraj Vuglač

U subotu, 1. srpnja 2017., održana je u Zagrebu izborna skupština Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) na kojoj je Emil Jurcan izabran za novog predsjednika, a Ana Mrđa i Ana Dana Beroš za nove dopredsjednice Udruženja.

Riječ je o skupštini koja je okončala polugodišnji period u kojem UHA-u nije vodilo izabrano rukovodstvo, budući da nitko nakon odstupanja prethodne predsjednice i dopredsjednika nije istaknuo svoju kandidaturu, već vršiteljica dužnosti predsjednice, o čemu smo pisali ovdje i ovdje.

“U nedostatku formalno izabranog rukovodstva UHA-om je zadnjih šest mjeseci upravljalo predsjedništvo sačinjeno od predstavnika svih jedanaest regionalnih Društava arhitekata koje čine naš Savez. Riječ je o demokratizaciji samog Udruženja do koje je došlo iz nužde“, istaknuo je Emil Jurcan nakon izborne skupštine, te dodao: “UHA je jedina nevladina i neprofitna organizacija u Hrvatskoj koja se ciljano i sustavno bavi arhitekturom i izgrađenim prostorom. Kao takva ona je jedini naš institucionalni alat kojim arhitektonske misli i ideje mogu utjecati u kulturnom, društvenom i političkom polju bez da ovise isključivo o tržišnim uvjetima i ekonomskim pritiscima koji nažalost vrlo često oblikuju suvremenu arhitekturu, kao i same arhitekte.

Naša regionalna Društva arhitekata već su krenula u tom smjeru, posebice na Jadranu gdje se mlađa generacija arhitekata odlučila aktivirati upravo kroz lokalna društva. Na redu je da se taj val promjene prelije i na krovno Udruženje hrvatskih arhitekata, koje će sljedeće godine obilježiti 140 godina djelovanja.”

Predložen je i program rada za period od dvije godine:

“Aktualna situacija Udruženja hrvatskih arhitekata osvjetljava nužnost artikuliranja novog, dvojakog, djelovanja koje bi proširilo dosadašnju funkciju same udruge i postavilo je unutar društvenog polja u kojem arhitektura nastaje, operira i nestaje.

Takvo dvojako djelovanje namjerava se razvijati u dijalektičkom međuodnosu kritike i akcije, brišući na taj način uske granice strukovnog i poslovnog polja na koje se današnja arhitektonska produkcija često svodi. Potenciranjem javne pozicije samog Udruženja i njegove neovisnosti od tržišnih uvjeta namjerava se prevazići trenutna diskurzivna barijera te ispitati sama ideja društvenosti arhitektonskog djelovanja.”

Na skupštini su također odabrani članovi Odbora kontrole – Aneta Mudronja Pletenac, Mariana Bucat, Tajana Jaklenec, zamjenik Mario Matić i Suda časti – predsjednik Miroslav Pavlinić, Gianmarco Ćurčić Baldini, Margareta Zidar i zamjenica Helena Sterpin.

Izvor: UHA

Radionica ”Overbooking the City” održava se od 20. do 26. kolovoza 2017. u Dubrovniku u organizaciji udruge Urban Transcripts (London) u partnerstvu sa udrugom PLACA – kolektiv za istraživanja o prostoru (Dubrovnik) i uz potporu Društva arhitekata Dubrovnik, Grada Dubrovnika i Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije (Sveučilište u Splitu).

“Dubrovnik, nazivan i ‘biserom Mediterana’, je prestižna turistička destinacija na popisu svjetske baštine UNESCO-a.
Površina od samo 0.18 kilometara kvadratnih ugošćuje 2 milijuna posjetitelja godišnje. U odnosu posjetitelja prema površini povijesne jezgre to je 5 puta više nego u Veneciji.

Iako se takva eksplozija turizma često smatra pozitivnim, čak i poželjnim fenomenom, postavlja se pitanje kako ta disproporcionalnost utječe na grad koji doživljava intenzivne promjene u urbanoj dinamici i odumiranje nekad vitalnih dijelova grada.

Istovremeno, Dubrovnik baštini specifične urbane i arhitektonske modele i tipološke obrasce koji se mogu iščitati i kao univerzalni, prisutni kroz povijesni i suvremeni sloj europskog grada. Stoga su takvi, kontekstualno specifični, obrasci uzeti kao predložak za osmišljavanje novih univerzalnijih modela, lako primjenjivih u nekom drugom gradu sličnih obilježja. Time se želi istražiti kako se negativni fenomeni turizma mogu preusmjeriti da postanu novi pozitivni pokretači revitalizacije grada.

Nakana radionice je pažljivo balansirati između teoretskog okvira i operativnog nivoa zbog moguće ekstrapolacije dobivenih modela u drugi kontekst, ali i njihove razrade i primjene lokalno.

Intenzivni sedmodnevni program radionice uključuje timski rad sudionika, terensko istraživanje i predavanja otvorena za javnost. Svaka grupa će imati 7-9 sudionika i dva mentora, jednog lokalnog i jednog gostujućeg, kombinirajući tako međunarodno iskustvo i metodologiju rada sa lokalnim poznavanjem konteksta.

Odabrana područja u gradu istraživat će se kroz sedam tema s ciljem donošenja zaključaka u obliku arhitektonsko-urbanističkih projekata. Rezultati radionice će biti prezentirani za javnost u prisustvu gostujućih kritičara”, kaže se u pozivu.

PRIJAVE

Radionica je otvorena za studente viših godina studija i mlade profesionalce iz područja arhitekture, urbanizma i srodnih struka.
Za prijavu je potrebno poslati kratku biografiju i jedan rad/projekt u pdf formatu, sa listom tema (poredani redoslijedom prema interesu prijavitelja) na overbookingthecity@urbantranscripts.org.

Rane prijave, do 14. srpnja 2017.

€ 270 bez uključenog smještaja
€ 500 sa uključenim smještajem (na pješačkoj udaljenosti od starog grada)

Prijave nakon 14. srpnja 2017.

€ 400 bez uključenog smještaja
€ 650 sa uključenim smještajem (na pješačkoj udaljenosti od starog grada)

ROK ZA PRIJAVE

4. kolovoza 2017. (ili ranije, ukoliko su sva mjesta popunjena)

Za više informacija:
http://overbookingthecity.urbantranscripts.org

Kontakt:
overbookingthecity@urbantranscripts.org

U četvrtak, 6. srpnja 2017. u 19 h u Oris Kući arhitekture otvara se izložba Wolfganga Tschapellera: “Oziris – Svijet 1”, uz prisustvo autora, arhitekta Wolfganga Tschapellera.

Na izložbi će biti prikazan niz impresivnih modela recentnih projekata ureda Wolfgang Tschapeller ZT GmbH, uz video projekciju. Izložbu prati publikacija s tekstovima koje je napisao i pripremio arhitekt Tschapeller, koji služe kao teorijska baza njegove eksperimentalne prakse.

“Ne postoje zgrade u Bestjelesnom gradu. Bestjelesni grad je nakupina i koncentracija simpatija. Bestjelesni grad reagira na posjetitelje.
Formiran je u skladu s atmosferama, moždanim valovima i potrebama.

Bestjelesni grad je vizualizacija potreba: privremeno sklonište, horizontalnost, opuštanje, glad, ozljede, analiza posjetiteljevih slabih točaka, plutanje, liječenje, komplet za pružanje prve pomoći, sjećanja.

Bestjelesni grad nastaje na poziv posjetitelja. Materijalizira se kao zona suosjećanja. Pojavljuje se pred posjetiteljem kao konsolidirana masa molekula. Formira se, preuzima posjetitelja, podiže ga sa zemlje, smješta u sigurnu zonu, analizira moždane valove, reformira se i odvaja od tla.”
(Wolfgang Tschapeller, iz teksta kataloga)

Wolfgang Tschapeller je arhitekt koji radi u Beču. Rođen je u Dölsachu u istočnom Tirolu, u početku se školovao za stolara, a arhitekturu studirao na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti u Beču i na Sveučilištu Cornell u Ithaci, država New York.

Wolfgang Tschapeller je kao gostujući profesor predavao na Sveučilištu Cornell u Ithaci, na Sveučilištu umjetnosti i dizajna u Linzu te Državnom sveučilištu New Yorka u Buffalu, kao i na drugim akademskim ustanovama. Godine 2004./2005. bio je McHale stipendist na Državnom sveučilištu New Yorka u Buffalu.
Od 2005. je profesor arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, a od 2012. voditelj Instituta za umjetnost i arhitekturu.

Radno vrijeme Oris Kuće arhitekture:

Izložbeni prostor
9 h – 20 h (pon-pet)
10 h – 15 h (sub)

Izložba ostaje otvorena do 31. kolovoza 2017.

Projekt Motel Trogir segmentom programa naziva “Urbane praznine_Rethinking the void” fokusira prostor splitskog sportsko-prodajnog kompleksa Koteks-Gripe kroz privremenu umjetničku reanimaciju i niz performativnih akcija.

U prvom segmentu programa održanom 7. i 8. srpnja 2017. izvedeni su performansi Gilda Bavčevića i Siniše Labrovića.

Siniša Labrović,  performans “Ivica i Marica”

Siniša Labrović je radom nazvanim “Ivica i Marica” performativnom šetnjom povezao Koteks i Trgovački centar Joker, uz niz zaustavljanja na simboličkim točkama u gradu poput pazara (gradske tržnice), rive, Peristila i drugdje.

Primjerice, na pazaru je umjetnik premjeravao prostor, usred turističke gužve na Peristilu tražio “minutu šutnje za tišinu”, a na ulazu nedavno zatvorene knjižare Morpurgo na Pjaci izvikivao abecedu, slovo po slovo, još jedanput izražavajući fragilni, individualni protest protiv zatvaranja kultne i zadnje knjižare u gradu.
Svako od niz zaustavljanja bilo je vezano uz posebnu temu na putu od jednog do drugog trgovačkog centra.

Performans Gilda Bavčevića nazvan “Balans bijele” u fokus je stavio sportsko-prodajni centar Koteks-Gripe, jednu od vrjednijih urbanističkih cjelina u gradu, izgrađenog 1979. uoči Mediteranskih igara, simbola Splita 1980-ih, a zatim devastacija i ekonomskih i prostornih makinacija 1990-ih (o čemu smo pisali ovdje ) .

Gildo Bavčević, performans “Balans bijele”

Držeći bijelu zastavu do gubljenja snage, u performansu “izdržljivosti” (endurance performance), na nekoliko lokacija kompleksa, umjetnik je diskretno dodao novi sloj iščitavanja “tranzicijske priče o Koteksu”, ali i podcrtao performativnost same arhitekture tandema Živorad Janković/Slaven Rožić, koja je nastala na stepenastom terenu nekadašnjeg tupinoloma, rastvarajući se prema gradu i moru.

U sklopu programa “Urbane praznine_Rethinking the void”, u javnom prostoru kompleksa Koteks-Gripe održana je i promocija novog broja časopisa DANS (Društva arhitekata Novog Sada) posvećenog modernizmu i razgovor s arhitektom Aleksandrom Bedeom.

Cilj održanih akcija je pokrenuti proces (pri)sjećanja što je Koteks značio za Split 1980-ih i kasnije, te ga simbolički ponovno aktivirati kao važan javni prostor za grad, danas i u budućnosti.

Pokušaj je to i testiranja “afektivnog kapitala” u slučaju Koteks, za koji jedni tvrde da se nije stigao formirati budući da je “nastao prekasno, premalo je zaživio i prebrzo utonuo u stagnaciju da bi se stvarno utisnuo u mentalni krajobraz stanovnika Splita” (J. Pavičić).

S druge strane, nema stanovnika Splita srednje i starije generacije koji ne pamte prodajni centar Koteks po dobrim trgovinama i restoranima, prvoj splitskoj pizzeriji, disco-klubu i reklami s Radio Splita o svim putevima koji vode upravo u – Koteks.

Projekt Motel Trogir, u okviru kojega se izvodi program Urbane praznine_Rethinking the void, posvećen je promišljanju, afirmaciji, zaštiti i reaktualizaciji arhitektonske baštine modernizma druge polovice 20. stoljeća.

Uz Vitićev trogirski motel kao ishodište projekta, od početka 2016. godine fokusira i sportsko-prodajni centar Koteks-Gripe u Splitu ( o čemu smo pisali ovdje). Kako će vrijeme pokazati, upravo taj kompleks je ujedno zadnji veliki modernistički projekt ostvaren u Splitu te je uz kulminaciju označio i njen kraj.

Važan dio projekta Motel Trogir od samog početka predstavlja umjetnički segment usmjeren na kontekst modernistički izgrađenog okoliša u Dalmaciji, posebno u razdoblju od 1960-tih do 1980-tih. Izvedeni performansi označili su kraj prve sezone izvedbi na Koteksu, a program se nastavlja u rujnu.

Motel Trogir je projekt udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze.

Fotografije: Saša Šimpraga

Kakvu biste Gradsku knjižnicu željeli? S kojim sadržajima i gdje? Po prvi se put o ovoj temi pita građane, i to zahvaljujući inicijativi Knjižnica grada Zagreba.
Na svojim mrežnim stranicama pokrenuli su anketu kako bi ispitali mišljenje i želje stanovnika grada Zagreba, a kampanja će trajati do 30. rujna 2017.

Knjižnice grada Zagreba pozivaju da se uključite, putem ankete, u kampanju za izgradnju nove Gradske knjižnice.
Odgovorom na pitanja o tome koje bi sadržaje voljeli u njoj naći, želja im je pomoći pri stvaranju knjižnice po mjeri svih građana.

Za trajni smještaj predlažu prostor Paromlina, jer današnji je njihov dom premalen i još prije označen kao privremeni.

“Prostor Paromlina svojom je lokacijom i svojim mjestom u memoriji grada jedan od najvažnijih spomenika industrijske arhitekture,  na tragu je novog urbanog koncepta razvoja grada, a nalazi se u blizini važnih javnih zgrada – Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, Gradske vijećnice, te stvaranja nove zelene okosnice u produženju Lenucijeve potkove, s građevinama javne namjene”, stoji u Programskoj osnovi nove Gradske knjižnice.

Slikovito kažu “Paromlin je hranio grad – Paromlin će hraniti grad!” .
Uz to, Gradska knjižnica smještena na toj atraktivnoj lokaciji postala bi pokretač događanja u gradu, te prepoznatljivo i poželjno mjesto na kojemu se rađaju ideje.

O programskoj osnovi nove Gradske knjižnice čitajte ovdje  i ovdje.

Anketu možete ispuniti ovdje, a novosti možete pratiti putem Facebook stranice.

Fotografije: Programska osnova nove Gradske knjižnice u Zagrebu

Izvor: hrt.hr, culturenet.hr

Jeste li ikada naišli na članak naslovljen “Men in architecture” ili “Muškarci u arhitekturi”? Probajte guglati, ja nisam našla niti jedan.

Čitajući o tome kako žene posluju u arhitektonskom svijetu kojim vladaju muškarci (ili je takva predrasuda), zašto ne bih naslovila članak upravo suprotno?

Nakon nekoliko poziva na različite skupove koji progovaraju o temama žena u različitim strukama i emancipaciji žena općenito, kao i nekoliko filmova koji su izašli iz holivudske produkcije, npr. “Sufražetkinje” (2015.) s Helenom Bonham Carter, Carey Mulligan i Meryl Streep, kao da nas ponovno podsjećaju da ne zaboravimo na korijene feminizma i da je aktivno djelovanje još uvijek potrebno.

Je li to potaknuto atmosferom u kojoj jačaju konzervativne politike diljem svijeta i na mjesta vodećih svjetskih sila dolaze ljudi koji direktno kroz svoje izjave i ponašanje omalovažavaju kako poziciju žena tako i drugih manjinskih skupina u društvu? Pogledajmo recimo megapopularnu Beyonce: ona je svojim posljednjim albumom “Lemonade” naglasila svoju poziciju kao žene i to žene afroameričkih korijena.

Sve to se događa u 2016. godini, a mi smo mislili da su te teme nešto o čemu smo slušali u djetinjstvu ili nakon prvog glasanja kada bi nam bake govorile koliko je bitno da glasaš jer su ljudi pogibali da bi mi danas mogli nevoljko zaokruživati listiće iza kartonskih barijera.

Nada Šilović, Liburnijska ulica u Rijeci, foto: “Ženski trag u arhitekturi Rijeke”, Lidija Butković Mićin

Gdje su muškarci u svemu tome? Zamislimo kada bi se hipotetski organizirao skup pod nazivom “Muškarci u arhitekturi”, osim što bi takva utopijska ideja izazvala lavinu negodovanja, a s druge strane, ako zamislimo plakat za taj događaj, odmah imamo prizvuk nečega što je ugroženo. Bi li se muškarci osjećali podređeno kada bi im organizirali okupljanja? Nosi li takvo okupljanje i stigmu nepoželjnosti? Kao što se gay pride održava u gradovima gdje prije svega još postoji animozitet prema spomenutom događaju.

Gdje su muškarci u cijeloj priči?
Krenimo od početka: u svibnju i lipnju ove godine Zaklada Sveučilišta u Rijeci organizirala je nekoliko večernjih skupova na temu djelovanja žena u različitim okruženjima – od javnog života do specifičnih struka.

Pozvana sam bila da moderiram skup “Žene u arhitekturi” koji se održao u Društvu arhitekata u Rijeci (o čemu smo pisali ovdje).
Pozvane su bile Ida Križaj Leko, mlada riječka arhitektica, nekad suradnica u arhitektonskom studiju Idisa Turata; predstavnici DAR-a – predsjednik Gordan Resan i potpredsjednica Jana Mikuličić Antulov; zatim Olga Magaš, arhitektica i suradnica supruga Borisa Magaša, te Lidija Butković Mićin, povjesničarka umjetnosti.

Pogled prema naselju Turnić, foto: Gorana Stipeč Brlić

Pripremajući se da što kvalitetnije vodim raspravu, zapitala sam se zašto i na koji način djeluje okupljanje usmjereno naglašavanju ženske uloge u arhitekturi? Djeluje li pozitivno, podsjećajući sve nas na sve što su naše prethodnice prolazile ili nas ponovno marginalizira naglašavajući različitost?

Zanimljivi su podaci da pri upisu na zagrebački Fakultet za arhitekturu od ukupnog broja upisanih studenata 65 % čine žene.
To je ujedno i najveći postotak u regiji. Kasnije, nakon završenog studija u Hrvatskoj komori arhitekata, koja broji članove koji su aktivni ovlašteni projektanti, brojke navode 1740 žena naspram 1581 muškarca. Dalo bi se zaključiti da su muškarci ugroženiji i da arhitektonskom strukom vladaju žene.

Ada Felice – Rošić, Trgovačka i tekstilna škola u Rijeci, foto: “Ženski trag u arhitekturi Rijeke”, Lidija Butković Mićin

Kada bi vas netko pitao koliko arhitekata muškaraca možete nabrojati, popis bi vjerojatno bio podugačak. Kada bi isto pitanje postavili samo da nabrojite ženske arhitekte, malo bi zastali, dobro razmislili, ali popis bi bio mnogo kraći (o čemu smo pisali ovdje).

Valja zahvaliti radu Lidije Butković Mićin, koja, istražujući Državni arhiv u Rijeci, pronalazi autorice brojnih zgrada po Rijeci.
Uči nas o ravnopravnom djelovanju žena u arhitekturi u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te govori kako je Rijeka i riječki primjer jedan od endemskog djelovanja žena projektanata u tom razdoblju u svijetu.

Otkriva nam imena poput Ade Felice-Rošić (autorica stambenih tornjeva na Kozali, Robna kuća Korzo) i Nade Šilović (autorica adaptacija Sveučilišne biblioteke za MMSU, stambeni nizovi u Liburnijskoj i Zvonimirovoj), koja su ostavila pečat na vizuri grada (o čemu smo pisali ovdje), a ona za koja još nismo čuli opus i djelovanje Butković Mićin predstavlja u knjizi “Ženski trag u arhitekturi Rijeke”.

Ada Felice Rošić, Neboderi na Kozali, Rijeka, foto: Gorana Stipeč Brlić

Trag na riječkoj i hrvatskoj arhitekturi ostvarile su i dvije arhitektice koje su rasle u sjeni svojih supruga – Vjera Kučan i Olga Magaš.

Sudjelujući na tribini, mogli smo čuti i viđenje arhitektice Olge Magaš, koja je uz svog supruga Borisa Magaša projektirala i realizirala brojna arhitektonska ostvarenja, ali ne možemo se oteti dojmu da je suprugova sjena ipak bila veća od rada projektantice koja je odgajala djecu paralelno iscrtavajući natječajnu i izvedbenu nacrtnu dokumentaciju.

Vjera Kučan bila je supruga arhitekta Ninoslava Kučana; njegova značajnija riječka ostvarenja jesu Robna kuća RI i Telekomunikacijska centrala na Kozali. Obje arhitektice ne nalazimo u Wikipediji za razliku od njihovih puno poznatijih supruga. Je li takav slučaj namjeran ili je jednostavno prirodno bilo preusmjeriti poslovnu značajnost suprugu, a supruzi domaćinstvo?

Publika na tribini “Žene u arhitekturi”, Vjera Kučan u prvom planu, preuzeto sa Facebook profila Zaklade sveučilišta u Rijeci

Godina 1991. Pritzkerova nagrada dodijeljena je Robertu Venturiju – samo njemu, iako je njegov rad usko povezan s djelovanjem njegove supruge Denise Scott Brown, s kojom je djelovao u uredu Venturi, Scott, Brown & Associates. Dodjeljivanje nagrade samo Venturiju opravdavali su nedodjeljivanjem nagrade grupama, već isključivo individualnim arhitektima, a tradicija je prekinuta 2001. godine kada su nagradu osvojili partneri Jacques Herzog i Pierre de Meuron.

Scott Brown iz protesta nije prisustvovala ceremoniji dodjele. Ta kontroverza potakla je Udrugu studentica dizajna na Harvardu da 2013. godine pokrenu peticiju da se Scott Brown naknadno dodjeli nagrada. Peticiju je potpisalo 20.000 ljudi. Scott Brown je kasnije izjavila da je ta peticija njena prava nagrada (ovdje).

Na listi arhitektica koje poznajete sigurno bi se našla Zaha Hadid, britanska arhitektica iranskog podrijetla, inače nesuđena matematičarka, prijateljica, nekadašnja učenica i suradnica u OMA-i Rema Koolhaasa. Zaha Hadid prva je žena u povijesti kojoj je dodijeljena Pritzkerova nagrada za arhitekturu 2004. godine.

Nakon nje do danas osvojile su je još dvije žene, ali unutar timova s muškim kolegama: Kazuyo Sejima s partnerom Ruye Nishizavom 2010. godine (o čemu smo pisali ovdje) i Carme Pigem s Ramonom Vilaltom i Rafaelom Arandom 2017. godine (o čemu smo pisali ovdje).

Carme Pigem, Ramon Vilalta i Rafael Aranda, RCR Architects

Zaha je ujedno i jedina žena u povijesti koja je 2016.godine primila zlatnu medalju Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (RIBA) za doprinos arhitekturi.
Zaha je u razgovoru prilikom dodjele nagrada istaknula kako je počašćena što je ona prva žena kojoj je dodijeljena Medalja, ali primjećuje da je sve više priznatih arhitektica diljem svijeta, što ne znači da je put do prepoznavanja jednostavan i lak te da ponekad predstavlja neizmjeran izazov.  Istaknula je da posao arhitekta mora biti usmjeren prema korisniku, da se korisnici osjećaju ugodno u prostorima u kojima žive , idu u školu, gdje rade itd., dajući naglasak na premisu da je bitnije što radiš nego tko si.
Abdullah Mahmound, mladi arhitekt iz Sirije, za New York Times rekao je kako je Zaha pokazala, pogotovo mladim ženama, da je moguće uspjeti.

Dorte Mandrup za danski “Politiken” govori o nagradi koja joj je dodijeljena za doprinos arhitekturi (ovdje).  Jedan od zaključaka komisije bio je da je njezina arhitektura ženstvena. Spominju li ikada da je neki muškarac dobio nagradu jer je njegova arhitektura muškobanjasta?
Mandrup smatra da se treba prestati promovirati “ženske arhitekte” kao odvojenu kategoriju na izložbama i skupovima jer tako se žene karakteriziraju kao građani drugog reda.

Architect-Barbie, foto: www.dortemandurp.dk

Prepoznavanje arhitekata muškaraca ne prepoznajemo kao pojam, već priznanje muškom arhitektu prolazi bez naglašavanja spolne određenosti. Kao da muškarci nemaju spol. Znači li to da netko tko je transseksualac treba imati svoju kategoriju kod biranja nagrada? Poput gay prideova, je li potrebno isticati različitost da bi se one prihvatile u potpunosti?

Mandrup naglašava da ona ne želi umanjiti svoju ženstvenost, nego bi željela da za prepoznavanje njena rada nije potrebno pridodati etikete i atribute, jer ona pristupa projektu kao arhitekt profesionalac, a ne nužno kao žena.

Mandrup i Zaha Hadid u svojim su intervjuima naglašavale da se ne smatraju ženskim arhitekticama, već arhitektima (o čemu smo pisali ovdje). To je u engleskom jeziku malo preciznije izrečeno odvajanjem dviju riječi “žensko” i “arhitektura”. U našem jeziku imamo jednu cjelovitu riječ – arhitektica. Dakle, naš je jezik spolno ravnopravniji ili samim postojanjem spolno određene riječi niječe jednakost istih?

Razgovarajući sa sudionicama tribine Zaklade Sveučilišta u Rijeci, spomenula se i reprodukcijska stigma koja prati sve žene koje imaju uspješnu karijeru, a nemaju djecu. Upravo je mogućnost porađanja djece ono što muškarce razlikuje od žena.
Ako žena odabere život bez roditeljstva, automatski ju se karakterizira kao sebičnu i ambicioznu, potpuno posvećenu poslu.
Zašto je to uopće loše i zar su žene koje odluče nemati potomke lošije od drugih, ali zašto se to isto ne donosi na muškarce? Razvoj poslovnih ambicija najintenzivniji je u vrijeme najboljih reproduktivnih godina.

Pritisak kapitalizma da se zaposlimo i počnemo zarađivati za život što prije i što uspješnije uzima upravo te godine nakon fakulteta, kada se žene posvete razvoju svoje karijere i po strani stave mogući razvoj obitelji. Nakon toga, kada postanu korisne društvu u kojem žive, proizvode posao i konzumiraju proizvedeno, društvo se sjeti uperiti prstom. Isto društvo koje daje otkaz trudnicama ili na razgovoru za posao potiho ispituje kakve planove netko ima za podizanje obitelji, jer da ne bi, ne daj Bože, zaposlenica ostala trudna usred radnog vijeka. Tko će to platiti?

Jedan od zanimljivijih komentara koji sam čula jest teza da žene bolje projektiraju interijere, pogotovo kuhinje. Interijer kuhinje i odnos kuhinje prema stambenom prostoru kroz povijest svjedoči razvoju odnosa društva i žene – kućanice. Nekada su kuhinje bile odvojeni dio stana, gdje žena priprema obroke dok se muški dio obitelji zabavlja u odvojenim prostorima (o čemu smo pisali ovdje).

Suvremeni pogled na kućne poslove utječe na projektiranje dizajniranjem “open space” sheme, gdje je kuhinja dio dnevnog prostora – ravnopravno sudjeluje u domaćinstvu kao i onaj tko stoji iza kuhinjskog pulta. Ako bismo išli tim slijedom banalnosti, onda bi samo barmeni mogli projektirati kafiće, djeca vrtiće, glumci kazališta, nogometaši stadione, ali tada dovodimo u pitanje relevantnost postojanja cijele arhitektonske struke, zar ne?

U susjednoj Sloveniji gostovala je putujuća izložba MoMoW o stvaralaštvu europskih arhitektica i dizajnerica u posljednjih sto godina. Novinarka Neža Mrevlje tom je prilikom razgovarala s jednom od eminentnijih slovenskih teoretičarki arhitekture – Petrom Čeferi. Ona također naglašava da je bitno djelo koje nastaje, da nas samo naobrazba čini arhitektom ili arhitekticom, ali i onda nije bitna boja kože, nacionalnost, vjersko uvjerenje, spol, već isključivo dizajnirani prostor koji nazivamo arhitekturom.

Ne trebamo se danas isključivati: žene i muškarci u projektiranju zaista rade rame uz rame. Barijere iz prošlosti nisu iste, a na nama je da se radom izborimo za kvalitetnu ostavštinu. Vremena se mijenjaju, obrazovanje je svima dostupno, a društvo je otvorenije, ali i kritičnije nego ikad.

Nismo više u dobu kada žene nisu mogle studirati; danas su sva vrata otvorena, predrasude postoje, ali se mogu pobijediti. Prošlosti treba odati počast i spominjati one koje su zaboravljene. Kao i uvijek, moramo djelovati zajedno, s istim ciljem – omogućiti korisnicima bolje, ugodnije i sretnije prostore za život.

Da zaključim materijalom za guglanje, osim već spomenutih, neka od imena arhitektica koje danas djeluju samostalno ili u partnerstvu i upisuju se u povijest naše arhitekture: Helena Paver Njirić, Tatjana Grozdanić Begović (3LHD), Lea Pelivan (Studio UP), Ana Dana Beroš, Kata Marunica (NFO), Karin Šerman, Vjera Bakić, Iva Letilović, Vedrana Ergić, Vanja Ilić…

I, da, pričajmo o arhitekturi!

Fotografije: Gorana Stipeč Brlić, Zaklada sveučilišta u Rijeci, http://www.dortemandrup.dk/, arhiva

Tekst je uz dopuštenje prenesen s portala GKR.hr/Magazin.

Autorica je arhitektica sa ljubljanskom diplomom i riječkom adresom. Voditeljica je A. radionice za srednjoškolce i Sekcije mladih Društva arhitekata u Rijeci. Arhitektonsku praksu provodi kroz svoj studio AO16. Vanjski je suradnik Građevinskog fakulteta u Rijeci.